Kategorija: Filozofija

O nervozi

U svom romanu Glad norveški pisac Knut Hamsun u usta glavnog lika Andreasa Tangena (izmišljeno ime koje sebi glavni lik sam daje) stavlja sljedeću rečenicu: „Čim sam otvorio oči, stao sam, iz stare navike, misliti ima li išta što bi me danas moglo obradovati“. Cijeli roman, napisan u prvom licu, vrti se oko glavnog lika koji zbog fizičke gladi dolazi do različitih uvida o sebi, o ljudima, o svijetu oko sebe i često se radnja vrti oko velikih zadovoljstava u trenutku kada za svoj tekst koji objavi u novinama dobije nešto novca i može utažiti glad i velikih napada anksioznosti i straha kada cijeli dan ili danima nema prebijene pare i ništa nema za jesti. Nervoza koja prati glavnog lika Hamsunova romana je vrlo slična nervozi svakodnevnog čovjeka koju je Hamsun psihološki izuzetno oslikao i ona počinje kao i sve naše nervoze pitanjem koje Tangen izgovara ujutro kad se probudi uvučen u mrežu svojih napetosti i anksioznosti koju možemo opisati jednom riječju nervoza.

Nervoza, sudeći prema uvodnim mislima glavnog lika Hamsunovog romana, kao da se ne može ni opisati kao konkretan osjećaj nervoze u odnosu na konkretan događaj koji izaziva nervozu, nego je više riječ o apstraktnom strahu od nečega što bi se tek trebalo dogoditi iako ostaje nepoznato što je to što se ima dogoditi. Tako Hamsun nervozu kroz usta glavnog lika slika kao neodređen osjećaj straha od neodređene budućnosti i neodređenog nepoznatog. Nešto slično osjećaju kada se ujutro probudimo napeti oko nečega što bi se trebalo dogoditi, ali ne znamo što je to i kada će biti. Tako Hamsun kao jednu od oznaka nervoze kroz psihologiju glavnog lika Tangena ističe neodređenost, neodređeni strah, neodređenu budućnost.

Nervozi glavnog lika se osim neodređenog straha od nepoznatog dodaje i osjećaj odgađanja onoga što se prije ili kasnije mora dogoditi. To iskustvo odgađanja nužnoga ponekad možemo osjetiti kada recimo odgađamo izlazak na težak ispit od kojega ovisi cijela akademska godina iako prije ili kasnije to moramo učiniti ili potpuno odustati. To odgađanje kod Tangena, glavnog  lika romana, manifestira se kroz dugotrajna izležavanja, razmišljanje bez želje da bilo što poduzme ili učini osim što produžava izležavanje. Odgađanje nužnoga kao dio procesa nervoze rađa i izuzetno različitim maštarijama i fantazijama koje su teško ili vrlo teško ostvarive u stvarnosti. Tako Tangen nesposoban zbog nervoze poduzeti bilo što, slomljen neodređenim strahom razvija izvanrednu maštariju da će jedan njegov tekst kad ga završi i napiše biti dovoljan da mu osigura slavu i lagodan život iako on u datom trenutku zapravo samo leži na krevetu i ne pomjera se. Ovom slikom Hamsun oslikava nervozu kao bijeg od stvarnosti, bijeg od obveze i bijeg od dužnosti, nešto slično što se događa i nama kada stvarne probleme koje treba riješiti odgađamo tako da maštamo o njihovom rješenju iako ništa konkretno ne planiramo poduzeti da ih riješimo.

Tangen ne samo da pati od nepoznatog straha, ne samo da pretjerano mašta u svojoj nervozi, nego Hamsun njegovom liku dodaje još dva elementa nervoze od kojih je jedan asocijalnost u odnosu na druge ljude. Tangen u svom kontaktu s drugim ljudima manifestira ogromnu količinu nervoze koja se pojavljuje kao asocijalnost, bijeg od ljudi i nesposobnost da se uspostavi kontakt s ljudima uslijed pretjeranih elemenata nervoze povezanih s njegovim socijalnim i društvenim statusom.

Konačno kao posljednji element nervoze javlja se odustajanje prije nego se uopće i pokušalo riješiti konkretan problem, tako Tangen u određenim situacijama i prije nego bi pokušao nešto riješiti i učiniti odustaje. Na neki način Knut Hamsun oslikava nervozu kao određeno stanje čovjekove psihe koja uključuje nekoliko međusobno povezanih elemenata: neodređenost, odgađanje, pretjerano maštanje ili fantaziranje, asocijalnost i odustajanje unaprijed. Ako pokušamo ove četiri stvari međusobno povezati u jednu cjelinu, nećemo pomisliti da je riječ o nervozi, ali nekakav jednostavan primjer nam može pomoći da vidimo o čemu Hamsun iako pisac izuzetno psihološki dobro primjećuje. Opet možemo uzeti primjer studenta i ispita od kojeg mu ovisi godina i upis u sljedeću i uzmimo također u obzir da student ne govori istinu ni svojim bližnjima ni svojim prijateljima o tom ispitu. Kao i Tangen glavni lik Hamsunova romana, nervoza uključuje i barem povremeno laganje.

Prvi element nervoze prema Hamsunu nije znojenje dlanova ili ispod pazuha ili lupanje srca. Prvi element nervoze je neodređenost, neodređeni strah od ispita ili profesora. Taj strah je neodređen jer student nije niti probao izići na ispit niti zna kako profesor ispituje, on zna ili čuje od drugih da je ispit težak, ali iskustvo težine ispita nema niti iskustvo strogoće profesora. Ali iskustvo koje nema u njemu stvara neodređeni strah od onoga što uopće ne zna kako stvarno izgleda kad se iskusi. Tako nervoza počinje kao neodređenost, neodređeni strah od onoga o čemu se nema iskustva.

Nakon toga slijedi odgađanje kao sljedeći element nervoze. Odgađanje ne mora biti u formi izležavanja kao kod glavnog lika Hamsunova romana. Odgađanje može biti u formi prebacivanja ispita u naredni ispitni period, u formi opravdanja kako nitko nije položio, u formi izlazaka vikendom i ostajanja do kasno uz ispriku kako se ne može učiti jer se često izlazi. U svakom ovom konkretnom potezu studenta koji izbjegava ispit na praktične načine prisutan je element nervoze kojega slijedeći Hamsunovo portretiranje možemo opisati kao odgađanje.

Pretjerano maštanje ili fantaziranje je sljedeći korak u procesu nervoze koje opet ne mora biti kao kod glavnog lika Andreasa Tangena o tekstu kojega će objaviti u novinama i postati slavan i zaraditi dovoljno da nikad više ne bude gladan. Pretjerano maštanje uslijed procesa nervoze može biti slično, recimo misliti kako ako položim ovaj ispit sve sam položio i svi će moji problemi time nestati, fantaziranje može ići i u nekim drugim pravcima kao što je razmišljanje o traženju posla, promijeni fakulteta, povratku kući.

Nakon fantaziranja slijedi sljedeći element nervoze, a to je povlačenje u sebe, asocijalnost, odvajanje od društva, ali ne uvijek nužno. Student čak može i izlaziti i družiti se prijateljima, kolegama, sudjelovati u nastavi, čak i polagati druge ispite, ali taj glavni ispit ga čini asocijalnim jer mu je stalno pred očima i u njegovoj glavi jer na taj način taj ispit postaje ogroman problem koji generira asocijalnost nekad čak i stvarno povlačenje i zatvaranje u sebe.

Konačno nakon neodređenosti, odgađanja, asocijalnosti dolazi odustajanje kao posljednji stadij nervoze u kojem se odustaje prije nego se uopće bilo što pokušalo. U konačnici student odustaje čak i od pokušaja da razmisli da proba naučiti i izići na ispit. Tako ne samo student, nego svi mi ponekad probudimo se ujutro nervozni pitajući se kao lik iz Hamsunova romana ima li išta danas dok otvaramo oči što bi nas moglo obradovati vrteći u svojoj glavi neki ogromni problem koji je pred nama, težak ispit, veliki dug, pitanje bolesti, pitanje braka, pitanje ljubavi.

Svi mi prolazimo kroz stadije nervoze koji su povezani u cjelinu, svi u jednom jedinom iskustvu prolazimo kroz neodređenost, pretjerano fantaziranje, odgađanje, asocijalnost i odustajanje nesvjesni ponekad da je riječ o nervozi. Lik Hamsunovog romana završava svoj put nervoze tako što se na kraju ukrcava na neki brod odlazeći iz grada nadajući se da će negdje drugo moći pronaći bolji život za sebe. Hamsun s tim i završava svoj roman kao da nervozi dodaje još jedan element ili nervozu izjednačuje s nečim, a to nešto bi se moglo opisati kao bijeg.

I nervoza svakoga od nas uz sve nabrojene elemente također uključuje bijeg od nečega ili nervoza jest zapravo bijeg od onoga s čime se neizbježno trebamo suočiti. Bilo kako bilo, Andreas Tangen glavni lik Hamsunova romana ostavlja otvorenim pitanjem je li na kraju nervoza oblik bježanja od problema ili je sama nervoza zapravo samo drugi naziv za bijeg od problema i života. Neki student koji je nervozan oko ispita oko kojega mu ovisi cijela akademska godina bi mogao možda ponešto i dodati Hamsunovom portretiranju nervoze i probati odgovoriti je li bijeg dio nervoze ili je nervoza samo drugi naziv za bijeg od onoga s čime se trebamo suočiti htjeli mi to ili ne.

Prema završetku romana Andreas Tangen se ne uspijeva suočiti sa sobom do samog kraja, ali Hamsun ostavlja u odlasku brodom prostor nade da je na nekom boljem mjestu i boljem životu Andreas Tangen svladao nervozu i prestao bježati, završio svoj tekst, postao slavan i prestao biti gladan.

Takav završetak možda nam i nije po volji, bilo bi nam draže da je još unutar stranica romana Hamsun opisao Andreasa Tangena kao pobjednika koji je svladao nervozu i konačno se uhvatio svog stvarnog života i problema, no Knut Hamsun kao da nama prepušta da svoje nervoze ili hranimo nadom da ćemo ih u nekoj budućnosti svladati ili da ih pokušamo svladati odmah i tako Hamsunovom romanu dadnemo sretniji završetak s likom koji je pobijedio nervozu, suočio se neizbježnim i nadvladao probleme ili nekom studentu koji već dugo odgađa neodgodivo ponudimo više i nade i hrabrosti da položi ispit kojega neprestano odgađa, ili bilo kome od nas tko nervozan ili nervozna odgađa sukob i borbu s nekim konkretnim i velikim životnim problemom odgađajući, maštajući, zatvarajući se u sebe i bježeći od drugih tražeći neki brod i luku s kojim bi poput Andreasa Tangena pokušao pobjeći od sebe i svog problema.

Pri tom ne treba zaboraviti da iako je možda Andreas Tangen donekle uspio pobjeći, svoju nervozu i sve one elemente nervoze ponio je sa sobom. Tako i mi čak i bježeći od konkretnog problema svoju nervozu nosimo sa sobom i nijedan brod na koji se ukrcamo i nijedna luka u koju uplovimo vjerojatno nas neće osloboditi nervoze i ponuditi puno sretniji završetak našeg životnog romana. Naša je prednost što za razliku od Andresa Tangena koji nije mogao birati završetak nego mu ga je dao pisac, mi ipak možemo i sami pišemo završetke vlastitih životnih romana i možda je nekad bolje umjesto bježanja i produžavanja nervoze prestati bježati i suočiti se s problemom koji nas prati i ne pušta nas na miru.

U Sarajevu, 6. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Marco Varro

O ideološkom teologu

Ideološki teolog je postao docent, a Bog je postao njegov student i za razliku od objave Boga, danas se ideološki teolog objavljuje samom Bogu kao onaj koji je svemoćan i sveznajući o onome o čemu Bog tek treba naučiti. Lakoća kojom ideološki teolog selektivno i birano podjeljuje milost ili je oduzima na temelju svoje vlastite samoobjave Bogu ponekad s jedne strane zapanjuje, a s druge strane plaši. Između Boga i ideološkog teologa kao u biblijskom hrvanju Izraela i Jahve Bog je onaj koji je uhvatio ideološkog teologa za njegov intelektualni plašt i zatražio od njega da ga blagoslovi inače Bog neće pustiti njegov intelektualni plašt dok ovaj to ne učini. I tako se ideološki teolog smilovao Bogu i odlučio u znak priznanja samom Bogu udijeliti malo od svoga intelektualnog kolosa nakon čega se Bog duboko zahvalan i ponizan povukao s borilišta i mjesta hrvanja ostavljajući ideološkog teologa da proslavi svoju pobjedu sa svojim istomišljenicima.

Nekad se teolog trudio da osluškuje što Bog govori, danas se od Boga zahtjeva da naćuli uši kada ideološki teolog govori, piše, polemizira jer ideološki teolog je neprikosnoveni vladar raja i pakla, onaj koji određuje tko će gdje čak i onda kada sam Bog želi drugačije. Ako se grešnik kaje i traži oproštenje, ideološki teolog ne dopušta Bogu da mu se smiluje, nego pokajnika i grešnika smješta u pakao unatoč njegovom kajanju i traženju oproštenja, dok u svoj teološki raj propušta svoje istomišljenike koji mu plješću na simpozijima iako se među njima uvijek nađe pokoji desni razbojnik koji se kajao samo dok je opasnost trajala. Za ideološkog teologa desni razbojnik je svejedno u paklu bez obzira na čvrsto obećanje Kristovo da mu je oprošteno jer se kaje, jer desni razbojnik ne odgovara njegovom ideološkom teološkom načinu govora i razmišljanja bez obzira na njegovo kajanje i Kristovo obećanje raja.

Ideološki teolog je vrlo selektivan i njegove presude o tome tko je u paklu, a tko je u raju ponekad su vođene ideološkim motivima političke, sociološke i filozofske prirode dok se stvarni razlog teologije – Božja milost koju Bog želi darovati pokajniku – ostavlja po strani kao isprazna tlapnja srednjovjekovnih mračnjaka. Za ideološkog teologa rasprava o tome kome se treba Bog smilovati i zašto jednako je besmislena kao i rasprava o tome koliko anđela stane na vrh igle. Jer je ideološki teolog već odlučio i odredio kome, kada i zašto pripada Božja milost i kao što mu je kristalno jasno da igla i anđeo ne mogu biti u istoj rečenici, tako i pokajnik i Božja milost za ideološkog teologa ne mogu biti u istoj rečenici, osim ako ideološki teolog nije mjerodavan odrediti tko je pokajnik, tko je Bog i što je milost. Na taj način ideološki teolog se ne ustručava ni brojčano odrediti koliko anđela stane na vrh igle ako on odlučuje koja je igla u pitanju i koji se anđeli trebaju naći na vrhu igle. Ideološki teolog je uvijek strogo individualac. On nije ni kršćanski, ni katolički, ni protestantski, ni islamski, ni hinduski, niti teolog bilo koje religije koja ostavlja prostor za tajne i vjerovanje u njih kao što je dubina Božje milosti ili količina Božjeg milosrđa.

