Zaljubljenost i strast su tu da nam daju motiv u osvajanju onoga čemu sam razum ne bi mogao dati neki veći smisao i vrijednost, dok je ljubav tu za sve ostalo: ona može poštivati i prihvatiti čak i ono što je poštovanja uistinu vrijedno!
C. G. Jung je smatrao da je izuzetno lijepa žena izvor užasa, dok su sve lijepe žene uglavnom veliko razočarenje. Pri tomu je svakako važno naglasiti da Jung nije bio neki šmokljan koji ne bi mogao osvojiti lijepu ženu, pa eto, koji bi onda iz očaja morao siktati i svašta izmišljati. Naprotiv: imućan, slavan, stasit, naočit, briljantno pametan i karizmatičan, na glasu kao neobuzdan ljubavnik … vjerojatno je znao o čemu i zašto priča u naznačenom kontekstu.
Nadalje, poslovično se kaže da je breza od strane pjesnika najopjevanije drvo, premda po svojim kaloričnim i mehaničkim svojstvima nije niti blizu orahu, hrastu i javoru. No, ima – vidimo – nešto posebno u toj bijeloj kori koja od poslovično beskorisnog drveta čini predmet umjetničkog udivljenja.
Lijepo svakako ne znači nužno i beskorisno. Tako, dijamanti su prekrasni, a uz to imaju i izvrsna mehanička svojstva. Međutim, veoma su rijetki i nepristupačni što ih u konačnici čini vrlo opasnom robom zbog koje se u svijetu još uvijek prolijeva previše znoja, suza i krvi.
Već smo nekada pisali o tome kako neki procjenjivači umjetnina Da VincijevuMona Lisu ne procjenjuju samo kao najskuplju umjetninu, nego uopće i kao najskuplju stvar na svijetu. Pri tome su neki od njih rekli da je Mona Lisa jednostavno neprocjenjiva, dok drugi njezinu cijenu definiraju kao jedinicu sa osamdeset nula – dolara, što je znatno više od sveg postojećeg novca na svijetu. Recimo da su se ovi vjerojatno malo i suviše zanijeli, no, da se ova slika stavi na prodaju nema nikakve sumnje da neki arapski princ ili ruski oligarh ne bi bio spreman izbrojati i više milijardi američkih dolara kako bi se baš on i samo on domogao najslavnije umjetnine na svijetu. U svakom slučaju, reklo bi se i previše novca za komad starog platna koje je Da Vinci usput rečeno naslikao preko volje.
Breza: prelijepo i ne baš pretjerano korisno drvo.
Ovdje cijelo vrijeme zapravo govorimo o nekoj vrsti univerzalne pravde koja svemu živom i neživom na kraju daje podjednake šanse. Korisno je vrijedno već zato što je korisno, kao što je pristupačno vrijedno samim tim što je pristupačno, no zato ono manje korisno, daleko, nepristupačno ili opasno na svojoj strani ima privlačnu snagu. Također, moglo bi se reći da je ono korisno i pristupačno po sebi predmet zanimanja razuma, dok je ono drugo u domeni srca, to jest osjećaja. S obzirom da je čovjek – barem za sada – više biće osjećaja nego razuma, tako i ono drugo nabrojano izgledno uživa veću vrijednost i pozornost u ljudskim očima. Baš nešto otprilike kako pred kraj filma „Legenda o jeseni“ savjesni i čestiti Samuel Ludlow reče svome pustopašnom bratu Tristanu: „Prekršio si sve zakone: i Božje i ljudske, a ipak su svi tebe voljeli“!
Kad je pravedno neka onda stvarno bude pravedno
Na navedenoj datosti univerzalne pravde koja je uslijed dominacije logike srca izgledno postala neugodna datost, nekako se utemeljila i sva ljudska kultura, uključujući tu čak i znanost. Naime, kaže se kako danas izgledno znamo više o dalekom kozmosu nego o nama puno bližim oceanima i morima. Ili kako smo o tomu već nedavno pisali, dok se veliki matematičari isključivo zanimaju za visoku matematiku, Tesla je rekao da dosezanje svih tajni prirode stoji u uskoj vezi s potpunim razumijevanjem sasvim jednostavnih prirodnih brojeva 3, 6 i 9. Ili tomu slično, ljudi danas vjerojatno više znaju o egzotičnim mineralima iz dubine podzemlja nego o sasvim jednostavnoj i sveprisutnoj vodi od koje su i sami većinski satkani. Možda su u tom smislu čudesna istraživanja vode od strane Viktora Schaubergera i suviše legendarna ili barem dobrano izmanipulirana od strane alternativne zajednice. Međutim, nedavna njemačka istraživanja o memorijskim sposobnostima vode pokazuju da se o vodi još kudikamo ima što naučiti te da je ona u svakom slučaju jedinstven i zbilja čudesan medij.
Pravi odgovori su izgleda znatno bliže nego što se čini na prvi pogled …
Uglavnom, da ne dužimo, ovdje želimo podcrtati ono da je univerzalna pravda najvjerojatnije svima dala podjednake šanse, a na ovu šansu u konačnici spada i to da znamo za nju i njezine zakonitosti. Jednostavno, čini se da su nam neke stvari lijepe i privlačne upravo zbog toga što uglavnom i nisu ništa više od toga, baš kao što one korisne i pristupačne stvari ne trebaju posebne privlačnosti, upravo stoga jer su već po sebi vrijedne i korisne. Zaljubljenost i strast su tu da nam daju motiv u osvajanju onoga čemu sam razum ne bi mogao dati neki veći smisao i vrijednost, dok je ljubav tu za sve ostalo: ona može poštivati i prihvatiti čak i ono što je poštovanja uistinu vrijedno!
Svijet u kojem se krećemo često nudi samo nasmiješena i sretna lica. Čovjek ima dojam da živi u jednoj vrsti sretne utopije koja nikada neće nestati i to mu ulijeva određenu sigurnost, optimizam. Živimo u svijetu uklonjene smrti i uklonjene starosti iz javnog života. Starost više nije prihvatljiva, a smrt više nije misteriozna. I starost i smrt postali su ekonomski pokazatelji. Prestali su biti bitni i sastavni dio ljudskog života. Govoriti o starosti danas znači govoriti o ekonomskoj nesposobnosti čovjeka da proizvodi. Govoriti o smrti znači govoriti o ekonomskom riziku za proizvodnju i potrošnju.
Starost i smrt gube svoju osobnu dimenziju i smještaju se na margine ne samo u figurativnom nego i doslovnom smislu. Iako su možda starački domovi ili bolnice u samom središtu grada, izvan njih se ne primjećuje nikoga. Unutar zidova se odvija sva drama, tragedija, i katastrofa ljudskog starenja, bolesti i umiranja. Jedna od sastavnica starenja i smrti je ljudska žalost. Ta žalost može biti zbog propuštenih životnih prilika u mladosti i u životu koje se u starosti ne mogu ponovo dobiti. Žalost može biti i zbog bolesti, trenutak kada čovjek spozna i bude mu rečeno da mu preostaje nekoliko mjeseci života. Tada počinje grozničava borba sa traženjem smisla i svrhe vlastitog života i postojanja. I na kraju, žalost može biti zbog smrti, gubitka drage i voljene osobe, oca, majke, djeteta, bliskog prijatelja.
Sprovod je specifično iskustvo svih triju sastavnica, i starosti, i bolesti i smrti. To znači da je sprovod i specifično iskustvo žalosti. Međutim, čak i ta prirodna žalost za voljenom osobom nekako je zatvorena unutar zidova groblja. Ona ne smije izaći izvan tih zidova. Zidovi groblja su granica unutar koje se smije žaliti. Izvan tih zidova žalost iako možda i postoji nije prihvatljiva, a nekad nije ni dopuštena i smatra ju se slabošću.
Nesvjestan zidova bolnica, staračkih domova i groblja, čovjek je danas unutar vlastite nutrine postavio zidove svojoj žalosti koji su djelomično proizašli zbog fizičkih zidova koji su od njega sakrili i skrivaju bitnu sastavnicu njegova života, njegovu buduću starost, bolest, samoću, patnju i umiranje. Postavivši zidove svojoj vlastitoj nutrini, čovjek je postavio i zidove svojoj vlastitoj žalosti. U svijetu u kojem živi u kojem se kreće nije mu dopušteno žaliti, napose nije mu dopušteno žaliti dugo vremena. U svijetu među ljudima s kojima živi njegova žalost ima određen rok trajanja.
Njegova žalost za ocem, majkom, suprugom, prijateljem ne smije biti trajna i vidljiva. Čovjek se mora stidljivo skrivati unutar svoja četiri zida, tamo gdje ga nitko ne vidi. Unutar svoja četiri zida konačno može pustiti da iz njegove nutrine poput bujice koja sve nosi provali sav bol, patnja, tjeskoba. Ali iz njegove nutrine zajedno s bolju i patnjom često provaljuje i bijes i nervoza zbog društva koje mu ne dopušta da bude žalostan i da žali za onim koga je izgubio.
Ako bi javno pokazivao žalost i plakao i pri tom govorio da je razlog njegove žalosti starost, bolest i smrt njemu drage i voljene osobe, vjerojatno bi bio nazvan diskriminatorom jer diskriminira radosni i sretni svijet, radosne i sretne ljude svojom žalošću i plačem. Jer ih podsjeća na ono što se skriva unutar zidova bolnica, staračkih domova i groblja.
Čovjeku je danas zabranjeno biti žalostan, nije mu dopušteno plakati kad nekoga izgubi, kada mu netko drag zauvijek ode. Čak i u najtežim trenutcima žalosti, u trenutku kada se lijes voljene osobe spušta da nepovratno bude zatrpan prljavom i mokrom zemljom, i tad njegova žalost ne dolazi do izražaja jer lijekovi pomažu da žalost, bolest, starost i smrt izgledaju nestvarni i kada se ujutro probudi da ima osjećaj da je sve to bio samo ružan san.
