Oznaka: problemi

O strpljivosti

Strpljivost nikad ne zna kad će biti pobijeđena. Onaj koji je strpljiv ne može predvidjeti gdje će mjeseci šutnje, povlačenja, odobravanja eksplodirati u razornom bijesu. Strpljivost je teško prepoznati. Vidimo snagu srdžbe, moć ljutnje kada se ona izgubi. Ono što ne vidimo su tjedni i mjeseci strpljivog podnošenja života, životnih napora i problema. Strpljivost se ne ističe. Kao što se šutnja ne ističe u vici i galami, ni strpljivost se ne može uočiti tamo gdje smo svi srditi, bijesni i spremni na sukob zbog najmanje sitnice. Strpljivost se rađa i odgaja daleko od sukoba i svađe. Ona je poput dugogodišnje pripreme za neki događaj. Kao što se netko godinama priprema za uspon na vrh planine koji možda traje tek nekoliko dana i strpljivo se priprema i sprema mjesecima za sukob na parkingu koji može potrajati tek nekoliko sekundi i čiji ishod može rezultirati posljedicama koje će ga trajno obilježiti. Strpljivost se ne da dokraja spoznati kao što ni onaj koji se penje na planinu ne može znati hoće li se vrijeme naglo promijeniti i izazvati maglu, snijeg, oluju, lavinu. Koliko god se vježbao za sve moguće uvjete, planinar je na kraju ipak prepušten na milost i ne milost prevrtljivostima i ćudi vremena i vremenskih prilika. Koliko god se čovjek pripremao u strpljivosti, na kraju je i on prepušten prevrtljivostima i ćudima okolnosti i ljudi koje susreće. Bio i savršeno strpljiv, čovjek ne može znati tko je onaj drugi s kojim komunicira oko prednosti skretanja u susjednu ulicu ili oko pitanja tko je prije trebao doći na red na šalteru, on ili onaj drugi. Strpljivost u sebi nosi element nepravde prema strpljivom. Mjesecima biti strpljiv i sve podnositi i onda na kratko izgubiti živce zbog mjesta u redu za plaćanje računa čovjeka pretvara u nasilnika koji i kada ne učini ništa, biva označen kao netko tko je bezobrazan, nasilan i bez kućnog odgoja. Uzalud njegova objašnjenja da je mjesecima strpljiv jer mu je žena bolesna, jer su mu djeca malena, jer je upravo ostao bez posla. Ništa od toga neće biti uvaženo kao argument. Možda je bolje onda privatno divljati, bjesniti i razbijati sve oko sebe tako da nikoga ne oštetimo osim sami sebe da bi se nekoliko sekundi moglo mirno slušati kako vam se netko unosi u lice i dok vas nekontrolirano pljuje psuje vam i prijeti?

Strpljivost je nezahvalna. Kada je zbog trenutka srdžbe izgubimo, ona sama ništa ne čini da nam pomogne niti su njezini argumenti bilo kome važni. I da sama u naše ime progovori i kaže: Pustite ga na miru mjesecima me trpi i šuti i podnosi sve probleme i poteškoće, nitko je ne bi slušao. Nezahvalno je kako jedan dug period strpljivosti kojega smo s velikim naporima i mukama gradili i podnosili biva pobijeđen od nekoliko sekundi ljutnje, srdžbe, bijesa, vike, psovanja, vrijeđanja. Lakše bismo podnijeli optužbu da smo bezobrazni, arogantni, grubi i nasilni kada bi nam priznali zasluge onih tjedana i mjeseci strpljivosti koji su nam bili izuzetno teški. Prihvatili bismo da nas optuže za nestrpljivost kada bi istinski i iskreno razumjeli sve napore i patnje postizanja i čuvanja strpljivosti u odnosu prema ljudima i svijetu oko nas. Nitko od nas ne zna kontekst tuđe strpljivosti i koliko ona već traje. Strpljivost je skrivena. Ponekad je prepoznamo u onome koji dok čeka u redu, mirno podnosi i šuti tiradu uvreda i vrijeđanja od strane drugoga zbog neke potpuno beznačajne stvari. Tko zna je li taj koji je miran i šuti dosegao savršenstvo u strpljivosti ili je privatno odabrao ljutnju i bijes kako bi javno mogao biti strpljiv? Dok kao stranci stojimo u redu ili tražimo parking ili čekamo zeleno na semaforu pomislimo na sve te ljude oko sebe koji također čekaju i šute. Tko zna tko je od njih već mjesecima i tjednima strpljiv sa svojim problemima i mukama kod kuće, na poslu, s rodbinom, s obitelji. Najmanje što možemo učiniti jest u trenutku kada pomislimo nekome opsovati, izvrijeđati ga i biti nasilni prema njemu, da se sjetimo kako je strpljivost skrivena i nezahvalna. Nikad ne znamo koliko već dugo čovjek koji pred nama stoji šuti, trpi, podnosi u svojoj strpljivosti. Možda možemo pokazati zahvalnost njegovoj strpljivosti tako što ćemo i mi u tom trenutku u tom vremenskom prostoru od nekoliko sekundi šutjeti i biti strpljivi zajedno s njim.

