Filozofija – Stranica 24 – Poptheo Web Portal

O komunikaciji

Komunikacija je darivanje samog sebe drugom, sebedarje, samopredanje drugoj osobi. Komunikacija nije tek razmjena rečenica i riječi niti tek razmjena pozdrava, rukovanja i dodira. Ne željeti komunicirati je strah od darivanja samog sebe. Dodirnuti nečije lice, kožu, tijelo tek je dio komunikacije. Osjećati tuđe misli kao svoje, tuđi intelekt kao svoj, osjećati nečiju nutrinu kao blisku svojoj vlastitoj tek je dio komunikacije. Željeti komunicirati s nečijim licem samo dok je mlado i lijepo, željeti tuđe tijelo samo na vrhuncu snage i mladosti nije komunikacija, ali jeste sebičnost. Željeti komunicirati s nečijom nutrinom, nečijim intelektom, idejama i mišljenjem jer odgovara našem, a pri tom odbacivati sve drugo kao nedostatak kao što su bore, sijeda kosa, fizička nemoć, upale oči i obrazi, skupljena i suha usta nije komunikacija, ali jeste sebičnost.

Darivanje samog sebe ili sebedarje zahtjeva cijelog čovjeka i ne pristaje na polovična rješenja. Komunikacija nikad nije istinska ako nije sebedarje, predanje samog sebe u potpunosti za drugoga. Komunikacija traži teško dostižnu hrabrost i nedostižnu žrtvu jer kako se odreći samog sebe do kraja da bi se komuniciralo s drugim? Komunikacija je sebedarje, željeti predati sebe za drugoga, biti taj drugi, biti jedno s njim, postići i osigurati identičnost fizičkog i intelektualnog jedinstva se drugim, najčešće voljenom osobom. Ali, ne zadržava li svatko u onome što naziva komunikacijom jedan dio za sebe kojega ne želi darovati drugom? Kako je moguće istovremeno komunicirati sebe drugom tako da mu se darujemo do kraja, a istovremeno da zadržimo jedan mali dio sebe kojega neću i ne želim darovati?

Rijetko razmišljamo da je komunikacija sebedarje i predanje drugom, ostajemo na tome da je komunikacija isključivo razmjena riječi kao da riječi mogu dodirnuti nečije lice na način na koji to mogu naši prsti i naše ruke i naše tijelo. Kao da je komunikacija isključivo umski napor iz kojega tijelo i fizičko trebaju biti isključeni. Razmišljamo da je i komunikacija isključivo tjelesna i fizička razmjena pozdrava, dodira, rukovanja, zagrljaja, tjelesnih sjedinjenja kao da naše ruke i prsti mogu dodirnuti nečiju dušu na način na koji to mogu naše riječi i rečenice. Komunikacija kao sebedarje i predanje za drugoga nikad nije potpuno ako cijeli čovjek i svojim tijelom i svojom dušom ne sudjeluje u tome jer s druge strane preko puta njega nije samo tijelo ili samo duša, nego i tijelo i duša, odnosno čovjek.

Komunikacija kao sebedarje ili predanje za drugog uključuje uvijek i mogućnost da drugi neće željeti isto ili će čak i iskoristiti naše sebedarje, odnosno, potpuno predanje za njega ili za nju. Nije tajna i nekada o njoj govorimo tajno i nekada javno da je komunikacija ponekad sredstvo lukavosti, manipulacije, prijevare, povrjeđivanja, ranjavanja do te mjere da se rijetko tko usudi pokušati komunicirati s drugim tako da sebe u potpunosti preda drugom, cjelokupno svoje biće, cijelu svoju osobu čak i onda kada drugi odgovara vlastitim sebedarjem i predanjem nama samima.

Ono što zovemo lošom ili površnom komunikacijom nije ništa drugo nego lukavost ili gluma u kojoj govorimo, radimo, činimo kao da se želimo predati drugome, darovati sebe i cijelu svoju osobu dok nastojimo drugoga samo obmanuti za neke druge manje plemenite i dobre ciljeve i svrhe. U komunikaciji laž nije ništa drugo nego glumljeno i obmanjujuće samopredanje ili darivanje drugoj ljudskoj osobi dok zadržavamo svu svoju osobu, cijelo svoje biće isključivo i samo za sebe. Manjak komunikacije ne znači manjak riječi ili rečenice, jer i tamo gdje se često i puno razgovara, dvoje ljudi mogu biti međusobno najudaljeniji jedno od drugoga. Manjak komunikacije je manjak sebedarja, manjak sposobnosti da se darujemo drugom jer uvijek izgovarati rečenice i riječi drugome, ali nikada ne učiniti ništa svojim tijelom, rukama i prstima za njega nije komunikacija. Kao i kada za drugoga sve činimo svojim tijelom rukama i prstima, a nikada ne želimo upotrijebiti ni jednu jedinu rečenicu ili riječ kako bismo ga oslovili i kako bismo mu se obratili nije komunikacija. Jer u oba slučaja sebedarje ili predanje za drugoga je polovično, nije cjelovito.

Komunikacija kao sebedarje ili potpuno predanje i darivanje samog sebe za drugoga cijelim svojim bićem i prstima i riječima zahtjeva i prisutnost drugoga, druge osobe u njezinoj cjelovitosti, zahtjeva prisutnost i njezinog tijela i njezine duše. Zato se komunikacija kao sebedarje ili predanje za drugoga događa samo između dvije ljudske osobe potpuno prisutne u istovremenom susretu kroz njihova tijela i njihove duše gdje odsutnost ili tijela ili duše označava i nemogućnost komunikacije jer nedostaje jedan bitni dio ljudske osobe da bi joj se druga osoba do kraja predala. Jer kako predati tijelo i dušu samo i isključivo nečijem tijelu ili samo nečijoj duši? Samo razmjena ideja, poruka, misli bez fizičkog kontakta s tijelom drugoga nije cijela komunikacija, kao što ni samo fizički kontakt bez razmjene misli i nutarnjih osjećaja nije cijela komunikacija.

Kada čovjek živi u rascjepu komunikacije s drugim gdje su njegove misli odvojene od tijela, ruke od ideja i prsti od osjećaja dolazi do nezadovoljstva i izljeva ljutnje i gorčine kako je komunikacija površna, lažna, nepotpuna, lukava, prevrtljiva, opasna, puna straha. Jer ako je komunikacija sebedarje drugom, predanje samog sebe njemu ili njoj, onda onaj koji se potpuno dariva u komunikaciji drugom, koji opet samo djelomično u njoj sudjeluje, i ne može osjetiti ništa drugo nego ljutnju, gorčinu i strah prema drugom i komunikaciji s njim. Netko tko sudjeluje cjelokupnim svojim bićem u komunikaciji ne može biti ispunjen komunikacijom s onim koji u njoj sudjeluje samo djelimično jednim svojim djelom. Tako nastaje nerazumijevanje ili nesporazumi u komunikaciji jer nerazumijevanje u komunikaciji nije ništa drugo nego odbijanje potpunog sebedarja drugom.

U odnosu muškarca i žene – da uzmemo najčešći oblik komunikacije – taj nesporazum nastaje kad muškarac i žena komunikaciju ne razumiju kao sebedarje na isti način i istim intenzitetom jer ona sudjeluje recimo cijelim bićem u komunikaciji, a on samo djelimično, i obrnuto. Možda ne svi, ali dobar dio nesporazuma i nerazumijevanja između muškarca i žene mogao bi se možda riješiti pitanjem koje mogu postaviti jedno drugom: što je za tebe sebedarje, darivanje ili predanje za mene i moju osobu, je li samo riječi o tijelu ili samo o duši? Često se otkrije da oboje imaju različite odgovore na postavljeno pitanje jer imati drugačije viđenje sebedarja ili predanja drugom označava drugačije razumijevanje onoga što zovemo komunikacijom. I međusobni prigovori koje upućuju jedno drugom kako su postali udaljeni, daleki, hladni, stranci upućuje na manjak sebedarja ili predanja, odnosno, prestanak sudjelovanja cijele osobe u komunikaciji gdje još samo tijela ili samo duše komuniciraju, ali ne više i jedno i drugo istovremeno.

U svijetu u kojem živimo i dišemo sve je manje komunikacije među nama jer nemamo ni volje, ni snage, ni želje za sebedarje i darivanje samih sebe drugom, a tome u prilog govori i to da u svijetu s toliko riječi i rečenica nikad nije bilo više usamljenijih ljudi ili onih koji se osjećaju usamljeno i koji dok komuniciraju kao da zapravo šute.

I onaj koji danas još uvijek sebe potpuno daruje drugom kako bi bio jedno s drugim je jedini među nama koji nije usamljen, a koji ipak često ne govori puno riječi i rečenica jer ih čuva za drugoga kome se predao do kraja, za drugoga s kim komunicira i koji komunicira s njim ili s njom uzvraćajući istom mjerom, potpunim samopredanjem i darivanjem samog sebe.

U Sarajevu, 13. 2. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Kratka filozofija pornografije

U svojoj knjizi A Billion Wicked Thoughts dva znanstvenika iz područja neurologije Ogi Ogas i Sai Gaddam su napravili istraživanje interneta gdje su uključili preko stotinu milijuna muškaraca i žena koji su kroz internet pretraživanja, posjećivanja stranica s pornografskim materijalima, čitanje erotskih novela činili temeljni materijal njihovog istraživanja pornografije. Osim pregršt informacija o količini korisnika pornografije, Ogas i Gaddam u svom istraživanju donijeli su veliki broj komentara anonimnih internet korisnika različitih pornografskih stranica zašto koriste i zašto gledaju pornografiju.

Iz tih komentara moguće je izvući nekoliko zajedničkih kategorija koje nadilaze kulturne i nacionalne granice među različitim ljudima i čine, mogli bismo reći, univerzalnu baštinu pornografije bez obzira na pozadinu korisnika. Te zajedničke kategorije možemo opisati kao kratku filozofiju pornografije. Kao kad se ljudi međusobno slažu da čovjek ima neke osobine bez obzira na kulturu kojoj pripada kao što je recimo samosvjest, sposobnost smijeha, sposobnost učenja novih jezika pa se iz toga može filozofirati o čovjeku, tako i pornografija, prema istraživanju Ogasa i Gaddama, ima zajedničke transnacionalne i transkulturalne kategorije koje su zajedničke manje-više svim korisnicima.

Virtualnost – Virtualnost ne označava ono što kolokvijalno zovemo online sadržaj, ovdje virtualnost označava na prvom mjestu nepostojanja prevare stvarne ljudske osobe s kojom je stvarna ljudska osoba u vezi, odnosno, pravi se razlika između prevare u fizičkom svijetu i prevare u virtualnom svijetu s tim da se prijevara u virtualnom svijetu jednostavno briše kao iskustvo prevare čak i u psihološkom smislu što ostavlja osobu u uvjerenju i stavu da fizička prevara označava vidljivo i stvarno pucanje odnosa s drugom osobom, dok se virtualna prevara briše s liste mogućih uzroka prekida jer ona ne postoji. Na drugom mjestu, virtualnost označava nepostojanje nutarnjeg osjećaja krivnje da se čini nešto krivo ili zabranjeno prema istom modelu uklanjanja virtualne prevare jer nepostojeći svijet ne može ni stvoriti stvarnu krivnju osim iluzije o krivnji.
Dostupnost – Dostupnost označava negaciju negacije, odnosno, nepostojanja negativnog odgovora kada je riječ o seksualnom odnosu, dostupnost je uvijek i trajno prisutna ne kao mogućnost nego kao aktualnost koju se u svakom trenutku može uzeti i ostvariti bez obzira na nutarnja raspoloženja osobe i vanjske okolnosti. Dostupnost ima prednost u odnosu na sve druge stvarne potrebe osobe čak kad se radi i o osnovnim životnim potrebama osobe.

Drugim riječima rečeno, u pornografiji nema gladnih, žednih, nenaspavanih, nervoznih, ljutih, nezainteresiranih, hladnih… svi su dostupni u svakom trenutku i po potrebi ukoliko potreba postoji. Negativan odgovor ne postoji kada se iznosi zahtjev za seksualnim odnosom i na taj se način dostupnost pretvara u jednu od najvažnijih kategorija pornografije čija se moć očituje u pucanju stvarnih ljudskih odnosa u fizičkom svijetu kada se dostupnost apsolutizira kao temeljna kategorija odnosa između dvije osobe i kada se dostupnost koristi kao argument u raspravi. Ali, kada je riječ o dostupnosti, ona ima obrnut efekt u odnosu na virtualnost.

