Igor Žontar – Poptheo Web Portal

Od neuroteologije do transhumanizma – strah od smrti ili futuristički science fiction?

Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturalni projekt koji podržava uporabu novih znanstvenih disciplina i tehnologija za poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništavanje svega što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su: glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Premda navedeni projekt odiše svježinom, kao i mnoštvom novih i originalnih ideja, čovjek se ovdje neminovno susreće s mnoštvom teških znanstvenih, etičkih i religioznih pitanja koja se na koncu sva mogu svesti na ono elementarno humanističko pitanje: Tko je to čovjek, što je njegova zadaća i smisao na ovom svijetu i koji mu je krajnji cilj i sudbina?

Znanost već odavno proučava važnost misli i osjećaja u religijskom iskustvu. U prošlome je desetljeću novi način istraživanja tako doprinio i razvoju nove discipline – neuroteologije. Eugene d’Aquili i Andrew Newberg, vodeći istraživači neuroteologije, definiraju neuroteologiju kao proučavanje moždano/umskog funkcioniranja u smislu odnosa s Bogom ili konačnom stvarnošću. Pokušaji novih neuroznanstvenih dokaza za Božju opstojnost ili samo lokalizaciju Božje točke u mozgu vode i takvim tvrdnjama, kao što su tvrdnje o tomu da je Bog ništa drugo nego električni prikaz u mozgu onoga tko iskazuje svoju vjeru u Boga i na taj način potvrđuje određeno religijsko iskustvo. Jedan od prvih znanstvenika koji su istraživali važnost mozga u razumijevanju religijskog iskustva bio je Michael Persinger. Persinger se bavio ulogom određenih moždanih regija u religijskim i mističnim iskustvima. S druge strane, Rhawn Joseph vjeruje, primjerice, kako je struktura limbičkog sustava odgovorna za duhovna i religijska iskustva, te da univerzalnost religijskog vjerovanja proizlazi iz svim ljudima zajedničkog limbičkog sustava. Drugi je istraživač, Carol Albright, pokušao locirati, tj. lokalizirati tzv. Božji modul u limbičkom sustavu, tako ignorirajući činjenicu holističkog funkcioniranja mozga. Iz ovog je jasno kako znanstveni pokušaji osporavanja ili afirmiranja Božje opstojnosti ne prestaju ni dan danas. Stoga stara Freudova tvrdnja o religiji kao neurozi danas se mijenja novom paradigmom o religiji kao biološkom fenomenu koji je evoluirao kod ljudi kroz proces prirodne selekcije. No, dok danas još uvijek toliko srčano raspravljamo o različitim formama relativizma, naturalizacija svih vidova znanosti dospijeva do točke kulminacije. Potrebno se prisjetiti samo Searlove naturalizacije intencionalnosti, Quineove naturalizacije epistemologije te nedavne Dennettove teze o naturalizaciji i same religije. Daniel Dennett, jedan od najutjecajnijih živućih filozofa, nudi na 377 strana prikaz religije kao prirodne pojave koju treba staviti pod svjetlo i mikroskop, te na taj način prekinuti s čarolijom. Stoga se pozornost o priči o različitim relativizmima mora usmjeriti na opasnosti koje donosi današnji znanstveni redukcionizam, naturalizam i monizam.

**Slika 1: Kolaž pojmova koji se uobičajeno dovode u bližu vezu s projektom transhumanizma.**

Transhumanizam – nešto posve novo ili sasvim stara ideja u novom pakiranju?

Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturalni projekt koji podržava uporabu novih znanstvenih disciplina i tehnologija za poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništavanje svega što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su: glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Samo spominjanje transhumanizma, skraćeno „H+“ ili „h+“ (Humanity +), datira od biologa Juliana Huxleya, inače brata poznatijeg autora -najpoznatijeg antiutopijskog romana „Vrli novi svijet“- Aldousa Huxleya. Julian transhumanizam definira 1957. godine kao stanje u kojem čovjek i dalje ostaje čovjek, ali transcendira samoga sebe, uvidjevši nove mogućnosti svoje ljudske prirode. Suvremeno značenje transhumanizma je rezultat 1980-tih u kojima se grupa američkih znanstvenika, umjetnika i futurista organizirala u udrugu, danas poznatiju kao transhumanistički pokret. Središnja teza transhumanizma je u tome da se biološko tijelo, zasnovano na karbonu, tijelo koje stari i neminovno odumire, mora redizajnirati uporabom napredne nanotehnologije, genetskog inženjeringa, psihofarmaceutike, terapija protiv starenja, neuralnih sučelja, lijekova za poboljšanje pamćenja i kognitivnih tehnika. Iako nam se ta priča trenutačno čini iluzijom futurista, zagovornici i simpatizeri pokreta tvrde kako će do prvih rezultata istraživanja doći u narednih tridesetak godina. Međutim, kao središnje pitanje i dalje ostaje pitanje osobnosti i identiteta. Transhumanisti tvrde kako „platforma“ identiteta ne predstavlja poteškoću. Oni smatraju kako je osobnost trenutačno zasnovana na karbonski temeljenim mozgovima, ali u narednom će se razdoblju informacija moći pohraniti u različitim silikonski temeljenim „platformama“. Tako transhumanistička ideja na neki način sliči staroj gnostičkoj herezi prema kojoj je tijelo nužno zlo, a um zatočenik u okovima smrtnoga tijela, zatočen čekajući konačno oslobođenje. U konačnici, transhumanizam zahtijeva samotransformaciju u neku posthumnu formu, u nekog Nietzscheovog Űbermenscha. Na ovaj način transhumanistički međunarodni projekt cilja ostvarenju ideje trans-čovjeka, ideje koju je misaono skicirao futurist FM-2030, poznatiji kao F. M. Estfandiary. On je tvrdio kako su znakovi pojave trans-čovječanstva: proteze, plastička kirurgija, intezivna uporaba telekomunikacija, kozmopolitski pogled na svijet, androgenost, reproduktivne tehnologije, odsutnost religijskih vjerovanja i odbacivanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Interesantno je naglasiti kako znameniti američki profesor političke ekonomije Francis Fukuyama ideju transhumanizma smatra najopasnijom idejom današnjice, a o svim posljedicama takve ideje govori u svojoj knjizi „Kraj čovjeka? Naša posthumana budućnost“ (sic!).

**Slika 2: Bliža budućnost čovjeka -artificijalna besmrtnost uz obilato korištenje genetskih modifikacija, bionike i napredne farmaceutike?**

Neuroetika

Pojam uvodi William Safire, bivši kolumnist New York Timesa i predsjednik Dana fondacije – privatnog filantropskog instituta za istraživanja mozga. Nanoetika je disciplina u povojima, a bavi se pokušajima sagledavanja svih opasnosti ubrzanog razvoja neuroznanstvenih i nanotehnoloških disciplina. Mada se čini kako takav ubrzani napredak tehnologije vodi boljitku čovjeka, u osnovi posljedice su nepoznate. Navedimo samo neke primjere takvog brzog tehnologijskog napretka.