Ideološki teolog je samoobjavljeni ja koji svojim teološkim raspravama, pisanjima, člancima, prilozima, knjigama, u ulozi docenta, Boga postavlja pred sebe kao svog nemuštog i neukog studenta koji bi do dvadeset i neke stranice njegovog članka trebao shvatiti da je on kao ideološki teolog samoobjava koju ako Bog ne može shvatiti do kraja njegovog članka ili izlaganja, nije kriv njegov kolosalni intelekt nego Bog koji ne može pojmiti svu silinu i snagu i dubinu njegovog teološkog rječnika i znanja koje posjeduje. Teolozi koji u svojem nazivlju imaju prefikse određene religije poput kršćanski, islamski, židovski su najčešće teolozi koji nastoje govoriti o Bogu na svoj ljudski i nesavršen način, ali barem nastoje govoriti o Bogu. Ideološki teolog uvijek govori Bogu o sebi ili sebi govori o Bogu, ali u oba slučaja bez Boga. U svakom pogledu on je i subjekt i objekt svog vlastitog mišljenja, zato i vjeruje da je on samoobjava u pojedincu koju Bog treba pažljivo osluhnuti ako želi shvatiti na koji način treba upravljati svijetom i čovjekom. Teolozi koji pripadaju religioznom svijetu svojih zajednica uvijek su s pravom ograničeni svojim objavama kao mjestu izvornog susreta s Bogom gdje pronalaze materijal za svoju teološku refleksiju, sposobni odvojiti sebe kao subjekt od objave i Boga kao objekta teološkog promišljanja imajući u vidu da unatoč jakom intelektu teško mogu ustvrditi kako su oni samoobjava božanskog.

Ideološki teolog s tim nema ni najmanji problem jer je u njemu došlo do samoobjave gdje on sam sebi objavljuje svoje božanstvo postavljajući sebe Sucem živih i mrtvih, koji bez trunke promišljanja i razmišljanja čak i najraskajanije grešnike baca u deveti krug pakla gdje odlaze oni koji moraju ostaviti svaku nadu. I on to ne čini iz teoloških razloga, on ne baca u pakao raskajane grešnike jer se kaju, on ih baca u pakao jer nisu njegovi ideološki istomišljenici u stvarima u kojima teologija često ne igra nikakvu ili zanemarivu ulogu. Ideološki teolog je prije svega pravedan sudac. On osuđuje na pakao desničare, ognjištare, katotalibane čak i onda kad se kaju jer nisu dovoljno ljevičari. Propušta u raj škiljeći na jedno oko – a koje drugo nego lijevo – ljevičare, socijaliste, komunjare, marksiste. Ideološki teolog to radi i obrnuto. Osuđuje na pakao komunjare, socijaliste, ljevičare, marksiste jer nisu dovoljno desničari, a jednako škiljeći naravno – na desno oko a na koje će drugo – u raj propušta desničare, ognjištare, katotalibane i konzervativce.

Sliku dvojice razbojnika na križu vidi kao čisto ideološki pojam gdje desni uvijek idu u raj, a lijevi uvijek u pakao razmišljajući kako se takva nepravda učinjena lijevom razbojniku može ispraviti samo nasilnom revolucijom i smještanjem desnog razbojnika u pakao makar je i lijevi mogao u raj da je htio izraziti kajanje. Iako ne možemo biti sigurni je li se na kraju i on pokajao i zajedno s desnim razbojnikom završio u raju. Ideološki teolog sudi i presuđuje po ideološkom ključu, dok religiozne teologe koji se nikad ne usude apsolutno tvrditi gdje je netko završio nakon ovozemaljskog života naziva režimskim teolozima imajući pri tom u vidu Boga kao diktatora čiji režim može samo on ideološki teolog jedini zbaciti s njegovog uzvišenog prijestolja. Ideološki teolog je u stanju permanentne revolucije protiv religioznih teologa koje naziva režimskim teolozima sve dok se ne postigne besklasna teologija njega samog sa samim sobom ili njegova vlastita diktatura nad samim sobom.

Ideološki teolog tako za razliku od režimskih teologa sebe vidi kao početni i zadnji stadij teološke revolucije u kojoj će se konačno on sam sebi objaviti kao božanstvo zauzimajući Božje prijestolje. Ono do čega je posebno stalo ideološkom teologu je sudstvo, sud i suđenje i on uživa u svojoj ulozi suca, porote, branitelja i tužitelja kada konačno postigne svoju besklasnu teologiju i teološku diktaturu nad sobom i Bogom. Jedino mjesto na kojem ideološki teolog nikada ne želi naći jest optuženička klupa. Ideološki teolog rado će dograbiti sve sudske ovlasti oduzete milosrdnom i za oproštenje zainteresiranom Bogu i dodijeliti ih sebi. Jedino gdje sebe ne vidi jest na mjestu optuženog. Ideološki teolog nikada sebe ne može vidjeti kao jednog od dvojice razbojnika, kao jednog od dvojice optuženih. On sebe ne vidi ni kao Raspetog u sredini. On sebe vidi kao onoga koji stoji iznad sve trojice i sudi držeći u rukama toliko željenu sudsku vlast. Sebe vidi kao onoga koji može i Sinu Božjemu reći danas ćeš biti sa mnom u mom ideološkom raju, ali ne u tvom milosrdnom raju.

Ideološki teolog je jedini koji smatra da je toliko svet i čist da ne samo da ne može biti optužen za grijeh, nego u svojoj čistoći ne može osjećati ni krivnju ni težinu u vlastitoj savjesti, toliko čist da u Bogu pronalazi oblike nečistoće jer se ovaj poznat po milosrđu i praštanju hoće smilovati onima koji se kaju, u njega vjeruju i nadaju se vječnosti. Religiozne teologe ili kako ih on naziva režimski teolozi smješta u područje desnog, odnosno lijevog, ali on ne vidi sliku dvojice razbojnika gdje obojica imaju mogućnost kajanja koju mogu iskoristiti. On vidi čistu ideologiju desnog i lijevog pa jedne teologe naziva desničarima koji se protivno njegovoj teološkoj ideji uvijek spašavaju, a druge naziva ljevičarima koji se opet protivno njegovoj teološkoj ideji ne spašavaju nego svi odreda propadaju.

Ideološki teolog ne želi i neće olako ispustiti iz ruku moć da sudi desnim i lijevim teolozima koje naziva režimskim. On koji docira i Sinu Božjem u sredini raspetom – između lijevog i desnog da je nepravedan jer uvijek spašava samo desne, a vječito osuđuje samo lijeve – da je ništa drugo nego ideolog koji svojom ideologijom zavodi narod. Ipak, on ideološki teolog nalazi se u posebnom položaju u odnosu na sve trojicu. On stoji iznad njih i sudi kako desne, tako i lijeve i zajedno s njima i Sina Božjeg kao ideologa milosrđa, spasenja, kajanja i oproštenja jer u njegovom raju za raskajane grešnike – bilo lijeve ili desne svejedno je – nema mjesta. Njegov raj je samo njegov raj, dok je pakao pun lijevih i desnih koji su se kajali, ali im je on uskratio i oproštenje i raj naslađujući se onim što je oduvijek bila njegova potajna želja. Biti sudac i mrtvima i živima, biti sudac, branitelj, tužitelj, porota i đelat, ali nikad i apsolutno nikad optuženik na sudištu koji traži oproštenje.

Religiozni teolozi  – ili kako ih ideološki teolog naziva režimski teolozi –  se razlikuju od njega jer se nekad stave na optuženičku klupu kao optuženi koji su potrebni milosrđa, oproštenja i ljubavi. Ideološki teolog nikada neće na optuženičku klupu staviti sebe jer je to mjesto već rezervirao za Boga koji je prema njegovom teološkom shvaćanju malo previše milosrdan i samilostan i koji sada optužen pred samoobjavom ideološkog teologa mora braniti ne samo svoje vlastito milosrđe i ljubav, nego i objasniti ideološkom teologu ili tužitelju zašto se smilovao desnom, a ne lijevom razbojniku.

Ako Bog kaže da su obojica bili slobodni tražiti milosrđe, ali je to učinio samo desni razbojnik, ali ne i lijevi, ideološki teolog će u maniri tužitelja i revolucionara sudeći samom Bogu reći kako je to ideologija i kako je on Bog tek ideolog koji je uvijek na strani desnih, ali nikada na strani lijevih razbojnika i da će on kao tužitelj konačno tu nepravdu ispraviti izričući kaznu samom Bogu optužujući ga da je uvijek bio pomalo desničar, ali nikad ljevičar i da je vrijeme da ideologija Božjeg milosrđa i oproštenja – koja je za ideološkog teologa uvijek desničarska, ali nikad ljevičarska jer slika Raspetoga i dvojice razbojnika nije ništa drugo nego ideologija – bude poslana u ropotarnicu zaborava.

Kao i da se samog Boga osudi na doživotni zatvor, naravno bez mogućnosti pomilovanja u mračnoj samici gdje će sam Bog imati cijelu vječnost na raspolaganju da razmisli o svojoj popustljivosti prema desnima, i svojoj tvrdokornosti prema lijevima.

I gdje će i sam Bog biti podvrgnut ideološkom obraćenju od strane ideološkog teologa da sljedeći put u Evanđeljima umjesto desnog i lijevog razbojnika i umjesto Krista bude izvještaj o ideološkom teologu koji će suditi kako žive i mrtve tako i samog Krista jer je prema njegovom znanstvenom teološkom diskursu govor o lijevom i desnom razbojniku čista ideologija koju su desničari krišom unijeli u Evanđelja da osuđuje ljevičare na pakao čak i onda kada se ljevičari  kaju za svoje grijehe.

On kao ideološki teolog i revolucionar u stanju permanentne revolucije ne može dopustiti takva desničarenja i zato piše članke, knjige i pamflete te raspravlja i pohađa simpozije uvijek s mišlju kako je vrijeme da Gospod bude podvrgnut ideološkom obraćenju na ljevicu, a ne da uvijek bude na strani desničara. Ideološki teolog nikad nije pomislio da je i lijevi razbojnik također u raju, dok režimski teolozi unatoč strogom Gospodnjem režimu čak ostavljaju i takvu mogućnost. Ali režimski teolozi nisu niti ideolozi niti revolucionari, nego samo poslušni vršitelji Gospodnje volje, zato oni nikada i ne mogu staviti Boga na optuženičku klupu, ali on ideološki teolog hoće, može i mora inače će ostati zapamćeno kako je Bog oduvijek bio pritajeni desničar i tek je scena s desnim razbojnikom otkrila svu tu božansku desnu ideologiju prema kojoj je lijevi razbojnik žrtva ideološkog pomirenja desnice i Boga, kolateralna šteta zavjere od postanka svijeta kako nijedan ljevičar nikada neće doći ni približno raju.

I tu desnu ideologiju spasenja treba odmah dokinuti i napisati Evanđelje u kojem nema ni desnog ni lijevog razbojnika da bi se izbjegle bilo kakve ideološke konotacije, nego samo Krist koji je raspet i ideološki teolog koji stoji podno križa konačno miran što više nema ni desnog ni lijevog razbojnika, nego on koji Kristu podno križa docira kao docent s katedre svom neukom i nemuštom studentu kako je bilo kakav govor o desnima i lijevima i Božjoj milosti čista ideologija i kako treba dokinuti i desne i lijeve kao i Božju milost i Božje milosrđe jer desno, lijevo, milosrđe, milost su čisto ideološki pojmovi koje treba ideološkim preodgojem režimskih teologa ukinuti zajedno s njima. Ono što treba ostati sam samo ja, ideološki teolog docent čiji je Bog student, samoobjava samog sebe koju Bog treba kao novu objavu osluškivati i kojoj se Bog treba prilagoditi ako ne želi da ga ideološki teolog proglasi ideologom.  

U Sarajevu, 4. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O srdžbi

Srdita čovjeka ponekad zamišljamo kao nekoga niskog rasta, prijetećeg pogleda pomalo uvjereni da je uvijek istinita rečenica kako se u malim bocama otrov čuva uvjereni pogrešno da su svi ljudi niskog rasta automatizmom srditi zbog nedostatka visine kao da se srde na zvijezde što nisu narasli dovoljno kao neki drugi ljudi. Kao da ljudi visoki rastom i blaga pogleda nisu sposobni za srdžbu. Teško je odgonetnuti, ako ćemo gledati od čovjeka do čovjeka, tko je po prirodi od njih sklon srdžbi i što je srdžba jer izgled čovjeka i srdžba često nisu ni u kakvom međusobnom odnosu i mogu zavesti na krivi zaključak o izgledu čovjeka i njegovom odnosu prema srdžbi. Možda je bolje makar i nesavršeno pokušati reći što bi bila srdžba bez obzira može li se ona odnositi na pojedinog čovjeka ili ne može.

Neka iskustva se mogu opisati kao odsutnosti pa ako bi hrabrost bila odsutnost kukavičluka, onda bi se srdžba mogla zamisliti kao odsutnost strpljivosti i umjerenosti. Iz ovog opisa ponekad psiholozi zaključuju kako su pojedini ljudi koji su neumjereni u nekim užitcima kao što su hrana, piće, novac i slično negdje duboko u sebi ljudi puni srdžbe. Neka iskustva se mogu opisati i kao punina nečega pa bi se posljedično i agresivnost i nasilje bez razloga i razumskog utemeljenja mogla zamisliti kao punina srdžbe. Srdžbu bi onda mogli opisati i kao gubitak samokontrole tamo gdje bi je trebalo biti. U religioznom shvaćanju srdžba ili srditost je jedan od grijeha iako se paradoksalno barem u kršćanstvu pojavljuje i srdžba kao Božji atribut. Uz ove opće ideje o srdžbi, ovdje se treba podsjetiti na dva oblika srdžbe koji u mnogočemu određuju i naše međuljudske odnose kako međusobno jednih prema drugima tako i između određenih ljudskih zajednica.

U odnosu prema drugom čovjeku postoji individualna srdžba, nesposobnost da u datom trenutku budemo umjereni, racionalni, postoji odsutnost strpljivosti u našem aktivnom ponašanju prema drugom čovjeku gdje iz određenog razloga drugog čovjeka vrijeđamo, povrijedimo, udarimo. Ukoliko smo sposobni nakon izljeva srdžbe prema čovjeku pokazati vlastitu žalost i kajanje zbog učinjenog, onda je naša individualna srdžba trenutna i nema svoje vlastito pamćenje i trajanje nego eksplodira bez mogućnosti da je stavimo pod kontrolu. Ali postoji jedan daleko opasniji i za sve pojedinačne odnose lošiji oblik srdžbe, individualna srdžba koja pamti i koja se kasnije javlja kao mržnja. Kada smo u stanju srdžbe prema drugom, događa se da svoju srdžbu konzerviramo i čuvamo za neku bolju priliku i vrijeme kada ćemo drugom moći napraviti više štete nego da to učinimo sada. U srdžbi kada nekoga uvrijedimo odmah i na licu mjesta ima šanse da shvatimo pogrešku i pokajemo se za učinjeno zlo, ali kad srdžbu konzerviramo u sebi kao budući izvor našeg ponašanja prema drugom, ta srdžba pretvorit će se u mržnju, a sljedeći naš potez bit će osveta. Može se reći onda da je recimo srdžba koju pamtimo, a nismo je učinili konzervirana mržnja koja će eksplodirati kao osveta jednog dana u odnosu prema drugom.

