lijenost – Poptheo Web Portal

O predrasudama

Kada riječ predrasuda razlomimo na prefiks i glagol, ono što dobijemo jesu riječi pred i rasuditi. Zaključujemo da ove dvije riječi označavaju postupak stjecanja znanja o nečemu o čemu još nemamo znanja ili ga nemamo dovoljno. Riječ predrasuda doživljavamo izrazito negativno kao zlo i kao nešto opasno. Ipak, predrasuda kao stanje je uvijek pozitivna i dobra koliko god mi mislili da nije jer predrasuda ne ovisi o samoj sebi, nego o nama. Postoje predrasude koje su dobre i koje su izvor moguće istine. Kada imamo predrasudu o nekom dijelu grada za koji smo čuli da je noću opasan, u stanju smo pred-rasuđivanja o tome trebamo li proći tim dijelom ili postoji neka druga mogućnost. Mi se ne borimo protiv predrasude o tom dijelu grada, ono što činimo je pred-rasuđivanje o tome što učiniti i kako postupiti. Kako bismo donijeli odluku, naša predrasuda o opasnom dijelu grada zahtijevat će od nas stjecanje znanja o tome kakvi su uvjeti u tom dijelu grada, koliko je stvarno opasno noću i koji je najbolji način da riješimo situaciju i donesemo odluku.

Sve predrasude su dobre ukoliko čovjek ima želju steći znanje o onome o čemu treba donijeti sud i mišljenje jer će pogrešne sudove o nečemu pobijediti znanjem, a dobre sudove će sam produbiti dodatnim znanjem o nečemu. Jedini neprijatelj čovjeku u njegovim predrasudama je lijenost da zna i spozna. Čovjekovom umnom lijenošću predrasude se množe, predrasude s dobrim znanjem se ne iskorištavaju, a predrasude s pogrešnim znanjem se produbljuju i na taj način čovjek postaje trajno opterećen predrasudama koje više ne može pobijediti. Dobro je imati predrasude jer su one naša prethodna razmišljanja i promišljanja o onome o čemu još nismo donijeli konačni sud i ne znamo sve o tome. Dobre i pozitivne predrasude kojima imamo okrnjeno, ali ispravno znanje o nečemu trebale bi nas potaknuti da produbimo znanje o dotičnoj stvari ili osobi. Kao kada dvoje zaljubljenih imaju predrasude jedno o drugom, te predrasude ne moraju biti negativne i zlobne, one mogu biti prethodna razmišljanja o osobi prije nego se osobu dobro upozna i mogu biti dijelom istinite o dotičnoj osobi. Sada je potrebno potruditi se oko znanja da se ono što se zna još više kroz znanje o dotičnoj osobi produbi.

Negativne predrasude su neznanja o nečemu ili nekomu koje prethode našem sudu o tome. Čak su i one dobre ukoliko postoji znanje kojim će čovjek nadići vlastitu umnu lijenost jer će novim znanjem ispraviti ono pogrešno što je mislio da je znanje o nečemu ili nekomu. Sve predrasude i one u kojima ima istine i one koje su ispunjene neznanjem jer ništa ne znamo su samo prethodna razmišljanja o nečemu o čemu bi trebali još puno učiti i zato je umna lijenost najveći prijatelj predrasuda i ide s njima ruku pod ruku. Umna lijenost odbijanje da se uči i zna je naš najveći neprijatelj jer nas uvlači duboko u svijet predrasuda gdje s vremenom prestanemo razlikovati dobre od loših. Umno lijeni, smatrajući se hrabrima, otići ćemo bez ikakvog opreza u opasni dio grada misleći da u našoj predrasudi o tome dijelu grada nema istine koju je trebalo produbiti znanjem. Umno lijeni, smatrajući se mudrima, bez ikakvog razloga optužit ćemo voljenu osobu za puno toga na temelju predrasuda koje sadrže neznanje jer nikad nismo htjeli biti dovoljno zainteresirani da znanjem i spoznajom nadiđemo predrasudu o osobi koju volimo.

