Kategorija: Katarina Lauc

GOVOR TIJELA (III. DIO): ZRCALJENJE

Nastavljamo se baviti djelom ”Velika škola govora tijela” autora Allana i Barbare Pease. U ovome dijelu pažnju ćemo posvetiti prepoznavanju jesu li drugi u određenim situacijama pozitivno ili negativno raspoloženi prema nama i kako mi otkrivamo da nam netko jest, odnosno, i nije baš simpatičan.

Počesto ne možemo ne vidjeti očite signale da nismo dobro došli u nekom društvu ili pak da nas prihvaćaju širom otvorenih ruku. No, isto tako svjesni smo kako je ponekad teško procijeniti nečije raspoloženje prema nama jer ljudi, vjerovali ili ne, redovito glume. Unatoč tome, pomno promatrajući sugovornikov govor tijela, vrlo brzo možemo otkriti prihvaća li nas ili ne. Sve što trebamo napraviti jest uočiti hoće li dotična osoba ponoviti naše kretnje tzv. zrcaljenjem.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/govor-tijela-ii-dio-osmijeh/ ‎

Zrcaljenje kao način povezivanja i prihvaćanja

U davno doba zrcaljenje je bilo sredstvo pomoću kojega su se naši preci uspješno uključivali u veće skupine. To je ujedno i primitivni način učenja oponašanjem. Najjednostavniji oblik zrcaljenja jest zijevanje. Kada jedan čovjek zijevne, svi oko nje počnu zijevati. Robert Provine otkrio je kako je zijevanje toliko zarazno da je čak dovoljno samo širom otvoriti usta kako bi se izazvala reakcija. U prethodnom dijelu o osmijehu, spomenuli smo da ljudi uglavnom osmijeh uzvraćaju osmijehom. Tu se također radi o zrcaljenju. Ono je namijenjeno stvaranju prisnih odnosa s drugima. Također, zrcaljenjem se objašnjava zašto neki mirni tipovi podivljaju kada se nađu unutar ljutite svjetine – oni jednostavno zrcale agresivno ponašanje i time stvaraju osjećaj sigurnosti. Zrcaljenjem drugima poručujemo da smo isti kao oni, da im ne predstavljamo prijetnju. Autori navode kako neka društva, poput Nijemaca i Britanca, upravo zahvaljujući zrcaljenju kojega se u velikoj mjeri pridržavaju, dominiraju svijetom dugi niz godina. Povezivanje pomoću zrcaljenja započinje već u maternici kada dijete usklađuje svoje tjelesne funkcije i otkucaje srca s majčinim ritmom. To će reći da je zrcaljenje stanje kojem smo po prirodi skloni.

Zrcaljenje kao uzrok sličnosti među ljudima

Zasigurno svi znamo barem jednog muža i ženu koji nam fizički izgledaju kao brat i sestra. Nakon dugo godina zajedničkog života oni jednostavno počnu sličiti jedno na drugo. Razlog toga je što stalno međusobno zrcale izraze lica pa s vremenom izgrade mišiće na istim dijelovima lica. Jedno istraživanje pokazalo je da je vjerojatnost za raspad braka veća ako jedan bračni partner ne zrcali izraze sreće drugog partnera. Jasno je da nepostojanje zrcaljenja nije razlog raspada braka, ali je jedan od pokazatelja da nešto ne funkcionira dobro. Ovo ne vrijedi samo za bračne partnere. Vremenom i najbolji prijatelji počnu međusobno nalikovati jedno na drugo (sama sam se često našla u situaciji da prijateljicu i mene pitaju jesmo li sestre). Osim toga, autori čak tvrde da se zrcaljenje može primijetiti i kod izbora ljubimaca. Skloniji smo birati one ljubimce koji nam tjelesno nalikuju ili pak odražavaju naša raspoloženja.

Namjerno usklađivanje

Zrcaljenje je jasan način na koji nam drugi govore da se slažu s nama ili da im se sviđamo, ali i način na koji mi drugima otkrivamo naše raspoloženje. Ako zrcaljenje izostaje, možete biti sigurni da ne odgovarate osobi s kojom ste se sreli. No, zrcaljenje se može i namjerno izvoditi. U situacijama kad nam je važno doprijeti do drugih, ostaviti dobar dojam ili se pak uključiti u neku skupinu, možemo početi usklađivati vlastite geste, intonaciju glasa, brzinu govora te izraze lica s našim sugovornikom. Na taj način druge opuštamo te pokazujemo da im nismo prijetnja. Važno je naglasiti kako namjerno usklađivanje nije moguće kada su u pitanju mikrokretnje poput treptanja, širenja nosnica, podizanja obrva i sl. Takvo usklađivanje događa se samo kod osoba koje uistinu odgovaraju jedna drugoj ili, kako se to obično kaže, koje su na ”istoj valnoj duljini”. Osim toga, uvijek si moramo posvijestiti u kakvom smo odnosu s osobom prije nego počnemo namjerno preslikavati njezin govor tijela. Nije baš pametno da npr. zaposlenik preslikava šefov govor tijela koji odiše dominacijom kada ga želi zatražiti povišicu.

