đavao – Poptheo Web Portal

RAZGOVOR O JEZIKU (Razgovor o paklu – IX. dio)

– Ti si bio tamo kad se dogodio pad, naš pad i pad ljudi. Kakav je bio naš pad, što se zapravo dogodilo? Mlađi đavao krene rukom kuckati po unutarnjoj strani stakla prozora dok je izvana na njegove udarce gotovo u istom ritmu odgovarala kiša. Sumrak je bio hladan i kišovit. – Da, bio sam tamo. Što se dogodilo? Ono što se dogodilo, dogodilo se zbog jezika. – Jezika? – Mlađi đavao prestane kuckati po prozorskom staklu i okrene se starijem đavlu koji je iza njega sjedio u kožnom naslonjaču omotan slojevima duhanskom dima.

– Jezik je bio kamen spoticanja. Prije stvaranja dok nije bilo svijeta, odsutnost jezika značila je odsutnost stvari, odsutnost života, odsutnost stvarnosti i bića. Trebao si samo vidjeti kako je izgledalo kada je Tvorac progovorio i nastao je svemir, i kad je progovorio i nastao je svijet. Bili smo očarani i opčinjeni Tvorčevim jezikom. Mi smo s njim razgovarali, ali nikada nismo mogli očekivati da on govori tako moćnim jezikom koji može stvoriti bilo što iz ničega. Ljudski jezici su pravo smiješno nemoćni u usporedbi s njegovim jezikom. Tvorčev jezik je neograničen, svemoćan, neiscrpan i kad izgovara nešto kao što je recimo bio njegov neka bude kod stvaranja, njegova riječ iz odsutnosti, iz ničega stvarala je sve. Neobjašnjiva je snaga tog jezika, jedini način da bi se Tvorčev jezik razumio jest biti prisutan kada Tvorac govori i vidjeti moć njegova jezika i njegovih riječi.

– Zar niste i vi govorili istim jezikom? Mlađi đavao vrati se u svoj naslonjač i dohvati čašu sa stola. – Ne. Mi smo ovisili o njegovom jeziku, bilo nam je dopušteno komunicirati s njim, ali nismo mogli stvarati jezikom kao on. Takav jezik bio je samo jedan i samo ga je Tvorac mogao govoriti jer je jedini znao tajnu tog jezika. Nas je zanimalo kako je moguće da jezik stvori iz ničega nešto, kako je moguće da Tvorac izgovori neka bude i pomisli na ono što želi da bude i to nastane. Bez objašnjenja, samo se pojavi i postoji. Nije dovođeno odnekle drugo, nije da postoji nepostojanje odakle Tvorac jezikom stvari dovodi u postojanje. To je zabluda. On samo izgovori i bude. Slavili smo ga zbog njegovog jezika koji stvara i bilo nam je dopušteno gledati kako njegova riječ izgovorena stvara sve uključujući svijet, bilje, životinje i na kraju čovjeka. Bilo nam je dopušteno uživati u stvoriteljskom jeziku, ali nam je bilo zabranjeno koristiti ga jer on je pripadao samo Tvorcu i nitko od nas ga nije mogao znati niti govoriti.

Međutim, kako to biva sa znatiželjnicima koji se igraju sa tajnama umjesto da ih puste na miru, naš glavni je pomislio da je moguće i nama znati tajnu Tvorčeva jezika. Naš glavni je nekad bio vrlo blizu Tvorca, znao je ponešto više o jeziku kojim Tvorac govori jer ga je Tvorac slao kao svjetlonošu u udaljene kutke stvaranja da odnese njegovo svjetlo. Zato naš gospodar i danas nosi naslov Svjetlonosac iako ne voli da se to pred njim spominje. Okupio je nekolicinu nas koji smo bili utjecajni i moćni i predstavio nam svoj plan kako da i mi govorimo jezikom Tvorca, kako da i mi stvaramo poput njega, zapravo ako se dobro sjećam, uvjerio nas je da možemo biti kao Tvorac, stvoritelji. Nagovorio nas je na pobunu.

Međutim, kada je pokušao izgovoriti prve riječi Tvorčevim jezikom i rekao neka bude, bio je to tako strašan i mračan jezik da je u trenutku njegov jezik pod nama otvorio beskonačan ponor nepostojanja i odsutnosti u kojem smo se iznenada našli. Bio je to ponor bez jezika, ponor bez stvaranja. Što god je naš gospodar izgovarao, mi smo tonuli dublje i dublje u beskonačno ništavilo koje se odjednom otvorilo pod nama. I tada smo znali da je napravljena neoprostiva greška, pokušali smo govoriti jezikom kojim može govoriti samo onaj koji zna sve njegove tajne, sam Tvorac.

S vremenom smo se uspjeli prilagoditi i osmislili smo novi jezik kako bismo komunicirali, ali taj jezik bio je nestvoriteljski, bio je razarajući i uništavajući. Ali tim jezikom smo govorili samo kada bi se našli u svijetu i među stvorenim stvarima, u slučaju susreta s Tvorcem bilo je nemoguće izgovoriti bilo koju riječ našeg novog jezika jer bi Tvorac svojom riječju do srži bića prodirao u naš jezik i uništavao nas. Zato smo se od njega počeli skrivati i šutjeti ako bismo ga negdje susreli. Kada se pojavio čovjek, naš gospodar vidio je u tome idealnu priliku. Nije mogao uništiti stvaranje jer nije mogao govoriti jezikom Tvorca, ali je mislio da ga je moguće barem oštetiti ili raniti. Poslao je mene da nagovorim ljude na grijeh.

– U čemu se sastoji taj grijeh? Uvijek sam razbijao glavu što se dogodilo, ali nikad nisam čuo iz prve ruke od nekoga tko je tamo bio što se stvarno dogodilo? Mlađi đavao ostavi čašu na stol i pripali cigaretu. Stariji đavao uvuče dim cigarete i zadrhti od zadovoljstva. Očito ono što slijedi smatra svojim najvećim uspjehom. – Tajna jezika krije tajnu dobra i zla, poznavati Tvorčev jezik ili govoriti Tvorčevim jezikom znači bez Tvorca beskonačno i vječno određivati što je dobro i što je zlo, znači kontrolirati stvaranje i ako treba uništiti ga i sve ponovno stvoriti iz početka. Govoriti Tvorčevim jezikom i znati sve njegove tajne znači zauzeti mjesto Tvorca i postati Tvorac, biti on.

Kad sam prišao Evi koja je bila puno susretljivija i otvorenija za razgovor od onog sumnjičavog i mušičavog Adama, rekao sam joj da postoji mogućnost da govore jednim novim jezikom, tako moćnim da će moći zamijeniti i samog Tvorca. Bila je isprva sumnjičava, ali je vrlo brzo pristala uraditi što sam joj rekao. – Što si joj rekao, što je učinila? – Nije ništa jela kako se misli, nagovorio sam je da govori s Tvorcem i da mu kaže ono što sam joj rekao da mu kaže. Rekao sam joj da bi bilo uvjerljivije ako bi i Adama uvjerila da to učine zajedno. I uspjela je.