U Sarajevu 12. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O žalosti

Svijet u kojem se krećemo često nudi samo nasmiješena i sretna lica. Čovjek ima dojam da živi u jednoj vrsti sretne utopije koja nikada neće nestati i to mu ulijeva određenu sigurnost, optimizam. Živimo u svijetu uklonjene smrti i uklonjene starosti iz javnog života. Starost više nije prihvatljiva, a smrt više nije misteriozna. I starost i smrt postali su ekonomski pokazatelji. Prestali su biti bitni i sastavni dio ljudskog života. Govoriti o starosti danas znači govoriti o ekonomskoj nesposobnosti čovjeka da proizvodi. Govoriti o smrti znači govoriti o ekonomskom riziku za proizvodnju i potrošnju.

Starost i smrt gube svoju osobnu dimenziju  i smještaju se na margine ne samo u figurativnom nego i doslovnom smislu. Iako su možda starački domovi ili bolnice u samom središtu grada, izvan njih se ne primjećuje nikoga. Unutar zidova se odvija sva drama, tragedija, i katastrofa ljudskog starenja, bolesti i umiranja. Jedna od sastavnica starenja i smrti je ljudska žalost. Ta žalost može biti zbog propuštenih životnih prilika u mladosti i u životu koje se u starosti ne mogu ponovo dobiti. Žalost može biti i zbog bolesti, trenutak kada čovjek spozna i bude mu rečeno da mu preostaje nekoliko mjeseci života. Tada počinje grozničava borba sa traženjem smisla i svrhe vlastitog života i postojanja. I na kraju, žalost može biti zbog smrti, gubitka drage i voljene osobe, oca, majke, djeteta, bliskog prijatelja.

Sprovod je specifično iskustvo svih triju sastavnica, i starosti, i bolesti i smrti. To znači da je sprovod i specifično iskustvo žalosti. Međutim, čak i ta prirodna žalost za voljenom osobom nekako je zatvorena unutar zidova groblja. Ona ne smije izaći izvan tih zidova. Zidovi groblja su granica unutar koje se smije žaliti. Izvan tih zidova žalost iako možda i postoji nije prihvatljiva, a nekad nije ni dopuštena i smatra ju se slabošću.

Nesvjestan zidova bolnica, staračkih domova i groblja, čovjek je danas unutar vlastite nutrine postavio zidove svojoj žalosti koji su djelomično proizašli zbog fizičkih zidova koji su od njega sakrili i skrivaju bitnu sastavnicu njegova života, njegovu buduću starost, bolest, samoću, patnju i umiranje. Postavivši zidove svojoj vlastitoj nutrini, čovjek je postavio i zidove svojoj vlastitoj žalosti. U svijetu u kojem živi u kojem se kreće nije mu dopušteno žaliti, napose nije mu dopušteno žaliti dugo vremena. U svijetu među ljudima s kojima živi njegova žalost ima određen rok trajanja.

Njegova žalost za ocem, majkom, suprugom, prijateljem ne smije biti trajna i vidljiva. Čovjek se mora stidljivo skrivati unutar svoja četiri zida, tamo gdje ga nitko ne vidi. Unutar svoja četiri zida konačno može pustiti da iz njegove nutrine poput bujice koja sve nosi provali sav bol, patnja, tjeskoba. Ali iz njegove nutrine zajedno s bolju i patnjom često provaljuje i bijes i nervoza zbog društva koje mu ne dopušta da bude žalostan i da žali za onim koga je izgubio.

Ako bi javno pokazivao žalost i plakao i pri tom govorio da je razlog njegove žalosti starost, bolest i smrt njemu drage i voljene osobe, vjerojatno bi bio nazvan diskriminatorom jer diskriminira radosni i sretni svijet, radosne i sretne ljude svojom žalošću i plačem. Jer ih podsjeća na ono što se skriva unutar zidova bolnica, staračkih domova i groblja.

Čovjeku je danas zabranjeno biti žalostan, nije mu dopušteno plakati kad nekoga izgubi, kada mu netko drag zauvijek ode. Čak i u najtežim trenutcima žalosti, u trenutku kada se lijes voljene osobe spušta da nepovratno bude zatrpan prljavom i mokrom zemljom, i tad njegova žalost ne dolazi do izražaja jer lijekovi pomažu da žalost, bolest, starost i smrt izgledaju nestvarni i kada se ujutro probudi da ima osjećaj da je sve to bio samo ružan san.