Sve predrasude vode uvijek prema istini. Kada dobru predrasudu u kojoj već ima istine i znanja produbimo kako bismo više spoznali, znat ćemo i više istine kao što je slučaj s opasnim dijelom grada o kojem već imamo neko ispravno znanje. Kada lošu predrasudu u kojoj je puno neznanja pokušamo produbiti kako bismo više spoznali, otkrit ćemo da je ono što smo imali bilo neznanje i neistina i da ćemo tek novim znanjem svladati predrasudu kao što je slučaj kada zaljubljen otkrije pravu istinu o osobi u koju je zaljubljen i shvati da je njegova predrasuda bila ispunjena neznanjem.

Ne treba drugoga suditi prejako zbog njegovih predrasuda jer ih svi u sebi nosimo o mnogim stvarima, događajima i ljudima oko sebe. Ne treba ga suditi niti ga proglašavati zlim ukoliko u njemu postoji istinska želja i napor da pobijedi umnu lijenost kao izvor vlastitih predrasuda. Ukoliko u njemu ne postoji nikakva želja da savlada svoju umnu lijenost, nego umnu lijenost smatra vrlinom, takvom je onda teško ili gotovo nemoguće pomoći. Naše predrasude potječu od naše umne lijenosti koja je usmjerena ne toliko protiv svakog znanja i spoznaje, nego naš um pretvara u indiferentnu i nezainteresiranu aktivnost za bilo kakvo znanje i spoznaju o nečemu o čemu imamo predrasude bilo pozitivne bilo negativne.

Jer nas sve predrasude dovode do istine kao pred-suđenja o nečemu o čemu trebamo još učiti i proširivati naša znanja i spoznaje, umna lijenost je pravi neprijatelj pred kojim stojimo, ali ga ne primjećujemo ili ga dosad nismo vidjeli. Imati predrasude znači tragati za znanjem i spoznajom o svemu o čemu nešto znamo, ali naše znanje treba dubinu i širinu kako bismo kroz predrasude došli do istine. Biti umno lijen znači odbiti priliku da predrasude u kojima ima istine i znanja produbimo i spoznamo i znamo više, znači odbiti priliku da predrasude u kojima je sadržano neznanje nadiđemo ispravnim znanjem. Imati predrasude je dobro ukoliko niste umno lijeni. Ukoliko ste umno lijeni, nijedna predrasuda neće za vas uroditi dobrim znanjem i spoznajom. Zato predrasude nisu naši neprijatelji, nego je to umna lijenost.

Umna lijenost je jedna univerzalna predrasuda o predrasudama prema kojoj sve predrasude treba ostaviti onakvima kakvima jesu bez da ih se spozna, produbi, ukloni novim znanjima i spoznajama. Biti umno lijen najopasnija je i najgora od svih predrasuda jer jedina tvrdi unaprijed da posjeduje apsolutno znanje o svemu i da se ništa novo niti može niti treba znati i spoznati i da sve predrasude trebaju ostati tamo gdje jesu i kako smo ih zatekli u našem umu. Vječne, nepomične i nepromjenjive, međusobno izmiješane gdje više nije moguće razlikovati pozitivne od negativnih predrasuda. Ono što umna lijenost pokušava učiniti s našim umom jest uvjeriti nas da predrasude ne vode nigdje i ničemu, pogotovo ne vode k znanju i spoznaji i istini i da je najbolje ostati u stanju okrnjenog znanja i neznanja. Umna lijenost ne voli promišljati i razmišljati, nego radije izriče gotove sudove i mišljenja bez prethodnog prosuđivanja i rasuđivanja.

