Kategorija: Filozofija

O odlascima

Ima nešto u odlasku što se ne može ni riječima zahvatiti. Ima nešto u odlasku što se iznutra osjeća kao mješavina čežnje, straha, radosti, nade i iščekivanja. Kada netko odlazi iz našeg života, ostaje samo mogućnost da iznutra osjećamo taj odlazak. Nedostaju nam riječi, rečenice i geste da opišemo što se s nama događa. Vanjskom svijetu se čini da je nama samo malčice žao i da smo malčice utučeni jer netko odlazi. Ali to je privid, skrivanje. Skrivamo nekontrolirane nutarnje bujice koje silovito protječu kroz naše biće ostavljajući iza sebe uništene obale osjećaja. Odlaskom nekoga iz našeg života obale naše nutrine dotad sigurne zaštitnice od napada svijeta postaju uništene i razorene obale nesigurnosti, izgubljenosti, protesta, nade.

Ipak odlasci nekih ljudi iz našeg života su dobrodošli. Rado ubrzamo nečiji odlazak i olakšanje koje preplavi čovjeka nečijim odlaskom signalizira da je možda trebao to učiniti i ranije. Odlaske nekih ljudi iz našeg života potajno želimo i ciljano planiramo, mirno i metodički jer smo već odvagali što ćemo dobiti i što ćemo izgubiti nečijim odlaskom iz našeg života. Izvagali smo čovjekovu prisutnost u našem životu i koliko je moguće razumno zaključili da je bolje za nas da taj čovjek ode iz našeg života jer ne vidimo da će u budućnosti biti dobro za nas ako taj čovjek ostane s nama ili blizu nas. Iako su odlasci nekih ljudi iz našeg života dobrodošli, nismo uvijek svjesni kako je potrebno da netko iz našeg života ne samo treba, nego i mora otići i to što prije. Ponekad zaslijepljeni osjećajima, nutarnjim strahovima i preprekama slobodno oslijepimo sami sebe i lažemo sebi da taj čovjek ne treba otići iz našeg života iako puno toga govori drugačije.

Čudimo se ženi koja godinama trpi fizičko i psihičko nasilje od muža zlostavljača i čudimo se kako ne vidi da bi bilo najbolje da on što prije ode iz njezinog života. Čudimo se i mužu koji godinama trpi neodgovornost i nebrigu supruge za obitelj i čudimo se kako ne vidi da bi bilo dobro i za njega i za djecu da ona ipak ode ako je moguće što prije. Uvijek smo iznenađeni kada vidimo takav odnos. Međutim, ne postupamo li i sami poput onih kojima prigovaramo da ne vide pored zdravih očiju ono što im se događa da je to otrovna atmosfera i da će ih prije ili kasnije koštati zdravlja? Kada dvije prijateljice razgovaraju o svojim muževima pa jedna kaže drugoj kako joj je žao što ona trpi alkoholičara a ova joj odgovori da je njezin muž kockar, zašto se ova ljuti i govori nema veze što je kockar važno je da ne pije? Niste li i nismo li se nekad našli upravo u takvim situacijama da drugom objašnjavamo kako je potrebno da što prije netko ode iz njihovog života, a ljutimo se i protestiramo kada netko na isti način nas upozori na nekoga u našem životu?

Odlasci ljudi iz naših života čak i onda kada su ljudi zli i kada je njihov odlazak potreban i hitan, nikada nisu lagani jer odlasci ljudi iz naših života donose sa sobom i jednu novost. Donose sa sobom ono o čemu već znamo kako izgleda, ali to ne želimo prihvatiti. Odlasci ogoljuju čovjeka i ogoljuju stvarnost. Odlazak nekog iz našeg života zguli i podere sve one slojeve ružičastih i pogledu ugodnih tapeta koje smo godinama lijepili na stvarnost vlastitog života. Tko bi se usudio nastaviti živjeti život ogoljen do njegove brutalne stvarnosti? Odatle nastaje i naša ponekad pogrešna i loša želja i navika da stvari krijemo i skrivamo lažući da će biti bolje. Kako će žena prihvatiti da je njezin muž godinama loš i zao čovjek koji je maltretira ili kako će muž prihvatiti da je njegova supruga godinama neodgovorna prema obitelji ili da se uvijek ne bavimo tuđim brakovima neka svatko za sebe pronađe primjer iz vlastitog života i vlastitog iskustva. Odbijamo prihvatiti da netko ode iz našeg života čak i onda kad je taj zao i čini nam zlo i kad ga prema svim pravilima razuma trebamo što prije pustiti da ode jer odbijamo prihvatiti stvarnost onakvu kakva ona jest. Zato teško puštamo ljude da odu iz našeg života i nije to samo zbog toga jer smo s nekim izrazito emotivno vezani, nego i zato jer ne možemo očima pogledati ogoljenu stvarnost našeg života, braka, posla, međuljudskih odnosa. Kao što iznenadni odlazak drage osobe u smrt ogoli svu bijedu, strahotu, tragičnost i krhkost ljudskog života do njegove surove stvarnosti tako i odlasci ljudi iz našeg života stvaraju opasnost da ćemo se susresti sa stvarnošću pa odlaske drugih odgađamo, sprječavamo i ne dopuštamo. Nikako da dođemo do spoznaje da je ponekad dobro, umirujuće i spasonosno da netko ode iz našeg života jer je strah od stvarnosti jači od našeg razuma i našeg nutarnjeg stanja.

Nečiji odlazak iz našeg života uvijek će kao izdajica prokazati dio skrivene stvarnosti koju smo željeli sakriti od sebe i od drugih ili možda čak za nju nismo ni znali. Roditelj koji se teško odvaja od svog djeteta koje odlazi na fakultet susreće stvarnost odsutnosti vlastitog djeteta, muž koji ostavlja suprugu i supruga koja ostavlja muža susreće stvarnost gubitka, praznine, baka koja ostavlja unuka ili unuku susreće stvarnost odsutnosti smijeha i dječije radosti, dijete koje sahranjuje roditelja susreće stvarnost smrti kao opasnosti koja i njega vreba od samog početka njegovog života. Ne želimo dopustiti ljudima da odlaze iz našeg života jer se želimo zaštiti od stvarnosti, a stvarnost ponekad hladna i bezosjećajna ne vodi računa o našim nesigurnostima i strahovima. Stvarnost se pojavi kao nenajavljen gost na nekoj intimnom događaju ili proslavi, kao gost kojega vam je neugodno izbaciti sa zabave jer nije dobrodošao, ali mu ne smijete reći ništa nego nevoljko i na silu tražite mu mjesto među već prisutnim gostima koji negoduju zbog prisutnosti stranca.

Toliko se ponekad plašimo stvarnosti koja će nas zapljusnuti nečijim odlaskom da i zle ljude zadržavamo u životu i ne dopuštamo im da odu. Toliki je naš strah od stvarnosti i toliko smo nesigurni kako ćemo se sa stvarnošću nositi da godinama i desetljećima trpimo zlostavljanja, uvrede, omalovažavanja samo ne bi li smo sebe zaštitili od stvarnosti prema onoj vrlo lošoj i nimalo dobroj misli a što će selo reći? Ali ne radi se tu uvijek o tome što će selo reći, ponekad se koristimo ovom misli da bismo sakrili strah od toga a kako će stvarnost izgledati kada on ili ona konačno ode iz mog života. Neobjašnjivo je to nekome tko misli da poznaje stvarnost i da se stvarnosti ne treba plašiti. Neobjašnjivo mu je kako ljudi trpe zle i pokvarene ljude godinama jer se plaše stvarnosti i ne možete mu objasniti kako je strah od stvarnosti života jedan od najvećih ljudskih strahova. Kako pomoći onome ili onoj kojega je strah od stvarnosti paralizirao pa se protivi bilo kakvom pokušaju da mu skrenete pozornost da taj i takav čovjek mora što prije otići iz njenog ili njegovog života jer će stvarnost postati uskoro puno surovija i brutalnija nego što je bila? Kako promijeniti čovjekovu percepciju stvarnosti i uvjeriti ga razumski da kada nasilnik, neodgovoran, zlostavljač, prevarant, ubojica, kockar, alkoholičar, ode iz života, stvarnost će biti možda surova, ali će postati puno surovija ako ne dopusti i ne zatraži što prije da ovaj ode iz njegovog života? Kako čovjeka uvjeriti da se ne plaši nove stvarnosti koja nastaje nečijim opravdanim i nužnim odlaskom iz njegovog života?

Odlasci ljudi iz života su teški i ponekad nepodnošljivi i onda kad su ti odlasci hitni i potrebni. Teški su i nepodnošljivi jer u dubini svog bića plašimo se stvarnosti i onda radije puštamo da netko godinama i desetljećima razara naše nutarnje obale ljubavi, mira i zadovoljstva koje smo godinama i s pažnjom gradili, puštamo jer se bojimo stvarnosti i čudimo se takvim ljudima. Čudimo im se kako nisu sposobni pustiti nekoga da ode i da neka nova rijeka poteče njihovim nutarnjim obalama i da izgrade neke nove nutarnje obale sazdane od mira, povjerenja i radosti. Ne možemo se čudom načuditi sve do trenutka kada i sami puštamo da to isto netko čini nama, a mi se svojski trudimo da mu ne dopustimo da ode iz našeg života. I čudimo se ljudima kojima smo se sami čudili što nam govore kako bi bilo dobro i potrebno da tog čovjeka što prije pustimo i otjeramo iz svoga života.

Čudimo se jedni drugima i čuvamo grčevito svoje uništene nutarnje obale i zagađene rijeke postajući nesigurni, zlovoljni, preplašeni, cinični i sarkastični, ali svi jednako uplašeni kakva bi mogla biti stvarnost ako on ili ona ode iz života iako već dugo trpimo i zlo i pokvarenost i time pokazujemo koliku moć nad nama ima ta misao a što će selo reći dok se u pozadini krije strah od nove i drugačije stvarnosti kao da nismo više sposobni shvatiti i vidjeti da neka nova buduća stvarnost neće i ne mora biti surova i brutalna kao ova sadašnja. Ali mi i dalje šutimo i trpimo puštajući da stvarnost postane sve brutalnija i surovija do mjere kada prestanemo vjerovati da za nas uopće ima neke nove stvarnosti u budućnosti.

I tako poput leša kojega rijeka izbaci uz obalu plutamo našim nutarnjim razorenim obalama i prljavim rijekama samo razmišljajući i misleći na to o bože što će selo reći ili strah me je nove i buduće stvarnosti pa ću radije zabraniti zlu i pokvarenosti da odlazi iz mog života i nikada mu neću dopustiti da ode i da me napusti. I naravno, nastavit ćemo se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o odlascima ljudi iz našeg života svi jednako nespremni da nekoga konačno natjeramo da ode iz našeg života jer mislimo da je sadašnja stvarnost i trenutak u kojem živimo sve što smo imali i što ćemo imati od vlastitog života i življenja. Odlazak čovjeka i odlasci ljudi iz našeg života otkrivaju stvarnost koju smo skrivali od sebe i od drugih i zato ih ne volimo i ne dopuštamo i držimo se toga kao da je riječ o nepromjenjivom zakonu.

