Koalicija

Trojica. Ulaze. Biraju stol u kutu. Lice jednog od njih poznato. S plakata. S drečavom pozadinom. I druga dvojica poznata. S plakata pored tramvajske stanice. Naručuju brzo. Ništa posebno. Žure. Prvi vadi papir i olovku. Ne nosi kravatu. Ležeran. Košulja. Džemper. Prvi nešto piše. Drugi gleda na mobitel. Lista prstom. Prvi govori. Izbori su gotovi. Dobili smo što smo htjeli. Šef je rekao da vam ponudim sljedeće. Šef stranke naravno. Okrene papir prema njima. Gleda. Treći odmahuje glavom. Ne može. Ministarstvo financija je naše. Prvi ga gleda. Kako vaše? Niste osvojili glasova koliko i mi. Nemate moralno pravo. Treći se osmjehuje. Sarkastično. Moral? Hahahahaha. Uzmi ili ostavi. Financije nama. Drugo nas ne zanima. Ostalo podijelite. Sebi. Kako želite. Prvi razmišlja. Drugi ga prekida. Zdravstvo nama. Ovdje je napisano pogrešno. Okrene papir prvom. Prvi gleda. Nije pogrešno. Nama zdravstvo, kultura, financije. Vama unutrašnji poslovi, prostorno uređenje, obrazovanje. Drugi pomalo ljutito. Šta ti misliš tko si ti? Nismo ublehe. Nismo nepismeni. Zdravstvo nama. Šef hoće bolnicu. Ima nekih planova. Oko prodaje. Aparata i lijekova. Ima firmu. Uvoz. Medicinski materijali. Inzistira da zdravstvo ide nama. Uložio velike pare u firmu. U dugovima je. Mora ih  vratiti.

Prvi šuti. Sačekajte. Mobitel. Zvoni. Trebam šefa. Kratka tišina. Hoće financije i zdravstvo? Ovaj hoće zdravstvo jer ima velike dugove. Hoće uvoz. Lijekova i medicinske opreme. Ima firmu. Vratit dugove? Vjerojatno. I ne samo to. Zaradit će. Četiri godine je dugo. Financije? Ne znam. Prvi kratko gleda u trećeg. Financije? Zašto? Treći otpija gutljaj. Banka. Šef osniva banku. Nedostaje mu para. Za četiri godine odradit će sve. Više neće u politiku. Poslije četiri godine. Sad mu treba. Treba novac za osnivanje banke. Prvi razgovara. Osniva banku. Ne znam. Hoće financije. Prvi šuti. Glas s druge strane. Nerazumljiv. Prvi glavom potvrđuje. Dobro. Dobro. Prvi udahne. Ne može. Šef protiv. Financije obećao. Vjenčanom kumu. Dužan mu je. Pare. Zdravstvo ne može. Isto obećao. Bratovoj ženi. Ministarsku fotelju. Doktorica je. Bratu je dužan. Financirao kampanju. Dao milijun maraka. Konobar prilazi. Treći odmahuje rukom. Ne treba. Prvi gleda u stranu. Govori. Možda ima rješenje. Ponovo mobitel. Šefa? Da, šefa. Odmah. Prvi ustaje. Izlazi vani. Gestikulira. Nije ljutit. Objašnjava. Zastaje. Kao robot. Nema trzaja. Naglo prekida. Vraća se. Progovara.

Nova ponuda? Okreće se drugom. Namjestiti zakon. Namjestiti natječaj. Uvoz lijekova i medicinske opreme. Zakonski. Jedna firma. Uvoznik. Distributer. Firma tvog šefa. Drugi šuti. Kako? Na koji način? Prvi piše na papir. Imamo većinu u kantonu. U parlamentu. Donesemo zakon. Zakon obvezuje. Četiri godine najmanje. Drugi razmišlja. Nije loše. Sačekaj. Mobitel. Šefe, ja sam. Ne daju. Nude nešto drugo. Zakon. Natječaj. Tvoja firma. Uvoznik. Distributer. Državu? Može se. Za cijelu državu. Imamo većinu na državnoj razini. U koaliciji s njima. U redu. Završava razgovor. Šef pristaje. Zakon mora biti državni. Ne može kanton. Ne može općina. Državni zakon. Prvi pruža ruku. Dogovoreno. Mobitel. Šefe dogovorili smo. Zdravstvo naše. Njima zakon. Državni. Uvoz i izvoz lijekova i medicinske opreme. Odlično. Hoću. Hoću.

Prvi gleda. I vama isto? Treći odmahuje glavom. Ne. Nikakav zakon. Ministarstvo. Zovi šefa. Treći na mobitel. Šefe? Da. Nude varijantu. Zakon. O bankama. Treći šuti. Bubnja prstima. Po stolu. Da. Prenijet ću. U redu. Ne može. Ne pristajemo. Ministarstvo. Ne zakon. Prvi malo ljut. Zašto? U čemu je problem? Novi zakon. Dobit će pare. Nema ulaganja. Ne mora ništa. Dobit će zgradu. Opremu. Sve. Treći otpija gutljaj. Ne može. Šef ne pristaje. Sva trojica šute. Prvi uzdahne. Dobro. U kontaktu smo. Ima još vremena. Pozdravljaju se. Odlaze.

Šef sluša. Mršav čovjek. Visok. Uredna brada. Prvi govori. Ne žele zakon. Hoće ministarstvo. Na drugo ne pristaju. Šef šuti. Razmišlja. Imamo li išta protiv njih? Imamo. Puno. Imaju i oni. Protiv nas. Dosta toga. Šef šuti. Znači ucjena otpada? Šef pogleda prema vratima. Priopćenje? Prvi potvrđuje. Probat ćemo. Prvi ustaje. Izlazi. Šef sam. Mobitel. Zove. Ej, ja sam. Jesam. Šta imaš o šefu one stranke? Aha. Dobro. Ne treba sad. Neka stoji. Zatrebat će. Dogovoreno.

Drugi sjedi u centrali stranke. Šef zauzet. Zidovi oblijepljeni plakatima. Poznata lica. Obećavaju. Šef ga poziva. Ulazi. Sjeda. Šef vitak čovjek. Prosijed. Šef ističe važnu stvar. Treba paziti. Hoće prevariti. Lopovi su. Zakon nije loša ideja. Ako prođe. Ako se usvoji. Imamo mehanizme. Trebat će našu podršku. U kantonu. I parlamentu. Drugi kimne glavom. Uvijek ima treća mogućnost. Drugi upitno pogleda. Kakva mogućnost? Imamo materijale. Njihov šef. Kriminal. Nezakonita prodaja zemljišta. Preprodaja stanova. Lažna. Fiktivne firme. Pranje para. Puno toga. Ima vremena. Odugovlači ćemo. Ima još pregovaranja. Drugi izlazi. Šef na mobitel. Spremi priopćenje. Objaviti? Ne odmah. Neka čeka. Šta? U priopćenju? Ono što imamo. Nezakonitosti. Zemljišta. Stanovi. Nepostojeće firme. Vjenčani kum ministar. Bratov žena ministar. Ako zatreba. U redu. Dogovoreno.

Treći ljut. Nervozan. Možda su trebali prihvatiti. Zakon o bankama. Možda izgube. Sve. Šef miran. Mirno govori. Stil ležeran. Previše ležeran. Kafanski. Kao i govor. Ne brini. Dobit ćemo. Ministarstvo. Kako? Treći ne vjeruje. Kao i dosad. Šef miran. Trgovina. Ucjena. Imamo materijale. Kakve materijale? O njihovom šefu. Nezakonita prodaja zemljišta, malverzacije sa stanovima, pranje para za strance. Bez brige. Izvršit ćemo pritisak. Kucanje. Da? Istovremeno. Ulazi mlađi muškarac. Papir. Šta je? Šef gleda. Letimično. Priopćenje. Pruža trećem. Optužbe. Nacionalisti, klerofašisti, separatisti, ruše državu, ruše zajedništvo, hoće izazvati rat. Hoće odcjepljenje. Zločinci. Nevina krv na njihovim rukama. Potpis. Šef stranke. Ime i prezime prvog na papiru također. Šef se smiješka. Mobitel. Zvoni. Halo? Pusti u javnost. Da. U redu je. Onako kako je napisano. Neka ide. Treći upitno? Šef ustaje. Imam sastanak. Izlaze.

Opet trojica. Stol u kutu. Šute. Prvi počinje. Priopćenje nije trebalo. Optužbe neutemeljene. Zemljišta. Stanovi. Pranje para. Treći ga prekida. Pomalo ljut. A mi? Fašisti, klerofašisti, zločinci, nevina krv. Šta ste očekivali. Drugi smiruje. Nevažno. Nebitno. Imamo ili dogovor? Sva trojica ušute. Prvi okreće papir. Drugi potvrđuje. Zakon o zdravstvu plus ministarstvo zdravstva. Treći potvrđuje. Nema zakona o bankama. Ministarstvo financija njihovo. Prvi sklanja papir. Gleda. Upitno. Imamo li dogovor? Potvrđuju. Imamo. Pružaju ruke. Drugi zastane. Formiranje vlasti? Vremenski? Mjesec, dva, pola godine? Prvi se osmjehne. Kroz par dana. Kako? Kad prije? Treći izlazeći iz bara. Prvi naglas. Formiranje vlasti. Formalnost. Podijelili smo što treba. Nema nepoznanica. Još jednom. Pružaju ruku. Jedan drugom. Vidimo se. Uskoro. Prvi progovara. U kantonu? Drugi odmahuje glavom. Ja sam u parlamentu. Treći dobacuje. Ja sam ministar. Državni. Prvi se smije. Svaka čast. Dobri ste. Ja dobio najmanje. Ministar. Kantonalni.

 

U Sarajevu, 11. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO SE NOSITI S TOKSIČNIM RODITELJIMA?

Znamo da odgoj djece prvotno pripada roditeljima. To je posve prirodno i normalno. Njihova je dužnost brinuti se o djeci, omogućiti im ne samo materijalnu sigurnost nego i onu emocionalnu. Svoje prve kontakte i odnose djeca stvaraju u krugu obitelji, ponajprije s majkom, a potom i s ostalim članovima. Već smo ranije spominjali kako je način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. To će reći da ako roditelji otpočetka grade jedan zdrav i skladan odnos sa svojom djecom, veća je vjerojatnost da će djeca kasnije lakše uspostavljati dobre odnose i s drugima. No, što ako roditelj nije dovoljno emocionalno zreo pa svoje neupravljane emocije projicira na djecu? U tom slučaju govorimo o toksičnim roditeljima. Kako bismo nešto više mogli reći o tome, bazirat ćemo se na tekstovima psihoterapeutkinja Andrea-e Mathews i Darlene-e Lancer pisanih za Psychology Today. One govore o znakovima prema kojima možemo prepoznati toksične roditelje i što u takvoj situaciji dijete treba napraviti, tj. kako se osloboditi od takvih roditelja.

