Oznaka: rješavanje problema

KOLIKO SVAĐE JE PREVIŠE?

Samoljublje se nikad nije uzimalo kao mjera ljubavi, bez obzira o kojem se moralnom sustavu pri tome govorilo. Naprotiv, prava ljubav kao da je oduvijek tragala za drugim i drugačijim. Međutim, ta „drugost” i „drugačijost” istovremeno predstavljaju i nemali izvor nerazumijevanja i neslaganja među bliskim osobama. Ovim nam se na kraju pokušava reći da su ljudske ljubavi u stvarnosti puno češće dramatične nego što su idilične i romantične, premda su idila i romantika u posljednjih pedesetak godina definitivno više na cijeni. U stvari, to su bile oduvijek, ali u zadnjih pola stoljeća su postale skoro pa ultimativnim zahtjevom, jer su nekako u međuvremenu stasale skoro cijele dvije generacije (x i y) koje su prvenstveno naučene da uživaju, ali ne i da žive. U tom smislu, američki stručnjak za veze dr. Harville Hendrix reče kako oni tamo u posljednjih pola stoljeća imaju stopu razvoda od čak 60% jer su ljudi počeli misliti kako sukob znači da ste u braku s pogrešnom osobom. A bračni sukob je u određenoj mjeri po istom autoru neminovan, jer se mi uvijek vjenčajemo s nekim s ciljem da okončamo vlastito djetinjstvo. I tu izgleda nikom nema bježanja, jer prema Hendrixu u vezi smo rođeni, u vezi smo povrijeđeni, i zato samo u vezi možemo biti i izliječeni.

I mnogi drugi autori pored Hendixa danas smatraju kako su određeni sukobi u vezi i braku ne samo neminovni nego i korisni. No, isto tako znamo da neki brakovi izgledaju doslovno poput bojnog polja, te da bi izgledno bilo vrlo humano okončati ih. Stoga se ovdje pitamo gdje je granica? Koliko svađe je među bliskim ljudima nužno, koliko dopušteno, a koliko već previše? Na ovo pitanje uopće nije lako odgovoriti, premda su ga neki autori pokušali definirati s tvrdnjom da četrdeset dana svađe na godinu predstavlja gornju granicu dopuštenog svađanja unutar jednog zdravog bračnog odnosa. Međutim, mnogi se ne slažu sa ovakvom procjenom jer količina svađe među supružnicima ne ovisi samo o njihovim objektivnim problemima nego i o mentalitetu pojedinog naroda, kao i o temperamentu pojedinca. Npr., svi već znamo za poprilično realne stereotipe o temperamentnim južnjacima kao i o hladnim, smirenim sjevernjacima.

Stoga današnji psiholozi i stručnjaci za veze uobičajeno procjenjuju da ono „previše” i ne ovisi zapravo o kvantiteti, nego o kvaliteti svađe, a pri tome se sljedeće dvije tendencije čine osobito opasnima:

  1. Mnoštvo uvreda, psovki i pogrda na osobnoj razini svakako neće doprinijeti konstruktivnosti međusupružničke svađe. Odnosno, zdrava prepirka među supružnicima ili partnerima u vezi bi se uvijek trebala odvijati u okvirima nenasilne komunikacije, a ista bi se dala opisati kao odlučna osuda grijeha, ali ne i grešnika. Ovo bi otprilike značilo, slobodno prokažite ono što vas smeta i vrijeđa, ali nemojte napadati osobno. Jer osoba je nešto osjetljivo i uvijek će se grčevito braniti kad je napadnuta, pa čak i ako je opravdano napadnuta. Dakle, ovdje bi svaki problem trebalo prvenstveno izreći kao svoj problem, jer on u suštini i jest naš problem, nešto što nas osobno pogađa i potresa, a druga strana bi se tek naknadno trebala sama prepoznati u svemu tome.
  2. Žustre, učestale, ali površne svađe kojima se ništa ne rješava. Ovo izgledno i jest opis najčešće i najuobičajenije međusupružničke svađe. To je nekakvo „prolijevanje zle krvi”, davanje oduška nagomilanim emocijama; tu se sve ono što nas tišti drugoj strani sasipa u lice, ali obično s tim i staje te se uskoro sve iznova ponavlja. Ovome nasuprot, ako neki problem već postoji, na njemu bi se trebalo raditi sve dok isti ne bude i riješen. Na ovaj način se kvaliteta veze znatno poboljšava i to ne samo zato što je jedan problem riješen nego zato i što supružnici na ovaj način stječu svijest i samopouzdanje da će i ubuduće moći svladavati sve prepreke koje budu pred njima.

U Sarajevu 16. XI. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– Harville HENDRIX, Kako dobiti ljubav koju želite : Vodič za parove, Mozaik knjiga, Zagreb, 2010.

– dr. Harville HENDRIX, Helen LAKELLY HUNT, Kako primati ljubav. Prihvatite ljubav i preobrazite vezu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.

– https://www.glamour.com/story/how-much-fighting-is-too-much-in-a-relationship (Stanje: 15. 11. 2019).

-https://www.psychologytoday.com/intl/blog/life-smarts/201908/the-good-news-about-fighting-romantic-partner (Stanje:15. 11. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Antonio Guillem

„Problem solving“ – o rješavanju problema

„Razmišljati je teško. Zato ljudi većinom sude“ (C. G. Jung). Sudeći, često smo uvjereni da razmišljamo. Međutim, svakodnevni ljudski sudovi po sebi više spadaju u područje afektivnog i nesvjesnog. Stvarnost je i suviše kompleksna da bi smo za sve svoje probleme na kraju optužili samo jednog čovjeka ili samo jednu organizaciju. Istinsko rješavanje problema po sebi predstavlja složenu disciplinu koja uključuje osobni napredak i timski rad.