Odlasci otkrivaju stvarnost koje se bojimo i koju ne želimo vidjeti; to je željezni stisak koji još uvijek čeličnom voljom i moći vlada umovima mnogih žena i muškaraca koji se čude kako netko sebi dopušta živjeti u tom željeznom stisku ne primjećujući da su i sami poslušni i šutljivi robovi tog istog željeznog stiska kao i oni kojima se čude što sve to trpe i podnose.

I ni jedni ni drugi više ne vjeruju da je moguća neka nova stvarnost od one u kojoj se trenutno nalaze i žive i zabranjujući zlim i lošim ljudima da odu iz njihovih života nastavljaju se čuditi jedni drugima i savjetovati jedni druge o stvarnosti; znaš moj muž je kockar, ali hvala bogu ne pije kao tvoj muž; ili moja žena je neodgovorna prema djeci, ali hvala bogu ne oda okolo kao tvoja žena; ili moj prijatelj uzima drogu, ali hvala bogu još nikoga nije ubio kao onaj tvoj prijatelj; ili moj poznanik prodaje auta kojima vraća kilometražu, ali hvala bogu još se nitko nije žalio jer spusti cijenu kad prodaje, a ne kao onaj tvoj koji ne spušta cijenu; ili naš načelnik putuje po svijetu za potrebe općine bez opravdanja i pravdanja novaca, ali hvala bogu obećao nam je završiti asfalt kad se vrati sa službenog puta, a ne kao onaj vaš načelnik;

I tako unedogled primjera je koliko hoćete, samo se osvrnite oko sebe. I nastavimo se čuditi jedni drugima i plašiti mogućnosti da bi neka nova stvarnost mogla biti ipak bolja za nas od one u kojoj smo sada. Kad bismo barem jednom u životu skupili hrabrosti za nečiji odlazak iz našeg vlastitog života koji je radi naše osobne zdravije i radosnije buduće stvarnosti i potreban i nužan i hitan. Kako bismo njegovim ili njezinim odlaskom došli do zrnaca nade da će sutra stvarnost ipak iako brutalna i surova biti barem malčice mirnija, sigurnija i radosnija i dok se to ne dogodi stalno ćemo izmišljati i stvarati razloge za nečiji neodlazak iz našeg života čak i onda kada neodlazak čovjeka iz života znači zlo, patnju i ozbiljne probleme.

U Sarajevu, 1. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O plaćanju računa i sreći

Nije uvijek ugodna obveza plaćati račune. Čekanje u redu, gužve na šalteru, neljubazno osoblje, krivo izračunata potrošnja struje, vode, plina. Obveza je još neugodnija i teža kada nemate novaca da ih platite. Računi vas ne pitaju imate li, možete li i kad ćete platiti. Kao nevidljiva sila nad kojom nemate kontrolu oni se redovito i uporno pojavljuju u vašem poštanskom sandučetu, zakačeni za ulazna vrata vašeg stana, gurnuti ispod vrata dočekaju vas na hodniku, susjed vam maše kovertom čim dođete s posla. Računi koje plaćate su različiti. Većina tih računa odnosi se na troškove materijalnog života i fizičku potrošnju resursa (struja, voda, plin, telefon, odvoz smeća, održavanje zgrade, rata kredita…) koji su potrebni za jedan normalan ljudski život. Računi imaju i svoju cijenu ovisno od toga koliko trošite, jeste li štedljivi ili rasipni, koliko kvadrata ima vaš stan, koliko često koristite telefon, koliko vam treba mjesečno plina za kućanstvo… Svaki račun dolazi s konkretnom cifrom koliko treba platiti.

Nikada neće dobiti račun za neku od usluga koje koristite na kojem će umjesto točne cifre pisati platite koliko možete. Računi ne dolaze nikad s tako velikodušnom ponudom. Što biste pomislili kada biste jednog dana dobili potpuno novi račun, nepoznat u svijetu računa koji se zove račun za životne trenutke. I ovdje nije riječ o životu poslije smrti, nagradi i kazni. Račun za usluge života naplaćivao bi točno propisanom cifrom životne trenutke koji se uobičajeno ne mjere ciframa niti ekonomskim standardima. Uskoro će svima nama doći računi za mjesec svibanj kao i rate kredita. Plin, struja, voda i ostale usluge. Zamislite da među računima za svibanj stigne potpuno nov račun koji glasi na vaše ime, naplata se odnosi na životne trenutke. Račun je izdala novosnovana državna firma Federalno ministarstvo za izračunavanje životnih trenutaka. U tom novom računu iznos koji trebate platiti iznosi nekih recimo pet stotina do tisuću maraka. Gledate račun i gledate stavke. U stavkama piše da će vas sreća i zadovoljstvo zbog proslave prvog svibnja koštati oko osamsto maraka, sljedeća stavka kaže da će vam se zbog kratke depresije zbog povratka na posao račun umanjiti za dvjesto maraka. Sljedeće stavka gdje ste sretni jer je vaše dijete dobilo peticu koštati pedeset maraka, a sljedeća stvaka gdje ste se opravdano naljutili na kolegicu s posla umanjit će vam mjesečni račun za sto maraka.

U romanu Račun pisca Jonasa Karlssona glavni junak radi u videoteci i živi prilično monotonim i dosadnim životom. Nema nikakav socijalni život osim jednog prijatelja koji mu ponekad ide na živce. Jednog dana među računima pronalazi račun na kojem je ogroman iznos, nekoliko milijuna kruna. Račun je izdala firma koja se zove WRD, firma koja je zadužena za naplatu života i životnih trenutaka. Dug se računa prema broju DS bodova (bodovi koji izračunavaju vrijednost životnih trenutaka) gdje veliki broj DS bodova označava dugotrajna i intenzivna razdoblja sreće, zadovoljstva, smisla i što imate više DS bodova to će vam račun biti veći. Manji broj DS bodova označava manje razdoblja sreće, manje zadovoljstva, manje smisla života i time manji račun koji trebate platiti. Ukoliko niste u mogućnosti platiti račun, možete uzeti kredit ako ste kreditno sposobni ili možete prodati kuću, stan ili bilo koju vrijednost da pokušate otplatiti dug. Glavni junak romana prvo ne vjeruje da je tako nešto moguće i ne vjeruje da je toliko dužan s obzirom da je njegov život daleko od života s puno intenzivnog zadovoljstva, radosti, strasti i smisla. U početku odbija platiti račun. Međutim, svaki mjesec račun uredno dolazi i cifra se povećava. U jednom trenutku stiže i upozorenje o neplaćanju i da će doći do nezgodnih posljedica ukoliko dužnik ne plati.

Tada glavni junak stupa u kontakt s firmom preko službenice koja se zove Mod. Mod mu objašnjava da je još prije nekoliko godina vlada odlučila dati dozvolu firmi WRD da naplaćuje životne trenutke jer život košta i nitko ne može biti radostan, sretan, zadovoljan i ispunjen životom besplatno. Kao olakšavajuću okolnost Mod ističe da se trenutci poput tuge, žalosti, depresije odbijaju od ukupnog iznosa kao dio odbitka od ukupnog duga. Konačno firma WRD glavnog junaka pokušava primorati da plati astronomski iznos, međutim utvrđuju da on nema nikakvih materijalnih mogućnosti da plati traženo pa onda s njim sklapaju ugovor. Ugovor je tajan, glavni junak potpisuje ugovor u kojem se njegov dug zamrzava i on može nastaviti živjeti sve dok ili ne dobije na lotu ili na neki drugi način ne dođe do novca da plati. Jedini uvjet koji mu je postavljen jest da je ugovor tajan i da nikome ne smije govoriti da mu je dug trenutno zamrznut i da ne mora platiti ništa jer nema odakle. Tajnovitost činjenice da mu je dug zamrznut i da samo on i odgovorni u firmi WRD o tome znaju glavni junak komentira rečenicom na kraju romana: „Samo ja ovdje znam da sam možda najsretnija osoba u zemlji. I to potpuno besplatno“.

Karlssonov roman je zanimljiv, ali i donekle uznemirujući jer oslikava društvo u kojem se sve može kupiti i prodati bez obzira o čemu je riječ. I emocije, sreća, ljubav, strast, smisao, depresija, usamljenost, tuga, sve je moguće izračunati, odrediti mu cijenu i po mogućnosti naplatiti ili odbiti od ukupne cijene. Karlssonov roman vraća nas na ono staro i nikad odgovoreno pitanje: ”Može li novac kupiti sreću”? Ima ih koji će reći da novac ne može kupiti sreću i onih koji će reći da može, ali nitko se od njih neće složiti sa svojim protivnikom o tome što je sreća. Karlssonov roman postavlja takva pitanja na jedan zanimljiv i zabavan način. Jer ako se sve može platiti novcem, zašto nam država ili neka firma u ime države ne bi naplaćivala one trenutke koji ipak nisu tako usko povezani s novcem? Zašto vam se ne bi naplaćivao trenutak radosti kada ste uzeli u ruke svoje tek rođeno dijete, zašto vam se ne bi naplaćivala zanesenost prve ljubavi, zašto vam se ne bi naplaćivao ponos zbog uspjeha vašeg djeteta u životu? Zašto mjesečno ne biste plaćali stotinu do dvjesto maraka za sretne trenutke iz proteklog mjeseca? Uskoro nam svima stižu računi za mjesec svibanj, zašto ne biste platili i neke sitne radosti i zadovoljstva iz mjeseca svibnja?

Ne samo da Karlssonov roman uznemiruje um oko pitanja može li se kupiti sreća, roman također i postavlja pitanje želi li se čovjek odreći trenutaka neuspjeha, žalosti i tuge pomoću novca? Želi li se čovjek odreći žalosti koju osjeća zbog gubitka voljene osobe kako bi uštedio? Neće li odricanje od žalosti izbrisati i samu tu osobu i spoznaju koliko nam je značila? Žalost i tuga su podsjetnik da je netko imao iznimno značenje za naš život. Može li se novcem otkupiti žalost i bi li svatko od nas pristao da se njegove žalosti, nervoze, tuge i neuspjesi odbiju od ukupne cijene sreće koju trebamo platiti za mjesec svibanj? Bi li netko od nas bio voljan recimo odreći se iskustva tuge i žalosti zbog gubitka voljene osobe ako bi mu račun za mjesec svibanj iznosio dvjesto maraka i bio bi umanjen za pedeset maraka zbog žalosti i tuge kako bi uštedio tih pedeset maraka? Loša iskustva, neuspjesi, porazi bili bi mjesečna ušteda na računu životnih trenutaka.

Uznemirujuća je pomisao koja se provlači kroz retke romana da bi čovjek ciljano i smišljeno išao za tim da poveća mjesečnu ratu žalosti, nervoze, tuge kako bi umanjio račun za sreću, radost i strast jer bi se prije svega vodio pitanjem koliko novca mogu uštedjeti i zaraditi i kako da potrošim što manje i sačuvam što više novca. Ako je formula izražena u romanu da patnja, žalost, neuspjeh povećavaju zaradu jer automatski umanjuju dug, a radost, zadovoljstvo, umanjuju zaradu i troše novac jer povećavaju, dug onda bi netko bez imalo promišljanja izabrao radije zaradu nego potrošnju.