Virtualnost se zadržava u svijetu pornografije jer se u fizičkom svijetu briše osjećaj krivnje i osjećaj prevare druge osobe. Dostupnost se iz svijeta pornografije prenosi u stvarni fizički svijet kao stvarni zahtjev prema drugoj osobi koja se tome zahtjevu mora uvijek podložiti. Dok virtualnost krivnje i prevare izbjegavaju učiniti sebe stvarnima pa se uvijek govori kako nitko nije kriv i kako nitko nikoga ne vara kada je riječ o pornografiji, dotle se dostupnost pretvara u radikalno stvaran zahtjev do mjere da se zaboravlja i briše shvaćanje dostupnosti u pornografiji i ostaje samo fizička dostupnost koja se drugoj osobi predstavlja kao condicio sine qua non bilo kakvog međusobnog odnosa između osoba i gdje se osobu kritizira, odbacuje i ostavlja ukoliko nije stvarno i fizički dostupna bez pogovora.

Virtualnost i dostupnost su načini kako dolazi do distorzije ili izobličavanja stvarnosti shvaćanja seksualnosti bilo vlastite bilo druge osobe jer dolazi do izmjene razumijevanja nestvarnog i stvarnog svijeta kada je riječ o seksualnosti gdje se ta granica ponekad briše na način da netko ne smatra kako vara drugu osobu kroz pronografiju (virtualnost) dok u isto vrijeme boluje od iluzije dostupnosti jer stvarnu i fizičku osobu percipira kroz dostupnost onako kako je dostupnost predstavljena u pornografiji. Drugačije rečeno, krivnja i prevara nikad (virtualnost), dostupnost sada, odmah i uvijek (dostupnost).

Simultanost – Simultanost se odnosi na sam online sadržaj i označava istovremeni online pristup različitim stranicama i različitim sadržajima koji se sastoje od različitih kategorija pornografskog sadržaja (Ogas i Gaddam navode nekoliko stotina kategorija i podkategorija pornografskog sadržaja) koje se mogu istovremeno (simultano) promatrati.

Simultanost je aspekt pornografije koji se odnosi na proširenje stvarnosti (augmented reality) stvarne fizičke osobe koja u fizičkom svijetu nema mogućnost biti istovremeno nekoliko osoba u jednoj. Ogas i Gaddam kroz bezbroj primjera i anonimnih komentara korisnika pornografije navode kako je dominantni element u simultanosti fantazija koja se ne mora nužno ostvariti, nego je dovoljno samo fantazirati, odnosno, gledati sadržaj bez želje da se gledani sadržaj ostvari sa fizičkom osobom jer fizička osoba ne može biti simultana, odnosno biti istovremena ili imati nekoliko seksualnih identiteta istovremeno.

Ako netko istovremeno prati sadržaj koji uključuje različite seksualne identitete ne u smislu spola nego u smislu uloga (policajac, medicinska sestra, tajnica, vozač kamiona, striper su samo neke od kategorija koje Ogas i Gaddam navode), riječ je o simultanom shvaćanju seksualnih uloga koje su neostvarive u stvarnosti jer je nemoguće za fizičku osobu da istovremeno igra sve uloge koje netko može simultano pratiti kroz pornografiju što uzrokuje da se simultanost sve više razumijeva od strane korisnika kao jedini način ostvarenja nutarnjih želja, dok se fizička osoba sve više promatra kao blijeda i bijedna kopija pornografskog sadržaja. Odnosno, fizička osoba se prezire jer nije sposobna za simultanost (igranje istovremeno različitih seksualnih uloga) nego je sposobna eventualno zbog fizičkih granica za jednu ulogu, ali se ta uloga odbacuje kao nemaštovita.

Neograničenost – Neograničenost ne označava dostupnost u smislu količine gigabajta pornografskog sadržaja, nego se odnosi na nutarnji osjećaj i shvaćanje kako bilo koja zamišljena fantazija može biti ostvarena jer ju se može pronaći u pornografiji bez obzira koliko se ona činila nedostupna, nepoznata i skrivena.

To možemo uobličiti u tvrdnju kako ne postoji fantazija za koju ne postoji dostupan pornografski sadržaj bez obzira o kakvoj je fantaziji riječ. Neograničenost je sposobnost pornografije da prozivede sadržaj za bilo koju ljudsku fantaziju što potvrđuju Ogas i Gaddam u svom istraživanju donoseći listu kategorija i podkategorija pornografskog sadržaja koje je teško zamisliti da uopće postoje.

Osjećaj neograničenosti povezan je s čovjekim umom na način da neograničenost ostavlja dojam slobode da se čini sve što je moguće pa tako i neograničenost kao sposobnost pornografije da ponudi sadržaj za svaku ljudsku fantaziju stvara privid slobode da se ostvari sve što se može u umu zamisliti. Neograničenost pred stvarnu fizičku osobu stavlja nemoguć i neizvediv zadatak da proizvede sadržaj za svaku fantaziju koju druga osoba ima o njoj što dovodi do shvaćanja fizičke osobe kao izrazito nemoćne i ograničene i u konačnici nepotrebne.

Kada je riječ o neograničenosti kao sposobnosti pornografije da proizvede sadržaj za svaku fantaziju, stvarna fizička osoba pred takvom neograničenošću je nemoćna i smetnja ostvarenju slobode jer svojim fizičkim granicama (izgled, težina, visina, boja kose, boja očiju, itd…) ograničava neograničenost, odnosno, stavlja granice slobodi druge osobe da kroz pornografski sadržaj ostvari svoju neograničenost, odnosno slobodu. Tako stvarna fizička osoba sa stvarnim fizičkim karakteristikama i stvarnim ljudskim željama u očima korisnika pornografije postaje neprijatelj i pornografije i korisnika jer je nesposobna za neograničenost i jer je nesposobna proizvesti sadržaj za svaku fantaziju korisnika pornografije.

Anonimnost – Anonimnost ovdje ne označava online anonimnost u smislu da nitko ne zna što netko gleda na internetu (istraživanje Ogasa i Gaddama donekle pobija mit o tome da su korisnici interneta anonimni u smislu da se ništa ne zna o korisniku), nego ona označava mogućnost da misli ostanu trajno skrivene.

U kontaktu sa stvarnom fizičkom osobom kada izgovorite nešto, riječ je često o vašim mislima koje želite izreći. Stvarna fizička osoba može zapamtiti vaše riječi i vaše misli nisu anonimne nego su podijeljenje s drugom osobom i ona ih po potrebi može citirati kad s vama komunicira. Kada je riječ o pornografiji, korisnik pornografije komunicira sam sa sobom jer pornografski sadržaj nema stvarnost fizičke osobe koja može slušati vaše riječi i zapamtiti ih i kasnije ih citirati, pornografski sadržaj omogućava korisniku isključivo monolog kao način komunikacije i taj monolog je ono što možemo ovdje nazvati anonimnost.

U stvarnom odnosu između dvije fizičke osobe kada je riječ o seksualnosti, izgovorene riječi (privlačnost, želja, strast, ljubav) ne ostaju anonimne, nego postaju stvarnost i ne može ih se povući iako sigurno ima i onih koji bi voljeli da nisu nikada drugoj osobi govorili takve stvari. Stvarni odnos između dvije fizičke osobe kada je riječ o seksualnosti, uvijek je dijalog i ne može biti anoniman. Međutim, odnos korisnika pornografije prema pornografskom sadržaju je anoniman jer je riječ o monologu korisnika s nepostojećim svijetom tako da nema straha da će netko čuti, zapamtiti i kasnije citirati njegove riječi kojih bi se mogao stidjeti. Moć anonimnosti sastoji se u shvaćanju da između korisnika pornografije i sadržaja pornografije ne može doći do neugodnosti jer ne postoji mogućnost srama zbog izgovorenih riječi koje predstavljaju skrivene misli.

Pornografski sadržaj je nijemi i mrtvi sugovornik u komunikaciji s korisnikom koji korisniku osigurava komfor i sigurnost da njegove misli ostaju uistinu anonimne i skrivene. To jest, anonimnost kao monolog korisnika pornografije sa samim sobom osigurava mu maksimalnu zaštitu od neugode jer nema mogućnosti srama zbog pomišljenog i izgovorenog osim virtualne mogućnosti koja ionako ne postoji.

U Sarajevu, 2. 2. 2019.

O. J.

Izvor:

Ogi OGAS – Sai GADDAM, A Billion Wicked Thougths. What the World’s Largest Experiment Reveals about Human Desire, Dutton – Penguine Group, New York, 2011.

O odustajanju

Odustajanje asocira na poraz, na gubitak. Odustajanje nije opcija, postala je bezvremenska i vječna mudrost. Sve je dozvoljeno, odustajanje nije. Lista životnih ograničenja i prepreka isključuje odustajanje kao jednu od njih. Smije se sve, ali ne i odustati. Dopušteno je sve, ali ne i odustati. Odustaju slabići, odustaju nezadovoljni, odustaju nezainteresirani, ali heroji ne odustaju. Odustajanje je zabranjeno. Ne biti sposoban odustati u nekom trenutku znači ne biti sposoban prihvatiti neuspjeh. Kao da su odustajanje i neuspjeh isto. Iako nisu. Odustajanje je mudrost procjene vlastitih sposobnosti i mogućnosti pred onim što nas nadilazi i što ne možemo svladati. Neuspjeh je odsutnost procjene samog sebe pred nepremostivom preprekom, manjak mudrosti u procjeni vlastitih sposobnosti i mogućnosti. Odustajanje od lošeg i nasilnog braka na samom početku prije nego se rode djeca je određena mudrost pred nepremostivim problemom. Neuspjeh je razvod nakon nekoliko desetljeća braka gdje je brak od samog početka bio loš i nasilan, ali nije bilo mudrosti da se na vrijeme odustane.

Odustajanje nije tek priznanje poraza, slabosti, nezadovoljstva, nezainteresiranosti. Tako se misli kad se odustajanje i neuspjeh smatraju istima. Odustajanje je oblik mudrosti i zrelosti koja dolazi s godinama neuspjeha. Obično dug period života smatramo da postoje samo neuspjesi, u zrelijoj dobi počinjemo spoznavati kako postoji i mudrost koju zovemo odustajanje. Sve dok smatramo kako odustati znači neuspjeh i kako neuspjeh nije ništa drugo nego odustajanje slabića, još uvijek živimo u periodu života kad odustajanje ne otkrivamo kao mudrost nego odustajanje odbacujemo kao poraz, katastrofu i propast. S vremenom se ipak pojavi i misao u našem umu: zašto ne bismo smjeli odustati i zašto odustajanje ne bi bilo neki uspjeh? Odustajanje kao mudrost nije radikalno kao da čovjek treba jednostavno sve presjeći i odbaciti i odustati od svega. Čovjek se tako ponaša pred neuspjehom i prema neuspjehu radikalno i ekstremno. Odustajanje je drugačije. Odustajanje je razumski pokušaj kojim čovjek procjenjuje svoje mogućnosti i sposobnosti pred nečim što u datom trenutku nadilazi njegove snage i sposobnosti. Odustajanje je usmjereno na budućnost, jer kada u nečemu mudro odustaje, čovjek na umu ima moguće posljedice i vlastitu budućnost.

Zašto je mudro odustati od prepirke i sukoba i svađe s nekim tko je fizički slabiji, ali u ruci drži nož ili oštri ostatak razbijene boce? Zašto ne slijediti navijanje drugih koji govore kako smo jači i kako slabića koji stoji pred nama za glavu manji možemo jednim udarcem šake svladati? Odustajanje u ovakvim situacijama je mudrost jer odustati znači shvatiti da posljedice mogu biti katastrofalne za nas i da u slučaju sukoba naš uspjeh u tuči može se pretvoriti u veliki neuspjeh kojega ćemo plaćati cijeli život s oštećenim organima, vratom, okom. Ili bi na našem nadgrobnom spomeniku mogao stajati natpis kako ovdje počiva čovjek koji nije nikada htio odustati jer nije podnosio neuspjeh, jer je pogrešno stavljao znak jednakosti između odustajanja i neuspjeha.