Umjesto zaključka

Na koncu, ovaj kratki pregled opsežnog djela ”Velika škola govora tijela” završavamo s jednim citatom s kojim samo djelo započinje. U njemu se ogleda važnost govora tijela u svakodnevici:

Po čovjekovim noktima, po rukavu njegova sakoa, po njegovim cipelama, po koljenima na njegovim hlačama, po zadebljanjima na njegovom kažiprstu i palcu, po njegovu izrazu lica, po manšetama njegove košulje, po njegovim kretnjama – po svakoj od tih stvari jasno se otkriva čovjekovo zvanje. Da sve to neće prosvijetliti sposobnog analitičara u svakom je slučaju gotovo nezamislivo. (SHERLOCK HOLMES, 1892).

U Mostaru, 9. 12. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Allan i Barbara Pease, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR TIJELA (II. DIO): OSMIJEH

Osmijeh je bez sumnje najprivlačniji i najpoželjniji izraz koji možemo uputiti jedni drugima. On je znak dobrog raspoloženja, užitka, sreće, zadovoljstva, dakle svih onih pozitivnih emocija. Iako smo svi manje-više svjesni toga, rijetko kad se pitamo kakve posljedice osmijeh i smijanje imaju za naše kako fizičko tako i psihičko stanje, ali i stanje ljudi oko nas. Još se manje pitamo o porijeklu osmijeha, tj. kako to da su baš izlaganje zubi, povlačenje kutova usana unatrag te podizanje očiju postali izrazi dobrog raspoloženja, prijateljstva, dobroćudnosti i sl. U ovom dijelu, osim navedenih pitanja, prateći već poznato djelo Allana i Barbare Pease, opisat ćemo najčešće načine osmjehivanja te otkriti njihovo značenje. Također, vidjet ćemo ima li istine u onoj poznatoj: smijeh je najbolji lijek.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/govor-tijela-i-dio-ruke/ ‎

Porijeklo osmijeha

Svi prethodno nabrojani izrazi lica koje jednom riječju nazivamo osmijeh, osim izražavanja dobrog raspoloženja imaju i dublju, primitivniju svrhu. Suvremena istraživanja čimpanza pokazuju kako ovi primati upotrebljavaju slične izraze kao ljudi kad se osmjehuju kao znak pokoravanja. U situacijama kada im prijeti opasnost, čimpanze otvaraju donju čeljust, povlače kutove usana te podižu oči kako bi suparniku dale do znanja da im ne predstavljaju prijetnju. Kod ljudi, svrha je uglavnom ista: osmijehom poručujemo drugima da im nismo prijetnja te tražimo prihvaćanje na osobnoj razini. To je razlog zašto se većina svjetskih lidera i dominantnih pojedinaca rijetko osmjehuje. Oni jednostavno ne žele ostaviti dojam pokoravanja. Također, istraživanja pokazuju da se žene smiju više od muškaraca. Vjerojatno je riječ o urođenom ponašanju jer se djevojčice već u osmom tjednu prenatalnog razvoja smiju više od dječaka. Autori navode da je češće osmjehivanje žena jedan od razloga zašto žena izgleda podređena ili slaba u susretu s nenasmijanim muškarcem.

Najčešći načini osmjehivanja

Iako je osmijeh u susretu s ljudima većinom poželjan i prihvatljiv, postoje različiti načini na koji se ljudi osmjehuju, a neki od njih ne označavaju sve one pozitivne emocije. Prije svega, potrebno je razlikovati iskreni od lažnog osmijeha. Francuski znanstvenik Guillame Duchenne de Boulogne među prvima je istraživao postoje li znakovi koji pokazuju neiskrenost ljudskog osmijeha. Otkrio je da osmijeh izazvan užitkom podiže kutove usana, a mišići oko očiju se stežu, dok se kod osmijeha bez užitka smiju samo usnice. Stoga su bore oko očiju prvo kamo trebamo pogledati kada provjeravamo iskrenost nečijeg osmijeha. Nadalje, osmijeh stisnutim usnama kod kojeg se ne vide zubi pokazuje da osoba ima neku tajnu, stav ili mišljenje koje želi zadržati za sebe. Zatim, osmijeh koji je svojstven zapadnjacima je iskrivljeni osmijeh. Kod takvog osmijeha na jednoj strani lica su obrva i usna podignuti stvarajući svojevrsni osmijeh, dok druga strana lica sa spuštenom obrvom i usnom stvara namrgođeni izraz. Izvodi se isključivo namjerno te ima samo jednu poruku – sarkazam. Sljedeći način osmjehivanja svojstven je ženama: osmijeh upućen pogledom ustranu i gore. Osoba koja se tako osmjehuje izgleda mladenački, razigrano i tajnovito. Ovo tajnovito nema isto značenje kao kad su usne stisnute. Zapravo, taj izraz označava stidljivost te kod ljudi budi zaštitničke osjećaje budući da podsjeća na nevino dijete. Autori navode kako je takav način osmjehivanja bio jedan od omiljenih iz repertoara princeze Diane koja je njime uspjela pridobiti ljude diljem svijeta.