Živimo u neobičnom i pomalo čudnom svijetu. Vijesti nas svakodnevno podsjećaju da je žalost, bolest, smrt, starost sastavni dio našeg života kako to vidimo tamo gdje se bezumno ratuje i ubija. Međutim, u isto vrijeme nas to ne dotiče, ne osjećamo to kao nešto što bi nam trebalo pripadati ili što će nas, ako ništa na osobnoj razini, prije ili kasnije dostići.
Paradoks tolike tragičnosti i mučnosti ljudskog života s jedne strane kroz bolest, starost i smrt i prividne vječnosti i mladosti s druge strane, djelomično leži u tome što smo jednostavno odustali i prestali žaliti i što žalost odbijamo od sebe kao slabost, tragediju i katastrofu nesvjesni da biti čovjek, bez obzira željeli mi to prihvatiti ili ne, znači biti i žalosno biće – homo dolorosus.
Jer čovjeku nije dopušteno biti žalostan u onoj mjeri koliko je potrebno da bi čovjek žalost iskusio u svoj njezinoj tajnosti, tragičnosti. Zbog toga se čovjek boji žalosti, od nje bježi i od nje se sklanja nastojeći žaliti prema društveno „propisanoj i dopuštenoj mjeri“. A ta propisana mjera se sklanja iza zidova staračkih domova, bolnica i groblja postavljajući pri tome i samom čovjeku nepremostiv zid unutar njega samoga. Zato čovjek nosi ponekad masku smijeha, masku sreće, masku radosti, dok iznutra živi u strahu i anksioznosti hoće li negdje putem dok ide na posao, u trgovinu, u shopping sresti neko žalosno lice, ugledati starački dom, bolnicu ili ne daj bože mrtvačka kola.
Čovjek kao da živi ponekad u histeričnom strahu od žalosti koja bi ga mogla pogoditi. I zato mu gode zidovi staračkih domova, bolnica i groblja sve do onog trenutka dok se ne nađe unutar jednog od tih zidova. I tada počinje tragedija njegova života, njegov bijes počinje izlaziti na vidjelo jer se od njega skrivalo ono što je dio njegovog života. Jer nije mu bilo dopušteno da vidi barem jedno žalosno lice koje bi mu bez riječi i gesti samom svojom pojavom reklo da su i žalost, bolest, starost i smrt dio njegovog života, ako ne odmah, onda uskoro.
Žalost je sastavni dio čovjeka, sigurno da za mnoge žalost nije ugodna, nije prihvatljiva. Ali ona nam pripada esencijalno i egzistencijalno. Žalost ne mora biti kraj i zadnji osjećaj koji bi mogli i trebali osjećati u životu. Ali u svijetu nasmijanih i nasmiješenih lica koliko god tragično i neugodno bilo sresti lice žalosti u drugoj osobi, lijepo ga je sresti jer nas podsjeća na stvarnost skrivenu iza visokih zidova i takvo lice nas podsjeća da nam je dopušteno koliko je god potrebno osjećati žalost zbog nekoga koga smo izgubili unutar onih zidova koji od nas toliko toga skrivaju i ne pokušavaju nam i ne trude nam se reći. Sresti žalosno lice je jedna vrsta skrivenog i nevidljivog altruizma jer nas podsjeća da u svojoj žalosti nismo sami i nismo jedini, iako smo uglavnom skriveni i stidljivi kada smo žalosni jer diskriminiramo sretna i nasmijana lica.
Umjesto zaključka
U fiktivnom svijetu bez problema zapravo se non stop priča o nekim problemima, s tim da su oni uvijek u trećem licu, dal’ već jednine ili množine … Pričamo o „njihovim“ problemima ili „njegovim“ i „njezinim“, dok oni „moji“ i „tvoji“ problemi ostaju strogi tabu. Kao nadišli smo ih … dopuštajući im pri tomu da gnjiju u dubini bića, nezaustavljivo pretvarajući zdrave životne sokove u jezive gangrenozne plinove i trulež …
Protjerujući tugu i žalost iz svoje javnosti i privatnosti, Heideggerovim rječnikom rečeno, čovjek je dosegao formu nenavlastitog postojanja. Odrekavši se jedne bitne sastavnice svoga ljudskog postojanja čovjek je prestao živjeti, te je počeo bivati življen. S druge strane, a dodatno, skrivajući tugu i patnju, on nije uspio ove potonje rastočiti nego samo mistificirati i dodatno rasplamsati. U svijetu skrivenih osjećanja vlastite teške emocije postaju eksces, a čovjek se zbog njih počinje osjećati kao istinska crna ovca i čudak, sve dok u slučajnom iskrenom razgovoru ne sazna da je njegov „strašni“ problem zapravo problem svih normalnih smrtnika. Bez emocionalne iskrenosti nema ni emocionalnog susretanja, kao što bez ovog potonjeg nema ni emocionalnog iscjeljenja i smiraja.
„Na ovom svijetu nema ničeg blažeg ni istančanijeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnim – To svako zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim” – Lao Tse.[1]
To bi otprilike bilo sve, ostatak će biti prvenstveno pokušaj tumačenja ove znamenite rečenice velikog kineskog filozofa. „Slabo nadvladava snažno (…) tvrdoća popušta pred nježnim“… Tako će i najjači muškarac pokleknuti pred krhkom ljepotom žene, a suza djeteta će opet razoružati i najsnažniju među ženama. Prema Lao Tse-u slabost je očigledno ponekad profitabilna i ovdje se zapravo radi o ontološkom principu. U tom smislu i biblija svjedoči da se Bog objavljuje samo malenima i poniznima, dok prezire silnike, oholice i umišljene. „To svako zna, pa ipak ne djeluje u skladu s tim“.
Da bismo malo bolje shvatili taj naš problem sa slabošću i snagom potrebno je vratiti se u rano djetinjstvo. Freud je smatrao da su prve tri godine života odlučujuće za daljnji čovjekov razvoj, premda se čovjeku ne čini da je tako, jer mi se obično ni ne sjećamo ovog ranog dijela svog djetinjstva; možda tek poneke slike i događaja.
Koliko je poseban i povlašten status malog djeteta, ponajbolje se vidi kad se taj status jednog dana počne gubiti, bilo zbog dolaska mlađeg brata ili sestre, bilo zbog toga što roditelji u jednom trenutku jednostavno donesu zaključak da je dijete već dovoljno veliko te da ga više ne treba toliko paziti i maziti kao prije. Malo koje dijete u ovom trenutku neće početi pružati otpor, i to snažan otpor. Njegov dotadašnji status je bio toliko dobar da mu uopće ne pada napamet izgubiti ga. Iz dana u dan mijenja strategiju i smišlja stalno nove taktike. Jedan dan će se silom pokušati razračunati s mrskom bratskom pridošlicom u familiji, drugi dan će se namjerno unerediti, premda je već odavno naučilo kontrolirati svoje fiziološke potrebe, a treći će dan glumiti da je bolesno. Naime, premda je još miljama daleko od apstraktnog načina razmišljanja, dijete već sada uviđa da je nekadašnja slabost i nesposobnost bila itekako isplativa, te se u skladu s tim na silu pokušava vratiti u prethodno stanje. No, to mu neće poći za rukom, odnosno, poći će tek u slučaju ako su mu roditelji teški slabići i naivčine. Mudar roditelj će ovako ponašanje djeteta shvatiti upravo kao protudokaz: „Dragi sine, nešto si mi plaho lukav i manipulativan … dakle, odrastaš i spreman si za ozbiljne životne lekcije“! Međutim, dijete se neće tek tako predati. Ono će nastaviti živjeti čak i u odraslom čovjeku. Zato Freud i kaže da je „dijete otac čovjeku“. Ona početna povlaštena pozicija kod mnogih će ostati cjeloživotnom inspiracijom. Različiti ljudi će se već na različite načine kroz život pokušavati ponovno domoći naznačenog početnog stanja, onog stanja kad su bili centar svijeta svojih roditelja; kad su njihove potrebe drugima bile na prvom mjestu; kad su mogli zahtijevati što su htjeli, a od njih samih ništa nije bilo zahtijevano (…) kad su drugima bili slatki i kao zločesti (…) dok su za druge bili velika odgovornost, a oni sami mogli uživati u potpunoj neodgovornosti.
Slika 1: Prikaz tipičnog dječjeg otpora prema odrastanju i prihvaćanju sve ozbiljnijih obveza i odgovornosti.
Dakle, ljudi se služe različitim taktikama u naznačenom nastojanju. Neki više potpadaju kompleksima više vrijednosti: hineći veliku i jedinstvenu važnost pokušavaju uvjeriti druge da se za njih isplati boriti i žrtvovati. Drugi opet igraju na kartu slabosti: „Touch me, I’m sick“! Doduše, ovo su uglavnom muške taktike. Žene, ukoliko nisu muškobanjaste više igraju na kartu zagonetnosti i nedorečenosti. Izbjegavajući normalnu i redovitu komunikaciju žena pokušava natjerati svoju okolinu da se zainteresira za nju. I ovdje se naravno radi o jednoj lukavoj igri dijete – roditelj, naučenoj u najranijem djetinjstvu. Sasvim mala djeca nisu u stanju reći što im je u dotičnom trenutku. Ovaj nedostatak komunikacije roditelji moraju prevladati viškom fokusa. Tražit će koncentrirano bilo kakav znak u ponašanju ili izgledu djeteta kako bi mogli shvatiti što nije u redu s njim … Kad poraste, dijete – ovaj put žensko dijete, počinje shvaćati da je nedostatak komunikacije svojevrsni izvor moći za nju.
