Granična pitanja – Stranica 17

Što je to uspjeh?

Općenito govoreći, uspjeh se može definirati kao dostizanje određenog cilja ili ostvarivanje nekog povoljnog životnog ishoda. No, što je to cilj? E, to u životu i kroz život očito moramo sami shvatiti i odabrati.

Stara arapska priča govori o moćnom vladaru koji se jednog dana teško razbolje. Liječnici su se smjenjivali nad njim, isprobavali najrazličitije tehnike liječenja i ljekovite pripravke, ali ovom je bilo samo sve gore i gore. Napokon jednog dana, vladara posjeti jedan vrlo cijenjeni liječnik iz daljine. Ovaj konstatira kako su svi dosadašnji liječnici pogriješili, te kako vladara jedino može spasiti odijevanje košulje sretnog čovjeka. Dvorjani, vojnici, savjetnici rastrčaše se zatim po cijelom kraljevstvu, tražeći tog jednog sretnog čovjeka i njegovu spasonosnu košulju. Potragu su počeli – naravno – od viših društvenih slojeva. Posjećivali su šeike, satrape, bogate trgovce, ali nitko od njih po vlastitom kazivanju nije bio nešto posebno sretan. Obično bi se žalostili što nisu bili najbogatiji na svijetu, a ni neprijatelja im u životu nije falilo. Kad je dvorska ekspedicija već bila skoro odustala od potrage, čuše uz put neki veseli zvonki glas kako bezbrižno pjevuši. Oni tamo, kad ono mlado, veselo pastirče uz svoje malo stado. Oni ga zapitaju da li je sretan? Pastirče samouvjereno, ali krotko odgovori kako stvarno misli da je on najsretniji čovjek na svijetu. Obradova se i dvorska svita, te hitro zatražiše košulju od pastirčeta. Naravno, oni će mu za nju bogato platiti. Tad se pastirče ražalosti. Reče da bi im je rado dao da je ima, ali toliko je siromašan da čak ni košulje nema. Ražalosti se tad i svita. Bez postignutog uspjeha vratiše se na dvor, a vladar se morao pomiriti s neminovnom smrću…

Kad o ovome pišem, ne mogu da se ne prisjetim kako sam u životu jednom susreo čovjeka nevjerojatno sličnog pastirčetu iz spomenute priče. Prije petnaestak godina, radio sam jednom prilikom nešto terenski, i trebao sam posjetiti čovjeka čija se kuća nalazila na kraju jednog srednjobosanskog sela. Zapravo, ne na kraju, nego još malo dalje iza samoga kraja. Ustvari, do te kuće se nije moglo doći ni autom, pa čak tako jednostavno ni pješice. Srećom, jedan drugi seljanin se sam bio ponudio da me odveze do tamo svojim moćnim 4X4 traktorom. Uzbudljiva vožnja je išla do kraja seoskog makadamskom druma, a tada smo na moje iznenađenje traktorom ušli u nabujali potok. No, nismo ga prelazili nego je spretni vozač nastavio stotinjak metara uzvodno po uzburkanom potočnom koritu. Zatim je na jednom mjestu skrenuo udesno, uspeo se na jedva primjetnu šumsku stazu i nakon još možda 50-100 metara bili smo na odredištu. Uđoh u malu skromnu kućicu. Dočeka nas rumeni veseli domaćin. Tu uz njega ženica i „čopor“ djece. Uđosmo u priču, imao je tu po vlastitom kazivanju komadić obradive zemlje, koje živinče, a raduckao je ponešto i u obližnjem gradiću za 400KM mjesečno. „Bogu hvala i Bože podrži… ja sam najsretniji čovjek na svijetu“. Oči su mu tako iskrile radošću da nisam imao nikakvog razloga da posumnjam u njegovu veliku sreću, premda mi je cijela njegova egzistencijalna situacija izgledala posve nespojivo s njegovim izvrsnim duševnim stanjem. Moram priznati da sam bio i ostao nemalo zbunjen…

Ostvariti cilj, ali što je to cilj?

Danas je za mnoge pojam uspjeha tijesno povezan s karijerističkim i materijalnim ostvarenjima. Za neke druge, naglasak je prvenstveno na slavi, pa makar se radilo samo i o onih Warholovih „15 minuta“ instant slave.

Za neke druge, mogli smo prije vidjeti, koncept uspjeha je po sebi znatno jednostavniji, te se bazira prvenstveno na uživanju dobrog zdravlja i življenju jednostavnog i bezbrižnog načina života, daleko od stresnih situacija karijerizma i bilo kakvog ovozemaljskog koncepta slave. I tu ujedno dolazimo moguće i do centralnog problema cjelokupne fame oko uspjeha. Ljudi zacrtavaju visoke ciljeve, upravo kako bi bili sretni. „Mnogo je lijepo, jako mnogo je jako lijepo“ – rek’o bi prije spomenuti Andy Warhol. Međutim, realnost života je u mnogočemu sasvim drugačija, jer sreća ne trpi velike komplikacije i stres. Ona je prijatelj jednostavnosti i mira. Zašto se onda događa da ljudi počesto imaju krivu orijentaciju o „lokaciji“ sreće u svome životu? Razlog vjerojatno leži u našem apstraktnom načinu razmišljanja. Gledajući u nečiji tuđi uspjeh, mi se lako fokusiramo na slatke plodove toga uspjeha, ali pri tome lako smetnemo sa uma strmi put koji do tamo vodi. Neki autori se pri tome služe slikom sante leda. Vidimo samo onu jednu desetinu iste koja strši iznad vode, zaboravljajući onih mračnih 9/10 ispod površine.

Pronaći cilj, ali svoj vlastiti cilj

Francuski kultur-antropolog – René Girard je u međuljudskom mimezisu (oponašanju) vidio svojevrsni korijenski problem ljudske kulture i civilizacije. Za razliku od Freuda koji je nekako cjelokupnu ljudsku požudu vezao uz seksualnost, kao za svoj zadnji utvrđeni objekt, Girard je na tragu Fjodora Dostojevskog bio mišljenja kako ljudska požuda nema svoj zadnji utvrđeni objekt, nego da ljudi jednostavno žele ono što vide da drugi ljudi žele. A kad dvoje ili više njih isto žele, tu se neminovno rađa rivalstvo. S rivalstvom zatim dolazi do gomilanja nasilnih fantazija koje će se već nekako isprazniti ne na inicijatora rivalstva, nego na nekog slučajnog usputnog žrtvenog jarca – i eto, reklo bi se cjelokupne osnove Girardove mimetičke teorije.

O ovome smo već ranije više puta govorili, o specifičnom području gdje se isprepliću i presijecaju brojne znamenite teorije i razmišljanja: spomenuta Girardova mimetička teorija, Franklova logoterapija, Heideggerov koncept navlastitog i nenavlastitog postojanja, duhovnost sv. Ignacija Lojolskog, Jungov koncept individuacije, i još ponešto. Svi spomenuti likovi, bez obzira na brojne međusobne razlike bili su duboko suglasni u jednom: Svaki čovjek je posve jedinstven i ima neku svoju specifičnu zadaću u životu… Ne tuđu, nego baš svoju i samo svoju, a to u startu i nije posve jasno samo po sebi, nego do toga obično tek treba kroz život doći. Najveću prepreku u otkrivanju svojih specifičnih ciljeva i zadaća predstavlja upravo to što smo skloni biti zaslijepljeni i opčinjeni nečijim tuđim ciljem i zadaćom.

Pronaći svoju ljubav

Svi već znamo, kad nekoga ne volimo posebno, pa makar ga pri tome i ne mrzili, neće nam biti drago ako ta osoba bude nešto tražila od nas, osobito ako je u pitanju neka veća i zahtjevnija usluga. S druge strane, za one koje volimo znamo da nam manje-više ništa nije teško.

Tako nekako i ide i sa onim vlastitim specifičnim ciljem u životu. To je nešto za što smo stvoreni, nešto što je duboko kompatibilno s našim mogućnostima, snagama i sposobnostima. Nešto što je tijesno povezano s našom naravi. Zato će na putu do tog cilja biti poprilično trivijalno govoriti o potrebnim naporima i neminovnim povremenim neuspjesima. Bez ljubavi jednostavno ne ide. Za marljiv i pošten rad očekujemo da nas pošteno i plate. No, žrtvovat se u životu možemo samo za ono što istinski volimo!

U Sarajevu, 18. 6. 2017.

M. B.

Načelna suglasnost i inflacija značenja riječi

Čovjek u životu može biti zadovoljan, nezadovoljan, ali i ono nešto između ovoga dvoga: biti zadovoljan na nezadovoljan način.