Primjerice, recentna istraživanja moždane strukture sugeriraju da dio frontalnog režnja, prefrontalni korteks, ne zadobiva svoj funkcionalni status do 15 godine života ili po drugim rezultatima istraživanja do kasne adolescencije/postadolescencije (16-18. 20). Međutim, taj dio mozga igra veliku ulogu u prosuđivanju. Ukoliko prefrontalni korteks ne zadobiva svoj funkcionalni status do 15 ili čak 18 godine života, onda se adolescent koji je u tim godinama počinio teški prijestup, primjerice ubojstvo, ne može tretirati kao odrasla osoba. Što je s moralnom odgovornošću? Tako danas neuroznanstvenici, primjenom različitim tehnika snimanja mozga (PET, fMRI, SPECT itd.), pokušavaju dobiti sliku mozga uključenog u izvršavanje niza mentalnih, kognitivnih zadaća. Danas se čak pokušava osmisliti, razvojem tehnologije, i naprednija verzija poligrafa. Uočivši mogućnost primjene različitih tehnika varanja poligrafa koji simultano bilježi više fizioloških procesa u organizmu, kao što su: krvni tlak, puls, brzina disanja i psihogalvanski refleks, neuroznanstvenici razvijaju model učinkovitijeg detektora laži koji se zasniva na snimkama moždanih aktivnosti u trenutku kada osoba izgovara istinu ili neistinu. S duge strane, profesor Kevin Warwick, profesor kibernetike na University of Reading, posjeduje injektiran implantat u svojoj ruci koji omogućava njegovom nervnom sustavu komunikaciju s kompjutorom. O odnosu ljudske i umjetne (artificijelne) inteligencije, već šezdesetih godina prošloga stoljeća piše kompjutorski znanstvenik Marvin Minsky. S druge strane, takvi bi budući implantati injektirani u retinu mogli poboljšati vid ili injektirani u kohleju poboljšati sluh. Također bi mogli dovesti i do toga da čovjek vidi infracrvene frekvencije ili čuje ultrazvuk. No dovoljno je pogledati samo predviđanja tehnološkog napretka u budućih pedeset godina, a iznesena na svjetskim predavanjima danas cijenjenog astrofizičara, profesora fizike na City University of New York, Michio Kakua koji govori i o novoj internetskoj leći. Stoga, ideja filma „Minority Report“ (2002) o budućnosti u kojoj policajci koriste psihičku tehnologiju kako bi predvidjeli buduće kriminalno ponašanje i pritvorili zločinca prije nego počini zločin, danas (2017) ne predstavlja samo scenarij SF filma, nego i stvarnu opasnost. Sve izneseno potiče na nova etička promišljanja, novo razumijevanje tehnološkog progresa, smisla života, patnje, starenja i smrti. Mogu reći, nama kršćanima opasnost ne prijeti jer smo krštenjem transformirani u Kristu, a onima koji ostadoše u starome tijelu, Adamu, potraga za novim tijelom stvara izazovan osjećaj.

U Sarajevu, 21. 3. 2017.

I. Ž.

Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.

Društvo znanja – ideologijska sintagma 21. stoljeća

Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva?

Prisjetiviši se teškog Platonova promišljanja o tomu što je znanje, učinila mi se iznimno ispraznom sintagma, osobito iskazana iz usta onih koji teško da znaju i tko je Platon, o društvu znanja ili knowledge based society. Toliko smo puta u proteklim godinama čuli već spomenuti eufemizam, a znanje smo degradirali. Međutim, čini mi se kako svaka ideologija, pa i ideologija 21. stoljeća, mora u javni „intelektualni“ prostor iznijeti i neku parolu, ali u ovom slučaju potpuno nepromišljeno i vulgarno. Obećavalo nam se kako će sva europska društva do 2010. godine pripadati zajednici znanja ili ih uopće neće biti. Obećavalo nam se kako će mladi znanstvenici Europe i svijeta biti umreženi u inteligentnu zajednicu, zajednicu prosperiteta i blagostanja. Obećavalo nam se kako će znanje biti „in“. No, čini mi se kako smo na koncu 2017. godine sve više i više svjesni zabluda „društva znanja“. Razlog je tomu praznina srednjoškolskog i visokoškolskog prostora. Pregršt je razloga koji idu u prilog Adornovoj teoriji poluobrazovanosti i Liessmannovoj teoriji neobrazovanosti. Iako je Peter F. Drucker, „prorok“ modernog menadžmenta, kao tvorac sintagme društvo znanja o takvom društvu teorijski promišljao na potpuno drugačiji način, današnji nam predstavnici Europske zajednice, prosvjetni političari i politički reformatori društvo znanja definiraju kao strateški cilj razvoja društva utemeljenog na kreativnom pristupu stvaranja novih spoznaja i inovacija, cjeloživotnog učenja i poticanja ljudskih potencijala na korist društva u cjelini. Međutim, Amerika koja statistički prednjači u godišnjem izdvajanju za istraživanje i razvoj bilježi pad s 30, 8 % na 26, 7 % u razdoblju od 1995. do 2005. godine. Isti trend stagnacije u vezi s godišnjim proračunskim izdvajanjima za istraživanje i razvoj dosljedno prati i Europa. Jedini porast, u istom razdoblju, statistički bilježi Azija s 23,8 % na 31, 3 %. Stoga uviđamo kako najglasniji zastupnici i promotori ideologijske sintagme društvo znanja godišnje izdvajaju sve manje i manje nužnih financijskih sredstava za znanstveno-istraživački rad i razvoj. Iz tog je razloga jasno kako postoje određena proturječja, možda poteškoće koje treba u što skorije vrijeme prevladati ili ideologijske pozadine kojih se treba promptno intelektualno osloboditi. Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva? Znanje je moć, predstavlja rečenicu kojom Francis Bacon započima projekt moderne, a društvo znanja je sintagma kojom Peter F. Drucker započima projekt, kako ga neki već danas karakteriziraju, hiper-moderne, jer je post-moderna već dovela do ukidanja subjekta, značenja, istine, prirode, društva, moći i same realnosti. Danas je i samo znanje postalo roba uporabne vrijednosti u kojoj je znak poprimio određeno značenje, a suština postala slika. Tako nam mora stalno odzvanjati, pa makar i kakofonijski, Baudrillardova tvrdnja da je moć u rukama onoga tko može dati i kojemu se ne može uzvratiti. Stoga nam u simulaciji znanja drugi nameću potrebu za stalnim reformama, prijašnjim sinonimom za revoluciju, a da ne znamo više ni što je podvrgnuto reformi, ni što su ciljevi reforme ukoliko je sve virtualizirano i digitalizirano, ukoliko je sve simulakrum i simulacija, ukoliko je simbol/znak poprimio značenje, ukoliko se od profesora traži prijenos „kvalitetne“, sadržinski ispunjene informacije.