Kada je Tvorac došao, oboje su stali pred njega. Kada ih je pitao što žele, rekli su da žele izgovarati neka bude kao stvoritelji svega iz ničega poput njega. Tvorac je shvatio o čemu se radi i po prvi put uopće progovorio njihovim jezikom da bi im rekao kako ne mogu više ostati s njim. Nitko ne može govoriti njegovim jezikom, osim njega samog, nikomu nije dopušteno i svima je zabranjeno govoriti njegovim jezikom jer samo on zna tajnu jezika kojega govori i kojim stvara. Tada ih je potjerao iz raja i zabranio im povratak. Na trenutak obojica zašutiše. Stariji đavao se promeškolji u naslonjaču.

– I onda se pojavio onaj čudnovati Nazarećanin koji je tvrdio da govori Tvorčevim jezikom. Zato su ga nazvali krivokletnikom i bogohulnikom jer je tvrdio da govori jezikom Tvorca. Ali dok sam se bavio pitanjem kako je moguće da jezik stvaranja bude izgovoren ljudskim jezikom i nagovarao neke filozofe da malo o tome više razmišljaju pa mi ponude neka rješenja, Nazarećanin je tu i tamo ostavio pokoji trag da jezik kojim govori nije ljudski. Ali, previše sam bio zabavljenim filozofskim pitanjem o jeziku da pratim što Nazarećanin govori i čini. Mislio sam da je neki fanatik, luđak, budala. Tek nakon uskrsnuća shvatio sam kako je to Tvorčev jezik kojim je stvarao svijet iz ničega iako naravno tada nije izgledao kao bradati i crni židov opaljen suncem od nekih tridesetak godina, izgledao je sasvim drugačije, ali premalo sam vodio računa o svemu.

Ali, i da sam vodio računa u svemu, opet bi ostalo pitanje koje i sada nema odgovora. Kako beskonačno moćan jezik koji stvara može biti izgovoren ljudskim jezikom, riječima i govorom, jezikom koji ne stvara nego samo proizvodi od materijala kojeg ima, ali ne iz ničega? I danas nakon toliko milenija koji su prošli to je ostala tajna. Mlađi đavao ustane i priđe prozoru. Kiša je i dalje bubnjala od prozorsko staklo. Ispruži ruku i malo podužim noktima pođe bubnjati zajedno s kapima kiše po prozorskom staklu.

– I ne postoji način da se otkrije tajna Tvorčeva jezika? Nastavi bubnjati i gledati ne okrećući glavu prema starijem đavlu. – Ne postoji. Mi smo probali, ali smo stvorili jezik samouništenja, ponora, bezdana, destrukcije i nepostojanja. To što smo čovjeka naučili da govori našim jezikom i nije neka utjeha. Tvorčev jezik toliko je stvaralački da ne postoji ponor, uništenje koji mu se može suprotstaviti kada on progovori. Ali kada se samo sjetim stvaranja i tog jezika i kada izgovara neka bude… Stariji đavao duboko udahne i zamisli se. Mlađi đavao prestane bubnjati i okrene se prema njemu.

– Imam osjećaj da bi volio vidjeti ponovo taj jezik na djelu kako stvara i kako Tvorac izgovara riječi tog jezika? Stariji đavao se trgne. Na trenutak ušuti i zagleda se prema mlađem đavlu. – O itekako, kad bih mogao samo još jednom čuti te tajanstvene riječi neka bude, ali mogućnosti više nema. U čemu je tajna tih riječi neka bude, mislio je mlađi đavao, je li tajna u riječima ili u jeziku koji ih izgovara jer kada jezici izgovaraju neke riječi ništa se ne događa, ali kada njegov jezik izgovori neka bude, nepostojanje prestane i nastane stvaranje, nešto dotad neviđeno i to iz ničega. Neka bude… tajnovite riječi čiju moć izgleda samo jedan jezik razumije i kontrolira i smije izgovoriti, jezik Tvorca. Svi drugi jezici kada pokušaju izgovoriti te riječi neka bude, ne postignu ništa jer ili se ništa ne dogodi ili nastane katastrofa i uništenje. Možda je tajna Tvorčeva jezika samo u tim riječima neka bude, možda je tu tajna svega i možda nakon svega ne treba biti više toliko znatiželjan i ostaviti te riječi na miru i pustiti ih da počivaju u svojoj tajnovitosti, mislio je mlađi đavao gledajući kako se kapi kiše slijevaju niz prozorsko staklo dok je svjetiljka treperila osvjetljavajući mokru stazu koja se gubila u daljini i sumraku koji se polako pretvarao u mrklu noć.

U Sarajevu, 5. 2. 2019.

O. J.

RAZGOVOR O ISTINI (Razgovor o paklu – IV. dio)

– Vjerujem da si bio nazočan razgovoru između Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja oko vrlo prijepornog pitanja. Onoga o istini. Židov iz Nazareta rekao je Rimskom Upravitelju kao odgovor na pitanje o istini da je On istina. Rimskom mozgu naviknutom da se istina sastoji od rečenica, verbalnih prijepora i pisanja knjiga mora da je zvučalo opskurno ono što je rekao Nazarećanin. Rimskom razumu je bilo nepojmljivo da se istina identificira s osobom od krvi i mesa. Mlađi đavao je prilazio stolu da uzme tek otvorenu bocu vina.

– Jesam. Bio sam tamo. Rimski upravitelj je postavio pitanje o sadržaju istine, a ne o tome kako se do istine dolazi. Nije pitao što inače svi pitaju kako znamo je li istina ili nije, nego je pitao Židova iz Nazareta što je istina. Židov iz Nazareta rekao bih razumio je Upraviteljevo pitanje dvojako. Prvo, da ga ovaj pita o sadržaju istine. Drugo, da ga također pita što se nalazi u sadržaju istine. Rimski Upravitelj ga je zapravo pitao što je i tko je istina. Židov iz Nazareta je mogao odgovoriti ono što je jedino i mogao. Kako je On i što i tko onoga što se naziva istinom. Naravno, mladi prijatelju, ovo trebaš razumjeti pod pretpostavkom da se ovaj događaj stvarno zbio i da je Židov iz Nazareta bio ono što je tvrdio da jest, Sin Božji. Glas starijeg đavla dopirao je iz druge sobe približavajući se, noseći cigaretu u zubima i držeći stari srebrni svijećnjak objema rukama. Iz nekog razloga nije bilo svjetla u sobi iako je vani bilo mirno vrijeme s gustom maglom.