Neuspjeh je trenutni trenutak, nesposobnost da razumno pokušamo uvidjeti što će biti ako odustanemo i je li mudrije odustati ili ne? Neuspjeh se koncentrira na sadašnjost i sadašnji trenutak i ne obraća pažnju na žrtve koje će ostaviti u prošlosti i posljedice koje će se tek osjetiti u budućnosti. Postoje trenutci kada neuspjeh nije opcija. Sadašnji trenutci poput borbe protiv opake bolesti da bi se očuvao vlastiti život je pitanje života i smrti. Neuspjeh znači kraj, ali znači li i odustajanje kraj? Ako je pogled na život sveden na njegove fizičke granice, onda je svaki život od početka neuspjeh i svejedno je u kojem će trenutku netko odustati od njega. Ako pogled na život pokušava gledati preko granica fizičkog, onda paradoksalno odustajanje nije neuspjeh, jer bi se život barem mogao nastaviti tamo negdje preko fizičkog svijeta. Neuspjeh je obrana samog sebe u granicama fizičkog života, pokušaj da se bori s nepremostivim problemom od kojih je nama najstrašnija smrt. Umiranje je neuspjeh, čak i umiranje za drugog je neuspjeh. Sve i svugdje gdje nismo sposobni sačuvati, zaštiti, očuvati fizički život stvar je neuspjeha, tragedije, katastrofe i propasti. Odustajanje od samog sebe, odustajanje od samog sebe u korist drugoga je prema mjerilima neuspjeha nepopravljiva katastrofa i propast. Ipak ima onih koji u odustajanju vide herojstvo i herojski čin, a ne neuspjeh.

Poznati i svima dobro znani primjer čovjeka koji svoj život daruje za drugoga poput majke koja spašava nerođene dijete, oca koji daruje život za svoju obitelj, vojnika koji gine za svoju domovinu, bezbroj neznanih junaka koji svakodnevno umiru da bi spasili druge, nije ništa drugo nego neuspjeh i neuspjesi katastrofalnih razmjera jer u granicama fizičkog svaki gubitak je neuspjeh, a svaki dobitak je uspjeh. Između ovoga dvoga ne postoje dodirne točke kada je riječ o fizičkom svijetu. Odustajanje svoj pogled usmjerava na budućnost i uvijek na budućnost. Odustajanje tek u rijetkim trenutcima vodi brigu o sadašnjem trenutku. Odustajanje je više zabrinuto za budućnost i što će u budućnosti biti i kakve posljedice dolaze. U odustajanju od vlastita života pogled je usmjeren na budućnost, ali onaj tko u svemu vidi neuspjeh ne može i neće prihvatiti takvu mogućnost jer on vidi samo sada i ne vidi nikakvu budućnost u odustajanju od vlastita života u bilo čiju korist. Tko nije sposoban za odustajanje nego sve gleda fizičkim očima neuspjeha, ne može razumjeti nečije odustajanje jer ne može vidjeti budućnost u odustajanju, jer odustajanje ne može biti nikada prihvatljiva opcija. Zato je neuspjeh uvijek pitanje sadašnjosti, a odustajanje pitanje budućnosti.

Naravno život je ponekad isuviše složen i zahtjevan da bi se u datom trenutku moglo razmišljati što je u pitanju i što učiniti? Je li treba odustati, hoće li to biti neuspjeh, je li riječ o jednom te istom? Tek u relativnom miru i dugotrajnoj tišini moguće je povremeno zastati i razmišljati koja je razlika i što je sadržaj odustajanja i neuspjeha. Mir i tišina nude prostor da se bude mudriji i zreliji u odnosu prema odustajanju i neuspjehu s tim da neuspjeh ne voli i odbija mir i tišinu. Neuspjeh voli buku, viku, galamu i gužvu da bi se skrio, da se o njemu ne bi razmišljalo, da ga se ne bi osuđivalo i krivilo za sve. Neuspjeh se skriva od ljudske samoće i ljudske želje za tišinom i mirom. Odustajanje nije takvo. Odustajanje ne izbjegava čovjeka. Ono se čak rado i susreće s čovjekom u samoći, tišini i miru kako bi mu otkrilo da u odustajanju ima puno mudrosti i da odustajanje sebe ne smatra neuspjehom. Odustajanje nije pitanje fizičke snage i slabosti, nego pitanje mudrosti pred određenim životnim izazovima, odnos između životnog izazova i čovjekovih snaga i mogućnosti. Tek kroz odustajanje i kroz osobni susret s odustajanjem otkriva se kako odustajanje i neka životna odustajanja nisu neuspjesi, slabosti, katastrofe i propasti nego blagoslovi čije blagonaklone posljedice doživljavamo u vlastitoj budućnosti.

Neuspjeh ne želi i odbija susret u četiri oka. Čak i ako se čovjek uspije susresti s neuspjehom u četiri oka, optužbe će ići na račun čovjeka njegove mlitavosti, slabosti, straha, malaksalosti. Neuspjeh ne priznaje postojanje granica u čovjeku niti čovjeku nudi mogućnost drugačijeg pogleda na budućnost. Neuspjeh, pretvarajući sadašnjost u katastrofu, čovjeka uvjerava kako je i budućnost pred njim takva. Neuspješna. Neuspjeh vrijeđa i uništava čovjeka, ne želi suradnju s njim i jedini trenutak kontakta između neuspjeha i čovjeka jest kada neuspjeh optuži čovjeka da je za sve on kriv i nitko drugi i ništa drugo. Odustajanje ne optužuje čovjeka. Odustajanje mudro čovjeka poučava o njegovim granicama i mogućnostima. Odustajanje hvali čovjeka zbog njegove mudrosti da odustane tamo gdje je nemoguće pobijediti. Odustajanje surađuje s čovjekom u njegovim slabostima i nedostacima. Odustajanje čovjeka naziva herojem, neuspjeh ga zove slabićem. Odustajanje ga ne optužuje za prošlost, ne prigovara mu za sadašnjost i nastoji mu skrenuti pogled prema budućnosti. Neuspjeh optužuje za sve i za prošlost i sadašnjost i budućnost bez milosti, nema razumijevanja za slabosti i nedostatke.

Ukoliko je život sud pred kojim smo svi izloženi da budemo optuženi ili oslobođeni, neuspjeh je onda tužitelj koji nas nastoji pred životom i optužiti i osuditi tražeći za nas najstrožiju kaznu. Odustajanje je odvjetnik koji nas nastoji obraniti pred sudom života tražeći ako ne oslobađajuću presudu onda barem blažu kaznu. Ukoliko je neuspjeh naš tužitelj pred sudištem života, sva njegova optužba stoji u povezanosti između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pri čemu je sadašnjost jedini dokaz neuspjeha da je prošlost bila neuspjeh i da će budućnost biti također neuspjeh. Ako je odustajanje naš odvjetnik koji nas brani pred sudom života, onda njegova obrana počiva na nadi kako se prošlost može čak i promijeniti ukoliko budemo mudri u budućnosti i budemo znali odustati u sadašnjosti radi promijene prošlosti i drugačije budućnosti.

Svatko od nas stoji pred sudištem života dok nas neuspjeh optužuje i traži najstrožiju kaznu, a odustajanje brani tražeći blažu kaznu i oslobađajuću presudu za nas. Sudište života pred kojim stojimo vodi se samo jednom mišlju kojom bi se i mi kao optuženici i branjenici trebali voditi dok se naš tužitelj i odvjetnik bore iznoseći svatko svoje argumente protiv nas ili u našu korist. Je li ljudski život samo sadašnjost ili ljudski život ima i budućnost? Na ovo pitanje ni sudište života nema odgovor nego prepušta neuspjehu i odustajanju da se međusobno bore i trude dokazati tko je u pravu dok mi istovremeno kao i optuženi i branjeni sjedimo u sudnici života i pitamo se: je li neuspjeh stvarno kraj svega i ima li budućnosti i nakon neuspjeha? Smijem li ponekad odustati i je li odustajanje kraj svega za mene i moju budućnost? Ima li života nakon odustajanja?

U Sarajevu, 25. 1. 2019.

O. J.

O stvarima i životu

Ono što danas posjedujemo, sutra ili uskoro posjedovat će netko drugi bilo da se toga odreknemo ili nam se uzme bez našeg pitanja. Sve ono u što smo uložili puno, počevši od samih sebe gdje smo najviše uložili, ono što je naše poput truda, napora i odricanja dobit će netko drugi. Netko tko se nije trudio, nije odricao, nije ulagao, čak nije niti planirao niti pomislio da će dobiti i imati ono što je naše i što nam pripada. Stvari su potrebne za život, različite stvari iako stvari nisu život. Neka stvar za koju mislimo da čini naš život sutra ili uskoro će ostarjeti i izgubiti privlačnost. Ono bez čega nismo mogli, oko čega se vrtio naš život sutra će postati stara stvar koju treba baciti i koje se treba riješiti, koju treba što prije zamijeniti, prodati. Svejedno mi živimo i razmišljamo kao da stvari jesu život i kao da bez stvari ne bi bilo ni života ili barem života koji bi imao smisao i svrhu. Idemo za stvarima, živimo stvari i život s vremenom živimo kao stvar. Stvar kojoj se svrha i smisao daje pomoću stvari. Stvar koja nema smisla i svrhe ako nije uvjetovana i određena stvarima.

Nova i tek kupljena stvar naoko bi trebala i život učiniti novim? Rabljena i potrošena stvar bi onda također trebala i život učiniti rabljenim i potrošenim? Gdje je granica u korištenju i uzimanju stvari? Je li nova i skupa stvar po svojoj naravi takva da može dotad besmislenom životu darovati svrhu i smisao? Je li stara stvar koja čeka da je se baci takve naravi da smislenom životu oduzima njegov smisao i svrhu? Što je toliko privlačno u stvarima da život izjednačavamo s njima iako ih uzimamo, trošimo i na kraju kao i sve stvari odbacujemo i zaboravljamo? Dugotrajan život bez novih i poželjnih stvari kojega kolokvijalno zovemo siromaštvom može utjecati na život. Bilo da se prestane biti navezan na stvari, a da se opet ima život, bilo da stvari postanu smisao života kojega se odbacuje jer nema stvari. A jer u siromaštvu nije moguće posjedovati nove i poželjne stvari, onda ni život ne bi mogao imati smisla bez njih. S druge strane, dugotrajan život s novim, poželjnim i uvijek dostupnim stvarima kojega kolokvijalno nazivamo bogatstvom ima također vlastito shvaćanje stvari. Jer može se imati nove i poželjne stvari i da život opet nema smisao i svrhu, ili imanje novih i poželjnih stvari određuje sam život kao stvar koja ima smisao. U slučaju dugotrajnog imanja i nemanja stvari, život s vremenom ima ili nema smisao kao stvar jer ovisi o tome imamo li stvari ili nemamo stvari. Živeći tako, s vremenom nam život postane stvar i ništa više. Nešto što nam se svidi jer je novo, dosadi kad je dugo s nama i ponekad nešto što želimo baciti i zaboraviti kad ga više ne želimo.

Pretvoriti život u stvar i stvar u život uvijek ide kroz tri prizora i iskustva kojima osjećamo i vidimo ono što jesmo i ono što posjedujemo, odnosno, imamo. Prvi prizor i iskustvo je oduševljenje nečim novim što imamo. Drugi prizor i iskustvo je ravnodušnost onim što imamo kada postane isuviše rabljeno i potrošeno. Treći prizor i iskustvo je odsutnost kada ono što imamo postane prašnjava stvar koju smo zaboravili i želimo to baciti ili se toga jednostavno riješiti. Ponekad smo takvi i prema životu kao prema stvari. U mladosti oduševljeni, u srednjim godinama ravnodušni, u starosti odsutni iz života za kojega želimo da se završi.

Između života i stvari postoji nepremostivi jaz koji ih razdvaja i zbog kojega stvar nikada ne može biti život, niti život može biti tek puka stvar. Nitko ne može posjedovati naš život, moj život. Život je uvijek naš, odnosno moj život, a to znači posjedovati ga ne samo danas nego mogućnost da ga imam i sutra i uvijek dok traje. I samo ga ja mogu posjedovati kao moj život i nitko drugi. Kad nas ne bude zajedno s nama, sa mnom odlazi i moj život i ne ostaje i ne može ostati drugom da ga živi kao neku novu i tek kupljenu stvar.

Stvari su drugačije. Danas nam pripadaju, sutra će možda pripadati drugom. Danas se trudimo i mučimo oko stvari, sutra će ih drugi uživati, ali bez truda i napora. Uživat će ih kao svoje iako ne pripadaju njemu, ali će prestati biti naše i postat će njegove. Život nije stvar iako smo ga pretvorili u stvar. Život ne može pripadati drugom, moj život pripada samo meni i sva muka i teret mog života moja je muka i moj teret ne može pripasti i ostati drugom. Ali i radost mog života pripada samo meni i drugi je ne može uživati kao svoju bez zasluge kao da je njegova. Mogu dijeliti radost života s nekim kao i muku života ali to je stvar slobode i izbora, a ne pitanje samog života.