Informacija je sve što moraš znati – Zvijezda možeš biti i Ti

Ludwig Wittgenstein je površnu radoznalost glede najnovijih znanstvenih otkrića nazvao jednom od najgadnijih želja modernog čovjeka. Moderni mladi čovjek u potrazi za informacijom iskazuje upravo takvu želju. Često nam se kao sudionicima obrazovnog procesa čini da mladi čovjek želi žurnalistički pristup znanju. Tako je potpuno opravdano Liessmannovo gledište kako primjerice „gimnazija po svojoj prvotnoj formaciji ne (odgaja) za obrazovanje nego za učenost, a to odnedavno (poprima) smjer kao da najednom više ne želi odgajati za učenost nego za žurnalistiku. Ono čega se Nietzsche bojao odavno se, dakako, dogodilo. Gimnazija u međuvremenu ne samo da odgaja za žurnalistiku nego i uz pomoć žurnalistike. A to se tada zove mediji u nastavi.“ (Liessmann, P. Konard. (2009), Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, str. 51.) Googlemanija. com odavno poprima pandemijske razmjere, a to znači kako informacija, kao sadržaj bez značenja, poprima središnje mjesto u znanstvenoj/intelektualnoj izobrazbi mladog čovjeka. No svima je već jasno kako promotori društva znanja medijski plasiraju, u vidu kviza „Tko želi biti milijunaš“, što se u Austriji daje pod naslovom „Millionenshow“, okvir u kojemu znanje zamjenjuje gola informacija. Na našu žalost, takav se vid informativnoga znanja prenio i u školske i studentske klupe. Umjesto stvarnog znanja, pa štogod ta sintagma danas značila, ispiti se pretvaraju u medijske kviz podije na kojima zvijezda večeri, učenik/ca ili student/ica, pod medijski usmjerenim snopom reflektorske svjetlosti, možeš biti i Ti koji „slučajnim“ odabirom pitanja (nadopuni, izbaci uljeza, itd.) možeš i položiti, odnosno svoju davno stečenu informaciju unovčiti. Jedina nepotrebna stvar u takvim kviz emisijama, koje vode konačno i kapitualciji posljednje utvrde komercijalizacije duha, a to je donedavno bilo znanje, jest upravo spomenuto znanje, odnosno sinteza koja za pojašnjenje Spinozine filozofije zahtijeva poznavanje Descartesove filozofije u okvirima racionalističke tradicije. Ali čemu takva promišljanja kad obrazovanje više nije zahtjev za primjerenim razumijevanjem, nego informacijski neopskrbljenim značenjem.