– To mi se čini pretjerano i neuvjerljivo. Danas svatko ima svoju verziju istine. Ne misliš li da je pomalo staromodno ponavljati danas kako je Židov iz Nazareta bio u pravu? Probao sam nekoliko puta s nekim ljudima razgovarati o tome. Uglavnom se sve svodilo na to kako je nebitno koliko ima istina, nije važno je li nešto istina sve dok se ljudi slažu i ne ubijaju oko istine. Čini mi se da bi stav Židova iz Nazareta danas naišao na veće nerazumijevanje nego kod Rimskog Upravitelja koji je, kako si sam jednom rekao, bio i vrstan logičar i čovjek praktične pameti. Ako on nije razumio što je Židov iz Nazareta htio reći, sumnjam da bi današnji čovjek isječen na fragmente i sastavljen od svih vrsta ljudskog znanja pomalo mogao uopće razumjeti na što je Židov iz Nazareta ciljao. Mlađi đavao udahne i puhne zrak prema svijećama. Plamen malo zatitra, a stariji đavao se okrene i prekori ga pogledom kao kad odraslog čovjeka prekorite da se ne ponaša kao malo dijete.

– Mladi prijatelju, trebamo se vratiti na razgovor Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja i probati stvari vidjeti našim, a ne ljudskim očima. S obzirom da znamo da je Tvorac stvoritelj svega i punina svega, onda je on Tvorac istine. I ne mislim da govori istinu u onome što obeća, u to smo se uvjerili, nego nama je to potpuno logično da je Tvorac sam po sebi istina. Zašto? Zato jer postoji. A kako postoji? Postoji savršeno. Onda je on savršena istina, zar ne? Vidiš, mladi prijatelju, ako je Židov iz Nazareta bio Njegov Sin, a mi znamo da jest, onda je najjednostavnije bilo da kaže Rimskom Upravitelju kako je On istina, jer ako je Tvorčev Sin, onda prvo ne laže, a drugo ako je iste naravi kao i Tvorac, onda je i On savršena istina. Iz naše perspektive promatrano, Židov iz Nazareta nije ni mogao dati odgovor osim onoga kojega je dao. Da je bilo što drugo rekao, slagao bi. A on je bio, priznat ćemo nevoljko, prilično dosljedan u onom što je govorio. Tako ako me pamćenje dobro služi, Židov iz Nazareta nije dao krivi odgovor, nego je Rimski Upravitelj postavio krivo pitanje. Trebao je pitati tko je istina, a ne što je istina. Vidiš kako dvije bezazlene riječi promijene cijelu povijest i svijest poimanja i shvaćanja svijeta i stvari. Od kako je Rimski Upravitelj postavio pitanje, to isto pitanje postavljalo se i prije, ali i nakon njega. Svi se pitaju što je istina, odnosno ljudi se pitaju što je istina. Mi, kao što znaš, nikada ne pitamo što je istina, ne samo zbog toga što odgovor znamo od pamtivijeka, nego još važnije znamo da je glavno pitanje tko je istina. Stariji đavao i dalje je prijekorno gledao u mlađeg đavla dok mu je lice prekrivao veliki oblak dima cigarete.

– Svejedno. Ne vidim razloga da čovjek nosi teret tog pitanja bilo da se pita što je ili tko je istina. Ako se čovjek pita što je istina, uvijek će završiti u nekom obliku misaonih akrobacija o istini. Ako se čovjek pita tko je istina, obojica znamo da danas neće dalje otići od toga da je on sam za sebe istina i da drugih istina nema. Ili barem kako istina ovisi od toga kako je on vidi, opisuje, definira ili što god drugo. S koje god strane pogledaš čovjek je osuđen na neznanje o istini i ne vidim zašto bi čovjek morao znati ono što mi znamo i zašto bi išao za istinom. Nije li zadovoljan svojim životom bez istine ili barem onoga što mi ponekad predstavimo kao istinu? Mlađi đavao skrene pogled u stranu. Ne zbog straha. Nije želio da stariji đavao vidi kako se smije njegovom prijekornom pogledu izlapljelog starca koji polako ide u zasluženu mirovinu za koje desetljeće.

– Teret pitanja se ne može izbjeći. Prije ili kasnije svaki normalan čovjek postavit će pitanje istine. Ne mora ga postaviti tako radikalno kao Rimski Upravitelj. Ali će ga sigurno postaviti jednog dana, najčešće sam sebi o drugim ljudima. Ljudi stalno postavljaju pitanje o istini, svaki dan. Ali su postali nesvjesni kako je riječ o tom pitanju. Misle da je o nečemu drugom. Prepiru se oko pitanja iz politike, religije, ekonomije. Izmišljaju nove riječi i objašnjenja oko čega se zapravo svađaju. Ali sve se svodi na pitanje istine. Je li nešto istina ili nije. Veliki broj pitanja čovjeka je usmjerilo na to da pita što je istina, a ne tko je istina. Evo nedavni primjer. Ne tako davno naveo sam jednog političara da napravi nešto zlo. Saznalo se. Ali zanimljivo, na sljedećim izborima je opet glatko pobijedio. Pitaš se zašto? Zato što je cijelo vrijeme stvari usmjeravao na pogrešno pitanje što je istina oko onoga što je učinio. Nitko nije postavio pitanje tko je istina jer ako bi se to primijenilo na njega i ono što je učinio, vidjelo bi se solidno čak i za ljudske pojmove kako je taj čovjek hodajuća laž. Poteškoća s tim jest što u pitanju tko je istina moraš zamisliti nekoga potpuno nesposobnog govoriti, koji je sposoban samo činiti i ništa više. Stariji đavao konačno skrene pogled prema prozoru pomalo nervozan zbog lošeg svijetla svijeća koje nisu mogle zamijeniti njegovu omiljenu noćnu lampu.

– Nije li to čovjekova vječna dilema? Je li istina znači govoriti ili činiti ili oboje? Mi kao duhovna bića činimo. Nisam primijetio da previše govorimo osim kada treba čovjeka nagovoriti na nešto. Nije li tebi čudno kako možeš čovjeka nagovoriti na laž i čovjek zna da ono na što ga nagovaramo jest laž, a ne istina? I da sve bude još čudnije, čovjek zna da je istina, ali se priklanja nama, odnosno onomu što mu mi proguramo u um kao istinu? Mlađi đavao suosjećao je s nervozom starijeg đavla oko njegove omiljene noćne lampe kao s djedom ili bakom koji je negdje na podu izgubio umjetne zube pred dobru večeru s dobrim, ali malčice žilavim mesom.