Nevolje u raju …
Uz period najranijeg djetinjstva je vezano i stjecanje nekih osnovnih, sirovih moralnih sudova. Moralni orijentiri kod djeteta su sasvim jednostavni: „Sve ugodno je dobro, sve neugodno je loše“. Ovakva moralna vertikala se svakako prije ili kasnije mora nadvladati, jer u konačnici sve ugodno nije dobro, kao što i sve neugodno nije loše. Upravo naznačeni uvid u kompliciranost stvarnosti predstavlja i prijelaz iz područja afektivne nezrelosti u područje zrelosti. Izlazak iz imanentnog idealiziranja svijeta djetinjstva i jest moguć tek onda kad shvatimo da je i nepovlašteni status odgovornosti odrasle dobi itekako smislen i potreban, te da bez njega istinsko čovjekovo samoostvarenje nije moguće.
Danas se katkad u svijetu kršćanske teologije može čuti za pojam „Wellness kršćanstvo“. Wellness kršćanstvo bi bilo kršćanstvo marginalnih vjernika koji uobičajeno nemaju puno veze sa svojom zajednicom, premda sebe smatraju vjernicima, i to velikim. Takvi u Crkvu dolaze obično kad se nađu u nekoj nevolji, i tada traže jednu brzu, učinkovitu, i ustvari čudesnu pomoć. Zbog takvog mentaliteta oni se jako teško uklapaju u standardne vjerske tokove, te radije onda trče za kojekakvim vidiocima i čudotvorcima. Ovakvi vjernici teško da mogu prihvatiti logiku Sv. Petra apostola, kad ono on govori o vjeri koja se kuša nevoljama kao što se zlato kuša vatrom (usp. 1 Pt 1, 6-7). Ovo im je poprilično neprihvatljivo, jer su u sebi zaostali u fazi primordijalnih moralnih sudova: Ugodno jeste dobro, neugodno jeste zlo, i samim tim nespojivo s Bogom.
Kako to proizlazi iz Jungove psihološke tradicije, nutarnji čovjekov neprijatelj zato najčešće nije crn i rogat. Sasvim suprotno, to je jedan nemogući trogodišnjak koji uporno tjera po svom, premda i sam vidi da mu to više ne prolazi: „Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje (…) Neki dio naše osobnosti želi ostati dijete, odbija sve strano ili ga podčinjava svojoj volji, ili ne čini ništa. Otpor se usmjerava prema proširenju života (ili svijesti), što je bitna oznaka ove faze. Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.“[2]
Posljednji reci sugeriraju kako problem fascinacije povlaštenim dječjim stanjem poput drugih velikih problema nikad nije u potpunosti rješiv i nadvladiv. I kod najzrelijeg i najsavjesnijeg čovjeka nešto od ovoga će uvijek ostati (…) neki žal, neka bol, neka teška pitanja koja proizlaze iz svega toga, te svakako poneka povremena laž i manipulacija. No, po Jungu, sve je ovo sasvim normalno i dio jedne standardne ljudske priče. Obračunavajući se sa ovakvim izazovima čovjek postaje veći, zreliji i mudriji.
Zanimljivo je da nas evanđelja pozivaju da postanemo kao djeca (Mt 18,3), no, Isus pod tim izgledno misli na dobru i pozitivnu djecu, koja premda su djeca, nastoje već vršiti djela svoga oca (Iv 5,17; 8,39 …). To je zapravo jedan srednji put koji računa podjednako i s vlastitom sposobnošću, kao i sa osobnom ne samodostatnošću. Sv. Ignacije Lojolski je ovo sažeo u maksimu: „Radi kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu“.
Slika 2: Riba list se svojim izgledom savršeno uklapa u krajolik morskog dna, s ciljem izbjegavanja grabežljivaca i privlačenja plijena.
Istinitost i jednostavnost su jedino dugoročno rješenje
Pokušaju manipuliranja sa snagom i slabosti nisu skloni samo ljudi. Spomenuti oblik ponašanja pronalazimo u cijeloj prirodi. Tako, mnogi grabežljivci pokušavaju izigravati bezazlene biljojede, biljke ili čak neživo kamenje kako bi se lakše dokopali plijena. S druge strane, i mnogi bezopasni biljojedi vješto glume opasne grabežljivce ne bi li ih se tako ostavili drugi opasni grabežljivci. I čovjeku se na kraju zna nekako dogoditi da većinu života proživi u neistini, hineći slabost dok je jak i fingirajući veliku snagu dok je slab. No, u nama ljudima ipak ima nešto što nas prije ili kasnije navodi na zaključak kako je život pod maskom jednostavno nesnosan. „Vrlo je jednostavno biti sretan, ali je vrlo teško biti jednostavan“ (Tagore). Ranjena ljudska duša se obično najviše boji baš onog najjednostavnijeg i najboljeg rješenja. U ovom slučaju to je ono: Kad si jak, jednostavno budi jak, kad si slab, slobodno i bez straha budi slab.
Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva.
U velikoj mjeri emocija je snažno iskustvo kratkog trajanja. Ljutnja, strah, panika, euforija su različite emocije karakteristične po jakom intenzitetu, ali ne i dugotrajne. Točno je da se iz jakih afektivnih iskustava mogu razviti i neka trajna emocionalna stanja, kao npr. dugotrajne fobije iz intenzivnih strahova, međutim sama emocija u svom najjačem intenzitetu je uglavnom kratka vijeka i relativno brzo prestane ili poprimi neki drugi oblik, kao npr. kad nakon intenzivne zabrinutosti osjetimo olakšanje i nalet entuzijazma.
Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva. Ako je emocija prisutna, iskustvo postoji. Ako emocija nije prisutna, iskustvo ne postoji i nije se ni dogodilo. Npr. čovjek će se uglavnom osjećati vrlo neugodno ukoliko tijekom nekog velikog slavlja ne osjeti u sebi veliku radost ili obratno, ukoliko tijekom sprovoda bliske osobe ne osjeti intenzivnu tugu i žalost. Čovjek tada obično počne dvojiti: možda nešto nije u redu s njim samim, a možda nije nešto u redu sa onim drugima …
Što – recimo – znači imati emociju i stav prema hrani? To možda najbolje prepoznaju oni koji se trude izgubiti suvišne kilograme. Ako je odnos prema hrani emocionalan, gubitak kilograma je nemoguća misija. Razlog tome je što je ova emocija da se izgubi kilograme i bude privlačniji nevjerojatno jakog intenziteta, ali u sebi nema trajnosti, tako da se na osnovu nje dugotrajni plan dijete neće moći provesti u djelo. Reklo bi se da nas ovakva emocija vrlo brzo popusti baš kao što nas popusti ljutnja ili briga. Ako se takav emocionalni pristup ukorijeni u čovjeku onda gubitak kilograma ne dolazi u obzir, čak dolazi do suprotnog efekta, razočaranja i frustracije, koji kod mnogih ljudi vode u dodatno prejedanje i debljanje.
U sličnom kontekstu kažemo kako čovjek danas ima određenu poteškoću s razumijevanjem kajanja, jer se ovo nerijetko smatra prvenstveno emocijom. Tako, često puta netko tko je vjernik nema volje, nema želje ispovijedati se jer ne osjeća kajanje kao emociju. Ili suprotno ovomu, netko je po sebi više sklon emocionalnom iskustvu „padanja kamena sa srca“, pa onda non stop treba ispovijedanje radi ponavljanja naznačenog emocionalnog iskustva i utjehe koje ono pruža. Stvarni problem – dakle – nije emocija kajanja koja se povremeno javlja u trenucima ispovijedi, nego jedna vrsta „religioznog emotivizma“ koja kajanje identificira isključivo kao emociju. Onda se iz te perspektive – kako rekosmo – ide u dvije krajnosti: potpuno isključenje ispovijedi jer nema osjećaja kajanja ili bagateliziranju ispovijedi zbog osjećaja „lakoće“.
Vratimo se kratko ponovo nekome tko želi izgubiti suvišne kilograme. Netko tko samo ima jak osjećaj da će izgubiti kilograme rijetko će učiniti sve da ih i stvarno izgubi. Kad emocija popusti, onda popusti i sama osoba u svojoj namjeri. Stoga je ovdje nužno uključiti pitanje osobnog stava prema nekomu ili nečemu! Što znači imati stav prema hrani ili gubitku kilograma? Ovdje ulogu više ne igra toliko trenutna emocija, nego prvenstveno jedan neemotivni stav čovjeka prema onome što želi postići. Postaje mu jasno kako će mu za ono što želi postići trebati puno više od prolazne emocije. Zato bi čovjek uvijek trebao ponajprije izgraditi stav prema onome što želi.
U skladu s prethodnim, trebalo bi naznačiti i jasnu distinkciju između stava i emocije: Ukoliko je emocija snažnog intenziteta i kratka trajanja, onda je stav slabijeg intenziteta, ali dugog trajanja. Zapravo, stav je po sebi puno kompleksnija stvarnost od emocije. Pored same emocije, on podrazumijeva i brojne druge ljudske čine kao što su iskustvo, spoznaja, promišljanje, odluka, odgovornost itd.
Ako se sada vratimo pitanju kajanja, onda bi ono prije svega trebalo biti dugotrajni stav o pozitivnoj promjeni čovjeka, koji nije nužno popraćen adekvatnom emocijom, premda je ne isključuje. Naime, emocija nije nužna za izgradnju stava, ali dobro je ukoliko je stav barem povremeno praćen emocijom. Stav s njom dobiva na snazi i sadržaju, te postaje vjerodostojno i kompletno čovjekovo iskustvo.
Tako i kod kajanja nakon dugotrajnog i mukotrpnog procesa na kraju se osjeća i emocija sreće i zadovoljstva jer je čovjek postigao određeni uspjeh, postao bolji, altruističniji itd. Emocija koja nastaje iz stava nema izrazito nabijen intenzitet, ali ima emocionalnu dugotrajnost jer se čovjek na duži period osjeća sretnim zbog postignutog uspjeha.
Ako bi se u kontekstu pitanja „kajanje – stav ili osjećaj“ na kraju ipak nekomu morala dati odlučujuća prednost, onda je važnije da kajanje bude čovjekov stav, jer tako obećava dugotrajnije i sigurnije rezultate. Međutim, relativno gledano ni emocija nije nevažna jer netko može snažno osjetiti „padanje kamena sa srca“ i iz toga osjećaja razviti određeni stav. Kajanje bi bilo ispravni odnos prema ovim dvjema stvarima jer su obje na svoj način bitne za kajanje; stav osigurava dugotrajnost, a emocija osigurava iskustvo samog kajanja.