Razlika između zdravog i toksičnog roditelja

Zdrav roditelj je onaj koji je dovoljno emocionalno zreo da posjeduje vlastiti psihološki materijal kojeg ne projicira na dijete. Emocionalna zrelost znači da roditelj može posjedovati vlastite emocije i koristiti emocije kao svoj vlastiti unutarnji sustav za razmjenu poruka – što olakšava samosvijest. Samosvijest znači da postoji jedan afektivni i emocionalni odnos sa samim sobom – koji uključuje veliku količinu samo-empatije i ljubavi prema sebi. Sve ovo znači da je roditelj samodostatan. Stoga, njegov odnos s drugima ne sadrži projekcije, neprikladne granice i toksičnost. Zdravi roditelji znaju kako bezuvjetno voljeti i odražavati autentičnost djeteta. Oni mogu stvoriti odgovarajuće granice i prikladno disciplinirati (tj. podučavati) dijete, istodobno poštujući autentičnost djeteta.
S druge strane, toksični roditelj nije emocionalno zreo. Stoga će sve svoje neupravljane emocije i svoj nesvjesni materijal projicirati na djecu. Toksični roditelj može, ali i ne mora imati dijagnozu mentalne bolesti ili poremećaja osobnosti. Problem s toksičnošću toksičnih roditelja je taj što dijete upija taj otrov još od djetinjstva i što je vjerovalo da je konzumiranje tog otrova normalno.
Kako prepoznati toksičnog roditelja?

Kako bi dijete moglo prepoznati je li njegov roditelj toksičan, obično mu se postavljaju sljedeća pitanja:
• Imaju li tendenciju pretjerano reagirati ili stvoriti scenu?
• Koriste li emocionalnu ucjenu?
• Postavljaju li česte ili nerazumne zahtjeve?
• Pokušavaju li vas kontrolirati? (”Na moj način ili nikako”)
• Kritiziraju li vas ili uspoređuju?
• Slušaju li vas sa zanimanjem?
• Da li manipuliraju, koriste krivnju ili igraju žrtvu?
• Okrivljuju li vas ili napadaju?
• Preuzimaju li odgovornost i ispričavaju li se?
• Poštuju li vaše fizičke i emocionalne granice?
• Zanemaruju li vaše osjećaje i potrebe?
• Jesu li vam zavidni ili se natječu?

Prema ovim pitanjima, ovisno je li odgovor potvrdan ili ne, možemo prepoznati radi li se o toksičnom roditelju. Naravno, ovakvo ponašanje mora biti kronično jer svaki roditelj ponekad može postupiti na sličan način kao i toksičan roditelj.

Kako se dijete može obraniti od toksičnog roditelja?

Dijete se pod svaku cijenu mora odvojiti od ovakvog roditelja. No, to svakako nije jednostavno. Obično se navodi pet stadija kroz koje dijete prolazi: poricanje, ljutnja, žalost, pregovaranje i prihvaćanje. Kako bi izbjegli strašne osjećaje ljutnje i tuge, djeca toksičnih roditelja obično preskaču ove stadije te onda zaglave u stadiju pregovaranja. To je stadij koji uključuje implikaciju ”AKO-ONDA”. Na primjer, AKO se brinem za svoju majku, ONDA mi ona neće naštetiti. Tek kada dijete shvati da je ono stvarno i da je važno, počinje faza prihvaćanja. To se obično događa kada to dijete odraste i počne donositi vlastite odluke. Ono postaje svjesno da postoji netko tko brine i može zadovoljiti sve njihove emocionalne i fizičke potrebe, za razliku od njegovog roditelja. Taj netko je on Sam. To znači da liječenje započinje sa samim djetetom – s njegovim osjećajima i stavovima. Potrebno je raditi na sebi. To ne znači da će se roditelj promijeniti, ali hoće dijete. Ponekad je potreban kvalitetan razgovor, a što je još važnije, oprost. Ono o čemu dijete (ili kasnije odrasla mlada osoba) mora voditi računa je sljedeće:

• Vaši roditelji se ne moraju izliječiti da bi vama bilo bolje.
• Vi niste vaši roditelji.
• Nisi ni ono uvredljivo što kažu o tebi.
• Ne morate se svidjeti svojim roditeljima, ali još uvijek možete biti vezani i voljeti ih.
• Aktivna ovisnost ili zlostavljanje od strane roditelja mogu vas potaknuti. Postavite granice i prakticirajte nevezivanje.
• Ne možete promijeniti ili spasiti članove obitelji.
• Ravnodušnost, a ne mržnja ili ljutnja, je suprotnost ljubavi.
• Mrziti nekoga ometa ljubav prema sebi.
• Neriješena ljutnja i gnjev vas povrjeđuju.

Umjesto zaključka
Bez obzira što odnos s roditeljima ponekad može imati važnu ulogu na način na koji shvaćamo sami sebe i svijet oko sebe te za uspostavu kasnijih odnosa, ipak imamo mogućnost popraviti ono što su roditelji krivo činili. Važno je raditi na sebi i ne dopustiti da nas tuđe pogreške spriječe u stvaranju kvalitetnog i zdravog života. Ne možemo cijeli život za svoje neuspjehe kriviti druge jer kako kaže latinska poslovica: ”Faber est suae quisque fortunae” – ”Svatko je kovač svoje sreće”.

U Mostaru, 11. 2. 2019.
S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

Izvori:
https://www.psychologytoday.com/us/blog/toxic-relationships/201808/12-signs-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).
https://www.psychologytoday.com/us/blog/traversing-the-inner-terrain/201805/surviving-the-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).

Izvor (foto): https://www.heimarbeit.de/liebe-eltern-so-fuehlen-sich-kinder-wenn-wir-streiten/

O BOŽANSKOM IZVORIŠTU LJUDSKE DUŠE

Promatrajući tijekom boravka na Galapagosu jednu vrstu ose potajnice (najeznice) kako polaže jajašca u živog domaćina (gusjenicu), iz kojih će se zatim izleći larve koje će se ‘nako bez žurbe hraniti tim živim domaćinom, Charles Darwin kasnije u jednom pismu svome prijatelju o tome zapisa: „To dobri Bog nije mogao stvoriti“!
U isto vrijeme otprilike će (prva polovica 19. st.), i mladi, genijalni, ali barem podjednako toliko i zlosretni Georg Büchner reći da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu. Odnosno, ponajveći problem koncepta „dobrog Boga“ bi svakako bilo zlo stvorenje.
Međutim, što ako je zlo ljudsko stvorenje po sebi upravo dokaz jednog dobrog i svemoćnog Boga? Zvuči kontradiktorno, ali pogledajmo malo bolje…
Pohlepa – „Zla kći iz dobre kuće!“
Lav je opasna zvjerka, ali nikad niti jedan lav nije pokušao biti kralj svih lavova. Detaljnije, svaki lav želi biti alfa-mužjak, ali alfa-mužjak svoga čopora, a ne alfa-mužjak svih lavova i lavica na svijetu. Situacija je slična i sa ostalim višim sisavcima. Niti jedan od njih nikad nije pokušao biti kralj cijele svoje vrste ili barem jednog njezinog većeg dijela. Odakle onda ovakve napasti čovjeku? Zašto on učestalo misli da ima pravo na sve? Kako već kod koga: netko bi sve pare ovog svijeta, netko bi svu vlast i moć ovog svijeta, netko bi sve znanje, netko užitak itd. Kako već rekosmo, to ne možemo baštiniti po svojoj tjelesnoj infrastrukturi, jer u vidljivoj prirodi toga jednostavno nema. Dakle, stvar je povezana s duševnom superstrukturom. Tko zna, možda je odgovor u tome da je naša duša proizašla iz singularne situacije u kojoj je sve bilo u svemu i ništa nije moglo biti po sebi otuđeno ni tuđe. Dakle, slično kao i ljubomora – „pohlepa je zla kći iz dobre kuće“!
„Pravo na ono najbolje“
Neki ljudi ne bi toliko ono SVE, ali bi zato ono najbolje. Jedno ali vrijedno! Tako razmišljaju premda oni sami možda i nisu najbolji. Kako, zašto, odakle im to? Pa moguće, opet slično: duša je izvorno proizišla iz onog NAJBOLJEG, i stoga ne čudi da se toga stalno nesvjesno prisjeća, te da pravo na ono najbolje osjeća svojim prirodnim i prirođenim pravom.
Nemirenje sa starenjem i smrću
I psi s vremenom posjede, ali nikad nećete vidjeti psa da se recimo negdje uvalja u katran kako bi izgledao mlađe. Oni s tim nemaju problema, kao ni sa umiranjem. Istini za volju, mnogi viši sisavci pokazuju znakove duboke tuge zbog gubitka druga ili srodnika, ali to njih obično ne drži duže od sat-dva ili maksimalno dan-dva. Zašto onda čovjek ima toliko problema s prihvaćanjem starenja i smrti kad već sve u vidljivoj prirodi stari, propada i umire? Opet slično kao u prethodnom slučaju: duša dolazi s mjesta gdje nema ni starih ni mrtvih! Zato se valjda u ovom svijetu nikad dovoljno ni ne može načuditi ovim uznemirujućim pojavama.
Ljutnja i razočaranost zbog neostvarenih zamisli
Psihotični bolesnici imaju svoje deluzije, dok zdravi ljudi imaju iluzije. Ovo dvoje je po sebi slično, s barem jednom esencijalnom razlikom. Naime, zdrav čovjek je svjestan da je njegova iluzija samo iluzija, dok bolesnik misli da je njegova deluzija stvarnost. U tom smislu, svaki normalan čovjek zna razlikovati između mašte i stvarnosti, kao i između teorije i prakse, međutim, ipak se ljuti ili biva razočaran kad se njegove zamisli lako ne ostvare. Zašto nas to toliko smeta ako već racionalno znamo da je teorija – teorija, a praksa – praksa, te da ovo dvoje i nije baš lako povezati? Opet moguće slično kao i u prethodnim slučajevima – naša duša je došla iz realma gdje nije bilo suštinske razlike između misli i djela. Teološki gledano, samo je Bog onaj koji stvara svojim logosom iz ničega. Što zamisli, to i stvori! Bez alata, zanata, bez – za to – potrebnog vremena kao i bez sirovina!
Uvjerenost o sveznanju koje nemamo
Pisali smo već ranije o Daning-Krugerovom efektu koji između ostalog nalaže da su stvarno čovjekovo znanje i uvjerenost o posjedovanju znanja često obrnuto proporcionalni. Tj. nešto jednostavnije rečeno, što netko manje zna, to obično misli da više zna. I obratno: istinski znalci su vrlo često poprilično oprezni i stidljivi kad je u pitanju hvalisanje vlastitim znanjem. Zašto se to događa? Možda zbog toga što duša dolazi od tamo gdje se sve zna?
Mentalitet „podrazumijeva se“!
„Nisi mi ni ‘hvala’ rekao! … Pa podrazumijeva se da sam ti zahvalan“! Ili: „Nisi mi se godinu dana javila! Pa podrazumijeva se da sam mislila na tebe!“ Stvarno, zašto ljudi tako često misle ili kao da misle da su drugi ljudi u potpunosti svjesni njihovih nutarnjih misli? Valjda isto kao u prethodnom slučaju, jer naše duše stižu iz stanja gdje je sve bilo znano i bjelodano, i gdje ništa skriveno nema, niti se uopće može skriti!
Nedostatak opreza – osobito kod mlađih!
Stvarno, zašto djeca vole toliko gurati prstiće u utičnice, te zašto toliko naokolo trče kad još ne znaju ni hodati kako treba. Pisali smo već ranije, da su dva naša jedina prirođena straha, strah od glasnih i ružnih zvukova, te strah od gubitka tla pod nogama. Svi ostali strahovi se mukotrpno uče kroz život. Dobro, a zar ne bi trebali biti malo bolje, recimo poput životinjica nakrcani različitim obrambenim instinktima; ipak je ovaj svijet poprilično opasno mjesto za život? Valjda opet isto: naša duša dolazi od tamo gdje nema nikakvog straha i opasnosti! Ovome bismo mogli pridodati i onaj „Meni se to ne može dogoditi mentalitet“, premda znamo da može. Čovjeku zbilja treba poprilično vremena da na ovom svijetu nauči sve moguće rizike i opasnosti…
Iluzija zvana „Stara dobra vremena“!
Uvijek ta neka „Stara dobra vremena“, a svi pokazatelji jasno daju do znanja da ih nikad zapravo nije ni bilo. Naravno, može se desiti da su neki aspekti života prije bili bolji, ali svakako ne svi. U svakom slučaju, i tijekom tih starih dobrih vremena ljudi su pričali o čemu već nego o nekim drugim starim dobrim vremenima… Odakle nam to? Valjda opet isto ili barem slično: naša duša se nesvjesno sjeća onog vremena ili točnije onog stanja prije vremena kad je stvarno sve bilo kako treba i baš na svom mjestu!
Ružno, glupo, ludo, bezobrazno…
Dobro, zašto ponekad tako ishitreno i bez razmišljanja ljude i situacije častimo ovako lošim atributima? Pri tome osobito mislimo na one posve nepravedne situacije kad nešto dobro i lijepo bude ni krivo ni dužno nagrđeno. Opet valjda isto, naša duša se nesvjesno prisjeća takve ljepote i dobrote naspram koje je zbilja sve na ovom svijetu ružno, glupo, ludo … Ali oprez, i druge duše se isto tako sjećaju tih predivnih stvari, puno boljih i ljepših od nas samih … Stoga nas taj nesvjesni koncept preuzvišene dobrote i ljepote mora ujedinjavati a ne svađati!
Lopte i baloni
Za kraj jedan veseliji argument o božanskom podrijetlu duše. Kad su ljudi bili pravili prvi avion jasno je da su pri tome kao uzor imali pticu. Ta mogućnost da se visoko i brzo leti poput ptice oduvijek je golicala maštu čovjeka. E sada, moguće malo glupo pitanje, ali odakle nam to da stvaramo lopte i balone? Tako nešto ne postoji u makro-prirodi. Ima ih doduše u mikro-prirodi (atom, ženska jajna stanica…), ali to smo tek nedavno saznali. Još važnije, uz lopte i balone se vežu samo fine stvari: sport, igra, zabava, razonoda, odmor. Zanimljivo, filozofija je još od antičkih vremena spominjala to da duša dolazi iz jednog sferičnog svijeta, te da je čak po sebi i sama duša jedna eterična sfera. U nekim interpretacijama višeslojna, po drugima jednostavna i kompaktna, ali eto, baš sfera…

