Kategorija: Katarina Lauc

Pravila motivacije po Marshallu Rosenbergu

Svakodnevne brige, posao, obitelj, dužnosti i sl. često mogu biti izvor nezadovoljstva i frustracija. Svjesni smo da ne možemo uvijek raditi ono što želimo, da smo na neki način prisiljeni obavljati dužnosti koje nam ne pružaju zadovoljstvo. Bježanje od istih ponekad nam može prouzročiti još veću štetu, a ako ne nama, onda barem ljudima oko nas. No, pitamo li se ikad što je prava motivacija za raditi nešto što nam ne pruža zadovoljstvo? Koliko uopće često razmišljamo o tome zašto radim to što radim?

Upravo o tome promišlja Marshall B. Rosenberg, američki psiholog i autor, u svojem djelu „Nenasilna komunikacija“. Osim što govori o kvaliteti komunikacije te donosi niz pravila za uspješnu komunikaciju, on govori i o našem odnosu prema nama samima. Njegov savjet: „Ne čini ništa što nije igra“ mnogima djeluje suludo, no ako malo podrobnije analiziramo, taj savjet itekako ima smisla. On smatra da nas u našem djelovanju treba motivirati isključivo želja da doprinesemo životu, a ne strah, krivnja, sram, obveza ili dužnost. Savjetuje da napišemo vlastiti popis aktivnosti koje poduzimamo a da pri tome ne osjećamo razigranost. On sam je napravio takav popis svojih aktivnosti, te zaključio da provodi puno vremena ne uživajući u životu. Zamka u koju često svi upadamo je da mislimo kako različite aktivnosti nisu naš izbor, nego je to nešto što nam je nametnuto. Rosenberg donosi primjer iz vlastitog života. Naime, budući da je klinički psiholog, nije volio pisati klinička izvješća jer mu je to bilo naporno. Na prvu je zaista mislio da to mora raditi, ali kada je duže vrijeme razmišljao o tome, shvatio je da to ne radi zbog svojih pacijenata, jer njima i nisu od neke koristi, nego da to radi zbog financijske dobiti. To ”otkriće” ga je navelo na zaključak da je financijski dovoljno osiguran i da mu taj dodatak koji dobije pišući izvješća uopće ni ne treba. Na taj način se riješio aktivnosti koja je bila izvor neraspoloženja i frustracija. Naravno, u slučaju da mu financijsko stanje nije bilo stabilno, jasno je da bi nastavio s pisanjem izvješća, ali od tada svjestan da time pridonosi financijskoj stabilnosti svoje obitelji pa bi mu takva motivacija pomogla da lakše odradi taj naporni posao. Kroz ovaj primjer možemo vidjeti da je svaka aktivnost koju poduzimamo plod našeg vlastitog izbora. Stoga je važno za svaku aktivnost otkriti motivaciju. Rosenberg to ovako formulira: „Moj je izbor ___________ zato što želim __________“. Kada steknemo jasnu sliku o tome kojoj potrebi služe naši postupci, možemo iskusiti te iste postupke kao igru, čak i ako uključuju težak rad, izazove ili frustraciju.

Ono što je važno naglasiti jest da ovakav pristup ne pomiješamo s utilitarizmom ili hedonizmom, jer njima je svrha korisnost i uživanje kao takvo. Bit ovog pristupa je obogaćivanje našeg života i života onih nama najbližih ljudi.

U Mostaru 14. 4. 2020.

K. L.

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija: jezik života, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): © Aminat Ibragimova | Dreamstime.com

Kada naša nastojanja postanu veća od nas samih…

Vjerojatno smo svi više puta doživjeli da nam se neka velika želja ostvari onda kada više nismo bili zainteresirani za nju. Čini nam se to nepravednim, te na koncu zaključujemo da nismo rođeni pod sretnom zvijezdom ili pak da je život jednostavno nepravedan. Rekli bismo, to je nešto na što ne možemo puno utjecati, te nam preostaje samo to prihvatiti ako si želimo dobro. No što je s onim životnim situacijama na koje itekako možemo utjecati, a događa nam se nešto slično kao u primjeru s početka. Na primjer, preuzmemo na sebe neki posao koji tako žarko želimo dovršiti te se svim silama trudimo da to bude savršeno. Unatoč našem nastojanju, ipak na kraju taj posao bude pun manjkavosti, a možda čak doživi i potpuni krah. Pitamo se kako? Što smo to krivo uradili? Neki su u takvim situacijama skloni zaključku kako možda uopće nisu sposobni za taj posao, te odustaju. S druge strane, nešto u što uopće ne uložimo puno truda jer nas jednostavno ne zanima, a zbog nekih okolnosti to trebamo izvršiti, ispadne izvrsno. Nešto slično događa se, uglavnom pripadnicama nježnijeg spola, kad krenu u kupovinu točno određenog komada odjeće. Obiđu sve dostupne trgovine u gradu, pa čak i šire, i nigdje ne pronađu ono što su tražile. S druge strane, kad krenu u ležerno razgledavanje, vrate se doma s vrećicama punim odjevnih komada. Opet nam se čini da je posrijedi nekakva nepravda ukorijenjena u ovaj svijet koju treba prihvatiti. Ono u stilu, što ćeš, to je tako. No je li to baš tako? Razmislimo malo. Dok se trudimo dovesti neki zadatak do savršenstva, naša pažnja usmjerena je na svaki mogući detalj. Naravno, kako i ne bi bila kad želimo da apsolutno sve bude savršeno. Ali usredotočujući se na detalje, često gubimo iz vida cjelinu. Ili kako poslovica kaže, od drveta ne vidimo šumu!