Situacija u kojoj se našao glavni junak Karlssonova romana nije isključivo fiktivna i izmišljena, ona ima podlogu u stvarnom životu ljudi jer ljudi ponekad misle da se sve može naplatiti i prodati pa čak i ono što nije mjerljivo novcem. Rečenica koju na kraju izgovara glavni lik romana o tome da samo on jedini zna da je sretan i da je to potpuno besplatno nije ništa drugo nego preformulirana mudra izreka kako su neke od najvažnijih stvari u životu ipak besplatne i roman se od početne ideje kako su najvažnije stvari u životu zapravo uvijek i isključivo naplative novcem završava optimističnom mišlju kako u životu svakog čovjeka ima životnih trenutaka koji se ne mogu naplatiti i kupiti novcem niti je čovjek spreman odreći se nekih trenutaka kako bi uštedio novac.

Što biste vi učinili da početkom lipnja dobijete račun životnih trenutaka za mjesec svibanj gdje vam piše da trebate platiti dvjesto maraka za sitne radosti i zadovoljstva i strasti koje ste doživjeli u mjesecu svibnju i da će vam se odbiti pedeset maraka za trenutke neuspjeha, žalosti i krize? Pri tom nemojte kao glavni lik Karlssonova romana taj račun shvatiti neozbiljno i odgađati plaćanje jer bi vam konačni iznos na kraju mogao biti u stotinama tisuća maraka koje nećete nikada moći platiti. Možete se nadati kao i junak romana da će vam novim ugovorom dug za životne trenutke biti zamrznut, ali to će biti poslovna tajna o tome nećete smjeti govoriti nikome i nikada. Morat ćete kao i Karlssonov junak šutjeti o tome da su neke od najvažnijih stvari u životu ipak besplatne i da je tajna koju ste tek na kraju kao i lik romana shvatili kada ste došli u situaciju da primjetite da ne posjedujete ništa materijalno čime biste otplatili život i najvažnije životne trenutke, ali ste svejedno koliko toliko još uvijek sretni i zadovoljni svojim životom.

Ali o tome morate šutjeti jer vas na to obvezuje ugovor s firmom. I kao što glavni junak ne zna kakva je to uopće firma WRD i odakle joj vlast da naplaćuje život, tako i mi ne znamo kakva je firma koja bi nam naplaćivala životne trenutke i odakle joj vlast da to čini, ali mi osjećamo da smo s nekim ipak potpisali ugovor o životnim trenutcima i to osjećamo najviše kada nam nedostaju trenutci radosti i sreće i zadovoljstva i kada nas trenutci žalosti i tuge čine jačima i snažnijima.

Kao da osjećamo da postoji neka nepoznata i nevidljiva firma s kojom smo potpisali tajni govor da nećemo sve u životu kupovati i prodavati jer postoje životni trenutci koji nisu predviđeni za prodaju i kupovinu, koji izmiču svakom tržištu i za njih nema niti tržišta niti cijene.

U Sarajevu, 30. 5. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iakov Filimonov

O nepripadanju

U romanu Ericha Marie Remarquea Na zapadu ništa novo glavni junak Paul Bäumer tijekom prvog svjetskog rata dobije priliku da ode na dopust i na trenutak zaboravi na sve strahote rata,  ubijanja i sva krvoprolića i pogibije koje je vidio. Došavši na dopust, glavni junak romana odmah na početku dopusta završava u nekoj krčmi ili restoranu s grupom starijih ljudi, domoljuba koji ga časte pivom i koji mu uskoro počinju objašnjavati što bi sve oni učinili samo da dođu na front i što bi sve trebalo učiniti samo da se njima dopusti da oni zapovijedaju vojskom. U tim trenutcima dok se glavni junak pita je li ovi ljudi uopće znaju što je rat i kako izgleda, prožima ga jedna čudna misao. On se želi vratiti na bojište jer je tamo na bojištu sav njegov život i ljudi koji imaju značenje za njega. Ta misao kasnije će se javiti tijekom posjete kući i roditeljskom domu gdje Paul Bäumer u susretu sa sestrom, ocem i bolesnom majkom sve više osjeća iskustvenu nelagodu koju možemo nazvati nepripadanjem. Paul Bäumer osjeća da ne pripada više svijetu iz kojega je ponikao, on zna da pripada ratu i da je rat jedini prostor, jedino iskustvo i jedino vrijeme gdje će osjećati pripadnost, pripadnost svojim prijateljima iz brigade, pripadnost glavnom zapovjedniku kojega ne podnosi, pripadnost bojištu i ratu. I već tijekom dopusta Paul Bäumer razmišlja što će biti od njegovog života i kako će ga živjeti ako preživi i vrati se kući.

Tih nekoliko stranica Remarqueova romana opisuju iskustvo i običnih ljudi koji se tu i tamo nađu u stanju osjećaja kao da ne pripadaju ondje gdje su se rodili, odrasli, ponikli i živjeli kada se nakon nekoliko godina prvi put obrecnu u rodnom mjestu u potrazi za osjećajem pripadnosti nekomu i nečemu. Remarque slika nepripadnost kao proces koji prolazi kroz nekoliko različitih faza. Kada konačno dobije dopust, Paul Bäumer doživljava izuzetno jak osjećaj radosti, euforija prožima cijelo njegovo biće. Ta euforija se prije svega tiče svakodnevnih stvari koje su čovjeku potrebne, normalan krevet, mogućnost kupanja, topla soba, malo bolja hrana. Euforija se produbljuje spoznajom da će susresti svoje roditelje i sestru i konačno vidjeti rodni grad iz kojega je toliko dugo bio odsutan. Na putu kući euforija zbog dopusta zamijenjena je određenim oblikom nostalgije za bojištem, ali ne zbog ratovanja i ubijanja. Nostalgija se odnosi na prijatelje vojnike s kojima je dijelio i dijeli sve strahote rata. Pri dolasku na željeznički peron u rodnom gradu nastupa osjećaj važnosti jer je on vojnik koji se negdje daleko bori za domovinu. Dok prolazi peronom udivljene oči prate Paula Bäumera, tu i tamo netko ga i potapše po ramenu hrabreći ga da ne posustane i ne odustane.

Nakon važnosti slijedi neugodna faza koju možemo nazvati otriježnjenje. Prva faza događa se u krčmi ili restoranu gdje grupa staraca Bäumeru objašnjava što bi i kako bi sve oni učinili samo da dobiju priliku da odu na frontu ili da zapovijedaju vojskom. Bäumer već tu doživljava otriježnjenje ali i određenu frustraciju pitajući se jesu li ovi ljudi uopće svjesni što je rat i kako rat izgleda. Druga faza otriježnjenja dolazi u susretu s obitelji. Majka je već bolesna i to teško (karcinom), nema se novaca za operaciju, otac nešto radi, ali to nije dovoljno, nema se dovoljno novaca za hranu. Bäumer doživljava jednu situaciju koju možemo opisati kao susret s nepripadnošću. Taj susret se odvija psihološki tako što Bäumer istovremeno razmišlja o ratnim strahotama koje je vidio i doživio i činjenici da njegovu majku ne mogu operirati jer nema novaca da se operacija plati. Bäumer u ovoj slici pokušava povezati iskustvo da svakodnevno vidi mrtve, ranjene i iskustvo da majka trpi bolove jer se nema novaca za operaciju. Bäumer pokušava pomiriti svoje iskustvo, a to je izvanredno stanje rata sa svakodnevnim životom svoje obitelji u čemu nema ničega izvanrednog. Bäumer u tome ne uspijeva i može se čak naslutiti da postoji kod njega i skrivena želja da dopust koji je dobio što prije prođe i da se vrati na bojište i u rat. Prema psihološkoj skici koju je nacrtao Erich Maria Remarque u glavnom liku romana Paulu Bäumeru nepripadnost se kao proces kreće kroz sljedeće faze: euforija, nostalgija, otriježnjenje, želja. Ne pripadati negdje ili nekome nije uvijek pitanje pripadnosti nekom mjestu, gradu, konkretnoj osobi ili skupini osoba. Nepripadnost je ponekad i psihološko stanje u kojem ne možemo određene odnose međusobno pomiriti i staviti ih u okvir koji smo izgradili zbog čega u nama nastaje osjećaj zbunjenosti kao da nismo dovoljno prilagođeni trenutku, vremenu, mjestu, osobi.

Iskustvo nepripadnosti iskusili su recimo oni koji su za vrijeme rata kod nas u BiH morali napustiti svoje kuće, gradove, prijatelje, obitelji i odlučili se nakon dugo vremena posjetiti mjesto ili grad gdje su rođeni i djelimično odrasli. Uvijek postoji osjećaj euforije kad se vraćate u posjetu, osjećaj radosti koga ćete sve vidjeti, tko će vas prepoznati i koga ćete vi prepoznati. Kako izgleda grad ili mjesto u kojem ste rođeni i u kojem ste rasli, je li se što promijenilo? Dok putujete nakon toliko godina natrag, rađa se u vama i osjećaj nostalgije prema mjestu ili gradu gdje trenutno živite. Bilo gdje u svijetu izgradili ste život iz početka, stekli prijatelje, obitelj, imate određene navike i životnu rutinu na koju ste navikli i već tijekom putovanja sve vam to na neki način nedostaje. Kada dođete u rodni grad ili mjesto, slijedi iskustvo važnosti. Ta važnost uočljiva preko onih koji vas pozdravljaju, tapšaju po ramenu, žele vas častiti pićem i pitaju vas kako je tamo u dalekom svijetu, u jednom trenutku postali ste središte njihovog svijeta kao Paul Bäumer kada ga skupina staraca časti pivom i hvali njegove ratne zasluge. Nakon toga slijedi prva faza otriježnjenja. Ako ste bili vojnik za vrijeme rata u BiH, može se dogoditi da će vam sada svi kao i oni starci iz romana početi „pametovati“ što bi oni i kako bi oni sve učinili za vrijeme rata samo da su bili na ratištu i da su mogli zapovijedati vojskom. Već tu u prvoj fazi otriježnjenja, pitate se znaju li ovi ljudi uopće što je rat i kako rat izgleda? Tu se naravno nadovezuju i teme o lošoj političkoj situaciji, lošoj ekonomiji, korupciji i ideji kako bi sve bilo bolje samo da netko od njih dobije vlast na jedan dan. Tu dok vas časte pićem, nastupa i određena frustracija. Druga faza otriježnjenja nastupa kod susreta s rodbinom i prijateljima s kojima ste bili povezani. Nakon kratkog euforičnog susreta i zagrljaja slijede svakodnevne teme, recimo kako je mali od strica završio fakultet, kako je baka još dobro i drži se, kako je tetka imala operaciju žućne kese, kako je najmlađi unuk počeo trenirati nedavno nogomet i puno drugih svakodnevnih tema s kojima više htjeli ili ne htjeli niste povezani. Onda malo prošetate mjestom ili gradom i vidite puno nepoznatih lica, novih ulica, zgrada i više se tu ne snalazite. U onom trenutku kada zastanete i pogledate recimo zgradu u kojoj ste čuvali prvu liniju obrane i vidite da je sada tu izgrađen tržni centar i hotel i da stare zgrade više nema, u vama se lagano probudi taj osjećaj nepripadnosti, stanje u kojem više ne možete pomiriti svoje strašno iskustvo izvanrednog stanja kao što je rat i ovo svakodnevno iskustvo kojemu upravo svjedočite jer više ne posjedujete okvir u koji bi istovremeno stavili rat i ono čemu svjedočite danas.