Za kraj, ovdje se sada nećemo baviti teškim pitanjem odakle mi ovdje ako već nismo odavde, kao ni pitanjem, kamo na kraju idemo i odlazimo? O svemu tome više neki idući put… Ovdje smo samo pokušali ukazati na to da iza brojnih neugodnih datosti našeg života stoji jedna zapravo divna i čudesna priča koja nas itekako može oraspoložiti i potaknuti da ovaj život gledamo drugim očima.

U Sarajevu, 7. 2. 2019.
M. B.

Naslovna slika: Mario Bernadić: “Život prije života” – kompjuterski generirana grafika.

RAZGOVOR O JEZIKU (Razgovor o paklu – IX. dio)

– Ti si bio tamo kad se dogodio pad, naš pad i pad ljudi. Kakav je bio naš pad, što se zapravo dogodilo? Mlađi đavao krene rukom kuckati po unutarnjoj strani stakla prozora dok je izvana na njegove udarce gotovo u istom ritmu odgovarala kiša. Sumrak je bio hladan i kišovit. – Da, bio sam tamo. Što se dogodilo? Ono što se dogodilo, dogodilo se zbog jezika. – Jezika? – Mlađi đavao prestane kuckati po prozorskom staklu i okrene se starijem đavlu koji je iza njega sjedio u kožnom naslonjaču omotan slojevima duhanskom dima.

 – Jezik je bio kamen spoticanja. Prije stvaranja dok nije bilo svijeta, odsutnost jezika značila je odsutnost stvari, odsutnost života, odsutnost stvarnosti i bića. Trebao si samo vidjeti kako je izgledalo kada je Tvorac progovorio i nastao je svemir, i kad je progovorio i nastao je svijet. Bili smo očarani i opčinjeni Tvorčevim jezikom. Mi smo s njim razgovarali, ali nikada nismo mogli očekivati da on govori tako moćnim jezikom koji može stvoriti bilo što iz ničega. Ljudski jezici su pravo smiješno nemoćni u usporedbi s njegovim jezikom. Tvorčev jezik je neograničen, svemoćan, neiscrpan i kad izgovara nešto kao što je recimo bio njegov neka bude kod stvaranja, njegova riječ iz odsutnosti, iz ničega stvarala je sve. Neobjašnjiva je snaga tog jezika, jedini način da bi se Tvorčev jezik razumio jest biti prisutan kada Tvorac govori i vidjeti moć njegova jezika i njegovih riječi.

– Zar niste i vi govorili istim jezikom? Mlađi đavao vrati se u svoj naslonjač i dohvati čašu sa stola. – Ne. Mi smo ovisili o njegovom jeziku, bilo nam je dopušteno komunicirati s njim, ali nismo mogli stvarati jezikom kao on. Takav jezik bio je samo jedan i samo ga je Tvorac mogao govoriti jer je jedini znao tajnu tog jezika. Nas je zanimalo kako je moguće da jezik stvori iz ničega nešto, kako je moguće da Tvorac izgovori neka bude i pomisli na ono što želi da bude i to nastane. Bez objašnjenja, samo se pojavi i postoji. Nije dovođeno odnekle drugo, nije da postoji nepostojanje odakle Tvorac jezikom stvari dovodi u postojanje. To je zabluda. On samo izgovori i bude. Slavili smo ga zbog njegovog jezika koji stvara i bilo nam je dopušteno gledati kako njegova riječ izgovorena stvara sve uključujući svijet, bilje, životinje i na kraju čovjeka. Bilo nam je dopušteno uživati u stvoriteljskom jeziku, ali nam je bilo zabranjeno koristiti ga jer on je pripadao samo Tvorcu i nitko od nas ga nije mogao znati niti govoriti.

Međutim, kako to biva sa znatiželjnicima koji se igraju sa tajnama umjesto da ih puste na miru, naš glavni je pomislio da je moguće i nama znati tajnu Tvorčeva jezika. Naš glavni je nekad bio vrlo blizu Tvorca, znao je ponešto više o jeziku kojim Tvorac govori jer ga je Tvorac slao kao svjetlonošu u udaljene kutke stvaranja da odnese njegovo svjetlo. Zato naš gospodar i danas nosi naslov Svjetlonosac iako ne voli da se to pred njim spominje. Okupio je nekolicinu nas koji smo bili utjecajni i moćni i predstavio nam svoj plan kako da i mi govorimo jezikom Tvorca, kako da i mi stvaramo poput njega, zapravo ako se dobro sjećam, uvjerio nas je da možemo biti kao Tvorac, stvoritelji. Nagovorio nas je na pobunu.

Međutim, kada je pokušao izgovoriti prve riječi Tvorčevim jezikom i rekao neka bude, bio je to tako strašan i mračan jezik da je u trenutku njegov jezik pod nama otvorio beskonačan ponor nepostojanja i odsutnosti u kojem smo se iznenada našli. Bio je to ponor bez jezika, ponor bez stvaranja. Što god je naš gospodar izgovarao, mi smo tonuli dublje i dublje u beskonačno ništavilo koje se odjednom otvorilo pod nama. I tada smo znali da je napravljena neoprostiva greška, pokušali smo govoriti jezikom kojim može govoriti samo onaj koji zna sve njegove tajne, sam Tvorac.

S vremenom smo se uspjeli prilagoditi i osmislili smo novi jezik kako bismo komunicirali, ali taj jezik bio je nestvoriteljski, bio je razarajući i uništavajući. Ali tim jezikom smo govorili samo kada bi se našli u svijetu i među stvorenim stvarima, u slučaju susreta s Tvorcem bilo je nemoguće izgovoriti bilo koju riječ našeg novog jezika jer bi Tvorac svojom riječju do srži bića prodirao u naš jezik i uništavao nas. Zato smo se od njega počeli skrivati i šutjeti ako bismo ga negdje susreli. Kada se pojavio čovjek, naš gospodar vidio je u tome idealnu priliku. Nije mogao uništiti stvaranje jer nije mogao govoriti jezikom Tvorca, ali je mislio da ga je moguće barem oštetiti ili raniti. Poslao je mene da nagovorim ljude na grijeh.

– U čemu se sastoji taj grijeh? Uvijek sam razbijao glavu što se dogodilo, ali nikad nisam čuo iz prve ruke od nekoga tko je tamo bio što se stvarno dogodilo? Mlađi đavao ostavi čašu na stol i pripali cigaretu. Stariji đavao uvuče dim cigarete i zadrhti od zadovoljstva. Očito ono što slijedi smatra svojim najvećim uspjehom. – Tajna jezika krije tajnu dobra i zla, poznavati Tvorčev jezik ili govoriti Tvorčevim jezikom znači bez Tvorca beskonačno i vječno određivati što je dobro i što je zlo, znači kontrolirati stvaranje i ako treba uništiti ga i sve ponovno stvoriti iz početka. Govoriti Tvorčevim jezikom i znati sve njegove tajne znači zauzeti mjesto Tvorca i postati Tvorac, biti on.