Predrasude, kakve god jesu, zahtijevaju napor, traže promišljanje i razmišljanje, zahtijevaju da budu rasuđene prije nego li se o nečemu donese konačan sud ili presuda. Umna lijenost ih ne voli i ona operira gotovim sudovima i presudama bez prethodnog promišljanja i razmišljanja uvjerena kako posjeduje apsolutno znanje o svemu i svakomu. Predrasude nisu takve i one nas stalno poučavaju kroz iskustvo da uvijek moramo učiti, proučavati, proširivati horizonte naših znanja i spoznaja. Predrasude mogu biti formirane kao nešto loše i pogrešno ispunjeno neznanjem, ali potraga za znanjem i novom spoznajom i takve predrasude pretvara u nešto dobro jer njihovim uklanjanjem stječemo novo znanje i spoznajemo istinu o nečemu ili nekomu. Predrasude su formirane i kao nešto dobro, kao pred-suđenja o nečemu o čemu imamo nešto dobrog i ispravnog znanja i istine koje sada treba dalje produbiti i utvrditi. Predrasude su poput poniznih mudraca koji nas stalno podsjećaju da u potrazi za znanjem i istinom nikada ne možemo reći kako smo konačno dospjeli do apsolutnog znanja i spoznaje o svemu, nego da sa svakom predrasudom, svakim pred-suđenjem o nečemu ili nekomu dobivamo priliku za novo znanje i spoznaju, dobivamo priliku da znanje istine produbimo ili ga ispravimo jer nije bilo istinito. Umna lijenost je poput oholog božanstva koje smatra da nema novih znanja i novih spoznaja, da je sve apsolutno u njenim rukama i da je bilo kakav trud oko znanja koje proizlazi iz naših predrasuda osuđen na propast.

Čovjek koji je pun predrasuda o svemu nije opasan ukoliko nije umna lijenčina. Međutim, umna lijenčina bez ijedne predrasude je opasan i za sebe i za one oko sebe jer njime vlada predrasuda svih predrasuda prema kojoj on posjeduje apsolutno znanje o svemu i svakomu. Čovjek pun predrasuda spreman na učenje i stjecanje znanja i istine nije uvijek lak na obaraču i ne osuđuje i ne presuđuje odmah bez promišljanja. Umna lijenčina, pogonjen jedinom predrasudom koju ima o svom apsolutnom znanju i prije nego se susreo s vama već je povukao obarač, osudio vas i presudio vam jer o vama već zna sve i nema se tu što novog naučiti i spoznati. Ne treba se bojati predrasuda čovjeka otvorena i zainteresirana uma da uči, spozna i otkrije istinu, ali umnog lijenčinu koji sve nas ljude s ponekim predrasudama unaprijed osuđuje i presuđuje nam, treba zaobilaziti u širokom luku. Jer mi možemo svoje predrasude nadići, izliječiti, otkriti nova znanja i istine ukoliko nismo umno lijeni, ali onaj koji je umno lijen ima najopasniju od svih predrasuda, predrasudu prema kojoj nema nikakvog znanja, spoznaje i istine i da sve treba ostati kako jest bez da se išta novo nauči i spozna jer sve se već zna i sve je kristalno jasno.

Od ove predrasude počinju kasnije i one predrasude koje uzrokuju i puno opasnije posljedice i tamo gdje je puno predrasuda i ljudi koji ih žele spoznati i nadići nije toliko opasno. Ali tamo u svijetu umnih lijenčina je jako opasno jer tamo je već potpuno jasno tko je dobar, tko je zao, tko posjeduje istinu, tko ne posjeduje. U našem svijetu predrasuda nije uvijek toliko opasno živjeti, ali svijet umnih lijenčina je jako opasan svijet jer to je jedini svijet bez ijedne jedine predrasude. Takav svijet nije normalan i to znamo mi u normalnom svijetu koji se svaki dan borimo sa svojim predrasudama otkrivajući nove spoznaje, znanja i istine o sebi, o svijetu i ljudima koji nas okružuju.

U Sarajevu, 14. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tero Vesalainen

O patnji i bezobrazluku

Ljudi ponekad neprimjetno i nesvjesno nečiji bezobrazluk prihvaćaju kao patnju koju treba strpljivo podnositi, kao križ koji im je Bog dao i kojega trebaju nositi šutljivo, strpljivo i bez propitivanja. Bezobrazluk možemo opisati kao svjesno odbijanje čovjeka da u sebi mijenja karakterne crte koje drugima i njemu samom stvaraju patnju koja je nepotrebna i koja u konačnici nije niti patnja. Ako je muž u obitelji alkoholičar i nasilnik, od kad je to postala patnja ili križ koju cijela obitelj treba nositi jer netko nije sposoban i ne želi uz svesrdnu pomoć drugih prestati piti? Ako je netko u obitelji kockar i rasipnik, koji svojim kockanjem ugrožava egzistenciju svoje obitelji, od kad je to postala patnja i križ koji treba strpljivo, šutljivo i ponizno nositi? Ako je žena i supruga prestala voditi brigu o djeci i obitelji i ako je uvijek puna gorčine i prijezira prema svome mužu i djeci, od kad je to postalo patnja i križ kojega treba strpljivo nositi?