Smijeh je najbolji lijek

Ovo nije smo jedna od uobičajenih floskula. Mnoga istraživanja pokazuju kako osmijeh pozitivno utječe na ljudsko zdravlje. Osim što ubrzava disanje, povećava dotok kisika u krv te može smanjiti brzinu otkucaja srca, smijeh potiče lučenje prirodnih analgetika i beta endorfina (hormon sreće). Time se smanjuje stres te tako smijeh učinkovito uklanja rane znakove depresije. Ne samo da smijanje oslobađa endorfine, nego i samo gledanje nasmijanih lica ima isti učinak. Kod osmijeha je iznimno to što kad ga čovjek nekome uputi, uzrokuje da mu osoba uzvrati osmjehom pa i onda kad je lažan. Dakle, smijeh je uistinu zarazan jer ljudi zrcale izraze lica koja vide. Ako smo okruženi nesretnim i jadnim ljudima, vjerojatno ćemo se i sami tako osjećati. Zbog toga bismo se trebali truditi većinu vremena biti nasmijani. To zasigurno nije lako jer su nam često životne prilike takve da bismo radije plakali i ljutili se na sve oko nas. Ali, imajući na umu kakve sve dobrobiti donosi osmijeh, od onih zdravstvenih pa sve do društvenih, jednostavno ”nabacimo” osmijeh na lice.

U Mostaru, 21. 11. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Allan i Barbara Pease, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR TIJELA (I. DIO): RUKE

Većina ljudi smatra da je govor glavni oblik ljudske komunikacije. Zbog toga smo uglavnom usredotočeni na ono izgovoreno te tako nehotično zanemarujemo ono što se nalazi u pozadini. No, govor se kao oblik ljudske komunikacije vjerojatno pojavio prije dva i pol milijuna godina. Do tada su govor tijela i grleni zvukovi bili osnovni način priopćavanja osjećaja i misli. Da je tako i danas potvrđuju različita istraživanja koja su pokazala kako se 65 posto komunikacije odvija neverbalno. Dakle, riječi zauzimaju svega 35 posto. Većina istraživača danas smatra da se riječi koriste za prenošenje informacija, dok se raspoloženja među ljudima prenose govorom tijela. Allan i Barbara Pease u svojem djelu ”Velika škola govora tijela” donose dublji uvid u komunikaciju s drugima za bolje razumijevanje stavova i osjećaja ljudi oko nas, ali i za bolje razumijevanje samih sebe. Kroz analiziranje različitih gesti, kretnji i izraza otkrivaju kako možemo ispravno procijeniti nečiji stav, mišljenje ili raspoloženje te u skladu s tim postupati. Također, otkrivaju zašto neki ljudi bolje prolaze u društvu dok drugi ostanu neprimijećeni ili pak ostavljaju negativan dojam. Vrlo je važno znati vlastite pokrete, geste i izraze uskladiti s riječima kako bi naša poruka bila adekvatno prenesena i doprla do sugovornika. U vezi s tim obradit ćemo nekoliko gesti i izraza koje autori analiziraju u knjizi. Većinu tih gesti svakodnevno koristimo, a možda nismo dovoljno svjesni kakvu poruku time šaljemo.

Slika 1.: Srdačno-nasrtljiv prijatelj.

Geste rukama

Između mozga i ruku postoji više veza nego između mozga i bilo kojeg drugog dijela tijela. Tijekom evolucije ruke su bile najvažniji alat. Ruke su itekako važne u komunikaciji. Gotovo je nezamislivo nešto pokušati reći, objasniti, protumačiti, izložiti a da pri tom ne koristimo ruke. No, rijetko kad razmišljamo kako se naše ruke ponašaju dok mi govorimo i kakve poruke pomoću njih šaljemo. Već pri samom susretu s drugom osobom ruke imaju vrlo važnu ulogu. Rukovanje je ostatak iz naše davne prošlosti. Kad bi se pripadnici primitivnih plemena prijateljski susretali ispružili bi ruke i izložili dlanove kao dokaz da nisu naoružani. I danas se otvoren dlan veže uz iskrenost i poštenje – prisege se polažu s dlanom položenim preko srca, a svjedok na sudu desni dlan diže u zrak dok u lijevoj ruci drži bibliju. Promatrajući držanje nečijih ruku, možemo otkriti je li osoba iskrena. Autori knjige navode kako je vrlo vjerojatno da će osoba koja govori istinu drugoj osobi izložiti cijele dlanove ili njihov dio, dok će prilikom izgovaranja laži skrivati dlanove u džepove ili ispod prekriženih ruku. Zanimljiva je činjenica kako su iskrenost i dlanovi uzročno-posljedično povezani: što su kretnje otvorenim dlanovima češće, to je sklonost prema izgovaranju laži manja, tj. vrlo je teško lagati otvorenih dlanova. To je još jedan dokaz da su naše emocije i geste međusobno tijesno povezane. 