Kad sam prišao Evi koja je bila puno susretljivija i otvorenija za razgovor od onog sumnjičavog i mušičavog Adama, rekao sam joj da postoji mogućnost da govore jednim novim jezikom, tako moćnim da će moći zamijeniti i samog Tvorca. Bila je isprva sumnjičava, ali je vrlo brzo pristala uraditi što sam joj rekao. – Što si joj rekao, što je učinila? – Nije ništa jela kako se misli, nagovorio sam je da govori s Tvorcem i da mu kaže ono što sam joj rekao da mu kaže. Rekao sam joj da bi bilo uvjerljivije ako bi i Adama uvjerila da to učine zajedno. I uspjela je.

Kada je Tvorac došao, oboje su stali pred njega. Kada ih je pitao što žele, rekli su da žele izgovarati neka bude kao stvoritelji svega iz ničega poput njega. Tvorac je shvatio o čemu se radi i po prvi put uopće progovorio njihovim jezikom da bi im rekao kako ne mogu više ostati s njim. Nitko ne može govoriti njegovim jezikom, osim njega samog, nikomu nije dopušteno i svima je zabranjeno govoriti njegovim jezikom jer samo on zna tajnu jezika kojega govori i kojim stvara. Tada ih je potjerao iz raja i zabranio im povratak. Na trenutak obojica zašutiše. Stariji đavao se promeškolji u naslonjaču.

 – I onda se pojavio onaj čudnovati Nazarećanin koji je tvrdio da govori Tvorčevim jezikom. Zato su ga nazvali krivokletnikom i bogohulnikom jer je tvrdio da govori jezikom Tvorca. Ali dok sam se bavio pitanjem kako je moguće da jezik stvaranja bude izgovoren ljudskim jezikom i nagovarao neke filozofe da malo o tome više razmišljaju pa mi ponude neka rješenja, Nazarećanin je tu i tamo ostavio pokoji trag da jezik kojim govori nije ljudski. Ali, previše sam bio zabavljenim filozofskim pitanjem o jeziku da pratim što Nazarećanin govori i čini. Mislio sam da je neki fanatik, luđak, budala. Tek nakon uskrsnuća shvatio sam kako je to Tvorčev jezik kojim je stvarao svijet iz ničega iako naravno tada nije izgledao kao bradati i crni židov opaljen suncem od nekih tridesetak godina, izgledao je sasvim drugačije, ali premalo sam vodio računa o svemu.

Ali, i da sam vodio računa u svemu, opet bi ostalo pitanje koje i sada nema odgovora. Kako beskonačno moćan jezik koji stvara može biti izgovoren ljudskim jezikom, riječima i govorom, jezikom koji ne stvara nego samo proizvodi od materijala kojeg ima, ali ne iz ničega? I danas nakon toliko milenija koji su prošli to je ostala tajna. Mlađi đavao ustane i priđe prozoru. Kiša je i dalje bubnjala od prozorsko staklo. Ispruži ruku i malo podužim noktima pođe bubnjati zajedno s kapima kiše po prozorskom staklu.

– I ne postoji način da se otkrije tajna Tvorčeva jezika? Nastavi bubnjati i gledati ne okrećući glavu prema starijem đavlu. – Ne postoji. Mi smo probali, ali smo stvorili jezik samouništenja, ponora, bezdana, destrukcije i nepostojanja. To što smo čovjeka naučili da govori našim jezikom i nije neka utjeha. Tvorčev jezik toliko je stvaralački da ne postoji ponor, uništenje koji mu se može suprotstaviti kada on progovori. Ali kada se samo sjetim stvaranja i tog jezika i kada izgovara neka bude… Stariji đavao duboko udahne i zamisli se. Mlađi đavao prestane bubnjati i okrene se prema njemu.

 – Imam osjećaj da bi volio vidjeti ponovo taj jezik na djelu kako stvara i kako Tvorac izgovara riječi tog jezika? Stariji đavao se trgne. Na trenutak ušuti i zagleda se prema mlađem đavlu. – O itekako, kad bih mogao samo još jednom čuti te tajanstvene riječi neka bude, ali mogućnosti više nema. U čemu je tajna tih riječi neka bude, mislio je mlađi đavao, je li tajna u riječima ili u jeziku koji ih izgovara jer kada jezici izgovaraju neke riječi ništa se ne događa, ali kada njegov jezik izgovori neka bude, nepostojanje prestane i nastane stvaranje, nešto dotad neviđeno i to iz ničega. Neka bude… tajnovite riječi čiju moć izgleda samo jedan jezik razumije i kontrolira i smije izgovoriti, jezik Tvorca. Svi drugi jezici kada pokušaju izgovoriti te riječi neka bude, ne postignu ništa jer ili se ništa ne dogodi ili nastane katastrofa i uništenje. Možda je tajna Tvorčeva jezika samo u tim riječima neka bude, možda je tu tajna svega i možda nakon svega ne treba biti više toliko znatiželjan i ostaviti te riječi na miru i pustiti ih da počivaju u svojoj tajnovitosti, mislio je mlađi đavao gledajući kako se kapi kiše slijevaju niz prozorsko staklo dok je svjetiljka treperila osvjetljavajući mokru stazu koja se gubila u daljini i sumraku koji se polako pretvarao u mrklu noć.

 

U Sarajevu, 5. 2. 2019.

O. J.

Kratka filozofija pornografije

U svojoj knjizi A Billion Wicked Thoughts dva znanstvenika iz područja neurologije Ogi Ogas i Sai Gaddam su napravili istraživanje interneta gdje su uključili preko stotinu milijuna muškaraca i žena koji su kroz internet pretraživanja, posjećivanja stranica s pornografskim materijalima, čitanje erotskih novela činili temeljni materijal njihovog istraživanja pornografije. Osim pregršt informacija o količini korisnika pornografije, Ogas i Gaddam u svom istraživanju donijeli su veliki broj komentara anonimnih internet korisnika različitih pornografskih stranica zašto koriste i zašto gledaju pornografiju.

Iz tih komentara moguće je izvući nekoliko zajedničkih kategorija koje nadilaze kulturne i nacionalne granice među različitim ljudima i čine, mogli bismo reći, univerzalnu baštinu pornografije bez obzira na pozadinu korisnika. Te zajedničke kategorije možemo opisati kao kratku filozofiju pornografije. Kao kad se ljudi međusobno slažu da čovjek ima neke osobine bez obzira na kulturu kojoj pripada kao što je recimo samosvjest, sposobnost smijeha, sposobnost učenja novih jezika pa se iz toga može filozofirati o čovjeku, tako i pornografija, prema istraživanju Ogasa i Gaddama, ima zajedničke transnacionalne i transkulturalne kategorije koje su zajedničke manje-više svim korisnicima.

  1. Virtualnost – Virtualnost ne označava ono što kolokvijalno zovemo online sadržaj, ovdje virtualnost označava na prvom mjestu nepostojanja prevare stvarne ljudske osobe s kojom je stvarna ljudska osoba u vezi, odnosno, pravi se razlika između prevare u fizičkom svijetu i prevare u virtualnom svijetu s tim da se prijevara u virtualnom svijetu jednostavno briše kao iskustvo prevare čak i u psihološkom smislu što ostavlja osobu u uvjerenju i stavu da fizička prevara označava vidljivo i stvarno pucanje odnosa s drugom osobom, dok se virtualna prevara briše s liste mogućih uzroka prekida jer ona ne postoji. Na drugom mjestu, virtualnost označava nepostojanje nutarnjeg osjećaja krivnje da se čini nešto krivo ili zabranjeno prema istom modelu uklanjanja virtualne prevare jer nepostojeći svijet ne može ni stvoriti stvarnu krivnju osim iluzije o krivnji.
  2. Dostupnost – Dostupnost označava negaciju negacije, odnosno, nepostojanja negativnog odgovora kada je riječ o seksualnom odnosu, dostupnost je uvijek i trajno prisutna ne kao mogućnost nego kao aktualnost koju se u svakom trenutku može uzeti i ostvariti bez obzira na nutarnja raspoloženja osobe i vanjske okolnosti. Dostupnost ima prednost u odnosu na sve druge stvarne potrebe osobe čak kad se radi i o osnovnim životnim potrebama osobe.

Drugim riječima rečeno, u pornografiji nema gladnih, žednih, nenaspavanih, nervoznih, ljutih, nezainteresiranih, hladnih… svi su dostupni u svakom trenutku i po potrebi ukoliko potreba postoji. Negativan odgovor ne postoji kada se iznosi zahtjev za seksualnim odnosom i na taj se način dostupnost pretvara u jednu od najvažnijih kategorija pornografije čija se moć očituje u pucanju stvarnih ljudskih odnosa u fizičkom svijetu kada se dostupnost apsolutizira kao temeljna kategorija odnosa između dvije osobe i kada se dostupnost koristi kao argument u raspravi. Ali, kada je riječ o dostupnosti, ona ima obrnut efekt u odnosu na virtualnost.

Virtualnost se zadržava u svijetu pornografije jer se u fizičkom svijetu briše osjećaj krivnje i osjećaj prevare druge osobe. Dostupnost se iz svijeta pornografije prenosi u stvarni fizički svijet kao stvarni zahtjev prema drugoj osobi koja se tome zahtjevu mora uvijek podložiti. Dok virtualnost krivnje i prevare izbjegavaju učiniti sebe stvarnima pa se uvijek govori kako nitko nije kriv i kako nitko nikoga ne vara kada je riječ o pornografiji, dotle se dostupnost pretvara u radikalno stvaran zahtjev do mjere da se zaboravlja i briše shvaćanje dostupnosti u pornografiji i ostaje samo fizička dostupnost koja se drugoj osobi predstavlja kao condicio sine qua non bilo kakvog međusobnog odnosa između osoba i gdje se osobu kritizira, odbacuje i ostavlja ukoliko nije stvarno i fizički dostupna bez pogovora.

Virtualnost i dostupnost su načini kako dolazi do distorzije ili izobličavanja stvarnosti shvaćanja seksualnosti bilo vlastite bilo druge osobe jer dolazi do izmjene razumijevanja nestvarnog i stvarnog svijeta kada je riječ o seksualnosti gdje se ta granica ponekad briše na način da netko ne smatra kako vara drugu osobu kroz pronografiju (virtualnost) dok u isto vrijeme boluje od iluzije dostupnosti jer stvarnu i fizičku osobu percipira kroz dostupnost onako kako je dostupnost  predstavljena u pornografiji. Drugačije rečeno, krivnja i prevara nikad (virtualnost), dostupnost sada, odmah i uvijek (dostupnost).

  1. Simultanost – Simultanost se odnosi na sam online sadržaj i označava istovremeni online pristup različitim stranicama i različitim sadržajima koji se sastoje od različitih kategorija pornografskog sadržaja (Ogas i Gaddam navode nekoliko stotina kategorija i podkategorija pornografskog sadržaja) koje se mogu istovremeno (simultano) promatrati.