Zablude društva znanja

Čini se kako permanentna potražnja za poluobrazovanošću ili neobrazovanošću danas nadomješta ispraznu ideologijsku sintagmu ili demagošku floskulu – društvo znanja. Iako se danas u svim kuloarima pojavljuju riječi o postideološkom društvu, čini se kako je danas ideologija, sa svim svojim prikrivenim licima i naličjima, najsnažnija. Tako se danas posredovanjem različitih procesa, ne treba ih ni spominjati, i u srednjoškolskim i u visokoškolskim ustanovama zagovara usmjereno obrazovanje. Opsjednutost Bolonjskim procesom, reformom srednjoškolskog obrazovanja predstavlja samo još jedan znak teškog ideologijskog virusa koji se europskim sveučilišnim i gimnazijskim prostorima širi nakon razumijevanja vlastite krize obrazovanja. Međutim, slovenski nam filozof Slavoj Žižek, radikalni kritičar neoliberalnog koncepta obrazovanja, poručuje da nakon što su Europljani shvatili da im je obrazovanje u krizi, uvezli su proizvod genija naših prostora i uveli koncept usmjerenog obrazovanja. Međutim, još uvijek nisu shvatili kako takav proces ne vodi stvarnom poboljšanju i stvaranju intelektualnog prostora kritičke misli, nego virtualnoj ideologizaciji i manipulaciji polupismenih/poluobrazovanih masa. Na žalost, ni mi nismo shvatili kako revitaliziramo već jednom propali koncept obrazovanja. Stoga Bolonjski proces kao kapitalizacija duha ili nastavak nezavršenog procesa usmjerenog obrazovanja, obrazovanja za potrebe tržišta u cilju manipulacije, vodi onomu što je suprotno suvremenim potrebama produhovljenja kapitala. Današnji se studijski/znanstveni fondovi pune samo ukoliko slijedite „avet“ vremena, a studijske grupe ukoliko ispunjavaju površne europske procedure, potrebe i zahtjeve tržišta. Stoga, došli smo do trenutka u kojem nam tržišna politika postavlja ljestvicu intelektualnih vrijednosti. Došli smo do trenutka u kojem je ideologija neznanja preuzela znanje, a na najvišu razinu postavila virtualno-digitalnu informaciju. Što više informacija, više neznanja, jer ni vremenska prognoza više ne predstavlja pouzdanu informaciju, iako i dalje predstavlja jedinu televizijsku informaciju.

U Sarajevu, 9. 3. 2017.

I. Ž.

Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.

Kako nesklad vjerovanja i ponašanja utječe na shvaćanje vjere: Kognitivna disonanca ili spoznajno proturječje

No, što će učiniti čovjek kada jednog dana shvati da ideale i nije baš lako slijediti? Hoće li jednostavno i trajno popustiti pod pritiskom nižih strasti, relativizirajući pri tom istine koje su mu do jučer, eto, bile svete ili će u duhu istine i poniznosti tražiti neka ozbiljnija i kvalitetnija rješenja?

Djeca na vjeronauku uče da je Bog stvorio svijet, kao i život na njemu. Odmah iza toga, na satu biologije, prema Oparinovoj teoriji, uče da su i svijet i život nastali posve slučajno. Uzmimo i drugi primjer: Vjera nas uči da je nerođeni život svet jednako kao i onaj rođeni, dok nas javnost na najrazličitije načine nastoji uvjeriti kako je nerođeni život u potpunosti u vlasništvu (njegove) majke jer ona navodno ima pravo birati hoće li taj život biti rođen ili će u „korijenu“ biti uništen… S jedne strane kroz vjeru učimo da je Crkva sveta, ne doduše radi same sebe, nego zato jer je ona Mistično Tijelo Kristovo. S druge strane, tamo još od Voltairea, opetovano slušamo i ono protivničko: „Uništite bestidnicu“!

Svi smo izloženi djelovanju međusobno suprotstavljenih informacija i istina. One, kada ih jednom primimo, kao da se nastavljaju sukobljavati dalje i u nama samima. Stoga će se čovjek prije ili kasnije naći u stanju dubokog stresa jer neće biti u mogućnosti lako procijeniti što je to istina i kako bi se na kraju trebao prema tome vladati. Naime, za čovjekovu stabilnost posjedovanje jedinstvene i konzistentne istine pokazuje se jednako važno kao i posjedovanje stabilnog radnog mjesta te prisustvo opće izvanjske društvene stabilnosti i mira.