Slika 2.: Otvoren i ispružen dlan.

Izražavanje zapovijedi i uputa

Također, dlanovi se koristi prilikom davanja uputa, zapovijedi ili rukovanja. Dlan okrenut prema gore je ne prijeteća kretnja koja podsjeća na prosjaka dok prosi. Zbog toga bi se ta kretnja trebala koristiti ako želimo uputiti molbu ili se njome služiti dok držimo neko predavanje. S druge strane, dlan okrenut prema dolje izražava naredbu pa osoba koja se služi tom kretnjom djeluje autoritarno. Jedan od najiritantnijih pokreta rukama je zatvoreni dlan s ispruženim kažiprstom. Već smo kao mala djeca vjerojatno često bili upozoreni kada bismo koristili taj pokret dok smo pokušavali pokazati određeni predmet ili još gore neku osobu. Razlog zašto je taj položaj ruke u većini slučajeva neprihvatljiv i budi negativne osjećaje je što podsjeća na batinu. On je preteča direktnog udarca kojeg su primati koristili za napad. Stoga je potrebno izbjegavati taj pokret, osobito dok držimo javne govore ili nešto tumačimo određenoj skupini ljudi.

Slika 3.: Za razliku od uzdignutog prsta, položeno ispruženi prst ne mora biti nužno prijeteći znak.

Rukovanje

Rukovanje je uobičajena gesta prilikom upoznavanje, susreta, odlaska ili pak uspješno sklopljenog posla. Već iz te općeprihvaćene geste možemo puno toga otkriti. Vezano uz ranije spomenute pokrete dlanom prema gore i prema dolje, rukovanje nam odaje tri osnovna stava: dominacija, pokoravanje i ravnopravnost. Dominacija se prenosi dlanom okrenutim prema dolje, pokoravanje dlanom okrenutim prema gore, a ravnopravnost se očituje kada su dlanovi obiju osoba u okomitom položaju. Prema tome, potrebno je prilagoditi način rukovanja ovisno o okolnostima i osobama s kojima se rukujemo. Isto tako, promatrajući pažljivo koji od ove tri vrste rukovanja osoba koristi, možemo s lakoćom utvrditi njezine stavove i namjere.

U kojem su nam položaju ruke?

Osim načina rukovanja i držanja dlanova, vrlo je važan položaj u kojem se ruke nalaze. Obično dok stojimo ili sjedimo prekrižimo ruke. Autori navode kako takav položaj trebamo što je moguće više izbjegavati. Tim pokretom stvaramo zapreku, želimo se zaštiti. Stavljanjem ruku preko prsa ostavljamo dojam da smo napeti, negativno ili obrambeno raspoloženi. Zasigurno nam nije stalo da nas na zabavama, različitim druženjima ili tijekom javnog nastupa drugi dožive na takav način. Iako taj položaj pruža osjećaj sigurnosti i ugode, drugi nas mogu smatrati nepristupačnima.

Suprotan položaj od ovoga je držanje ruku na leđima. Sasvim nam je normalno i prihvatljivo vidjeti policajce, zaštitare, vojnike ili državne lidere kako hodaju uzdignute glave, izbočene brade držeći dlanom jedne ruke drugu ruku na leđima. Taj stav je povezan s osjećajem nadmoći, autoriteta i samopouzdanja. To vrijedi samo kad se na leđima drži dlan u dlanu. Hvatanje zapešća na leđima otkriva suprotno raspoloženje. Ta kretnja označava frustraciju i pokušaj samokontrole. Dakle, ako osoba drži ruke na leđima i pri tome se čvrsto hvata za zapešće, ona pokušava sakriti nervozu. No, što ako sami sebe uhvatimo u takvom položaju dok se nalazimo u liječničkoj čekaonici ili pak čekamo važan poslovni sastanak? Budući da su osjećaji i geste uzročno-posljedično povezani, autori daju vrlo koristan savjet – potrebno je spustiti ruku kojom hvatamo zapešće u dlan i odmah ćemo se osjetiti sigurnijima.

Moć je u vašim rukama

Svi ćemo se nesumnjivo složiti kako su ruke itekako važan dio našega tijela. Rukama dajemo, primamo, milujemo, udaramo, radimo i mnogo toga još. Dajući ovaj kratki pregled gesta rukama, uočili smo da su isto tako važne u komunikaciji. Pomoću njih otkrivamo laži, prenosimo molbu ili zapovijed, ali i otkrivamo vlastite i tuđe emocije i namjere. Zanimljivo koliko toga možemo iščitati iz samo jednog dijela našega tijela. Što li tek skrivaju ostali dijelovi?

Nastavit će se…

U Mostaru 6. 11. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Allan i Barbara PEASE, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

UBOJICE SAMOPOUZDANJA U RANOJ DOBI

Razvojni psiholozi drže da su prve godine života odlučujuće glede kasnijih odnosa, samopouzdanja, načina reagiranja na različite situacije, tj. odlučujuće su za razvoj ličnosti. Način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko je povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. S tim u vezi dotaknut ćemo se pitanja kako reakcije odraslih utječu na samopouzdanje kod djece?