I pored samog kajanja, pitanje pravilne integracije emocija u cjelini formiranih stavova pokazuje se kao prevažno, a možda čak i kao odlučujuće pitanje čovjekovog emocionalnog i uopće psihološko-duhovnog razvoja. Neke ljudske epohe – recimo, poput romantizma – su prenaglašavale ulogu i značenje emocija; s druge strane, tehnicistička civilizacija današnjice počesto se pokušava obračunati sa emocijama kao s nepotrebnim atavizmom i istinskim reliktom prapovijesti. Međutim, i ovdje bi se dalo primijetiti kako istina uvijek voli neki svoj srednji put. Čovjek bez emocija je hladan i lako počne tendirati prema psihopatskim i sociopatskim oblicima ponašanja. S druge strane, (pre)emotivan čovjek bez izgrađenih razumskih stavova olako će naginjati histeriji i posvemašnjoj isključivosti.
Često čujemo kako treba poslušati svoje srce, pa poslušajmo i ovu neobičnu priču „od srca“; priču o životnim usponima i padovima, i ravnoj crti smrti …
Ovo je elektrokardiogram (EKG) zdravog ljudskog srca:
Vidimo, ima tu ravni dio, pa mali brežuljak … zatim veliki uspon, iza kojeg dolazi silazak, zapravo veliki pad – depresija … Zatim opet mali brežuljak, pa opet ravnina … I tako puno puta tijekom života. To je upravo ritam života!
A sad pogledajmo elektrokardiogram umirućeg srca:
Lijevo se vidi posljednji otkucaj … posljednji uspon i posljednji pad, i iza toga dolazi vječita ravnina. Nema više uspona, doduše, nema niti padova … samo vječiti unisoni „beeep“.
Ovo je možda i najilustrativniji mogući način da prikažemo što je to kultura smrti o kojoj se danas često govori. Kultura smrti se ne bazira prvenstveno na konzumiranju destruktivnih ili barem tmurnih kulturoloških sadržaja. Kultura smrti je odreknuće od životnih uspona s ciljem izbjegavanja životnih padova i razočarenja. U kulturi smrti važno je ne izgubiti, makar se pri tomu ništa ne dobilo. Kultura smrti ide daleko o nakraj Churchillove definicije uspjeha, da „uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom, ne gubeći pri tomu entuzijazam.“ Kultura smrti je sva fina, ravna i upeglana. To je onaj uznemirujući otegnuti „beeep“ od maloprije.
No, ima i ono kad srce nije ni mrtvo, ali nije ni zdravo kako bi trebalo biti …
Ovo je elektrokardiogram tzv. ventrikularne fibrilacije:
Ritam srca ovdje postaje brz i nepravilan, dok stijenke srčanih komora počinju beskorisno treperiti. Ovako, sve skupa nemedicinskom promatraču može izgledati kao nekakvo stalno besmisleno uspinjanje i padanje. Nedostaje predah, nedostaje mirna faza. Živo podsjeća na život modernog marljivog preambicioznog čovjeka. Ovo je trebao biti jedan lijep i uspješan život, ali na kraju se sve neplanirano pretvorilo u grozničavo pretjerivanje.
Eto, često čujemo da treba poslušati svoje srce. No, možda nam srce i na ovaj način može ispričati svoju priču … prenijeti svoju mudrost i istinu o životu.
Završit ćemo danas sa onom Mozartovom definicijom glazbe: „Glazba nije u notama, nego u onoj tišini između njih“. Tako i život treba svoje uspone i padove, kao i svoje ravne dijelove … Treba svoju buku, ali i svoju tišinu. Tek tada slika postaje zaokružena i smislena.
„Biti sretan nužan je zahtjev svakog umnog, ali konačnog bića i prema tomu neizbježan odredbeni razlog njegove moći želje“ (Immanuel Kant). Ili jednostavnije rečeno: Ono „biti sretan“ se pokazuje kao temeljna motivacija svakog ljudskog nastojanja i djelovanja. No, u svemu tome sreća počesto izmakne čovjeku. Nije ni čudo što je na kraju mnogi uspoređuju s dugom. Izgleda kao da je tu na dohvat ruke, ali po sebi je zapravo nedostižna.
Bez obzira na to jeste li svoje školovanje okončali s maturom ili ste nastavili hrabro dalje prema stjecanju viših akademskih stupnjeva i časti, jedno ste sigurno primijetili: tijekom višegodišnjeg školovanja niste prošli niti jedan jedini predmet koji bi se po sebi striktno i izričito bavio pitanjem pronalaska osobne životne radosti i sreće. S tim se zapravo tek sad ponešto malo započinje (…) Neka zapadna sveučilišta nude izborne kolegije na tu temu, a slično važi i na području vjere: klasični katekizmi se i nisu baš bavili ovom problematikom. Opet, tek u novije vrijeme, vjerska kateheza se počinje ozbiljnije zanimati za ovo područje. Tko zna, možda je krajnje vrijeme da se stručnjaci pozabave stvaranjem neke gaudiumologije, tj. nauke o sreći.
Od dominacije preživljavanja do dominacije osmišljavanja života
Iz biološke perspektive gledano, temeljni smisao života jeste produživanje istoga, bez obzira da li pri tomu jedinke naginjale prema razvoju sposobnosti produživanja vlastitog života ili već prema razvoju prokreacijskih sposobnosti, u svrhu ekspeditivnog stvaranja brojnog i zdravog potomstva. Ova prirodna tendencija je dugo vremena obilježavala i dinamiku unutardruštvenih dešavanja i relacija. Opstanak je bio, pa i ostao temeljna zadaća ljudske kulture, premda stvari uopće ne moraju izgledati takvim na prvi pogled. Naime, čovjek se iz animalnog svijeta izdigao upotrebom razuma, razvojem alata, a osobito sa sposobnošću detaljnog učenja, te razvojem altruizma. Stjecanjem ovakvih i sličnih sposobnosti ljudska vrsta je postala dominanta vrsta na zemlji, a dominacija i preživljavanje su oduvijek dobro išli pod ruku. Uglavnom, ljudska kultura je kroz cijelu povijest bila prezauzeta pitanjem daljnjeg preživljavanja, uključujući tu i područje vjere, jer i ovdje se u konačnici prvenstveno govorilo o preživljavanju, i to o jednom super-preživljavanju, tj. o spasenju duše i životu vječnom.
No, sve je ovo vodilo prema stanovitom zaboravu sreće. U duhu ničeovske ostavštine, Freud primijeti kako radost nije nikakva kulturalna vrijednost. Civilizacija neprestano vrši nasilje nad ljudskim nagonima radi blagodati kulture. Ovdje se čovjeka pokušava podvrgnuti disciplini monogamnog razmnožavanja i četrdesetosatnog radnog tjedna.[1] To nije uvijek dobro za osjećaje pojedinca, ali je dobro za čovjeka kao vrstu. Ili kako to već često znam reći svojim studentima: Ako je filmska kritika nesebično nahvalila neki film, možete 90% biti sigurni da je u pitanju jako dosadan film! Premda može zvučati apsurdno, sposobnost podnošenja dosadnih i besmislenih sadržaja i situacija je odigralo vrlo važnu ulogu u čovjekovom sveukupnom razvoju i uspjehu. Baš kao što su instruktori famoznih japanskih „ninja“ ratnika ponekad zahtijevali od svojih polaznika da sjede u prirodi neprekidno 72 sata te da za to vrijeme dokuče koliko je u međuvremenu narasla trava. Zvuči predosadno i frustrirajuće, no takav fokus i strpljenje su vam kasnije itekako mogli biti od koristi na bojnom polju.
Već smo ranije pisali kako je sve do sredine 19. st. prosječna životna dob na Zapadu jedva prelazila trideset godina. Tek negdje od tog vremena prema ovamo, uslijed razvoja medicine te poboljšanja općih uvjeta i kvaliteta života, dolazi do rapidnog produljenja čovjekovog životnoga vijeka. Tako danas, prosječna životna starost na našim prostorima iznosi oko 75 godina, a u razvijenim zapadnim društvima oko 80. Međutim, polučeni uspjeh u preživljavanju je zatim neminovno potegao pitanje o osmišljavanju novonastalog viška života, kao i općenitog novostečenog viška slobodnog vremena. Nakon što stekne dug i stabilan život, čovjek se neminovno počinje pitati o radosti i smislu istoga.
Tagore reče da je vrlo jednostavno biti sretan, ali je čovjeku vrlo teško biti jednostavan. Naš Ivo Andrić vrlo slično kaže: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje“.
Vidimo, sreća je itekako povezana s jednostavnošću, ali također i s malim životnim stvarima, jer mnogi ljudi kao da propuštaju mnoštvo malih radosti nadajući se u životu onoj nekoj velikoj i posebnoj sreći. Velika životna ostvarenja – doduše – pružaju stanovitu markantnu satisfakciju, ali obično s tim ide i neka dodatna briga. Zapravo, opće iskustvo čovječanstva nalaže kako se upravo s vrhunca najlakše i najpogubnije pada.
Možda smo s tim ujedno naišli i na glavnog ubojicu sreće danas, a to je sveopća i sveprisutna megalomanija. Ljudi postavljaju pred sebe i svoje bližnje ogromna očekivanja i ambicije, a to ih i ne znajući vodi u stanje stalnog osjećaja oskudice. Kako to briljantno primijeti Brené Brown, u današnje vrijeme obično liježemo s neugodnom mišlju kako toga dana nismo dovoljno uradili, a ujutro se budimo sa uvjerenjem da se nismo dovoljno naspavali. Ljudski ego – izgleda – može biti velik onoliko koliko to realno može biti. Svaki daljnji korak u njegovom uvećavanju će voditi samo prema njegovom instant napuhivanju, a napuhan ego u biti i nije veliki ego nego samo veliki krhki i ranjivi ego. Osjećaj vlastite svemoći neminovno i redovito vodi čovjeka prema povratnom osjećaju vlastite nemoći i izgubljenosti.