Možemo ići još dalje, te u ovome vidjeti naznake tzv. enantiodromije, tj. principa da obilje bilo koje sile dovodi do proizvođenja njene suprotnosti. Pretjerani trud, pretjerana želja, i općenito sve što je previše, dovodi do obrata. U tom smislu, malo kad se dogodilo da su velike ljubavi imale sretan završetak, a neke su čak završile i tragično poput Shakespeareovih Romea i Julije. Suprotno tome, veći broj brakova koji su započeli bez postojanja neke posebne ljubavi, izdrže do kraja. Primjer za ovo možemo pronaći kod ugovorenih brakova. Nisu se ni vidjeli nikad ranije, a kamo li da se među njima stigla pojaviti čak i naznaka privlačnosti, vjenčaju se, stvore obitelj te malo po malo dođu u poodmakle godine kada više ni ne mogu jedno bez drugoga. Vidimo da u svemu trebamo pronaći neku mjeru, balans. Želje, trud, ljubav, usredotočenost itd., sve je to dobro i poželjno, ali čim to krene rasti i postane veće od nas samih, izgubit ćemo kontrolu, a sve to skupa proizvest će katastrofalne posljedice. S tim u vezi, Gabriel García Márquez kaže: „Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dogode kada se ne nadate“. Stoga je potrebno prema svemu zauzeti nešto ležerniji stav kako ne bi ono što dolazi iz nas samih postalo veće od nas samih.

U Mostaru 19. 3. 2020.

K. L. 

Link na povezanu temu: https://poptheo.org/enantiodromia/

Izvor citata: https://bs.wikiquote.org/wiki/Gabriel_Garc%C3%ADa_M%C3%A1rquez

Izvor foto: 123rf.com; Copyright: Benjamin Goode

Možemo li biti sve što želimo?

Možeš biti sve što želiš, ako stvarno u to vjeruješ. Ovakve i slične rečenice postale su skoro nezaobilazne kod današnjih različitih motivacijskih govornika čiji se broj svakodnevno povećava. Njihova namjera je probuditi u ljudima vjeru u same sebe, ohrabriti ih ka ostvarenju njihovih snova, usmjeriti ih prema uspjehu. Pa tako se često pojavljuju govori ili tekstovi tipa: ”U pet koraka do uspjeha”. Zvuči vrlo primamljivo i lijepo. Moramo priznati da nikome od nas nije odbojna ideja biti uspješan, moćan, slavan, bogat. No da se malo pozabavimo ovom rečenicom s početka. Možemo li uistinu biti i ostvariti sve što želimo? Počet ćemo s jednim jednostavnim primjerom. Zamislite osobu koja nije glazbeno nadarena, a svim srcem želi postati poznat i slavni pjevač ili pjevačica. Bez obzira na njen trud, zalaganje, vježbanje, ona jednostavno nikad neće ostvariti zavidnu glazbenu karijeru, a možda će čak nailaziti na ponižavajuće kritike, odbijanja, podsmijehe i što sve ne. To sve izazvat će različite frustracije pa možda dovesti i do ozbiljnih psihičkih problema. Pitamo se je li njena velika želja vrijedna svega toga? Iako se kaže da talent čini jedva 10% uspjeha, a ostalih 90% spada na vježbanje i marljivi rad, ipak je tih 10% itekako potrebno. Oni stoje u temelju, oni su potencijal koji radom treba dovesti do realizacije.

No otkud nama uopće ideja da moramo biti uspješni, imati zavidnu karijeru, biti prepoznati kao vrsni stručnjaci i sl.? U osnovi toga stoji naša primarna želja da imamo i budemo ono što drugi ima i jest. To je tzv. ”mimezis” o čemu govori kulturni antropolog René Girard, više puta spominjan na ovom portalu. Girard kaže da ljudi žele ono što vide da drugi žele. Tako i mi smatramo da nam treba neki veliki uspjeh samo zato jer smo to vidjeli od drugih. No to ne znači da je to nešto što ja stvarno želim i što mi stvarno treba. Vezano za prethodni primjer, danas je uistinu postalo popularno željeti biti poznati, slavni pjevač. Čini nam se to vrlo jednostavnim načinom da postanemo uspješni. Redovito gledamo različite glazbene natjecateljske emisije, pa pomislimo: „Ako mogu oni, zašto ne bih mogao i ja“. Ne razmišljamo o tome je li to stvarno ono što ja želim ili me primamila želja onog drugog. Stoga je pokatkad ljudski autentičnije ne željeti ništa, nego željeti bilo što i to samo zato jer netko drugi to želi. Vidimo kako nas zapravo naše želje mogu odvesti na potpuno krivi trag, na nešto za što uopće nismo sposobni. I toga trebamo biti svjesni. Ne možemo svi biti pjevači, sportaši, akademici, youtuberi, glumci itd., ali ni ne trebamo. Howard Gardner, harvardski profesor, govori o višestrukoj inteligenciji i nabraja ih čak osam. Dakle, svatko od nas ima različite talente, pa koliko god nam se naš talent sviđao ili ne, trebali bismo ga nastojati razvijati jer jedino tako ćemo pronaći vlastiti put ostvarenja i dati nekakav smisao našem životu. Možda ponajbolji primjer za ovo nam je Nick Vujičić, čovjek rođen bez ruku i nogu. Unatoč tim realnim nedostatcima zbog kojih nije mogao biti npr. najbolji NBA igrač, ipak je pronašao put ostvarenja u svom životu, te je danas jedan od najpoznatijih govornika koji mijenja ljudske živote diljem svijeta.