I poput Paula Bäumera u vama se javlja želja da se vratite u novi svijet koji ste izgradili za sebe i za svoju obitelj, kao što se Paul Bäumer želi vratiti na bojište i u rat i vi se želite vratiti u Ameriku, Kanadu, Dansku, Švedsku ne zato što ne volite svoju rodbinu ili mrzite ne daj bože svoj rodni grad ili mjesto, nego zato što osjećate tu pritajenu nelagodu sada kad ste se konačno vratili kući nakon toliko godina. Ta povremena nelagoda, to nesnalaženje sada kada ste se vratili da posjetite sve ono što ste davno napustili zove se nepripadnost i ona nije nepripadnost u konkretnom smislu. Vaše rodno mjesto ili grad je još uvijek vaš, kao i vaša rodbina i poznanici koji su ostali, ali vi sami u vlastitoj nutrini kao da više ne pripadate tom gradu, tom mjestu, tim ljudima. Kao i Paul Bäumer junak romana bit ćete oprezni i ljubazni i truditi se da nikoga ne povrijedite, ali će se u vama javljati sve jača želja da se vratite tamo gdje sada živite. Razmišljate o svojoj kući, o svom vrtu, svom poslu, kolegama, prijateljima o svom svijetu kojega ste tamo vani izgradili za sebe i svoju obitelj.

Hoćemo li osuditi Paula Bäumera sada kada je Remarque pred nas iznio cijeli njegov psihološki put i stanje nepripadnosti koje je osjetio kada se kratko s bojišnice vratio na dopust? Hoćemo li imati razumijevanja za njegovu želju da se vrati na bojište i u rat ili bi radije da ostane sa svojom obitelji i onim starcima u krčmi ispunjen nelagodom jer osjeća da više tu ne pripada, ali je opet dovoljno ljubazan da to nikome ne kazuje?

Hoćemo li osuditi naše sunarodnjake koji su negdje vani izgradili svoje nove živote i svjetove i ponekad se poput Paula Bäumera osjećaju nelagodno jer ne pripadaju više našem svijetu, ali su dovoljno ljubazni da nam o tome ne kazuju? Hoćemo li imati razumijevanja za naše sunarodnjake koji se žele što prije vratiti tamo gdje su izgradili nove živote za sebe i svoje obitelji?

Junak romana Paul Bäumer pogiba na kraju rata kada komandni oficir jer je bojište mirno zapisuje: „Na zapadu ništa novo“, i možda je to bilo i sretnije rješenje za Paula Bäumera nego da ostatak života proživi kao onaj koji ne pripada nigdje i nikome. Naši sunarodnjaci razasuti po cijelom svijetu nadajmo se nemaju tako tragične završetke kao junak Remarqueva romana Paul Bäumer, nadajmo se da su izgradili za sebe i svoje obitelji svjetove u kojima se ne osjećaju neprilagođeno, svjetove u kojima osjećaju da pripadaju negdje i pripadaju nekome.

Tragičnost naših raspršenih sudbina nakon rata u BiH ogleda se i u tome što nas još uvijek ima koji osjećamo da ne pripadamo nigdje i nikome i još uvijek tražimo svoje mjesto, grad i ljudsko biće kome ćemo pripadati. Kao što bi, nadajmo se da je Remarque napisao drugi dio romana, duh Paula Bäumera progonio savjesti onih koji su ga tapšali po ramenu i nagovarali da ide u rat tako bi i danas duhovi mrtvih trebali progoniti one koji su mlade slali u rat zbog kojih se danas mi njihovi potomci povremeno osjećamo kao da ne pripadamo gradu, mjestu u kojima živimo i ljudima s kojima živimo i još uvijek progonjeni nepripadnošću tražimo svoje mjesto pod suncem negdje daleko izvan ove zemlje, daleko od staraca koji nas tapšaju po ramenu i nagovaraju da se vratimo na bojište i u rat onda kada smo tek na početku svog života.

U Sarajevu, 27. 5. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Cory Thoman

O događajima

U životu nailazimo na velike događaje. Neki od tih događaja su osobni i nisu povezani s velikim svjetskim događajima i svjetska povijest za njih nikada neće doznati. O velikim događajima našeg života neće pisati povijest niti će arheolozi pronalaziti ostatke našeg života i naših događaja. Mladi bračni par koji čeka svoje prvo dijete nije zanimljiv svjetskoj povijesti, student koji upravo diplomira također, brucoš koji upravo upisuje fakultet, radnik koji upravo odlazi u mirovinu. Nevjerojatan je broj događaja u našem životu koji nikada neće biti predmet povijesnog interesa i arheoloških iskapanja, nikada neće biti zabilježeni u velikim događajima ljudske povijesti, niti će nas itko spominjati u nekom budućem udžbeniku povijesti.

Ipak ti događaji, naši osobni i intimni događaji su središte našega svijeta i naše osobne povijesti tako da ponekad svjetske događaje ne mjerimo prema datumu kad su se dogodili, nego prema onomu što se nama dogodilo u životu. Niste li ponekad čuli rečenicu koja počinje riječima: „Bilo je to one godine kad smo se vjenčali…“. Te godine počeo je nekakav svjetski događaj možda rat, možda svjetsko prvenstvo u nekom sportu, možda se dogodila nekakva kataklizma, možda su te godine ljudi hodali površinom Mjeseca. Svim tim događajima prethodio je jedan događaj kojega svjetska povijest nije niti zabilježila, to je bio naš osobni događaj, naš osobni i nutarnji svijet se promijenio i zauvijek preobrazio ili kako to volimo reći: „Bilo je to one godine kad smo…“, čime se potvrđuje da čovjek ne mjeri povijest samo prema velikim svjetskim događajima o kojima svi ponešto znamo i o kojima svi u školi učimo. Mjerimo povijest i svjetske događaje i prema našim osobnim događajima, našim nutarnjim i intimnim promjenama koje su se dogodile, koje svjetska povijest neće nikada zabilježiti.

Rado volimo početi rečenicu i riječima poput ovih ili sličnih: „Sjećam se dobro, bilo je to one godine kad mi je otac umro, a ja čudesno preživio bolest i ozdravio od koje sam trebao umrijeti prema prognozama liječnika“. Nema veze što se te godine recimo urušio Berlinski zid ili se dogodilo nešto veliko na pozornici svjetske povijesti. Svjetsku povijest i njezine događaje promatramo kroz sliku naših osobnih i privatnih događaja koji su za nas epohalni i neizbrisivi i svjetsku povijest počinjemo mjeriti našim osobnim događajima. Naši privatni, nepoznati, intimni i osobni događaji su nam potrebni kada svjetski događaji krenu nizbrdo ili kada nam zaprijete brisanjem naše osobne povijesti i naših osobnih događaja. Rat kao svjetski događaj preživljavamo ponekad pukom srećom i slučajnošću. Ali rat ponekad preživljavamo i vraćajući se na naše osobne događaje, na naše osobne i privatne povijesti gdje pronalazimo razloge i smislove za preživljavanje i življenje. Nije li tako često rečenica: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“ pokazatelj da naši osobni i privatni događaji mogu poslužiti kao sredstvo smisla u vrijeme potpunog besmisla. I kada govorimo jedni drugima: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“, pred očima i u sjećanju uvijek imamo najčešće neke osobne događaje nepoznate svjetskoj povijesti poput sjećaš li se kako smo prije rata posjećivali muzej, odlazili na koncerte, glumili u školskoj predstavi, igrali se u dvorištu, bili zaljubljeni u nepoznatu curu ili dečka u razredu.

Osobni i privatni događaji su temelj naše svakodnevnice. Kada svakodnevnica postaje monotona i dosadna sjećanjem rado pobjegnemo do nekog od naših osobnih događaja iz prošlosti kako bi smo svakodnevnicu učinili malčice zabavnijom i uzbudljivijom. Kao što svakodnevnicu osvježavamo osobnim događajima iz života koji već prošao, tako i neki veliki svjetski događaj kojega ne možemo kontrolirati, a koji na nas neminovno utječe osmišljavamo našim osobnim događajima. Pozivanjem na osobne događaje u vrijeme rata kojega ne možemo kontrolirati i koji je izvor besmisla nastojimo dati smisao svakom zlu i razaranju. Prolazimo pored srušenih kuća, zgrada, mostova, grobova i govorimo nekome: „Sjećaš li se kad smo ispred ove zgrade gledali onu djevoku s drugog sprata…“, ili dok gledamo nečiji grob: „    Sjećaš li se kako je uvijek u razredu htio biti najbolji…“. Svjetska povijest i svjetski događaji ponekad niti imaju smisla niti ih možemo razumjeti. Kad su u pitanju svjetski događaji koji u sebi nose zlo, patnju i umiranje, naši osobni događaji iz našeg privatnog života često ostanu i ostaju zadnja obrana pred potpunim besmislom i gubitkom svrhe. Tko bi rekao da jedan događaj kao vjenčanje dvoje zaljubljenih kojega svjetska povijest nikada neće zabilježiti ima takvu snagu da i u najzločestijim i najbrutalnijim događajima svijeta i njegove povijesti može biti događaj koji daje i smisao i svrhu životu dvoje ljudi?

Kad smo zahvaćeni strahotama svjetskih događaja kojima nismo uzrok i koji nas nastoje samljeti i pretvoriti u nevidljive mrvice povijesti, naši osobni događaji, naši privatni događaji ljubavi, plemenitosti i žrtve pretvaraju se u jedinu stvar koja imao smisao u cijelom kaosu kojim smo zahvaćeni. Iako osobni događaji iz našeg života, naše svadbe, rođenja, proslave, radosti, žalosti i umiranja ponekad pomalo izblijede iz našeg privatnog pamćenja kada se sudarimo sa tragedijom nekog velikog događaja povijesti koji prijeti da nas uništi, ti privatni događaji ožive poput živih slika ili filma u kojem smo mi i glavni glumci i redatelji. Odjednom izblijedjeli događaj iz našeg osobnog života uskrsne u obliku žive i pokretne slike i ne samo da se maglovito prisjećamo tog sretnog osobnog događaj kao što je recimo proslava nekog rođendana, nego ožive i svi ljudi, svi ukusi, svi mirisi i buka tog dana i te proslave i čini se kao da se taj radosni događaj događa upravo pred našim očima. Osobni događaji talože se u prostorima našeg pamćenja i tamo mogu ostati godinama, desetljećima i s vremenom izblijede i izgube se u magli novih događaja koji stalno pristižu. Usprkos njihovoj nejasnoj prisutnosti i zaboravu naši privatni osobni događaji mogu se vratiti u našu sadašnju svijest ili kao poticaj dosadnoj svakodnevnici ili kao obrana od nekog zlog svjetskog događaja.