Veliki njemački državnik Otto von Bismarck reče jednom prilikom da „kada kažemo da se s nečim slažemo u načelu, to onda samo znači da nam ne pada na pamet tu ideju provoditi u praksi“. No, načelna suglasnost u životu ipak postoji, s tim da ona obično postoji onda i tamo, odnosno, u situacijama kada uopće ne mislimo da se s nečim ili nekim slažemo. Da bi smo ovo bolje razumjeli razmotrit ćemo nekoliko jednostavnih primjera:

Vjerojatno 90% pjesama koje slušamo na radiju ili posredstvom drugih medija govori o ljubavi. Međutim, danas ljudi – svejedno – nekako imaju dojam da ljubavi nikad nije manje bilo.
Naša društvena stvarnost je duboko ispolitizirana. Političke teme su sveprisutne. Ljudi razgovaraju, raspravljaju, svađaju se, ali opet se stiče dojam kao da dvadeset godina „tapkamo“ u mjestu. Ostaje pitanje, zar ne bi trebalo biti nekakve konkretne koristi od svih tih razgovora i rasprava?
Slično kao u prethodnom slučaju, nogomet je također u žarištu društvenih zbivanja i interesa, no na našim prostorima medalje s međunarodnih natjecanja redovito donose neki drugi – društveno podcijenjeni – sportaši i sportovi.

Što bi rekao J. L. Austin?

Britanski filozof jezika John Langshaw Austin – u svojoj „Teoriji govornih čina“ govorio je o dvije temeljne funkcije jezika: konstativnoj i performativnoj. Ova prva se odnosi na konstatacije: kiša pada, gužva je u gradu, baš sam gladan, danas si posebno lijepa… Dakle, ovdje spadaju svi jezični izričaji i konstrukcije kojima se nastoji opisati stvarnost, a to bi ujedno po Ludwigu Wittgensteinu bila i ona elementarna zadaća jezika uopće – opisivanje stvarnosti.

Performativna funkcija jezika se znatno razlikuje od prethodne, jer ona ne samo da konstatira stvarnost nego je i određuje svojim djelovanjem. Npr., kada vjerski službenik ili općinski matičar zaljubljenom paru kaže ono „Proglašavam vas mužom i ženom“, sa ovom jednostavnom, ali sudbinskom rečenicom formirat će se posve nova egzistencijalna i pravna situacija za spomenuti par. Pred njima se sada otvara potpuno novi život sa specifičnim pravima i obvezama. Ili, drugi primjer: kada sudac nekog osumnjičenika za teški zločin proglasi nevinim, to će za ovoga svakako značiti jednu novu mogućnost života, bez obzira na to je li stvarno nevin ili ne. Dakle, vidimo, izgovorena riječ ponekad uistinu ima moć i snagu da „iz temelja“ promijeni ljudsku stvarnost.

Naravno, performativna upotreba jezika ne podrazumijeva isključivo ovakve sudbinske ili barem pravno nabijene rečenice. Tu bi mogli pribrojati i sve vrste poticajnog govora, koji ne utječe tako hitro i temeljito na promjenu stvarnosti, ali ipak utječe. „Ne boj se“, „samo hrabro“, siguran sam da to možeš učiniti“ … od ovakvih rečenica doduše ne možemo odjedanput postati super učinkoviti, ali u svakom slučaju, puno bolje da nam u životu često ovako govore nego nešto suprotno. Također, ovdje bi spadali i svi oblici kreativnog govora koji se ne zaustavlja samo na imenovanju problema, nego hrabro čini iskorak prema njegovom rješavanju.

Više o temi: http://poptheo.org/problem-solving-…savanju-problema/ ‎

I na kraju onda ostaje pitanje kamo smjestiti onaj inflatorni govor s početka teksta, kada se – svejedno – u društvu ili privatnom životu stalno o nečemu govori, a promjena ni na vidiku? To bi – moguće – bila nekakva konstativna upotreba jezika koja bi rado postala performativna, ali ipak za tako nešto nema dovoljno snage, hrabrosti, strpljenja, kreativnosti i odlučnosti.

Zadovoljni na nezadovoljan način

Mislim da bi se u jednom svi mogli složiti: kad se čovjek u životu susretne sa uistinu neizdrživim problemom, to će ga neminovno pokrenuti na neko djelovanje. Pokušat će riješiti problem, možda čak i pobjeći od problema ili će na kraju ipak promijeniti samog sebe i adaptirati se u smjeru tolerantnog suživota s naznačenim problemom. Međutim, ukoliko nas nešto iritira, ali ipak ne potiče na konkretno djelovanje, to bi onda moglo značiti da se s naznačenom problematičnom stvarnosti u načelu slažemo, ali eto, tek nam je potrebno da se od vremena do vremena nekome dobro izjadamo. U tom smislu, nekako se dogodi da smo u životu mnogo puta zadovoljni na jedan takav nezadovoljan način – zapravo, puno češće nego što inače mislimo.

Naravno, ovo „biti zadovoljan na nezadovoljan način“ nije lako ni nama samima, niti onima oko nas, a opet ni nama samima s onim njihovim „biti zadovoljan na nezadovoljan način“. To je vrlo zamoran i stresan život. To je zapravo jedan korijenski problem koji nerijetko u životu generira i većinu onih drugih problema. Stoga se u svim ozbiljnim – bilo duhovnim, bilo psihološkim – nacrtima i kaže ono da promjene svijeta nema bez promjene samog sebe. A osnovno pitanje pri tome će izgledno glasiti: Što ja zapravo želim i očekujem od života?

Možda zvuči prejednostavno, ali upravo to „prejednostavno“ i predstavlja avanturu života za – po sebi – vrlo komplicirano ljudsko biće.

U Sarajevu, 15. 6. 2017.

M. B.

„Problem solving“ – o rješavanju problema

„Razmišljati je teško. Zato ljudi većinom sude“ (C. G. Jung). Sudeći, često smo uvjereni da razmišljamo. Međutim, svakodnevni ljudski sudovi po sebi više spadaju u područje afektivnog i nesvjesnog. Stvarnost je i suviše kompleksna da bi smo za sve svoje probleme na kraju optužili samo jednog čovjeka ili samo jednu organizaciju. Istinsko rješavanje problema po sebi predstavlja složenu disciplinu koja uključuje osobni napredak i timski rad.

Stvarnost je po sebi vrlo kompleksna i dramatična. Čovjek započinje svoj život kradući kalcij iz majčinih kostiju (prenatalna faza), a kad se rodi, već samim disanjem i održavanjem tjelesne temperature na standardnih 37˚C doprinosit će povećanju sveukupnog kaosa. Naime, termodinamički gledano, toplotna energija je nesređeni oblik energije i tu dolazimo do famoznog načela entropije koje sugerira da kaos unutar jednog termodinamičkog sistema može biti uvijek samo veći i veći, a nikada manji. Reklo bi se, radeći čak i neke sasvim dobre stvari, nesvjesno ostavljamo iza sebe i neke nepredviđene loše posljedice. Dokaz za to je aktualna ekološka situacija, kao i sve vidljivije klimatske promjene. U bližoj prošlosti vjerojatni nitko nije svjesno „rezao granu na kojoj sam sjedi“. Ljudi su mislili na napredak, no, danas znamo da i napredak ima svoju cijenu. Stoga treba tražiti solucije koje su nježnije za društvo i okoliš. A za to treba puno istraživanja i razmišljanja.

„Problem solving“ (rješavanje problema) predstavlja složenu disciplinu koja zahtjeva jako mnogo rada, kako onog individualnog, tako i o onog zajedničkog – timskog. Danas postoji dosta različitih modela rješavanja problema, a možda je najpoznatiji tzv. „IDEAL“ model, osmišljen od strane Bransford & Steina 1984. godine.

Korak po korak

Navedeni model sugerira da bi prvo trebalo identificirati sam problem, a to svakako ne mora biti netko ili nešto tko me i što me najviše nervira. Tako bismo lako skliznuli u spomenuto afektivno područje – područje površnog svakodnevnog suda. Tome nasuprot, prema Bransford & Steinu ovdje bi trebalo odrediti specifičnu razliku-raskorak između onoga što nam se događa i onoga što očekujemo. Unutar te razlike se obično skriva i sam problem.

S drugom točkom, stvari postaju složenije. Definiranje problema pretpostavlja opsežnu analizu istoga. Kad, što, koliko i zašto nam se nešto događa? Pod kojim vidom i koliku nam štetu nanosi?