U kojem trenutku se dogodilo da su loše karakterne crte koje čovjek treba mijenjati i radi sebe i radi drugih, radi svoga dobra i dobra svojih bližnjih odjednom postale objekt patnje i križa koje treba strpljivo podnositi, trpjeti i nositi sve dok je potrebno? Ponekad se čovjek nalazi u velikoj i ljudskoj, ako je religiozan, i u vjerskoj dilemi: Je li ono što trenutno trpi i podnosi kao patnju stvarno patnja ili je netko samo bezobrazan i ne želi mijenjati ili barem pokušati mijenjati vlastiti karakter? Kada je i u kojem trenutku bezobrazluk kao opća pojava postao karakterna crta drugoga koju trebam prihvatiti kao patnju i prestati zahtijevati od njega ili od nje promjenu na bolje i još pri tom vjerovati da i Bog tako želi?

Za ljudske oči patnja je sama po sebi opasna, teška i nepodnošljiva stvar. Osim što je samom čovjeku i njegov osobni život ponekad patnja zbog bolesti, nepokretnosti, invalidnosti ako se tome doda i još jedan život koji je sličan, onda se patnja udvostručuje i produbljuje. Teško je pronaći, a možda i nema sveukupnog objašnjenja za patnju koju živimo i koju podnosimo. Nekad nema objašnjenja ili je čovjek prihvati ili ne prihvati, ili je sposoban ili nije sposoban za patnju. Kod patnje, pogotovo kad je riječ o patnji drugoga, postoji jedno iskustvo koje dolazi na kraju patnje. Usprkos neprihvaćanju i odbijanju patnje, s vremenom čovjek prihvati brinuti o drugom čovjeku koji pati, svome mužu, ženi, ocu, majci, djetetu. I ne samo da prihvati nego kada završi život nekoga o kome je čovjek brinuo, koga je svakodnevno hranio, presvlačio i kupao i kada taj drugi ode dostojanstveno s ovoga svijeta a ne kao krepana životinja pored puta, postoji određeni osjećaj ispunjenja da je čovjek učinio nešto što se ljudskim mjerilima ne može izmjeriti niti nagraditi.

Patnja koliko god besmislena i odbojna, na kraju postane čovjeku izvor snage i smisla jer je brinuo o nemoćnom ljudskom životu, bilo dječjem bilo staračkom, gdje otkriva da u patnji na najčudniji način postoji i nešto od ljubavi i istinske brige za nekoga. Na kraju nečije patnje, dok posprema bolesničku sobu u vlastitoj kući i vlastitom stanu i sklanja stvari koje su ostale iza pokojnog nepokretnog oca, majke, muža, supruge, djeteta, čovjek intuitivno osjeća da je sudjelovao u nečemu što je daleko iznad njega. Nečemu tajnom, nerazumljivom i misterioznom. I onda kad je i sam već na rubu živaca, ljut, nervozan, osoran, ogorčen, što je dobar dio života morao posvetiti tuđoj patnji, a ne vlastitom životu, na kraju svega u čovjeku postoji osjećaj ispunjenja da je učinio nešto nemoguće, nevjerojatno i iznad svojih snaga. Patnja, čak i kad je mrzimo u brizi za nekoga, na kraju donese ispunjenje. To je jedna od osobina patnje.

S druge strane, tuđi bezobrazluk kao karakterna osobina kojoj je uzrok lijenost jer se čovjek ne želi promijeniti, na kraju ne donosi ispunjenje. Donosi ogorčenosti i osjećaj da je čovjek bio prevaren, zaveden i da tuđi bezobrazluk nije bio patnja koju je valjalo otrpjeti, nego samo nečija lijenost i naš strah i manjak hrabrosti da zahtijevamo od drugog da se mijenja i da ne bude bezobrazan. Zato bezobrazluk i patnja nisu identični niti se mogu uspoređivati. Riječ je o stvarima koje stoje na suprotnim stranama.