Svakodnevnica može umrtviti čovjeka, paralizirati njegove nutarnje živce i sposobnost da osjeća ponekad do razmišljanja kako je svakodnevnica besmislena, monotona, dosadna i ubitačna i nema nijednog razloga da se nešto čini, radi i živi. Onda ugledamo staru fotografiju neke proslave i film se pokrene, ugledamo odraslog čovjeka sina ili kćer i prisjetimo se njegovih i njezinih prvih koraka, ugledamo brata ili sestru sjetimo se prve dječije prepirke oko igračke, ugledamo prijatelja i sjetimo se prvog zajedničkog dana u školi, ugledamo starca ili staricu i sjetimo se i sebe i njega ili nje kako smo nekad bili mladi na početku zajedničkog života i s velikim planovima za budućnost. Ponekad svjetski događaji čine ono što ne želimo i vode nas tamo gdje nećemo i nemoćni pred takvim događajima, hvatamo se grčevito za naše osobne i privatne događaje koje svjetska povijest ne bilježi, ne pamti i ponekad prezire i odbacuje. Prestrašeni, uplašeni, zbunjeni i s osjećajem razarajuće samoće moramo ponekad vidjeti nastradlog, umirućeg, tragediju, smrt, umiranje i opet kao i uvijek zastanemo i film se pokrene… Gledamo uništeno i razoreno kino i sjećamo se kako smo tu prvi put gledali film, sjećamo se kako je u toj uništenoj zgradi bio plesni studio u kojem je plesala djevojka u koju smo potajno bili zaljubljeni, sjećamo se kako smo u toj uništenoj dvorani započeli svoje prve sportske korake, sjećamo se kako smo u tom parku prvi put čuli dvoje zaljubljenih koji jedno drugom obećavaju bezuvjetnu ljubav bez obzira na sve opasne svjetske događaje i sve dosadne i monotone svakodnevnice.

Naši privatni i intimni događaji se neće naći u udžbenicima povijesti, svjetska povijest ih neće zabilježiti niti će nas arheologija jednog dana pronaći i izložiti u muzeju kao neki poseban primjerak zaboravljenog vremena i proživljene prošlosti. Ipak sve dok živimo, dišemo i mislimo svjesni smo važnosti tih osobnih događaja za naš život i njegov smisao i njegovu svrhu. U ponekad dosadnoj svakodnevnici i nekom besmislenom ili zlom svjetskom događaju naši osobni događaji su jedino što stoji kao izvor entuzijazma za svakodnevnicu ili izvor smisla tijekom nekog rata ili kataklizme. Ponekad se premalo prisjećamo tih dobrih i radosnih osobnih događaja koji su obilježili naš život, pokušavamo se bez njih probiti se kroz život. Međutim, nekad je ipak bolje malo zastati i pogledati svoju staru suprugu preko puta dok drhtavim rukama pokušava popraviti svoje sijede vlasi i prisjetiti se i reči naglas: „Sjećaš se kad smo bili mladi kako nam ništa nije moglo stati na put“. Možda se neće dogoditi ništa, a možda se ipak dogodi da i ona zastane i prisjeti se tog osobnog događaja kad je zajedno s njim bila mlada, na početku i puna života.

Svjetska povijest nikada neće zabilježiti dvoje staraca koji sjede jedno nasuprot drugom razmjenjujući međusobno osobne i intimne događaje, nećemo ih nikada vidjeti u muzeju kao svjedoke prošlog vremena jer ih arheologija neće ni tražiti niti se njima baviti. Ali njih dvoje razmišljajući o svojim osobnim i privatnim događajima i djeleći ih međusobno ostat će upisani u vječnoj knjizi onih osobnih, privatnih i nepoznatih povijesti najvećeg broja ljudi koji svojim pamćenjem i prisjećanjem na osobne događaje svog ljudskog života daju podstrek monotonoj svakodnevnici i daju svrhu životu kada neki svjetski događaj poput rata prijeti da uništi svaki smisao i svaku svrhu.

U Sarajevu, 20. 5. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

Plaća ili honorar?

Kada bi netko kojim slučajem mogao ponuditi recimo Goetheu plaću za tekst njegovog djela Patnje mladog Werthera, na koji bi se način izračunalo koliko bi Goetheu trebalo platiti za njegovo djelo? Ili kada bi se nekom pjesniku ili piscu ponudila plaća za ono što je napisao, na koji način obračunati iznos te plaće? Što je to pjesnik ili pisac utrošio na temelju čega se onda može izračunati plaća za njegov rad? Bi li Goethe bio zadovoljan s nekoliko milijuna eura kao nekom fiksnom plaćom za neko od svojih djela?

Možda i postoji odgovor na ovakva pitanja jer ako promatramo svijet nogometa primjećujemo da tamo postoje načini kako se izračunava plaća nekom vrsnom nogometašu. Ako neki nogometaš ima godišnje nekoliko desetaka milijuna eura što od kluba što od sponzora, može li se reći da kad osvoji svjetsko nogometno prvenstvo prvi put sa svojom zemljom kako je za to dobio točno izračunatu plaću? Može li se količinski izračunati njegov osjećaj sreće i zadovoljstva zbog osvojenog trofeja i onda to pretočiti recimo u mjesečnu plaću? U svakodnevnom jeziku često koristimo izraze plaća i honorar kao da je riječ o riječima s istim značenjem, iako pravimo razliku između nekoga tko prima plaću i nekoga tko prima honorar.

Kada pisac unaprijed dobije honorar za tekst na kojem radi, je li on time dobio plaću? Je li primljeni honorar izračunat prema količini inspiracije koju pisac osjeća dok radi na tekstu i je li honorarom određeno koliko rečenica mora biti u tekstu i koje stilske figure moraju biti u upotrebi? Čini se da je narav honorara takva da čovjek zadržava svoju slobodu kao što je zadržava pisac kada piše tekst i da se honorarom ne plaća rad. Ako se honorarom ne plaća piščev rad, što se onda plaća ili možemo reći kako pisac zapravo ne radi i da pisanje nije rad? Honorarom se, barem tako izgleda, plaćaju određeni troškovi koje pisac ima, ali se ne plaćaju sve životne potrebe pisca jer ako pisac ima potrebu za inspiracijom u pravom umjetničkom smislu teško da bi ga fiksna mjesečna plaća inspirirala? Ili možda bi? Pojam honorara, čini se, usmjeren je prije svega na životne troškove, ne na životne potrebe pa se nekom piscu ili umjetniku honorar daje za troškove (putovanje avionom, naknada za gorivo, naknada za smještaj), ali honorar nije nešto što bismo nekom piscu dali za životne potrebe. Jer potrebe života kudikamo nadilaze troškove života. Međutim, ukoliko piscu ili umjetniku dajemo honorar, kako ćemo onda nazvati njegov rad s obzirom da je slobodan što se tiče samog teksta ili umjetničke slike? Možemo reći da je njegov rad slobodan jer mu honorar pokriva životne troškove, ali honorar ne pokriva njegovu slobodnu životnu potrebu za pisanjem i slikanjem niti postoji mogućnost dati plaću za životnu potrebu za inspiracijom da bi se nešto napisalo ili naslikalo?

S druge strane, ideja ili smisao plaće čini se ne ide samo za tim da pokrije životne troškove nego i životne potrebe pa se može reći kako nekom tko radi osam sati dnevno u nekoj kancelariji plaća treba pokriti životne troškove i životne potrebe. Ideja plaće stavlja znak jednakosti između životnih troškova i životnih potreba ne praveći razliku među njima. Odatle nastaje i poteškoća da i sam čovjek koji radi zaključi da mu je plaća ispunjenje i životnih troškova i životnih potreba. Nezadovoljstvo plaćom nastaje kada čovjek otkrije da se životni troškovi razlikuju od životnih potreba i da su životne potrebe iznad životnih troškova. Ideja plaće nadalje aludira na to da se plaćom pokriva ili plaća čovjekov stvarni učinak na poslu koji se mjeri plaćom. Plaća se orijentira isključivo na čovjekov radni učinak isključujući životne potrebe kao važan dio čovjekova života koji uključuje potrebe koje nisu materijalne naravi i nisu nužno povezane s plaćom.

Honorar i plaća uključuju i dvostruko značenje shvaćanja rada kao čovjekovog djelovanja. Dok honorar uključuje slobodu ili bi barem trebao uključivati određenu slobodu i kreativnost u radu, plaća opisuje oblik neslobodnog rada, obveznog provođenja vremena od osam sati na specifičnom radnom mjestu i time se potvrđuje da se isplata plaće dobiva za „stvarni“ i „pravi“ rad. Honorar bi, s druge strane, uključivao nekakav „imaginarni“ rad koji jer se ne prima plaća, ne bi bio „pravi“ rad.

Je li recimo Goethe radio kad je pisao neko od svojih djela i bi li se Goethe uvrijedio kad bi mu neki mecena ponudio honorar za njegov rad? Bi li Goethe bio povrijeđen time da mu neki mecena ponudi honorar za životne troškove (stan, hrana, papir, tinta) i pri tom ga pusti da slobodno ostvaruje životnu potrebu za pisanjem? Bi li Goethe bio uvrijeđen idejom da mu mecena dadne plaću za njegov rad i bi li Goethe svoj rad shvaćao kao „pravi“ rad koji se može platiti plaćom kada bi imao određeno vrijeme, broj stranica, broj rečenica, stilske figure koje može koristiti u pisanju?

Svijet u kojem živimo oblikovan je idejom i mentalitetom „radnika“ i simptomatično je kako se gotovo potpuno izbrisala razlika između naravi plaće i naravi honorara i sve je postalo „plaća“ bez obzira je li u pitanju pisac, slikar, kancelarijski radnik. I dok ideja „plaće“ teži posvemašnjoj ideologizaciji bilo kojeg ljudskog rada, ideja honorara nastoji ostaviti malo prostora za slobodu i kreativnost nekom tko također radi, ali njegov rad ne može biti izmjeren plaćom nego radije honorarom. Razlikovanje plaće od honorara pomaže razlikovanju životnih troškova od životnih potreba i nije uvijek poželjno da sve bude plaća i da životni troškovi i životne potrebe budu jedno te isto. Tu i tamo dobro je se prisjetiti razlike između plaće i honorara, između životnih troškova i životnih potreba o čemu su još davno u srednjem vijeku napominjali razlikujući artes liberales i artes serviles gdje i jedne i druge artes imaju svoju vrijednost i dostojanstvo držeći se pri tom razlike između plaće i honorara.

Ne bi bilo dobro da se sve artes proglase plaćenima, kao što ne bi bilo dobro da se sve artes proglase honorarnima. Tu i tamo valja se prisjetiti da nije beskorisno razlikovati plaću od honorara i „pravi“ rad od „imaginarnog“ rada s obzirom da i jedan i drugi rad doprinose na svoj način i čovjekovim životnim troškovima i čovjekovim životnim potrebama.