Izvor kognitivne disonance konačno ne treba tražiti samo u multikulturnom svijetu današnjice. Naime, nešto od toga postoji već od ranije. Na primjer, prihvaćajući jedan moralni i vjerski nauk, recimo katolički, vjernik se svjesno opredjeljuje i obvezuje živjeti po njemu. No, što će učiniti čovjek kada jednog dana shvati da ideale i nije baš lako slijediti? Hoće li jednostavno i trajno popustiti pod pritiskom nižih strasti, relativizirajući pri tom istine koje su mu do jučer, eto, bile svete ili će u duhu istine i poniznosti tražiti neka ozbiljnija i kvalitetnija rješenja? Pitanje kognitivne disonance se stoga pokazuje puno važnijim nego što to sugerira njegovo kompleksno nazivlje. Po ovom se doslovno spuštamo do samog središta problema vjerske i vjerničke iskrenosti i vjerodostojnosti.

Povijest i začeci pojma

Često smo u životu svjedočili osobnoj nelagodi u trenutku nedosljednosti, unutarnje nekonzistentnosti guste mreže osobno formiranih vjerovanja, stavova, mišljenja, ideja s jedne strane i osobnog ponašanja, s druge strane ili psihološkoj iracionalnoj naravi kao elementu ljudskog djelovanja uopće (Ariely, 2009). Već je davne 1957. godine američki socijalni psiholog Leon Festinger (1919-1989), promatrajući ponašanje članova kulta nakon neispunjenih proročanstava te njihov pokušaj opravdavanja vlastitih zabluda, iznio teoriju o obrambenom mehanizmu ili tzv. kognitivnoj disonanci. Kognitivna disonanca predstavlja, jednostavno rečeno, mentalni stres koji doživljava svaka osoba koja istodobno mora prihvatiti nekonzistentna ili čak kontradiktorna uvjerenja, stavove, mišljenja ili koja uočava očiglednu kontradikciju suodnosa uvjerenje-ponašanje, mentalno-fizičko (Festinger, 1957). Prema tome, disonanca se javlja na dva načina:

dvije spoznaje nisu u međusobnom skladu i
spoznaje nisu u skladu s ponašanjem, tj. djelovanjem.

U stvarnosti, kognitivna disonanca se javlja među osobama koje pokušavaju opravdati vlastita ponašanja protivna gusto formiranim mrežama uvjerenja, stavova, ideja i mišljenja. Kod psihički uravnoteženih osoba ovakva psihološka, a ne logička nedosljednost, vodi osjećaju nelagode koji traje do trenutka razrješenja kognitivnog, intrapersonalnog konflikta, odnosno ponovnog postizanja unutarnje psihološke uravnoteženosti. Prema tome, zasigurno postoje kognicije (spoznaje) koje se međusobno isključuju i upravo takve nazivamo disonantnim. Međutim, jedan od bitnih elemenata ljudskog života uopće jest kontinuirano nastojanje prevladavanja kognitivne disonance, odnosno uspostavljanje ponovne kognitivne uravnoteženosti. Interesantno je da za razliku od kognitivne konzistencije kao usklađenosti vjerovanja, stavova, mišljenja i očekivanja s ponašanjem, u životu i sami često svjedočimo kognitivnoj neuravnoteženosti koja ne nastaje na biološkoj već na intelektualnoj razini. Ako osoba prihvaća dvije nekonzistentne spoznaje doživjet će pritisak motivacijskog sustava koji kao osjećaj gladi zahtijeva brzo zadovoljenje.

Festingerova teorija zapravo spada u skupinu teorija konzistencije, a započnje s premisom: Ljudi se osjećaju ugodnije u stanju kognitivne konzistencije ili psihičke uravnoteženosti. Drugim riječima, čovjeku je prirodnije biti u stanju homeostaze, psihičke uravnoteženosti, a kognitivni sustav, kao složeni međusobno djelujući skup vjerovanja, stavova, vrijednosti koje utječu na ponašanje ili su pod utjecajem ponašanja, predstavlja sredstvo kojim se postiže uravnoteženost (Littlejohn and Foss, 2005). Stoga je interesantno kako ljudi teško prihvaćaju spoznaje ili informacije koje ne potkrepljuju njihova već ranije usvojena ili oblikovana vjerovanja, samo kako bi izbjegli mogućnost pojave psihološke nekonzistentnosti. Tako ćemo radi opravdanja vlastitih stavova ili uvjerenja povjerovati i svojim vlastitim lažima, te ih čak i kognitivno potkrjepljivati lažnim argumentima ili pseudo-logičkom racionalizacijom. Zapravo, radi se o nekoj vrsti psihološke iracionalnosti s kojom se često suočavamo, kako personalno tako i interpersonalno. Često čujemo kako nije dobro prestati s pogubnom navikom pušenja jer prestanak vodi pretilosti, a pretilost je zdravstveno pogubnije stanje od samog pušenja. Kako se jednostavno zavaravamo, i to na takav način da čak i lažnim uvjerenjima opravdavamo potrebu za kognitivnom ravnotežom pa tako psihološku nekonzistenciju lažno, ali našem kognitivnom aparatu dostatno, dovodimo u stanje uravnoteženosti. Ipak, radi se o prirodnom fenomenu koji je samo potrebno spoznati i blagovremeno prevladati.