Stvari nam prethode. Dolaze i odlaze prije nas i poslije nas, u stvarima se utapamo i ne odlučujemo o njima. Naš život, moj život dolazi i odlazi sa mnom, nema ga prije mene i nema ga poslije mene. Imaju životi drugih, ali oni nisu moji životi, oni nisu ja, njihov život nije moj život. Život nije stvar koja je nova, dosađuje i prema kojoj se onda postaje ravnodušan i koju se odbacuje radi neke novije i poželjnije stvari. Život se ne može baciti kao stvar radi novog života jer promjena života nije novi život, nego uvijek isti život gledan novim pogledom i novim očima. Odlazak negdje drugo pod tvrdnjom početka novog života nije istina, život je i dalje moj kao što je bio na samom početku, samo se mijenjao i mijenja pogled mojih očiju na moj vlastiti život, ali to je i dalje i ostat će uvijek isti život, moj život.

Do nas teško dopire podsjećanje kako stvar i život nisu i ne mogu biti isto. Stvari dolaze i prolaze. Bez našeg pristanka stvari nas obvezuju da ih mijenjamo, trošimo i bacamo. Život ništa ne radi bez našeg pristanka i od nas uvijek traži pristanak i onda kad smo oduševljeni njime i onda kad smo prema njemu ravnodušni i onda kada ga želimo odbaciti. Život uvijek traži naš pristanak na oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje. Stvari i život se razlikuju i po našim pogledima koje usput razmjenjujemo dok se susrećemo i mimoilazimo dok prolazimo ulicom. U očima drugoga ponekad, ako se ozbiljnije i dublje zagledate, možete vidjeti pogled koji vidi samo stvari i ništa više. Mješavinu oduševljenja, ravnodušnosti i odbacivanja. Pogled koji nastoji to troje ujediniti da sve istovremeno bude i oduševljenje i ravnodušnost i odbacivanje. Ponekad možete vidjeti pogled koji razlikuje život od stvari i stvari od života. Pogled koji oduševljen jer je mlad, pogled koji je ravnodušan jer je dovoljno zreo, pogled koji odbacuje jer samo želi kraj i ništa više. Ali taj pogled ne ujedinjuje ono što se ne može ujediniti. Taj pogled gleda život u svim njegovim fazama i osjeća kako život jest trajanje koje prolazi kroz oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje.

U pitanjima stvari i života nas ljude u bitnome razlikuje pogled, jer ono što preostane od stvari od bogatstva i siromaštva jest samo goli život i pogled koji se krije iza tog života, prazan pogled u kojem je život oduvijek bio shvaćen kao stvar ili pogled nade u kojem je život bio shvaćen kao život, kao nešto što se ne može pretvoriti u stvar. Prazan pogled znak je da je život bio stvar kojom se oduševio netko mlad, bio ravnodušan u srednjim godinama i želi ga odbaciti sada kad je riječ starosti. Dolazi do agonije i bolne spoznaje da se ne može pronaći novi život umjesto trenutnog života, nešto novo što bi čovjeka oduševilo. Dolazi se ponekad prekasno do spoznaje da je život uvijek bio samo moj život i da je to jedino što je preostalo kada više nema stvari i da nema načina da život bude nov kao nova i poželjna stvar.

Stvari nemaju nadu i one nisu tu radi nade jer nikad nisu posjedovale nadu, jedino život, moj život kakav god bio, posjeduje u sebi nadu i to ga razlikuje od stvari kao što ljude razlikuje pogled. Prazan pogled stvari i pogled nade života razlikuje dva starca na samrti kao što se razlikuju nebo i zemlja, raj i pakao, vječnost i prolaznost. U pogledu dvojice staraca, jednog bogatog drugog siromašnog, prestaju sve stvari koje su imali i posjedovali, sve stvari koje nisu imali i nisu posjedovali, nema više novih stvari koje bi ih oduševile ni želje za novim stvarima. Ostala su dva pogleda, smireni pogled nade u život onkraj stvari, i prazan pogled prožet agonijom koji tek sada shvaća da život nije i nikada ne može biti tek stvar koju se novu kupuje, ravnodušno troši i potrošenu i zaboravljenu baca, jer u takvom trenutku ono za što se svi grčevito držimo je život, a ne stvari. Stvari su potrebne za život, ali život ne treba uvijek stvari da bi bio ono što oduvijek jest. Naš život, moj život koji je uvijek nov, ne troši se, ne raspada se i ne gasi se nego se nastavlja tamo onkraj stvari, izvan ravnodušnosti i zaborava i nakon stvari koje uzimamo nove, trošimo i bacamo u zaborav.

U Sarajevu, 20. 1. 2019.

O. J.

O izboru

Izabrati nekoga ili nešto ne govori još ništa o budućnosti i kakva će ona biti. Izbor – naoko – dobre osobe za brak ne jamči dobru budućnost zahvaljujući karakteru. Ljudi se mijenjaju i promjene ljudi uzrokuju promjene budućnosti. Izabrati nešto ili nekoga pokušaj je kojim čovjek želi zarobiti i osigurati budućnost. U ozbiljnom izboru uvijek se radi o pokušaju da se kontrolira budućnost i vidi unaprijed kakav će biti život. Ljudi, kada nekoga ili nešto izaberu, u glavi već imaju sliku budućnosti. Kada dvoje mladih ljudi kupuju stan – ukoliko su među rijetkim sretnicima koji si to mogu priuštiti – u tome vide budućnost i kako će sve i kako bi sve trebalo izgledati. Kada pravi izbor, čovjek cilja na budućnosti i u njegovom umu budućnost je dobra, sretna i ispunjenja. Nitko ne pravi izbor o budućnosti koja je loša. Svi izabiremo jer pogled usmjeravamo prema dobroj budućnosti.

Pogled iz tek kupljenog stana na ulicu izaziva čovjeka da pogleda budućnost gdje vidi starca okruženog unucima i obitelji, a ne ostavljenog i usamljenog starca kojega su zaboravili. Gleda budućnost kao starac koji je zadovoljan što je imao takvu prošlost i ispunjen život. Nije predvidio mogućnost da bi ga u nekoj budućnosti s drugog prozora mogao gledati snajperist s prstom na obaraču. Kada izabire, čovjek izabire s mišlju da bi izabrano u budućnosti trebalo biti dobro ili čak bolje nego ovo sada. Nezreo muž mogao bi biti puno zreliji s godinama? Neodgovorna supruga mogla bi postati odgovorna majka kada dođu djeca? Nekad se tako dogodi, nekad i ne. Izabrati i napraviti izbor ipak ništa ne kaže o budućnosti čovjeka koji je napravio izbor. Ne zna ni on sam. On može dati objašnjenje za sadašnjost zašto je to učinio danas ili sada, ali iz toga ne može izvesti siguran zaključak kakva će mu biti budućnost.

Nije li čovjek uvijek iznenađen budućnošću? Napravio izbor, ali budućnost ne odgovora izabranom nego nema veze s izborom samostalno je i samoincijativno otišla u drugačijem smjeru bez savjetovanja s čovjekom. Zašto čovjek birajući ljude, stvari misli da je predvidio i osigurao vlastitu budućnost? Možda zato što naši izbori nikad nisu sadašnji i ne tiču se sadašnjosti nego su samo pokušaji, često vrlo neuspješni, da zarobimo budućnost. U datom trenutku kada se bira muškarca, ženu za brak, mjesto stanovanja, grad, zemlju ne izabiremo nešto što je sada ili danas. Izabiremo ono što se tek ima dogoditi, ali to što se ima dogoditi kao buduće ne možemo kontrolirati i predvidjeti. Vjerujemo da sadašnji izbor znači kontrolu nad budućnošću. Kad se osvrnemo na trenutak u kojem smo napravili izbor i izabrali, vidimo da naš izbor nije stvorio budućnost koju smo željeli, o kojom smo sanjali i maštali. Izbor je stvorio svoju budućnost koja je nama nepoznata i strana kao da nije naša. Gdje je nestao onaj odgovorni i hrabri muškarac i muž i gdje je nestala ona požrtvovna i samopredavajuća žena i supruga i gdje su nestali mnogi drugi ljudi i stvari kojih u budućnosti nema i zašto se u budućnosti nalazimo s nepoznatim ljudima i stvarima koji nisu bili dio izbora i nismo ih nikad birali niti planirali izabrati? Zašto se pojavila budućnost o kojoj nismo razmišljali, koju nismo ni željeli?

Kada izabiremo i pravimo izbore, bespomoćni smo jer jedino možemo izabrati, ali time još ništa nije rečeno o budućnosti. Čak i kad zbog straha odbijamo učiniti izbor i to je izbor da se ne bira i susretne budućnost koja je plod činjenice da nismo željeli izabrati ništa. Ne izabrati ništa i nikoga neće zaustaviti budućnost i njezino prodiranje u naš svijet. Birali ili ne birali, budućnost nas neće pitati. Budućnost ne znamo što je, ali izbor je avantura. Izbor je pokušaj da u jednoj ponekad i nedovoljno promišljenoj odluci odživimo cijeli svoj život od početka do kraja sigurni i uvjereni kako detaljno znamo i početak i kraj.

Mi smo avanturisti. Bića koja se nadaju da jednim izgovorenim da ili ne, hoću ili neću, mogu ili ne mogu, želim ili ne želim u svojim rukama imaju cijeli svoj život i sve ono što se ima dogoditi. Iako svjesni da stvari ne stoje uopće na taj način, jer nije li avanturist onaj koji se upušta u nešto nepoznato bez ikakve sigurnosti, osim nade i osjećaja da bi to moglo biti dobro jednog dana iako ne postoji nikakav oblik jamstva? Napraviti izbor početak je avanture koja se zove život prema nepoznatom koje zovemo budućnost. A svaka avantura se opire predviđanjima i kontroli i svako nepoznato se opire spoznaji i znaju. Kad ne bi bilo tako, izbor bi bio tek dosada, ali ne i nepoznata avantura života. Svaki izbor pripada na svoj način avanturi koju zovemo životom i povremeno treba pustiti avanturu da ide sama i da nas vodi, jer ponekad u čestim naporima da kontroliramo budućnost, koju još nemamo, gubimo se i zaboravljamo na ljepotu avanture koja se zove život i koju barem u sadašnjem trenutku ponekad posjedujemo kroz sitne radosti i ispunjenosti. Ako avanturu života propustimo u sadašnjosti radi uvijek neuspjelih pokušaja da izborom odredimo i definiramo budućnost, čime ćemo hraniti nadu u budućnost koja bi mogla biti bolja, ako sadašnje trenutke radosti života propuštamo poradi budućnosti koju ne možemo znati kako će se odigrati?

U trenutku kada napravimo izbor počinje nepoznata avantura izvan naše kontrole i moći predviđanja, lagano se počinje kotrljati život za čiju budućnost ne znamo što i kako se ima dogoditi, ali sadašnji trenutak može biti izvor nade i snage za budućnost o kojoj ne znamo ništa ili veoma veoma malo. Treba uživati u danu vjenčanja jer ni on ni ona, koliko god se poznavali, ne znaju što će biti idućih nekoliko desetljeća s njima ako uopće potraje tako dugo? Treba uživati u pogledu iz tek kupljenog stana jer ne zna koliko će pogled dugo trajati i hoće li biti ujutro ili za nekoliko desetljeća prilike za novi pogled kroz prozor na ulicu?

U sadašnjem trenutku ne treba zaboraviti najvažnije: Izbor i ono što izaberemo ništa ne govori o budućnosti jer izbor samo glumi da govori o budućnosti, a zapravo samo šuti jer ni sam izbor ne zna reći čovjeku kakva će mu biti budućnost. Izbor je šutnja pred budućnošću, tek jedan od znakova da je avantura počela i da svi krećemo s naših osobnih startnih pozicija prema cilju kojega ne znamo. Izbor ne nudi kontrolu nad avanturom života niti zna cilj života. O tome izbor šuti jer znati to dvoje značilo bi znati budućnost, a izbor to ne zna. Izbor nikada nije ni smatrao da označi početak i kraj avanture života, tu mogućnost izbor je velikodušno prepustio samom čovjeku. Velikodušno kako to i treba, izbor sam sebe prepušta čovjeku da ga čovjek učini i ako čovjek misli da mu njegov izbor govori kako zna sve o budućnosti, čovjek bi trebao zastati i osluhnuti i vidjet će da izbor o budućnosti šuti jer je i on sam dio velike i nepoznate avanture koju zovemo život.

U Sarajevu, 17. 1. 2019.