Bezobrazluk se međutim zna pretvarati i stvoriti u čovjeku osjećaj da je riječ o patnji koju se ne treba propitivati i koju treba strpljivo podnositi pod izlikom koju nam netko objašnjava kao patnju. To objašnjenje ide najčešće u sljedećoj formi: ja sam takav ili takav i ne mogu se promijeniti ili on ili ona je takva i ne može se promijeniti, dakle trebaš prihvatiti moje loše osobine kao vlastitu patnju za mene. Ako je tomu tako i ako se alkoholičar u obitelji ne može promijeniti, dolazi se u napast da se alkoholičara proglasi kao nekoga zbog koga treba patiti, šutjeti i trpjeti. I što je još gore, čak se i religiozno opravdava takva čovjeka kako je to što se događa sve od Boga ili Božja kazna. Zar nikomu nije palo na pamet da je čovjek s vremenom postao bezobrazan i shvatio da može svoj bezobrazluk predstavljati svojim bližnjima kao patnju koja ima i religiozne elemente? Onda kada se svi svojski potrude i odreknu i vlastitih života da bi čovjeku pomogli da prestane piti, a on i dalje tvrdi kako je njegov karakter takav i on se jednostavno ne može promijeniti, tada nije riječ o patniku nego je čovjek – uz dužno poštovanje – bezobrazan.

Čak i kad su uzroci takvi da je možda čovjek postao takav zbog teškoća života, ali zašto odbija pomoć i sve pokušaje svojih bližnjih da mu se pomogne? Ako je netko nasilan u obitelji i u društvu, „kratkog fitilja“ i kriminalac, od kad je to postala karakterna osobina od koje ne treba tražiti da se čovjek mijenja? U onom trenutku kada čovjek prihvati objašnjenje za negativno i loše u nečijem karakteru da se čovjek ne može promijeniti i da je on takav, to je početak nečijeg bezobrazluka kojega će kasnije u životu čovjek zabunom proglasiti i prihvatiti kao patnju koju mu je Bog dao i koju strpljivo treba podnositi nesvjestan da nije imao hrabrosti tražiti od drugog da mijenja svoje karakterne osobine koje su loše, pokvarene i opasne za njih oboje i za njihove obitelji. I taj će bezobrazluk na kraju stvoriti ogorčenost i osjećaj prevarenosti jer nije bila u pitanju autentična patnja nego nešto drugo.

Dok u patnji ima nečega uzvišenog, nečega neizrečenog i misterioznog, nečega u čemu čovjek sudjeluje, u bezobrazluku nema ništa od toga, osim ponekad čak i namjernog i ciljanog korištenja vlastitog bezobrazluka kao argumenta da je riječ o patnji koju drugi treba podnositi i trpjeti. I zato bezobrazluk ne rađa ispunjenjem na kraju, nego ogorčenošću jer je čovjek ništa drugo nego prevaren tuđim karakterom koji se nije htio i nije bio spreman mijenjati. I ljudi to osjete, ali o tome ne govore ili ni sami ne mogu razlučiti o čemu je riječ pa brigu o bolesnom ocu, koji nije svojom krivicom bolestan nego zbog bolesti i starosti, smatraju kao da je isto kad imate alkoholizam, kriminal, kockanje u obitelji misleći da je riječ o patnjama koje treba strpljivo i šutljivo iznijeti do kraja. Ali briga o bolesnom ocu je patnja, dok su alkoholizmi, nasilja, kockanja i kriminali samo bezobrazluci koje čovjek pustio i dopustio da ga uvjere kako je riječ o uzvišenim patnjama i križevima koje treba nositi i to još uz Božju pomoć.

Ponekad je teško možda i razlučiti patnju od bezobrazluka. Ako na kraju uz sve probleme i gubitak zdravlja i živaca čovjek osjeća ispunjenje jer je o nekom brinuo, bila je to plemenita patnja za drugoga i osjećaj ispunjenja ostaje u čovjeku kao trajan podsjetnik da je ta patnja imala kakvog takvog smisla, iako čovjek nije i nikada neće biti zadovoljan objašnjenjima koja mu se ponude. Ako na kraju čovjek osjeća ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo, bijes, osjeća se prevarenim i izigranim, vjerojatno je netko vlastiti bezobrazluk proglasio patnjom i čovjeka uvjerio da treba trpjeti, šutjeti i podnositi bezobrazluk. Sve stvarne i iskrene ljudske patnje su patnje i patnja ne može nikada, ako je autentična i duboka, postati bezobrazluk, ali bezobrazluk jer je pokvaren, površan, skriven, glumi i pretvara se, zna se predstaviti i predstavlja se gotovo uvijek kao patnja i oponašanje patnje.