Jedan od ilustrativnih primjera kognitivne disonance vjerodostojno je prikazan u Ezopovoj basni Lisica i grožđe. Ugledala gladna lisica grožđe gdje visi na visokoj lozi i htjede ga dohvatiti, ali joj to u više pokušaja nije uspjelo. Udaljavajući se od visoke loze, reče sama sebi: „Kiselo je.“

Drew Westen, profesor na katedri za psihologiju i psihijatriju na Emory sveučilištu u Atlanti, jasno je pokazao da u trenutku dok je osoba u stanju kognitivne disonance misaoni procesi jednostavno prestaju, a u trenutku ponovnog uravnoteženja moždani centri za ugodu se ponovno aktiviraju. Prema tome, jasno je kako se u slučaju pojave diskrepancije odnosa uvjerenje-uvjerenje ili uvjerenje-ponašanje nešto mora promijeniti kako bi se kognitivni nesklad potpuno eliminirao ili privremeno relativizirao.

Uspješna i neuspješna rješenja

Općenito gledano, dva bitna faktora utječu na intenzitet disonance, a to su: broj disonantnih vjerovanja i značenja koje se dodjeljuju svakom od njih. U skladu s tim, postoje tri načina razrješenja disonance. Prvi od njih je reduciranje ili relativiziranje važnosti disonantnih vjerovanja. Najčešće ljudi to rade kroz ignoriranje ili eliminiranje disonantnih kognicija.

Ignoriranje disonantnih kognicija ljudima omogućuje činiti stvari koje bi inače doživjeli pogrešnima. Sjetite se primjera moralnoga studenta koji bi glasno osudio svaku vrstu prijevare na ispitu do trenutka u kojem je i sam počeo varati. Ili, sjetite se osoba koje su po svojim strogim moralnim standardima cijenili i vrednovali instituciju braka, a osuđivali svaku vrstu prijevare, ali samo do trenutka osobnog preljuba. Nakon toga su uslijedile ili kritike institucije braka ili pokušaji opravdanja nemoralnog čina.

Drugi čin je promjena značenja određenih kognicija koje generiraju promjenu vjerovanja ili ponašanja. Na taj način osoba će ublažiti svoju disonancu. Međurim, provednim se istraživanjima pokazuje da je promjena ponašanja rijetko zastupljena strategija postizanja kognitivne uravnoteženosti. Kad jedna disonantna kognicija ima jače značenje od druge, um se lakše nosi s disonancom.

Treći način je pridruživanje ili kreiranje novih kognicija koje uvelike pomažu u nadvladanju kognitivne disonance. Nove kognicije omogućuju minimaliziranje fenomena disonance.