– Mladi prijatelju, tvoje razmišljanje o istini me pomalo plaši. O istini razmišljaš isuviše ljudski i tvoje suosjećanje prema čovjeku postaje pomalo sumnjičavo. Stavi se u položaj Rimskog Upravitelja. Ali nisi čovjek, nego to što jesi, dakle zloduh. Stojiš pred Židovom iz Nazareta. Znaš tko je On. On zna tko si ti. Pitaš ga što je istina? Kakav odgovor misliš da ćeš dobiti? Židov iz Nazareta prvo bi ti rekao da si dvoličan što pitaš krivo pitanje, kad znaš koje pitanje trebaš postaviti i morao bi postaviti pravo pitanje: tko je istina? Onda bi ti Židov iz Nazareta rekao ne kao Rimskom Upravitelju kako je On istina. Ne, mladi prijatelju, tebi ne bi dao takav odgovor. Pred tobom bi šutio i ne bi ništa rekao jer obojica znate tko je istina. Zapravo, ti ne bi mogao ni postaviti pitanje jer obojica znate odgovor na njega. Zato sam poslao Rimskog Upravitelja da ga pita. Naravno, očekivao sam da će Židov iz Nazareta upotrijebit neku filozofsku definiciju ili neku govorničku figuru ili pjesnički izraz. Ali ne! Židov iz Nazareta je lukavo pokušao pomjeriti um Rimskog Upravitelja na pravi trag rekavši kako je On istina. Sreća pa je Rimski Upravitelj bio isuviše mudar logičar da bi pristao na takvo objašnjenje i samo je u čudu odmahnuo rukom. Znam jednog kasnijeg sljedbenika Židova iz Nazareta koji da je kojim slučajem čuo taj odgovor, odmah bi povezao stvari i tada bi nam svima bilo puno teže. Ovako, istina je ostala zakopana u moru kojekakvih ljudskih igrarija i pitanje tko je istina postalo je nevažno. I tako treba ostati. A na pitanje što je istina više se i ne treba osvrtati. Čovjek ga je toliko zakomplicirao da zbrka jezika oko babilonskog tornja izgleda kao skladna simfonija naspram onoga što čovjek daje kao odgovor na pitanje što je istina. One koji pitaju što je istina možeš ostaviti po strani, ionako nikada neće doći do konačnog odgovora. Obrati pažnju na one koji pitaju tko je istina i njima se pozabavi. Stariji đavao otpuhne dim cigarete vidno nervozan zbog toga jer njegova omiljena noćna lampa nema svjetla večeras. Mlađi đavao uvuče se dublje u naslonjač dok mu se lice polako gubilo u mraku slabog svijetla svijeća. Gledajući titrajuće plamenove pitao se je li itko onda razumio što je Židov iz Nazareta rekao o istini ne samo tada u razgovoru s Rimskim Upraviteljem, nego i mnogo kasnije nakon tog razgovora. Imao je razumijevanja za starijeg đavla što nije sudjelovao u tom razgovoru jer stariji je đavao bio u pravu. Obojica su znali tko je istina i nije bilo drugog načina nego poslati Rimskog Upravitelja, inače vrsnog logičara, da razgovara sa Židovom. Iako je Židov pokušao reći Rimskom Upravitelju ono što svi đavli znaju oduvijek, Rimskom Upravitelju studij logike nije dopustio da stvar shvati kako treba, nego je čudeći se kako netko može reći da je istina krv i meso odgegao u atrij gdje su ga čekali zabrinuti vojnici koji su jedva kontrolirali razjarenu masu. Samo Tvorac u svom umu kao i Židov iz Nazareta znaju kako je sve moglo završiti da je Rimski Upravitelj bio loš logičar. Ni stariji ni mlađi đavao to nisu znali, i bili su kud i kamo bolji logičari od Rimskog Upravitelja, iako nikad nisu mogli pogriješiti da je pravo pitanje na kraju ne što je istina, nego tko je istina. Između što je istina i tko je istina, mislio je mlađi đavao, stoji ogroman jaz, i njihova je sreća što Rimski Upravitelj nije shvatio da je moguće da su što je istina i tko je istina jedno te isto pitanje na koje je odgovor jedan te isti. Mogu zahvaliti Rimskom Upravitelju što je, bar kako se trenutno čini, razdvojio ta dva pitanja kao suprotna i međusobno nepomirljiva.

U Sarajevu, 3. 8. 2018.

O. J.

RAZGOVOR O ČOVJEKU (Razgovor o paklu – II. dio)

“Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom.”

– Jesi li ikada razmišljao kako je biti čovjekom? Jesi li ikada došao u napast postati čovjek kad bi to bilo moguće, zamijeniti se s njim? Nisi li bio u napasti imati mogućnost pobuniti se protiv Tvorca i proći nekažnjen ili napraviti neko veliko zlo i onda Tvorcu reći direktno u lice da si to napravio jer znaš da postoji, ali Ga se ne bojiš jer je Tvorac nesposoban pobijediti samog sebe i dati prednost pravednosti, a ne ljubavi? Mlađi đavao je to izgovorio više sebi u bradu, razmišljajući naglas nego kao pitanje. Velika čaša bila je puna do vrha crnog vina i od svih poroka koje je imao mlađi đavao je smatrao da mu je jedini porok neograničeno uživanje u dobrim i kvalitetnim crnim vinima. A podrum starijeg đavla bio ih je pun. Vina iz svih stoljeća, razdoblja i krajeva svijeta. Mlađi đavao je volio taj alkoholni globus i rado bi se prije nego se nađu u radnoj sobi zavukao u podrum istražujući koje bi vino bilo najbolje za noć koja je pred njima. Nije mogao pogriješiti jer su sva vina bila izuzetna.

– Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom. No, ne bih želio čovjekovu svijest, volio bih biti čovjekom, ali zadržati inteligenciju đavla. Čovjekova svijest o Tvorcu je prošla kroz različite prilagodbe i preinake do mjere da čovjek Tvorca više i ne smatra postojećim. Ali ja znam da postoji, bio sam svjedokom pobune, svjedokom Adamovog i Evinog pada, svjedokom Abelova ubojstva. Sve sam to vidio. Toliko sam zavidio čovjeku jer je sve to učinio, a Tvorac nije ni prstom maknuo osim što je to bijedno stvorenje još više ljubio i pozivao da se vrati. Samo jedan trenutak biti čovjekom i svojom đavolskom pameću unijeti se Tvorcu u lice i reći mu ne volim te, ne želim te, mrzim te a da pri tom On ne samo da ne može učiniti ništa, nego me pri tom još više ljubi. Kakvo bi to bilo iskustvo, poslije toga mirno bih prihvatio osudu kojom bi me Tvorac osudio na vječno ništavilo i nepostojanje. Oduvijek sam želio biti čovjekom. Sjećam se onog francuskog filozofa Pascala koji je za čovjeka rekao da je trska, ali trska koja misli. Svu svoju snagu, moć, inteligenciju, časti, i sam bih pakao dao da propadne da mogu samo jedan trenutak biti trska koja misli da Tvorcu pokažem koliko ga mrzim, a da Tvorac ne može ili ne želi učiniti ništa. Kad razmišljam o tome uvijek mislim kako mi đavli pogrešno mislimo kao i oni drugi anđeli – s one strane – u raju, da smo uzvišeniji i bolji i jači i časniji. Ali poslije Tvorca po uzvišenosti slijedi čovjek, a ne mi. Jer ja bih htio biti čovjekom iako sam od njega inteligentniji, no u svojoj profesionalnoj karijeri nisam susreo čovjeka koji želi biti đavao, odnosno biti ja. Stariji đavao otpuhne dim cigarete prema stropu i uvuče se dublje u crni kožni naslonjač škiljeći prema svjetlu noćne lampe u kutu sobe.