U Mostaru 12. 3. 2020.

K. L.

Izvor:

https://www.institute4learning.com/resources/articles/multiple-intelligences/ (Stanje: 12. 3. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Kritika kao prilika za vlastiti razvoj

Definitivno nitko od nas ne želi biti kritiziran, ali samim time što smo ljudi, podložni smo kritici. Budući da ne možemo izbjeći kritiziranje, moramo se nekako naučiti nositi s tim te pokušati iz toga izvući nešto pozitivno i korisno. Prije svega, važno je napomenuti kako ni svaka kritika nije ista. Postoje, prema jednostavnoj podjeli, konstruktivne i destruktivne kritike. Ove prve idu prema rješenju problema, a ove druge su zapravo kritika radi kritike, tj. usmjerene su na uništavanje. Pored toga, važno je znati davati kritiku u smislu da se treba jasno dati do znanja da se ne kritizira osoba kao takva, nego ono što ona čini. No ovdje ćemo se više pozabaviti pitanjem kako se nositi s kritikom bez obzira o kakvoj kritici se radi i na koji način nam je upućena. Redovito, čim čujemo da nam je netko uputio kritiku, u nama se budi bunt, osjećamo se napadnuti te krećemo u protunapad. To je nekakva naša primarna reakcija koja nam djeluje sasvim logično. Ali ako malo bolje razmislimo, time samo pogoršavamo situaciju. Reagirajući tako, ne razmišljamo puno o tome što ćemo time postići. Bitno je što prije obraniti vlastiti ego koji je ranjen i koji žudi ponovo uspostaviti ravnotežu i sigurnost. No na takav način uglavnom dolazi do rasprave i svađe koja nas još više ranjava i narušava naše odnose, osobito ako je kritika došla od strane nama bliskih ljudi. Kako bismo to pokušali izbjeći, potrebno je prihvatiti kritiku kao način osobnog rasta i učenja. Ovdje se pod prihvaćanjem kritike ne podrazumijeva automatski da je ista utemeljena jer i oni koji nam upućuju kritiku su samo ljudi sa svojim manama i vrlinama. Radi se o tome da kritici trebamo pristupiti znatiželjno jer ćemo samo tako uspjeti ukrotiti svoj obrambeni mehanizam. Znatiželja nas sama po sebi tjera da više istražujemo, učimo te se na taj način razvijamo i rastemo. Dakle, kada nam netko uputi kritiku, treba nam biti jasno da osoba govori nešto što smatra da je bitno te se zapitati što nam ta osoba želi reći i zašto smatra da je to važno. Štoviše, klinički psiholog Hendrie Weisinger ističe kako bismo zapravo trebali sami pitati druge koje stvari bismo mogli uraditi bolje, tj. tražiti od drugih kritiku. Nakon što nam drugi iznesu svoje mišljenje, Weisinger savjetuje da im zahvalimo te neko vrijeme odvojimo kako bismo razmislili o značaju kritike i kako ju možemo primijeniti za vlastiti razvoj. Dakako, ponekad se može dogoditi da zaključimo kako kritika nije na mjestu, ali i tada se iz kritike može izvući nešto pozitivno u smislu da prikupimo kvalitetnije argumente u našu obranu. Dakle, ne trebamo se bojati kritike, nego ju prihvatiti kao informaciju koja nam pomaže u vlastitom napretku i rastu.

U Mostaru 20. 2. 2020.

K. L.

Izvori:

Alex Lickerman, ”How to Manage Criticism”, (2. 9. 2012.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/happiness-in-world/201209/how-manage-criticism (Stanje: 20. 2. 2020.).

Hendrie Weisinger, ”The Art of Taking Criticism: Get Curious?”, Lifehack, Izvor: https://www.lifehack.org/330157/the-art-taking-criticism-get-curious (Stanje: 20. 2. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shannon Fagan

 

Preosjetljivost – prednost ili mana?