Iz ovoga slijedi razvoj plana rješenja (3.): Ovo je možda i najkompleksniji dio. Prvo moramo odrediti što s rješenjem želimo postići? Ne primjećujemo li nažalost često u praksi kako neki ljudi kao da ni sami ne znaju što žele? To se ustvari događa svima nama, s tim da to puno bolje primjećujemo kada se radi o drugima. Kad konačno shvatimo što želimo trebali bismo odabrati najbolje rješenje, jer vjerojatno će nam u međuvremenu više njih pasti na pamet. A koje je najbolje? Pa ono koje se čini dovoljno jednostavnim i ostvarivim, a obećava ponajbolje rezultate. Konačni plan bi onda trebalo detaljno razraditi, pri tomu sagledati troškove, vremenske rokove, potrebne ljudske resurse, pokušati odrediti moguće rizike i sl.

Zatim bi trebalo pristupiti implementaciji rješenja (4.). Pod ovom točkom je najvažnije imati odgovarajući nadzor i kontrolu nad samom implementacijom, jer stvari se uvijek mogu početi odvijati mimo naših zacrtanih želja i planova.

Na kraju dolazimo do evaluacije rješenja (5.). Pod ovim se misli na procjenu ostvarenog rješenja: što je u konačnici postignuto; pod koju cijenu; odgovara li to našim početnim planovima; postoje li neželjeni efekti i sl.? Tek tada ćemo definitivno znati jesmo li našli optimalno rješenje ili ipak treba tražiti neko novo? Možda čak dođemo do zaključka da je početna situacija bila najbolja te da ništa ne treba dirati. Ali čak i u tom slučaju, došli smo do kakvog-takvog rješenja. Barem ćemo znati da stvari jednostavno treba prihvatiti onakvima kakve jesu, te da se zbog cijele situacije ne trebamo brinuti.

Lijenost kao izvor svih zala

Albert Einstein reče da ukoliko želimo riješiti neki problem prvo ćemo morati promijeniti logiku koja nas je do njega i dovela. Kako već rekosmo, disciplina rješavanja problema je vrlo složena, i ona uvijek zahtjeva nesebičan i požrtvovan rad na sebi. A u tom radu ćemo zatim najvjerojatnije shvatiti kako tu ipak ne možemo sve sami, te da nam je potrebna pomoć drugih. No, da bi se s drugima uspješno radilo, obično se prvo mora poraditi nešto i na samim međuljudskim odnosima. Timski rad ne trpi veliki broj besmislenih trzavica i uvijek traži pozitivnu atmosferu i relacije.

Teško i komplicirano ovo – reklo bi se. Međutim, čini se da na kraju i nemamo bolje alternative. Tko neće ovako aktivno, kreativno i požrtvovano, uvijek mu ostaje lijenost sa svim svojim nelogičnostima i zlima. Najlakše je svu krivicu prebaciti na nekog drugog: šefa, političara, stranku, naciju, vjersku organizaciju, građanski pokret… Ali, barem smo se mi na ovim prostorima mogli uvjeriti koliko je jedna takva logika u konačnici neučinkovita i destruktivna… Čak toliko da su ‒ nažalost ‒ u međuvremenu mnogi zaključili da je najbolje moguće rješenje pobjeći odavde glavom bez obzira.

U Sarajevu, 8. 6. 2017.

M. B.

Istina o sebi

„A s ljudima je kao s drvetom. Što bi drvo više htjelo gore, u visinu i svjetlost, utoliko snažnije njegovo korijenje teži k zemlji, naniže, u tamu, dubinu – u zlo“ (F. Nietzsche).

Pokušajte se sjetiti i odrediti tko bi bio najbolja osoba koju ste upoznali u životu? Odgovor samo vi znate, ali generalno bi se moglo kao istinito nadodati da to najvjerojatnije nije bio netko negativan, bahat i umišljen, nego sasvim obratno: netko jednostavan, skroman i pozitivan. U tom smislu bi se trebala shvatiti i uvodna Nietzscheova misao. U konačnici, jedna pozitivna megalomanija ne postoji, premda nam se počesto čini suprotno. Istinska duhovnost, kao niti bilo koja valjana ljudskost nije zamisliva izvan kategorija jednostavnosti, skromnosti, poniznosti i iskrenosti.

Reklo bi se, sve jasno po sebi, međutim, zašto nam je onda tako teško biti jednostavnima, skromnima, iskrenima … Zašto je tako često put do pakla popločan dobrim namjerama, odnosno, zašto čovjek nerijetko slijedeći sasvim dobre i plemenite ideje na kraju postane opasnost i za sebe i za druge? Ili opet u smislu uvodnog citata: zar je čovjek stvarno poput drveta? Moramo li stvarno svako uzdizanje namiriti onim dodatnim mračnim uzemljenjem?

Evolucijsko prtljanje i višeslojni mozak

O ovoj temi bi se svakako moglo govoriti na posve različite načine: duhovno, psihološki, sociološki, književno i kako sve ne. Međutim, ovdje ćemo početi više iz jedne biološke perspektive i tu se odmah susrećemo s neobičnim pojmom biološkog prtljanja. „François Jacob je u svojoj zbirci predavanja objavljenoj godine 1982. donio poglavlje pod naslovom ‘Evolution and Tinkering’, u kojem je sakupio argumente koji pokazuju da biološka evolucija nije poput inženjera koji dijelove svojih strojeva uvijek iznova izmišlja te na crtaćoj dasci izrađuje njihove nacrte, već poput prtljavca, koji svoje izume sastavlja od dijelova koji su mu pri ruci.“[1] Jednostavnije rečeno, u prirodi se ništa ne baca! Priroda s vremenom pronalazi bolja rješenja, ali na temelju starih i ne odbacujući ništa od starog. Npr., čovjekovo tijelo pokreću identični metabolički procesi kakve pronalazimo kod najprimitivnijih jednostaničnih organizmima, i upravo na temelju ove datosti danas je – recimo – moguće uz pomoć ovakvih jednostavnih organizama proizvoditi inzulin ili neke druge čovjeku prijeko potrebne preparate. Miševe da i ne spominjemo. Htjeli ili ne htjeli, upravo su oni „glavne zvijezde“ znanstvenih laboratorija u kojima se prvenstveno nastoje pronaći neke medicinske solucije za čovjeka. Bez stanovite metaboličke i organske kompatibilnosti ovo bi svakako bilo posve uzaludno pokušavati.

E sad, bliže našoj današnjoj temi, slične zakonitosti pronalazimo i u biološkom razvoju ljudskog mozga. Mozak se s vremenom razvijao, i još se razvija, ali na način da se nikad ne odbacuju njegovi primitivni dijelovi, nego da se samo nadovezuju novi i napredniji dijelovi. Na primjer, korijenski dio našeg mozga se zove R-Kompleks i on je po sebi gotovo identičan mozgu reptila i ptica. To u stvari i jest „reptilsko-ptičji“ mozak koji je s vremenom dobio neke nove slojeve: limbički sustav i moždanu koru.

Pored svojih brojnih bioloških funkcija R-Kompleks je odgovoran i za neke fundamentalne instinkte, nagone i ponašanja, kao što su teritorijalnost, agresivnost, nagon za hranom i produljenjem vrste, ritualno ponašanje i sl. Također, u ovom dijelu mozga se kriju i korijeni nekih psihičkih bolesti i poremećaja, kao što su OCD, PTSP, panični poremećaj i sl.

Limbički sustav dijelimo sa ostalim sisavcima. Ovo je područje emocija, motivacije i povezanosti ponašanja i autonomnih funkcija. Naravno, odatle proizlaze i neki problemi i poremećaji povezani s motivacijom i emocijama.

Na vrhu je tanka, ali vrlo kompleksna struktura moždane kore koja unutar svoja četiri režnja krije brojne mehanizme specifične za ljudsku vrstu, kao i neke druge.

Sve u jednom

Ponekad se kolokvijalno za neke neodgovorne i ekscentrične ljude kaže da imaju „pticu u glavi“ ili jednostavno da su „ptice“. Opet, za neke hladne i bezosjećajne ljude se kaže da su „osjećajni poput krokodila“. Ima još puno takvih životinjskih epiteta u životu čovjeka: zmija, crv, šakal, kokoš, ćurka, svinja, konj, pas, mačka, papagaj, magarac, mazga, medvjed (zapravo međed), slon itd., već u zavisnosti od ponašanja i karakteristika pojedinih ljudi. Sve ovo u konačnici – vidimo – i ne mora biti daleko od istine, jer u našim glavama realno i postoji ponešto od svega navedenoga.

Integrativni, ali i iskreni pristup čovjeku

Najbolji način da ne budemo pobijeđeni i osramoćeni od strane svoje prirode jest da je budemo svjesni. Treba imati sve na umu, i dobro i zlo – inkompletnu cjelinu, a to se zove integrativni pristup. Vulgarni materijalist je sklon zaboraviti na više sfere svoga bića, isto kao što je idealist sklon olako uzeti svoje loše strane. A umišljenost nas realno čini slabima i ranjivima. To je onaj sindrom samouvjerenog „Meni se to ne može dogoditi“, koje se prije ili kasnije – znamo – ipak dogodi.