– Ja sam relativno mlad, ali kad ste se na početku pobunili, nije bilo čovjeka, bili ste samo vi i Tvorac? Vjerujem da ste znali kako je bilo nemoguće zauzeti mjesto Tvorca bez borbe s Njim, ali i borba protiv Njega bila je unaprijed osuđena na propast. Njega je nemoguće pobijediti. Mene je uvijek zanimalo, ali Glavni nikad o tome nije htio govoriti, nikada zašto ste se uopće pobunili na kraju krajeva? Uživali ste u ljubavi, bili okupani svjetlom, bili ste najčasniji, stajali pred Njegovim licem pa Glavni je držao svjetlo kojim je slava Tvorca osvjetljavala nepregledna prostranstva svemira. Sad svi ispaštamo zbog neuspjelog „državnog udara“ na prijestolje koje je ionako bilo nemoguće osvojiti. Ti si bio tu, znaš sve kako je počelo. Mlađi đavao otpije dobar gutljaj vina uz pomalo nepristojan uzdah zadovoljstva i zainteresirano se zagleda u starijeg đavla.

– Sve je počelo kada je Tvorac u svom planu predvidio stvaranje nekog stvorenja koje bi smjestio u svemir. Naravno u početku se nismo bunili. Razmišljali smo o tom stvorenju kao o nekoj vrsti životinje, nekoj nižoj vrsti materije koja neće ništa posebno raditi nego samo jesti i umirati. Stvar je bila i u tome što Tvorac nije predvidio taj plan kao nešto što se mora i bez čega se ne može. Plan je više bio kao jedna vrsta grubog nacrta pa ako se Tvorcu bude dalo raditi dalje na tome. Sve je ostalo u okvirima Njegove slobode da eventualno ostvari taj plan. Međutim, jedna grupa okupljena oko Glavnog mislila je da je taj plan takav da ga Tvorac mora napraviti i da nema drugog izbora. I to nije bio toliki problem. Pravi problem je nastao kad se otkrilo da Tvorac namjerava tom stvorenju dati dio svoje božanske iskre, a ta iskra u tom stvorenju trebala je to stvorenje voditi tako da ono razmišlja, govori, stvara, općenito da bude poput nas. Tvorac je to nazvao dušom, neki njihovi teolozi su to nazvali imago Dei. Mi smo to doživjeli kao napad na naše povlastice i povlašten položaj kod Tvorca. Tvorac je smirivao situaciju govoreći kako se ne trebamo brinuti jer će biti mjesta za sve pogotovo što se tiče Njegove ljubavi. Ali već je bilo prekasno. Sam dan pobune bio je užasan. Srdžba i pravednost kojom je Tvorac reagirao na našu pobunu do te nas je mjere paralizirala da smo morali skloniti se u jedan mračni prostor gdje njegov pogled nema toliku moć. Izgradili smo pakao. Kada je konačno stvorio to stvorenje i nazvao ga čovjekom i dao mu dio naših privilegija kao što je bila besmrtnost, nismo se mogli držati po strani. Stvorili smo razdor između Tvorca i čovjeka misleći da je Tvorac time konačno shvatio pogrešku koju je napravio stvarajući to bijedno stvorenje. Ono što nas je posebno zaboljelo jest što mu je dao slobodu koju je nama oduzeo. Jer mi ne možemo ništa drugo nego buniti se protiv Njega. Ali to stvorenje i može i ne mora. Stvar se naravno kasnije pretvorila u pravu pravcatu katastrofu s onim Židovom iz Nazareta za kojeg se na kraju ispostavilo da nije obični Židov, nego Tvorčev Sin. Iako sam predosjećao da je taj Židov čudan, Glavni je odbio moje zabrinutosti kao posljedicu strahova koji su se u mene uvukli još od pobune. Stariji đavao ugasi cigaretu i prekriži ruke. Zamišljeno uzdahne i nastavi gledati vani u polumrak.

– Vidiš, nisam to znao i nisam tako o tome razmišljao. Informacije koje sam pronašao u paklu u glavnoj knjižnici prilično škrto o tome govore, a čovjeka i ne spominju. Na kraju ispada da se pobuna dogodila zbog čovjeka, a ne zbog toga što je Glavni htio zauzeti mjesto Tvorca i njegov tron. Ali ako u tom trenutku čovjeka nije bilo i nije bilo obvezno za Tvorca da ga stvori, nije mi jasno tko je bio tako kratkovidan i naveo ostale da se pobune. Pogotovo kako kažeš ako je Tvorac obećao da će biti mjesta za sve, a obojica znamo da se Tvorac drži svoje riječi i svojih obećanja. Pobuna je bila nepotrebna i na kraju nas je dovela u takav položaj da razmišljamo o tome kako bismo unatoč svojoj inteligenciji i časti mi sami htjeli biti ljudima. Kakvo poniženje!!! Mlađi đavao žustro skloni pramen crne kose koji mu je već neko vrijeme smetao padajući na čelo.

– Teško je to razumjeti. Pobuna se dogodila i nije se dogodila radi čovjeka. Ovo ne smiješ nikada i nikome reći. Jer ako se za ovo sazna, ti i ja smo gotovi. Mislim da je Glavni zabrljao cijelu stvar jer mu nije bilo dovoljno stajati pred Tvorčevim licem i od njegova svjetla nositi svjetlo u sve kutke svemira. Glavni je htio biti to lice koje svijetli, htio je biti Tvorac. Da stvar bude gora, Tvorac ga je ljubio više nego nas ostale. Kada je Tvorac iznio plan o stvaranju čovjeka, Glavni je to vidio kao priliku za napad. Nama ostalima je prenio informacije, ali je prešutio glavnu stvar koju mu je Tvorac rekao. Jer Tvorac mu je rekao da što se tiče ljubavi ne treba brinuti, on će zadržati svoje mjesto jer je Tvorac što se tiče ljubavi neizmjeran. I sam sam to osjetio nekoliko puta prije pobune. Međutim, Glavni je prešutio tu najvažniju stvar i nešto nemušto ispričao o novom stvorenju koje će Tvorac ljubiti više nego nas i kojemu će tvorac dati dva dara koja donekle pripadaju nama: besmrtnost i dušu. Kasnije je Tvorac, da nam jednostavno napakosti, iz čiste ljubavi tome bijednom stvoru dao i slobodu. Glavni je također prešutio da je Tvorac taj plan planirao, ali nije ga još odlučio provesti, dakle bio je slobodan u tome i bilo je još vremena za pregovore oko stvaranja čovjeka što mu dati i koje mu darove dati. Glavni je rekao da je plan postojao od vječnosti i da je nužan i da mu je Tvorac rekao da ne može drugačije. Ispada da je pobuna nastala zbog čovjeka, ali mi smo zabrljali stvar i sve upropastili. Pogledaj nas sad. Osuđeni vječno gledati u neizmjernu ljubav Tvorca kojoj smo rekli ne i od koje se skrivamo u sjenama pakla da nas ne vidi. Tako je naš pakao i nastao. Onog trenutka kad je Glavni shvatio da smo neizmjernoj ljubavi Tvorca rekli „NE“ iako nismo zato imali razloga i da ćemo toga biti svjesni kroz cijelo svoje postojanje, nastupio je osjećaj takve muke da je od naših muka nastao pakao kao vječni podsjetnik na ono što smo učinili. Stariji đavao je izgledao pomalo sjetno i tužno ili se to odsjaj noćne lampe svojim sjenama i svjetlom igrao s njegovim licem. Mlađi đavao nije bio siguran i nije se usuđivao pitati ga.