Simultanost je aspekt pornografije koji se odnosi na proširenje stvarnosti (augmented reality) stvarne fizičke osobe koja u fizičkom svijetu nema mogućnost biti istovremeno nekoliko osoba u jednoj. Ogas i Gaddam kroz bezbroj primjera i anonimnih komentara korisnika pornografije navode kako je dominantni element u simultanosti fantazija koja se ne mora nužno ostvariti, nego je dovoljno samo fantazirati, odnosno, gledati sadržaj bez želje da se gledani sadržaj ostvari sa fizičkom osobom jer fizička osoba ne može biti simultana, odnosno biti istovremena ili imati nekoliko seksualnih identiteta istovremeno.

Ako netko istovremeno prati sadržaj koji uključuje različite seksualne identitete ne u smislu spola nego u smislu uloga (policajac, medicinska sestra, tajnica, vozač kamiona, striper su samo neke od kategorija koje Ogas i Gaddam navode), riječ je o simultanom shvaćanju seksualnih uloga koje su neostvarive u stvarnosti jer je nemoguće za fizičku osobu da istovremeno igra sve uloge koje netko može simultano pratiti kroz pornografiju što uzrokuje da se simultanost sve više razumijeva od strane korisnika kao jedini način ostvarenja nutarnjih želja, dok se fizička osoba sve više promatra kao blijeda i bijedna kopija pornografskog sadržaja. Odnosno, fizička osoba se prezire jer nije sposobna za simultanost (igranje istovremeno različitih seksualnih uloga) nego je sposobna eventualno zbog fizičkih granica za jednu ulogu, ali se ta uloga odbacuje kao nemaštovita.

  1. Neograničenost – Neograničenost ne označava dostupnost u smislu količine gigabajta pornografskog sadržaja, nego se odnosi na nutarnji osjećaj i shvaćanje kako bilo koja zamišljena fantazija može biti ostvarena jer ju se može pronaći u pornografiji bez obzira koliko se ona činila nedostupna, nepoznata i skrivena.

To možemo uobličiti u tvrdnju kako ne postoji fantazija za koju ne postoji dostupan pornografski sadržaj bez obzira o kakvoj je fantaziji riječ. Neograničenost je sposobnost pornografije da prozivede sadržaj za bilo koju ljudsku fantaziju što potvrđuju Ogas i Gaddam u svom istraživanju donoseći listu kategorija i podkategorija pornografskog sadržaja koje je teško zamisliti da uopće postoje.

Osjećaj neograničenosti povezan je s čovjekim umom na način da neograničenost ostavlja dojam slobode da se čini sve što je moguće pa tako i neograničenost kao sposobnost pornografije da ponudi sadržaj za svaku ljudsku fantaziju stvara privid slobode da se ostvari sve što se može u umu zamisliti. Neograničenost pred stvarnu fizičku osobu stavlja nemoguć i neizvediv zadatak da proizvede sadržaj za svaku fantaziju koju druga osoba ima o njoj što dovodi do shvaćanja fizičke osobe kao izrazito nemoćne i ograničene i u konačnici nepotrebne.

Kada je riječ o neograničenosti kao sposobnosti pornografije da proizvede sadržaj za svaku fantaziju, stvarna fizička osoba pred takvom neograničenošću je nemoćna i smetnja ostvarenju slobode jer svojim fizičkim granicama (izgled, težina, visina, boja kose, boja očiju, itd…) ograničava neograničenost, odnosno, stavlja granice slobodi druge osobe da kroz pornografski sadržaj ostvari svoju neograničenost, odnosno slobodu. Tako stvarna fizička osoba sa stvarnim fizičkim karakteristikama i stvarnim ljudskim željama u očima korisnika pornografije postaje neprijatelj i pornografije i korisnika jer je nesposobna za neograničenost i jer je nesposobna proizvesti sadržaj za svaku fantaziju korisnika pornografije.

  1. Anonimnost – Anonimnost ovdje ne označava online anonimnost u smislu da nitko ne zna što netko gleda na internetu (istraživanje Ogasa i Gaddama donekle pobija mit o tome da su korisnici interneta anonimni u smislu da se ništa ne zna o korisniku), nego ona označava mogućnost da misli ostanu trajno skrivene.

U kontaktu sa stvarnom fizičkom osobom kada izgovorite nešto, riječ je često o vašim mislima koje želite izreći. Stvarna fizička osoba može zapamtiti vaše riječi i vaše misli nisu anonimne nego su podijeljenje s drugom osobom i ona ih po potrebi može citirati kad s vama komunicira. Kada je riječ o pornografiji, korisnik pornografije komunicira sam sa sobom jer pornografski sadržaj nema stvarnost fizičke osobe koja može slušati vaše riječi i zapamtiti ih i kasnije ih citirati, pornografski sadržaj omogućava korisniku isključivo monolog kao način komunikacije i taj monolog je ono što možemo ovdje nazvati anonimnost.

U stvarnom odnosu između dvije fizičke osobe kada je riječ o seksualnosti, izgovorene riječi (privlačnost, želja, strast, ljubav) ne ostaju anonimne, nego postaju stvarnost i ne može ih se povući iako sigurno ima i onih koji bi voljeli da nisu nikada drugoj osobi govorili takve stvari. Stvarni odnos između dvije fizičke osobe kada je riječ o seksualnosti, uvijek je dijalog i ne može biti anoniman. Međutim, odnos korisnika pornografije prema pornografskom sadržaju je anoniman jer je riječ o monologu korisnika s nepostojećim svijetom tako da nema straha da će netko čuti, zapamtiti i kasnije citirati njegove riječi kojih bi se mogao stidjeti. Moć anonimnosti sastoji se u shvaćanju da između korisnika pornografije i sadržaja pornografije ne može doći do neugodnosti jer ne postoji mogućnost srama zbog izgovorenih riječi koje predstavljaju skrivene misli.

Pornografski sadržaj je nijemi i mrtvi sugovornik u komunikaciji s korisnikom koji korisniku osigurava komfor i sigurnost da njegove misli ostaju uistinu anonimne i skrivene. To jest, anonimnost kao monolog korisnika pornografije sa samim sobom osigurava mu maksimalnu zaštitu od neugode jer nema mogućnosti srama zbog pomišljenog i izgovorenog osim virtualne mogućnosti koja ionako ne postoji.

 

U Sarajevu, 2. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor:

Ogi OGAS – Sai GADDAM, A Billion Wicked Thougths. What the World’s Largest Experiment Reveals about Human Desire, Dutton – Penguine Group, New York, 2011.

At daybreak of the fifteenth day of my search

Through two long weeks I wandered, stumbling through the nights guided only by the stars and hiding during the days behind some protruding rock or among the occasional hills I traversed.

Without sound we lay there, the beast exerting every effort to reach me with those awful fangs, and I straining to maintain my grip and choke the life from it as I kept it from my throat. Slowly my arms gave to the unequal struggle, and inch by inch the burning eyes and gleaming tusks of my antagonist crept toward me, until, as the hairy face touched mine again.

For two days I waited there for Kantos Kan, but as he did not come I started off on foot in a northwesterly direction toward a point where he had told me lay the nearest waterway. My only food consisted of vegetable milk from the plants which gave so bounteously of this priceless fluid.

Nastavi čitati At daybreak of the fifteenth day of my search

KAKO PREPOZNATI DA STE ZA NEKOGA SAMO STVAR?

Na pitanje iz naslova je odgovoriti poprilično lako. Samo treba malo promisliti i sebi posložiti kako se ljudi općenito odnose prema materijalnim stvarima. Pričate li sa svojim TV aparatom ili veš mašinom? Vjerojatno ne pričate, i bolje je da je tako, jer sa stvarima se ne priča. Stvari se posjeduju, stvari se koriste, očekujemo da služe svojoj svrsi i to je to. Kada ne funkcioniraju dobro, čovjek se zna grdno naljutiti. Vjerojatno da ne postoji ljudsko biće koje barem ponekad ne lupi svoj TV, kompjuter ili neki drugi uređaj u trenucima pojave smetnji i otežanog rada. Već rekosmo, od stvari očekujemo da funkcioniraju dobro, a kad funkcioniraju svakako im se nećemo zahvaliti, jer to njima ionako ništa ne može značiti, baš kao što im ne može značiti ni ono što ih ponekad lupimo, pa čak i ako ih malo jače lupimo… E sad, u vezi ovog lupanja ipak nailazimo na jednu razliku. Neki ljudi bolje paze svoje stvari jer žele da im ove dugo služe, a ako već ne dugo, onda barem žele da stvari budu u dobrom stanju kako bi se jednog dana nekome mogle dobro preprodati. Oni drugi ne haju toliko: koriste, habaju, unište i bace. Ali ipak u oba slučaja suština ostaje ista. Stvar je stvar, i ona nije živo biće. Ona je samo posjed koji kod svoga vlasnike ne budi neke posebne moralne osjećaje i obveze.
E sad, možda i najzanimljivija stvar iz domene posjedovanja stvari se javlja s pokušajem otuđivanja istih od strane drugih osoba. To je valjda i jedini trenutak kad stvar postaje prevažna, važnija ponekad čak i od zdravlja i života ljudske osobe. Mnoga zakonodavstva dopuštaju vlasnicima čak da radi očuvanja svoga posjeda na licu mjesta oduzmu lopovu život. Neka druga zakonodavstva ne dopuštaju likvidaciju lopova, ali isti na kraju biva skraćen za pokoji ud. U nekim drugim, opet, lopova se ne smije ni sjeckati ni tuči, ali smije ga se prisilno zadržati do dolaska policije, a ista će ga uz pomoć sudstva (gdje ono postoji) spremiti na robiju. Dakle, u potonjem slučaju, stvar nije veća od života i zdravlja lopova, ali je veća od njegove slobode… I nakon što stvar bude junački obranjena, ona opet postaje samo obična stvar, nešto što se troši i koristi, te nešto što ne uživa bilo kakva prava iz domene prava ljudske osobe.
E sad ako ovakav jedan posjednički odnos pokušamo identificirati u zoni međuljudskih odnosa, pronaći ćemo barem tri zajedničke uznemirujuće karakteristike:
1) Nedostatak komunikacije: Već rekosmo, sa stvarima se ne priča, i ako ste za nekoga samo stvar, ta osoba svakako neće imati potrebu da razgovara s vama nešto puno, a pogotovo ne redovito. Obraćat će vam se samo onda kad joj treba nešto konkretno, i tad će moguće biti čak i vrlo neumoljiva.
2) Nepriznavanje prava na slabost i pogrešku: Ljudski je griješiti, a ljudski je ponekad i biti slab, nervozan, neraspoložen, bezvoljan, mrljav i čupav. Nema nikakvih problema, sve će vam ovo progledati kroz prste netko za koga ste čovjek. No za koga ste stvar, morat će te uvijek biti na visini zadatka i morat će te uvijek služiti svojoj svrsi, tj. neće biti milosti i popuštanja.
3) Posesivnost: Kako već rekosmo, stvari postaju istinski važne tek onda kad postoji mogućnost da budu preotete. Na razini međuljudskih odnosa „posjednik“ će možda biti vrlo grub prema „lopovu“, ali i prema samoj „stvari“. Neki drugi će možda prije nastojati svoju „stvar“ odobrovoljiti, obećavat će joj kule i gradove, obećavat će osobnu promjenu, svašta nešto, ali kad stvar jednom bude vraćena, ona će opet postati samo stvar. Moglo bi se reći da posesivnost po sebi predstavlja osobito žensku slabost. Žene su često sklone pomisliti da su voljene samim tim što je netko prema njima izrazito posesivan. Također, sklone su umisliti da i one same nekog vole samo zato što osjećaju vlastitu posesivnost prema toj osobi. Naravno, posesivnost po sebi može biti dio zrele i duboke ljubavi, ali ona nikad ne može biti cjelina i suština ljubavi.