Kada bračni par u naletu srdžbe razmijeni međusobne uvrede odmah i na licu mjesta, uvijek postoji mogućnost brzog pomirenja i priznanja krivice jer to je individualna srdžba koja ne pamti nego odmah gubi kontrolu nad sobom i traži zadovoljštinu. Ali kada bračni par u naletu srdžbe ne razmijeni nikakve uvrede nego se svatko zatvori u svoju šutnju, nastaje srdžba koja pamti i koja će se s vremenom u svakom od njih konzervirati kao mržnja koja će jednog dana kada se nešto bude činilo prerasti u osvetu. Srdžba koja pamti nije ništa drugo nego konzervacija mržnje u čovjeku koja se u praktičnom vrijeđanju, udaranju i zlostavljanju drugog javlja kao osveta. Na ovaj način moguće je reći kako onaj koji se osvećuje je onaj koji mrzi, a razlog i osvete i mržnje leži u srdžbi koja pamti uvredu, udarac, povredu.

Srdžbu bismo mogli opisati još na dva načina. Srdžba koja ne pamti je srdžba koja iako stvara loše posljedice, ne generira ni mržnju ni osvetu. Srdžba koja ne pamti može generirati trenutne uvrede, ružne riječi, udarac, ali neće generirati osjećaj da se jednog dana za nečiji sarkazam prema meni osvetim prebijanjem tog čovjeka na mrtvo ime. Srdžba koja ne pamti ponekad je pravedna, ponekad nije. Ponekad je pravedno biti srdit na drugoga kad procijenimo da nešto nije dobro kao kad vam netko slaže da nije pijan i sjedne za volan da vas odveze kući i time ugrozi i sebe i vas. Iako ste sretno stigli kući, srdžba je opravdana u takvom trenutku. Ponekad nije pravedno biti srdit kada na nečiju šalu na vaš račun odgovorite salvom uvreda i udaraca. Ali u oba slučaja srdžba koja ne pamti neće otići dalje od ozbiljnog upozorenja pijancu koji vas je vozio i od uvreda onome koji je ispričao šalu na vaš račun. Čak postoji mogućnost za ispriku i traženje oproštenja.

Sa srdžbom koja pamti stvari uvijek stoje drugačije jer srdžba koja pamti na kraju nikada neće biti pravedna jer srdžba koja pamti uvijek preuveličava razlog same sebe. Kao kada netko ispriča šalu na vaš račun, možete se držati srdžbe koja pamti koja će se s vremenom pretvoriti u mržnju i jednog ćete dana u osvetničkom pohodu možda na mrtvo ime prebiti palicom čovjeka koji je prije nekoliko mjeseci ispričao šalu na vaš račun. I vjerovat ćete da ste imali svako pravo biti srditi i prebiti ga palicom do smrti, nesvjesni da je srdžba koja pamti preko mržnje dovela vas do osvetničkog čina koji daleko nadilazi uvredu koja vam je nanesena. Ako se šala na vaš račun može smatrati uvredom koja zaslužuje prebijanje palicom na mrtvo ime. Zato je srdžba koja pamti i pretvara se u konzerviranu mržnju čiji je osveta konačan ishod pogubna jer ona nikad neće odgovarati stvarnom odnosu pravedne srdžbe i nanesene uvrede. Srdžba koja pamti uvredu je srdžba koja uvijek kao po nekom zakonu pretjeruje u tumačenju uvrede i prelazi dopuštene granice. I dok to svi drugi vide, jedino onaj koji je opterećen srdžbom koja pamti ne vidi pretjeranost u prebijanju palicom onoga koji je ispričao šalu na njegov račun.

Na sličan način se ponaša i ono što možemo nazvati kolektivnom srdžbom. Postoji kolektivna srdžba koja ne pamti kao kad se dvije navijačke skupine sukobe poslije ili prije neke utakmice, ali ta srdžba završava onog trenutka kada sudac označi zviždukom kraj meča. Još se nije dogodilo da dvije navijačke skupine nastave nekakav oblik rata godinama nakon međusobnog navijačkog sukoba pomoću oružja i ubijanja. Sve što se dogodi u kolektivnoj srdžbi koja ne pamti događa se sada i odmah i uvijek postoji mogućnost isprike i oproštenja kao kad se pripadnici dviju različitih navijačkih skupina nakon meča i žestokog sukoba nađu zajedno na trgu ili baru zajednički slaveći i pjevajući.

Kolektivna srdžba koja pamti kao i u slučaju individualne srdžbe koja pamti je daleko pogubnija i opasnija. I ona je kao srdžba koja pamti sposobna samu sebe konzervirati u oblik mržnje i eksplodirati kao osveta desetljećima i stoljećima nakon što je uvreda nanesena. I kao po nekom zakonu reakcija kolektivne srdžbe koja pamti a koja se sada javlja kao konzervirana mržnja i prijeti da se osveti je uvijek nesrazmjerna uvredi koja je nanesena. U pojedinačnom ljudskom životu ubojstva i premlaćivanja i sakaćenja su često manifestacija srdžbe koja pamti nešto što se davno dogodilo, odgovor na uvredu koja nije bila tako velika da bi se zbog nje ubilo ili premlatilo ili osakatilo kao kad ostanemo šokirani činom u kojem je čovjek ubio ili osakatio drugog čovjeka jer je ovaj prije nekoliko mjeseci ili godina nešto krivo izjavio ili krivo ga pogledao.

U kolektivnim ljudskim životima, u zajednicama ratovi, genocidi, masovna ubojstva, masovna silovanja i razaranja su manifestacija kolektivne srdžbe koja pamti uvredu jedne zajednice prema drugoj, kao kada zbog recimo stradanja nekoliko desetaka ljudi jedne zajednice dođe do genocida nad grupom druge zajednice. Srdžba koja pamti je, kako to primjećuje Peter Sloterdijk u svojem genijalnom uratku Srdžba i vrijeme, jedan od glavnih motora i energija koja pokreće mnoge povijesne događaje kao skriveni mehanizam koji stoji iza mnogih revolucija, ratova i genocida kao vječni perpetuum mobile u kojem se samo smjenjuju agresor i žrtva, napadač i napadnuti, ugnjetavač i ugnjeteni gdje srdžba koja pamti kao konzervirana mržnja uvijek prijeti da i nakon stoljeća tišine, strpljivosti i umjerenosti eksplodira kao osveta na pozornici svjetske povijesti ostavljajući iza sebe ruševine i žrtve kako pojedinačne tako i kolektivne i to može trajati stoljećima jer srdžba koja pamti ne mora biti uvijek tek iracionalna reakcija na trenutnu uvredu, nego ona se može pretvoriti u projekt onim što Sloterdijk opisuje kao kultura mržnje.

 I ono što plaši i o čemu Sloterdijk napominje svoje čitatelje jest da srdžba koja pamti i besmislenom životu i pojedinca i grupe može dati novi iako poguban i zloćudan smisao i svrhu, ili kako to Sloterdijk primjećuje, onaj tko u sebi nosi čvrstu namjeru da se osvećuje siguran je od problema traženja smisla.

Ne događa li se u našim pojedinačnim međuljudskim odnosima da često živimo još samo zato jer u sebi nosimo srdžbu koja  pamti, konzerviranu mržnju koju ćemo jednog dana drugome pokazati kroz osvetu kao jedini smisao i svrhu života jer za pojedine među nama i srdžba koja pamti kao uništavajuća svrha, smisao bolji je od bilo kakvog drugog smisla i svrhe vlastitog života. Ima ih koji žive samo kroz srdžbu koja pamti, mogućnost da jednog dana svoju konzerviranu mržnju u obliku osvete usmjere na drugoga. Ali kako to Sloterdijk ističe, veliki je problem kad srdžba koja pamti dođe do svog kraja jer ona uvijek ima i svoj početak, jer tek onda počinje pravi besmisao i gubitak smisla života kada se potroši i posljednja konzerva konzervirane mržnje prema drugom.

U Sarajevu, 28. 3. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O opraštanju

Tragovi istovremeno i jesu i nisu ožiljci i najčešće su jedva vidljivi i teško ih je odmah uočiti. S ožiljcima kao da je lakše. Ožiljci su lako uočljivi. Ožiljci su uvijek negativni, ožiljci na tijelu posljedica su nečega lošeg jer ožiljak od operacije, od metka, od granate nije ožiljak od nečega dobroga, nego nečega zlog. Kad je fizički ožiljak podsjetnik na sretno preživljeno zlo, ožiljak ne umanjuje spoznaju da ga je učinilo zlo. Ožiljak od rastave braka, od smrti djeteta, od gubitka posla, od gubitka sigurnosti može biti pokazatelj hrabrosti i odlučnosti da se čovjek izbori sa svim nevoljama, ali ožiljak ne umanjuje spoznaju da su svi ti gubitci ipak bili nešto zlo za čovjeka. Je li moguće pronaći na svom tijelu ili duši ožiljak koji je podsjetnik na dobro? Ukoliko netko misli da je to moguće, onda će morati prihvatiti da dobro ne liječi i ne zacjeljuje rane, nego stvara rane od kojih nastaju neizbrisivi ožiljci. Ali kako ožiljak može podsjećati na dobro? Ožiljak slomljene ruke koji umara i boli s promjenom vremena svojim bolom ne podsjeća na dobro. Skloni smo ožiljke voljeti, smatrati ih neizbrisivim tragovima dobra koje nam se dogodilo, ali u temelju nijedan ožiljak ne dolazi iz nečeg dobrog, ožiljci uvijek dolaze od lošeg i zlog.

Veliki ožiljak preko leđa koji podsjeća na slomljenu kralježnicu zbog teškog pada ili teške nesreće može pobuditi zahvalnost što se na kraju preživjelo i ostalo pokretnim, ali lom ili stradanje kralježnice ne može biti nešto što je samo po sebi dobro. Ožiljci nepovjerenja i gorčine zbog godina preživljenog zlostavljanja mogu pobuditi zahvalnost i hrabrost da se takve stvari sebi više ne dopuštaju, ali nepovjerenje i gorčina koji su stvorili ožiljke ne može biti nešto dobro. I tako svaki ožiljak kada ga se do kraja poput naranče oguli, otvori i ranu i podsjeti kako u boli i pamćenju svakog ožiljka leži pretrpljeno i preživljeno zlo. Ožiljci nas mogu i čine nas zrelijima, mudrijima, hrabrijima, slobodnijima, samosvjesnijima, ali ožiljci ne mogu ukloniti gotovo pa banalnu činjenicu da smo ih zaradili od nečega ili nekoga što je u svom temelju imalo nešto loše ili nešto zlo. Ako istražimo bilo koju povijest bilo kojega ožiljka kojega nosimo, uvijek ćemo otkriti na kraju da ono što je uzrok ožiljku nije bilo dobro, iako je možda izgledalo kao dobro.

Može li dobra stvar stvoriti ožiljak na tijelu i duši? Ili kako ljubav stigne do razvoda i mržnje, život do smrti i umiranja, prijateljstvo do izdaje i okretanja leđa? Zar je dobro takvo da ostavlja ožiljke koji podsjećaju na loše i zlo? Zar dobro može stvoriti ožiljke zla? U dilemi poput ove pronalazimo se onda kada ne možemo shvatiti kako je dobro stvorilo ožiljak koji boli i kojega skrivamo, kako je ljubav kao dobro koje zatvara rane, otvorilo i razderalo čovjeka i pretvorila ga u onoga koji mrzi iako nosi ožiljke koji su na početku bili zapravo ljubav? Kako dobre stvari izrode loše i zle posljedice? Kako tragovi ljubavi, prijateljstva, plemenitosti stvore ožiljke mržnje, neprijateljstva i divljaštva? Kako dobro koje počinje u tragovima završi u vidljivim ožiljcima zla? Što se to dogodi u međuvremenu da trag prijateljstva završi kao vidljivi i opipljivi ožiljak neprijateljstva?

Možda zato što je dobro poput jedva vidljivog traga, koji je isuviše slabašan i nejak da bi se pretvorio u vidljivo dobro bez čovjekove pomoći i čovjekovog napora? Možda svako dobro u nama počinje kao slabašan trag koji zahtjeva puno više napora, truda i brige nego zlo čiji trag ostavlja jasno vidljive i opipljive ožiljke kako u nama tako i u ljudima oko nas? Možda ljubav ili prijateljstvo kao jedva opipljiv trag dobra brzo umre ili nestane jer se ne trudimo i ne brinemo za njih uzimajući ih zdravo za gotovo? Možda je dobro isuviše krhko da bismo primijetili njegove tragove i u nama i drugim ljudima?

Čovjek je put kojim uporedo hodaju i tragovi i ožiljci, put koji iza sebe ostavlja ili tragove ili ožiljke, jedini put koji nekim neobičnim spojem iza sebe istovremeno ostavlja i tragove dobra i ožiljke zla. Čovjek je rijetko stvorenje koje može ostavljati tragove dobra, pa ožiljke zla i opet na samom kraju ostaviti tragove dobra jer je jedino biće sposobno za opraštanje i samoprijekor. Naši ožiljci unatoč našoj zahvalnosti što smo preživjeli, unatoč našoj hrabrosti da više nećemo dopustiti da ih netko drugi nanese, uvijek – htjeli mi to ili ne – podsjećaju da smo preživjeli i doživjeli loše i zlo, iako je početni trag bilo nešto što smo smatrali dobrim. Ponekad se čini da će ožiljak biti trajni podsjetnik na preživljeno zlo, bol koja ne jenjava i ne umire i čiji intenzitet ne popušta. I tako će i biti, osim ako se ne pojavi jedina moć koja ožiljke zla pretvara u tragove dobra. Ali kakva bi moć jedan razoreni brak, jedno razoreno povjerenje, jedno razoreno prijateljstvo mogla pretvoriti u trag dobra?