U Sarajevu, 3. 5. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dolgachov

O iščekivanjima

Čovjek ponekad bježi i njegovo bježanje je opravdano. Volimo pobjeći od gradske gužve negdje gdje je mirno, negdje pored jezera, negdje u predgrađe gdje imamo svoje dvorište i svoje zelenilo gdje se ne može parkirati svaki vozač koji slobodno mjesto samo jer je slobodno smatra parkingom. Instinktivno bježimo od opasnosti i sklanjamo se u zaštitu visokih zidova, haustora. Ponekad uz laž i ispriku o nemanju vremena ili imanju previše posla volimo pobjeći i od ljudi kako bismo imali vrijeme za sebe. Mogućnost bijega ponekad je spasonosna, potrebna i opravdana i tu nema ili ne bi trebalo biti posebnog srama jer tu i tamo želimo pobjeći. Mogućnost bijega je i važna kada je riječ o prošlosti i budućnosti. Nekad pobjegnemo u prošlost koristeći sjećanje i pamćenje. Nekad pobjegnemo u budućnost maštom i fantazijama.

Našem spasonosnom i opravdanom bježanju ponekad se ispriječi iščekivanje. Iščekivanje je nemogućnost i nesposobnost da bježimo u prošlost ili u budućnost, iščekivanje je nemogućnost bježanja, naš neprijatelj koji nam ne dopušta slobodu i osjećaj opuštenosti bježanja. Kada kao djeca učinimo neopodopštinu koja po svim pravilima roditeljske pedagogije zaslužuje određeno kažnjavanje (ponekad i batine) i kada su svi dokazi nesumnjivo upereni protiv nas, najteže je iščekivati da se sve završi. Onaj ponekad čudno dobar osjećaj nakon jezikove juhe ili čak i batina kada se u nama nutrina opusti je trenutak kada je iščekivanje dopustilo da konačno pobjegnemo. Pobjegnemo u prošlost kao kada sebi govorimo da jezikova juha nije bila tako strašna ili da batine koje smo dobili nisu bile ni približno bolne kako smo to sebi predstavili. Pobjegnemo u budućnost kao kada sebi govorimo da ćemo biti bolji i da to više nećemo učiniti.

U cijelom našem doživljaju najgore je iščekivanje da se to što se treba dogoditi već jednom dogodi i završi. Osjećaj grča koji prolazi kroz cijelo tijelo, osjećaj napetosti, nelagode kao da negdje u sebi nosimo kamen (ne možemo ni jesti ni piti čak ni koncentrirati se dok sve ne završi) je trenutak kada nas iščekivanje paralizira. Zato je iščekivanje nesposobnost i nemogućnost da pobjegnemo naprijed ili nazad, u budućnost ili prošlost jer paralizira našu sposobnost pamćenja i našu maštu i naše fantazije. Negativna iščekivanja poput onih bezazlenih i dječjih dok čekamo kaznu ili onih puno ozbiljnijih i sudbonosnijih dok čekamo da nam liječnik saopći vijest dok zabrinuto gleda nalaz pred našim očima koliko god u sebi nose negativno, na kraju uz svu nevolju koja idu uz njih su dobra. Dobra su zato jer imaju završetak i jer nas nakon svega iščekivanje pusti da bježimo kud želimo.

Bilo bi nepodnošljivo čekati beskonačno dugo da mama ili tata konačno izreknu kaznu bilo jezikom bilo nekim drugim pedagoškim sredstvom ili mjerom jer iščekivanje paralizira i zadržava nas u sadašnjem trenutku i ne da nam kretati se niti naprijed niti nazad. Iščekivanje zarobljuje bježanje i zato nam teško pada i teško se s njim nosimo. Jednako ako ne i teže jer smo već odrasli bilo bi nepodnošljivo beskonačno dugo čekati liječnika da nam saopći vijest o nalazu koji drži u rukama, radije tražimo da nam kaže da su vijesti jako loše samo da ne iščekujemo.

Ljudi griješe kada kažu da ih ubija čekanje. Ne ubija ih čekanje nego iščekivanje. Čekanje je kada znate o čemu se radi, samo čekate saopćenje već poznate vijesti. Kada nam otac ili majka saopće da ćemo dobiti batine, mi ne iščekujemo, nego čekamo. Čekati znači ništa drugo nego već znati što se ima i treba dogoditi, iščekivati znači ne znati što se ima dogoditi jer nam još nitko nije ništa saopćio. Kada nam liječnik javi da je nalaz negativan, sutra u bolnicu dolazimo i čekamo nalaz. Mi ne iščekujemo nalaz jer već znamo da je negativan, nego samo čekamo da ga preuzmemo. Kada nam liječnik saopći da je nalaz stigao i da sutra trebamo doći na razgovor, onda je riječ o iščekivanju jer ne znamo kakav je nalaz, pozitivan ili negativan. Čekanje uvijek pretpostavlja znanje o onomu što čekamo. Iščekivanje uvijek pretpostavlja neznanje i skrivenost onoga što iščekujemo i uvijek je lakše čekati nego iščekivati jer čekanje dopušta da idemo naprijed ili nazad, iščekivanje ne dopušta ni jedno ni drugo.

Pacijent kome liječnik saopći negativan nalaz ima mogućnost bježanja u budućnost (nove terapije, novi lijekovi) i bježanja u prošlost (ohrabrujući postotci onih koji su se izborili sa sličnim ili istim simptomima), ali dok iščekuje zamrznut je u sadašnjosti i ne može se kretati, barem ne misaono, ni tamo ni ovamo. Zato iščekivanje paralizira ne u fizičkom smislu, iako se nekad i to zna dogoditi, nego prije svega u nutarnjem i umskom smislu. Iščekivanje je poput duhovne paralize nutarnjeg života, paraliza pamćenja, sjećanja i mašte. Dok ne prođe iščekivanje ne može se nigdje nego samo ostati u sadašnjem trenutku.

Kod negativnih iščekivanja želimo skratiti čekanje na najmanju moguću mjeru. Onaj osjećaj kada vam roditelj drži jezikovu juhu i kažete da biste radije da ste dobili malo batina i da vas pusti na miru. Ne želite i ne volite dugo čekati kada je riječ o negativnom iščekivanju, želite da se sve što prije obavi i završi kao što i pacijent želi da mu liječnik što prije saopći vijest o nalazu makar bio i negativan. Zato nas plaši kada bismo morali dugo iščekivati. Plaši nas ono negativno, onaj osjećaj stezanja u grlu dok čekamo i svjesni da ne možemo tako dugo živjeti nikako cijeli život u negativnom iščekivanju. Zato žurimo i trudimo se da se negativna iščekivanja dogode i odigraju što prije i prijeđu u čekanje.

Što je s pozitivnim ili dobrim iščekivanjem? Ako se prisjetite recimo kada ste prvi put čekali svoga momka ili curu nakon što je za vikend bio/bila kući i sad se vraća, kakav je bio osjećaj? Ako dublje zakopate u sebe sjetit ćete se da je to bilo iščekivanje koje vas nije paraliziralo, štoviše bježali ste u prošlost (prvi susret, upoznavanje, prva razmjena riječi, prvi dodir ruke), bježali ste u budućnost (završiti fakultet, možda brak, djeca), ali niste bili paralizirani. Mogli biste iščekivati i duže nego što treba. Ako autobus ili vlak ili avion kasni nekoliko minuta ili čak sati, nije vam teško. Uživate u tom dobrom iščekivanju pomalo i s osjećajem žalosti jer će prije ili kasnije autobus ući na peron, voz ući na stanicu, avion sletjeti na aerodrom. Kada je dobro iščekivanje u pitanju volimo produžiti čekanje kao da ne želimo da čekanje završi kao kad recimo upecate dobra i lagana pitanja na ispitu i znate da ste sve uradili kako treba. Ne želite da se odmah rezultati objave, radije uživate u valovima dobrog iščekivanja i tad je čekanje poput opijenosti nekakvim blaženim stanjem jer ne samo da znate što čekate, nego još više to što čekate je nešto dobro.

Na ovaj način naš se život njiše poput klatna između iščekivanja koja su negativna i loša i čija čekanja želimo skratiti i iščekivanja koja su dobra i čija čekanja želimo produžiti. Ljuljamo se na ljuljački života sretni kada nas dobro iščekivanje susretne i onda produžujemo čekanje koliko možemo tužni što moramo ipak jednom završiti s čekanjem. Ljuljamo se na ljuljački života zabrinuti i napeti kada nas negativno iščekivanje pogodi i onda žurimo što prije završiti s iščekivanjem i prijeći u negativno i loše čekanje. Ako je netko kao dijete bio na ljuljački, uvijek je najbolji dio onaj kada vas zaljuljaju i onda se nađete veoma visoko u zraku gurnuti naprijed visoko iznad svih i želite ostati gore u tom položaju još dugo. To je slika dobrih očekivanja i čekanja kojim to iščekivanje produžujemo i hranimo. Kada ste već skroz dole u silaznoj putanji skoro dodirujuću zemlju zabrinuti što ne vidite nazad a želite što prije naprijed u visinu, to je slika negativnih iščekivanja čije čekanje želimo što prije skratiti i sasjeći da ne traje predugo. Obolijevamo psihički i fizički od negativnih i loših iščekivanja dok nas dobra iščekivanja liječe i produžuju nam život. Negativna i loša iščekivanja su bolest, dobra iščekivanja su terapija i lijek.

Ponavljamo kako je najgore čekati. To nije istina. Čekanje je gotova stvar jer već znamo o čemu se radi. Istinito je kako je najgore iščekivati. Najgore je iščekivati jer ne znamo što iščekujemo. I naravno kad iščekujemo bilo negativno bilo dobro, oba iščekivanja moraju završiti. Za jedno želimo da ga sami okončamo što prije pa je iščekivanje negativno, mučno i nelagodno, a za drugo ne želimo da iščekivanje završi jer je dobro, ugodno, pruža užitak, ali svjesni da će iščekivanje prije ili kasnije morati prestati. I pacijent koji čeka da mu doktor saopći nalaz i mladić koji na stanici čeka na djevojku da dođe nalaze se u istom položaju samo na različitim stranama ljuljačke života. Prvi želi što prije prekinuti negativno iščekivanje, a drugi želi što više produžiti dobro iščekivanje. I svjesni su da ljuljačka života neće ostati cijelu vječnost u istom položaju jer ona se ljulja i uskoro će se zaljuljati na drugu stranu koliko se god njih dvojica trudili jedan da ubrza, a drugi da uspori iščekivanje.

Iščekivati je teško jer se njih dvojica nikada neće razumjeti jer jedan žuri da iščekivanje okonča, drugi hoće iščekivanje produžiti i teško je kad iščekujemo netko zlo, a netko dobro jer se tada ne možemo nikako razumjeti, a ne tako rijetko stojimo jedno pored drugog iščekujući upravo netko dobro, a netko zlo. I kao što pacijentu nije jasno zašto mladić ne žuri i produžuje iščekivanje i u tome uživa, tako mladiću nije jasno zašto pacijent žuri da iščekivanje okonča i mršti se na svako i najmanje produženje iščekivanja. Kao što ponekad ni nama samima nije jasno zašto se neki žurimo okončati iščekivanje što prije, a neki se svojski trudimo da iščekivanje produžimo kako bi barem još malčice trajalo. Nije uvijek pitanje naravi onoga koji iščekuje niti njegovog karaktera, njegove lijenosti, nestrpljivosti, žurbe, odugovlačenja. Ponekad nisu u pitanju ni ti ni ja ni to što smo ljudi bilo sličnih ili različitih karaktera i osobina.