Stvarnost je po sebi vrlo kompleksna i dramatična. Čovjek započinje svoj život kradući kalcij iz majčinih kostiju (prenatalna faza), a kad se rodi, već samim disanjem i održavanjem tjelesne temperature na standardnih 37˚C doprinosit će povećanju sveukupnog kaosa. Naime, termodinamički gledano, toplotna energija je nesređeni oblik energije i tu dolazimo do famoznog načela entropije koje sugerira da kaos unutar jednog termodinamičkog sistema može biti uvijek samo veći i veći, a nikada manji. Reklo bi se, radeći čak i neke sasvim dobre stvari, nesvjesno ostavljamo iza sebe i neke nepredviđene loše posljedice. Dokaz za to je aktualna ekološka situacija, kao i sve vidljivije klimatske promjene. U bližoj prošlosti vjerojatni nitko nije svjesno „rezao granu na kojoj sam sjedi“. Ljudi su mislili na napredak, no, danas znamo da i napredak ima svoju cijenu. Stoga treba tražiti solucije koje su nježnije za društvo i okoliš. A za to treba puno istraživanja i razmišljanja.

„Problem solving“ (rješavanje problema) predstavlja složenu disciplinu koja zahtjeva jako mnogo rada, kako onog individualnog, tako i o onog zajedničkog – timskog. Danas postoji dosta različitih modela rješavanja problema, a možda je najpoznatiji tzv. „IDEAL“ model, osmišljen od strane Bransford & Steina 1984. godine.

Korak po korak

Navedeni model sugerira da bi prvo trebalo identificirati sam problem, a to svakako ne mora biti netko ili nešto tko me i što me najviše nervira. Tako bismo lako skliznuli u spomenuto afektivno područje – područje površnog svakodnevnog suda. Tome nasuprot, prema Bransford & Steinu ovdje bi trebalo odrediti specifičnu razliku-raskorak između onoga što nam se događa i onoga što očekujemo. Unutar te razlike se obično skriva i sam problem.

S drugom točkom, stvari postaju složenije. Definiranje problema pretpostavlja opsežnu analizu istoga. Kad, što, koliko i zašto nam se nešto događa? Pod kojim vidom i koliku nam štetu nanosi?

Iz ovoga slijedi razvoj plana rješenja (3.): Ovo je možda i najkompleksniji dio. Prvo moramo odrediti što s rješenjem želimo postići? Ne primjećujemo li nažalost često u praksi kako neki ljudi kao da ni sami ne znaju što žele? To se ustvari događa svima nama, s tim da to puno bolje primjećujemo kada se radi o drugima. Kad konačno shvatimo što želimo trebali bismo odabrati najbolje rješenje, jer vjerojatno će nam u međuvremenu više njih pasti na pamet. A koje je najbolje? Pa ono koje se čini dovoljno jednostavnim i ostvarivim, a obećava ponajbolje rezultate. Konačni plan bi onda trebalo detaljno razraditi, pri tomu sagledati troškove, vremenske rokove, potrebne ljudske resurse, pokušati odrediti moguće rizike i sl.

Zatim bi trebalo pristupiti implementaciji rješenja (4.). Pod ovom točkom je najvažnije imati odgovarajući nadzor i kontrolu nad samom implementacijom, jer stvari se uvijek mogu početi odvijati mimo naših zacrtanih želja i planova.

Na kraju dolazimo do evaluacije rješenja (5.). Pod ovim se misli na procjenu ostvarenog rješenja: što je u konačnici postignuto; pod koju cijenu; odgovara li to našim početnim planovima; postoje li neželjeni efekti i sl.? Tek tada ćemo definitivno znati jesmo li našli optimalno rješenje ili ipak treba tražiti neko novo? Možda čak dođemo do zaključka da je početna situacija bila najbolja te da ništa ne treba dirati. Ali čak i u tom slučaju, došli smo do kakvog-takvog rješenja. Barem ćemo znati da stvari jednostavno treba prihvatiti onakvima kakve jesu, te da se zbog cijele situacije ne trebamo brinuti.

Lijenost kao izvor svih zala

Albert Einstein reče da ukoliko želimo riješiti neki problem prvo ćemo morati promijeniti logiku koja nas je do njega i dovela. Kako već rekosmo, disciplina rješavanja problema je vrlo složena, i ona uvijek zahtjeva nesebičan i požrtvovan rad na sebi. A u tom radu ćemo zatim najvjerojatnije shvatiti kako tu ipak ne možemo sve sami, te da nam je potrebna pomoć drugih. No, da bi se s drugima uspješno radilo, obično se prvo mora poraditi nešto i na samim međuljudskim odnosima. Timski rad ne trpi veliki broj besmislenih trzavica i uvijek traži pozitivnu atmosferu i relacije.

Teško i komplicirano ovo – reklo bi se. Međutim, čini se da na kraju i nemamo bolje alternative. Tko neće ovako aktivno, kreativno i požrtvovano, uvijek mu ostaje lijenost sa svim svojim nelogičnostima i zlima. Najlakše je svu krivicu prebaciti na nekog drugog: šefa, političara, stranku, naciju, vjersku organizaciju, građanski pokret… Ali, barem smo se mi na ovim prostorima mogli uvjeriti koliko je jedna takva logika u konačnici neučinkovita i destruktivna… Čak toliko da su ‒ nažalost ‒ u međuvremenu mnogi zaključili da je najbolje moguće rješenje pobjeći odavde glavom bez obzira.

U Sarajevu, 8. 6. 2017.

M. B.

Exit mobile version