Opraštanje. Opraštanje je jedina moć i sposobnost kada se iscrpe sve druge mogućnosti koja ožiljke zla pretvara u tragove dobra. Ako je ožiljak put kojim zlo ide naprijed uvlačeći čovjeka sve dublje u prazninu, gorčinu i mržnju, onda je opraštanje trag koji ide natrag u suprotnom smjeru od zla i ožiljka. Opraštanje ide natrag upravo tragovima dobra koje nikakvi ožiljci zla nisu mogli ukloniti i sljedeći jedva vidljive tragove dobra idući prema natrag, opraštanje se vraća na početak, na početak ljubavi, na početak prijateljstva, na početak života. Zato se ponekad govori kako je opraštanje poput novog početka ili novi početak. Veliki broj nas kreće se već utabanim stazama ožiljaka i zla prema naprijed, prema našoj i tuđoj propasti, rijetki među nama vraćaju se istim putem stazama tragova dobra na početak. I dok mi hrlimo naprijed dobro označenim i dobro vidljivim putem ožiljaka i zla kojega smo nanijeli i nanosimo jedni drugima, susrećemo povremeno neke koji idu natrag. I dok mi namrštenih čela, stisnutih usta, skupljenih obrva, raširenih nozdrva i zlim pogledom grabimo naprijed, susrećemo tek ponekog koji ide nazad, vedra čela, otvorenih i nasmijanih usta, obrva raširenih u čuđenju s pogledom koji nas gleda sa sažaljenjem. Obrve raširene u čuđenju i pogled pun sažaljenja predviđen je za nas koji hrlimo naprijed, a ne za one koji istim putem idu natrag. Jer je lako pratiti ožiljke zla koje su već drugi umjesto nas napravili, mi ne spuštamo pogled, odatle se čini da stupamo hrabro i muški. I jest tako. Idemo hrabro i muški u vlastitu propast u još više ožiljaka kojima ćemo popločati zlo za one koji idu za nama. Da se ne izgube, da nastave zlim putem i da se ne predomisle i ne daj bože krenu natrag.

Rijetki koji se vraćaju imaju pognutu glavu, rijetko podižu pogled jer tragovi dobra kojima se valja vratiti natrag traže poniznost, spuštanje čela, lica, očiju i cijelog čovjeka. I tragovi dobra zahtijevaju da se ide polako, strpljivo i oprezno natrag da se neki trag ne bi zagubio, jer je ako se naglo i previše podigne pogled, tragovi dobra koji vode natrag mogu se lako izgubiti i dovesti čovjeka u opasnost da se okrene i priključi onima koji idu ožiljcima zla jer tamo su tragovi očiti i nema potrebe za spuštanjem pogleda. Onima koji idu naprijed ožiljcima zla rijetki koji se vraćaju natrag putem dobra i oproštenja izgledaju kao ljudi koji se nepotrebno muče, nepotrebno trude, glupo troše svoju životnu snagu i energiju na mogućnost da se putem opraštanja vrate na početak odakle je sve počelo.

Ali rijetki ne obraćaju pažnju na rulju koja gura naprijed gazeći stopama starih ožiljaka i stvarajući nove, rijetki šutke, strpljivo u tišini se saginju tražeći tragove dobra kojim se žele vratiti na početak, na temelj, na izvor nemajući ništa drugo nego jedva vidljive tragove dobra koje netko od rijetkih koji se vraćaju ostavio iza sebe idući stazom opraštanja i to jako davno kao da su tragovi dobra nestali u prašini, ali pažljivom oku rijetkog čovjeka koji se vraća putem opraštanja su još uvijek vidljivi.

Zato je dobro nevidljivo i nema ožiljaka i počinje i završava u jedva vidljivim tragovima jer je jako malo onih koji se vraćaju putem opraštanja na početak dobra. Zato je zlo vidljivo i ostavlja vidljive i fizičke i duhovne ožiljke na čovjeku jer je veliki broj onih koji idu dobro obilježenim stopama već nanesenih ožiljaka u velikim kolonama, uzdignutih čela s puno buke i halabuke. Od njihove vike i galame i utabanih stopa zla i ožiljaka nije uvijek lako zastati i pogledati s druge strane puta na one rijetke koji se ponizno, tiho, šuteći spuštenih pogleda vraćaju stazom opraštanja idući za jedva vidljivim tragovima dobra jer su jednom i sami idući uzdignuta čela s puno vike išli utabanom stazom ožiljaka koje je nanijelo zlo i vidjeli da na kraju puta osim uništenja, pakla i smrti nema ništa i okrenuli su se natrag.

To što se rijetki okreću i vraćaju putem opraštanja prema jedva vidljivom dobru pokazuje da ima više onih koji hodeći putem zla stvarajući nove ožiljke gazeći po starim ostaju na kraju puta i ne vraćaju se natrag. Nije da ne mogu kao i ovi rijetki. Možda ne žele.

U Sarajevu, 13. 3. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com – dorađeno na Spark Adobe-u

Filozofija korizme

Odricanje gubi svoj smisao ako ne postoji njegov završetak, vječno odricanje je nemoguće. Odricanje mora jednom završiti inače ga nema smisla ni početi ako odricanje nema svoj kraj. Odricanje od hrane da bi se došlo do željene težine možda i ima smisla zbog zdravlja ili potrebe da druge oči zavide ili se dive lijepom i dobro građenom tijelu. Što odricanje od hrane može ponuditi u starosti kad se dobar dio životnih funkcija pomalo gasi i s obzirom da tijelo neće biti nimalo privlačno čak i ako živimo od čaše vode i kriške jabuke dnevno, čak i ako se u želji da izgledamo lijepo na kraju ispostavi da koža nije više nimalo elastična i da odricanje od hrane neće sijedu kosu učiniti crnom niti donijeti mogućnost izrastanja novih zubi?

Ništa manje nije privlačna ni misao da bi odricanje moralo biti vječni krug odricanja od svega radi nečega uzvišenijeg jer tko bi pristao na to da vječno živi od čaše vode i kriške jabuke dnevno bez objašnjenja i svrhe zašto bi tako trebalo živjeti? Odricanje je uvijek dvostruka dilema. Zašto se odricati ako odricanje ima završetak kojega ne želimo i zašto se odricati ako odricanje nema završetak za kojim toliko žudimo? Postići ljepotu i savršenstvo tijela je danas presudan zahtjev odricanja kojemu je se teško othrvati, a opet zašto se odricati kad u starosti odricanje neće pomladiti tijelo i opet zašto se odricati ako odricanje nema kraja i završetka? Preplašeni ljepotan ili ljepotica koji se užasava starosti vlastitog tijela pa se odriče svega što bi moglo starost dovesti bliže licu i rukama isti su kao i oni koji se nikada i ne odriču ničega jer je odricanje vječni posao koji nikada ne završava.

Odricanje je besmisleno i onda kada ima završetak i onda kada ga nema. Reinkarnacija u kojoj bi se čovjek vječno odricao bez smislenog završetka odricanja nije ništa manje mučna od spoznaje da odricanje ima završetak, ali ne onakav kakav želimo. Čuvanje ljepote tijela je besmisleno jer ima starost kao neželjeni svršetak, starost je posljedica čuvanja ljepote u mladosti i svako odricanje u mladosti starost čini besmislenim. Ništa manje ne bi bilo besmisleno imati vječnu ljepotu tijela za koju bi cijelu vječnost morali živjeti od čaše vode i kriške jabuke bez ikakvog objašnjena zašto mora biti tako i zašto ne bi moglo biti drugačije. Starost kao završetak odricanja tijekom mladosti jednako je besmislena kao i vječna mladost bez ikakvog objašnjenja.

Danas se naveliko govori kako odricanje zahtjeva žrtvu, samoprijegor, disciplinu, motivaciju, suradnju. Odricanje ne zahtjeva ništa od toga. To su sve popratne i ne uvijek najvažnije stvari. Odricanje zahtjeva objašnjenje i tek objašnjenje može dati čvrst stav i dugotrajno odricanje. Sva odricanja bez objašnjenja su Sizifovi poslovi, trenutne ugodnosti i pogodnosti s neželjenim završetcima ili nervozama jer upustiti se u odricanje bez objašnjenja ponekad vodi u neuspjeh. I ne zato jer čovjek nije discipliniran, nije motiviran, ne voli suradnju, nije spreman na žrtvu. Na sve je to čovjek spreman i sve to čini i opet njegovo odricanje završi neuspjehom. Neuspjeh je posljedica nedostatka objašnjenja zašto se odricati. Osim u ekstremnim uvjetima života i smrti zbog bolesti gdje je odricanje biološki instinkt a ne uvijek slobodna odluka, u drugim manje radikalnim životnim okolnostima odricanje propadne jer nedostaje objašnjenje. Nekoga tko pita drugoga zašto ide svaki dan u teretanu iako će u starosti biti nemoćan i da podigne ruku da se dodirne po glavi ovo pitanje nervira, ljuti jer misli da se pitanje postavlja kao neka glupa i površna zezancija s njegovim ogromnim fizičkim naporima iako postavljač pitanja nema nikakvu namjeru umanjiti nečiju žrtvu i odricanje. Zašto se drugi ljute, nervoze ili nazivaju nekoga budalom ako ih pita zašto se odriču određenih stvari kad se zna da će završetak odricanja biti ono što ne žele, zašto se netko ljuti ako ga se upita zašto se odriče ponekad dobre i začinjene hrane jer u starosti neće biti ni ljepotan niti ljepotica? Na takva pitanja ljudi su alergični.

To samo pokazuje da je odricanje tu i tamo izgubilo svoju temeljnu oznaku koja je misaona ili razumska, a to je objašnjenje odricanja. Istinsko odricanje će donijeti dobre rezultate ako postoji i dostatno utemeljeno misaono i intelektualno objašnjenje odricanja. Ali na tu vrstu pristupa danas su mnogi alergični i one koji se pitaju o objašnjenju zašto se odricati automatizmom nazivaju nezadovoljnima, nesretnima, debelima, čudacima, zavidnicima, nemotiviranima, protivnicima rada u grupama. Da bi se barem doskočilo donekle problemu jer su mnogi shvatili da odricanje ipak zahtjeva i nekakvo intelektualno i razumno utemeljenje, izmišljen je termin trener sreće (happiness coach). Trener sreće je netko tko bi trebao određenoj osobi koja se odriče dati zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje zašto je odricanje potrebno. Sam izraz trener sreće ili trener života (life coach) upućuje na to da su ljudi spremniji na odricanje ako dobiju zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje i utemeljenje vlastitog odricanja. Intelektualna objašnjenja trenera sreće i trenera života o odricanju idu u smjeru sadašnjosti i kratkotrajnih rezultata (ljepota, težina, zatezanje kože) koje možemo jednom riječju opisati terminom zdravlje. Intelektualno objašnjenje zašto je odricanje potrebno je zdravlje i to najčešće fizičko zdravlje tijela. Ipak kako starcu ili starici kao trener sreće ili trener života objasniti da je konačni ishod njihovog odricanja zdravlje iako su po svim parametrima biologije i medicine jako barem daleko od fizičkog zdravlja?

Svakako, nijedan trener sreće ili trener života ne počinje rad s onim koji se odriče s rečenicom poput baš ste lijepi i mladi i zgodni i zdravi i kad iziđite odavde kroz koji mjesec, svi će se okretati za vama iako za nekoliko desetljeća bit ćete stari, mlohavi, oronuli, izbrazdani i bolesni. Ovakva rečenica svakako ne motivira na odricanje, barem ne dugoročno. U slučaju da se mora progovoriti i o neželjenim efektima odricanja koji dolaze kad čovjeka napuštaju fizičke i duhovne snage, onda se u dobi kada tijelo više nije toliko ni važno govori o kvaliteti života kao intelektualnom objašnjenju zašto je odricanje potrebno recimo u starosti. Svaki ozbiljan trener sreće i trener života igra na kartu fizičkog zdravlja i kvalitete života kao intelektualnim temeljima odricanja jer u jednom trenutku čovjeku koji se znoji i dašće pod teretom tegova ili trčanja dođe u glavu pitanje zašto to radi i trener sreće i trener života je tu da dadne intelektualno objašnjenje odricanja. Trener sreće i trener života je intelektualni žirant odricanja kada se dođe u situaciju da se traži intelektualno objašnjenje odricanja. On ili ona mora biti sposoban dati intelektualne razloge fizičkih napora svoga natjecatelja. Može početi s onim minimalnim poput ljepote, mišića, trbušnjaka koji su individualni i igraju na kartu ljubavi prema samom sebi. Kasnije dolaze drugi razlozi poput društvenog položaja, važnosti izgleda za posao i napredovanje, važnosti izgleda u odnosu na drugi spol i njihovo privlačenje koji su društveni i igraju na kartu ljubavi drugih prema pojedincu. Konačno, dolaze i zadnja dva najvažnija razloga koji su ne samo individualni i društveni, nego i metafizički a to su fizičko zdravlje i kvaliteta života. Međutim, koje objašnjenje dati onomu tko nije zadovoljan intelektualnim objašnjenjima trenera sreće i trenera života?

Jedno od objašnjenja – koje naravno neće zadovoljiti svakoga i neće ga svatko ni prihvatiti kao objašnjenje uopće – koje se ovih dana započelo jest vrijeme korizme, vrijeme koje kršćani doživljavaju kao vrijeme odricanja. Korizma je u mnogočemu postala slična vremenu u kojem se događa kao vrijeme odricanja od fizičkih stvari, hrane, pića vrijeme potražnje za trenerima sreće i trenerima života koji će kroz teretane, zelenilo, čišćenje od masti i ugljikohidrata dovesti kršćanina kroz četrdeset dana do boljeg fizičkog zdravlja i kvalitete života. Korizma nije samo isključivo vrijeme odricanja i previše inzistiranja na isključivo fizičkim odricanjima i naporima zamagljuje jednu posebnu dimenziju ovog kršćanskog vremena. Korizma je vrijeme davanja intelektualnog objašnjenja vlastitim odricanjima. Ne samo odricanjima koja su već napravljena prethodnih korizmi, nego odricanjima koja će se sada napraviti i odricanjima koja će se dogoditi u budućnosti. Iako je intelektualna dimenzija korizme kao vremena u kojem se umjesto i odricanja može pokušati intelektualno sebi objasniti što je odricanje i što bi bio njegov konačni smisao poprilično i nepoznata i zaboravljena, možda bi umjesto odricanja bez objašnjenja dobro bilo iskoristiti ovu korizmu za nastojanje da se sebi intelektualno objasni odricanje.

Jer korizma je – barem za neke – jedno vrlo dobro vrijeme intelektualnog objašnjenja odricanja. Odricanje s nesretnim završetkom kojega ne želimo je besmisleno kao kad se u mladosti trudimo održati zategnutu kožu lica dok nas ili starost ne iznenadi ili smrt ne odnese, ali i vječno odricanje bez objašnjenja je besmisleno kao kad bi netko od nas svih tražio da budemo vječno mladi bez objašnjenja i tražio da vječno živimo na čaši vode i kriški jabuke bez objašnjenja. Oba objašnjenja dugoročno su besmislena i odricanje nema smisla bez obzira na kratkoročne blagodati i dobre rezultate. Korizma je vrijeme koje nastoji podsjetiti – barem kršćanina – da odricanje ima zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje između ova dva manje zadovoljavajuća objašnjenja.