„Posjednik“ može biti bilo tko
Biti za nekoga stvar po sebi ne spada samo u domenu ljubavnih odnosa. Stvar – isto tako – možete biti i za svog prijatelja, radnog kolegu, osobito za šefa. Međutim, bitno je naglasiti da ljudi u većini slučajeva ne rade ovo svjesno. Mnogi „posjednici“ će u tom smislu čak biti uvjereni da im je ponašanje idealno i uzorno. Stoga će najbolje biti da „stvar“ pokaže svoju osobnost i razumnost, da pokaže da je svjesno i razumsko biće koje osjeća, misli, koje ima svoje vlastite želje i planove kao i dostojanstvo. Ovo je puno bolje i dugoročnije rješenje nego da svoga „posjednika“ pokušate zaplašiti s time da ste vi zapravo jedna vrlo „eksplozivna stvar“. Jer stvar, eksplozivna ili neeksplozivna je i dalje samo stvar i na ovaj način se problem samo produbljuje.

Gdje nema ljudskosti nema ni ljudi
„Dobar dan … Kako si … Jesi li u poslu … Imaš li minutu vremena?“ – Ovako se otprilike obraćaju ljudi prema ljudima. Zanimljivo je da u svim kulturama na svijetu postoji neki oblik službenog pozdrava. Uz to idu i neka uobičajena pitanja o zdravlju i raspoloženju. Još je uzornije ako se pri tome sugovornika upita za njegovo vrijeme, jer možda je čovjek upravo u poslu kojeg mora hitno završiti. „Posjednici“ najčešće i najradije sve ovo preskaču. Oni odmah prelaze na stvar. „Ej, treba mi hitno to i to … Donesi mi ono … Idi i uradi mi ovo!“
Pored svih ovih pojedinačnih incidenata, izgledno je da neljubaznost i nepoštovanje ljudske osobe predstavlja i svojevrsno opće mjesto lokalne kulture i mentaliteta. Zanimljivo je recimo da u našim južnoslavenskim jezicima uopće ne postoji konjuktiv kao zasebni jezični oblik koji služi za izražavanje želje, pretpostavke, mogućnosti i blage zapovjedi. Umjesto konjuktiva se u naznačene svrhe zato uobičajeno krpamo aoristom glagola biti: „Biste li bili ljubazni i učinili mi…“? S druge strane, recimo u njemačkom jeziku konjuktiv ne podrazumijeva samo zasebni glagolski oblik (npr. würden namjesto werden ili hätten namjesto haben), nego i odgovarajuću prateću sintaksu. Na primjer, naznačena blaga zapovijed podrazumijeva da drugoj osobi ne govorite što bi ona u danom momentu trebala raditi nego ono što biste vi uradili da ste na njezinom mjestu (Auf deiner Stelle würde ich so und so machen – Da sam na tvom mjestu, uradio bih to i to). Osobit tabu njemačkog konjuktiva predstavlja zapovjednička forma „ti moraš“. Premda se ovo na njemačkom može izreći, kod njih to važi kao svojevrsna kočijaško-uličarska forma izražavanja. Kulturan Nijemac – s druge strane – nikad nikom neće reći da nešto mora, jer mora se samo umrijeti – zar ne? S druge strane, kod nas se ovo „ti moraš“ smatra najnormalnijom i uzornom međuljudskom komunikacijom: „Kažem ti kao prijatelju, moraš to uraditi kako znaš i umiješ!“ ili „Draga, moraš to učiniti!“ itd. Tko zna, valjda su nam kroz povijest previše i predugo drugi zapovijedali da bi se sada lako mogli toga otarasiti.
Obično se kaže ono da je vrag u detalju, premda je izvorno ova poslovica namjesto vraga spominjala Boga. S par finih riječi i pokojim uljudbenim jezičnim oblikom možemo uistinu popraviti našu svakodnevnu komunikaciju, a samim tim i naše međuljudske relacije i odnose.

U Sarajevu, 31. 1. 2019.
M. B.

O odustajanju

Odustajanje asocira na poraz, na gubitak. Odustajanje nije opcija, postala je bezvremenska i vječna mudrost. Sve je dozvoljeno, odustajanje nije. Lista životnih ograničenja i prepreka isključuje odustajanje kao jednu od njih. Smije se sve, ali ne i odustati. Dopušteno je sve, ali ne i odustati. Odustaju slabići, odustaju nezadovoljni, odustaju nezainteresirani, ali heroji ne odustaju. Odustajanje je zabranjeno. Ne biti sposoban odustati u nekom trenutku znači ne biti sposoban prihvatiti neuspjeh. Kao da su odustajanje i neuspjeh isto. Iako nisu. Odustajanje je mudrost procjene vlastitih sposobnosti i mogućnosti pred onim što nas nadilazi i što ne možemo svladati. Neuspjeh je odsutnost procjene samog sebe pred nepremostivom preprekom, manjak mudrosti u procjeni vlastitih sposobnosti i mogućnosti. Odustajanje od lošeg i nasilnog braka na samom početku prije nego se rode djeca je određena mudrost pred nepremostivim problemom. Neuspjeh je razvod nakon nekoliko desetljeća braka gdje je brak od samog početka bio loš i nasilan, ali nije bilo mudrosti da se na vrijeme odustane.

Odustajanje nije tek priznanje poraza, slabosti, nezadovoljstva, nezainteresiranosti. Tako se misli kad se odustajanje i neuspjeh smatraju istima. Odustajanje je oblik mudrosti i zrelosti koja dolazi s godinama neuspjeha. Obično dug period života smatramo da postoje samo neuspjesi, u zrelijoj dobi počinjemo spoznavati kako postoji i mudrost koju zovemo odustajanje. Sve dok smatramo kako odustati znači neuspjeh i kako neuspjeh nije ništa drugo nego odustajanje slabića, još uvijek živimo u periodu života kad odustajanje ne otkrivamo kao mudrost nego odustajanje odbacujemo kao poraz, katastrofu i propast. S vremenom se ipak pojavi i misao u našem umu: zašto ne bismo smjeli odustati i zašto odustajanje ne bi bilo neki uspjeh? Odustajanje kao mudrost nije radikalno kao da čovjek treba jednostavno sve presjeći i odbaciti i odustati od svega. Čovjek se tako ponaša pred neuspjehom i prema neuspjehu radikalno i ekstremno. Odustajanje je drugačije. Odustajanje je razumski pokušaj kojim čovjek procjenjuje svoje mogućnosti i sposobnosti pred nečim što u datom trenutku nadilazi njegove snage i sposobnosti. Odustajanje je usmjereno na budućnost, jer kada u nečemu mudro odustaje, čovjek na umu ima moguće posljedice i vlastitu budućnost.

Zašto je mudro odustati od prepirke i sukoba i svađe s nekim tko je fizički slabiji, ali u ruci drži nož ili oštri ostatak razbijene boce? Zašto ne slijediti navijanje drugih koji govore kako smo jači i kako slabića koji stoji pred nama za glavu manji možemo jednim udarcem šake svladati? Odustajanje u ovakvim situacijama je mudrost jer odustati znači shvatiti da posljedice mogu biti katastrofalne za nas i da u slučaju sukoba naš uspjeh u tuči može se pretvoriti u veliki neuspjeh kojega ćemo plaćati cijeli život s oštećenim organima, vratom, okom. Ili bi na našem nadgrobnom spomeniku mogao stajati natpis kako ovdje počiva čovjek koji nije nikada htio odustati jer nije podnosio neuspjeh, jer je pogrešno stavljao znak jednakosti između odustajanja i neuspjeha.

Neuspjeh je trenutni trenutak, nesposobnost da razumno pokušamo uvidjeti što će biti ako odustanemo i je li mudrije odustati ili ne? Neuspjeh se koncentrira na sadašnjost i sadašnji trenutak i ne obraća pažnju na žrtve koje će ostaviti u prošlosti i posljedice koje će se tek osjetiti u budućnosti. Postoje trenutci kada neuspjeh nije opcija. Sadašnji trenutci poput borbe protiv opake bolesti da bi se očuvao vlastiti život je pitanje života i smrti. Neuspjeh znači kraj, ali znači li i odustajanje kraj? Ako je pogled na život sveden na njegove fizičke granice, onda je svaki život od početka neuspjeh i svejedno je u kojem će trenutku netko odustati od njega. Ako pogled na život pokušava gledati preko granica fizičkog, onda paradoksalno odustajanje nije neuspjeh, jer bi se život barem mogao nastaviti tamo negdje preko fizičkog svijeta. Neuspjeh je obrana samog sebe u granicama fizičkog života, pokušaj da se bori s nepremostivim problemom od kojih je nama najstrašnija smrt. Umiranje je neuspjeh, čak i umiranje za drugog je neuspjeh. Sve i svugdje  gdje nismo sposobni sačuvati, zaštiti, očuvati fizički život stvar je neuspjeha, tragedije, katastrofe i propasti. Odustajanje od samog sebe, odustajanje od samog sebe u korist drugoga je prema mjerilima neuspjeha nepopravljiva katastrofa i propast. Ipak ima onih koji u odustajanju vide herojstvo i herojski čin, a ne neuspjeh.