Niz recentnih studija pokazuje kako religiozni ljudi najčešće biraju pogubnu strategiju relativiziranja, primjerice, striktnosti crkvenih normi ponašanja. Stanje uravnoteženosti se postiže biranjem između relativizacije vlastitih stavova, popuštanja prema vlastitim ili društvenih normama ponašanja ili čak dualističkih pristupom koji ističe kako se religiozne i sekularne norme definiraju u različitim paradigmatskih okvirima te ih stoga ne treba miješati. Primjerice, statistički se pokazuje kako je dualistički pristup, u nizu provedenih ispitivanja, najzastupljeniji u pogledu stavova i normi u vezi s brakom i bračnom zajednicom. Opravljanje potrebe za prevladavanjem kognitivne disonance iskazuje se u svima nama poznatoj maksimi: svako pravilo ima izuzetak. Tako opravdavanje neuspjeha ili propusta relativizacijom postojećih normi predstavlja samo pokušaj ublažavanja unutarnjeg konflikta koji nastaje neusklađenošću vlastitih postojećih i dominantnih vjerovanja i ponašanja (Argyle, 2000). Slično ispitivanju preferiranja konzistencije kod religioznih bilo bi i ispitivanje triangularne dosljednosti između misaone, čuvstvene i ponašajne komponente religioznih stavova, koja svakako predstavlja nužan aspekt religiozne zrelosti. Usto, svaka religija potiče dalje na što veću dosljednost religijskim vjerovanjima i normama. Festingerova teorija sugerira da i samo sudjelovanje u životu neke zajednice, čak i bez intenzivnog osobnog predanja, u pojedincima može uzrokovati prihvaćanje vjerovanja koja čine temelj zajedničkog života zajednice. Stoga je opravdano pretpostaviti ne samo da je izvjesna razina dosljednosti nužan preduvjet za razvoj zdrave religioznosti i da veća kognitivna dosljednost omogućuje motivaciju za intrinzičnom religioznošću, nego i da religioznost dalje generira dosljednost. Iskazano u terminima teorije kognitivne disonance, mogli bismo reći kako za osobu, koja je prihvatila religiju, njezina religioznost postaje integrirani i integralni skup kognicija koje karakteriziraju subjektivna važnost i obvezanost. Upravo zbog tih karakteristika kod osobe se povećava mogućnost pojave disonance kao i intezitet moguće nedosljednosti, što dovodi do povećane intrinzične motivacije za konzistencijom u cilju izbjegavanja ili reduciranja prevladavajućeg unutarnjeg nemira.

Najopasniju vjerničku strategiju nadvladavanja kognitivne disonantnosti predstavlja relativiziranje normativnosti postojećih vjerovanja, moralnih standarda, stavova, ideja, mišljenja i ponašanja. Primjere takve relativizacije u cilju postizanja kognitivne konzistencije, kao forme unutarnjeg zadovoljenja pojedinca, predstavljaju primjerice sljedeći iskazi:

„Nisam svetac“; „Bog oprašta svima pa će i meni“; „pa što, griješe i crkveni službenici“; „i drugi se nemoralno ponašaju“; ili „ma daj, kad vidim što drugi čine, ja sam svet“, itd.

Ovakav vid samoopravdanja prema Allportu predstavlja karakteristiku nezrele religioznosti (Allport, 1954). Zapravo, iz navedenih primjera uočavamo kako konzistentnost predstavlja podešavanje djelovanja s vlastitim moralnim ili bilo kojim drugim standardima. Stoga, preferiranje kognitivne konzistencije doprinosi prosocijalnom ponašanju i integritetu ličnosti te se i tako pokazuje kao element zrele religioznosti svakog vjernika.

Iz ovog možemo dosljedno zaključiti kako svaki vid opravdanja ponašanja ili mišljenja koje nije konzistentno s ranije usvojenim vjerovanjima, stavovima, idejama i mišljenjima predstavlja jedan vid religiozne nezrelosti, ukoliko nije došlo do razložno potrebne promjene uvjerenja ili ponašanja. Vjera tako traži realnu motivaciju koja proizlazi iz unutarnje konzistencije mreže nebrojenih vjerovanja i ponašanja, odnosno iz vjerničke zrelosti.

Prema tome, trenutačni ključ rješenja je postati svjestan misaonih procesa koji nam pomažu priznati pogreške, a ne ih racionalizirati, tj. lažno opravdavati. Drugim riječima, nove nam spoznaje mogu pomoći pri svjesnom donošenju odluka, pri čemu se oslobađamo automatskog, samozaštitničkog mehanizma koji uvijek u našu korist otklanja neugodu, odgovornost i svijest o pogreškama.

U Sarajevu, 14. 7. 2016.

I. Ž.

REFERENCE:

Festinger, L. (1957): A Theory of Cognitive Dissonance. Stanford, CA: Stanford University Press

Littlejohn, S. W. & Foss, K. A. (2005): Theories of Human Communication (8th ed.). Belmont, CA: Thomson/Wadsworth

Allport, G. W. (1954): The Individual and His Religion. New York: Macmillan

Argyle, M. (2000): Psychology and Religion: An Introduction. London and New York, Routledge

Ariely, D. (2009): Predvidljivo iracionalni. Nevidljive sile koje upravljaju našim odlukama. VBZ, Zagreb