Kad smo kod jednostavnosti, spomenimo i ono od Einsteina: „Stvari treba izvoditi maksimalno jednostavno, ali ne jednostavnije od toga“ – što će reći da je životno kompliciranje dopušteno tek dotle dok stvari ne profunkcioniraju, i čim profunkcioniraju, ne bi ih trebalo dodatno usavršavati, tj. komplicirati. To je vjerojatno i razlog zašto ruska raketna skalamerija iz 50-tih godina XX. st. još uvijek dobro funkcionira, te se njome momentalno kod slanja astronauta služe čak i mrski im rivali Amerikanci. Slavni Sergei Korolev – otac sovjetskog raketnog programa reče već tamo negdje na početku svojim suradnicima: „Nikad ne popravljajte ono što dobro funkcionira“! Suprotno tome, veliki dio današnjeg vremena radimo kako bismo mogli priuštiti neke nove stvari, tj. savršenije varijantne onoga što već imamo. Usavršavanje svakako po sebi ima smisla, no problem je što pri tome ne ostaje onda puno vremena za sam život. To je tamo nekad, još prije stotinjak godina, u sam osvit suvremenog doba primijetio – opet jedan – veliki Rus, Nikolai Berdjajev. Dakle, kod samog začetka industrijske civilizacije današnjice on je spretno zaključio kako se tu radi o epohi gdje su sredstva za život postala važnija od samoga života. Zato jednostavnost života i jeste važna pretpostavka sretnog života, jer kod svakog drugog scenarija ponestat će nam vremena i prostora za sam život.
Naznačena jednostavnost bi trebala biti i okosnicom međuljudskih odnosa. Nastojanjem da se iz nekog odnosa pošto-poto izvuče više od onoga što on momentalno pruža, prečesto se dolazi do toga da se iz tog odnosa više ne može izvući ništa. Opet vidimo kako usiljena potraga za onom velikom srećom ubije mnoštvo malih zagarantiranih radosti!
Sreća je itekako povezana i sa ispravnim djelovanjem. „Tko pravo radi, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7). Baruch de Spinoza je u naznačenom stavu otišao i puno dalje. Za njega sreća nije posljedica ispravnog djelovanja nego njegov bitni preduvjet: „Sreća nije nagrada za vrlinu, nego je vrlina sama; niti mi uživamo u sreći jer smo obuzdali naše požude; upravo suprotno, zato što uživamo u sreći, sposobni smo da ih obuzdamo“ („Etika“). Potonje mišljenje je vrlo slično kasnijem Franklovom stavu o „egzistencijskom vakumu“ današnjice. Ljudi se u većini slučajeva ne odaju porocima jer su sretni nego zato što su prazni i nesretni, a takvi su opet zbog nedostatka životnoga smisla. A smisao je – opet – usko povezan s pronalaskom vlastitog specifičnog životnog poslanja u ovom svijetu i životu. Slično mišljenje pronalazimo i kod Martina Heideggera, ali i kod prije spomenute Brené Brown: Sreća i životna radost su tijesno povezani sa autentičnim životom. Tko se pod pritiskom pomodarstva i političke korektnosti odrekne vlastite autentičnosti, neminovno može računati sa anksioznošću, depresijom, gubitkom životne orijentacije, smisla itd.
Po Erichu Frommu sreća je povezana s vitalnošću, produktivnošću, sa intenzivnom upotrebom osjećaja i misli. Zato, da bi čovjek bio sretan, ne smije se previše štedjeti, treba u životu intenzivno raditi, stvarati, misliti, osjećati. Također, po Frommu sreća podrazumijeva i povremenu izloženost nesreći, jer tko sebe pod svaku cijenu pokuša sačuvati od žalosti, taj će se ujedno ograditi i od radosti. Vidimo, sreća prati hrabre … ona podrazumijeva intenzivan život s puno vjere i nade u pozitivne stvari i vrijednosti. Opet, kako bi to Andrić rekao: „Svi pravi ljudski životi lijepi su i teški“!
Sreća napose ima veze i sa zahvalnošću, uključujući tu i onoga kome se zahvaljuje zbog iskazanog dobra, kao i onoga samog koji zahvaljuje. Zahvalnost čovjeka uvijek dovodi u stanovitu perspektivu imućstva. Jednostavno, ima onaj koji daje, a ima i onaj koji razumije kako je u životu puno toga primio. Dalje od ovoga događa se ono što bi stari Latini iskazali sa „sličan se sličnom raduje“. Obilje privlači obilje, isto kao što bijeda privlači bijedu! Narodna mudrost bi definirala to sa onim: „Para na paru, uš na fukaru“. No, i sam Isus Krist donekle slično kaže: Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“ (Mt 25,29). Pozitivan pogled na život privlači još više pozitivnosti, isto tako i obratno …
Važno je krenuti …
Vidimo, mnogi se slažu da je sreća jednostavna stvar, te da se do nje vrlo jednostavno dolazi. Međutim, naspram nas to je i vrlo neistražena stvar i samim tim u konačnici vrlo komplicirana i nedostižna stvar. No ipak, mislim da se u ovom pogledu najvažnije pokrenuti; najvažnije je donijeti čvrstu odluku o onomu „biti sretan“. Većinu onoga što smo uradili u životu, uradili smo s nakanom da budemo sretni. Ako pri tomu i nismo bili nešto posebno uspješni, barem za ubuduće znamo gdje sreće nema i gdje je ne treba ni tražiti.
U Sarajevu, 27. 3. 2017.
M. B.
[1] Usp. H. MARCUSE, Eros i civilizacija. Filozofsko istraživanje Freuda., Naprijed, Zagreb 1965. str. 13; Autor se poziva na S. FREUDA, ali ne identificira izvor.
Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturalni projekt koji podržava uporabu novih znanstvenih disciplina i tehnologija za poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništavanje svega što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su: glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Premda navedeni projekt odiše svježinom, kao i mnoštvom novih i originalnih ideja, čovjek se ovdje neminovno susreće s mnoštvom teških znanstvenih, etičkih i religioznih pitanja koja se na koncu sva mogu svesti na ono elementarno humanističko pitanje: Tko je to čovjek, što je njegova zadaća i smisao na ovom svijetu i koji mu je krajnji cilj i sudbina?
Znanost već odavno proučava važnost misli i osjećaja u religijskom iskustvu. U prošlome je desetljeću novi način istraživanja tako doprinio i razvoju nove discipline – neuroteologije. Eugene d’Aquili i Andrew Newberg, vodeći istraživači neuroteologije, definiraju neuroteologiju kao proučavanje moždano/umskog funkcioniranja u smislu odnosa s Bogom ili konačnom stvarnošću. Pokušaji novih neuroznanstvenih dokaza za Božju opstojnost ili samo lokalizaciju Božje točke u mozgu vode i takvim tvrdnjama, kao što su tvrdnje o tomu da je Bog ništa drugo nego električni prikaz u mozgu onoga tko iskazuje svoju vjeru u Boga i na taj način potvrđuje određeno religijsko iskustvo. Jedan od prvih znanstvenika koji su istraživali važnost mozga u razumijevanju religijskog iskustva bio je Michael Persinger. Persinger se bavio ulogom određenih moždanih regija u religijskim i mističnim iskustvima. S druge strane, Rhawn Joseph vjeruje, primjerice, kako je struktura limbičkog sustava odgovorna za duhovna i religijska iskustva, te da univerzalnost religijskog vjerovanja proizlazi iz svim ljudima zajedničkog limbičkog sustava. Drugi je istraživač, Carol Albright, pokušao locirati, tj. lokalizirati tzv. Božji modul u limbičkom sustavu, tako ignorirajući činjenicu holističkog funkcioniranja mozga. Iz ovog je jasno kako znanstveni pokušaji osporavanja ili afirmiranja Božje opstojnosti ne prestaju ni dan danas. Stoga stara Freudova tvrdnja o religiji kao neurozi danas se mijenja novom paradigmom o religiji kao biološkom fenomenu koji je evoluirao kod ljudi kroz proces prirodne selekcije. No, dok danas još uvijek toliko srčano raspravljamo o različitim formama relativizma, naturalizacija svih vidova znanosti dospijeva do točke kulminacije. Potrebno se prisjetiti samo Searlovenaturalizacije intencionalnosti, Quineovenaturalizacije epistemologije te nedavne Dennettove teze o naturalizaciji i same religije. Daniel Dennett, jedan od najutjecajnijih živućih filozofa, nudi na 377 strana prikaz religije kao prirodne pojave koju treba staviti pod svjetlo i mikroskop, te na taj način prekinuti s čarolijom. Stoga se pozornost o priči o različitim relativizmima mora usmjeriti na opasnosti koje donosi današnji znanstveni redukcionizam, naturalizam i monizam.
Slika 1: Kolaž pojmova koji se uobičajeno dovode u bližu vezu s projektom transhumanizma.
Transhumanizam – nešto posve novo ili sasvim stara ideja u novom pakiranju?
Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturalni projekt koji podržava uporabu novih znanstvenih disciplina i tehnologija za poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništavanje svega što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su: glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Samo spominjanje transhumanizma, skraćeno „H+“ ili „h+“ (Humanity +), datira od biologa Juliana Huxleya, inače brata poznatijeg autora -najpoznatijeg antiutopijskog romana „Vrli novi svijet“- Aldousa Huxleya. Julian transhumanizam definira 1957. godine kao stanje u kojem čovjek i dalje ostaje čovjek, ali transcendira samoga sebe, uvidjevši nove mogućnosti svoje ljudske prirode. Suvremeno značenje transhumanizma je rezultat 1980-tih u kojima se grupa američkih znanstvenika, umjetnika i futurista organizirala u udrugu, danas poznatiju kao transhumanistički pokret. Središnja teza transhumanizma je u tome da se biološko tijelo, zasnovano na karbonu, tijelo koje stari i neminovno odumire, mora redizajnirati uporabom napredne nanotehnologije, genetskog inženjeringa, psihofarmaceutike, terapija protiv starenja, neuralnih sučelja, lijekova za poboljšanje pamćenja i kognitivnih tehnika. Iako nam se ta priča trenutačno čini iluzijom futurista, zagovornici i simpatizeri pokreta tvrde kako će do prvih rezultata istraživanja doći u narednih tridesetak godina. Međutim, kao središnje pitanje i dalje ostaje pitanje osobnosti i identiteta. Transhumanisti tvrde kako „platforma“ identiteta ne predstavlja poteškoću. Oni smatraju kako je osobnost trenutačno zasnovana na karbonski temeljenim mozgovima, ali u narednom će se razdoblju informacija moći pohraniti u različitim silikonski temeljenim „platformama“. Tako transhumanistička ideja na neki način sliči staroj gnostičkoj herezi prema kojoj je tijelo nužno zlo, a um zatočenik u okovima smrtnoga tijela, zatočen čekajući konačno oslobođenje. U konačnici, transhumanizam zahtijeva samotransformaciju u neku posthumnu formu, u nekog NietzscheovogŰbermenscha. Na ovaj način transhumanistički međunarodni projekt cilja ostvarenju ideje trans-čovjeka, ideje koju je misaono skicirao futurist FM-2030, poznatiji kao F. M. Estfandiary. On je tvrdio kako su znakovi pojave trans-čovječanstva: proteze, plastička kirurgija, intezivna uporaba telekomunikacija, kozmopolitski pogled na svijet, androgenost, reproduktivne tehnologije, odsutnost religijskih vjerovanja i odbacivanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Interesantno je naglasiti kako znameniti američki profesor političke ekonomije Francis Fukuyama ideju transhumanizma smatra najopasnijom idejom današnjice, a o svim posljedicama takve ideje govori u svojoj knjizi „Kraj čovjeka? Naša posthumana budućnost“ (sic!).
Slika 2: Bliža budućnost čovjeka -artificijalna besmrtnost uz obilato korištenje genetskih modifikacija, bionike i napredne farmaceutike?
Neuroetika
Pojam uvodi William Safire, bivši kolumnist New York Timesa i predsjednik Dana fondacije – privatnog filantropskog instituta za istraživanja mozga. Nanoetika je disciplina u povojima, a bavi se pokušajima sagledavanja svih opasnosti ubrzanog razvoja neuroznanstvenih i nanotehnoloških disciplina. Mada se čini kako takav ubrzani napredak tehnologije vodi boljitku čovjeka, u osnovi posljedice su nepoznate. Navedimo samo neke primjere takvog brzog tehnologijskog napretka.
Primjerice, recentna istraživanja moždane strukture sugeriraju da dio frontalnog režnja, prefrontalni korteks, ne zadobiva svoj funkcionalni status do 15 godine života ili po drugim rezultatima istraživanja do kasne adolescencije/postadolescencije (16-18. 20). Međutim, taj dio mozga igra veliku ulogu u prosuđivanju. Ukoliko prefrontalni korteks ne zadobiva svoj funkcionalni status do 15 ili čak 18 godine života, onda se adolescent koji je u tim godinama počinio teški prijestup, primjerice ubojstvo, ne može tretirati kao odrasla osoba. Što je s moralnom odgovornošću? Tako danas neuroznanstvenici, primjenom različitim tehnika snimanja mozga (PET, fMRI, SPECT itd.), pokušavaju dobiti sliku mozga uključenog u izvršavanje niza mentalnih, kognitivnih zadaća. Danas se čak pokušava osmisliti, razvojem tehnologije, i naprednija verzija poligrafa. Uočivši mogućnost primjene različitih tehnika varanja poligrafa koji simultano bilježi više fizioloških procesa u organizmu, kao što su: krvni tlak, puls, brzina disanja i psihogalvanski refleks, neuroznanstvenici razvijaju model učinkovitijeg detektora laži koji se zasniva na snimkama moždanih aktivnosti u trenutku kada osoba izgovara istinu ili neistinu. S duge strane, profesor Kevin Warwick, profesor kibernetike na University of Reading, posjeduje injektiran implantat u svojoj ruci koji omogućava njegovom nervnom sustavu komunikaciju s kompjutorom. O odnosu ljudske i umjetne (artificijelne) inteligencije, već šezdesetih godina prošloga stoljeća piše kompjutorski znanstvenik Marvin Minsky. S druge strane, takvi bi budući implantati injektirani u retinu mogli poboljšati vid ili injektirani u kohleju poboljšati sluh. Također bi mogli dovesti i do toga da čovjek vidi infracrvene frekvencije ili čuje ultrazvuk. No dovoljno je pogledati samo predviđanja tehnološkog napretka u budućih pedeset godina, a iznesena na svjetskim predavanjima danas cijenjenog astrofizičara, profesora fizike na City University of New York, Michio Kakua koji govori i o novoj internetskoj leći. Stoga, ideja filma „Minority Report“ (2002) o budućnosti u kojoj policajci koriste psihičku tehnologiju kako bi predvidjeli buduće kriminalno ponašanje i pritvorili zločinca prije nego počini zločin, danas (2017) ne predstavlja samo scenarij SF filma, nego i stvarnu opasnost. Sve izneseno potiče na nova etička promišljanja, novo razumijevanje tehnološkog progresa, smisla života, patnje, starenja i smrti. Mogu reći, nama kršćanima opasnost ne prijeti jer smo krštenjem transformirani u Kristu, a onima koji ostadoše u starome tijelu, Adamu, potraga za novim tijelom stvara izazovan osjećaj.
Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji. Na koncu, poprilično pouzdano možemo reći: optimizam se u životu uči, baš kao i sam pesimizam.
Jednom zgodom univerzalna novinarska neznalica upita Heideggera zašto nikad nije pisao o etici? Veliki filozof samouvjereno odgovori: „Cijela moja filozofija je etika, samo što Vi to očito ne razumijete“! U javnosti se ovaj odgovor često uzimao kao primjer lukavog sofizma, te okretanja situacije u vlastitu korist, međutim, Heideggerova filozofija uistinu sva odiše etikom, premda to mnogi – vidimo – niti su razumjeli, a ne razumiju ni dan danas.
Ovdje se pokušavamo pozabaviti s dva Heideggerova čudnovata pojma iz njegovog znamenitog djela „Bitka i vrijeme“.
Jedan je bačenost (Geworfenheit), a drugi nabačaj (Entwurf), a oba se tiču čovjeka, odnosno tu-bitka, ako bi smo se već pokušali slijediti heidegerovski način izražavanja.
Što je to bačenost, i odakle dolazi? Govoreći sada razumljivim jezikom mogli bismo reći da se ovaj pojam tiče svega onoga što pogađa čovjeka i njegov život, a što on po sebi ne može kontrolirati. Počevši već od rođenja: nismo mogli birati gdje ćemo se i kada roditi, u kakvoj obitelji i dal’ uopće u obitelji. Nismo bili u situaciji birati svoje ime, materinski jezik (…) u većini slučajeva nismo mogli birati niti religiju, kao ni mentalitet i kulturu kojoj pripadamo. Umalo da zaboravim, a vrlo važno: nismo mogli birati ni vlastiti spol!
Kod nas mnogi danas žale što se nisu rodili negdje zapadnije od Zapadnog Balkana, a ja im obično dobacim: „Šuti bolan, šta bi tek da si se rodio u apokaliptičkom ozračju Norilska, ekstremnom siromaštvu Kinšase ili vječitom nemiru Kabula“!?
Bilo kako bilo, ništa od prethodnog se ne da kontrolirati, a mudri Irvin Yalom bi konstatirao da kad-tad moramo odustati od nade za boljom prošlošću! Treba odustati, jer takve stvari jednostavno ne možemo kontrolirati ili mijenjati nego samo tolerirati i prihvaćati. Anthony de Mello reče da je život poput partije karata. Možeš pobijediti jedino u slučaju ako spremno prihvatiš karte kakve god da su, te se hrabro upustiš u igru. Onaj tko se počne žaliti u stilu: pa loše mu karte (…) pa igra uopće nije poštena, takav neće stići daleko …
Bačenost u postojanje ide i puno dalje od prethodno izloženog. Tako, svoje gene nismo mogli birati, a upravo oni određuju puno toga u nama, i o nama: Neki ljudi su zbog njih lijepi, zdravi i pametni, a neki to nisu. Neki ljudi su zbog dobre genetike vrlo dugovječni, dok se drugi jednostavno moraju pomiriti s kratkim životom.
Povrh svega navedenog, bačenost se ne tiče samo nas samih nego i svega onog što nas okružuje. Tako, bačenost je živjeti u svijetu i vremenu u kojem se osjećaš kao stranac. I rat je bačenost (…) Također, bačenost je kad te život sudbinski čvrsto veže uz ljude do kojih ti i nije puno stalo, a okrutno te razdvoji od onih koji su ti sama sreća i radost. Bačenost je i kad nekog prokleto zavoliš, a on tebe jednostavno ne voli, ili barem ne dovoljno …
Puno je toga što je bačenost ili smo mi sami u puno toga bačeni. Međutim, kako već rekosmo, u životu postoji i ono drugo – nabačaji. Po Heideggeru, pojam nabačaja podrazumijeva sve one dobre prilike i situacije koje nam život pruža. No, mnogi bi rekli da ovoga jednostavno nema dovoljno, te da je onih bačenosti daleko više od dobrih nabačaja. Ili malo drukčije, a opet slično: mnogi bi konstatirali da su neke bačenosti tako okrutne i bezdušne, da onda i sve one dobre nabačene prilike u potpunosti gube svoj smisao.