Za neka ljude često primijetimo da su preosjetljivi, a možda smo čak i sami takvi pa onda čujemo od drugih: ”Nemoj dramiti, to uopće nije tako strašno. Jednostavno si preosjetljiv”. Rečeno na ovakav način, visoka osjetljivost zvuči kao nešto negativno, ali kao i obično, sve ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Visoka osjetljivost (High sensitivity) definirana je kao oštra fizička, mentalna i emocionalna reakcija na vanjske i unutarnje podražaje. Klinička psihologinja dr. Elaine Aron koja proučava visoku osjetljivost od 1991. godine navodi niz karakteristika specifičnih za ovakve ljude. Ističe kako preosjetljivi ljudi često pretjerano reagiraju na jarko svjetlo, glasne zvukove i grozničavo okruženje. Oni jednostavno sve proživljavaju na jedan dublji način. Središnji živčani sustav preosjetljivih ljudi podešen je tako da registrira podražaje vrlo niske frekvencije te ih pojačava u mozgu. Često djeluju kao vrlo sramežljive osobe, ali to i nije baš točno. Sramežljivost je stečena osobina, dok je preosjetljivost urođena. Razlog zašto djeluju sramežljivo jest njihov način reagiranja na nove situacije i ljude. Promatrat će sa strane duže vremena kako bi stekli sigurnost da situacija ili ljudi ne predstavljaju opasnost. Puno teže se nose s greškama, duboko ih pogađaju grube riječi, promjene im teško padaju. Često se osjećaju neshvaćenima i kao da se ne uklapaju u postojeće društvo. To i nije daleko od istine ako uzmemo u obzir da visoko osjetljivi ljudi tvore 15-20 % stanovništva. No kako smo rekli, preosjetljivost ima i svoje prednosti. Istančana intuicija, empatija, sposobnost da čuju zvukove koje drugi uopće ne doživljavaju, lako uočavanje detalja samo su neke od vrlina preosjetljivih ljudi. Neki ih čak nazivaju i ”super moći”. Unatoč ovim vrlinama, definitivno nije lako s ovakvim karakteristikama normalno funkcionirati u ovako užurbanom svijetu. Onda nije ni čudno što su skloniji anksioznosti i depresivnim poremećajima. Zbog toga im je često potrebna samoća, mjesto gdje mogu povratiti energiju nakon iscrpljujućeg dana. Nije rijetkost da su preosjetljivi ljudi izuzetno umjetnički nadareni pa im tako glazba, slikanje i sl. predstavljaju ”ispušni ventil”. Iako izbjegavaju gužve i ne osjećaju se ugodno u okruženju većeg broja ljudi, po pravilu preosjetljivi ljudi nisu nužno introverti. Zapravo, veliki broj ekstroverata spada u ovu skupinu. Ono što se savjetuje preosjetljivim ljudima kako bi mogli normalno funkcionirati i biti produktivni jest da kad god su u mogućnosti ograniče vanjske podražaje npr. ugasiti radio dok voze, stišati televizor dok rade, staviti povez oko očiju prije spavanja i sl. Budući da su isto tako osjetljivi na raspoloženja drugih ljudi, potrebno je, koliko je to moguće, izbjegavati ljude koji stalno kukaju te ih previše opterećuju svojim problemima. Visoko osjetljivi ljudi jednostavno trebaju napraviti ”štit” koji će ih braniti od nasrtaja vanjskih podražaja. Za kraj, ako spadate u ovu skupinu, sljedeći put kad vam netko kaže da ste preosjetljivi, shvatite to kao kompliment.

U Mostaru 7. 2. 2020.

K. L.

Izvori:

Elaine Aron, ”The Highly Sensitive Person”, Izvor: https://hsperson.com/ (Stanje: 7. 2. 2020.).

Preston Ni, ”24 Signs of a Highly Sensitive Person”, (5. 11. 2017.), Psychology Today, Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/communication-success/201711/24-signs-highly-sensitive-person (Stanje: 7. 2. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shao-Chun Wang

Preostaje li išta kad se trud ne isplati?

Već od malih nogu nas uče kako su trud i zalaganje vrlo važni te se u tom smislu često ponavlja poslovica ”bez muke nema nauke”. Sve to djeluje tako logično gledano teoretski, no počesto se događa da unatoč velikom trudu u svrhu ostvarivanja nekog cilja, ipak ne uspijemo ostvariti isti. Također, roditelji često znaju reći svojoj djeci koja su provela sate učeći i spremajući se za ispitivanje u školi, a ipak nisu dobila željenu ocjenu, kako ocjena nije važna, važno je da su oni dali sve od sebe. Vjerojatno to djeci tada i nije neka utjeha, te počinju sumnjati u cijeli taj koncept i pitati se zašto se uopće truditi i mučiti kad ionako ne postignem ono što želim? Možemo reći da se s pravom to pitaju ako ćemo uzeti u obzir samo rezultat koji (ni)su postigli. No što je sa samim procesom postizanja rezultata? Ima li on ikakvog smisla sam za sebe ili pak taj proces služi jedino kako bi se dostigao željeni cilj?