– I što sad s čovjekom? Nesvjestan je koliko znači Tvorcu. Ne zanima ga ono što mu Tvorac nudi. Današnji čovjek se ponaša kao da Tvorca nikad nije ni bilo. Živi, razmišlja, promišlja, domišlja, govori, piše, stvara kao da nije stvoren i ne duguje Tvorcu apsolutno ništa za to što postoji. Da smo mi upola tako oholi kao čovjek, Tvorac od nas ne bi ostavio ni iskru da postoji. I nejasno mi je zašto je Tvorac sve to napravio. Stvorio čovjeka koji ga je izdao, ostavio i koji danas razmišlja i radi uvjeren da Tvorca nema i da ne postoji. Od čovjeka Tvorac nema apsolutno nikakve koristi i kako stvari odmiču prema budućnosti sve mi je manje jasno kakvu je korist od njega mislio imati? Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše ovaj put zadržavajući uzdah zadovoljstva zbog dobrog vina u malo tišem i primjerenijem tonu.

– Ne znam. I meni koji sam bio na početku pobune koji sam od samog početka desna ruka i oslonac Glavnom nije jasno što je Tvorac htio i što je naumio s čovjekom? Čak i Glavni o tome ništa ne zna što bi rekao, ali se odavno prestao time i baviti. Smatra da je čovjek ionako izabrao biti sam na svijetu bez Tvorca, bez nas, bez pakla, bez raja, bez vječnosti… Ono što Glavnom nekad smeta jest što čovjek zna biti gori od nas, a onda zato optužuje Tvorca da je kriv, Tvorca za kojeg ne vjeruje da više uopće postoji. Glavni to smatra apsurdom i to ga najviše nervira kod čovjeka. Zato svakoj duši koja dolazi u pakao prvo pokaže svjetlo u daljini koje se pomalo nazire iz pakla i na sav glas iskritizira dušu što je činila sve što je htjela i kako je htjela inzistirajući na tome kako nema nikakvog Tvorca. I uvijek se čudi ljudskoj gluposti i kratkovidnosti kad kaže da Tvorca nema. I tu vidi koliko smo pametniji od čovjeka, ali i potpuno bespomoćni. Jer mi znamo crno na bijelo da Tvorac postoji, ali čovjek više ni nama ne vjeruje kad govorimo o svom strahu od njegove srdžbe i svojoj mržnji prema Njegovoj ljubavi. Glavnom su te duše najgore. Najradije bi ih izbacio iz pakla jer se cijelo vrijeme po paklu čude ne samo da Tvorac postoji, nego i da postoji i on i pakao i mi. Glavni nekad bude toliko ljut da se nekad sam pojavi pred čovjekom da mu skrene pozornost na postojanje Tvorca i njegove srdžbe. Ali daleko najvećom ljudskom glupošću smatra kada o Židovu iz Nazareta govore kao o opsjenaru i luđaku, jer barem kako to Glavni vidi, ne moraš biti previše potkovan da uvidiš da je jedini način da Tvorac pokaže što namjerava s čovjekom tako da postane čovjekom. A to da u ljudskoj koži za njih umre i uskrsne, Glavni nikada neće moći probaviti kako treba. Jer Židov iz Nazareta za nas ne bi trebao ni umrijeti, ma ne bi trebao napraviti ništa, mi bi za njega umrli, samo da nam na trenutak dopusti da vidimo ponovo lice Tvorca.

– Zato mladi prijatelju kada je riječ o čovjeku nitko živ ne zna što on hoće i kuda ide. Tvorac sigurno zna, Židov iz Nazareta pogotovo. Ali čovjek živi i radi kao da ništa ne zna i mogu ti reći mladi prijatelju to neznanje bi ga moglo skupo koštati jednog dana. Zato treba od različitih grijeha koje smo izmislili najviše raditi na čovjekovoj lijenosti da se potrudi spoznati bilo što o Tvorcu i svojoj budućnosti. Lijenost je najvažnija, jer lako prelazi u dosadu, a dosada još brže prelazi u ravnodušnost, a to je jedan od naših najvažnijih i najuspješnijih grijeha danas.

Stariji đavao otpuhne dim cigarete koji se polako gubio prema stropu. Mlađi je đavao sa zanimanjem gledao u starijeg đavla pitajući se hoće li ikada odustati od razmišljanja i potajne želje da jednog dana bude čovjekom, ako to ikako bude moguće, jer mlađi je đavao znao da je stariji đavao spreman dati puno da bude čovjekom. Ne radi sebe, ne radi Glavnog, ne radi pakla. Nego radi Tvorca. Samo da mu jednom kaže ne i nastavi pušiti cigaretu bez straha da će ga Tvorac na licu mjesta pretvoriti u ništavilo i prepustiti nepostojanju.

U Sarajevu, 24. 7. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Razgovor o paklu

Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Je li ovo ono što smo očekivali? Stariji đavao govorio je tiho otpuhujući dim cigarete. U polutami sobe gledao je vani u tamu. Sijeda kosa, brada i podrugljiv pogled govorili su o stotinama godina radnog iskustva. – Sjećam se da sam govorio Glavnom da je onaj Židov iz Nazareta sumnjiv i da mi je od samog početka čudan. Bilo je nešto neobično kod njega. Glavni mi je odbrusio da je moje trabunjanje postalo i suviše dosadno i da u svemu vidim teorije zavjere našeg Neprijatelja i Tvorca kako da se domogne čovjeka i spasi ga. Moram ti priznati sve je išlo dobro čak je i smrt na križu za jednog iskusnog zloduha poput mene bila poprilična novost i ugodno iskustvo. Ali stvari su krenule nizbrdo samo nakon tri dana. I tako sve do danas. Stariji đavao ponovno otpuhne dim i zadrži nakratko dah.