O. J.

O patnji i bezobrazluku

Ljudi ponekad neprimjetno i nesvjesno nečiji bezobrazluk prihvaćaju kao patnju koju treba strpljivo podnositi, kao križ koji im je Bog dao i kojega trebaju nositi šutljivo, strpljivo i bez propitivanja. Bezobrazluk možemo opisati kao svjesno odbijanje čovjeka da u sebi mijenja karakterne crte koje drugima i njemu samom stvaraju patnju koja je nepotrebna i koja u konačnici nije niti patnja. Ako je muž u obitelji alkoholičar i nasilnik, od kad je to postala patnja ili križ koju cijela obitelj treba nositi jer netko nije sposoban i ne želi uz svesrdnu pomoć drugih prestati piti? Ako je netko u obitelji kockar i rasipnik, koji svojim kockanjem ugrožava egzistenciju svoje obitelji, od kad je to postala patnja i križ koji treba strpljivo, šutljivo i ponizno nositi? Ako je žena i supruga prestala voditi brigu o djeci i obitelji i ako je uvijek puna gorčine i prijezira prema svome mužu i djeci, od kad je to postalo patnja i križ kojega treba strpljivo nositi?

U kojem trenutku se dogodilo da su loše karakterne crte koje čovjek treba mijenjati i radi sebe i radi drugih, radi svoga dobra i dobra svojih bližnjih odjednom postale objekt patnje i križa koje treba strpljivo podnositi, trpjeti i nositi sve dok je potrebno? Ponekad se čovjek nalazi u velikoj i ljudskoj, ako je religiozan, i u vjerskoj dilemi: Je li ono što trenutno trpi i podnosi kao patnju stvarno patnja ili je netko samo bezobrazan i ne želi mijenjati ili barem pokušati mijenjati vlastiti karakter? Kada je i u kojem trenutku bezobrazluk kao opća pojava postao karakterna crta drugoga koju trebam prihvatiti kao patnju i prestati zahtijevati od njega ili od nje promjenu na bolje i još pri tom vjerovati da i Bog tako želi?

Za ljudske oči patnja je sama po sebi opasna, teška i nepodnošljiva stvar. Osim što je samom čovjeku i njegov osobni život ponekad patnja zbog bolesti, nepokretnosti, invalidnosti ako se tome doda i još jedan život koji je sličan, onda se patnja udvostručuje i produbljuje. Teško je pronaći, a možda i nema sveukupnog objašnjenja za patnju koju živimo i koju podnosimo. Nekad nema objašnjenja ili je čovjek prihvati ili ne prihvati, ili je sposoban ili nije sposoban za patnju. Kod patnje, pogotovo kad je riječ o patnji drugoga, postoji jedno iskustvo koje dolazi na kraju patnje. Usprkos neprihvaćanju i odbijanju patnje, s vremenom čovjek prihvati brinuti o drugom čovjeku koji pati, svome mužu, ženi, ocu, majci, djetetu. I ne samo da prihvati nego kada završi život nekoga o kome je čovjek brinuo, koga je svakodnevno hranio, presvlačio i kupao i kada taj drugi ode dostojanstveno s ovoga svijeta a ne kao krepana životinja pored puta, postoji određeni osjećaj ispunjenja da je čovjek učinio nešto što se ljudskim mjerilima ne može izmjeriti niti nagraditi.

Patnja koliko god besmislena i odbojna, na kraju postane čovjeku izvor snage i smisla jer je brinuo o nemoćnom ljudskom životu, bilo dječjem bilo staračkom, gdje otkriva da u patnji na najčudniji način postoji i nešto od ljubavi i istinske brige za nekoga. Na kraju nečije patnje, dok posprema bolesničku sobu u vlastitoj kući i vlastitom stanu i sklanja stvari koje su ostale iza pokojnog nepokretnog oca, majke, muža, supruge, djeteta, čovjek intuitivno osjeća da je sudjelovao u nečemu što je daleko iznad njega. Nečemu tajnom, nerazumljivom i misterioznom. I onda kad je i sam već na rubu živaca, ljut, nervozan, osoran, ogorčen, što je dobar dio života morao posvetiti tuđoj patnji, a ne vlastitom životu, na kraju svega u čovjeku postoji osjećaj ispunjenja da je učinio nešto nemoguće, nevjerojatno i iznad svojih snaga. Patnja, čak i kad je mrzimo u brizi za nekoga, na kraju donese ispunjenje. To je jedna od osobina patnje.

S druge strane, tuđi bezobrazluk kao karakterna osobina kojoj je uzrok lijenost jer se čovjek ne želi promijeniti, na kraju ne donosi ispunjenje. Donosi ogorčenosti i osjećaj da je čovjek bio prevaren, zaveden i da tuđi bezobrazluk nije bio patnja koju je valjalo otrpjeti, nego samo nečija lijenost i naš strah i manjak hrabrosti da zahtijevamo od drugog da se mijenja i da ne bude bezobrazan. Zato bezobrazluk i patnja nisu identični niti se mogu uspoređivati. Riječ je o stvarima koje stoje na suprotnim stranama.

Bezobrazluk se međutim zna pretvarati i stvoriti u čovjeku osjećaj da je riječ o patnji koju se ne treba propitivati i koju treba strpljivo podnositi pod izlikom koju nam netko objašnjava kao patnju. To objašnjenje ide najčešće u sljedećoj formi: ja sam takav ili takav i ne mogu se promijeniti ili on ili ona je takva i ne može se promijeniti, dakle trebaš prihvatiti moje loše osobine kao vlastitu patnju za mene. Ako je tomu tako i ako se alkoholičar u obitelji ne može promijeniti, dolazi se u napast da se alkoholičara proglasi kao nekoga zbog koga treba patiti, šutjeti i trpjeti. I što je još gore, čak se i religiozno opravdava takva čovjeka kako je to što se događa sve od Boga ili Božja kazna. Zar nikomu nije palo na pamet da je čovjek s vremenom postao bezobrazan i shvatio da može svoj bezobrazluk predstavljati svojim bližnjima kao patnju koja ima i religiozne elemente? Onda kada se svi svojski potrude i odreknu i vlastitih života da bi čovjeku pomogli da prestane piti, a on i dalje tvrdi kako je njegov karakter takav i on se jednostavno ne može promijeniti, tada nije riječ o patniku nego je čovjek – uz dužno poštovanje – bezobrazan.

Čak i kad su uzroci takvi da je možda čovjek postao takav zbog teškoća života, ali zašto odbija pomoć i sve pokušaje svojih bližnjih da mu se pomogne? Ako je netko nasilan u obitelji i u društvu, „kratkog fitilja“ i kriminalac, od kad je to postala karakterna osobina od koje ne treba tražiti da se čovjek mijenja? U onom trenutku kada čovjek prihvati objašnjenje za negativno i loše u nečijem karakteru da se čovjek ne može promijeniti i da je on takav, to je početak nečijeg bezobrazluka kojega će kasnije u životu čovjek zabunom proglasiti i prihvatiti kao patnju koju mu je Bog dao i koju strpljivo treba podnositi nesvjestan da nije imao hrabrosti tražiti od drugog da mijenja svoje karakterne osobine koje su loše, pokvarene i opasne za njih oboje i za njihove obitelji. I taj će bezobrazluk na kraju stvoriti ogorčenost i osjećaj prevarenosti jer nije bila u pitanju autentična patnja nego nešto drugo.

Dok u patnji ima nečega uzvišenog, nečega neizrečenog i misterioznog, nečega u čemu čovjek sudjeluje, u bezobrazluku nema ništa od toga, osim ponekad čak i namjernog i ciljanog korištenja vlastitog bezobrazluka kao argumenta da je riječ o patnji koju drugi treba podnositi i trpjeti. I zato bezobrazluk ne rađa ispunjenjem na kraju, nego ogorčenošću jer je čovjek ništa drugo nego prevaren tuđim karakterom koji se nije htio i nije bio spreman mijenjati. I ljudi to osjete, ali o tome ne govore ili ni sami ne mogu razlučiti o čemu je riječ pa brigu o bolesnom ocu, koji nije svojom krivicom bolestan nego zbog bolesti i starosti, smatraju kao da je isto kad imate alkoholizam, kriminal, kockanje u obitelji misleći da je riječ o patnjama koje treba strpljivo i šutljivo iznijeti do kraja. Ali briga o bolesnom ocu je patnja, dok su alkoholizmi, nasilja, kockanja i kriminali samo bezobrazluci koje čovjek pustio i dopustio da ga uvjere kako je riječ o uzvišenim patnjama i križevima koje treba nositi i to još uz Božju pomoć.

Ponekad je teško možda i razlučiti patnju od bezobrazluka. Ako na kraju uz sve probleme i gubitak zdravlja i živaca čovjek osjeća ispunjenje jer je o nekom brinuo, bila je to plemenita patnja za drugoga i osjećaj ispunjenja ostaje u čovjeku kao trajan podsjetnik da je ta patnja imala kakvog takvog smisla, iako čovjek nije i nikada neće biti zadovoljan objašnjenjima koja mu se ponude. Ako na kraju čovjek osjeća ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo, bijes, osjeća se prevarenim i izigranim, vjerojatno je netko vlastiti bezobrazluk proglasio patnjom i čovjeka uvjerio da treba trpjeti, šutjeti i podnositi bezobrazluk. Sve stvarne i iskrene ljudske patnje su patnje i patnja ne može nikada, ako je autentična i duboka, postati bezobrazluk, ali bezobrazluk jer je pokvaren, površan, skriven, glumi i pretvara se, zna se predstaviti i predstavlja se gotovo uvijek kao patnja i oponašanje patnje.

I na kraju dolazimo do neobičnog paradoksa kad govorimo o patnji i bezobrazluku. Kada promatramo samo patnju, ona uvijek izgleda kao zlo koje treba izbjegavati, ali kad usporedimo patnju i bezobrazluk koji se pretvara da je patnja, onda se čini da je patnja i ponekad dobra a bezobrazluk čisto zlo. Jer u patnji postoji zrno dobra koje se javlja kao ispunjenje kada jednom dostojanstveno ispratimo na posljednji počinak bolesnika o kojemu smo brinuli jer nije bio svojom krivicom bolestan.

U bezobrazluku postoji samo ogorčenost i osjećaj da smo zavedeni i prevareni na kraju kada nekoga ispratimo na posljednje počivalište. Zato bezobrazluk po svojoj naravi ne može nikada u sebi imati zrnce dobra jer je njegov krajnji ishod uvijek ogorčenost i osjećaj prevarenosti budući da smo cijelo vrijeme mislili da je alkoholičar, nasilnik, kockar, kriminalac, bez obzira je li u pitanju muškarac ili žena, muž ili supruga, otac ili majka, sin ili kći, patnja koju trebamo strpljivo i šutljivo podnositi jer to od nas Bog traži.

Treba imati na umu razliku između patnje i bezobrazluka jer to su dvije vrlo različite stvari koje ponekad u životu ne bi trebalo miješati i brkati kao da je riječ o istom. Jer nije isto. Tko je god imao iskustva s ove dvije stvari, a puno ih je takvih, zna o tome i o osjećajima koji dođu na kraju svega kad prestanu i patnja i bezobrazluk. Jer nije isto biti ispunjen i biti ogorčen kada onaj zbog kojega je čovjek strpljivo i šutljivo podnosio sve više nije među živima.

U Sarajevu, 7. 1. 2019.

O. J.

O uspoređivanju

Uspoređivanje s drugima je dugotrajan proces obolijevanja ili razbolijevanja. Uspoređivanje se događa u dva smjera koji su najčešće putevi bez mogućnosti povratka. Uspoređivanje sa slabijim od sebe, nekim tko je manje lijep, manje uspješan, manje zadovoljan, manje sretan je način obolijevanja od oholosti, bešćutnosti i prijezira prema slabijem bez obzira u čemu je on slabiji od nas. Kada čovjek troši život na uspoređivanje sa slabijima od sebe, s vremenom i neprimijećeno dođe u razumijevanje samog sebe i vlastitog života kao jedinog života koji je važan, velik i vrijedan. Drugi se mogu tolerirati, ali oni nikada neće doseći visine do kojih je dospio onaj koji se uvijek uspoređivao sa slabijima. Ili barem on misli da ga nitko neće dostići. Uspoređivanje s jačim i boljim od sebe u čemu god da je čovjek jači i bolji je način kako čovjek obolijeva od gorčine, bijesa, mržnje i na kraju želje za osvetom. Kada čovjek troši život na uspoređivanje s jačima, boljima, ljepšima, uspješnijima od njega, s godinama se razvije u njemu gorčina i bezvoljnost, gubitak želje i strasti da nešto učini i promijeni. Iz te bezvoljnosti da pokuša nešto promijeniti rađa se i želja za osvetom prema onima koji su u nečemu jači i bolji. Tako uspoređivanje kao dugotrajno obolijevanje rađa različite vrste oboljelih, rađa oholice, umišljene, ogorčene, nezadovoljne, osvetoljubive, bezvoljne, nezainteresirane, nesigurne. Iako možda uspoređivanje tu i tamo donese i poneki dobar ishod za čovjeka, ono često ili češće kao ishod ima pregrš nutarnjih osjećaja i stavova koji su za ionako ranjivog i krhkog čovjeka loši i opasni. Uspoređivanje je bešćutno, grubo, sirovo, bezdušno, bezosjećajno i bezobzirno. Jednom uvučen u uspoređivanje, čovjek s vremenom gubi samog sebe i svoju vlastitu stvarnost, prestaje biti čovjekom i postaje tek kopija za usporedbu.