Često nismo ni svjesni da jednim bezazlenim komentarom ubijamo dječji entuzijazam, sigurnost pa i volju za daljnji rad i napredak. To je vrlo opasno jer postoji mogućnost da će se takvo stanje manifestirati u zrelijim godinama – u budućem radu, odnosima, na različitim područjima života općenito. U nastavku ćemo navesti neke naoko bezazlene situacije u kojima roditelji i učitelji često neadekvatno reagiraju.

Uobičajene (neprihvatljive) reakcije na dječje pogreške

Počevši od ranih godina kada dijete po prvi puta uzme u ruke pribor za crtanje, papir i olovku pokušavajući povući prve crte u nadi da će nešto nacrtati i napisati, neki roditelji često daju pogrešne komentare koji im se u takvoj situaciji čine sasvim logičnim. Dijete s oduševljenjem pokazuje vlastiti rad, a odgovori koje dobiva su podsmijeh, neodobravanje, savjeti kako će bolje nacrtati itd. Umjesto pohvale za trud, roditelj uzima u ruke olovku uz riječi: “Nije to dobro, ja ću ti pokazati kako se to radi!” Poruka koju dijete dobiva je sljedeća: „Nisi sposoban sam to napraviti, potrebna ti je pomoć!“ Ako se to često ponavlja, dijete gubi samopouzdanje, smatra da nije doraslo postavljenom zadatku i na taj način razvija osjećaj manje vrijednosti. Slično se događa i u školskom okruženju. Na svaku pogrešku, neuspjeli pokušaj, učitelj uglavnom odgovara neodobravanjem, križa netočne odgovore crvenom bojom, pokazuje kako je to trebalo uraditi itd. Posljedice su iste: gubljenje samopouzdanja, entuzijazma, dijete postaje pasivno, inferiorno, plašljivo… Sasvim je logično da se neće usuditi ponovo pokušati odgovoriti na postavljeno pitanje ili pak pokušati opet nešto nacrtati ako ga je prethodna reakcija učitelja uvjerila da ono “nema pojma”. To utječe i na kasnije školovanje. Počesto se i na fakultetu profesori žale kako su studenti pasivni, nezainteresirani, bave se drugim stvarima za vrijeme predavanja i sl. Kao razlog uglavnom navode da su današnje generacije jednostavno takve i da tu nema puno pomoći. No, vidimo kako se jedan od razloga skriva tamo negdje još u njihovom djetinjstvu. Naravno da ovakve reakcije neće imati jednake posljedice na svako dijete, jer važnu ulogu ima i njihov temperament kao i brojni drugi čimbenici, ali dakako da je i ovaj segment važan, a ponekad i odlučujući.

Primjena drugačijeg pristupa

Umjesto navedenih reakcija roditelja i učitelja, postoje puno prikladniji oblici odgovora. Npr. kada dijete pokazuje vlastiti rad, bio to crtež ili nešto drugo, iako možda ne izgleda baš najbolje, roditelj može reći: “Lijepo si to nacrtao, možda bi bilo dobro da ovoj kući dodaš dimnjak ili pak da krov obojiš u crveno. Mislim da bi tada crtež bio još ljepši”. Ili ako je dijete pokušalo napisati svoje ime, a neko slovo nije ispravno, može se reći sljedeće: “Mora da si uložio puno truda da napišeš sva ova silna slova, svaka čast! Hajde molim te pogledaj ovo treće slovo. Jesi li siguran da se slovo ‘A’ ovako piše?”. Ako se pak radi o djetetu školske dobi, učitelji mogu prilikom netočnog zadatka iz matematike reagirati ovako: “Vjerujem da si se umorio rješavajući ove teške zadatke. Molim te, pogledaj još jedanput ovaj peti zadatak, možda postoji drugačije rješenje?” Dakle, očito je kako se ovi odgovori u potpunosti razlikuju od onih prethodnih. Naravno da dijete ne treba hvaliti ako je učinilo pogrešku, ali mu treba dati do znanja da je unatoč pogreškama ono sposobno i da može tu istu pogrešku ispraviti. Potonji primjeri reakcija upravo to pokazuju: odrasli ujedno ukazuju djetetu na počinjene greške, ali mu pri tome ne ubijaju želju za radom. Daju mu do znanja da je sposobno, premda ono što je uradilo nije baš najbolje.