Robin Sharma u svojem djelu Redovnik koji je prodao svoj ferrari donosi priču o mladiću koji je otputovao daleko od kuće kako bi se obrazovao kod velikog učitelja. Prvo što mladić pita svojeg učitelja je: „Koliko vremena mi treba da postanem mudar kao ti“? Učitelj mu odgovara: „Pet godina“. Mladiću se to dakako učinilo puno, te u nastojanju da skrati taj period upita učitelja: „A što bi bilo ako bih ja radio duplo napornije“? Učitelj na mladićevo iznenađenje udupla cifru: „Deset godina“. Kako god je mladić dalje naglašavao trud i upornost tako je učitelj nadodavao potrebno vrijeme za stjecanje mudrosti. Naravno, mladiću se to učinilo nelogičnim, te je svoje sumnje iznio učitelju, na što mu je on odgovorio: „Sasvim je jednostavno. Ako si jednim okom usredotočen na odredište, ostaje ti samo drugo da te vodi na putu do njega“. Priča može djelovati ironično, kao da umanjuje vrijednost truda, tj. kao da nam govori da su upornost i zalaganje samo smetnje koje otežavaju postizanje rezultata. No prava istina je u tome da mi često ne shvaćamo kako proces koji nas dovodi do cilja ima svrhu sam u sebi, a to je razvoj naše osobnosti, jačanje karaktera, stjecanje novih vještina i sl. Već je ranije pisan tekst na temu odnosa ciljeva i sredstava, a ovdje je još jedna potvrda kako su i jedni i drugi jednako važni. Iako možda nećemo uvijek postići ono što želimo, ne smijemo zaboraviti kako je put kojim smo išli prema tom cilju utjecao na to kakve smo osobe sada, a možda nam i pomogao shvatiti da ono za čim težimo uopće nije za nas. Bilo kako bilo, trud se uvijek isplati na ovaj ili na onaj način.

U Mostaru 27. 1. 2020.

K. L. 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

Izazovi odgoja – poklonjeno vrijeme je ipak najskupocjeniji dar

Nagrade i kazne su skoro uobičajeni alati koje roditelji i pedagozi koriste u odgoju djece. Time nastoje potaknuti prihvatljivo, a prekinuti ili barem smanjiti učestalost neprihvatljivog ponašanja. Naravno, navode se točno određeni načini na koje treba primjenjivati ovu metodu. Na primjer, kada je u pitanju kazna, djetetu treba objasniti zašto je kažnjeno, a ne tek tako mu zabraniti gledanje televizije, druženje s prijateljima i sl. Također, uz izricanje kazne potrebno mu je dati alternativno ponašanje koje je prihvatljivo. S druge strane, postoje oni koji izbjegavaju metodu nagrade i kazne smatrajući da ne polučuje dobre rezultate te kako nije uvijek lako pronaći pravu mjeru u njenoj primjeni i na taj način može prouzročiti veću štetu nego korist. Ovdje nećemo dublje ulaziti u ovu raspravu, nego ćemo radije postaviti pitanje ima li smisla zagovarati ili se protiviti metodi nagrade i kazne? Pitanje vjerojatno zvuči čudno, ali kada uzmemo u obzir česte nesvjesne reakcije roditelja, učitelja, pedagoga i ostalih s kojima djeca svakodnevno dolaze u kontakt, ono itekako ima smisla. O čemu se zapravo radi?

David Isaasc, jedan od najistaknutijih stručnjaka na području odgoja i obrazovanja, u svojem djelu ”Izgrađivanje karaktera” smatra da je u najmanju ruku smiješno zauzimati nekakav poseban stav glede nagrađivanja i kažnjavanja djece. Razlog takvog razmišljanja je taj što mi svakodnevno sankcioniramo druge ljude pa tako i djecu. Svaki puta kada nekome uputimo osmijeh, kada pažljivo slušamo druge i sl., mi zapravo izričemo pozitivnu sankciju. S druge strane, onda kada ne obraćamo pažnju na ono što nam drugi govore, kada se mrštimo na nečije riječi ili postupke, izričemo negativnu sankciju. Dijete koje je dobilo zabranu gledanja televizije ili zabranu druženja s prijateljima zato što je bilo neposlušno, sasvim sigurno neće biti sretno i zadovoljno zbog toga. No njemu će vrlo vjerojatno teže pasti spoznaja da njegov roditelj uopće ne obraća pažnju na ono što mu govori jer je zabavljen čitanjem novina ili gledanjem omiljene TV-emisije. Isto tako, nagrada u obliku nove igračke, većeg džeparca i sl. kao pokazatelj da je dijete uspješno izvršilo svoje obaveze, ponašalo se na primjeren način ili učinilo nešto dobro, zasigurno će u djetetu izazvati osjećaj zadovoljstva. No ponekad je tom djetetu potrebnije uputiti iskreni osmjeh, pridavati pažnju onome što govori ili mu posvetiti određeno vrijeme tijekom dana. Ono će tijekom vremena vjerojatno zaboraviti da mu je par dana bilo uskraćeno gledanje televizije, kao što će moguće zaboraviti i da je u nekom periodu svoga života posjedovalo određene igračke. Ali pitanje je hoće li zaboraviti da je roditelju redovito bilo važnije čitati novine, nego saslušati što mu ima za reći. Stoga, važno je voditi računa o onom svakodnevnom, uobičajenom ophođenu prema djeci. Iako može djelovati neznatno, često se u tome krije ključ ispravnog odgoja. Ili kako bi to rekla poznata američka kolumnistica Pauline Phillips: ”Ako želite da vam djeca porastu u dobre ljude, potrošite na njih dvostruko više vremena i upola manje novca”.

U Mostaru 23. 10. 2019.