U kršćanskoj literaturi pronalazimo jedno zbunjujuće iskreno priznanje od strane apostola Pavla o vlastitoj nemogućnosti činjenja dobra (naime, nije baš uobičajeno da vjerski autoriteti na ovaj način govore pred svojim vjernicima):

„Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha“ (Rim 7, 14-25).

Nije ovo Pavlu bio jedini put da je bio tako iskren i direktan. Na jednom drugom mjestu u Novom zavjetu hrabro progovara o svojoj progoniteljskoj prošlosti, a na trećem o „trnu u tijelu“. Danas se pod potonjim pretpostavlja da je Pavao vjerojatno patio od neke teške kronične bolesti. Neki autori spominju epilepsiju, a neki drugi učestale napade bubrežnog kamenca; uglavnom ovaj je zbog nečega često padao pred zajednicom što je kod nekih izazivalo sumnju u njegovu apostolsku vjerodostojnost i autoritet – valjda pod pretpostavkom da Božji čovjek mora biti iznad svih problema i uvijek zdrav k’o drijen. Na sve ovo Pavao je imao samo odgovoriti da će se ubuduće još više hvaliti svojim slabostima, jer kad je slab, tad je zapravo jak (usp. 2 Kor 12).

Netko bi rekao da navedeni čovjek zabija sebi autogol za autogolom, no, zanimljivo, na kraju mu ova iskrenost nimalo nije škodila. Čak, po općem sudu i mišljenju Pavao je druga najvažnija osoba kršćanstva, barem kad su u pitanju njegovi teološko-eklezijalni temelji i aspekti.

Emancipacija i sebstvovanje

Njemački filozof Robert Spaemann kaže da je sebstvovanje emancipacija od uvjeta nastanka, što bi značilo da čovjekovo samopotvrđivanje obično podrazumijeva nekakvo odreknuće od realnih uvjeta svoga nastanka. Ali tu se izgledno radi o jednom nespretnom i zlosretnom sebstvovanju. Ustvari, ovu bi temu bilo jednostavnije sagledati psihološki – kroz priču o obrambenim mehanizmima ega koji se teško nosi sa svojim neuspjesima premda su to njegovi vlastiti neuspjesi. Jesu njegovi, ali on ih ne uspijeva prepoznati kao svoje, pa se onda služi potiskivanjem, projekcijom, idealizacijom, racionalizacijom i čim sve ne: „Ma nisam ja to učinio“, „On/ona je to učinila“, „Ma ja sam vam dobar čovjek“, „Učinio sam to iz tog i tog (nepostojećeg) dobrog razloga“ …

Moglo bi se reći da je manje-više cijela ljudska kultura usmjerena prema jednom ovakvom krivom sebstvovanju. To je vidljivo već na razini kozmetike i mode. Pokušavamo izgledati bolje nego što izgledamo, doduše, neki obratno – pokušavaju izgledati gore, tj. barem strašnije nego što izgledaju. Albert Camus bi na ovo jednostavno rekao da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Ali, ovo svakako nije put sreće i uspjeha, nego put praznine i apsurda.

Zašto se ljudi teško nose sa istinom o sebi? Valjda zato jer je ta istina duboko kontraverzna. No, čovjek ipak nema bolje solucije od prihvaćanja ove kontraverze, jer prihvaćajući nju, prihvaća i samog sebe – prihvaća svoju vlastitu cjelinu i jedinstvo. Tek tad uistinu može djelovati, tek tad uistinu može ostavljati traga … stvarno, kad priznamo da smo slabi, tek tada možemo biti jaki.

U Sarajevu, 1. 6. 2017.

M. B.

[1]Peter Schuster, Evolucija i design, u: S. O. Horn i S. Wiedenhofer (Ur.), Stvaranje i evolucija, Verbum, Split, 2008. 56., poziva se na François Jacob, The Actual and the Possible, Pantheon Books, New York, 1982.

O snovima, malodušnosti i adaptivnosti

Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put.

Svi mi imamo svoje snove. Pod ovim ne mislim toliko na ono što izroni na površinu svijesti tijekom spavanja, nego prvenstveno na one dnevne snove, velike planove i maštanja. Ovo je duboko intimno područje i rijetko o tome pričamo. Svjesni smo da su ti snovi smioni i veliki i bojimo se da ne ispadnemo megalomani u očima drugih. Tako nailazimo već na prvu veliku prepreku pred našim snovima. Nerazvijena društva – nažalost poput našeg – ne trpe velika osobna dostignuća; ne trpe čak ni veliku osobnu sreću. Društveni pritisak nas pokušava ugurati u osrednjost pod geslom „’Ta ćeš ti…“? Tako se nerijetko dogodi da veliki snovi budu srezani u samom startu. Ostaju zaglavljeni u nama, a mi zatim najčešće očekujemo da će se ovi ostvariti nekako sami od sebe. Možda se dogodi čudo, a možda se dogodi i to da netko drugi na sebe preuzme našu odgovornost. Zna se ovo dogoditi, i jedno i drugo, ali moramo priznati, poprilično rijetko.

Uvijek ispadne drugačije

Recimo da smo se ipak odvažili slijediti svoje snove. Početni društveni pritisak će s vremenom oslabiti i na kraju uminuti … valja samo biti uporan, jer velike oluje nikad ne traju odveć dugo. No, tu ćemo se onda morati suočiti s drugom velikom preprekom. Naime, stvari na kraju ispadnu uvijek nešto drugačije nego što smo ih izvorno bili isplanirali. To specifično iskustvo svi već imamo, i naravno, ono ne mora biti nužno negativno, nego stvari jednostavno na kraju ispadnu manje ili više drugačije. Treba se recimo prisjetiti nekih svojih očekivanja prije polaska u odabranu školu, na fakultet ili neko željeno putovanje… Na kraju shvatimo za ono što smo mislili da će biti lako, u stvari bude veoma teško, ali isto tako, dogodi se mnogo i nekih dobrih stvari i susreta koje izvorno uopće nismo pretpostavljali.

Zašto se ovo događa? S jedne strane, plaćamo danak našem apstraktnom načinu razmišljanja. Mi svojom glavom nikada ne možemo zahvatiti cjelinu stvarnosti, nego razmišljamo na način da kalkuliramo s nekim datostima koje smatramo bitnim, dok sve ono što smatramo akcidentalnim (sporednim) jednostavno apstrahiramo (odbacujemo, zanemarujemo). Tu treba pridodati i koju logičku pogrešku – malo tko ih nema, ali i ispriječenost tuđih planova. Jer tako to ide s ljudima: nakon početnog malicioznog „’Ta ćeš ti?“, kad shvate da od nas ipak nešto ima, doći će ono „IMT“ – „Ima li mene tu“?

Dodatni razlog distorzije planova bi mogli tražiti u onome što se naziva analogia entis. Za Platona je analogija bila najljepša od svih veza, „ono što povezuje, posreduje, što stvara jedinstvo i povezanost u stvarnosti. Ta sredina dodjeljuje ekstremima pripadno im mjesto i povezuje ih. Analogija je ovdje dakle kozmički strukturalni princip.“[1] No, analogija je po sebi dijalektička veza koja istovremeno podrazumijeva međusobnu sličnost i otuđenje stvari. Jednostavnije rečeno, priroda se služi sličnim stvaralačkim obrascima, ali nikada identičnima! Valjda tu treba tražiti i onu spomenutu čovjekovu imanentnu sposobnost odstupanja, kao i improvizaciju izvornih planova. Mislio si jedno, i naravno da si na kraju napravio nešto drugo – ta nas pomisao uznemirava, međutim, ona je posve prirodna. Čovjek je zapravo jedino biće u prirodi koje počesto inzistira na identičnosti. Voli proizvoditi po kalupu, voli kad se drugi ponašaju upravo onako kako on očekuje, napose, voli kad sve ispadne baš onako kako je on zamislio i ljuti se kad ne ispadne, a kako već rekosmo, obično ne ispadne…

Loši tragični momci

Varijacije unutar ostvarenih planova počesto mogu biti tolike da čovjek zapravo ozbiljno počne sumnjati da li mu se sve to skupa uopće isplatilo? Budisti su otprilike u tom smislu na kraju zaključili kako su želje i snovi glavni izvor bola u našem životu te da je na kraju najpametnije ništa ne željeti. Ustvari, kao jedina legitimna želja na kraju ostaje ona želja za nutarnjim mirom. Međutim, ni nju samu nije tako lako dohvatiti. Odnosno, i potraga za nutarnjim mirom na kraju rezultira nekim nepredviđenim varijacijama – inače, odlično opisano u Hesseovom „Sidarthi“. No, ovo se svakako tiče i ostalih religioznih i duhovnih nacrta. Kuda god krenuli morat ćemo se nositi s varijacijama, iznenađenjima i nepredviđenim situacijama. Reklo bi se, ništa strašno ukoliko je čovjek dovoljno fleksibilan, adaptivan i otvorena duha.