S jedne strane, odricanje u mladosti s nesretnim završetkom u starosti u korizmi ima objašnjenje jer postoji nada ili barem vjera u vječnost gdje nema starosti. U isto vrijeme ta vječnost nije neka besmislena vječnost gdje se vječno kruži bez objašnjenja zašto moramo cijelu vječnost biti mladi bez objašnjenja, nego vječnost gdje se daje objašnjenje da nije riječ o vječnoj mladosti bez objašnjenja i odricanjima s nesretnim završetkom, nego je riječ o jednom neprekinutom vječnom životu punine. Korizma kao vrijeme upućuje na razrješenje dileme oko odricanja jer istovremeno kroz nadu i vjeru nesretne završetke svih naših odricanja koja činimo kroz život čini smislenima, a istovremeno govori o vječnosti koja nije neka vječnost bez objašnjenja zašto se moramo bez objašnjenja vječno odricati, nego tu vječnost gleda kao puninu i završetak svih naših odricanja. Vječnost je – barem za neke – jedino intelektualno objašnjenje smisla odricanja između fizičkih odricanja s nesretnim završetcima, i ideje kako je odricanje vječni proces odricanja bez objašnjenja.

Kršćanin u teretani koji vježba svjestan je da njegovo odricanje nema smisla jer će kroz nekoliko desetljeća ostariti i svjestan je da bi odricanje koje bi bilo vječno u kojem bi vječno mlad živio na čaši vode i kriški jabuke bez objašnjenja bilo također besmisleno. Korizma nije uvijek vrijeme odricanja, nego i vrijeme intelektualnog objašnjenja samog odricanja. Natpis na nekoj kršćanskoj teretani mogao bi biti sljedeći: besmisleno je što vježbate i odričete se jer vaše odricanje neće dati na kraju željeni završetak, a još je besmislenije da vječno budete na dijeti bez objašnjenja zašto to morate. Ali ako vjerujete u kršćansku vječnost, onda vaše vježbanje i vaša dijeta imaju itekako smisla jer tamo ćete biti vječno mladi i bit će vam objašnjeno zašto nećete cijelu vječnost biti na dijeti bez objašnjenja, a svejedno ćete biti vječni. Odricanje ima puno više smisla ako je ponekad moguće pronaći intelektualno objašnjenje za odricanje.

Korizma nije samo vrijeme fizičkog odricanja, korizma je intelektualno promišljanje i traganje za objašnjenjem na koji način pronaći smisao našim korizmenim odricanjima bez obzira o kakvom je odricanju riječ i čega smo se kroz korizmu odrekli jer sva odricanja su donekle besmislena ako nema vječnosti koja istovremeno nudi da budemo vječno mladi i ne zahtjeva od nas da tu mladost živimo vječno bez objašnjenja na čaši vode i kriški jabuke. Kršćanska vječnost možda može dati ponekad i nekima od nas zadovoljavajuće intelektualno objašnjenje odricanja i nakon što prođu zategnuta koža, lijepo lice, mladost i dođu starost, bolest, fizička i duhovna nemoć.

U Sarajevu, 11. 3. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O nemati i imati

Naše misli iscrpljuje razmišljanje o onome što nemamo. Dok hodamo razmišljamo što bismo sve željeli imati, što bi smo sve mogli imati i kako bismo to upotrijebili. Razmišljati o onome što nemamo prisutno je dugo kroz naš život i teško je se osloboditi razmišljanja o tome. Puno je više onoga što nemamo i oko jedne stvari koju nemamo ispletemo cijelu mrežu misli i razmišljanja što nam sve nedostaje. Dovoljna je jedna stvar da nas podsjeti da nemamo nešto i onda bezbroj misli o stvarima koje nemamo navale na naš um. Kao kad čak i slučajno zastanemo pored nekog izloga i vidimo neki privlačan predmet. Haljina. Cipele. Kaput. Sat. Nije važno. Pogled na haljinu koju ne možemo imati, koju nemamo povlači i bezbroj drugih misli u kojima nemamo nešto. Nemamo novca za haljinu, ali nemamo ni liniju, nemamo ni godine, nemamo ni oči, nemamo ni struk, nemamo ni visinu za haljinu. Odjednom jedan usputni pogled na haljinu koju ne možemo imati rađa lošim mislima kako nemamo puno toga ili nemamo ništa.

Bilo koju stvar koju pogledamo i želimo je, a nismo je u mogućnosti imati uključit će bezbroj drugih stvari koje nemamo iako te stvari nisu povezane s konrektnom stvari koju gledamo. Kao kada gledamo skup ručni sat u izlogu za kojega nemamo novac. Ali naš um ne preplavljuje samo misao kako nemamo novac, nego i mnoštvo drugih misli u kojima nemamo ništa. Nemamo odgovarajuće odjelo, košulju koji bi pristajali uz sat. Nemamo odgovarajuće društvo u kojem bi se pojavili s tako skupocjenim satom, nemamo djevojku/momka koji bi se divili tako vrijednom predmetu. Nemamo vrijeme na raspolaganju da zaradimo da bismo taj sat kupili. Uvijek kada razmišljamo o onomu što nemamo, nemoguće je se zadržati samo na jednoj stvari i jednoj misli. Nemati jednu stvar, nemati nešto povući će za sobom moštvo slika drugih stvari i predmeta koje nemamo, životnih okolnosti koje nemamo, životnih prilika koje nemamo. Odjednom zbog pogleda na haljinu, sat, cipele došli smo u stanje u kojem razmišljamo kako zapravo nemamo ništa.

Kako pogled na skupocjeni sat kojega ne možemo imati, kojega nemamo može dovesti čovjekov um u stanje da čovjek kaže sam sebi: ”Nemam ništa”? Ako nemam skupe cipele jer ih ne mogu imati jer nemam novaca, je li to znači da nemam ni vremena, ni prijatelja, ni ljudi kojima je do mene stalo, nikoga? Ako bismo i mogli imati skupe cipele i skupi sat koje halapljivo gledamo s druge strane stakla, je li to znači da kad bismo imali to dvoje onda bismo imali i sve drugo što nemamo? I vrijeme, i ljubav, i prijatelje, i budućnost? Je li zaista nemamo ništa jer nemamo određene stvari, jer ih ne posjedujemo i ne možemo ih imati? Nemati je lukava zamka u koju sami sebe stavljamo, zamka koja svojim beskonačnim nabrajanjem svega onoga što nemamo generira u životu svakoga od nas trajno i stabilno nezadovoljstvo onim što već imamo. Jer zašto biti zadovoljan zdravljem ako nemam i ne mogu imati te skupe cipele ili taj skupi sat, ili taj skupi auto? Zašto biti zadovoljan bilo čim ako nemam i ne mogu imati ono što sada očajno želim?

Ovakva pitanja vječno provociraju onoga koji stalno živi u iluziji da nema samo zato jer ne može imati ono što želi i ovakva pitanja učinit će ga nezadovoljnim i nesretnim jer na ovakva pitanja nema odgovora. Ovakva pitanja rađaju nova pitanja slična ili identična i tako ide u beskraj bez vidljivog cilja, granice i završetka jer imanje skupocjenog sata ili auta je prava neimaština u usporedbi s tim da se posjeduju svi skupocjeni satovi i auti koji su proizvedeni ove godine. Živjeti život samo u okviru onoga što nemam, razmišljati o životu samo kao životu u kojem isključivo nemam znači živjeti na rubu beskrajne provalije nikada neostvarenih želja i mnoge se od njih nikada neće ostvariti. Jer konačno imati toliko željenu stvar u svojim rukama još ništa ne govori o tome je li to znači da sad imam cijeli svoj život u rukama u kojem više ništa ne trebam, ne želim, u kojem sve imam.

Nemati je specifičan fenomen čovjekovog odnosa prema samom sebi, fenomen prema kojem bilo kakvo imati rađa nezadovoljstvo i nervozu. Kao kad čovjek ima sasvim pristojne cipele čak i nove na svojim nogama, ali je nezadovoljan njima dok u izlogu gleda navodno druge koje su bolje, skuplje, kvalitetnije. Ali ono što čovjeka privlači cipelama u izlogu i tjera ga da bude nezadovoljan cipelama na svojim nogama nije ni cijena, ni kvaliteta, ni boja. Privlači ga to što ih nema i ne može ih imati. Nemati privlači čovjeka, ali ga privlači na negativan način jer nemati je neiscrpno, neograničeno, uvijek je moguće nešto nemati. Nemati je uvijek moguće i uvijek i svaki dan postoji nešto što nemamo. Dovoljno je samo kratko razmisliti i o onome što nemamao i uskoro će naš um biti preplavljen bezbrojnim mislima o tome što sve nemamo.

Koncentriran isključivo na nemati, čovjek zaboravlja na ono što ima, zaboravlja na imati ili mu se imati čini tako beznačajno, maleno, neprimjetno jer što je njegov sat koji mu precizno i vjerno godinama pokazuje vrijeme u odnosu na skupocjeni sat kojega nema? Bio bi u stanju i baciti svoj stari i vjerni sat pa čak i biti bez njega zbog toga jer nema skupocjen i skup sat. Bio bi u stanju odbaciti puno toga što ima zbog onoga što nema čak i onda kada ono što nema ne bi bio nikada u mogućnosti imati. Nemati pretvara čovjeka u onoga koji gubi osjećaj za vrijedno i koji olako odbacuje ono što je vrijedno upravo zbog toga jer to ima pa misli da sve što ima jest u konačnici bezvrijedno. Nemati ljubavnicu privlači ponekad određenog muškarca da je pronađe, a njegov stabilni brak i obitelj čini nekako manje vrijednim pa čak i bezvrijednim upravo jer ima brak i obitelj.

Obično se govori kako čovjek ne zna cijeniti nešto dok to ne izgubi, a to nije ništa drugo nego reći kako stvari koje imamo iz nekog još neobjašnjivog razloga puno manje vrijede od stvari koje nemamo. Ljubavnica koju nema čini se vrijednijom od stabilnog braka i obitelji kojega se ima. Tako nemati od stvari koje nemamo stvara vrijednost koju nužno ne moraju i ne trebaju imati kao kada gledamo sat u izlogu. Vrijedan je jer ga nemamo ili bar mislimo da je vrijedan jer ga nemamo, a ne zato što mu je cijena visoka. Nemati stvari u našim očima povećava njihovu vrijednost do u beskonačnost, jer stvari nisu skupe jer su stvari, stvari su skupe jer ih nemamo i nas ne privlači uvijek njihova cijena, izgled i proizvođač nego činjenica i spoznaja da ih u ovom trenutku nemamo. Nemati je ono što određuje vrijednost stvarima i ponekad vrijednost ljudima.

Ponekad se čini važnijim i vrijednijim čovjek kojega nemamo, nego onaj kojega imamo pa se ljubavnica koju čovjek nema čini puno važnijom i vrijednijom od odgovorne supruge i djece koju ima. Nemati određuje vrijednost mnogočemu u našem životu i razmišljanjima. Nemati je beskonačan izvor problema za čovjeka jer se čovjek neće zadovoljiti i zadržati na onim temeljnim stvarima potrebnim za svakodnevni i normalan život. I svakodnevne stvari i svakodnevni i najbliži ljudi mogu biti izvor problema, poteškoća i sukoba jer zašto nemati nešto drugo, nekoga drugog u odnosu na ono što sada imam i jesam? Možda nije problem željeti više i bolje za sebe i za svoje najbliže, radije se valja pitati može li se postaviti granica tome nemati? Je li potrebna granica? U čemu je moja krivica ako volim maštati i razmišljati o onom što nemam čak i onda kada prema ljudskim standardima imam dovoljno ili čak previše u odnosu na druge?

Razmišljati o onom što nemam u jednom će trenutku učiniti da zaboravim na ono što imam. Prije ili kasnije. Nemati nikada ne počinje s velikim i megalomanskim zahtjevima i koracima. Nemati počinje gotovo neprimjetno i nečujno s malim i sitnim dosadnim nagovaranjima: ”A zašto ne bi imao/imala ovu sitnicu, ovu stvar”. S vremenom broj sitnica i sitnih stvari će se povećavati i povećavati. Uskoro će doći malo veće stvari, pa još veće sve do trenutka kada će nemati postati stabilna os oko koje se vrti kružnica života. Središte kružnice postat će nemati, a sve ono što se ima bit će pomjereno na periferiju kružnice, na njezine granice daleko od središta života. Izgubit će se svijest i spoznaja da još uvijek imam život, zdravlje, budućnost, mladost, obitelj, djecu, posao, rodbinu, prijatelje, možda ne sve u savršenom smislu, ali ih imam. Odjednom će se čovjek naći kako grozničavo bulji u izlog sa skupocjenim stvarima, u mladu ljubavnicu/ljubavnika, u mnoštvo stvari koje trenutno nema gonjen beskonačnom željom da ih sve ima i posjeduje. Odjednom će zaboraviti da ima. Zaboravit će na imati uopće. Zaboravit će čak i na to da još uvijek ako ništa ima sebe, a kad se to dogodi, druge stvari i ljudi koje ima u životu bit će već odavno zaboravljeni na periferiji životnog kruga.

Kada središte života i životnog razmišljanja postane nemati i samo nemati tek tada beznačajne stvari odjednom imaju beskonačnu vrijednost jer onaj tko je usmjeren samo na ono što nema, drugim očima gleda u izlogu sat u odnosu na onoga koji smatra da ipak još uvijek ima. Nemati unaprijed određuje vrijednost stvarima i ponekad ljudima bez obzira imaju li vrijednost, kao što imati u životu stvari i važne ljude i biti zadovoljan njima određuje vrijednost stvarima koje nemamo i ljudima koje još nismo upoznali i susreli, ali koje ćemo znati procijeniti i odrediti im vrijednost prema važnim stvarima i ljudima koje u životu već imamo.

Nemati je nesposobno postaviti bilo kakvu granicu vrijednosti stvarima i pojedinim ljudima, a imati se razlikuje po tome jer je sposobno postaviti granicu vrijednosti i stvarima i ljudima.Tako onaj koji nema strastveno gleda sat u izlogu iako ima već sat na ruci, a onaj koji ima prolazi pored izloga ne gledajući ga, gledajući u sat na ruci koji ga već godinama vjerno i dobro služi. Nemati određuje vrijednost čak i bezvrijednim stvarima, imati određuje vrijednost samo onom što se smatra vrijednim prema onome što se već ima i smatra se vrijednim. Nemati nema nikakav cjenovnik, imati ima cjenovnik i određen je unaprijed vrijednostima koje je čovjek dao određenim stvarima i ljudima u svom životu i prema kojima određuje cijenu onomu što nema.

U Sarajevu, 7. 3. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O tajni

Kad vam netko pristupi i kaže da vam ima nešto reći o drugome i moli vas da čuvate tajnu, već vam je rekao time kako ne može, ne zna, ne želi ili neće čuvati tuđu tajnu. Neće čuvati ni vašu koju biste zauzvrat vi trebali reći. Kad vam netko ponudi tuđu tajnu u zamjenu za vašu tajnu, uskoro će i vaša tajna biti prenesena drugom kao sredstvo cjenkanja i kupovine tuđih tajni. Čuvanje tajne je moguće samo ako šutite i nikada ne progovarate, samo ako nikada ne govorite o sebi, samo tada posjedujete i imate tajnu. Da bi vaša tajna uopće postala tajnom, paradoksalno morate držati uvijek jezik za zubima jer ukoliko progovorite i svoju tajnu reknete drugom, ona više nije vaša i nije tajna. Pozivanje na duboka i trajna prijateljstva, neraskidive veze i vječne ljubavi između vas i drugoga mogu oslabiti temeljno shvaćanje kako imati tajnu znači uvijek i svagda šutjeti o sebi. Tajna je nemogućnost da govorite o sebi iako biste to jako željeli kad i drugi gore od znatiželje da čuju nešto o vama.