K. L.

 

Izvor:

David Isaaca, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Valentyn Volkov

Odraslima logično, djeci neshvatljivo – o problemu dječjeg neshvaćanja koncepta uzroka i posljedice

Roditelji i svi oni koji imaju iskustvo rada s predškolskom djecom često se nađu u situaciji kako po peti put npr. trogodišnjaku objašnjavaju nešto, a on ih uopće ne doživljava i nastavlja po svome. Također, ako ste više vremena proveli s djecom, mogli ste primijetiti kako su skloni laganju, maštanju i izmišljanju priča. Iako svi ponekad pribjegavamo lažima, kod manje djece je to specifična pojava. Isto tako, vjerojatno niste mogli zaobići njihova, možemo slobodno reći dosadna, mnogobrojna pitanja i potpitanja. Koliko god se trudili odgovoriti im u nadi da je to zadnje, uvijek se nekako pojavi sljedeće zašto. Ponekad djeluje kao da se ona samo poigravaju s odraslima, kao da namjerno ne slušaju. Iako su to sve nekakve normalne karakteristike u tom razdoblju, potrebno je znati uzrok svega toga kako bismo mogli adekvatno odgovoriti na njihove potrebe.

Nerazumijevanje odnosa uzroka i posljedice

Prije svega, djeca ne razmišljaju na isti način kao odrasli. To nam je valjda svima jasno ili ipak nije. Švicarski psiholog Jean Piaget koji se posebno zanimao za dječju psihologiju u svojem djelu ”Dječji jezik i mišljenje” ističe kako je mnogim odraslima teško shvatiti djecu jer su zaboravili da logika nema nikakvu ulogu u djetetovu umu. Ono što je kod djece, posebno one mlađe od sedam godina, specifično je to da ona ne razumiju odnos uzroka i posljedice. Ono što je odraslima sasvim logično, na primjer, lopta se kotrlja nizbrdo jer je strmo i gravitacija ju vuče dolje, djeci uopće nije logično.  Za njih se lopta kotrlja jer joj se prohtjelo. Možda nam zvuči smiješno, ali za njih je to jedini ”logičan” odgovor. Isto tako, ona ne razumiju da voda teče od izvora prema ušću. Za njih bi bilo skroz prihvatljivo da je i obratno. Razlog nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice je taj što su djeca usmjerena na sebe. Ona čak ne mogu najbolje ni razumjeti potrebe drugih. Tek u kasnijim godinama ta egocentričnost opada te se javlja osjećaj empatije koji naravno treba razvijati. Kao što ne mogu povezati uzrok i posljedicu, djeca ne mogu povezati ni prošlost, sadašnjost i budućnost. Na primjer, upravo ste uspavali svoje jednogodišnje dijete, dolazite u dnevni boravak te nalazite svoje nešto starije dijete kako se igra s prijateljem i pri tome proizvode strašnu buku. Umjesto da im kažete kako moraju biti tiši jer će se u protivnom djetešce probuditi, radije im predložite neku drugačiju igru s manje buke, a kao objašnjenje im recite da će to pomoći djetešcu da bolje i mirnije spava. Dakle, u ovom primjeru vidimo da djecu treba usmjeriti na sadašnji trenutak, na ono što trenutno mogu učiniti umjesto da im objašnjavate koje će negativne posljedice prouzročiti njihovo ponašanje. Ovo potonje djeca neće shvatiti, a vi ćete izgubiti strpljenje upornim ponavljanjem razloga.

Ovo je jedan od dodatnih razloga zašto djeca u školu kreću baš sa sedam godina iako ni tada mnoga od njih još ne shvaćaju kauzalnost i dokaze. Osim toga, u toj dobi dotadašnje simboličko mišljenje zamjenjuje konkretno pa im je lakše razumjeti mnogo toga nego prije, dok se tek sa dvanaest javlja apstraktno mišljenje. Stoga, pokušajte zamisliti u kakvoj je situaciji dijete koje sjeda prvi put u školske klupe sa šest ili nepunih sedam godina. Osim što je to za njega potpuno nova stvarnost, njemu nije jasno zašto mora učiti, slušati učitelja, pisati zadaću. Razlozi koje im odrasli nude njemu nisu prihvatljivi. Ako je situacija već takva da dijete treba krenuti u školu sa manje od sedam godina, onda bi barem učitelji i roditelji trebali biti upoznati sa psihološkim razvojem djeteta te mu u skladu s tim pristupati i davati odgovore.

Na koncu, ne treba se frustrirati ako se čini da nas djeca ne razumiju najbolje, jer ona nas niti ne mogu razumjeti najbolje i trebat će im dosta rada, vremena i odrastanja da počnu rezonirati stvari na način odraslih. Stoga je potrebno puno strpljenja u radu s djecom, a Saint-Exupéry bi dodao da djeca trebaju još više strpljenja s odraslima.

U Mostaru 1. 10. 2019.

K. L.

 

Izvori:

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z., Zagreb, 2011.

David Isaacs, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Koliko smo uistinu važni na društvenim mrežama?