Dodatna naznaka problema: uspoređivanje s vršnjacima

Još jedna uobičajena zamka u koju roditelji često upadaju i time ubijaju samopouzdanje kod djece jest uspoređivanje. Bilo to sa starijim bratom ili sestrom, sa susjedovim sinom ili kćeri, kolegom iz razreda, uspoređivanje uvijek ima negativne posljedice za razvoj samopouzdanja. Svatko od nas je zaseban, jedinstven – počevši od genetskog koda pa nadalje. Ne postoje niti su ikada postojala dvije u potpunosti jednake osobe. Zašto onda nametati svome djetetu da bude kao netko? Jasno je da roditelji pa i učitelji time žele potaknuti dijete na pozitivne promjene, ali uspoređivanje ne donosi nikakvu korist. Ono u djetetovoj svijesti stvara osjećaj manje vrijednosti, smatra kako nikada neće doseći onu razinu na kojoj se nalazi njegov brat, sestra, prijatelj, kolega itd. Zbog toga se može prestati uopće truditi, nizati neuspjeh za neuspjehom te tako potvrditi svoj osjećaj ”manje vrijednosti”. Naravno, postoji i druga strana medalje. Moguće da upravo to uspoređivanje kod određene djece probudi bunt te ih natjera da se još više trude kako bi pokazali da su bolji i sposobniji od drugih. No, to i dalje nije ona prava motivacija za napredovanje pa stoga vjerojatno i neće dugo potrajati.

Umjesto zaključka

Navedeni uzroci nedostatka samopouzdanja kod djece koje se manifestira i u odrasloj dobi zasigurno nisu jedini, ali su nekako uobičajeni i vrlo česti, toliko da se uopće u njima i ne prepoznaje razlog dječje inferiornosti, pasivnosti i nezainteresiranosti. U tekstu smo naveli moguće drugačije pristupe, no svakako da postoje brojni drugi, važno je samo da slijede istu logiku: ukazati na grešku ne oduzimajući pri tome entuzijazam i volju za radom.

U Mostaru, 18. 10. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Razvojna psihologija, Skripta, Sarajevo-Mostar, 2010.

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO POTAKNUTI UČENIKE NA EFIKASNIJE UČENJE – TRI VAŽNA UTJECAJA NA PROCES UČENJA

Učenje predstavlja temeljni proces koji živa bića osposobljava za život. Bez njega je nezamislivo živjeti kao neovisna odrasla osoba. Postoje različiti oblici učenja, a neke od njih ljudi dijele s ostalim vrstama kao što su klasično i operantno uvjetovanje.

Ono što razlikuje učenje kod ljudi i životinja jest jezik. Jezik ljudima omogućava brojne oblike kompetencija koje su nezamislive kod drugih vrsta. On je ključan u interpersonalnoj komunikaciji, ali i u intrapersonalnoj (promišljanje, komunikacija unutar sebe). Dakle, osim što pomoću jezika uspostavljamo komunikaciju s drugim ljudima, on nam također omogućava da sami sebi govorimo, mislimo, biramo. Budući da je učenje vrlo složen proces, nije ga jednostavno definirati. No, neka općenita definicija bi bila da je učenje proces kojim iskustvo ili vježba proizvode promjene u mogućnostima obavljanja određenih aktivnosti.

Iako je ključan za život općenito te premda učenje počinje već u prenatalnom razdoblju, učenje u strogom smislu riječi uglavnom povezujemo s obrazovanjem. To je nekako logično jer se u periodu školovanja odvija aktivno učenje, tj. učimo s namjerom da nešto zapamtimo. Nasuprot tome, u svakodnevnici pamtimo određene informacije, a da uopće nismo uložili napor, dakle proces učenja odvija se nesvjesno. Upravo zbog važnosti koju predstavlja, sve češće možemo naići na tekstove koji navode različite metode lakšeg i jednostavnijeg učenja, osobito u školskom okruženju. Budući da je, kako smo već rekli, proces učenja veoma složen, samim tim ne postoji neka jednostavna shema koja bi neminovno dovela do lakšeg učenja i boljeg pamćenja. Ipak, postoje važni utjecaji na ljudsko učenje. Michael J. A. Howe u Priručniku za nastavnike navodi slijedeća tri: mentalne aktivnosti, obnavljanje i dogradnja na postojeće znanje.

Mentalne aktivnosti

Ono što redovito iznenađuje učitelje u školama jest činjenica da uz sav trud koji ulože kako bi učenicima jasnije i učinkovitije prenijeli određeno gradivo, ishod nije uvijek pozitivan. Razlog toga je što počesto zaboravljaju kako je učenje nešto što učenici sami čine ili ne čine. Nitko to ne može učiniti umjesto njih. Pokatkad se koristi metafora: „Učitelj je tu da otvori vrata znanja, ali sami učenici moraju kroz njih proći.“ Dakle, mentalne aktivnosti predstavljaju važan čimbenik koji utječe na ljudsko učenje. Prema tome, koliko god učitelj zanimljivo podučavao o nekom gradivu, neće doći do nikakvog učenja ako se sam učenik ne usmjeri i poduzme određene mentalne aktivnosti kako bi shvatio dotično gradivo. Poznavajući ovu činjenicu, učitelj može pomoći učenicima prilikom učenja tako što će ih poticati na angažman onih vrsta mentalnih aktivnosti koje će dovesti do boljeg pamćenja. To se može postići kroz određene oblike pitanja. Istraživanja pokazuju kako učenici bolje pamte ona pitanja koja su usmjerena na smisleni aspekt onoga što vide i pitanja o značenju onoga što vide. Također, složenije rečenice bolje pospješuju učenje kao i stupanj u kojem pitanje ima osobnu relevantnost za pojedinca. Navedeni oblici pitanja zahtijevaju od učenika veći napor i tako učenje postaje efikasnije. Ista istraživanja pokazuju kako namjera da se uči nema nekih dodatnih učinaka na samo učenje. To će reći da uz učinkovite mentalne aktivnosti koje učenik poduzima i nije toliko važno ima li on namjeru naučiti nešto ili ne. Svi znamo da ono famozno „Počet ću učiti od ponedjeljka“ uglavnom i nema smisla. Umjesto toga, proces učenja je potrebno aktivirati adekvatnim mentalnim aktivnostima kod učenika.