Kada vas drugi obvezuje da čuvate njegovu tajnu, trebate imati na umu da to više nije tajna jer tajna je moguća samo onda kada šutite i ne govorite o sebi. Kada vam drugi govori o sebi i to naziva tajnom, shvaćate da je drugi prestao šutjeti o sebi i time prestao biti tajna. Govoriti o sebi i govoriti o drugom je suprotno naravi tajne, jer tajna označava stav da se nikada, nikome i nigdje o sebi ne govori. Tajna o drugom se ne čuva jer to više nije tajna jer i vi i drugi znate nešto o njemu. Kad god i gdje god se šutnja prekine, izgovori riječ, tu prestaje tajna pogotovo kad se to učini pred drugim ili o drugom. Tajna je moguća samo ako je čovjek prokleto sam i vječno zatvoren u šutnju bez želje da ikada o sebi ili o drugom progovori i nešto kaže. Istinski svijet tajni bio bi za sve nas nepodnošljiv. Bio bi to svijet samoće i šutnje i o sebi i o drugom. Stvarni svijet tajni bio bi svijet nepodnošljive šutnje, svijet bez riječi, rečenica i jezika.

Kada naučimo i izgovorimo prvu riječ, prestajemo biti tajna i ulazimo u svijet drugih koji su odavno prestali biti tajne jedni za druge jer drugi već odavno međusobno razgovaraju o sebi i o drugima. Iako se obećanja o čuvanjima tuđih tajni daju u svečanom tonu, u vrijeme kada ste s nekim sami, iako u sebi osjećate veliku odgovornost jer vam je netko nešto važno o sebi otkrio, nikada ne možete obećati da ćete moći uvijek šutjeti o drugom i onomu što vam je povjerio. Ako ništa drugo, vi ćete znati tuđu tajnu i kad je znate počinjete razumijevati što znači tajna. Tajna znači šutnja, vječna šutnja o sebi i o drugom. Iako obećavamo svečanim zakletvama i obvezujemo se tihim i zavjereničkim glasom kako ćemo pod cijenu prijateljstva, ljubavi, žrtve pa i vlastitog života čuvati tuđu tajnu, s vremenom sve izblijedi. Izblijedi svečano obećanje, tihi i zavjerenički glas obećanja, cijena ljubavi, prijateljstva i vlastitog života i u jednom trenutku tuđa tajna tako strogo čuvana u sefu unutar stotina vrata i brava ljudskog srca postane tek informacija o nekome koja odjednom više za nas nije tajna.

Gdje je nestalo svečano obećanje da ćemo pod cijenu bilo čega čuvati tuđu tajnu, tajnu koju nam je netko rekao o sebi? Gdje je nestao tihi i zavjerenički glas zakletve i čvrsti stisak ruke ili zagrljaj kad smo obećavali da nitko iz nas neće izvući nikada njegovu ili njezinu tajnu koja je njemu ili njoj tako važna? Gdje je nestala ona noć kad smo stajali u polutami obećavajući da nikada nećemo otkriti što nam je drugi rekao o sebi?

Vrijeme svaku povjerenu tajnu polako, ali neumitno oštećuje poput oštre stijene koja prkosi vjetru i kiši. Kao što vrijeme oštru i prkosnu stijenu pretvori u bezopasan i glatki kamen, tako vrijeme i tajnu o drugom pretvori u informaciju, u podatak, u nevažnu rečenicu.

Privlačno je znati tuđe tajne ili tuđu tajnu jer nam to daje osjećaj moći nad drugim, daje nam osjećaj da nas je drugi pustio u jedan dio svoga života i svijeta u koji nitko prije nas nije kročio, opojno je dijeliti s drugim i njegovu i svoju tajnu jer tu ima nešto neponovljivo, nešto što dvoje ljudi gotovo pa trajno obvezuje da budu sudionici u istoj zavjeri. Podijeliti neku duboku tajnu o sebi s drugim kao da nas odvaja od svijeta i od svih drugih ljudi i povezuje nas neraskidivo s jednom osobom. Zato i ponekad kažemo kako nas tajna o drugom koju smo čuli obvezuje i obvezuje nas ozbiljno, smrtno ozbiljno. I sami kada se otkrijemo drugom, kada mu priznamo nešto o sebi, nešto što zovemo tajnom osjećamo se kao da činimo nešto što ne bismo smjeli. Reći nešto drugome o sebi u povjerenju zavjereničkim i tihim glasom istovremeno nas privlači i plaši.

Pred nama stoji netko tko ima znanje o nama, privlačno i opasno znanje o nama, istovremeno nas privlači dijeljenje tajne o nama samima i istovremeno nas plaši tolika moć koju smo drugom dali da ima nad nama. Netko drugi prošao je sve ispite, tajna pitanja, tajne prolaze, sve prepreke koje smo mu postavili i uspio doprijeti duboko u našu nutrinu, doprijeti do tajne koju čuvamo. Ne samo da nas privlači osoba kojoj smo povjerili neku tajnu o sebi (zato često u književnosti velika iskustva poput ljubavi, prijateljstva, zavjere i zločina počinju s dvoje ljudi koji međusobno dijele tajne jedno o drugom), nego nas i ta osoba plaši. Jer ona zna nešto o nama što drugi ne znaju, ona zna o nama nešto o čemu nikada nismo govorili. Nikomu. I nikada. Plaši nas naša otkrivenost pred drugim, plaši nas da smo prestali šutjeti o sebi i da smo izišli iz šutnje u svijet riječi i rečenica.

Zato i jedna rečenica može biti dovoljna da otkrije veliku tajnu o nama, nešto što mijenja i naš odnos i našu sliku o drugom i svijet oko nas. Kao kada netko kaže drugom zaljubljen/na sam u tebe, ili ne volim te više, ili mrzim te, ili ne želim te, ili ne mogu bez tebe. Obično se prije toga napravi kratki uvod, jer tajna je takva, ona se ne može izreći kao da prenosite informaciju, zadatak, podatak, naredbu, zapovijed. Kratki uvod služi da označi veličinu, dubinu i snagu tajne, kratki uvod koji će promijeniti sve obično počinje s rečenicom ovo ti nikad nisam rekao/rekla o sebi ili ovo nikada nigdje nisam nikomu rekao/rekla i onda slijedi tajna. Sve se mijenja kada konačno izgovorimo tajnu: ovo ti nikada nisam rekao/rekla ne mogu bez tebe. Tajne slične ovoj ne izgovaraju se usput, kad je dan, na ulici, u gužvi, pred očima i ušima mnogih. Tajne poput ove izgovaraju se kao tajni plan, kao zagonetka, kao obećanje, kao zakletva, kao zavjera za koju nitko ne zna osim njih dvoje koji su tajnu međusobno podijelili. Nakon što se tajna podijeli, sve odjednom izgleda drugačije i svijet, i drugi ljudi, i ulice, i grad, sve se odjednom promijeni.

Tad počinje i međusobna borba oko tajne, koliko će dugo on/ona moći čuvati tajnu, koliko će dugo tajna održavati na životu njihovu ljubav, strast, odnos, prijateljstvo, koliko će dugo njih dvoje biti dvoje zavjerenika sami protiv svih, protiv svijeta, protiv stvarnosti. Moći će sve dok tajna poput ovo ti nikad nisam rekao/rekla ne mogu bez tebe ne postane informacija, podatak, zadatak, zapovijed, naredba, rečenica jednaka svim ostalim izgovorenim rečenicama.

U trenutku kada tajna postane informacija, ona počinje blijediti i slabiti i počinje se dijeliti s drugima. Više nije tako tajnovito, privlačno govoriti ovo ti nisam nikada rekao/rekla ne mogu bez tebe. Tajna počinje smetati, počinje ići na živce, počinje se prenositi drugima kao oblik omalovažavanja i prijezira prema drugom kao kad se govori možeš zamisliti što mi stalno ponavlja i govori on/ona uvijek ponavlja jednu te istu dosadnu rečenicu kako on/ona ne može bez mene i već mi počinje ići na živce i smara me s tim. Čudno je kako se kada se tajna pretvori u informaciju, prestane vjerovati u istinitost tajne.

Niste li ponekad osjetili u sebi da zapravo u ono u što ste se zaklinjali svojim životom u to više sada i ne vjerujete? Neobično je, je li tako kako tajne poput ove na kojima se grade životi, ljubavi, prijateljstva, odnosi i zakletve postane odjednom tako obična, tako svakodnevna kao informacija na koju naletimo u novinama kao podatak iz neke dosadne tablice? Nema više uzbuđenja, privlačnosti ni straha pred tajnom poput ove niti prema osobi koja ju je s nama podijelila. Odjednom je sve postalo tako obično, tako umarajuće. I nema više vjere u tajnu, tajna je izgubila svoju religioznu auru duboke i neupitne vjere, odjednom tajna je postala kamen spoticanja i razlog nepovjerenja između njih dvoje.

Sudbina i završetak svake tajne je na kraju u tome da postane obična informacija i podatak, rečenica koja umara i ide na živce, koja opterećuje, u koju se ne vjeruje, osim ako se čovjek odluči da će uvijek šutjeti i nikada neće podijeliti svoju tajnu s drugim bez obzira na svečana obećanja i zakletve drugog da tajnu nikada neće otkriti. Jer u stvari ne radi se o tome da drugi neće sačuvati tajnu, možda i hoće, a i ima slučajeva gdje su ljudi čuvali cijeli život tajne o drugim ljudima. Nije stvar u čuvaru naše tajne, drugoj osobi, barem ne uvijek. Stvar je u naravi same tajne jer jednom kad svoju tajnu izgovorimo i predamo drugom, već se počeo odvijati proces pretvaranja tajne u informaciju koja neće imati nikakvog značenja, bit će dosadno i naporno stalno je ponavljati i lagati kako nešto znači, kao kad otkrijemo drugom ovo ti nikad nisam rekao/rekla ne mogu bez tebe.

Uzbudljiva tajna poput ove s vremenom postaje obična rečenica koju mehanički ponavljamo kako bismo umirili malo sebe, a još više onoga drugog iako sama tajna nema više privlačnost i značenje koje je imala. Narav tajne i njezina snaga, njezino uzbuđenje, njezina ljepota, njezina magična privlačnost dolazi iz činjenice da bi se tajna razvijala i rasla, o njoj se mora šutjeti i o njoj se ne može i ne smije govoriti. A mi smo svi u napasti da međusobno dijelimo tajne i prekidamo vlastitu šutnju. Čudimo se kako je izgovorena tajna odjednom izgubila snagu i privlačnost jer smo je izgovorili i rekli drugom.

Paradoks tajne jest da se o njoj šuti i da se o njoj nikada ne govori. Nikada. Tajna u šutnji raste, razvija se, ispunjava nas. Ali kako će drugi znati tajnu ako mu ne kažemo riječima i rečenicama svoju tajnu? Ne znamo. Možda bi trebalo probati govoriti šutnjom, možda tajna govori šutnjom bez riječi, rečenica i jezika. Ali tko može izdržati napast riječi i rečenica koje stalno navaljuju na zid šutnje koji štiti i skriva tajnu i tko od nas barem jednom u životu nije podlegao napasti, prestao šutjeti i podijelio tajnu s drugim čovjekom, bilo svoju vlastitu bilo tuđu? I kako sada izgleda ta tajna nakon što smo je podijelili, je li to još uvijek tajna ili informacija koja nas umara i ide nam živce jer zašto bih vjerovao/vjerovala da ne možeš bez mene? Čudno je kako smo u to vjerovali svim srcem dok smo o tome međusobno šutjeli i nismo to izgovarali. Neobično je kako smo dok smo šutjeli bili spremi sve učiniti za tu tajnu, a sad više u nju i ne vjerujemo i svaka rečenica koja počinje riječima ovo ti nisam nikada rekao/rekla samo izaziva sumnju, nepovjerenje, umor i dosadu.

U Sarajevu, 4. 3. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O negativnosti

Negativnost nije loše raspoloženje kada ujutro ustanete i vidite vani kroz prozor kišu, snijeg, maglu, smog jer ste se nadali suncu i vedrom nebu. Vrijeme je promjenjivo. Negativnost nije nervoza kada idete ujutro na posao i ostanete ukliješteni u gužvi zbog semafora, auta, lakše prometne nezgode. Gradski promet je promjenjiv. Negativnost nije ljutnja na šefa i kolege na poslu zbog međusobnih ljudskih i poslovnih odnosa. I šef i kolege na poslu su promjenjivi i oni se mijenjaju kao i vi. Negativnost nije loš odnos s mužem, suprugom, ženom, djecom, obitelji. I oni se s vremenom mijenjaju. Manje-više sve negativno koje iskusite tijekom dana, tjedna, mjeseca, godine nije negativnost jer je stvarnost i ljudi koji vas okružuju promjenjivi i mijenjaju se. Tijekom mjeseca nekoliko dana bit će sunčano i lijepo vrijeme i vaše će se raspoloženje sigurno popraviti. Tijekom godine bit će dana kada neće biti prometne gužve i bez nervoze i brže će te dolaziti na posao. Tijekom radnog vijeka i šef i poslovni kolege će se mijenjati bit će tu i dobrih zajedničkih poslovnih poduhvata i uspjeha. Tijekom cijelog vašeg života i vaš suprug ili supruga, vaša djeca, vaša rodbina mijenjat će se i unositi dobre stvari i dobra raspoloženja u vaš život.

Što je onda negativnost? Negativnost je nepromjenjivi čovjekov stav prema stvarnosti prema kojem sve što se događa i ima dogoditi u sebi nosi oznaku lošeg, čak i ako je u pitanju i nešto dobro. Negativan čovjek kada nakon vremenskih loših dana naiđe sunčan dan, isključivo razmišlja samo o lošem vremenu koje je bilo i ne vidi lijep dan pred sobom. Negativan čovjek kada naiđe na zeleni val putujući autom na posao, isključivo razmišlja o jučerašnjoj gužvi u gradu i gužvama prethodnih dana. I sunčan dan i zeleni val u prometu kod negativnog čovjeka prolaze nezapaženo. Ni mali ni veliki znaci dobrog u životu ne mogu biti primijećeni od strane negativnog čovjeka. Negativnost je nepromjenjivi stav prema kojem jedino što postoji jest uvijek zlo, zlokobno i zloćudno i dobrota u bilo kojem obliku ne može prodrijeti u taj nepromjenjivi stav. Negativnost je vjerovanje u nepromjenjivost loših, zlokobnih životnih okolnosti i stvarnosti.