I na kraju dolazimo do neobičnog paradoksa kad govorimo o patnji i bezobrazluku. Kada promatramo samo patnju, ona uvijek izgleda kao zlo koje treba izbjegavati, ali kad usporedimo patnju i bezobrazluk koji se pretvara da je patnja, onda se čini da je patnja i ponekad dobra a bezobrazluk čisto zlo. Jer u patnji postoji zrno dobra koje se javlja kao ispunjenje kada jednom dostojanstveno ispratimo na posljednji počinak bolesnika o kojemu smo brinuli jer nije bio svojom krivicom bolestan.

U bezobrazluku postoji samo ogorčenost i osjećaj da smo zavedeni i prevareni na kraju kada nekoga ispratimo na posljednje počivalište. Zato bezobrazluk po svojoj naravi ne može nikada u sebi imati zrnce dobra jer je njegov krajnji ishod uvijek ogorčenost i osjećaj prevarenosti budući da smo cijelo vrijeme mislili da je alkoholičar, nasilnik, kockar, kriminalac, bez obzira je li u pitanju muškarac ili žena, muž ili supruga, otac ili majka, sin ili kći, patnja koju trebamo strpljivo i šutljivo podnositi jer to od nas Bog traži.

Treba imati na umu razliku između patnje i bezobrazluka jer to su dvije vrlo različite stvari koje ponekad u životu ne bi trebalo miješati i brkati kao da je riječ o istom. Jer nije isto. Tko je god imao iskustva s ove dvije stvari, a puno ih je takvih, zna o tome i o osjećajima koji dođu na kraju svega kad prestanu i patnja i bezobrazluk. Jer nije isto biti ispunjen i biti ogorčen kada onaj zbog kojega je čovjek strpljivo i šutljivo podnosio sve više nije među živima.

U Sarajevu, 7. 1. 2019.

O. J.

„Problem solving“ – o rješavanju problema

„Razmišljati je teško. Zato ljudi većinom sude“ (C. G. Jung). Sudeći, često smo uvjereni da razmišljamo. Međutim, svakodnevni ljudski sudovi po sebi više spadaju u područje afektivnog i nesvjesnog. Stvarnost je i suviše kompleksna da bi smo za sve svoje probleme na kraju optužili samo jednog čovjeka ili samo jednu organizaciju. Istinsko rješavanje problema po sebi predstavlja složenu disciplinu koja uključuje osobni napredak i timski rad.

Stvarnost je po sebi vrlo kompleksna i dramatična. Čovjek započinje svoj život kradući kalcij iz majčinih kostiju (prenatalna faza), a kad se rodi, već samim disanjem i održavanjem tjelesne temperature na standardnih 37˚C doprinosit će povećanju sveukupnog kaosa. Naime, termodinamički gledano, toplotna energija je nesređeni oblik energije i tu dolazimo do famoznog načela entropije koje sugerira da kaos unutar jednog termodinamičkog sistema može biti uvijek samo veći i veći, a nikada manji. Reklo bi se, radeći čak i neke sasvim dobre stvari, nesvjesno ostavljamo iza sebe i neke nepredviđene loše posljedice. Dokaz za to je aktualna ekološka situacija, kao i sve vidljivije klimatske promjene. U bližoj prošlosti vjerojatni nitko nije svjesno „rezao granu na kojoj sam sjedi“. Ljudi su mislili na napredak, no, danas znamo da i napredak ima svoju cijenu. Stoga treba tražiti solucije koje su nježnije za društvo i okoliš. A za to treba puno istraživanja i razmišljanja.

„Problem solving“ (rješavanje problema) predstavlja složenu disciplinu koja zahtjeva jako mnogo rada, kako onog individualnog, tako i o onog zajedničkog – timskog. Danas postoji dosta različitih modela rješavanja problema, a možda je najpoznatiji tzv. „IDEAL“ model, osmišljen od strane Bransford & Steina 1984. godine.