I tako čovjek nezaustavljivo počne tonuti u zonu depresije, defetizma, radikalne kritičnosti, samosažaljenja, gubitka vjere, nade i entuzijazma, okrutne pobune i što sve ne …
Dominacija „bačenosti“ pri tomu ne pogađa samo niže i srednje umove nego i one najizvrsnije među ljudima. U tom smislu Dostojevski reče: „Svi ideali ovog svijeta ne vrijede suze jednog djeteta“!
No, je li sve u konačnici tako? Je li čovjek na kraju uistinu osuđen samo na patnju i besmisao?
Kako bi smo odgovorili na to pitanje trebat će prvo sagledati neke temeljne elemente i postavke funkcioniranja naše sposobnosti opažanja …
Slika 1: Specifično njemački šumski krajolik. Martin Heidegger je većinu svojih ideja domislio šetajući se usamljen ovakvim šumskim puteljcima – daleko od profesorske katedre i uobičajene gradske vreve.
I promatranje se uči …
Spomenut ćemo ovdje onaj jedan vrlo zanimljiv eksperiment s mačkama. Dakle, eksperiment se vršio nad grupom mačića koji su odmah na početku podijeljeni u dvije sekcije. Jedni su bili određeni da odrastaju u prostoriji – od dna do vrha – iscrtanoj vertikalnim linijama, dok su drugi bili pripušteni rasti u prostoriji s horizontalnim linijama. Kad su mačići stasali, istraživači su ih pustili u normalan prostor. I što se zatim događalo: mačići koji su odrasli u prostoriji s vertikalnim linijama uopće nisu mogli primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Npr., sapleli bi se o raspeto uže. S druge strane, mačići koji su rasli u prostoriji s horizontalnim linijama nisu mogli zapaziti bilo kakvu vertikalnu prepreku. Npr. stalno su se sudarali s nogama stolova i stolica. Zbog čega sve ovo? Ovdje se susrećemo sa samom suštinom spoznajnog problema. Ono što je Immanuel Kant lako shvatio još prije dva i pol stoljeća, danas je pronašlo i svoju eksperimentalnu potvrdu. Naime, slika prizora koje promatramo, ne ovisi samo od njih samih nego i od nas samih. Tj. konačna slika neke stvari, bića ili situacije ispred nas je sinergijski plod toga što gledamo i našeg imanentnog čulno-spoznajnog aparata. Danas bi se reklo: otprilike polovica slike dolazi izvana, a druga polovica dolazi iz baze podataka pohranjene u našem mozgu. U sinergiji, odnosno, zajedničkom međudjelovanju ova dva faktora, formira se i naša jedinstvena slika o okolnoj stvarnosti. Time se ujedno objašnjava i spomenuti eksperiment s mačkama. Mačke koje su rasle u „vertikalnom“ okruženju nisu imale ikakvih „horizontalnih“ informacija u svojoj internoj bazi podataka, te stoga na kraju i nisu mogle primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Jednostavno, nisu ih mogli vidjeti niti onda kad su im na samom kraju prije neizbježnog sudara bile ispred nosa!
Slavni američki neurolog Karl Pribram uobičavao bi na svojim predavanjima predočiti publici navedenu zakonitost na još jednostavniji način: Dok bi im prikazivao različite prateće slajdove uz pomoć projektora, u jednom trenutku bi skinuo vanjsku leću s tog istog projektora, što bi dovelo do nestanka slike na projekcionom platnu, a pri tom bi ostajala vidljiva jedino svjetlost od projekcione lampe (i sam sam to isprobao). Pribram bi tada jednostavno konstatirao kako projektor još uvijek prikazuje istu sliku, i ona je i dalje tu negdje na projekcionom platnu, ali je mi više ne možemo vidjeti zbog nedostatka odgovarajućeg fokusa. Jednostavno, naša čula nisu istrenirana da vide sve ono što postoji, nego samo sasvim određene i specifične stvari pod određenim i specifičnim uvjetima. No, sada ono najvažnije: ova sposobnost, tj. nesposobnost nije ni trajna, niti zacementirana. Čovjeku je itekako moguće da uz pomoć učenja i vježbe proširi vrata svoje percepcije, baš kao što profesionalni degustatori vina mogu golim okom razlikovati i do 50 nijansi samo jedne boje vina, ili kao što liječnik-dijagnostičar iz mrljavog i nerazgovjetnog rendgenskog snimka može iznijeti iscrpnu i poprilično točnu ekspertizu o vašem aktualnom zdravstvenom stanju.
I optimizam se uči, baš kao i pesimizam!
Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji.
Jedna stara japanska poslovica kaže: „Ne raspravlja se o onome što mora biti“. Nasuprot tome, čovjek bi trebao svoj fokus preusmjeriti na dobre prilike koje mu život pruža. I što ih više bude gledao, to će ih i više, a i bolje vidjeti. Tada će se još dogoditi i jedna druga pozitivna promjena. Pod dominacijom dobrih stvari i prilika, i ona egzistencijalna bačenost neće više izgledati tako strašno i nepomozivo. Ova promjena bi se mogla dočarati i iskustvom oluje: Ista je strašna samo ukoliko nas zadesi negdje vani na vjetrometini, daleko od bilo kakvog solidnog zaklona. S druge strane, promatrana iz sigurnosti i topline vlastitog doma, prizor oluje može postati čak i vrlo ugodno iskustvo!
Ne postoji jeftino rješenje za čovjekovu situaciju, no, ono ipak postoji. Vježbati se u promatranju onog dobrog u životu može biti vrlo naporno i izazovno za čovjeka, ali u konačnici, naše iskustvo i kaže kako samo jedna naporna i uporna vježba i donosi nekakve konkretne rezultate!
U skladu s potonjim, valjalo bi postaviti i pitanje: Zašto je u konačnici uvijek lakše biti negativan nego pozitivan? Mogli bismo djelomično odgovoriti s protupitanjem: A zašto je uvijek lakše srušiti kuću nego je napraviti!? Priroda stvari je takva: uvijek je lakše s točke višeg energetskog stanja spustiti se na niže nego obratno. I ova datost u našem univerzumu uvijek važi, bez obzira da li se pri tomu penjali na planinu ili pokušavali biti pozitivni; ili što bi rekao veliki komičar Jerry Lewis, ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati. U svijetu glume, najteži posao odrađuju upravo komičari!
I tako, zlo najčešće nije mistično i inteligibilno nego lijeno i banalno!
Na kraju, umjesto zaključka, mogli bismo se prisjetiti onog Rahnerovog specifičnog načina osmišljavanja patnje. Zašto smo toliko morali patiti, to na ovom svijetu uvijek ostaje tajnom. Odgovor ćemo čuti tek sa one strane, ali to neće biti neki intelektualni odgovor, već odgovor Božje ljubavi. Ista stvar se zapravo da projicirati i na ovozemaljsku stvarnost. Poprilično je uzaludno pokušavati shvatiti i opravdati onu naznačenu bačenost u postojanje, jer čak i ako je razumski shvatimo, to još uvijek neće biti garant naše sreće i smisla. Ako želimo sebi dobro, onda nužno moramo i krenuti u potragu za dobrom.
U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta.
Nezgodna poslovica kaže: „Ako se ljudi ponašaju prema vama kao da im nije stalo, vjerujte im“! No, čovjek je ovdje počesto sklon pomisliti kako im je možda ipak stalo (…) Pa možda i jeste, ali ukupni skor će svejedno na kraju najvjerojatnije glasiti da im nije stalo! Zašto?
Prva mogućnost glasi: možda vas netko uistinu prihvaća jednim svojim djelom, ali ne i svojim cijelim bićem. Da, ljudska priroda je vrlo kompleksna, i neki naši dijelovi kao da nisu u najboljem međusobnom skladu. Zadovoljstvo jednog aspekta naše osobnosti nerijetko povlači za sobom nezadovoljstvo nekog drugog aspekta. Ovakvih neslaganja je uistinu puno: na primjer, ono što je dobro unutar jedne kratkoročne perspektive, obično nije dobro za „na duge staze“. Isto tako, materijalni interesi često stoje u sukobu sa onim duhovnim zahtjevima našega bića; ili, društveni interesi će svakako biti u prilici škoditi našoj želji za privatnošću. Stoga, uopće nije lako pronaći nekoga tko će nam u potpunosti odgovarati, a da pri tome i mi njemu odgovaramo! Dodatno, uvijek postoji i ona „uvrnuta“ – specifično ljudska perspektiva: kad pronalazimo da nam netko poprilično odgovara, ali svejedno, pri tome nas uznemirava nekakva – više – intuitivna nego racionalna sumnja: kako to jednostavno nije to, pa što god to značilo!
Uglavnom, nije nikakav problem ako primijetimo ovakvo ponašanje naspram sebe kod nekog usputnog poznanika, kolege ili poslovnog partnera. Na kraju krajeve, i sami se tako ponašamo prema mnogima. No, sasvim je glupo i uzaludno očekivati da vam takav netko bude najbolji prijatelj ili da ne kažemo životni partner.
Druga mogućnost glasi da je nekomu do nas poprilično stalo, ali pod određenim posebnim uvjetima. Takvi ljudi su skloni da vas do iznemoglosti iscrpljuju svojom ignorancijom, sve dok vas ne slome i konačno ne nametnu te svoje uvijete. Ovdje se uopće ne mora raditi o klasičnim intereščijama, nego puno češće o vrlo nesigurnim ljudima i općenito slabim osobnostima koje pojačanom kontrolom nad drugima nastoje prikriti/nadomjestiti nedostatak vlastitog samopouzdanja. I u tom smislu, dok za zdravu ljudsku osobnost više interesa prema nekom znači i pokazivanje više naklonosti prema istom, kod ovih drugih je sve obratno: što jači interes, to jača i ignorancija. Tu i tamo, malo popuste kad osjete da vas gube, no čim smekšate, ekspresno se vraćaju na staro! Sve dok netko pametan konačno ne shvati na koji im način adekvatno pomoći, ovakvih se najbolje kloniti u širokom luku, jer na spomenute ljude je skoro pa nemoguće utjecati! Zašto? Pa zato što oni sami vjeruju da je s njima manje-više sve u savršenom redu! U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta. Ovi drugi su istinski buntovnici i jedina adekvatna opozicija nemilosrdnom svijetu, i samim tim – njegova istinska nada, uostalom, kao i zalog bolje i sretnije budućnosti. Međutim, kako rekosmo, narcis sve ovo veoma teško shvaća. Štoviše, a kako bi se sam bolje osjećao, on će uvijek iznova pametnog pokušati uvjeriti da je budala, snažnog da je slabić, a odlučnog kako je neoprostivo neodlučan i kukavan!