Obnavljanje

Postoji više vrsta obnavljanja, a obično se dijeli u dvije kategorije: ponavljanje i vježbanje. Ponavljanje je najraširenija strategija koju učenici koriste prilikom učenja. Važno je napomenuti kako se ono uglavnom koristi pri svjesnoj namjeri da se nešto nauči. Iako uobičajena aktivnost, ipak nije jednostavna jer nije urođena – potrebno ju je steći. Upravo iz toga razloga mnogi učenici ne koriste strategiju ponavljanja. Čini im se kao neprivlačna rutinska aktivnost. No, istraživanja pokazuju kako ponavljanje predstavlja jedan od ključnih čimbenika uspješnog učenja do te mjere da mu je potrebno posvetiti najviše vremena unutar cijelog procesa učenja, i stoga ga je potrebno prakticirati. Uz to što je potrebno naučiti ponavljati, također treba steći naviku primjene ponavljanja. To je ono što ovu strategiju čini znatno težom. Jasno je kako u tome važnu ulogu imaju roditelji i učitelji jer je čest slučaj da mladi pojedinci ne iskorištavaju prednost stečenih vještina. Uz ponavljanje, vježba je također vrlo važna. To ponajbolje pokazuje istraživanje provedeno među mladim glazbenicima – uspješniji su bili oni koji su više vremena utrošili na vježbanje neovisno o talentu. Vježbanje mora biti namjerno i koncentrirano. Dakle, potrebno je usmjeriti pažnju na one aspekte vještine koji nisu na zadovoljavajućem nivou. To je samo po sebi jasno jer nema smisla vježbati aktivnosti koje su već savladane. Kao i ponavljanje, vježbanje je vrlo zamorno i ne baš zanimljivo mladim ljudima i stoga ih je potrebno poticati kako bi stekli naviku vježbanja. I u ovom slučaju je vrlo važno da u poticanju učenici osjete osobni poziv i izazov. Može se krenuti i od onih osoba kojima se oni inače dive, uspješni sportaši, glumci, glazbenici … iza svih njih stoji naporan i uporan rad.

Nadogradnja na postojeće znanje

Prilikom stjecanja novih, nepoznatih informacija, obično se koristimo prethodno stečenim znanjem. Štoviše, veoma ovisimo o svojem postojećem poznavanju našeg svijeta. Prema tome, jasno je kako će se nove informacije lakše naučiti ako imaju nekakvu poveznicu s onim što već znamo. Stoga bi i učitelji u nastavi trebali koristiti različite strategije s ciljem povezivanja novog gradiva s učenikovim prethodnim znanjem. Neke od tih strategija M. Howe navodi u svom priručniku. Npr. u slučaju da nova informacija nema nikakvu poveznicu sa već usvojenim znanjem, potrebno je napraviti pomagala, tzv. uvodne organizatore. To je zapravo dio informacije koji se s jedne strane lako povezuje s postojećim znanjem, a s druge strane je pojmovno povezan s novim gradivom. Također, potrebno je koristiti slike, analogije i metafore. No, isto tako treba imati na umu kako postoje negativni utjecaji postojećeg znanja. Distorzije se uglavnom događaju kada je potrebno usvojiti novo znanje koje je u kontradikciji s već postojećim. Događaju se i u slučaju kad su uključena naša osobna vjerovanja, mišljenja i predrasude. Upravo zbog toga učitelji trebaju imati što bolji uvid u već postojeće znanje učenika kako bi se barem djelomično izbjegle naznačene distorzije.

 

UMJESTO ZAKLJUČKA

Vodeći računa o prethodno navedenim utjecajima, učitelji kao i roditelji itekako mogu pomoći djeci i mladima da učinkovitije uče. Iako se učenje često odvija nesvjesno, to zasigurno nije slučaj u školi. Tu je potrebno svjesno, koncentrirano učenje koje zahtjeva vrijeme i trud. Sva tri navedena utjecaja traže veliko zalaganje kako od učenika tako i od učitelja. No, i sam proces učenja je složen i težak pa stoga i ne postoje neki posebno lagani načini kako usvojiti određeno gradivo. U tom smislu Aristotel reče: ”Korijeni učenja su gorki, ali plodovi slatki”.