Većina nas manje-više danas koristi društvene mreže: Facebook, Instagram, Twitter, Snapchat itd. Na tim platformama redovito dijelimo različite postove, fotografije, dnevni status i sl. Uvjereni smo kako naši prijatelji i pratitelji redovito provjeravaju naše profile te nastojimo objavljivati fotografije na kojima smo u najboljem mogućem izdanju, citate poznatih osoba koji djeluju motivirajuće ili pak opisuju našu osobnost, zanimljive tekstove, popularne pjesme itd. Gdje god se okreneš svi uglavnom drže pametne telefone u rukama i redovito provjeravaju nove obavijesti, lajkove i komentare. Kao da ćemo nešto važno propustiti ako samo na jedan sat ili manje ne budemo on-line. No, ovdje nećemo analizirati moguće štetne posljedice takvog načina života niti ćemo davati bilo kakve savjete vezane za korištenje društvenih mreža. Ono što je predmet ovog teksta jest naša uvjerenost kako je ono što objavljujemo itekako važno drugima. Na društvenim mrežama se često ponašamo kao neke važne, poznate osobe i kao da svakoga zanima svaki segment našeg privatnog života. Nekad se čini da ako nešto nismo objavili na društvenim mrežama, to se nije ni dogodilo. No, je li to uistinu tako? Jesmo li uistinu toliko važni da naši prijatelji i pratitelji samo čekaju kad ćemo nešto objaviti da oni to mogu lajkati i komentirati?

Nisu sve oči uprte u nas

U tekstu ”Proof That No One Really Cares About Our Social Media Posts” objavljenom u Psychology Today američki psiholog Mike Brooks tvrdi da zapravo nitko ne mari puno za naše objave na društvenim mrežama. Kako je došao do takvog zaključka? Ono što autor ovog teksta naglašava jest da svatko treba poći od sebe. Na primjer, možemo li se u ovom trenutku sjetiti koliko objava smo lajkali ili komentirali prošli tjedan? Vjerojatno se nitko neće sjetiti točnog broja, možda može samo reći puno ili malo. Nadalje, može li se itko od nas sjetiti što je točno lajkao? Vjerojatno nitko, a ako se i sjeti poneke objave, zasigurno se ne može sjetiti baš svake, a da ne govorimo da poslije toga nije puno vremena potrošio razmišljajući o viđenoj objavi. Vidimo kako nam i nije baš toliko važno što to drugi ljudi objavljuju na svojim profilima. Samim time nemamo razloga vjerovati da je drugima stalo do naših objava. Sljedeće što se autor pita je pomalo apsurdno: Ako naše objave i objave naših prijatelja i pratitelja nisu toliko važne, zašto uopće provodimo toliko vremena na društvenim mrežama objavljujući vlastite ili pregledavajući tuđe objave? Vjerojatno je to više postala nekakva navika ili pak ”ubijamo” dosadu. Kako god, nismo toliko važni koliko mislimo da jesmo.

Opterećenost fizičkim nedostacima

Slično je i s našim kompleksima. Svakodnevno smo opterećeni nekim našim fizičkim nedostacima pa se trudimo da ih uz pomoć odjeće i šminke što bolje prikrijemo. Ponekad imamo osjećaj da svi bulje u nas jer smo eto nabili koji kilogram viška, imamo malo kriv nos i sl. No, istina je da to vrlo malo ljudi primjećuje. Nitko nije izuzet od nekih fizičkih nedostataka. Ne postoji nijedna osoba na svijetu koja ima ”savršene” proporcije. To će reći da svatko na sebi može, ako hoće, pronaći tisuću mana. Prema tome, komplekse nabijamo sami sebi misleći kako nitko drugi osim nas nema takav problem. Stvar je u tome da mi ne vidimo tuđe nedostatke jer smo opterećeni svojima. Samim time ni drugi ne vide naše nedostatke jer su okupirani sami sobom. Stoga, koliko god željeli biti popularni i važni vidimo da je lakše i jednostavnije ne pridavati sebi toliku važnost. Umjesto da trošimo vrijeme, novac i živce na prikrivanje nedostataka, radije pokušajmo istaknuti svoje vrline.

U Mostaru, 24. 9. 2019.

K. L.

 

Izvor:

Mike Brooks, Proof That No One Really Cares About Our Social Media Posts (13. 3. 2019.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/tech-happy-life/201903/proof-no-one-really-cares-about-our-social-media-posts (Stanje: 24. 9. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: spfdigital