**Slika 1: Primjer uspješne adaptacije biljnog života u urbanoj sredini – drvo koje raste na kamenim stepenicama.**

O potonjemu svjedoči i cjelokupna evolucionistička ostavština. U dalekoj prošlosti „braća“ sisavci su dugo živjeli u sjeni kršnih dinosaurusa. Stoga su se većinom skrivali od njih po gustim šumama i grmlju. No, kad je prije 65 milijuna godina golemi asteroid tresnuo kod meksičkog Yucatána, pravila igre su se preko noći promijenila. Više nije važilo tko je veći i jači nego tko se bolje adaptira na iznimno teške postapokaliptične životne uvjete i okolnosti, a tu su se sisavci pokazali iznimno boljima, i zato smo danas tu gdje jesmo, dok dinosauruse, tj. ono što je ostalo od njih, tu i tamo znanstvenici danas malo po potrebi sastružu sa stijena … za muzeja da se nađe …

I to bi se onda uvijek trebalo imati na umu: svakodnevnica počesto pripada siledžijama i nasilnicima, no sveukupni pobjednici povijesti jesu oni fleksibilni i adaptivni.

Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put. Ako si želimo dobro, onda uvijek moramo raditi na obuzdavanju malodušnosti te na jačanju adaptivnog i fleksibilnog razmišljanja i raspoloženja.

U Sarajevu, 23. 5. 2017.

M. B.

[1] W. KASPER, Bog Isusa Krista, Đakovo, UPT, 1994., 155.

Univerzalni zakon trgovine i njegove sveprisutne implikacije

Trgovinu ne treba uzimati olako, a još manje podcjenjivački. Štoviše, treba se itekako čuvati onih koji osuđuju životnu logiku „fifty/fifty“. Jer tko kaže da to nije ljudski, to je obično znak da vam je isti/ista spremio/la neki „eighty/twenty“ ili čak „ninety/ten“ odnos – i to naravno – u vlastitu korist.

Ako je netko studirao ekonomiju, lako će se prisjetiti kako se u okviru traktata „političke ekonomije“ jedna od uopće prvih lekcija odnosila na tzv. univerzalni zakon trgovine, a to nije ništa drugo nego ono sasvim jednostavno „jeftinije kupovati, skuplje prodavati“ pravilo. Ovaj zakon je univerzalan jer nije uvjetovan vremenski i prostorno, što će reći da ako bi ste sad na primjer nekakvim vremeplovom otplovili u staru Kinu 1000 godina pr. Kr., na lokalnoj tržnici biste vidjeli sasvim udomaćene prizore kako trgovci pokušavaju skupo zacijeniti svoju robu dok je kupci istovremeno pokušavaju što jeftinije dobiti. Dakle, tako je oduvijek i svugdje bilo, što će reći da se ovdje radi o nečemu duboko utkanom u našu ljudsku prirodu.

Pozitivni i negativni okvir

Kao i sve drugo na svijetu, i ovaj zakon se može promatrati bilo iz pozitivnog, bilo iz negativnog kuta. Neki bi s obzirom na izneseno ovdje rado počeli govoriti o posvemašnjoj sebičnosti ljudske prirode te o faktičnoj nemogućnosti istinskog međuljudskog altruizma. No, cijela stvar se može i pozitivno sagledati: Svatko je od nas sam sebi najbliži i svatko je od nas jedno zasebno središte svijeta. Stoga je logično da po prirodi stvari sebe cijenimo više od drugih. Naravno, ovo se ne odnosi samo na trgovinske relacije nego i na bilo što drugo u životu. U tom smislu, najtočnije mišljenje je obično ono baš moje osobno mišljenje. Zapravo, nemamo pojma je li naše mišljenje uistinu toliko točno, ali tako barem osjećamo. Slično tome, obično je moja osobna zasluga znatno veća od zasluga drugih ljudi, a isto tako i bol: Naime, gotovo uvijek u konfliktnim situacijama imamo dojam da su nas drugi znatno više povrijedili nego mi njih. Ljudi su u ovo toliko sigurni da bi se zakleli bilo čim, a i zaklinju se… Distorzija percepcije proistekla iz centriranosti u vlastiti svijet ide tako daleko da nam ista stvara privid kako se drugi ljudi zasigurno slažu s našim nutarnjim stavovima, ali eto, kao iz čistog bezobrazluka ne žele to priznati. Stoga, za svakog čovjeka veliki korak u životu predstavlja onaj trenutak kad konačno shvatimo da nam se drugi uglavnom ne protive iz tog nekakvog bezobrazluka nego iz čvrstog subjektivnog uvjerenja kakvo je i naše. I zatim, postupno kroz učenje, diskusiju, raspravu, tj. kroz intenzivnu interakciju s drugim ljudima, čovjek polako dolazi do onih zajedničkih objektivnih istina.

Definitivna neisplativost kriminala

Kako rekosmo na početku, univerzalni zakon trgovine podrazumijeva da je cjenkanje oko proizvoda sasvim normalno i prirodno. Svoj rad, kao i sami sebe obično visoko cijenimo, s tim da drugi imaju prirodno pravo pokušati to osporiti … pa se na kraju nađemo negdje na realnoj i objektivnoj sredini.

Međutim, od kad je svijeta i vijeka u svim kulturama se podrazumijevalo da pored onog poštenog trgovca postoji i onaj nepošten, a slično je vrijedilo i za kupce. Univerzalni zakon trgovine podrazumijeva da svoju robu smiješ zacijeniti nešto više nego što vrijedi, ali zato uopće ne podrazumijeva da smiješ prodavati neispravnu ili pokvarenu robu kao zdravu i ispravnu ili slično, da prodaješ nešto što nije tvoje, ili čak da prodaješ nešto što zapravo ni ne postoji.

Jedan od najstarijih pisanih zakona na svijetu – 37 stoljeća star Hamurabijev zakonik veliku pozornost posvećuje upravo imovinskim odnosima. Od ukupno 282. člana, 121 je posvećen trgovačkim, poslovnim, kao i pitanjima naslijeđa. Ovdje bi osobito mogli podcrtati recimo članke VII. i X. koji pod prijetnjom smrtne kazne potiču trgovce i kupce da svoje poslove ne sklapaju bez pisanog ugovora ili barem ne bez prisustva svjedoka. Očito je da je već u ono vrijeme bilo puno i kupaca i trgovaca koji su se naknadno žalili da su prevareni, pa je pravedni, ali i izrazito okrutni vladar Hamurabi odlučio ovakve stvari sasjeći u korijenu. Cjenkanje da, ali u okvirima poštene i transparentne trgovine!

Vidimo, ljudi su oduvijek pokušavali varati i obmanjivati, no takvi bi se isto tako oduvijek prije ili kasnije nasukali o hridinu neumoljivih prirodnih zakona.

**Slika 1: Jednostavna tržnica s Papue Nove Gvineje**

Debalans uloženog i dobivenog

Univerzalni zakon trgovine nas neminovno podsjeća i na svu ozbiljnost i odgovornost življenja. Kako već rekosmo, ispade da nije grijeh ako nekada iz neke situacije dobijemo nešto više nego što smo uložili, no veliki je i grijeh i problem ukoliko negdje i u nečemu imamo ogromna očekivanja, a nismo uložili ništa konkretno ili smo uložili tek neznatno malo. Ovako nešto jednostavno ne prolazi, jer nije u skladu s prirodom, i što prije to shvatimo priuštit ćemo manje problema i sebi i drugima.

Umjesto zaključka: i ekonomija spasenja je jedna vrsta uzvišene trgovine

Trgovinske implikacije po sebi dotiču čak i čovjekovu relaciju s Bogom. U Kršćanskoj teologiji postoji vrlo važan pojam „ekonomije spasenja“. Njemački teolog Ottmar Fuchs kaže da je i ekonomija spasenja po sebi jedna vrsta ekonomije, ali koja se bazira na načelima milosrđa, pri čemu mi investiramo otprilike jednu kap osobnih zasluga u nepregledno more božanskoga milosrđa. I premda je kap samo kap, ona ipak u svemu tome mora postojati: kap dobrote, kap ljubavi, kap praštanja, kap zahvalnosti … bez nje ne ide!