Korak po korak

Navedeni model sugerira da bi prvo trebalo identificirati sam problem, a to svakako ne mora biti netko ili nešto tko me i što me najviše nervira. Tako bismo lako skliznuli u spomenuto afektivno područje – područje površnog svakodnevnog suda. Tome nasuprot, prema Bransford & Steinu ovdje bi trebalo odrediti specifičnu razliku-raskorak između onoga što nam se događa i onoga što očekujemo. Unutar te razlike se obično skriva i sam problem.

S drugom točkom, stvari postaju složenije. Definiranje problema pretpostavlja opsežnu analizu istoga. Kad, što, koliko i zašto nam se nešto događa? Pod kojim vidom i koliku nam štetu nanosi?

Iz ovoga slijedi razvoj plana rješenja (3.): Ovo je možda i najkompleksniji dio. Prvo moramo odrediti što s rješenjem želimo postići? Ne primjećujemo li nažalost često u praksi kako neki ljudi kao da ni sami ne znaju što žele? To se ustvari događa svima nama, s tim da to puno bolje primjećujemo kada se radi o drugima. Kad konačno shvatimo što želimo trebali bismo odabrati najbolje rješenje, jer vjerojatno će nam u međuvremenu više njih pasti na pamet. A koje je najbolje? Pa ono koje se čini dovoljno jednostavnim i ostvarivim, a obećava ponajbolje rezultate. Konačni plan bi onda trebalo detaljno razraditi, pri tomu sagledati troškove, vremenske rokove, potrebne ljudske resurse, pokušati odrediti moguće rizike i sl.

Zatim bi trebalo pristupiti implementaciji rješenja (4.). Pod ovom točkom je najvažnije imati odgovarajući nadzor i kontrolu nad samom implementacijom, jer stvari se uvijek mogu početi odvijati mimo naših zacrtanih želja i planova.

Na kraju dolazimo do evaluacije rješenja (5.). Pod ovim se misli na procjenu ostvarenog rješenja: što je u konačnici postignuto; pod koju cijenu; odgovara li to našim početnim planovima; postoje li neželjeni efekti i sl.? Tek tada ćemo definitivno znati jesmo li našli optimalno rješenje ili ipak treba tražiti neko novo? Možda čak dođemo do zaključka da je početna situacija bila najbolja te da ništa ne treba dirati. Ali čak i u tom slučaju, došli smo do kakvog-takvog rješenja. Barem ćemo znati da stvari jednostavno treba prihvatiti onakvima kakve jesu, te da se zbog cijele situacije ne trebamo brinuti.

Lijenost kao izvor svih zala

Albert Einstein reče da ukoliko želimo riješiti neki problem prvo ćemo morati promijeniti logiku koja nas je do njega i dovela. Kako već rekosmo, disciplina rješavanja problema je vrlo složena, i ona uvijek zahtjeva nesebičan i požrtvovan rad na sebi. A u tom radu ćemo zatim najvjerojatnije shvatiti kako tu ipak ne možemo sve sami, te da nam je potrebna pomoć drugih. No, da bi se s drugima uspješno radilo, obično se prvo mora poraditi nešto i na samim međuljudskim odnosima. Timski rad ne trpi veliki broj besmislenih trzavica i uvijek traži pozitivnu atmosferu i relacije.

Teško i komplicirano ovo – reklo bi se. Međutim, čini se da na kraju i nemamo bolje alternative. Tko neće ovako aktivno, kreativno i požrtvovano, uvijek mu ostaje lijenost sa svim svojim nelogičnostima i zlima. Najlakše je svu krivicu prebaciti na nekog drugog: šefa, političara, stranku, naciju, vjersku organizaciju, građanski pokret… Ali, barem smo se mi na ovim prostorima mogli uvjeriti koliko je jedna takva logika u konačnici neučinkovita i destruktivna… Čak toliko da su ‒ nažalost ‒ u međuvremenu mnogi zaključili da je najbolje moguće rješenje pobjeći odavde glavom bez obzira.

U Sarajevu, 8. 6. 2017.

M. B.