Negativnost ne može samostalno živjeti nego živi poput parazita u čovjekovom umu, mislima i njegovim idejama. Negativnost hraneći sebe ujedno hrani i onoga u kome se trajno nastanila kao nepromjenjiva oznaka karaktera. Kada se negativnost nastani u čovjeku, ona od stranca i bolesti koju treba odstraniti postaje domaćin koji otvara vrata čovjekovog uma drugima koji s čovjekom komuniciraju. Kada odnos negativnosti i čovjeka postane domaćinski, prijateljski, intiman, kada negativnost prestane biti parazit, tada se razvija osjećaj uživanja i ovisnosti u negativnosti i negativnom. Ima ljudi koji uživaju u čitanju crne kronike u novinama, koji uživaju u negativnim vijestima koje govore o lošim događajima kao što su ubijanja, potresi, poplave, ratovi i koji su pomalo postali ovisnici o lošim i zlim vijestima koje svakodnevno gledaju i upijaju opravdavajući to tvrdnjom kako su danas sve vijesti uglavnom negativne vijesti. Nikad im nije palo na pamet da jednostavno prestanu čitati crne kronike i gledati vijesti koje govore samo o zlim i zloćudnim stvarima jer zapravo ne mogu prestati jer je negativnost postala njihov intimni prijatelj i suputnik.

I danas nije samo negativan pojedini čovjek ili grupa ljudi, danas od negativnosti boluje veliki broj ljudi i cijele zajednice, veliki broj ljudi postao je intiman prijatelj s negativnošću i odatle dolazi uživanje o crnim kronikama, lošim i negativnim vijestima, tuđim stradanjima i gubitcima. Veliki broj ljudi pretvorio se u ovisnike o negativnosti jer negativnost nije ništa drugo nego neizlječiva ovisnost o zlu i pokvarenosti, fiksacijsko uživanje u lošem i negativnom od vlastitog života do cjelokupne stvarnosti. Biti negativan znači cjelokupnu stvarnost smatrati zlom i pokvarenom i razvijati ovisnost na temelju takvog stava, ovisnost koja s vremenom obuzme čovjeka i čovjek prestane biti sposoban za drugačije razmišljanje, drugačiji stav prema ljudima i stvarnosti.

Negativnom čovjeku nije dovoljno što uživa u crnoj kronici, lošim i zlokobnim televizijskim vijestima i prijenosima, pokvarenim pričama o sebi i drugima, njemu je potrebno da negativnost postane dio njega, da se stopi sa svakom venom, arterijom, organom njegova tijela i svakom idejom, mišlju njegove duše. Negativan čovjek uvijek je u stanju proždiranja samog sebe, jer negativnost koja se hrani njime uvijek traži i očekuje više. Više ubojstava u crnoj kronici, više stradanja i ratova u vijestima, više tmurnih i oblačnih dana, više gužvi u prometu, više obiteljskih problema, sukoba i nesuglasica. Kada čovjek povremeno osjeti kako uživa u negativnom raspoloženju, odnosu, čitanju crne kronike i gledanju loših vijesti, nije li donekle negativnost ušla u njegove vene, arterije i organe i njegovu dušu? Negativan čovjek ne može vidjeti lijep dan, manje gužve u prometu, bolje obiteljske odnose, ne traži dobre vijesti u novinama, niti dobre vijesti na televiziji, internetu. Negativan čovjek je nepromjenjivog stava jer je postao slijep za bilo kakvo dobro koje postoji u njegovom životu, u ljudima i stvarnosti koji ga okružuju.

Negativnost je i fizičko-duševni hendikep koji uzrokuje uživanje i ovisnost o zlu, lošem, zloćudnom i pokvarenom i fizičko-duševna bolest koja uzrokuje sljepoću u odnosu na dobrotu, dobre ljude, dobre događaje i općenito postojanje dobrote u stvarnosti. Zato negativnost nije loše raspoloženje jer je negativnost nepromjenjiva uslijed sljepoće i ovisnosti koju čovjek razvije u odnosu prema njoj.  Dok je karakteristika lošeg raspoloženja promjenjivost gdje jedan lijep dan ili događaj može sve promijeniti, nepromjenjivost je karakteristika negativnosti i nikakav lijep dan, lijep događaj, dobar čovjek neće u bitnome promijeniti negativnog čovjeka i njegov bolesni, ali svejedno intimni odnos s negativnošću. Negativnom čovjeku svi i sve je zlo, zloćudno i pokvareno. Stvarnost je do kraja zla, zloćudna i pokvarena kao i ljudi od onih najdaljih do onih najbližih.

Negativan čovjek preživljava i održava se na životu hraneći se negativnošću koja ujedno i njega samog proždire. Oni se hrane jedno drugim. Kada negativan čovjek uživa u crnoj kronici, uživa podjednako i negativnost, kada uživa u vlastitoj ljutnji i nervozi zbog gužve u prometu, uživa podjednako i negativnost, kada uživa u nanošenju duševnih i emocionalnih rana svojim bližnjima, uživa podjednako i negativnost. Negativan čovjek je bolesna simbioza i bolestan suživot uživanja u nečemu zlom, lošem i pokvarenom gdje je međusobno izjedanje čovjeka i negativnosti motiv i razlog života i življenja. Dok negativnost proždire čovjekove vene, arterije, organe, ideje i misli zauzvrat ga hrani uživanjem dok drži novine i uživa u čitanju crne kronike i tko je koga ubio, prevario, opljačkao, pretukao. Tako se rađa ovisnost o negativnosti koja se razvija preko uživanja u proždiranju vlastitog tijela i duše i zato ponekad ljudi znaju reći kako ne mogu prestati i vole ponekad čitati crne kronike, gledati negativne vijesti o potresima, poplavama, ratovima i ubijanjima jer su postali ovisnici o negativnosti koja je po svojoj prirodi nešto destruktivno.

Negativnost proždire cjelokupnog čovjeka, a zauzvrat nudi ovisnost o uživanju u lošem i negativnom. Kada ljudi postanu ovisnici, oni koji uživaju u negativnosti koja ih proždire i zajednice u kojima žive, djeluju i rade su žrtve njihove ovisnosti i uživanja u negativnosti jer će oni proždirati vlastite zajednice, ljude oko sebe, svoje suradnike na poslu, svoje obitelji. Niste li se osjećali loše u društvu nekoga tko uvijek govori i razmišlja negativno? Obično pomislite da je riječ o lošem oblačnom danu, gužvi u prometu, problemima na poslu i obitelji i mislite da je čovjek loše raspoložen. Ipak, kad vidite da se taj čovjek mjesecima ne mijenja, da se ponaša i govori isto loše i negativno i da se iza njegovih riječi pojavljuje osmijeh kada govori o crnim kronikama, negativnim televizijskim vijestima, zloćudnim predviđanjima kraja svijeta na internetu možda nije u pitanju samo loše raspoloženje, možda je riječ o negativnom čovjeku. Ako se ne sklonite, koliko je moguće, na sigurnu udaljenost, uskoro će i vas zaraziti svojom ovisnošću i uživanju u negativnosti. Postat će vaš grobar, zaraziti vaše tijelo i dušu negativnošću i postat ćete poput njega nesposobni za promjenu na bolje, slijepi da vidite kako u lijepom danu, manjoj prometnoj gužvi, u odnosu sa šefom i kolegama na poslu, odnosu prema ženi, mužu, djeci i obitelji ima zrnaca dobrote.

Ne bojte se loše raspoloženog čovjeka ni razloga zbog kojih je neraspoložen. Promijenit će se i on i razlozi. Čuvajte se negativnog čovjeka, nepromjenjivog zlokobnog proroka koji opsesivno uživa u negativnosti proždirući i sebe i druge oko sebe. Sklonite se na vrijeme, negativan čovjek je vrlo opasan po vaše zdravlje i može vas pretvoriti u živog mrtvaca još za vašeg života koji proždire samog sebe, može vas pretvoriti u slijepca koji ne primjećuje kako je danas lijep dan, kako je danas manje gužve u prometu, kako su šef i kolege na poslu danas susretljiviji, kako je muž ili supruga danas otvoreniji i nježniji.

Sklonite se od negativnog čovjeka kako ne biste uživali u crnim kronikama, lošim i negativnim televizijskim vijestima, sarkastičnim zlim komentarima voditelja i voditeljica, lažnim obećanjima političara, sklonite se kako ne biste već nakon prve pročitane crne kronike i pogledanih negativnih vijesti žeđali i govorili sebi: ”Ali želim još jer ovo je tako dobro, tako očaravajuće, tako primamljivo i tako privlačno”. Ako tako razmišljate i radite, već ste postali negativan čovjek i negativnost će vas proždrijeti i vas i vaše vene i arterije i organe i vaš um i misli i ideje i oglodat će vas do kosti. Od vas će ostati samo kostur koji hoda tražeći negativnost da se i dalje hrani i da ga negativnost proždire potpuno slijepi za zrnca dobrote koja vas okružuju, kostur koji hoda okolo govoreći kako želi još crnih kronika, loših i negativnih vijesti, sarkastičnih i zločestih voditelja, komentatora, pokvarenih političara… jer kako je moguće uživati u svemu nabrojanom i kako uživanje u tome može donijeti išta dobroga čovjeku?

U Sarajevu, 28. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O osobi

Život je pitanje. Odakle je došao moj život i gdje završava? Život je čuđenje. Kako se dogodilo da postoji moj život, a ne bezbroj drugih života? Život kao pitanje i život kao čuđenje protjerani su na periferiju samog života i razmišljanja. Protjerani su u svijet kojega se s prezirom i gnušanjem naziva opskurnim, mudrovanjem, pametovanjem, preseravanjem u svijet razmišljanja i promišljanja o životu. Život se može promatrati i kao pitanje i kao čuđenje, ali samo na periferijama uma i ljudske misli među akademskim disciplinama poput teologije, filozofije, književnosti, pjesništva koje su za svijet opskurne i nepotrebne, koje troše, a ne daju ništa zauzvrat, gdje rade – ako se to može uopće i nazvati radom – čudaci, ekscentrici, pametari, ublehe – jednom riječju lijenčine. Otprilike tako svijet vidi ljudski život i one koji se njime bave na način da se samo pitaju i razmišljaju o ljudskom životu i ništa više.

Magična riječ koja označava ljudski život, moj i tvoj život danas nema veze s pitanjem i čuđenjem o samom životu, nego ima veze s proizvodnjom života, magična riječ resurs. Zanimljivo je značenje latinskog izvornika od koje dolazi magična riječ resurs. Latinski izvornik je glagol resurgere što znači ustati, uskrsnuti. Reći da je ljudski život resurs s druge strane danas nema nikakvu vezu s njegovim izvornim značenjem, dapače značenje je suprotno kad se pogleda praktična upotreba ljudskog života. Velike firme različitih namjena imaju urede i šefove koji su povezani s onim što se zove ljudski resursi. Riječ je o efektivnom iskorištavanju ljudskog potencijala do mogućeg maksimuma, cijeđenju ljudskog života da njegovih krajnjih granica fizičke i psihičke izdržljivosti i moguće upotrebe. Ljudski resurs je izraz koji podsjeća na druge prirodne potrošne resurse kao što su voda, različite, rude, metali, koji se kao resursi uzmu, iskoriste, upotrijebe i bace kad više nisu potrebni. To je sav smisao značenja termina ljudski resursi jer taj termin ne označava ništa drugo nego efektivnu upotrebu čovjekova života za određene potrebe, efektivnu upotrebu čovjeka dok se ne dosegne granica kada više nije ljudski resurs, nego je tehnološki višak.

Kao što je ugalj, metal, ruda resurs čiji se višak odbacuje jer je neupotrebljiv tako se i čovjekov život kao ljudski resurs nakon određenog vremena odbacuje kao tehnološki višak na neko smetlište jer je neupotrebljiv. Nema veze što je on čovjek, osoba, ljudski život jer biti čovjek, biti osoba i biti život nema nikakve vrijednosti i značenja kada ste izračunati u tabeli samo kao ljudski resurs. Ljudski resurs je mjerna jedinica čovjekove upotrebljivosti i iskoristivosti koja služi i kao mjerna jedinica čovjekove neupotrebljivosti i beskorisnosti. Ljudski resurs je i granica ljudskosti, mjerna jedinica života jer kad čovjek kao ljudski resurs prestane biti upotrebljiv i koristan, on prelazi granicu ljudskog resursa i ulazi u sivu zonu. U područje beskorisnosti i neupotrebljivosti, u područje tehnološkog viška, nema veze što je on još uvijek čovjek i što je još uvijek život koji se pita o sebi i svom postojanju i čudi se odakle mu život.

Ljudski resurs kao mjerna jedinica iskoristivosti čovjeka ne dopušta da se o životu razmišlja na način da se o životu pita i čudi koji je njegov smisao i zašto je povremeno tako čudesan. Ljudski resurs i tehnološki višak kao definicije ljudskog života ne vole kad se granice između ljudskog života i njegove tehnološke iskoristivosti zamute, brkaju i pomjeraju pa da se kad se govori o ljudskim resursima netko pita i čudi o smislu i svrsi ljudskog života. Ljudski resurs kao termin i kao značenje prezire bilo kakav pokušaj da se ljudski život, moj život označi kao nešto više, važnije i vrijednije od jedinke u tabeli koja proizvodi ili ne proizvodi. Ljudski resurs kao i tehnološki višak označavaju ljudski život, moj život kao i svaki drugi proizvod kao komad uglja, komad rude, komad srebra, komad željeza zato je nemoguće kada se govori o ljudskom resursu i tehnološkom višku govoriti o mom ili tvom životu, riječ je prije svega o proizvodu kojega se može potencijalno upotrijebiti kao ljudski resurs ili baciti u smeće kao tehnološki višak.

Taj čelični zagrljaj ljudskog resursa i tehnološkog viška čvrsto je stisnuo cjelokupno shvaćanje čovjekova života. Djeca su proizvodi u koji se ulaže kako bi na tržištu sa svojim znanjem danas sutra bili konkurentna roba koju će netko potraživati kao ljudski resurs. Nekad djeca nisu ni osobe, ni životi nego ljudski potencijal, budući ljudski resursi s potencijalom da budu proizvodno sposobni, korisni i upotrebljivi kao i drugi ljudski životi u njegovim različitim fazama života.

U to se uključila i još jedna magična riječ, ljudski potencijal. Dok je ljudski resurs gotov proizvod koji je upotrebljiv, a tehnološki višak ljudski proizvod kojemu je istekao rok upotrebe, ljudski potencijal je mogućnost ljudskog života da bude kvalitetan, koristan, privlačan resurs na tržištu kojega će netko kupiti, potrošiti i baciti. Nije ovdje riječ samo o promjeni rječnika i jezika, promijenilo se i shvaćanje ljudskog života, onog pojedinačnog, neponovljivog, čudesnog ljudskog života kojega zovemo ljudskom osobom.