Pred nama ljudima se kao veliki izazov pokazuje i nezgodna datost po kojoj od dobrih ljudi očekujemo uvijek još više dobrote. S obzirom da su već na neki način bogoliki, od njih se nepravedno očekuje savršenstvo, kažemo nepravedno, jer i dobar čovjek je još uvijek samo čovjek. S druge strane, od onih loših se ne očekuje više ništa dobro, a baš bi njih trebalo malo bolje pričepiti…

U Sarajevu, 21. 5. 2017.

M. B.

Kontekstualnost uspjeha i negativni aspekti društvenosti

Izuzetno razvijena kavanska (sub)kultura izgledno na našim prostorima diktira i neke šire društvene tendencije. Naime, u kavani se ne pričaju bilo kakve priče, nego baš one „kavanske priče“, a kako kod nas ljudi provode puno vremena po kavanama i kafićima, tako i naznačena kavanska priča postaje društveno dominantna, pa čak i relevantna…

U svojoj znamenitoj pjesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ Abdulah Sidran između ostaloga progovara:

Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.

Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al’ od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.

Bilo-ne bilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
– tri života da imaš…

Pomalo parafrazirajući, a pomalo i dopunjujući moglo bi se reći da je u Sarajevu stvarno teško, ne toliko živjeti koliko raditi, jer često već ranim jutrom čuješ ono „’ajmo na kafu“, pa taman kad planiraš ustati naleti još neko, pa onda još po jednu kafu/kavu … i tako, i ne okreneš se, već prošlo podne, a ti apsolutno ništa pametno nisi uradio.

Premda se može činiti kao prevelika digresija, i sam Gospodin Isus je savjetovao svojim učenicima da ne pozdravljaju nikoga putem ukoliko su krenuli nekim ozbiljnim apostolskim poslom (usp. Lk 10,4). Bibličari kažu da se tu svakako ne misli na bilo kakvo pozdravljanje, nego na ono specifično orijentalno, gdje će se ljudi nakon zazivanja mira (shalom, selam) svakako još malo zajedno zadržati, pa popričati, raspričati, možda i šalicu čaja zajedno ispiti itd. … reklo bi se, nešto vrlo slično prije spomenutim „sarajevskim izazovima i napastima“, jer mi smo tu baš negdje na granici Istoka i Zapada, pa zanosimo malo tamo, malo ‘vamo.

Kavanska supkultura

Od čega se sve sastoji kavanska priča? Ima tu svakako puno elemenata i sadržaja: rekla, kazala, nedavno lokalno ubojstvo, razbojstvo ili tučnjava, nogomet, dnevna politika, prostakluci, tračevi, neutemeljeno hvalisanje, prepucavanje, prosipanje nagomilanih frustracija, prepričavanje nepouzdanih vijesti i informacija, nihilizam po svim smjerovima i pravcima uz nezaobilaznu konstataciju da je sve „mito i korupcija“. Naravno, dogodi se tu i finih stvari i druženja, ali čak i u tom slučaju – kako ono Sidran primijeti – „od priče se ne živi“.

A sad ono pošteno čovjek da kaže, nije li upravo sve ovo dominantna odrednica naše lokalne i regionalne stvarnosti: puno destruktivne ili barem površne priče, uz sve oskudniju materijalno-imovinsku bazu?

Ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst

Provodeći posljednjih godina neka anketna istraživanja na profesionalnom planu, primijetih (a što sada mogu i materijalno dokazati) da jedni te isti ljudi o jednoj te istoj temi puno ozbiljnije i kreativnije razmišljaju unutar službenih anketnih okvira nego onako tijekom neformalnog razgovora. Jer takvom se nekakvom hibridnom metodologijom inače i služim tijekom različitih službenih skupova: Prvo održim prigodno poticajno predavanje, zatim otvorim raspravu na zadanu temu, a na kraju im dadnem anketne listiće sa istovjetnom ili barem srodnom tematikom, uz važnu napomenu da su sve ankete potpuno anonimne te da ispitanici smiju pisati što ih volja. Stoga bi čovjek logično očekivao da će se tek u anketnim listićima susresti s pravom „erupcijom“ frustracija i nezadovoljstva … kad tamo iznenađenje … potpuno prevladavaju pozitivni i kreativni stavovi, pa o čemu god se tu govorilo i radilo.

Naravno, nadalje ostaje pitanje za istražiti zašto se to tako događa? Kakvu to skrivenu moć posjeduje anketni listić da nekog poslovično isfrustriranog, nervoznog i nezadovoljnog čovjeka potakne na pozitivno i kreativno izjašnjavanje. Za sada su mi na pameti tri solucije:

1. Ozbiljan kontekst anketnog listića potiče čovjeka na ozbiljno promišljanje, a ozbiljno promišljanje po sebi i ne može biti nego pozitivno, konstruktivno i kreativno. Tu je nekakav papir, nekakav dokument; tu je nekakav službeni logo, brojevi, zatim ono „a) b) c)…“. Ispitanik osjeća da ovo nije još jedna usputna isprazna priča, napose, osjeća da sudjeluje u nečemu važnom i ozbiljnom; također, on osjeća da se s njim ozbiljno računa; potreban je i važan drugima.

2. Možda anketni listić sa svojim brojkama, tabelama i slovima evocira u ispitanicima neke školske uspomene. Možda ih ovo nesvjesno sve skupa podsjeća na neki školski test, a tad su obično imali tremu i znali su da nema zezanja. No, i ovdje kao pod „1“ dolazimo do slične pretpostavke: ozbiljna priča zahtjeva ozbiljan kontekst.

3. Ljudi se tijekom anketnog ispitivanja opredjeljuju za pozitivne solucije jer su im iste jasno predstavljene u samoj anketi. Stoji tu i ono što oni inače misle, ali pored toga sada vide i nešto bolje, te bolje i biraju. Naime, neki i jesu mišljenja da različite ankete zapravo više formiraju ljudsko razmišljanje nego što ga ispituju. Htjeli to ili ne, različite ponuđene solucije će koliko toliko proširiti čovjekove poslovično skučene stavove o nekom važnom društvenom problemu ili pitanju.

Nešto kao zaključak

Znamo da su danas jako popularne te neke priče i savjeti o životnom uspjehu, zadovoljstvu i sl. Pri tome se nerijetko većina autora fokusira na formiranje čvrste osobne odluke i volje. No, također mi se čini da pri tome ne smijemo zaboraviti da je sam uspjeh poprilično kontekstualna stvar, baš kao i ona odluka i volja o istom. Bit će da na kraju istinske promjene nikad nema bez one široke i sveobuhvatne životne promjene. Proces individuacije podrazumijeva odmak od društvenog čopora i mentaliteta mase. Duhovna odvojenost će pri tome neminovno zahtijevati i fizičku odvojenost, barem na neko određeno vrijeme. Također, osobno duhovno crnilo i skučenost nikad se neće moći razvedriti tek tako, samo od sebe. Neminovno će nam trebati tuđa pozitivna misao i vodstvo dok dovoljno ne ojačamo za svoju vlastitu. To je možda i najveća rak rana svih tih modernih psihologija, filozofija i duhovnosti. Relativizira se pitanje osobnog vodstva. Ta važno je prodati knjigu ili kakav multimedijalni kurs… Čitanje je svakako potrebno i dobro, ali ne zaboravimo ono kako nikad nitko nije sebe izbavio iz živog blata vukući se za vlastitu kosu. Ako ništa drugo, bit će nam nužno potreban barem jedan dobar i pozitivan prijatelj koji vjeruje u nas…

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

M. B.

Potjera

Istinske vrijednosti nikad ne progone čovjeka; one čekaju da budu prepoznate!