IZMEĐU OPTIMIZMA I PESIMIZMA: REALNI OPTIMIZAM NEILA NEDLEYA

Posljednjih godina svjedoci smo kako se sve veći naglasak stavlja na naše misli, tj. na moć pozitivnog razmišljanja. Tako imamo razne tekstove, članke, studije koje govore kako naše misli puno toga određuju i čini nam se kao da se u našim mislima nalazi nekakva formula za sreću, zdravlje, uspješan život itd. U tom kontekstu najčešće se upotrebljavaju pojmovi ”optimizam” i ”pesimizam”. Optimizam (lat. optimum – najbolji) je pozitivno shvaćanje i gledanje na svijet i sklonost očekivanja najboljeg mogućeg ishoda, dok je pesimizam (lat. pessimus – vrlo loš) suprotan – mračno shvaćanje i gledanje svijeta oko sebe i očekivanje negativnog ishoda. Ranije se smatralo da su optimizam i pesimizam osobine s kojima se rađamo, ali suvremeni psiholozi odbacuju takav stav te ih više promatraju kao mentalni sklop koji usvajamo ovisno o situaciji.  Stručnjaci kroz razna istraživanja pokazuju koje su posljedice optimističkog i pesimističkog gledanja na svijet, situacije, ljude, život itd., te nam kroz to poručuju kako je optimizam nešto prema čemu bismo svi trebali težiti jer je koristan za naše zdravlje, pomaže nam da živimo duže, kvalitetnije pa čak i smanjuje rizik od moždanog i srčanog udara. Čak i da ne znamo za loše posljedice pesimizma, nitko od nas ne želi u društvu ljude koji stalno nešto gunđaju, kukaju, koji se u glavnom loše raspoloženi i u svemu vide samo negativno. S druge strane, oni koji imaju pesimističan stav skloni su odbacivati takve savjete i ideje jer ne vide kako bi to naše misli mogle bilo što promijeniti. Na neki način kao da ismijavaju cijelu ovu koncepciju. Dakle, vidimo, pesimisti su i u tome dosljedni svojem pesimizmu.

Iz ovoga nam je jasno kako su pesimizam i optimizam dvije krajnosti, a iz iskustva znamo da krajnosti nikada nisu u potpunosti dobre. Stoga, i u ovom slučaju bi bolje bilo tražiti nekakvu ”zlatnu sredinu”.

OPTIMISTIČKA RAVNOTEŽA

Istina je da pesimizam povećava nivo stresa, a znamo svi kako stres oslabljuje naš imunitet pa tijelo postaje podložnije raznim bolestima. Također, pesimizam nas čini pasivnima, jer zašto bi bilo što poduzimao ako će ishod biti negativan. No, iako moć pozitivnog razmišljanja ima svoje prednosti, postoji i određena opasnost od optimizma kao takvog. Budući da su optimisti skloni sve promatrati kroz ”ružičaste naočale”, nisu u stanju prepoznati moguće negativne scenarije pa zbog toga ne mogu poduzeti potrebne korake kako bi ih spriječili ili se barem pripremili na njih ako ih već ne mogu spriječiti. Vidimo da ni optimizam nije uvijek koristan i da itekako krije u sebi negativne posljedice. Stoga američki liječnik Neil Nedley koristi pojam ”realni optimizam” kako bi naglasio potrebu ravnoteže između pesimizma i nesmiljenog optimizma. On donosi niz primjera kroz koja objašnjava što taj pojam znači i kako ga primjenjivati. Ovdje ćemo navesti jedan primjer u kojem Nedley opisuje moguće ponašanje pesimiste, optimiste i realnog optimiste na aerodromu kada pokušavaju uhvatiti neki vezani let. Pesimist može pomisliti: ”Nema nikakvih mogućnosti da stignem na vrijeme do izlaza”. Samim time on možda neosjetno ”stavlja olovo u svoje cipele” i zbog toga što ne vjeruje da će stići, skoro je potpuno izvjesno da neće ni stići. S druge strane, nesmiljeni optimist će se bezbrižno kretati po aerodromu jer je uvjeren da avion samo njega čeka, a kako to nije istina, i on će vjerojatno zakasniti. Nasuprot tome, realni optimist će reći: ”Znam da zato postoje male mogućnosti, ali let može biti odgođen, ili čak ako se dogodi da vrata budu zatvorena, mogu me, možda, ipak pustiti u avion”. Dakle, dok shvaća i prihvaća moguće posljedice propuštenog leta, realni optimist je istovremeno u najboljem položaju da mirno ”ubaci u petu brzinu” i ipak stigne na vrijeme. Ono što realni optimist u svakoj situaciju radi je sljedeće: on vjeruje u ”Murphyjeve zakone” da će sve što može poći po zlu i poći, ali se istovremeno ponaša kao da je na putu ka uspjehu. Pripadnici ove skupine zapravo ujedinjuju ono pozitivno iz druge dvije skupine: optimista i pesimista. Od pesimista preuzimaju brigu i svjesnost o mogućim preprekama i lošim ishodima, a od optimista preuzimaju vjeru u vlastite sposobnosti, tj. da su u stanju savladati prepreke. Oni se ne prepuštaju negativnim mislima kao pesimisti, ali ih ni ne odbacuju u potpunosti kao optimisti. Umjesto toga, razumno sagledaju što mogu konkretno učiniti kako bi ishod bio pozitivan.

Umjesto zaključka

Kako već ranije rekosmo, krajnosti nikada nisu u potpunosti dobre. I zato ne treba biti isključivo optimist ili pesimist. Potrebno je ujediniti pesimističku zabrinutost i optimističku vjeru. To je najbolji odnos prema nepoznatoj budućnosti.

U Mostaru, 1. 9. 2019.

K. L.

 

Izvori:

Neil Nedley, Izgubljena umetnost razmišljanja, Preporod, Beograd, 2018.

Zoran Milivojević, Optimizam i pesimizam (9. 12. 2011.), Dr. Zoran Milivojević psihoterapeut, Izvor: http://milivojevic.info/optimizam-i-pesimizam/ (Stanje: 1. 9. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Charles Wollertz

Exit mobile version