– Nisam ovako zamišljao pakao. Mlađi đavao držao je u ruci čašu jako starog crnog vina. Vidjelo se da je još uvijek početnik jer mu je pogled još uvijek bio pogled mješavine dobrote i zloće. Imao je još stoljeća pred sobom prije nego postigne pogled svoga starijeg suradnika. Pogled zloće i podrugljivosti na kojemu mu je zavidio, ali se nikad nije usudio to mu reći. Njima je bilo zabranjeno zavidjeti jedni drugima. – Pomalo sam razočaran na kraju svega. Mlađi otpije poduži gutljaj vina i zadovoljno se obliže podugačkim jezikom oko usana. – Ovo još nije pakao. Stariji se zavuče dublje u polunaslonjač škiljeći sjajnim očima vani u polutamu. – Zar ne bi trebalo sve biti gotovo? Nismo li stvorili svojim trudom sedam novih glavnih grijeha. Mlađi ispravi palac s dugačkim šiljatim noktom. – Indiferentnost, nezainteresiranost, ravnodušnost, dosada, bešćutnost, besciljnost, besmislenost. Obje ruke držao je u zraku dok se sjaj noćne lampe odbijao od njegovih dugačkih i njegovanih noktiju.

– Onaj Židov iz Nazareta nije mogao predvidjeti da ćemo nakon određenog kolapsa i šoka nakon Uskrsnuća opet izići kao pobjednici, jer se nije nadao da ćemo izmisliti sedam novih i glavnih grijeha i zaraziti ljude. Ako je i umro kako kažu za grešnike, umro je za one stare grešnike, oholice, šktrce, bludnike, neumjerene, srdite, lijene, sumnjam da je njegov plan predvidio ove nove grešnike danas u ovom vremenu. Koliko mi je poznato iz onih izmišljotina o Njemu pozivao je one koji nisu bili kao ovi danas: bešćutni, indiferentni i ravnodušni. Sumnjam da bi kojim slučajem da se danas pojavi imao toliko uspjeha kao što ga je navodno imao prije više od dvije tisuće godina. Nije li to smisao pakla? Da vladamo ravnodušnim dušama koje se samo dosađuju i ništa ih ne zanima? Stari je šutio otpuhujući dugačak dim.

– Nije to onaj pakao kakav je bio na početku i kako smo ga zamislili kad smo se pobunili protiv Tvorca. Glavni je imao ideju pakla gdje ćemo dovlačiti borbene, žive, zainteresirane duše. Ovi danas koje dovodimo ni najmanje ne zadovoljavaju Glavnog. Prilično su mrtvi još u ovom životu, i kad ih dovedemo tamo, nema nikakvih trzaja duše. Na spomen muka, vatre samo nezainteresirano i ravnodušno odmahuju, a kad se pojavi Glavni u svoj svojoj snazi, moći i ljepoti malo se uzbude tek toliko da im nije dosadno. Glavnom je već postalo naporno jer se sve češće mora pojavljivati kako bi u tim dušama bar malo pronašao nekakvog osjećaja straha i tjeskobe od pakla, uglavnom neki dan se žalio upravitelju pakla kako će uskoro prolaziti pored njega kao pored starog spomenika kulture na kojega nitko ne obraća pažnju, osim pasa koji ga tu i tamo obiđu da se olakšaju. Stariji đavao nervozno otrese pepeo cigarete koji mu se prosuo po crnim hlačama tek novog i po mjeri skrojenog odjela.

– Dobro, ne možeš reći da ratovi, ubojstva, zločini i genocidi nisu dio plana Glavnog da se pakao stvori već ovdje na zemlji? Mlađi đavao ponovno otpije gutljaj iz velike kristalne čaše. – Pa takav je bio plan na početku još od Kajina, ali plan se na kraju izjalovio. Sve dok su ljudi bili osjetljivi na grozote i strahote ratova, ubijanja i kojekakvih smicalica koje smo im priređivali, Glavni se nadao da je to prilično siguran put da se pakao konačno stvori i popuni zadovoljavajućim brojem onih koji to rade. Međutim, u zadnjih nekoliko desetljeća stvar se prilično okrenula protiv našeg plana jer se ljudi više ne uzbuđuju oko ratova i sličnih zala koje smo stvorili zato što u novinama uz članak o dijeti i gubljenu kilograma čitaju kako je negdje neka vojska ubila nekoliko stotina civila i oko toga više ne stvaraju buku, niti osjećaju strah ili bilo što drugo. Ne osjećaju ništa. Naš pakao se na kraju okrenuo protiv nas samih. Uvodeći sedam novih glavnih grijeha u koje smo puno uložili i koje smo stoljećima polako stvarali i reklamirali, na kraju smo i sami postali žrtve vlastitih proizvoda. Nije to zato što ljudi više ne vjeruju u pakao ili u nas. Možda pokoji jadnik još uvijek vjeruje. Ljudima je svejedno ima li pakla i ima li nas. Više ih ne možeš ničim motivirati da vjeruju da postojimo ni ratom, ni prirodnom katastrofom, ni zlom, ničim. A čujem da i Tvorac i naš Neprijatelj ima sličan problem kao i mi. Ni Tvorac izgleda ne zna na koji način riješiti problem. Židov iz Nazareta prije više od dvije tisuće godina stvari je pomakao s mrtve točke, ali se sve ponovno vratilo u mrtvilo i mislim da nema smisla da se Židov iz Nazareta rađa svako malo samo da bi ljudi osjetili malo uzbuđenja pa opet potonuli u grijehe koje smo, i nemojmo to zaboraviti i gurati pod tepih, mi izmislili, osmislili i u svijet uveli. Ljudima više ne trebamo. Stvorili su svoj vlastiti pakao. Mi smo im teret i nepotrebni smo im. Stariji đavao rezignirano upilji pogled u noćnu lampu u kutu sobe.