Iluzija ljubavi može biti čak i dvostrana: Jer, kao što vi sami možete pomisliti da vas voli netko tko vas ne voli, isto tako, i onaj koji vas ne voli, može pomisliti na to kako vas zapravo puno voli. Naime, mnogi ljudi imaju snažnu želju da budu ljubljeni, ali ne i da sami pri tome uzvrate ljubav. Ovo je karakteristika već spomenutih narcisa, ali i znatno šire … Uglavnom, psihologija je manje-više suglasna da korijene svih aktualnih emocionalnih nedaća moramo tražiti u dinamici vlastite obitelji i našeg minulog odrastanja u njoj.
Ovdje se otvara široka tema te je stoga nastojimo što jednostavnije i kraće sažeti. Odrastajući u svojoj obitelji, svako dijete se susreće sa opasnošću dvije vrste roditeljskih pretjerivanja: jedno se odnosi na nedostatak ljubavi, a drugo na njezin višak. Opet, unutar svake obitelji, jedno dijete je obično marljivije i poslušnije roditeljima, dok je drugo destruktivnije i manje poslušno. Ono prvo obično kasnije, u odrasloj dobi slijedi obrazac ponašanja svojih roditelja, dok se drugo radije nastavlja i dalje ponašati kao dijete, tražeći u partneru nadomjestak za svoje roditelje. Iz ovoga slijede različite kombinacije i načini ponašanja, no jedno je sigurno, bez obzira da li iz obiteljskog doma vučemo više pozitivnih ili negativnih iskustva, proces istinske individuacije zahtjeva nadvladavanje vlastite prošlosti, kao i obrazaca ponašanja koji iz nje proistječu. Zreo čovjek mora upoznati samog sebe, svoje specifične zadatke i interese, te na osnovu svega toga graditi onda i svoje odnose s drugim ljudima. Dokle god postavljamo sebi ono famozno razočarano „Što je meni sve ovo trebalo“ pitanje, to će značiti da svoje odnose još uvijek ne gradimo na temelju realnih i aktualnih afiniteta i interesa, nego na osnovu nekih nemirnih „duhova“ iz vlastite prošlosti.
Pravilo od „mjesec dana“
U svojoj pastoralnoj, ali i profesorskoj praksi, često ljudima u nedoumici znam savjetovati nešto što nazivam pravilo od mjesec dana. Što će reći, kad se netko nečega ili nekoga prihvati, a sam zbog polovičnih ili čak nikakvih rezultata nije siguran ima li to uopće smisla, i vrijedi li u tome i dalje ustrajavati, tada mu obično savjetujem: „Ukoliko u narednih mjesec dana ne budete primijetili kakav-takav napredak, to će biti vrlo izgledan znak da ste na krivom putu, i da s tim što ste naumili treba prestati“.
Mala, ali korisna digresija, a već smo ranije o tome pisali: Iz perspektive neoplatonističke filozofije proizlazi da sve što postoji, postoji jedino pod vidikom jedinstva. Npr., dok organi unutar jednog organizma rade jedinstveno i za istu stvar, dotle će i cijeli organizam biti zdrav i uspješan. No, kad neki organi počnu voditi svoju politiku, ili jednostavno počnu zabušavati, tada se i organizam počinje suočavati s problemima i bolešću, i to bez obzira da li pri tomu govorili o pojedinačnom biološkom ili kolektivnom društvenom organizmu. I jedno, i drugo trebaju jedinstvo. Slično vrijedi i za pojedine etape našeg života: tamo gdje ne pristupamo parcijalno, nego i dušom i tijelom, i umom i voljom; i tamo gdje i drugi ljudi tako pristupaju nama, neminovno će biti rezultata. U protivnom, ako se negdje samo smuca mašta, a volja ostala kod kuće, baš kao i ekstremiteti, dogodit će se ništa!
Nažalost, u zapadnjačkoj kulturi i odgoju upornost je jednostavno precijenjena. Sa svih strana nas obasipaju „prijateljski“ savjeti tipa: „Idi do kraja, a ako treba pri tome i protiv samog sebe“!
Netko će reći: „Pa što hoćeš, pa i sama biblija potiče na herojsku upornost“!? Da, ali biblija uz to kaže i ono: „Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš“ (Post 4,7). I upravo se u tome i pokazuje ona kvalitativna razlika između smislenog i besmislenog truda, te između pravednog i grešnog zahtjeva. Gdje se pravo i smisleno radi, tu će uvijek biti i nutarnjeg zadovoljstva i mira, bez obzira na pretrpljene napore. U protivnom, gdje je sizifovski posao, tu su i Sizifove muke! Zato radije, klonite se ćorava posla. Uštedite sebi desetak godina života i uz to barem kilogram živaca!
Ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu…
Male duše su male duše. Doslovno, prostorno i kvantitativno male. Baš poput kvartovskih mangupa koji rijetko kad napuštaju svoje naselje. Tu su se rodili, odrasli (…) tu i dalje žive, nešto raduckaju, ili prave probleme, provodeći svoje vrijeme ponajviše u nekom od lokalnih kafića, najčešće onom – uvijek jednom te istom. Oni su jednostavno tu, i u potpunosti tu, dušom i tijelom. Ne mogu dalje odatle ili to mogu samo rijetko i povremeno. Ne mogu, jer su im duše tu, i velike su otprilike upravo koliko i njihov kvart. Petstotinjak metara u radijusu ili 250.000 metara četvornih.
Velike duše su doslovno velike. Zapravo je teško reći koliko. Ima ih svugdje. Čak im je i cjelokupna sadašnjost premala, jer one rado tumaraju tamo – ‘amo, sve od daleke povijesti do pretpostavljene daleke budućnosti. Životna sredina im je cijeli planet Zemlja, s čestim izletima do okolnih planeta. No, ni duboki svemir im nije stran. Međutim, tu dolazimo i do problema. Upravo jer su toliko velike, i jer ih svukud ima, često ih nema tamo gdje su ipak najpotrebnije: ovdje i sada, zajedno sa svojim tijelom, u svakodnevnici sa svojim bližnjim. Ovi potonji pronalaze za njih da su strani i daleki. Kad im nešto pričaju, velike duše se čine odsutnima, a kako i ne bi bile, kad imaju tamo nekih nerazjašnjenih dilema sa Sokratom, Platonom i Aristotelom. Mjesto radnje: povijesna Atena. Vrijeme radnje: V. st. pr. Kr. Nasuprot tomu, ovdje i sada su samo toliko koliko moraju biti (…) da se održe živima, te da šetajući ulicom ne lupe nesmotreno glavom u banderu. A takve stvari im se nerijetko i događaju …
Njihovi bližnji ponekad izgube strpljenje. Tako, jednog dana kažu: ne žele ih više ni vidjeti. Ali tu se stvari zakompliciraju, jer ništa nije toliko čovjeku familijarno i blisko kao daleka i strana stvar na veliku daljinu. Tko je po svojoj prirodi stran i dalek, ljudima će postati tek istinski blizak onog dana kad stvarno ode. Tek će biti tu kad više ne bude tu, jer cijelog svog života i jeste bio tamo gdje nije bio. Ako je biblijski Bog JAHVE onaj „Jest“ koji jest, zapravo po hebrejskom izvorniku, onaj „Tu“ koji je tu (Izl 3,13-15), velika ljudska duša se pokazuje kao ona „tu“ koja nije tu. Albert Camus reče da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Odnosno, mogli bismo nadodati: jedino biće koje ne želi biti tamo gdje jeste!
Suviše je ovo egzotična tema da bi se o njoj opširnije govorilo, nego, čini mi se kako budućnost ljudske vrste u ovom kontekstu pretpostavlja dvije posve različite mogućnosti: Jedna je da se vratimo sebi i svojima i to u smislu: kao ljudi, naše duše će i dalje morati lutati, ali će znati u koje se vrijeme i na koliko dugo trebaju vratiti sebi i svojima. Druga mogućnost je prvoj oprečna: Morat ćemo naučiti graditi neke sasvim nove i drugačije vrste međuljudskih odnosa. Sve ćemo se vještije kretati kroz prostor i vrijeme, pa ćemo u skladu s tim jednog dana evoluirati u neku vrstu stvarnih vremenskih putnika, ili gledajući isto iz druge perspektive: Mi ćemo ostati isti, ali će stvarnost koja nas okružuje postati posve rastezljiva, te će pojmovi poput tamo i ‘vamo, prije, sada i ubuduće – postati posve relativni …
Na kraju krajeva, kao ljudi moramo biti oprezni s pojmom svake veličine. Biti velika duša zvuči gordo, ali to je ujedno i vrlo opterećavajuće. Što će reći: blagoslov i prokletstvo u jednom paketu.
I sama nas biblijska mudrost u ovom smislu poziva na stanoviti balans. S jedne strane, kao ljudi se ne smijemo zadovoljavati tričarijama: „jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2 Kor 4,18). Međutim, s druge strane, biblija na više mjesta hvali malene i ponizne, a kudi mudre i velike (Lk 10,21; Mt 5,3 …).
Tko zna, možda je na kraju prava mjera u onomu biti kao dijete (Mt 18,3). Jer baš djeca, između ostalog imaju i tu čudesnu mogućnost: biti istovremeno u potpunosti tu, kao i u svome idealnom svijetu mašte!