Živimo u neobičnom i pomalo čudnom svijetu. Vijesti nas svakodnevno podsjećaju da je žalost, bolest, smrt, starost sastavni dio našeg života kako to vidimo tamo gdje se bezumno ratuje i ubija. Međutim, u isto vrijeme nas to ne dotiče, ne osjećamo to kao nešto što bi nam trebalo pripadati ili što će nas, ako ništa na osobnoj razini, prije ili kasnije dostići.

Paradoks tolike tragičnosti i mučnosti ljudskog života s jedne strane kroz bolest, starost i smrt i prividne vječnosti i mladosti s druge strane, djelomično leži u tome što smo jednostavno odustali i prestali žaliti i što žalost odbijamo od sebe kao slabost, tragediju i katastrofu nesvjesni da biti čovjek, bez obzira željeli mi to prihvatiti ili ne, znači biti i žalosno biće – homo dolorosus.

Jer čovjeku nije dopušteno biti žalostan u onoj mjeri koliko je potrebno da bi čovjek žalost iskusio u svoj njezinoj tajnosti, tragičnosti. Zbog toga se čovjek boji žalosti, od nje bježi i od nje se sklanja nastojeći žaliti prema društveno „propisanoj i dopuštenoj mjeri“. A ta propisana mjera se sklanja iza zidova staračkih domova, bolnica i groblja postavljajući pri tome i samom čovjeku nepremostiv zid unutar njega samoga. Zato čovjek nosi ponekad masku smijeha, masku sreće, masku radosti, dok iznutra živi u strahu i anksioznosti hoće li negdje putem dok ide na posao, u trgovinu, u shopping sresti neko žalosno lice, ugledati starački dom, bolnicu ili ne daj bože mrtvačka kola.

Čovjek kao da živi ponekad u histeričnom strahu od žalosti koja bi ga mogla pogoditi. I zato mu gode zidovi staračkih domova, bolnica i groblja sve do onog trenutka dok se ne nađe unutar jednog od tih zidova. I tada počinje tragedija njegova života, njegov bijes počinje izlaziti na vidjelo jer se od njega skrivalo ono što je dio njegovog života. Jer nije mu bilo dopušteno da vidi barem jedno žalosno lice koje bi mu bez riječi i gesti samom svojom pojavom reklo da su i žalost, bolest, starost i smrt dio njegovog života, ako ne odmah, onda uskoro.

Žalost je sastavni dio čovjeka, sigurno da za mnoge žalost nije ugodna, nije prihvatljiva. Ali ona nam pripada esencijalno i egzistencijalno. Žalost ne mora biti kraj i zadnji osjećaj koji bi mogli i trebali osjećati u životu. Ali u svijetu nasmijanih i nasmiješenih lica koliko god tragično i neugodno bilo sresti lice žalosti u drugoj osobi, lijepo ga je sresti jer nas podsjeća na stvarnost skrivenu iza visokih zidova i takvo lice nas podsjeća da nam je dopušteno koliko je god potrebno osjećati žalost zbog nekoga koga smo izgubili unutar onih zidova koji od nas toliko toga skrivaju i ne pokušavaju nam i ne trude nam se reći. Sresti žalosno lice je jedna vrsta skrivenog i nevidljivog altruizma jer nas podsjeća da u svojoj žalosti nismo sami i nismo jedini, iako smo uglavnom skriveni i stidljivi kada smo žalosni jer diskriminiramo sretna i nasmijana lica.

Umjesto zaključka

U fiktivnom svijetu bez problema zapravo se non stop priča o nekim problemima, s tim da su oni uvijek u trećem licu, dal’ već jednine ili množine … Pričamo o „njihovim“ problemima ili „njegovim“ i „njezinim“, dok oni „moji“ i „tvoji“ problemi ostaju strogi tabu. Kao nadišli smo ih … dopuštajući im pri tomu da gnjiju u dubini bića, nezaustavljivo pretvarajući zdrave životne sokove u jezive gangrenozne plinove i trulež …

Protjerujući tugu i žalost iz svoje javnosti i privatnosti, Heideggerovim rječnikom rečeno, čovjek je dosegao formu nenavlastitog postojanja. Odrekavši se jedne bitne sastavnice svoga ljudskog postojanja čovjek je prestao živjeti, te je počeo bivati življen. S druge strane, a dodatno, skrivajući tugu i patnju, on nije uspio ove potonje rastočiti nego samo mistificirati i dodatno rasplamsati. U svijetu skrivenih osjećanja vlastite teške emocije postaju eksces, a čovjek se zbog njih počinje osjećati kao istinska crna ovca i čudak, sve dok u slučajnom iskrenom razgovoru ne sazna da je njegov „strašni“ problem zapravo problem svih normalnih smrtnika. Bez emocionalne iskrenosti nema ni emocionalnog susretanja, kao što bez ovog potonjeg nema ni emocionalnog iscjeljenja i smiraja.

U Sarajevu, 26. 4. 2017.

O. J.

 

Exit mobile version