U pitanju je samo iščekivanje i njegova narav i smisao jer nije isto iščekivati liječnički nalaz i djevojku u koju ste zaljubljeni i osjećamo da to nisu ista iščekivanja. I znamo da nije uvijek u nama problem. Problem je u iščekivanju i može se dogoditi da nalaz bude drugačiji od našeg negativnog iščekivanja kao što se može dogoditi da djevojka više nikad ne dođe na stanicu što je drugačije od našeg dobrog iščekivanja.

Zato je iščekivanje teško i zahtjevno jer ne znamo što iščekujemo koliko god bili sigurni i uvjereni da znamo i lakše je uvijek čekati nego iščekivati jer iščekivanje bez svršetka je mučenje koje zarobljava u sadašnjem trenutku i ne da nam da bježimo ni u prošlost ni u budućnost, a dobro je bez stida i srama priznati da je nekad bijeg jedino i sretno rješenje u datom trenutku od robovanja iščekivanju koje nas sputava i ne da nam da se sjećamo i da maštamo. Dok čekamo barem se možemo sjećati prošlosti ili maštati o budućnosti jer dok iščekujemo ponekad ne možemo ništa ni sjećati se niti maštati.

U Sarajevu, 28. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Hayati Kayhan

O ljubavi

Iluzije nisu beskorisne. Iluzije su arhitektonski elementi stvarnosti koju izgrađujemo za sebe, arhitektura od koje stvaramo svoj privatni svijet i svoju privatnu stvarnost. Nisu sve iluzije dobre niti su sve zle. Najkreativnija od svih iluzija kojom stvaramo arhitekturu vlastitog privatnog svijeta i stvarnosti zovemo ljubavlju. Ljubav je stvaralačka iluzija koja bez temelja na neki poseban način izgradi cijeli čovjekov svijet i stvarnost. Ljubav počinje kao samoobmanjujuća iluzija koju slobodno biramo. Slobodno i svjesno se samoobmanjujemo. Samoobmanjujemo se o drugom o onom ili onoj koga ili koju volimo jer ljubav na početku nije moguća kao stvarnost o muškarcu ili ženi kojega/koju volimo jer bi odustali preplašeni stvarnošću osobe pred nama.

Počinjemo iluzijom ljubavi. Izgrađujemo stvaralački i kreativno naš privatni svijet ljubavi s voljenom osobom počevši uvijek s idealnom slikom drugoga onako kako ga mi gradimo u našem privatnom svijetu. Svijet ljubavi izgrađujemo slobodno, bez prisile, bez nagovaranja izgrađujemo ga kao iluziju o životu s voljenom osobom. Izgrađujemo ga od najboljih materijala koje nam može ponuditi iluzija ljubavi ili sami izmišljamo i stvaramo najbolje i najkvalitetnije materijale od kojih gradimo iluziju ljubavi. Riječima poput savršeno, neopisivo, nestvarno, predivno, prelijepo, čarobno, magično gradimo cijelu strukturu našeg privatnog svijeta iluzije ljubavi.

Gradimo i onda kada naš privatni svijet u koju smo smjestili voljenu osobu ne odgovara uvijek stvarnosti osobe koju volimo. Zamišljamo i razmišljamo kako će se voljena osoba promijeniti kako bi se prilagodila iluziji ljubavi i privatnom svijetu kojega smo izgradili samo za nas dvoje. Uvijek dopuštamo iluziji ljubavi da nas pobijedi svaki put kada se nadamo da će se voljena osoba promijeniti i svjesno i slobodno dopuštamo iluziji ljubavi da nas pobijedi. Kada nas iluzija ljubavi pobijedi ne mislimo da je riječ o porazu ili tome da konačno moramo izići iz svog privatnog svijeta i suočiti se sa stvarnošću. Mi vjerujemo da smo pobjednici opijeni iluzijom ljubavi koja nas i kad smo stvarno poraženi još uvijek nagrađuje kao da smo pobjednici.

Zato je iluzija ljubavi tako stvaralačka jer ne dopušta da vidimo i osjetimo poraz ili neuspjeh nego nas uvijek zavodi kao da smo vječni pobjednici kao kad dvoje ljudi žele pod svaku cijenu spasiti svoju ljubav. Drugi primjećuju da se tu nema što spašavati jer je već sve izgubljeno, nego radije treba napustiti brod kako se ne bi i njih dvoje utopili. Njih dvoje ne vide brod koji tone niti opasnost, vide samo jedno drugo koje treba pod svaku cijenu spasiti čak i pod cijenu vlastitog utapanja. Drugi ih sažalijevaju i njihovu borbu i ljubav nazivaju štetnom i opasnom iluzijom, a njih dvoje se za tu zajedničku iluziju bore do kraja do potpunog gubitka i propasti ili spasenja i novog života.

Njihova zajednička iluzija ljubavi toliko je stvaralačka da su izgradili svoj vlastiti svijet ljubavi vrijedan zajedničke borbe do kraja, vlastiti svijet kojega drugi vide samo kao opasnost, propast i neuspjeh. Drugi njihov svijet vide kao svijet bez temelja, svijet koji polako i neumitno tone i propada, svijet u kojem ih ništa više ne povezuje i ne spaja. Njih dvoje se zadnjim atomima snage bore za svoj svijet, svoju iluziju koju su gradili, gradili i gradili.

Uvriježeno je mišljenje da bi bilo i bolje i lakše da su od samog početka oboje bili čvrsto nogama na zemlji. U tom slučaju ne bi došli u stanje da spašavaju ljubav koja je ionako iluzija koju su izgradili i koja ih je orobila, a oni zauzvrat nisu dobili ništa. Ali kako bi se borili za svoju iluziju ljubavi kad bi ona bila tek obična i svakodnevna stvar jer oni se bore za ljubav ne zato što je svakodnevna i obična, nego jer je stvaralačka iluzija koja ima moć nad njima i boreći se oni se predaju iluziji ljubavi kao stvaralačkoj iluziji koja gradi njihov život i njihovu stvarnost.

Za većinu nas iluzija je aluzija na nešto nestvarno, što nije od ovog svijeta, nešto što je povezano s maštom, nešto što izmiče stvarnosti pa dobijemo i dobivamo savjete da se moramo osloboditi iluzija ukoliko želimo živjeti normalan ljudski život. Ali ako neki par koji u najvećem zanosu dijeleći iluziju ljubavi pitate što je to što oni imaju i što ih drži čvrsto vezane, ponovit će ono na što nas drugi upozoravaju da je opasno i da trebamo izbjegavati pod svaku cijenu.

Njih dvoje će reći kako imaju nešto nestvarno, nešto što nije s ovoga svijeta, nešto što izmiče stvarnosti. Odgovor većine bit će sumnjičavo upozorenje kako se trebaju što prije osloboditi iluzije u kojoj žive dok će oni reći kako im je ta iluzija pomogla da prebrode bolesti, krize, gubitke, neuspjehe i padove i kako je to jedina iluzija u kojoj žele sudjelovati svjesno i slobodno.

Iluzija ljubavi kao jedina iluzija čija stvaralačka moć nadilazi sposobnosti ljudskog jezika pa njezinu moć ljudi opisuju kao nestvarno, neopisivo, čarobno, magično, nije s ovog svijeta, poistovjećujući je s božanstvom. Ljubav između dvoje ljudi mora početi kao stvaralačka iluzija i što duže traje kao stvaralačka iluzija to će njih dvoje duže moći odolijevati žestokim napadima grube i brutalne stvarnosti čije je jedino nastojanje uništiti stvaralačku iluziju ljubavi i svesti je na svakodnevnu i običnu stvarnost.

Iluzija ljubavi se tome žestoko protivi i bori se sa stvarnošću, zato ljudi žele spasiti svoj brak, zato ljudi žele ostariti zajedno, zato ljudi žele učiniti sve što je moguće kada je riječ o njihovoj međusobnoj ljubavi da je produže, spase. Onog trenutka kada stvarnost preuzme vlast nad njihovom ljubavlju, stvaralačka iluzija ljubavi gubi svoju kreativnu moć da stvara njihove privatne, maštovite i nove svjetove ljubavi.

Ponekad čujemo kako se ljubav ugasila, ljubav prestala, ljubav zamrla. Ono što je prestalo je stvaralačka moć iluzije ljubavi da stvara nove svjetove i nove stvarnosti. Kada iluzija ljubavi u starosti smežurane ruke starice pretvara u ruke mlade princeze koje njezin muž, također starac, ljubi i dodiruje, nije li to iluzija? Naravno da jest. Jer njezine ruke nisu mlade niti su ruke princeze. Smeta nam i bode u oči kada starac starici na bolesničkom krevetu govori takve riječi poput princezo, ljubavi, sve moje.

Čak se osjećamo i nelagodno i neugodno. Ali to dvoje staraca nije briga za stvarnost, njihova stvaralačka iluzija ljubavi i u starosti izgradila je samo za njih njihov privatni svijet gdje su oboje još uvijek princ i princeza bez obzira što nama koji stvarnost gledamo grubim i svakodnevnim pogledom izgledaju kao dvoje umirućih koji se opraštaju jedno od drugog.

Pred takvom scenom ne može se ne zapitati o tome zbog čega i zašto je ljubav iako iluzija ipak stvaralačka iluzija koja iz našeg privatnog svijeta ljubavi prodire u samu stvarnost izgrađuje je i mijenja je i odakle uopće bilo kakva moć iluziji da nešto u stvarnosti promijeni? Nisu li za nas iluzije zato nepotrebne, opasne i beskorisne jer izgrađuju naše privatne svjetove, ali nas odvajaju od stvarnosti i naših stvarnih obveza i dužnosti? Ljubav je posebna iluzija čija posebnost leži u njezinoj tajanstvenoj moći da privatni svijet dvoje ljudi koji je izgrađen na maštanjima i snovima suprotstavi stvarnosti na tako snažan način da se i sama stvarnost ponekad mora prignuti pred njihovim maštanjima i snovima i ispuniti ih i tako dopuštajući ljubavi da kao iluzija prodre u stvarnost i tamo ostane kao nešto stvarno, opipljivo što se može dodirnuti, zagrliti.

Ljubav je najstvaralačkija od svih iluzija, rijetka iluzija čija se rijetkost osjeća i u tome što čovjek vjeruje da se nastavlja i nakon smrti, toliko rijetka da je čak i definicija boga izrečena kao ljubav.

Ljubav je najkreativnija i najmoćnija od svih ljudskih iluzija, jedina koja može iz iluzije, mašte i snova prijeći u grubu i brutalnu stvarnost i učiniti tu stvarnost smislenijom i sadržajnijom tako snažno da dvoje staraca koji nama izgledaju kao dvoje umirućih koji odlaze sebe doživljavaju kao dva anđela koji su tek uskrsnuli na vječni život u stvaralačkoj iluziji ljubavi.