Poznati i svima dobro znani primjer čovjeka koji svoj život daruje za drugoga poput majke koja spašava nerođene dijete, oca koji daruje život za svoju obitelj, vojnika koji gine za svoju domovinu, bezbroj neznanih junaka koji svakodnevno umiru da bi spasili druge, nije ništa drugo nego neuspjeh i neuspjesi katastrofalnih razmjera jer u granicama fizičkog svaki gubitak je neuspjeh, a svaki dobitak je uspjeh. Između ovoga dvoga ne postoje dodirne točke kada je riječ o fizičkom svijetu. Odustajanje svoj pogled usmjerava na budućnost i uvijek na budućnost. Odustajanje tek u rijetkim trenutcima vodi brigu o sadašnjem trenutku. Odustajanje je više zabrinuto za budućnost i što će u budućnosti biti i kakve posljedice dolaze. U odustajanju od vlastita života pogled je usmjeren na budućnost, ali onaj tko u svemu vidi neuspjeh ne može i neće prihvatiti takvu mogućnost jer on vidi samo sada i ne vidi nikakvu budućnost u odustajanju od vlastita života u bilo čiju korist. Tko nije sposoban za odustajanje nego sve gleda fizičkim očima neuspjeha, ne može razumjeti nečije odustajanje jer ne može vidjeti budućnost u odustajanju, jer odustajanje ne može biti nikada prihvatljiva opcija. Zato je neuspjeh uvijek pitanje sadašnjosti, a odustajanje pitanje budućnosti.

Naravno život je ponekad isuviše složen i zahtjevan da bi se u datom trenutku moglo razmišljati što je u pitanju i što učiniti? Je li treba odustati, hoće li to biti neuspjeh, je li riječ o jednom te istom? Tek u relativnom miru i dugotrajnoj tišini moguće je povremeno zastati i razmišljati koja je razlika i što je sadržaj odustajanja i neuspjeha. Mir i tišina nude prostor da se bude mudriji i zreliji u odnosu prema odustajanju i neuspjehu s tim da neuspjeh ne voli i odbija mir i tišinu. Neuspjeh voli buku, viku, galamu i gužvu da bi se skrio, da se o njemu ne bi razmišljalo, da ga se ne bi osuđivalo i krivilo za sve. Neuspjeh se skriva od ljudske samoće i ljudske želje za tišinom i mirom. Odustajanje nije takvo. Odustajanje ne izbjegava čovjeka. Ono se čak rado i susreće s čovjekom u samoći, tišini i miru kako bi mu otkrilo da u odustajanju ima puno mudrosti i da odustajanje sebe ne smatra neuspjehom. Odustajanje nije pitanje fizičke snage i slabosti, nego pitanje mudrosti pred određenim životnim izazovima, odnos između životnog izazova i čovjekovih snaga i mogućnosti. Tek kroz odustajanje i kroz osobni susret s odustajanjem otkriva se kako odustajanje i neka životna odustajanja nisu neuspjesi, slabosti, katastrofe i propasti nego blagoslovi čije blagonaklone posljedice doživljavamo u vlastitoj budućnosti.

Neuspjeh ne želi i odbija susret u četiri oka. Čak i ako se čovjek uspije susresti s neuspjehom u četiri oka, optužbe će ići na račun čovjeka njegove mlitavosti, slabosti, straha, malaksalosti. Neuspjeh ne priznaje postojanje granica u čovjeku niti čovjeku nudi mogućnost drugačijeg pogleda na budućnost. Neuspjeh, pretvarajući sadašnjost u katastrofu, čovjeka uvjerava kako je i budućnost pred njim takva. Neuspješna. Neuspjeh vrijeđa i uništava čovjeka, ne želi suradnju s njim i jedini trenutak kontakta između neuspjeha i čovjeka jest kada neuspjeh optuži čovjeka da je za sve on kriv i nitko drugi i ništa drugo. Odustajanje ne optužuje čovjeka. Odustajanje mudro čovjeka poučava o njegovim granicama i mogućnostima. Odustajanje hvali čovjeka zbog njegove mudrosti da odustane tamo gdje je nemoguće pobijediti. Odustajanje surađuje s čovjekom u njegovim slabostima i nedostacima. Odustajanje čovjeka naziva herojem, neuspjeh ga zove slabićem. Odustajanje ga ne optužuje za prošlost, ne prigovara mu za sadašnjost i nastoji mu skrenuti pogled prema budućnosti. Neuspjeh optužuje za sve i za prošlost i sadašnjost i budućnost bez milosti, nema razumijevanja za slabosti i nedostatke.

Ukoliko je život sud pred kojim smo svi izloženi da budemo optuženi ili oslobođeni, neuspjeh je onda tužitelj koji nas nastoji pred životom i optužiti i osuditi tražeći za nas najstrožiju kaznu. Odustajanje je odvjetnik koji nas nastoji obraniti pred sudom života tražeći ako ne oslobađajuću presudu onda barem blažu kaznu. Ukoliko je neuspjeh naš tužitelj pred sudištem života, sva njegova optužba stoji u povezanosti između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pri čemu je sadašnjost jedini dokaz neuspjeha da je prošlost bila neuspjeh i da će budućnost biti također neuspjeh. Ako je odustajanje naš odvjetnik koji nas brani pred sudom života, onda njegova obrana počiva na nadi kako se prošlost može čak i promijeniti ukoliko budemo mudri u budućnosti i budemo znali odustati u sadašnjosti radi promijene prošlosti i drugačije budućnosti.

Svatko od nas stoji pred sudištem života dok nas neuspjeh optužuje i traži najstrožiju kaznu, a odustajanje brani tražeći blažu kaznu i oslobađajuću presudu za nas. Sudište života pred kojim stojimo vodi se samo jednom mišlju kojom bi se i mi kao optuženici i branjenici trebali voditi dok se naš tužitelj i odvjetnik bore iznoseći svatko svoje argumente protiv nas ili u našu korist. Je li ljudski život samo sadašnjost ili ljudski život ima i budućnost? Na ovo pitanje ni sudište života nema odgovor nego prepušta neuspjehu i odustajanju da se međusobno bore i trude dokazati tko je u pravu dok mi istovremeno kao i optuženi i branjeni sjedimo u sudnici života i pitamo se: je li neuspjeh stvarno kraj svega i ima li budućnosti i nakon neuspjeha? Smijem li ponekad odustati i je li odustajanje kraj svega za mene i moju budućnost? Ima li života nakon odustajanja?

 

U Sarajevu, 25. 1. 2019.

O. J.

ČOVJEK I ZAGONETKA

Nikad, nikom i ništa ne treba davati sve na gotovo, osim naravno skroz maloj djeci i ozbiljnim bolesnicima. Ovdje postoji moguće i treći izuzetak, a to su oni zbilja nesebično zahvalni ljudi. Sa svima ostalima, oprez…

Zagonetka se obično definira kao dvosmisleno pitanje, kao ono što treba pogoditi promišljajući na temelju nejasna i dvosmislena opisa. Kad čujemo zagonetka, vjerojatno će nam prvo na pamet pasti (barem starijima) neka od naših tradicionalnih narodnih zagonetki. Recimo, „O gredi visi, o zlu misli“ (odgovor: puška), ili nešto benignije: „Na srid polja lonac vrije, a pod njim vatra nije“ (odgovor: mravinjak). Međutim, pored ovoga postoji cijeli niz različitih vrsta i oblika zagonetki: križaljka (ukrštenica ili skandinavka), akrostih, anagram, pletenica (blizugletka), pomicaljka, rebus itd. Pored toga postoji i cijeli niz matematičkih zagonetki, a danas je među njima osobito popularan japanski sudoku. Dodatno, tu je i posebna vrsta zagonetki kolja uključuje slaganje određenih predmeta u optimalnu cjelinu poput čuvene Rubikove kocke. Mlađe generacije danas često vole rješavati zagonetke koje se javljaju unutar video igrica i sl.

Inicijacijski korijeni zagonetke

Danas se zagonetke obično svrstavaju u područje hobija i razbibrige, međutim, u neka stara vremena one su imale i puno važniju inicijacijsku ulogu. Stariji članovi zajednice bi postavljali zagonetke mlađim članovima kako bi ovi potonji dokazali da su dovoljno zreli i pametni za punopravno članstvo te za uloge, zadatke i odgovornosti koje sljeduju odrasle ljude.

Novija istraživanja pokazuju kako rješavanje različitih zagonetki ne predstavlja samo dokaz nečije inteligencije nego i alat za dodatni razvoj logike i logičkog mišljenja, a sa svim ovim bi trebalo početi poprilično rano, već u predškolskom odgoju, uz napomenu da malu djecu svakako treba angažirati sa zagonetkama prikladnim njihovoj specifičnoj dobi i uzrastu.

Briga ili razbibriga?

Zagonetke su duboko integrirane u ljudskoj kulturi i tradiciji. Stoljećima su prenošene usmenim putem „s koljena na koljeno“. Recimo, spomenuti „sudoku“ je na Zapadu relativno nova stvar, ali u Japanu se igra već oko tisuću godina. Zapise o zagonetkama pronalazimo još u antičkim mitovima, pa i u Bibliji (npr. Suci 14). Sve nam ovo govori da je kultura rješavanja zagonetki nešto duboko ljudski te da nam dosta toga može reći o čovjeku, tj. o samima nama. Recimo na primjer, ako zagonetke danas već doživljavamo prvenstveno kao razbibrigu, zašto se onda rješavajući ih tako često iznerviramo? Znači li to možda da je izvjesna doza kreativnog nerviranja za nas u stvari vrlo ugodna i zabavna? Odgovor na ovo pitanje je izgledno potvrdan. Ljudi vole zagonetke i općenito različite izazove čak i više nego što to misle, a vole ih jer im ove dugoročno čine dobro: potvrđuju postojeće te dodatno unapređuju njihove najrazličitije sposobnosti. Stoga ne čudi ono da će se muškarac često recimo zadati da popravi neki uređaj koji ne zna popravljati, kao što će se i domaćica zadati da spremi neko jelo koje inače važi kao vrlo zahtjevno i komplicirano za pripremu. Doduše, bude tu često i bolnih neuspjeha, ali oni svakako neće umanjiti čari i veselje konačnog uspjeha.

Nikad, nikom i ništa ne davati sve na gotovo!

Slično kao što volimo zagonetke i izazove puno više nego što to mislimo, tako i ono „primanje na gotovo“ na kraju puno više mrzimo nego što u stvari mislimo. Zašto to toliko mrzimo a da i ne znamo? Pa upravo zato jer se volimo oko nečega i sami potruditi, a da to toliko ni ne znamo! Ovo svakako zvuči paradoksalno, ali to je život i to smo mi. Kako već rekosmo, nikad, nikom i ništa ne treba davati sve na gotovo, osim naravno skroz maloj djeci i ozbiljnim bolesnicima. Da, ipak možda postoji i treći izuzetak u ovome, a to su oni zbilja nesebično zahvalni ljudi. Sa svima ostalima, oprez! Zašto dobra domaćica često ostane potpuno razočarana, baš kao i dobar profesor, dobar stručnjak, dobar mladić, dobra djevojka i dobro svašta nešto? „Sve im/mu/joj na gotovo a oni ni ‘hvala’“, da ne spominjemo neki fin kompliment, pa ni osobitog zadovoljstva zbog primljenog. Samo prazni tupavi pogledi i još pride poneka bezosjećajna i neumjesna kritika?