– Do koje je mjere to došlo možda ti dočara slučaj koji sam imao neki dan. Naime, malo sam šetao gradom i naišao na nekog labilnog i izgubljenog čovjeka koji se htio baciti s mosta. Naravno prvo sam se potrudio da ga nagovorim da što prije učini da dobijemo njegovu dušu. Ali onda mi je rekao da on ne vjeruje da ja postojim i da mu je stvarno svejedno gdje će mu duša završiti i da to radi zato što mu je dosadno u životu i jer je unutra potpuno prazan. Ne osjeća ništa. Na kraju sam mimo vlastite volje i poziva nagovorio ga da to ne čini i poslao ga u obližnji bar da se dobro napije. Glavni mi bi polomio rogove da se kojim slučajem duša ovog ispražnjenog jadnika pojavila u paklu pred njim. Kažem ti, nije teško pronaći dušu za pakao, nego je gotovo nemoguće pronaći dušu koja se pakla boji i u kojoj ima malo straha od pakla. Uglavnom su sve prazne, dosadne, ravnodušne. Od takvih duša ni u paklu nema neke koristi. Glavni već dugo vremena razbija glavu što učiniti i kako riješiti stvari, ali i njemu je jasno da su ljudi ovdje sami sebi stvorili pakao i naš im je pakao čak i zanimljiv i simpatičan, ali im uopće ne liči na pakao jer imaju svoj. Većina duša se uopće ne šokira kada vidi gdje dolazi. Kad im lijepo objasniš da je to za vječnost i da nema povratka negdje drugo, samo potvrde glavom i odoše. Naš pakao je prazan jer nijedna duša u njemu više ništa ne osjeća niti je sposobna osjećati, ni strah, ni muku, ni tjeskobu. Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Nešto se može učiniti, nešto se mora učiniti. Ne može ostati ovako. Ne smije ostati ovako. Sve što smo postigli, sve što smo napravili pa i naša pobuna protiv Tvorca bila je zamišljena da imamo svoj zatvoreni svijet daleko od Njegovog pogleda gdje ćemo moći mučiti duše pokazujući im što su mogle imati da su znale odgovoriti kako treba na ono što im je Tvorac ponudio. Nismo se pobunili da bi ljudi stvorili i imali svoj pakao na zemlji, pa pakao koji smo stvorili pobunom smisao je našeg postojanja, ako u njemu duše prestanu osjećati, izgubit će svaki smisao, mi ćemo izgubiti smisao. Mlađi đavao uzrujano je gestikulirao provlačeći rukom kroz gustu crnu kosu.

– Možda. Ali ono što zabrinjava jest da ni sam Glavni ne zna što poduzeti. Uzalud sastanci kojekakvih đavolskih odbora za grijehe, za ratove, za nagovaranje na grijeh. Svi se žale da je sedam novih glavnih grijeha zahvatilo ne samo ljude, nego i neke od nas i da i među našima ima onih koji su postali ravnodušni i nezainteresirani za hvatanje duša za pakao. Glavni koji ima i pokojeg špijuna u taboru našeg Tvorca kaže i da je kod njih stanje poprilično alarmantno. Jedino kažu da onaj Židov iz Nazareta koji na svakom sastanku sjedi odmah s njegove desne strane smiruje situaciju i kaže da stvari idu u najboljem smjeru i prema zacrtanom planu. Glavni nije siguran je li taj Židov iz Nazareta bulazni i izmišlja jer zna tko je naš špijun u njihovom odboru, ili stvarno ima neki plan za kojega ne znamo i kojega još uvijek nismo uspjeli otkriti. Glavni je rekao da nije ni sam siguran, ali da svakako neće dozvoliti da ga Židov iz Nazareta namagarči kao prošli put prije nešto više od dvije tisuće godina.

Obojica utonuše u tišinu. Mlađi đavao je razmišljao kako se moglo dogoditi da njihov glavni projekt sedam novih glavnih grijeha od kojih su najviše nade polagali u dosadu i ravnodušnost se na kraju okrene protiv njih samih i dovede u pitanje njihovo postojanje i postojanje njihovog pakla koji je ionako prilično nezanimljiv i hladan bez živosti što se tiče muka i paklenih vatri. Stariji je mislio na Glavnog i na vijesti koje će donijeti špijun iz tabora Tvorca o planu onoga čudnovatog i neobičnog Židova iz Nazareta. Stariji đavao nekako je predosjećao da bi samo Židov iz Nazareta mogao stvari pokrenuti s mrtve točke. Kako? Nije znao. Ali stariji se đavao u ovakvim razmišljanjima vodio zdravom ljudskom logikom, a ne svojom paklenom naravi i zaključio ako je već jednom mogao pokrenuti svijet s mrtve točke, sigurno je pronašao način kako će ga pokrenuti opet. Samo treba sačekati da njihov najbolji špijun otkrije koji je plan Židova iz Nazareta i dostavi njegov nacrt Glavnom. Onda će već biti lakše.

Dok je mlađi đavao nervozno vrtio praznu čašu u ruci, stariji đavao zadovoljno se uvuče dublje u crni masivni naslonjač i otpuhne dim cigarete koja je već bila pri kraju. Zadovoljno se osmjehne pokazujući red savršenih malo zašiljenih bijelih zuba. Predosjećao je da se nešto ima dogoditi, nešto što će promijeniti sve što je vezano za njihov pakao i čovjekov pakao na zemlji kojega je čovjek za sebe stvorio bez pomoći đavla. Njegov dobar predosjećaj kvario je mali osjećaj zabrinutosti jer je to nekako povezano sa onim Židovom iz Nazareta. Taj Židov iz Nazareta jednom ih je već prevario, ako ih uspije prevariti opet, onda je gotovo s njihovim paklom, a i s njima. Zato ih je Glavni upozorio da budu pripravni. Jer još nitko nije otkrio koji je plan Židova iz Nazareta i zašto je onako bio samouvjeren kada je Tvorac napomenuo da su stvari loše, rekavši Tvorcu da se ne brine i da sve ide po planu i kako treba.

Dok je mlađi đavao već polako tonuo u san gledajući kako se svijetlo noćne lampe stapa s polutamom sobe, stariji đavao netremice je zurio vani u polutamu zabrinut jer ga je prije nešto više od dvije tisuće godina Židov iz Nazareta prevario baš kad je mislio da je sve imao u svojim rukama. Glavni mu je to oprostio jer je bio relativno mlad i neiskusan. Da mu se to ponovo dogodi, Glavni mu to ne bi sigurno progledao kroz prste, jer kako bi objasnio Glavnom da je on kao vladar svih đavola koji je nasljednik Glavnog ponovno izigran i prevaren od Židova iz Nazareta?

Zato ga nije toliko brinuo ni pakao na zemlji, ni njihov pakao, njega je brinuo Židov iz Nazareta jer se radi o njegovoj koži. Sjetno uzdahne pitajući se gdje je nestao taj fini grijeh sebičnosti i zašto se i njemu čini da je on kao idejni tvorac sedam novih glavnih grijeha također potpao pod jedan od najgorih, a to je bila ravnodušnost. Jer koliko se god brinuo oko Židova iz Nazareta, pomalo je i osjećao ravnodušnost što bi taj Židov ponovno mogao napraviti. Neka to rješavaju drugi, mislio je u sebi tonući polako u san dok su se posljednji koluti dima cigarete polako gubili u stropu polutamne sobe. Dok je tonuo u san, osjećao je kako ravnodušnost prodire u njega govoreći mu da mu treba biti svejedno postoji li pakao, postoji li on i kakav je plan Židova iz Nazareta. Za đavolsku nesanicu ravnodušnost je ne samo najbolji grijeh, nego i najbolji lijek.

U Sarajevu, 21. 7. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com