U Mostaru, 1. 10. 2018.

K. L.

 

Izvori:

– Howe, Michael J. A., Psihologija učenja: priručnik za nastavnike, Naklada Slap, Zagreb, 2002.

– Zarevski, Predrag, Psihologija pamćenja i učenja, Naklada Slap, Zagreb, 2007.

– https://citati.hr/citat-4180 (Stanje 1. 10. 2018.).

Izvor (foto): 123rf.com

ŽIVOTNI PROBLEMI – PRILIKA ILI PREPREKA?

Svakodnevno se susrećemo s različitim životnim problemima. Često nam se čini kako je život zapravo sastavljen od problema. Čim riješimo jedan već se pojavljuju nova tri. Pitamo se dokle tako? Zašto ne možemo jednostavno malo uživati, biti bezbrižni barem jedan mali period života. S druge strane, uviđamo kako rješavanjem vlastitih problema postajemo iskusniji, zreliji, snažniji itd. Ili kako bi se ono reklo, ”Što nas ne ubije, ojača nas”. No, činjenica je da čovjek probleme ne može tek tako prihvatiti. U njegovoj je prirodi da bježi od problema, čovjek želi lagodan život. S tim u vezi švicarski psiholog Carl Gustav Jung navodi kako je zajednička karakteristika mladenačkog doba zadržavanje na dječjem stupnju svijesti jer njihov stupanj svijesti ne poznaje probleme budući da su u potpunosti ovisni o roditeljima.

Razlika poimanja neuroze kod Freuda, Adlera i Junga

Austrijski psiholozi Sigmund Freud i Alfred Adler drže da je neuroza bolest koje se treba riješiti, dakle daju joj negativno značenje, dok je za Junga neuroza signal i poruka za čovjeka. Prema Jungovom mišljenju, neurozu ne treba liječiti nego je ona ta koja liječi čovjeka. To je zapravo nastavak shvaćanja nekih velikana medicine u prošlosti, kao što su Heraklit i Paracelsus prema kojima je bolest nastojanje prirode da liječi čovjeka. To će reći da neuroza kao i različite bolesti organski uzrokovane upozoravaju čovjeka da nešto ne štima, da nije sve kako treba. Na taj način pokušava čovjeka prisiliti da se počne više baviti sobom. Znamo da se uslijed svakog upalnog procesa u organizmu povećava tjelesna temperatura. Tim nam organizam poručuje da se bori s nekim parazitima te nas tjera da poduzmemo nešto. Naravno da ne moramo nužno nešto poduzeti, ali onda nam se zasigurno ne piše dobro.

Problemi kao životne prilike

Stvari slično funkcioniraju i na planu našeg svakodnevnog života. Često smo preplavljeni problemima iz različitih područja života, bilo obiteljski, poslovni, socijalni, financijski itd. Problem nam signalizira da nešto ne funkcionira kako treba, da smo nešto zaribali ili pak da je netko drugi zaribao, a izravno se tiče i nas. U takvoj situaciji obično imamo dva izbora: odustati, tj, pustiti da se stvari odvijaju spontano pa gdje nas to dovede ili preuzeti inicijativu, tj. nastojati otkriti uzrok problema i pokušati ga riješiti. Prema tome, problem je ujedno i izazov: hoćemo li se prepustiti i kukati kako nam je teško ili ćemo nastojati nešto naučiti, otkriti, istražiti i tako postati bogatiji za novo iskustvo, a možda čak na temelju tih problema napraviti nešto korisno za sebe i druge oko sebe? Kao primjer možemo navesti neke od poznatih znanstvenika koji su na temelju vlastitih problema – bolesti, trauma iz djetinjstva itd. – izgradili uspješne karijere u nastojanju da istraže i riješe svoje tegobe. Već spomenuti Freud je u mladosti patio od teške neuroze te se u tome periodu počeo baviti autoanalizom, dakle svoje terapeutske tehnike prvo je iskušavao na sebi. To mu je pomoglo da objasni način liječenja različitih psihičkih smetnji koje nisu organski uzrokovane. Također spomenuti Alfred Adler izgradio je vlastitu psihološku teoriju na osnovu svojih fizičkih nedostataka. Budući da je bio rahitičan i krhke građe, nastojao je dokazati kako djeca svoje fizičke nedostatke kompenziraju aktivnim ili pasivnim otporom.

Navedeni primjeri nam pokazuju kako bez problema nema razvoja, postajemo statični i stagniramo, a da ne govorimo da se ne rješavanjem problema oni samo gomilaju. Svaki životni problem treba prihvatiti kao novu priliku za vlastiti napredak. Pa ako i ne uspijemo riješiti baš svaki problem, zasigurno nije sve izgubljeno. Jer iz ovoga proizlazi da nije samo cilj riješiti problem nego razvijati se tijekom rješavanja problema. Možemo zaključiti Jungovim riječima: ”Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.”

U Mostaru, 21. 9. 2018.

K. L.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version