Uspoređivanje je poput izložbe slika u nekoj galeriji gdje su sve slike naoko ugodne za promatranje, promišljanje i pogled. Ali unutar tih slika vodi se bespoštedna borba sa samim sobom u vlastitoj napetosti, nezadovoljstvu, gorčini i oholosti i pogled se uvijek kreće prema drugim slikama. Jesu li ljepše, mlađe, uspješnije, ispunjenije od mene? Zid na kojem visimo je uspoređivanje u kojem danas živimo i koje nas do iznemoglosti tjera na uspoređivanje i ne dopušta nam da siđemo kako bismo se prestali uspoređivati i kako bi se drugi prestali uspoređivati s nama. Klatimo se i visimo nemoćni na zidu uspoređivanja koji nas bešćutno tjera da gledamo samo druge slike i koji nam ne da da pogledamo sebe. Opstajemo samo zato jer promatramo druge slike iako ih se bojimo, iako ih ne volimo, iako ih mrzimo, iako osjećamo gorčinu prema njima. Sve što jesmo izloženo je u galeriji koja se zove svijet pogledima drugih slika, ali i pogledima slučajnih promatrača koji znatiželjni požele zaviriti u galeriju da bi promotrili koju sliku. Cijelo naše biće bačeno je drugima da ga kidaju, trgaju i tako uspoređuju i onda zaključuju kako nismo ovo ili ono, kako trebamo biti ovo ili ono, kako nam nedostaje ovo ili ono.

Biti izložen u galeriji koja se zove svijet, na zidu koji se zove uspoređivanje je poput slike o kojoj svi mogu donositi sud kao da su stručnjaci za umjetnost, odnosno ljudskost, dok je čovjek bespomoćan učiniti bilo što jer visi na zidu s kojega mu ne daju sići da se povuče negdje u neki slobodan, prazan ako treba i prašnjav kutak galerije gdje nema drugih slika i gdje posjetitelji ne pružaju svoje znatiželjne poglede da vide o kakvoj je slici riječ. Bjesomučno uspoređivati sebe s drugim ili dopustiti da nas stalno s nekim uspoređuju je kao da netko rekne kako u galeriji svijeta na zidu uspoređivanja vise slike koje su uglavnom loše kopije ili loši reprinti i da ulazak u galeriju znači gubitak i vremena i novca jer unutra nema ništa originalno, vrijedno i unikatno.

Uspoređivanje je obolijevanje ili neka vrsta stanja u kojemu čovjek nije samo obolio od oholosti ili gorčine i prema sebi i prema drugim ljudima jer mu život ima smisla samo ako se može usporediti s nekim od njih. Uspoređivanje je i žalostan trenutak zaborava čovjeka i gubitak samosvijesti o njegovoj neponovljivosti i originalnosti, žalostan trenutak brisanja iz vlastite svijesti osjećaja da je on kao čovjek unikat čak i onda kada prema ljudskim mjerilima uspoređivanja postane predmet prijezira, šprdnje, vrijeđanja i omalovažavanja. Uspoređivanje s drugima u čovjeku je ugasilo ili gasi mogućnost da sam sebe razumije i prihvati kao neprocjenjivu vrijednost. Dugotrajno obolijevanje od uspoređivanja s drugima čini da u glavi čuje glasove drugih koji samo uspoređuju… zašto nisi kao on ili ona, zašto nisam kao on ili ona, zašto sam lošiji, zašto sam neuspješan u odnosu na njega ili nju, zašto nisam poput nje, drago mi je da nisam tako glup kao on, super je što sam mlađa i ljepša od nje, fantastično je što imam više od njih… i tako unedogled. Slušajući u glavi glasove drugih, njihova stalna i neprekinuta uspoređivanja, čovjek s vremenom prestane slušati samog sebe, ali još važnije, prestane slušati glas koji negdje u njegovoj nutrini govori, doduše ne više tako glasno i zvonko kao nekad.

Ali kad bi čovjek mogao barem jedan dan odustati od uspoređivanja i osvrnuti se na sebe, možda bi mogao čuti ako ne glas, onda barem šapat božanskog Tvorca koji govori kako ga je Tvorac u svekolikoj povijesti svijeta iz ljubavi poželio donijeti na ovaj svijet i da se u cjelokupnoj povijesti svijeta, makar trajala milijardama godina, više nikada neće pojaviti na ovom svijetu čovjek kao što je on ili ona. Kada bi barem na trenutak mogao zastati i suzdržati se od stalnog uspoređivanja s drugima, čovjek bi možda mogao čuti glas koji mu govori da je on autentično umjetničko djelo napravljeno rukama i ljubavlju božanskog umjetnika, da je on umjetničko djelo i unikat. Možda bi čuo i da su njegovi bolesni prsti, njegova bolesna ruka, njegove bolesne noge, njegovo bolesno oko, njegova demencija također dio ljubavi, iako čovjek nikada tako nešto neće moći prihvatiti i u to vjerovati niti razumjeti. Nije isto ako su u galeriji sve slike samo blijede kopije i loši reprinti i kada su sve slike jedinstvene, originalne i unikatne.

Nažalost, mi sami sebe ponižavamo, kao i jedni druge, nazivajući se međusobno i lošim kopijama i reprintima, zaboravljajući da je vlasnik galerije, ujedno i božanski umjetnik, galeriju zamislio kao mjesto gdje se mogu pogledati originalna i unikatna djela njegovih umjetničkih ruku. Božanski umjetnik nije stavio zid u galeriju gdje će se ljudi, viseći na zidu, međusobno uspoređivati vrijeđajući i ponižavajući jedni druge kao loše kopije i loši reprinti, vičući jedni na druge tko je bolja kopija i tko je bolji reprint i kako danas nema originala. Božanski umjetnik galeriju je zamislio kao mjesto gdje se unikati i originali susreću kao jedinstvena umjetnička djela diveći se unikatnosti vlastitog postojanja, originalnosti oka, ruke, prsta, kose, osmijeha. Zamislio je svijet kao galeriju gdje se kroz susret s drugim unikatom može vidjeti, barem u tragovima, umjetnički izričaj božanskog umjetnika, pažnja njegovih ruku dok je radio na originalnom djelu.

Božanski umjetnik nikada nije pomislio stvarati kopije i reprinte i naravno da se čudi kako se dogodilo da unikati i originali koje je stvorio u jednom trenutku odluče kako su svi oni zapravo samo loše kopije i još lošiji reprinti. Čak kad bi tako i bilo, zašto se nitko nije zapitao: ”A gdje je original od kojega smo nastali”, ili možda važnije, ”kako se dogodilo da smo izgubili svijest o našoj unikatnosti i originalnosti”? Uspoređivanje je zato i opasno. Ono nas vodi u zaborav. Jer se stalno uspoređuje, čovjek zaboravlja da je original i unikat. Jedan, jedini, jedinstven i neponovljiv napravljen božanskim rukama božanskog umjetnika i onda kada kod oholih i umišljenih ne izaziva ništa drugo osim prijezira, omalovažavanja, vrijeđanja i odbacivanja jer nema savršenu kilažu, savršenu boju očiju, savršenu figuru, savršene ruke, savršeno lice. Čak i onda kada je najnesavršeniji prema uspoređivanju, prema božanskom umjetniku, on je i dalje original i unikat.

I kad je čovjek najnesavršeniji prema ljudskim mjerilima, prema ideji božanskog umjetnika je najsavršeniji. Izloženi smo u galeriji koja je zamišljena kao galerija originalnih djela i bilo bi dobro ponekad skinuti se sa zida uspoređivanja i prohodati galerijom i malo razgledati izložena djela imajući na umu da na ulazu u galeriju stoji upozorenje božanskog umjetnika da trebamo biti pažljivi i oprezni jer se unutra nalaze isključivo i samo unikatna djela čija je vrijednost neprocjenjiva i na kojima je božanski umjetnik dugo, strpljivo i s puno ljubavi radio. I onda kada mislimo da se u galeriji nalaze samo loše kopije i loši reprinti treba se barem pokušati otrgnuti uspoređivanju i izvući iz zaborava misao kako se u galeriji isključivo nalaze samo originalna djela i kako galerija ne sadrži nijednu kopiju i nijedan reprint.

U Sarajevu, 3. 1. 2019.