Zato za kraj, svakako da nije lako s ljudima postići i dostići jedan optimalni odnos, ali što god radili računajmo sa onim: da oni vole zagonetke i izazove više nego što misle, kao što i ono „na gotovo“ mrze puno više nego što uopće misle. Stoga se i u svojoj svakodnevnoj komunikaciji izgledno moramo više služiti jednim jezikom zagonetki koji će naše sugovornike, suradnike i srodnike poticati na razmišljanje i aktivnost.

 

U Sarajevu, 23. 1. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– Zagonetka, Hrvatski jezični portal, Izvor: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (Stanje: 23. 1. 19.);

– Tradicionalne narodne zagonetke i odgovori, Narodni.net, Izvor: http://narodni.net/tradicionalne-narodne-zagonetke-odgovori/ (Stanje: 23. 1. 19.);

– A. Milojković, Igre koje razvijaju dečji intelekt, Mensa Srbije, Izvor: https://www.mensa.rs/iq/sigovi/ntc/igre-koje-razvijaju-decji-intelekt/ (Stanje: 23. 1. 19.);

– Zagonetka, Wikipedija – Slobodna enciklopedija, Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagonetka (Stanje: 23. 1. 19.).

O stvarima i životu

Ono što danas posjedujemo, sutra ili uskoro posjedovat će netko drugi bilo da se toga odreknemo ili nam se uzme bez našeg pitanja. Sve ono u što smo uložili puno, počevši od samih sebe gdje smo najviše uložili, ono što je naše poput truda, napora i odricanja dobit će netko drugi. Netko tko se nije trudio, nije odricao, nije ulagao, čak nije niti planirao niti pomislio da će dobiti i imati ono što je naše i što nam pripada. Stvari su potrebne za život, različite stvari iako stvari nisu život. Neka stvar za koju mislimo da čini naš život sutra ili uskoro će ostarjeti i izgubiti privlačnost. Ono bez čega nismo mogli, oko čega se vrtio naš život sutra će postati stara stvar koju treba baciti i koje se treba riješiti, koju treba što prije zamijeniti, prodati. Svejedno mi živimo i razmišljamo kao da stvari jesu život i kao da bez stvari ne bi bilo ni života ili barem života koji bi imao smisao i svrhu. Idemo za stvarima, živimo stvari i život s vremenom živimo kao stvar. Stvar kojoj se svrha i smisao daje pomoću stvari. Stvar koja nema smisla i svrhe ako nije uvjetovana i određena stvarima.

Nova i tek kupljena stvar naoko bi trebala i život učiniti novim? Rabljena i potrošena stvar bi onda također trebala i život učiniti rabljenim i potrošenim? Gdje je granica u korištenju i uzimanju stvari? Je li nova i skupa stvar po svojoj naravi takva da može dotad besmislenom životu darovati svrhu i smisao? Je li stara stvar koja čeka da je se baci takve naravi da smislenom životu oduzima njegov smisao i svrhu? Što je toliko privlačno u stvarima da život izjednačavamo s njima iako ih uzimamo, trošimo i na kraju kao i sve stvari odbacujemo i zaboravljamo? Dugotrajan život bez novih i poželjnih stvari kojega kolokvijalno zovemo siromaštvom može utjecati na život. Bilo da se prestane biti navezan na stvari, a da se opet ima život, bilo da stvari postanu smisao života kojega se odbacuje jer nema stvari. A jer u siromaštvu nije moguće posjedovati nove i poželjne stvari, onda ni život ne bi mogao imati smisla bez njih. S druge strane, dugotrajan život s novim, poželjnim i uvijek dostupnim stvarima kojega kolokvijalno nazivamo bogatstvom ima također vlastito shvaćanje stvari. Jer može se imati nove i poželjne stvari i da život opet nema smisao i svrhu, ili imanje novih i poželjnih stvari određuje sam život kao stvar koja ima smisao. U slučaju dugotrajnog imanja i nemanja stvari, život s vremenom ima ili nema smisao kao stvar jer ovisi o tome imamo li stvari ili nemamo stvari. Živeći tako, s vremenom nam život postane stvar i ništa više. Nešto što nam se svidi jer je novo, dosadi kad je dugo s nama i ponekad nešto što želimo baciti i zaboraviti kad ga više ne želimo.

Pretvoriti život u stvar i stvar u život uvijek ide kroz tri prizora i iskustva kojima osjećamo i vidimo ono što jesmo i ono što posjedujemo, odnosno, imamo. Prvi prizor i iskustvo je oduševljenje nečim novim što imamo. Drugi prizor i iskustvo je ravnodušnost onim što imamo kada postane isuviše rabljeno i potrošeno. Treći prizor i iskustvo je odsutnost kada ono što imamo postane prašnjava stvar koju smo zaboravili i želimo to baciti ili se toga jednostavno riješiti. Ponekad smo takvi i prema životu kao prema stvari. U mladosti oduševljeni, u srednjim godinama ravnodušni, u starosti odsutni iz života za kojega želimo da se završi.

Između života i stvari postoji nepremostivi jaz koji ih razdvaja i zbog kojega stvar nikada ne može biti život, niti život može biti tek puka stvar. Nitko ne može posjedovati naš život, moj život. Život je uvijek naš, odnosno moj život, a to znači posjedovati ga ne samo danas nego mogućnost da ga imam i sutra i uvijek dok traje. I samo ga ja mogu posjedovati kao moj život i nitko drugi. Kad nas ne bude zajedno s nama, sa mnom odlazi i moj život i ne ostaje i ne može ostati drugom da ga živi kao neku novu i tek kupljenu stvar.

Stvari su drugačije. Danas nam pripadaju, sutra će možda pripadati drugom. Danas se trudimo i mučimo oko stvari, sutra će ih drugi uživati, ali bez truda i napora. Uživat će ih kao svoje iako ne pripadaju njemu, ali će prestati biti naše i postat će njegove. Život nije stvar iako smo ga pretvorili u stvar. Život ne može pripadati drugom, moj život pripada samo meni i sva muka i teret mog života moja je muka i moj teret ne može pripasti i ostati drugom. Ali i radost mog života pripada samo meni i drugi je ne može uživati kao svoju bez zasluge kao da je njegova. Mogu dijeliti radost života s nekim kao i muku života ali to je stvar slobode i izbora, a ne pitanje samog života.

Stvari nam prethode. Dolaze i odlaze prije nas i poslije nas, u stvarima se utapamo i ne odlučujemo o njima. Naš život, moj život dolazi i odlazi sa mnom, nema ga prije mene i nema ga poslije mene. Imaju životi drugih, ali oni nisu moji životi, oni nisu ja, njihov život nije moj život. Život nije stvar koja je nova, dosađuje i prema kojoj se onda postaje ravnodušan i koju se odbacuje radi neke novije i poželjnije stvari. Život se ne može baciti kao stvar radi novog života jer promjena života nije novi život, nego uvijek isti život gledan novim pogledom i novim očima. Odlazak negdje drugo pod tvrdnjom početka novog života nije istina, život je i dalje moj kao što je bio na samom početku, samo se mijenjao i mijenja pogled mojih očiju na moj vlastiti život, ali to je i dalje i ostat će uvijek isti život, moj život.

Do nas teško dopire podsjećanje kako stvar i život nisu i ne mogu biti isto. Stvari dolaze i prolaze. Bez našeg pristanka stvari nas obvezuju da ih mijenjamo, trošimo i bacamo. Život ništa ne radi bez našeg pristanka i od nas uvijek traži pristanak i onda kad smo oduševljeni njime i onda kad smo prema njemu ravnodušni i onda kada ga želimo odbaciti. Život uvijek traži naš pristanak na oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje. Stvari i život se razlikuju i po našim pogledima koje usput razmjenjujemo dok se susrećemo i mimoilazimo dok prolazimo ulicom. U očima drugoga ponekad, ako se ozbiljnije i dublje zagledate, možete vidjeti pogled koji vidi samo stvari i ništa više. Mješavinu oduševljenja, ravnodušnosti i odbacivanja. Pogled koji nastoji to troje ujediniti da sve istovremeno bude i oduševljenje i ravnodušnost i odbacivanje. Ponekad možete vidjeti pogled koji razlikuje život od stvari i stvari od života. Pogled koji oduševljen jer je mlad, pogled koji je ravnodušan jer je dovoljno zreo, pogled koji odbacuje jer samo želi kraj i ništa više. Ali taj pogled ne ujedinjuje ono što se ne može ujediniti. Taj pogled gleda život u svim njegovim fazama i osjeća kako život jest trajanje koje prolazi kroz oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje.

U pitanjima stvari i života nas ljude u bitnome razlikuje pogled, jer ono što preostane od stvari od bogatstva i siromaštva jest samo goli život i pogled koji se krije iza tog života, prazan pogled u kojem je život oduvijek bio shvaćen kao stvar ili pogled nade u kojem je život bio shvaćen kao život, kao nešto što se ne može pretvoriti u stvar. Prazan pogled znak je da je život bio stvar kojom se oduševio netko mlad, bio ravnodušan u srednjim godinama i želi ga odbaciti sada kad je riječ starosti. Dolazi do agonije i bolne spoznaje da se ne može pronaći novi život umjesto trenutnog života, nešto novo što bi čovjeka oduševilo. Dolazi se ponekad prekasno do spoznaje da je život uvijek bio samo moj život i da je to jedino što je preostalo kada više nema stvari i da nema načina da život bude nov kao nova i poželjna stvar.

Stvari nemaju nadu i one nisu tu radi nade jer nikad nisu posjedovale nadu, jedino život, moj život kakav god bio, posjeduje u sebi nadu i to ga razlikuje od stvari kao što ljude razlikuje pogled. Prazan pogled stvari i pogled nade života razlikuje dva starca na samrti kao što se razlikuju nebo i zemlja, raj i pakao, vječnost i prolaznost. U pogledu dvojice staraca, jednog bogatog drugog siromašnog, prestaju sve stvari koje su imali i posjedovali, sve stvari koje nisu imali i nisu posjedovali, nema više novih stvari koje bi ih oduševile ni želje za novim stvarima. Ostala su dva pogleda, smireni pogled nade u život onkraj stvari, i prazan pogled prožet agonijom koji tek sada shvaća da život nije i nikada ne može biti tek stvar koju se novu kupuje, ravnodušno troši i potrošenu i zaboravljenu baca, jer u takvom trenutku ono za što se svi grčevito držimo je život, a ne stvari. Stvari su potrebne za život, ali život ne treba uvijek stvari da bi bio ono što oduvijek jest. Naš život, moj život koji je uvijek nov, ne troši se, ne raspada se i ne gasi se nego se nastavlja tamo onkraj stvari, izvan ravnodušnosti i zaborava i nakon stvari koje uzimamo nove, trošimo i bacamo u zaborav.

 

U Sarajevu, 20. 1. 2019.

O. J.

Exit mobile version