Istražujući danas nešto, te prikupljajući materijal za novi članak na temu ljudske slobode, slučajno naiđoh na jedan izuzetno dobar članak o životu i djelu Ericha Fromma. Erich Fromm (1900-1980.), američko-njemački psihoanalitičar je po sebi svakako vrlo zvučno ime u svijetu humanističkih znanosti, ali eto, nekako mi je u dosadašnjem radu bilo promaklo da se ozbiljnije pozabavim s njegovim opsežnim djelom… tu i tamo poneki fragment i citat, i ništa više od toga…

Zatim se sjetih da sam na sličan „slučajan“ način pronalazio i druge izuzetne mislioce: Berdjajev, Foucault, Girard, Watts, Pasternak i brojni drugi… Različita imena, različite priče i sudbine, različiti stvaralački opusi… No, o nakraj svega toga ciljam na onaj specifični ljudski i misaoni profil, koji doduše nikada nije bio posebno progonjen, ali isto tako, koji nikada nije bio posebno ni nametan od strane velikih moćnih ideološko-doktrinarnih društvenih mehanizama i poluga vlasti i moći. Suviše fluidna misao da bi ju se nametnulo, opet i suviše eterična da bi ju se zbog nečega posebno progonilo. U tom smislu, spominjemo i onu čuvenu zgodu s Pasternakom i Staljinom: Tamo nekad, u sovjetskoj Rusiji, u jeku staljinističkih čistki, slijepo poslušni režimski pripuzi preporučiše nemilosrdnom vođi da bi trebalo smaknuti i toga buntovnog pisca Borisa Pasternaka. Staljin je tada kažu svojim brundavim lijenim glasom samo procijedio: „Ostavite tog sanjara na miru“ (po drugoj verziji „ludu“)! To svakako ne znači da su sankcije bile u potpunosti mimoišle velikog pisca, ali usprkos svemu tome uspio je na koliko-toliko miran i dostojanstven način proživjeti svoj plodni život do samoga kraja. Uglavnom, veliki diktator u uzvišenom misliocu nije uspio prepoznati za sebe prijetnju, jer ovaj to nije ni bio, premda je u pravilu bio kritičan. No, nije ni svaka kritika ista, jer postoji kritika iz uzvišene ljubavi, a postoji i ona kritika iz prizemne mržnje, zavisti i koristoljublja.

I bez ovog prethodnog, odlika istinskih vrijednosti je da one nikada ne progone čovjeka, nego strpljivo čekaju da budu prepoznate i prihvaćene. To je zapravo stav i plod istinske ljubavi. U Pavlovom „Himnu ljubavi“ između ostaloga se kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva…“ (1 Kor 13,4-5). Dakle, istinske vrijednosti svakako egzistiraju u ritmu prave ljubavi … S jedne strane, one se ne nameću niti bahato hvastaju, ali s druge strane, one su uvijek tu i čekaju, baš kao što ni prava ljubav nikada ne prestaje (r. 8).

Nasuprot ovome, mogli bismo se pitati pa kako onda prolaze sve te nametnute stvari u našemu svijetu i životu, počevši od bjesomučnih reklama što nas svakodnevno šikaniraju potjerom – kako to već jednom Srećko Puntarić saže na tragikomičan način – „kupuj, telefoniraj, zabavljaj se; kupuj, telefoniraj, zabavljaj se…“!? Ajd dobro, reklame su još i općeprihvaćeno iritantne, ali puno je toga što sugerira kako ljudi ponekad uistinu vole biti progonjeni, baš kao što ponekad – u najboljoj maniri pećinskog lovca – vole druge progoniti.

Bilo da voli progoniti ili biti progonjen, i o čemu god se pri tome radilo, čovjek pokazuje da generalno ima velikih problema s poimanjem i prihvaćanjem kako svoje osobne slobode, tako i slobode drugih ljudi. Sigmund Freud reče da većina ljudi ne želi slobodu, jer sloboda znači odgovornost, a većina ljudi se upravo užasava odgovornosti. Zar ne žele slobodu? Pa svakako da žele, ali onu slobodu u kojoj će i za koju će netko drugi preuzeti odgovornost, a to će onda na kraju biti samo nečija tuđa sloboda, a sviju ostalih ropstvo! Svakako da taj sitni, ali bitni detalj nije mogao promaći cjeloživotnom istraživaču ljudske psihe: slobodan je samo onaj tko preuzima odgovornost za svoje djelovanje. Bez toga jednostavno ne ide.

Nadovezujući se na prethodno ujedno zaključujemo za sada: istinske vrijednosti imaju nešto zajedničko sa istinskom ljubavlju, baš kao što ova potonja računa sa istinskom slobodom. Na kraju, čovjeku se čuvati svega onoga što ga progoni, baš kao što mu se čuvati i svega onoga što se pred njim aktivno skriva. Skrivanje je tek izokrenuta potjera, upravo kao što raznorazni čupavi zubati stvorovi u svojim jamama i humkama strpljivo čekaju da ih plijen sam pronađe! I prvom, i drugom nasuprot: za istinu se od davnina govori da je „svugdje oko nas“. Ne očekujte da će vas progoniti i nametat se jer ona poštuje i svoju i vašu slobodu. Ali kad budete uistinu spremni za nju, lako će te je naći i prepoznati!

U Sarajevu, 7. 5. 2017.

M. B.

Neutemeljenost, prodavači magle i opći raspad komunikacijske zajednice …

Slično kao što ne možemo funkcionirati bez tla pod nogama, tako nam se isto crno piše kad počnemo slijediti neutemeljene istine, ideje, ideologije i vrijednosti.

Hermann Hesse je u „Igri staklenih perli“ ( iz 1943.), između ostaloga, izražavao veliku bojazan nad bujajućom „kulturom feljtona“. Pod tim je mislio na društvenu tendenciju gdje su ljudi sve manje čitali ozbiljna knjiška djela, a sve više površne novinske feljtone, te na njima stjecali svoju informiranost, ali i paušalno uvjerenje o stečenom sveznanju i kompetencijama. „Ma nije to tako, fino ti kažem, čit’o ja nekidan u novinama“! Dakle, stjecalo se uvjerenje da su novine relevantni izvor sveznanja te da nema dalje od toga.

Sa internetom su stvari postale još kompleksnije ili bolje rečeno bedastije. Premda je zamišljen kao ultimativni izvor znanja i informacija, neke stvari su u međuvremenu očito otišle u neželjenom, odnosno, bolje rečeno, neočekivanom smjeru. Zapravo, najveća blagodat interneta se pokazala kao njegova „Ahilova peta“. Za razliku od klasičnih novinskih, radijskih i televizijskih medija ovdje ti nitko ne diktira što ćeš i kada gledati, slušati, čitati ili pratiti. Da, Internet je ponudio tu divnu mogućnost da sami biramo ono što nas i kad nas zanima! Stoga bismo mogli reći da problem ustvari i nije u internetu nego u čovjeku koji se na koncu gotovo isključivo odlučio pratiti ono što odgovara njegovim postojećim uvjerenjima, i pri tomu u širokom luku izbjegavati sve ono što ovima proturječi. Dodatno, kod susreta sa informacijama – u skladu s vlastitim uvjerenjima – čovjek olako izgubi bilo kakvu kritičku distancu, i sklon je vjerovati svemu onome što pročita. Uzalud što nema nikakvih relevantnih izvora, a trebalo bi ih biti minimalno tri! Uzalud što se počesto takvi tekstovi, blogovi i „vlogovi“ uglavnom baziraju na „još nepotvrđenim informacijama“ te na „neimenovanim izvorima ili insider-ima“ s neke više instance … Pa, autor kao da nam vrišteći veli: „Ne vjerujte mi ništa, pa zar nije očito da bulaznim, izmišljam i lažem“!? Uzalud, neka istraživanja pokazuju da se čak 90% korisnika interneta ponaša na upravo predočeni način: traže isključivo ono što odgovara njihovim postojećim uvjerenjima i progutat će svaki sadržaj iz te domene, bez obzira kako je i koliko naopako utemeljen, tj. neutemeljen.

„We agree that we desagree“ – Slažemo se da se ne slažemo!

Obično se kaže ono da nema glupih pitanja nego samo glupih odgovora, međutim, navedena maksima vrijedi samo ukoliko pitalac poznaje barem dio izglednog odgovara. Npr. kako da postavim smisleno pitanje na simpoziju astrofizičara o krajnje egzotičnom Higgsovom bozonu ako pri tome o cijeloj stvari nemam barem neko elementarno znanje? I tu dolazimo onda do eskalacije problema: U susretu s nepoznatim terenom, te u nedostatku pravih pitanja, ljudi će započeti ili cijelu stvar izrugivati i nijekati, ili postavljati besmislena pitanja, ili će početi cijelom sustavu suprotstavljati onu istinu koju jedino poznaju i priznaju. Tako će u naznačenom primjeru stručnjak iz neke druge domene možda biti sklon proglasiti cijelu priču o Higgsovom bozonu besmislenom i neutemeljenom. Neupućen novinar – a koji radi posla mora nešto pitati – možda će izvaliti pred najvećim umovima današnjice: „A znači li to da je gosp. Higgs živio u Americi kad je tako volio bizone“? Dok će teoretičar zavjere biti najsamouvjereniji: „Koga vi ovdje lažete!? Kao da mi ne znamo da vas je ovdje poslala vlada iz sjene, sačinjena od vanzemaljaca reptila, kako bi nas krivo uvjerili da Higgsov bozon daje materiji masu, a mi svi dobro znamo da masa ne postoji jer živimo u Matrixu“!

I što bi onda ugledni stručnjak s dva doktorata i tri magisterija trebao na sve ovo reći? Najvjerojatnije će jednostavno ostati bez teksta!