O. J.

O PROLAZNOSTI

Mi nismo samo prolaznici ulicom ili cestom ili putem. Mi smo prolaznici kroz život gdje istovremeno mi prolazimo kroz život i život prolazi kroz nas. Prolaznost osjećamo u vlastitim kostima, u našim sve sporijim koracima, u sve manjoj strasti da nešto učinimo ili nešto promijenimo. Čak i kad ne želimo prolaznost nas oslobađa gorčine, osvete, bez našeg dopuštenja prolaznost nas pomiruje s onim o čemu mislimo da je se nemoguće pomiriti s tim. Prolaznost nas pomiruje s našim osobnim tragedijama, žalostima, gubitcima, umiranjima. Čak i kad se odupiremo prolaznosti i želimo zadržati nešto od prošlih iskustava ona s vremenom i to briše. Prolaznost je strpljiva, mirna izgleda poput površine mirnog jezera, ali jednom kad se u njemu nađete neće vam biti dopušteno da se vratite na obalu. Bit će vam dopušteno da budete na površini čak i da povremeno plivate površinom, ali neće biti mogućnosti povratka na obalu. Nećete moći više promatrati mirnu površinu jezera prolaznosti.
Prolaznost je čelični stisak vremena oko čovjekova života, stisak kojega čovjek osjeća u sebi i svugdje oko sebe. Kada prolaznost svojim čeličnim kandžama uhvati čovjeka čovjek se pokušava boriti protiv nje. Bori se, vrpolji se, nastoji se izmigoljiti iz tog čeličnog stiska. Guši se, hvata zrak želi se oteti. Pogledom kruži okolo ne bi li ugledao neku slamku za koju bi se mogao uhvatiti i izvući kao davljenik u živom blatu koji se posljednjim snagama hvata za granu napola osušenog drveta. Ali prolaznost ne samo da ne popušta. Prolaznost ne reagira na čovjeka. Možda bi čovjek lakše podnio čelične kandže prolaznosti kad bi prolaznost pokazala bilo kakav interes za čovjeka, njegovu borbu, njegove napore, njegove pokušaje da se otme zaboravu. Da otme zaboravu i prošlosti i sebe i druge. Ali prolaznost je bešćutna, vuče čovjeka okolo poput bespomoćne životinje, vuče ga pored spomenika, pored grobova, pored stratišta i ne dopušta mu čak ni da predahne barem pored grobova onih koje je volio.
Svaki čovjekov pokušaj da razgovara s prolaznošću nailazi na zid šutnje. Bilo da čovjek kritizira, vrišti, objašnjava, argumentira prolaznost svoja usta drži čvrsto zatvorena. Prolaznost nikad ne progovara niti razgovara. Ona šuti i ide naprijed. Ne udostoji se čovjeku barem nešto reći o onome što je ispred prema čemu čovjeka vuče. Ni o tome prolaznost ne govori. Dođe trenutak kada se čovjek prestane otimati iz kandža prolaznosti. Onda kada nešto izgubi. Kada izgubi snagu. Kada izgubi volju. Kada izgubi motiv. Kada izgubi razlog, smisao, svrhu. Ili kad sve zajedno izgubi. Kad sve to izgubi čovjek oboli od gorčine, jala, ironije, sarkazma, ljutnje, mržnje i tek tada prolaznost odluči pustiti čovjeka iz svog čeličnog stiska. Jer jednog dana kada se čovjek prestane protiv nje boriti prolaznost već zna da je čovjek dovoljno bio u njezinom stisku da će sam tražiti ponovno taj čelični zagrljaj kako ljubavnik koji mrzi onu bez koje ne može. Međutim prolaznost nije ništa manje ironična prema čovjeku kada ga pusti da proba sam ići dalje. Iako je čovjek moli da ga ponovno uzme u svoj zagrljaj prolaznost se naslađuje čovjekovom gorčinom i jalom prema ljudima i vlastitom životu i kao da pakosno uživa u čovjekovoj nemoći da se odupre svojim proživljenim događajima ponekad i do morbidne mjere u kojoj prolaznost uvjerava čovjeka da nikada neće prestati osjećati jal, gorčinu, mržnju, srdžbu.
Kako se oduprijeti prolaznosti? Postoji li način da se čovjek otme zagrljaju prolaznosti ili da ne ide za njom onda kad ga prolaznost ispljune na obalu života? Ako je jedna od oznaka prolaznosti to da je ona bešćutna prema bilo kojem čovjekovu iskustvu i događaju onda je možda moguće da čovjek prema prolaznosti postane bešćutan. Ali ljudski život nije uvijek ispunjen jalom, gorčinom, mržnjom i srdžbom. Ispunjen je i dobrotom i ljubavlju i radošću i milosrđem. Treba li i prema ovim iskustvima života biti bešćutan kako bi se nosilo i borilo s prolaznošću? Jer i ove događaje prolaznost će učiniti prošlima i prošlošću i u čovjeku će stvoriti osjećaje nostalgije i tuge.
Prolaznost je zakon čovjekovog postojanja kojemu je nemoguće napisati formulu po kojoj funkcionira niti ima stalnih konstanti. Ljudski život nije konstanta prolaznosti jer mu se ne može predvidjeti trajanje i kraj, ni drugi ljudi nisu konstanta prolaznosti jer oni dolaze i odlaze iz ljudskog života. Prolaznost je jedan od rijetkih zakona za kojega ako ne znamo onda barem osjećamo da postoji, ali nam ostaje nejasno po kojim pravilima taj zakon funkcionira. Bilo što da pokušamo odrediti kao konstantu prolaznosti nije prava konstanta. Obično nam prvo na pamet padaju rođenje i umiranje kao dvije temeljne konstante prolaznosti. Ali dovoljno je samo pomisliti da smo mogli biti rođeni u nekom drugom vremenu, drugoj zemlji, drugom gradu ili da je netko mogao umrijeti prije ili kasnije, živjeti duže i kraće da shvatimo da rođenje i smrt nisu univerzalne konstante prolaznosti. One su osobne konstante svakog pojedinog ljudskog života i nemoguće je iz pojedinačnih ljudskih života izvesti neku univerzalnu i nepromjenjivu konstantu prolaznosti kojom bi konačno shvatili na koji način taj neobični zakon funkcionira.
Kad je prolaznost u pitanju svi tapkamo u mraku jer osjećamo zakon prolaznosti ali je skriveno od našeg pogleda na čemu se zakon prolaznosti temelji. Ima li prolaznost svog zakonodavca? Ako ima bi li mogao ponekad ublažiti čelični zagrljaj prolaznosti da duže osjećamo i živimo radost, ljubav, smisao, svrhu, a da manje živimo gorčinu, jal, sarkazam, srdžbu i mržnju? Ili je prolaznost svoj vlastiti zakonodavac i ponaša se prema ljudskim sudbinama bez odgovornosti prema bilo kome iznad sebe? Kome se žaliti na prolaznost, topljenje životne snage u nama, kome se žaliti na gubitak volje, interesa, želje koja dolazi s vremenom kako život odmiče? Kome se žaliti na godine gorčine, jala i bijesa prema nepravdi koja čeka da se ispravi, prema grijesima koji čekaju da se oproste i prema kajanju koje nikad ne dolazi? Ima li itko osim nas samih kome bismo se mogli požaliti na prolaznost i njezinu bešćutnost? Kome bismo mogli ispovjediti svoj strah i nelagodu pred prolaznošću koja čak i kamenje pretvara u jedva vidljiva zrnca prašine? Kome reći o sili koja briše gradove, ljude, sjećanja, uspomene, spomenike, kulture i civilizacije? Koga optužiti kada prolaznost odbija popustiti svoj čelični zagrljaj i odbija nas pustiti da uzmemo daha i uživamo u radostima života i kome plakati kada nas prolaznost ispljune ogorčene i bijesne nesposobne da živimo život osima ako i tada prolaznost nije u životu prisutna kao naš mučitelj i naš krvnik?

Nemamo kome osim samima sebi. Žaleći se samima sebi na prolaznost ponekad otkrivamo da bešćutnost prolaznosti postaje i naša bešćutnost prema nama, prema drugima, prema životu, prema svemu i na kraju i prema samoj prolaznosti. Ništa nas više ne dodiruje ni čelični stisak prolaznosti, ni njezina bešćutnost, ni njezina hladnoća i nezainteresiranost niti trenutak kada nas ispljune na obalu života. Tek kad postanemo bešćutni prema prolaznosti ona pokaže znatiželju prema nama i našem životu. Kada smo bešćutni prema našoj vlastitoj prolaznosti tada ona prestaje biti bešćutna prema nama i tu i tamo nastoji s nama razgovarati, a i mi s njom. Tek kad su bešćutni jedno prema drugom prolaznosti i ljudsko biće počinju razgovor o onome što je naprijed, što leži u budućnosti i tada prolaznost popušta svoj čelični zagrljaj, a i čovjek je i nije toliko umoran da ne bi mogao kroz razgovor još više olabaviti stisak kojim ga prolaznost drži u svom zagrljaju nadajući se da bi u jednom trenutku mogao skroz umaći prolaznosti i njezinom bešćutnom i hladnom zagrljaju.
U Sarajevu, 31. 12. 2018.
O. J.

O OSJEĆAJIMA I DOGAĐAJIMA

Ponekad je teško sabrati u smislenu cijelinu i dati odgovor na pitanje što je bilo prije: događaj koji nam se dogodio ili osjećaj koji je uzrokovao događaj? Osjećaji se uvijek čine prolaznima, zaboravljamo ih, nestaju iz pamćenja dok se događaji zadržavaju duže u našim sjećanjima. Kada nešto opisujemo onda opisujemo događaj, osjećaja se ne sjećamo. Je li uvijek tako? Većina će se složiti da jest. Zaljubljeni kad opisuju kako su se susreli čini se kao da opisuju događaj. Možda je bio i neki osjećaj ali teško ga se prisjećamo. Lakše se prisjećamo ulice, bara, dijelova razgovora, boje očiju, odjeće nego li osjećaja koji se u tom trenutku javio. Događaji su tragovi osjećaja u svijetu i stvarnosti, a osjećaji su tragovi događaja u nama.
Dvoje zaljubljenih ponekad vole posjetiti mjesto gdje su se prvi put susreli. Za sve druge to mjesto je kao i svako drugo mjesto, tek jedna od ulica, tek jedan od barova, tek jedan od mostova, tek jedan od gradova, tek jedan od parkova. Za sve druge to su beznačajne i mrtve stvari koje ne upućuju na bilo kakav događaj. Prolazimo pored neke ulice svaki dan. Ulica je beznačajna. Svakodnevno stotine drugih prolazi pored nje i kroz nju. Ta ulica ne znači ništa, barem ne nama. Onda se slučajno pojave dvoje starijih ljudi koji se drže za ruku i gledate ih kako se došaptavaju poput dvoje mladih i pokazuju drhtavim rukama na metalnu i napola raspadnutu ogradu. Ograda nama ne znači ništa. Ne bismo je ni primijetili da nam je njih dvoje nisu pokazali. Ali za njih dvoje ograda je događaj, svijet, stvarnost trag događaja kada su se prvi put slučajno susreli i susret traje i danas. I taj događaj u njima je stvorio osjećaj koji je možda zaboravljen i sada bi ga trebalo oživjeti.
Ulice, parkovi, barovi, mostovi, ograde za nas su često mrtve stvari. Nepomične, hladne, nezainteresirane. Glupo je i pomisliti da bi jedna mrtva stvar kao što je most mogla biti događaj. To je samo smjesa betona i željeza. Ništa više. Za nas. Za nekoga drugoga smjesa betona i željeza, taj most je događaj jer se tu na tom mostu rađa ponovo osjećaj na nešto ili nekoga, na gubitak, na tragediju, na ljubav, na ispunjenje i tako neke mrtve i nepomične stvari postanu žive jer u njima postoji trag našeg osjećaja. Zato ljudi vole pojedina mjesta, neku posebnu ulicu, neki posebni bar, raskršće, park, drvo, izlog jer tu se dogodio događaj koji u njima živi kao osjećaj i onda kada je događaj završio. Čak i kad nema više ulice osjećaj je dovoljno jak da u čovjeku ponovno nacrta sve do u detalje koji su vezani za tu ulicu. Zaljubljeni se sjete da je tu nekad bio stari hrast, ili neka stara kuća ili neka ograda, ili neka malena zgrada, ili neki neobičan stanovnik ulice. Iako sada ništa nema osim gomile betona i čelika koji se penje visoko prema nebu, iako nema onog čudnog stanara koji ih je stalno tjerao čim bi se susreli, svi su oni još uvijek živi u njihovom sjećanju. Oni još uvijek vide staru ulicu, onakva kakva je bila u vrijeme kad su se sreli prvi put.
Osjećaji su čuvari događaja, oni su arhiva svijeta i stvarnosti i ljudi. Nisu samo događaji važni, ponekad su osjećaji još važniji. Mislimo kako se nećemo moći prisjetiti nekog događaja jer je prošlo toliko vremena, a onda se – slučajno ili ne – nađemo pred ulazom u bar koji smo rado posjećivali. I onda se dogodi čudo. Odjednom naš osjećaj izgradi cijeli svijet duboko zakopan u našem zaboravu. Odjednom cijeli svijet i stvarnost uskrsnu. Naš osjećaj uskrsne cijeli događaj, čak možemo čuti i glazbu koju smo rado slušali na tom mjestu, iako se jedino oko nas čuje samo buka automobila i galama ljudi. Ali mi čujemo glazbu, čujemo taktove omiljene pjesme. I ne samo to. Zakleli bi se da možemo osjetiti i okus pića i miris hrane. Najčudesnije je što možemo iako se čini nemogućim čuti razgovijetan glas voljene osobe, čuti njezin smijeh, osjetiti njezin dodir na licu, prijekor u njenom glasu, kritiku, ushit, čuđenje, divljenje. Odjednom oko nas sve nestane i pred nama potaknut tek letimičnim pogledom prema baru izroni pred nas cijeli naš svijet i sva naša stvarnost.
Osjećaji čuvaju događaje. Čuvaju ih ljubomorno i skriveno od drugih. Opet osjećaji su velikodušni prema nama. Rado će nam ustupiti dio svoga bogatog pamćenja, potrudit će se da otrgnu od zaborava ono što ni sami više ne znamo da se uopće i dogodilo. Osjećaji će dobrohotno dopustiti i vratiti nam događaje kada vide u našem pogledu čežnju, želju, strast, žalost, tugu. Osjećaji su čuvari naših događaja. Iako događaja nema i stvari se čine mrtve i nepokretne, osjećaji oživljavaju hladne i mrtve stvari. Osjećaji ožive most, ulicu, park, izlog, sposobni u svojoj dobrohotnosti čak i da ožive osobu kad je više nema. Osjećaji nastoje dati smisao događajima, nastoje nam objasniti njihovu svrhu i nastoje nam odgovoriti na pitanje zašto o nekom događaju. Sami događaji bili bi i suviše jednostavni, i suviše obični i svakodnevni kad ne bi bilo osjećaja koji ih prožimaju. Osjećaji svemu nastoje dati smisao i svrhu i nastoje u svaki događaj udahnuti život. Osjećaji se čak trude i oživjeti srušeni most, uništenu ulicu, asfaltirani park, srušenu zgradu, mrtvo i nestalo lice.
Njihova dobrohotnost i plemenitost može biti i ubojita, nesnosna i nepodnošljiva. Osjećaji žele da sve iskusimo čisto, nepomiješano, iskonski kao da se događa prvi put. I osjećaji ne prave selekciju između događaja. Oni su poput arhive ili biblioteke gdje postoji veliki broj spisa ili knjiga ali ne postoji red i način čitanja i istraživanja. Ili čitate i istražujete sve ili ništa često selekcija i izbor događaja nije dopušten. Mi se trudimo ponekad biti arhivari i bibliotekari naših vlastitih događaja i spremamo ih jedan po jedan u naš arhiv i biblioteku misleći da postoji neki red i raspored. Ali mi nismo ni arhivari ni bibliotekari događaja. Mi smo samo korisnici, znatiželjnici koji bi željeli malo pogledati u vlastiti arhiv i biblioteku ali to možemo samo ako se pustimo osjećajima koji su istinski čuvari i nadziratelji naših nutarnjih biblioteka i arhiva. Oni su oni koji ako žele mogu napraviti izbor i selekciju onoga što će nam dati za čitanje i istraživanje.
Ali nisu svemoćni. Oni su zatvoreni u biblioteci, u arhivu naše nutrine. Ne mogu nam ponuditi ništa za čitanje i istraživanje ako nema nas koji promatrajući mostove, ulice, barove, parkove otvaramo vrata kako bi nam oni nešto dali za čitanje. Neki događaj koji se dogodio, koji je prošao, kojega se ne sjećamo, ali koji je pažljivo spremljen u biblioteku ili arhiv čovjekove duše i njegove psihe. Zvuči gotovo pa glupo, ali pogled na most gdje se dogodio neki događaj nije ništa drugo nego trenutak kada počinjemo čitati događaj. Osjećaj vadi iz biblioteke ili arhiva knjigu događaja koja se odjednom nađe pred našim očima. Zato most, ulica, ljudsko lice, park, nisu mrtve i nepomične stvari. To su mjesta gdje čitamo knjigu. Mjesta gdje čitamo knjigu o događaju pomoću naših osjećaja. Ako je odnos između događaja iz naše prošlosti i našeg osjećaja o tom događaju knjiga koju se čita, onda stvar koja nas to podsjeti, osoba koja se vrati u naš život ništa drugo doli jezik kojim se govori o događajima i osjećajima.
Nekome most nije ništa drugo doli mješavina betona i željeza, dok je nekomu drugom most jezik kojim čovjek razgovara o nekom događaju pomoću svojih osjećaja. Netko tko je susreo svoju ljubav slučajno na mostu ne dolazi na most da ga jednostavno prijeđe i nastavi dalje a da se ne osvrne. Ne, on dolazi na most da mu most priča o njezinom pogledu, o mirisu njezine kose, o boji njezinog glasa, o toplini njezinih ruku, o ljepoti njezinog lica. Iako ponekad prolazimo pored stvari kao da su mrtve, nepomične one su jezik koji ne govori svima nego samo nekima koji su tu nešto doživjeli i osjetili.
Kao i dvoje staraca koje susretnemo u jednoj pokrajnjoj ulici dok drhtavim rukama pokazuju na polomljenu ogradu. Nama je to uvijek bila samo ograda, polomljena, prastara, opasna za zdravlje zbog svojih polomljenih rubova i oštrih vrhova. Za njih dvoje to je jezik, jezik koji im govori o vremenu kad su se prvi put susreli, pogledali i zaljubili i njihova ljubav još uvijek traje. Stvari pored kojih prolazimo ponekad nisu tek mrtve i nepomične stvari. One ponekad pričaju, pričaju jezikom događaja i osjećaja onima kojima te stvari znače. Nismo li i sami ponekad zastali pored nekog mosta, pored klupe u parku, pored izloga, negdje u pokrajnjoj ulici pored derutne ograde i napola uništene kuće, pored bara, zastali kad smo čuli pjesmu, osvrnuli se kad nam se lice učinilo poznato, kako bismo razgovarali o događajima i osjećajima? Onome što nas je obilježilo i trajno ostalo urezano u našu nutrinu.
Stvari pored kojih prolazimo uvijek pričaju o nečemu i uvijek pričaju s nekim iako možda ne pričaju nama, o nama i s nama. Opet i mi imamo svoje stvari koje nama pričaju, i pričaju o nama i s nama, dok drugi pored njih prolaze kao da su mrtve i nepomične stvari, dok su za nas one jedini jezik koji nam je preostao kako bismo razgovarali o onome što je prividno zaboravljeno i čega prividno nema, jer u razgovoru dok gledate ulicu gdje ste prvi put susreli osobu koju i danas volite sve je još uvijek tako živo kao da nikada nije prestalo niti ikada zaboravljeno.