Riječ osoba u svom izvornom značenju iz grčkog jezika (prosopon) zapravo znači imati okrenuto lice prema drugom jer lice kao slika osobe označava čovjekovu čudesnost kao bića pogotovo kada je njegovo lice okrenuto drugom čovjeku da bude viđeno. I vidjeti lice druge osobe, razmijeniti poglede na naša lica uvijek uključuje ono pitanje o životu i čuđenje kako se događa život. To čuđenje uvijek osjetimo kada drugo lice, drugo ljudsko biće okrene svoje lice prema nama da ga vidimo i promatramo. Termini ljudski resurs, tehnološki višak, ljudski potencijal su bezlične i bezosobne mjerne jedinice kojima se tabelarno određuje vrijednost ljudskog života i vrijednost ljudske osobe, mjerne jedinice koje ne poznaju niti dopuštaju da se ljudsko lice kao lice osobe vidi i gleda. Svi smo ljudski resursi, ljudski potencijali i tehnološki viškovi i ponajmanje smo u takvom sustavu ljudske osobe i ljudski životi.

I nastanak i prestanak ljudskog života su samo proizvodnja i potrošnja. Imanje djeteta ili djece se ponekad izračunava tabelarno u smislu ljudskog potencijala mogućeg djeteta kao i njegove upotrebe u proizvodnom lancu kao ljudskog resursa. Imanje djeteta ili djece je ponekad više stvar proizvodnje u određenim ekonomskim uvjetima, nego pitanje čudesnosti nastanka novog života. Briga o starcima je pitanje potrošnje beskorisnih tehnoloških viškova pa se i život staraca tretira tabelarno kao omjer koliko će resursa potrošiti ti stari, mlohavi i neupotrebljivi tehnološki viškovi čiji je ljudski potencijal odavno okopnio i prestao postojati i koliko će koštati njihovo proizvodno gašenje i odlaganje na smetlišta tehnoloških viškova.

U tom izračunu tabelarne vrijednosti života starih ne postoji pozitivna računica jer oni više nisu ni ljudski resursi ni ljudski potencijal, nego isključivo tehnološki višak čije će zbrinjavanje i odlaganje uglavnom koštati mlađe ljudske resurse i ljudske potencijale. I svakodnevni život, posao, rad je pitanje ljudskih resursa i ljudskih potencijala jer sve se promatra u tom odnosu što onda rađa i mjerenjem ljudskog života sa dvije osnovne mjerne kategorije. Kvalitet i kvantitet. Kvalitet i kvantitet su dodaci mjernim jedinicama ljudskih resursa, ljudskog potencijala i tehnoloških viškova. Kvalitet i kvantitet su sredstvo izračunavanja što je ljudski život u smislu resursa i potencijala. Ako su ljudski resursi, ljudski potencijali i tehnološki viškovi formule za računanje vrijednosti ljudskog života, kvalitet i kvantitet su konkretne brojke koje se koriste u navedenim formulama.

Život starog čovjeka u ovoj perspektivi je život koji nema nikakav kvalitet jer nema ni ljudskog potencijala niti je više riječ o ljudskom potencijalu. Starcu preostaje jedino život kao kvantitet kada se njega ili nju kao osobu tabelarno ubroji u broj staraca/penzionera/umirovljenika koji opterećuju određeni sustav. Život starca nema više nikakvu kvalitetu, a i kvantitet je moguće smanjiti dobrovoljnim ubijanjem starijih ljudi, najnovijim oblikom eugenike koju se radi izbjegavanja neugodnosti naziva eutanazijom. Život starca kao tehnološkog viška stoga nije ništa ni manje ni više vrijedan od života neke životinje, niti od komada uglja ili željeza bačenog na smetlište. Kvalitet života imaju samo oni koji su proizvodno upotrebljivi i korisni, čiji se potencijal tek razvija ili je već razvijen i stavljen u upotrebu i proizvodnju i kvantitet takvih se također kontrolira oblikom eugenike koji se opet zbog neugode naziva pobačajem kako bi se uklonili defektni ljudski potencijali i ljudski resursi i stvorili potencijalno najkorisniji ljudski resursi.

Ne želim da me netko naziva ljudskim resursom, ljudskim potencijalom i tehnološkim viškom, želio bih i kad budem starac, ako to dočekam, biti ljudska osoba koja je iako resursno i potencijalno neupotrebljiva, svejedno sposobna i u tim okolnostima pitati se o životu i čuditi se životu i svoje lice pokazati drugom da me vidi kao osobu i kao život, ne želim biti dio tabele potencijalnih ljudskih resursa kao iskoristiv komad uglja ili željeza za proizvodnu i upotrebu, želim biti život i biti osoba, jedinstveno i čudesno i neponovljivo lice koje se slobodno okreće licu drugoga da u međusobnom gledanju u naša lica spoznajemo, da nismo ljudski resursi, ljudski potencijali, tehnološki viškovi, nego da smo i onda kada smo samo stavke u tabeli svatko od nas ljudska osoba.

Želim da moje lice ne bude resurs, potencijal, višak nego lice koje drugi dok ga gleda postavlja si pitanje i čudi se postojanju života i ljudskih lica koje se okrećući svoja lica drugima pokazuju kao lica ljudskih osoba, a ne lica ljudskih resursa, ljudskih potencijala i tehnoloških viškova. Samo ljudsko lice okrenuto drugom pokazuje čudesnost i težinu pitanja o ljudskom životu i ljudskom postojanju, jer ljudski resurs, ljudski potencijal i tehnološki višak kada gledaju čovjeka vide samo stavku na tabeli proizvodnje, potrošnje, korisnosti u upotrebljivosti jer jedino ljudska osoba vidi lice druge osobe i u tom licu vidi pitanje i čudesnost i težinu pitanja o ljudskom životu i čovjekovom postojanju.

Jedino ljudska osoba može u okrenutom licu druge osobe prema njoj shvatiti pravo značenje riječi resurs, koja ne znači proizvoditi, potrošiti, iskoristiti, odbaciti , nego koja znači uskrsnuti i lice druge osobe kad se u njega dublje zagleda nosi tragove uskrsnuća, tragove jednog drugačijeg, dubljeg, vrjednijeg i smislenijeg života za čovjeka koji je danas definiran kao resurs, potencijal, višak, ali rijetko ili gotovo nikada ga se ne definira kao prosopon, kao lice okrenuto licu drugoga u kojem se očituje sva čudesnost i važnost pitanja: kako je nastao i zašto je nastao moj život?

U Sarajevu, 24. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor:

Christos Yannaras, Person and Eros, Holy Cross Orthodox Press, Massachusetts, 2007.

Izvor (foto): 123rf.com

Konrad Paul Liessmann o problemima obrazovanja

Konrad Paul Liessmann u svojoj Teoriji neobrazovanosti – Zablude društva znanja donosi nekoliko vrlo zanimljivih razmišljanja o tome kako se danas razumije obrazovanje i koju vrstu znanja čovjek stječe, ako uopće stječe ikakvo znanje.

Liessmann za početak navodi jedan od problema kojega naziva evaluacijom. Evo što sam Liessmann kaže o tome: Tko kaže: evaluacija, osiguravanje kvalitete ili internacionalizacija već je na dobitku jer te pojmove ne smijete negirati samo po cijenu da sami sebi naškodite (str. 77). Ili nekoliko stranica dalje: Umjesto toga, čete znanstvenika stalno su zaokupljene sastavljanjem vještačenja, evaluiranjem kolega, sačinjavanjem statistika, izračunom planskih brojki i impact-faktora, vrednovanjem zahtjeva i zamolbi te pribavljavanjem dodatnih sredstava. A da se oni nikad ne smire, sa svakom se evaluacijom mijenjaju ili nanovo definiraju kriteriji i postupci po kojima se evaluira. Na taj način evaluacije i mjere takozvanog osiguranja kvalitete sprječavaju baš ono što navodno unapređuju (str.85).

Liessmann nastavlja kako evaluacije koje se svake akademske godine ili čak semestra provode po novim ili ponovo propisanim kriterijima ne doprinose obrazovanju jer prema njegovom shvaćanju evaluacije postaju svrha samima sebi dok se određeno ili stečeno znanje više i ne uzima u obzir kao predmet i objekt evaluacije i znanja.

Uspoređujući život svjetski poznatog njemačkog filozofa Immanuela Kanta i suvremenog akademskog radnika odnosno profesora, Liessmann ironično ističe sljedeće. Kant cijeli život nije išao nigdje nego je proveo život u jednom mjestu gdje je i rođen – u Konigsbergu. Više od deset godina ništa nije objavljivao dok nije završio Kritiku čistog uma kao svoje najvažnije djelo i na kraju jezik kojim je pisao bio je toliko složen i zahtjevan da je njegovo djelo naišlo na šutnju, prijezir i odbacivanje od strane njegovih suvremenika.

Uspoređujući to sa suvremenim akademskim građaninom, Liessmann ističe problem kojega naziva fetišem internacionalizacije: A ponad svega lebdi fetiš internacionalizacije: boravak u inozemstvu smatra se znanstvenom kvalifikacijom sui generis, čineći znanstvenog menadžera koji na mlazni pogon oblijeće zemaljsku kuglu nekim novim vodećim likom čak i onda kad on, opijen vlastitim ubrzanjem, više ne uspijeva domisliti nijednu jasnu misao. (str. 82-83) Liessmann upozorava kako internacionalizacija obrazovanja nije nužno dokazani pozitivni uvjet obrazovanja ističući kako suvremeni akademski građanin koji predaje na internacionalnom jeziku (to je za Liessmana engleski jezik danas) dok avionom obilazi nekoliko svjetskih gradova i sveučilišta nije jamac kako će obrazovanje biti kvalitetno, a stečeno znanje stvarno znanje.

Kao sljedeći problem obrazovanja koji nužno ne donosi ni kvalitetno obrazovanje, a niti uvijek potrebno znanje, Liesmman ističe rangiranje, koje on u jednom podnaslovu opisuje kao Ludilo rangliste čiji uvodni odlomak radi važnosti valja citirati u cjelini: Stanje prosvjetne politike danas se može opisati jednom jednostavnom rečenicom: ona se iscrpljuje buljenjem u rangliste. Ova je opaska sve samo ne polemična, jer upućuje na upravo zastrašujuću evidenciju. Sve relevatne obrazovno-političke odluke o kojima se u javnosti žestoko raspravljalo posljednjih godina motivirane su bilo lošim mjestom na listi, ili su pak rođenje iz želje za postizanjem boljeg mjesta na listi. Bilo da se iniciraju školske reforme, propagiraju pedagoški programi ili zahtjevaju elitna sveučilišta i centri izvrsnosti, argument je uvijek isti: mora se popraviti mjesto na rang listi. Iza sadašnje prosvjetne politike ne naslućuje se nikakav difuzni pojam obrazovanja, a kamoli neki društveno-politički koncept obrazovanja nego se ona, naprotiv, dade svesti na jedinu rečenicu: gdje se nalazimo? (str. 63)

Liessmann rangiranje ne vidi samo kao problem obrazovanja nego ovome treba i dodati kako ne postoji univerzalna metodologija rangiranja s obzirom na različite vrste znanja, nego rangiranje vidi kao oblik ideologije obrazovanja: Svojom ideologijom ranglista naviješta kako je svatko u stanju postići to da postane broj jedan, ili da se barem – kako glasi mantra nove religije – nađe unutar međunarodnog vrha. Međutim, u tom ludilu rangliste u pervertiranom obliku očuvalo se jedno egalitarno načelo: ne postoji ništa što se ne bi moglo rangirati. Svi su pred ranglistom jednaki. I tako se rangira – žustro i sve od reda; odvjetnici i kardiolozi, momci i gimnazije, sveučilišta i hoteli, restorani i dječji vrtići, istraživački instituti i menadžeri, banke i osiguranja, ljepotice i njihovi kirurzi. (str. 67)

Evaluacija, internacionalizacija i rangiranje su prema Liessmannu oblici onoga što on zove neobrazovanost ili čak i glupost: Tko jednom upadne u mehanizam rangiranja, brzo razvija simptome koji podsjećaju na karakter prisile, poznat iz psihoanalize. Što god se nađe u vidokrugu, odmah se mora svrstati u niz. Otprilike onako kako se neki neurotici osjećaju prisiljenima da u svakoj kupaonici u koju uđu prebroje pločice, tako je i sadašnji stručnjak za obrazovanje prisiljen da u obliku rangliste odgovori na svako pitanje s kojim se suoči. Što znači kvaliteta u nastavi? Testirati i rangirati! Što je dobro sveučilište? Evaluiranje i rangiranje! U čemu se manifestira znanstveni dignitet? U rangiranju publikacijskih glasila! Koje istraživačke projekte treba pratiti? Pribavljati i rangirati vještačenja! Nikada sama stvar nije predmetom promatranja ili refleksije, nego samo i uvijek mjesto što ga zauzima na nekoj zloslutnoj listi. Fetišizacija rangliste izraz je i simptom specifičnog pojavnog oblika neobrazovanosti: manjka moći rasuđivanja. (str. 71)

Uz evaluaciju, ranglistu i interncionalizaciju kao dodatni problem obrazovanja Liessmann navodi trajno i neprekinuto reformiranje obrazovnih sustava često puta bez potrebe, bez znanja i bez cilja ili kako to Liessmann opisuje: „Reforma“ je u međuvremenu postala čarobna riječ koja zaposjeda gotovo sva polja društvenog, političkog i kulturnog života. Reformna se fraza posvuda ugnijezdila; u mišljenje i u jezik, ona se ne zaustavlja ni pred kojom institucijom, napada pučke škole kao i sveučilišta, zabačene policijske postaje kao i sjedišta vlade, osiguravajuća društva i prometne koncerne. Zapravo se može govoriti o duhu reforme koji se sablasno nalazi u svakom mediju, u svakom govoru, u svakom proglasu, u svakom službenom priopćenju, u svakom zakonu. Ili se nalazimo u reformnom zastoju, pa smo stoga baš voljni žustro krenuti u reformu, ili je za nas nužna reforma koja za sobom ne može povući ništa drugo doli daljnje reformne naume. (str.139)

Reforme su nužne i vječne jer su uvijek nužne i sa svakom reformom raste potreba za novom reformom jer svi problemi koji za sobom donose reforme mogu se riješiti samo reformom. Liessmann ističe kako ideja uspješne reforme označava kontradiktornost, jer uspješna reforma znači da se više nema što reformirati, a to je nemoguće pa je uspješna reforma kontradikcija same reforme jer reforme uvijek mogu biti, ali nikada ne može biti reforma obrazovanja koja bi se mogla i smjela nazvati uspješnom.

Liessmannovo promišljanje o obrazovanju i njegovom odnosu prema znanju u mnogočemu odudara od naučenih rečenica o obrazovanju i njegovoj vezi sa znanjem jer rijetko se tko usudi reći da u velikom broju slučajeva evaluacija, internacionalizacija, rangiranje i reforme obrazovanja ne uključuju nužno kvalitetnije obrazovanje i bolje znanje nego, kako to i sam Liessmann podcrtava, može uzrokovati i neobrazovanost, a u krajnjem slučaju i kako Liessmann veli i glupost.

U Sarajevu, 20. 2. 2019.

O. J.

 

Izvor:

Konrad Paul Liessmann, Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2008. (prijevod s njemačkog: Sead Muhamedagić)

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version