Otprilike, u prethodnom primjeru se očituje i moja temeljna nakana oko ovoga teksta. I sam sam nerijetko zatečen kako je s nekim ljudima danas gotovo nemoguće raspravljati. Kad te zaspu s još nepotvrđenim informacijama, neimenovanim izvorima, s pitanjima samo nešto da se pita, napose s raznim bizarnim i fantastičnim teorijama ili te jednostavno popljuju sa svim onim što znaš i što jesi … nekako jednostavno se i ne sekiraš previše … kažeš samo sa osmjehom na licu: „Slažemo se da se ne slažemo“!

Istini za volju, sasvim je jasno da se čovjek snalazi puno bolje unutar svoje komunikacijske zajednice nego u nekoj drugoj. No, čini se da danas dolazi do svojevrsnog potpunog raspada. Ne može se voljeti ono što se ne poznaje, a kako već rekosmo, ovaj afinitet danas izostaje. Slijepo slijedeći svoja partikularna uvjerenja i krajnje reducirane istine, čovjek zapada sve dublje u jedan mali svijet iz kojeg više nema izlaska. Provalija je već otvorena … širi se … i sve ju je teže preskočiti …

Neutemeljenost i numinozno

Ljudi su manje-više oduvijek više naginjali ispraznim i neutemeljenim idejama i ideologijama nego što su žudili za strpljivim studioznim stjecanjem znanja i istine, a čak kad ovakvo plemenito htijenje i postoji, vidimo da počesto opstaje i ona nemogućnost priznanja o vlastitom neznanju unutar nekog područja, premda smo na nekim drugim područjima možda uistinu i kompetentni.

No, ovdje nas zanima što neutemeljenost čini tako privlačnom i izazovnom u očima čovjeka? Zašto joj čovjek tako lako daje svoje povjerenje, pa čak nerijetko povjerava i sam život? Može zvučati iznenađujuće, ali neutemeljenost je božanska osobina! Ta Bog je zadnji neutemeljeni temelj cjelokupne stvarnosti, jer da treba neki temelj, onda bi toga morali prekrižiti kao pretendenta na božansko mjesto, te opet tražiti Onoga koji je bez temelja.

Još od prvih stranica biblije se jasno ističe kako područje božanskog za čovjeka predstavlja područje tragičnog. Ono, biti kao Bog se za čovjeka pokazuje praiskonskim izazovom, ali izazovom koji vodi u propast. I tako u skladu s naznačenom problematikom, neutemeljeni čovjek nema druge sličnosti s Bogom osim što je neutemeljen. Međutim, čovjek je po svojoj prirodi određen za utemeljenost. Ako nemamo tla pod nogama, jednostavno propadamo! Zanimljivo je da je upravo gubitak tla pod sobom jedan od dva primordijalna urođena ljudska straha. Drugi je strah od bučnih i neugodnih zvukova. Dakle, sa ova dva straha se rađamo, a svi drugi su naučeni kroz život i odrastanje!

Slično kao što ne možemo funkcionirati bez tla pod nogama, tako nam se isto crno piše kad počnemo slijediti neutemeljene istine, ideje, ideologije i vrijednosti. S tim, ovdje obično treba

proći nešto vremena da bi se počelo propadati, no i sama propast zato duže traje …

U Sarajevu, 5. 5. 2017.

M. B.

More promjene: Jedan malo drugačiji pogled na pamet i glupost

Rekao bih da kod svakog od nas postoji minimalno jedno životno područje gdje vidimo istinu, znamo istinu, osjećamo istinu, ali svejedno još uvijek vjerujemo u laž.

Nedavno sam na netu, a možda i vi već, upratio zgodnu, zapravo tragikomičnu definiciju budale: “Vidiš istinu, znaš istinu, osjećaš istinu, ali opet vjeruješ u laž”. Iz reakcija sam primijetio da se ljudi obično slatko nasmiju kad ovo čuju, i ono nekako, kao da se osjećaju poprilično familijarno s navedenom istinom. Zar smo svi budale? Rekao bih, svakako nismo, ali dodao bih i to da kod sviju nas postoji minimalno jedno životno područje gdje vidimo istinu, znamo istinu, osjećamo istinu, ali svejedno još uvijek vjerujemo u laž.

Počevši od 19. st. na ovamo, istraživanja čovjekove psihe i svijesti dovodili su uvijek do sve više informacija, kao i do sve dublje spoznaje o složenosti ljudskog bića i osobnosti. Tako se govorilo uvijek o sve više razina svijesti, o sve većem broju obrambenih mehanizama itd. Slično tome, u 20. stoljeću se počelo govoriti i višestrukim inteligencijama kod čovjeka. Nemamo samo onu uobičajenu racionalnu, nego i emocionalnu, duhovnu, prostornu, glazbenu, sportsku itd. Iz potonjeg istraživanja proizlazi da je sasvim normalno ukoliko smo na nekim područjima veoma pametni, a na drugima to baš i nismo. Štoviše, uz jednu genijalnost obično pouzdano ide i barem jedna ludorija težeg kalibra.

Kako već rekosmo, svi mi imamo to barem jedno područje gdje se oglušujemo o validne argumente i djelujemo poprilično slijepo. Takav sam na primjer ja s pušenjem. Znam da mi škodi, vidim da mi škodi, osjećam da mi škodi, štoviše, potpuno jasno znam da mi pod određenim okolnostima pušenje čak može doći glave, ali ja opet pušim.

Dakle, u pozadini naših ponašanja neka htijenja su toliko snažna da nikakva razumska argumentacija ne može da ih destabilizira… ili ipak može? Poslije tko zna koliko liječničkih, prijateljskih i obiteljskih savjeta o prestanku pušenja, mislim da sam barem malo smekšao po ovom pitanju. Prije bih odmah ljutito navalio s kontra argumentina: “Pušenje ima i pozitivnih zdravstvenih učinaka … Hitler je bio prvi veliki pokretač antipušačkih kampanja na državnoj razini… Zašto ne zabrane alkohol, kad on provjereno više ubija od cigareta, a o njegovim sociopatskim učincima na čovjekovo ponašanje da i ne govorimo… itd., itd.”! Kako rekoh, još uvijek sam strastveni pušač, ali barem savjete o prestanku ne smatram više neprijateljskima. Tko zna, možda još jedno godinu dvije i stotinjak prijateljskih – jedno te istih – savjeta, i prestat ću skroz.

Pri tome se ne rugam samom sebi, nego izgleda da to jednostavno tako ide s glupošću. Volja je poput čvrste hridi, a razumski argumenti su poput mekanih morskih valova. Isprva se čini kako valovi nemaju šanse protiv te velike kliske kamene gromade, ali malo pomalo… hrid će doduše tu i dalje ostati, ali valovi će je s vremenom preoblikovati.

Strpljenje prije svega

Kako rekosmo, svi mi imao u sebi i pameti i gluposti, no problem je što je to od čovjeka do čovjeka različito posloženo i raspoređeno i onda se stalno događa da pamet jednog udara na glupost drugog, ali naravno i obratno: jer i onaj drugi je ponegdje pametan, kao što ovaj prvi nije. I što nam onda u tom smislu ostaje? Pa izgledno upornost i strpljenje, reklo bi se upravo one vrline koje se na Zapadu danas i ne njeguju puno, tj. barem ne na duže staze. Odnosno, na Zapadu se danas može govoriti o sveprisutnoj kulturi kvartala: Ukoliko u periodu od tri mjeseca profit ne poraste ili se ne riješi neki problem u relaciji ili vezi, bit će otpuštenih, i tamo i vamo!

Istini za volju, u nekim životnim područjima se i mora tako hitro djelovati, međutim, puno je toga pod nebom što zahtjeva godine za kvalitetne promjene. A u socijalnom kontekstu i znatno više od toga, jer npr. osnovna vremenska jedinica promjene mentaliteta jednog naroda je 50 godina! I to opet, ovdje se ne govori o potpunoj ili opsežnoj promjeni mentaliteta nego tek o izvjesnoj korekciji. Reklo bi se puno… netko jednostavno ne želi toliko čekati (ako govorimo o našim kolektivnim političkim ludorijama danas…) i ima potpuno pravo da ne čeka, premda je ipak plemenitije ulagati sebe za bolje sutra (tko smije i želi).

Ne ulazeći u detalje ičijeg života, kao ni u slobodu osobnih odluka, ovo je bio samo mali poticaj da se ne libimo biti uporni u dobrim savjetima i svjedočenjima. Tuđe odbijanje i poricanje nas ne smije razočarati i razoružati, jer kako već rekosmo, to jednostavno tako ide. Neće puno pomoći ako budeš jedan jedini usamljeni val promjene, zato budi more promjene!

U Sarajevu, 2. 5. 2017.

M. B.