O NEPOZNATOM ČOVJEKU

Samom sebi i drugima čovjek trajno ostaje homo obscurus. Nepoznat čovjek. Možda samo vječnost poznaje čovjeka i Netko tko čovjeka u vječnosti čeka. Vrijeme ne pomaže kako bismo upoznali čovjeka, možda vječnost, jer jedino vječnost ima dovoljno trenutaka na raspolaganju da upozna čovjeka i da čovjek upozna samog sebe i da ga upoznaju drugi. Svi pokušaji da se čovjeka upozna uvijek su takvi da svaki pokušaj može ostati zbunjen, iznenađen, šokiran čovjekom. Kada je riječ o čovjeku sva predviđanja o njemu su na kraju poput alkemije ili ezoterije, neka vrsta istraživanja u mraku i na slijepo gdje homo obscurus uporno odbija izići na svijetlo. Tek što pomislite da ste shvatili tko je čovjek nekim novim načinom znanja ili spoznaje već u sljedećem trenutku vaša spoznaja i znanje o čovjeku se ruši kao kula od karata i vaša metoda i pokušaji da shvatite homo obscurusa i dalje ostaju neuspješni.
Homo obscurus nepoznati čovjek je čovjek koji nije siguran u spoznaju o samom sebi i je li on ili ona zaista ono što o sebi zna. Homo obscurus nije mračan čovjek kao da je riječ o zlom čovjeku jer bi onda bio homo malus. Homo obscurus je nepoznat čovjek. Čovjek koji unatoč svim naporima i metodama da samog sebe spozna još uvijek nije siguran je li on čovjek koji se svako jutro gleda u ogledalu. Homo obscurus je također i čovjek iznenađenja i iznenađeni čovjek. On je čovjek iznenađenja koji iznenadi druge koji su uvjereni kako ga poznaju. Homo obscurus je iznenađeni čovjek kada iznenadi sebe otkrićem o sebi koje nije prije znao da postoji. Homo obscurus je nepoznanica i iznenađenje u jednom te istom čovjeku. Nemoguće je istovremeno riješiti i nepoznanicu i iznenađenje jer nepoznanica i kada se riješi samo rješenje nepoznanice može biti iznenađenje kao kad netko pomisli da je riješio nepoznanicu nečijeg karaktera, a ovaj ga iznenadi potpuno do tad skrivenom osobinom svog karaktera. Kao kad čovjek pomisli da je temeljna nepoznanica o drugom samo pitanje kako ga smiriti, dok se kroz pokušaj smirivanja drugi naljuti, eksplodira i plane.
Ponekad rješenje nepoznanice o nekom čovjeku krije ili novu nepoznanicu ili iznenađenje i tako može trajati u nedogled, beskonačan broj pokušaja da drugog odgonetnemo da bismo na kraju stajali pred još većom nepoznanicom. Ako je čovjek mozaik kojega treba sastaviti nije pitanje toliko kakvi su dijelovi mozaika i koji se dijelovi uklapaju jedni s drugima. Pitanje je je li ono što vidimo sva površina mozaika ili nam uvijek nedostaje dio površine i onda kada mislimo da u rukama držimo sve dijelove mozaika kojega zovemo čovjek?
Homo obscurus, nepoznat čovjek je dio površine mozaika za kojega imamo dijelove, ali nam nedostaje površina gdje bismo te dijelove stavili i uklopili. I tako svaki put kada pokušamo završiti mozaik s dijelovima u rukama uvijek izroni neka nova površina, neki novi dio mozaika za kojega imamo dijelove, ali se oni ne uklapaju u tu površinu. S vremenom i sami dijelovi počinju izgledati čudno i neprirodno u našim rukama. Kao kad u rukama držimo dijelove mozaika čovjeka koji se čini miran, povučen, tih a onda držeći te dijelove u rukama izranja jedna nova površina srdžbe, ljutnje, nasilja za koju nemamo dijelova niti znamo kako ćemo postojeće dijelove uklopiti u novu površinu.

Homo obscurus, nepoznat čovjek je nepoznanica i iznenađenje. Ali on nije samo to. On je nedovršenost, nedovršeni projekt, nezavršeni mozaik čije male površine stalno izranjaju svaki put kad pomislimo da je mozaik gotov i da se svi dijelovi međusobno savršeno uklapaju, spajaju i razumiju. Koliko smo samo metoda promijenili pokušavajući čovjeka sastaviti kao mozaik. Nekad pokušavamo čak i pomoću nemogućih kombinacija sastaviti taj mozaik. Kombiniramo dijelove poput miran, povučen, ali i ljut, eksplozivan, neodgovoran, marljiv, lijen, radišan, strpljiv, nestrpljiv. Pokušavamo na bezbroj načina i uz pomoć beskonačnog broja djelova sastaviti taj mozaik kako bismo konačno umorni i iscrpljeni mogli na kraju uzviknuti: evo ga ovo je čovjek!
Nema više homo obscurusa. Nema nepoznanice nema iznenađenja. I tek što smo pomislili da smo sastavili mozaik odjednom izroni malena, jedva primjetna površina čovjeka u koju se ni jedan dio ne uklapa. Nismo samo iznenađeni. Mi smo i ljuti. Mi smo i mrzovoljni. Mi smo i nezadovoljni jer i nakon beskonačno mnogo pokušaja nismo uspjeli odgonetnuti čovjeka. Homo obscurus ostaje za nas nepoznati čovjek. Nepoznanica. Iznenađenje. Nedovršenost. Projekt koji ne znamo niti kako je započeo niti kako ga završiti. Što učiniti pred homo obscurusom, što učini pred nepoznatim čovjekom, što učini pred sobom? Prestati sastavljati mozaik? Prestati biti znatiželjan? Diviti se sposobnosti homo obscurusa da se sakrije, diviti se sami sebi jer sebe ne poznajemo do kraja? Pokušati iznova sastaviti mozaik, pokušati iznova upoznati sebe? Svatko je od nas ponajviše samom sebi homo obscurus, nepoznat čovjek. Mozaik sastavljen od velikog broja međusobno ponekad neuklopivih dijelova za kojega pomislimo da ga se može sastaviti dok ne izroni neka nova površina koja nam je nepoznata i koja nas iznenadi. Shvatimo da smo projekti za koje ponekad ne znamo kako smo počeli i kako završavamo, osjećamo se nedovršenima.
Netko je davno rekao i teško je reći tko je autor te misli koja kaže upoznaj samog sebe. Tko je god njezin autor bio je jedan od nas. Homo obscurus, čovjek nepoznat samom sebi. Netko tko je bio nepoznanica sam sebi, netko tko je bio iznenađen samim sobom, netko tko se osjećao kao nedovršen projekt. Mi smo homo obscurus, nepoznat čovjek. Nepoznati sebi i iznenađeni sobom, nedovršeni projekt koji tu i tamo negdje ugledaju tu misao u obliku pitanja, odluke, misli, ideje: upoznaj samog sebe. Homo obscurus je neobičan svat kako bi rekli pjesnici. Progonjen sam sobom i progoneći samog sebe skuplja dijelove vlastitog mozaika ne bi li uspio ispuniti vlastitu površinu i shvatiti tko je, odakle dolazi i kamo ide. U svakom od nas duboko u nama živi homo obscurus, nepoznat čovjek. Često ga ne vidimo, ne čujemo , ne mirišemo i ne možemo ga osjetiti. Ali ga osjećamo i znamo za njega i on zna za nas. On uvijek izroni na površinu baš u onom trenutku kada pomislimo da smo konačno odgovorili na zahtjev: upoznaj samog sebe.
Homo obscurus nas iznenadi kao nepoznanica koja dođe s blagim osjećajem nade. Osjećajem da će jednog dana homo obscurus prestati biti nepoznanica sebi, neće biti iznenađen sobom i neće biti skrivenih površina u koje će biti nemoguće uklopiti dijelove vlastitog života. Nije li barem donekle ako ne ugodna i privlačna, onda barem zanimljiva pomisao da bi jednog dana homo obscurus, ti i ja mogli znati sve o sebi i spoznati sami sebe do kraja? Ne želimo li čak i kad mislimo da nema ništa dobroga unutra i kad nas je strah, znati i spoznati tko je konačno taj homo obscurus, tko sam ja? Ne želimo li konačno i sastaviti i završiti mozaik i odahnuti sa spoznajom i znanjem da više nema skrivenih površina u koje se nijedan dio našeg životnog mozaika ne uklapa? Ne želimo li pogledati sebe kao završen i savršen mozaik da konačno vidimo tko smo i što smo?

U Sarajevu, 15. 12. 2018.
O. J.