Ljubav je iluzija, čuli ste to bezbroj puta. I jest iluzija. Jedinstvena vrsta iluzije i nazvati je iluzijom samo produbljujemo neznanje. Iluzija ili stvarnost ili oboje? Stvaralačka iluzija koja izgrađuje naše privatne svjetove mašte i snova koji silovito i snažno osvajaju stvarnost koja se protivi našoj stvaralačkoj iluziji ljubavi pretvarajući naše male svakodnevne stvarne svjetove u ponekad čudesne, maštovite i stvaralačke snove maštanja o ljubavi? Čudesna iluzija kojoj se slobodno i svjesno prepuštamo da nas opija i zavodi jer samo tako se možemo oduprijeti i izboriti sa stvarnošću? Ljubav je iluzija: opis koji komplicira stvari i ne daje zadovoljavajući odgovor o tome što je ljubav.

U Sarajevu, 25. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: alphaspirit

O gorčini

Gorčina je tihi ubojica duše, dugoročni, neumorni i uporni krvnik čovjekovog radosnog i vedrog duha. Gorčina se neprimjetno, dugotrajno i strpljivo taloži na nutarnjim žilama i venama čovjekove duše. Krvotok duše ispunjen radošću, zadovoljstvom, vedrinom gorčina mijenja neprimjetno novim krvotokom, krvotokom nezadovoljstva, bezvoljnosti, zavisti, mržnje, želje za osvetom. Zdrave stanice duše one koje kroz naše misli, ideje i sanjarenja prenose radost, entuzijazam, nadu, kreativnost zamjenjuju bolesne stanice gorčine one koje kroz našu nutrinu prenose ogorčenost, nezadovoljstvo, frustraciju. Gorčina je nepredvidiva bolest duha, teško je predvidjeti kad će se određeni simptomi gorčine pojaviti, na koji način, koliko snažno i prema kome. I kakve će posljedice ostaviti. Kakve god posljedice ostavi one neće biti dobre.

Kada odjednom poput šoka netko na nas istrese divlju bujicu uvredljivih i ponižavajućih riječi nakon godina mirnog života i šutnje, nismo li oduzeti do te mjere da se ne možemo pomaknuti s mjesta, a kamoli odgovoriti na ono što smo čuli? Kako su prošle prethodne godine i što se dogodilo i tko je osoba koja stoji preda mnom? Takva pitanja motaju se po našem umu jer se još uvijek ne možemo oporaviti od šoka. Pitamo se što smo učinili, gdje smo pogriješili, jesmo li krivi ili nismo? Onda kad se bijes i bujica smiri, pred nama se poput velikog i skrivenog mozaika, poput džinovske slagalice počne pojavljivati ono što stoji u pozadini svega. Gorčina. Jer nismo bili na raspolaganju, jer nismo bili dobri, jer nismo bili susretljivi, jer nismo bilo pažljivi. Bezbroj malih sitnih dijelova slagalice koju je drugi pred nas iznio u obliku gorčine. Počinjemo razumijevati da u gorčini ima nešto dijabolično, počinjemo razumijevati da u gorčini ima nešto ubojito jer je gorčina umalo ubila i nas i onoga tko je ogorčen na nas. Zato je gorčina tihi ubojica duše i naših međusobnih odnosa jer se godinama skuplja neprimjetno kao uspavani vulkan koji bez najave i predviđanja eruptira i uništi sve oko nas. Nažalost, ponekad i nas uništi i onda kada možda i nismo toliko krivi za tuđu gorčinu. Kada nam netko nakon godina šutnje i tišine saspe u lice tako razornu bujicu uvreda od koje se vjerojatno naš odnos nikada više neće oporaviti i biti kao prije, otkrivamo i jednu novu osobinu gorčine.

Otkrivamo da ono što prvo gorčina zahvati i ono što prvo obolijeva od gorčine jesu naša sjećanja, pamćenja, memorije i prošlost. Naše sjećanje i pamćenje je na prvom mjestu u kojega stanice gorčine poput ljutnje, mržnje, želje za osvetom navale i prodru. I ne samo da stanice gorčine zaraze pamćenje i sjećanje, one su tako bolesno razorne da i ona dobra sjećanja i pamćenja također budu zaražena, bolesna i na kraju potpuno istrunu. Znamo da se dogodilo u onom trenutku kada nam netko blizak izgovori uvrede, poniženja i psihička zlostavljanja zaboravljajući sva radosna i vedra sjećanja i memorije. To nas i čudi. Kako je on ili ona mogao zaboraviti vedra sjećanja, dobra pamćenja, zadovoljstva prošlosti koja smo međusobno dijelili, kako se dogodilo da u njegovoj ili njezinoj nutrini nije ostalo nikakvog sjećanja na zajedničku dobrotu, radost, zadovoljstvo, nježnost, blizinu, podršku? Kad dopremo do ovih pitanja tada ponekad možemo razumjeti razornu moć i snagu gorčine možda jedine duhovne bolesti koja se ne može medicinski dijagnosticirati, a opet ostavlja iza sebe vidljive posljedice i tragove svoga razaranja najintimnijih međuljudskih odnosa.

Osim što gorčina kao bolest duše prvo zahvaća čovjekovo sjećanje i pamćenje, gorčina tjera na šutnju i odgađanje. Gorčina čovjeka sili da šuti, da nakuplja u sebi, da taloži sve simptome u dubini svoje duše nastojeći ga tako ispuniti da gorčina postane oblik uživanja i željnog iščekivanja trenutka kada će provaliti iz nas. Tko se to nije našao u situaciji da u sebi taloži gorčinu, da je skuplja kao dragocjene kapi vode u pustinji u svojoj duši samo da bi je jednog dana poput žestoke poplave mogao ispljunuti iz sebe na drugoga? Onaj bolesni, ali opet ispunjavajući osjećaj kako ću joj ili kako ću mu sve reći kada dođe vrijeme i kako zasad treba šutjeti i trpjeti jer se vrelo gorčine još nije dovoljno zagrijalo i napunilo otrovom. Jer kad ispljunem svoju gorčinu na njega ili nju, mora biti dovoljno snažna bujica da ga spali do temelja njegove duše i da spali sve moguće mostove između nas. Gorčina uživa u čekanju, gorčina pronalazi duboku strast u odgađanju izbacivanja otrova iz mene prema nekom drugom i mi smo ponekad obuzeti tom bolesnom strašću da odgađamo i skupljamo otrov gorčine u sebi, ponekad smo poput zmije otrovnice koja može dugo u stanju hibernacije čekati da naiđe pravi plijen da u njega zarijemo duboko svoje zube i izbacimo sav otrov gorčine koji se u nama nakupio. Da jednim dubokim ugrizom gorčine paraliziramo i ubijemo svoj plijen i naš međusobni odnos.

Duhovno bolesno sjećanje, pamćenje, uživanje u čekanju i strast odgađanja čine tajni i skriveni sastojak gorčine, magični napitak kojim se opijamo svako malo trujući svoju nutrinu kako bismo je puni otrova mogli upotrijebiti kada dođe dugo željeni trenutak. Sjećanje i pamćenje na sve loše, na sve ono o čemu smo šutjeli, o čemu nismo govorili, uživanje u čekanju i odgađanju da vidimo izbezumljeno i zbunjeno lice drugoga kada ga ugrizemo gorčinom čine glavni sastojak otrova koji kako se u nama stvara i nas same pomalo truje i lagano ubija. Ali postoji u nama bolesna izdržljivost koja nas tjera da ne odustanemo od gorčine, bolesna izdržljivost koju otrov gorčine hrani kada malakšemo i poželimo odustati od osvete, mržnje, uvreda koje tiho, neprimjetno i strpljivo spremamo za drugoga. Bolesna izdržljivost da sami sebe iznutra razaramo i trujemo je također vrlo važan sastojak gorčine. I dok je vrijeme u mnogim događajima života naš neprijatelj jer ponekad prolazi prebrzo, uzima nam drage ljude, jedino je gorčini vrijeme prijatelj i gorčina i vrijeme su najbolji i najvjerniji saveznici. Gorčina vrijeme pretvara u vječnost. Za gorčinu da je izbacimo kao otrov na drugog vrijeme je od velike važnosti i igra jednu od najvažnijih uloga jer odlagati gorčinu, čekati da se čaša otrova gorčine do kraja napuni u nama stvara onaj bolesni osjećaj uživanja u vremenu kada ćemo za mjesec, godinu, desetljeće doći na svoje i drugoga otrovati gorčinom i pokušati ga uništiti. Zato su vrijeme i gorčina zavjerenici koji nas bez našeg znanja i dogovora uvlače u svoj pakleni plan kako bi nas zarazili bolešću i zarazili našu nutrinu, duh i dušu.

Obično znamo koji su sastojci određenih lijekova i koji su lijekovi potrebni za određene bolesti, rijetko ili gotovo nikad ne razmišljamo o tome koji su sastojci određene bolesti i kako se od nje obolijeva. Gorčina je nutarnja bolest u čijoj definiciji bi trebali biti sljedeći sastojci: zaražen krvotok duše nezadovoljstvom, mržnjom, željom za osvetom i zaražene stanice koje kolaju i kreću se čovjekovom nutrinom, zaraženo pamćenje, bolesno sjećanje na isključivo i samo zlo i loše, dugotrajna šutnja, odgađanje, čekanje, bolesna izdržljivost, vrijeme. Kada se ovi sastojci međusobno pomiješaju u odgovarajućim omjerima, dobije se bolest gorčine, trajno, dugotrajno ponekad neizlječivo oboljenje koje prvo i posebno razara i truje samog nositelja bolesti, a posljedično uništava ili teško ranjava i one koje bolesnik ugrize i ispusti otrov u njih.

U Sarajevu, 18. 4. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Teeramet Thanomkiat

O zaljubljenosti

Zaljubljenost je netolerancija, iako poseban, magičan i čaroban oblik netolerancije. Ponekad se javlja kao odbijanje da se prihvate nedostatci, ograničenosti i nesavršenosti osobe u koju ste zaljubljeni. Zaljubljenost kao netolerancija dolazi i do izražaja u različitim dimenzijama vašeg promatranja osobe u koju ste ludo zaljubljeni. Ne tolerirate da bi osmijeh osobe u koju ste zaljubljeni mogao biti običan i svakodnevan, nego je uvijek predivan, nadzemaljski, neopisiv. Ne tolerirate da bi boja očiju osobe u koju ste zaljubljeni ako je plava mogla biti neka obična i jednostavna plava boja. Ako su plave poput neba, nebo je bezbojno u odnosu na plavetnilo očiju, ako su plave poput mora, more je sivo i u najsunčanijem danu u odnosu na nečije plave oči. Zaljubljeni u nekoga ne tolerirate nikakve nesavršenosti, nedostatke i mane i time osobi postavljate vrlo visoke, ponekad i teško ispunjive zahtjeve.

Ne tolerirate bilo kakav odmor između međusobne razmjene poruka, ne tolerirate bilo kakvu promjenu plana kada ste već sve isplanirali, ne tolerirate odustajanja, loša raspoloženja, obveze, ne tolerirate ništa što bi moglo stati između vas i osobe u koju ste zaljubljeni. Ne tolerirate paket prijatelja i poznanika koji dolaze zajedno s osobom u koju ste zaljubljeni, teško podnosite navike koje vam se ne sviđaju, ne sviđaju vam se obveze koje osoba ima, zapravo iako gotovo nemoguće, veoma zaljubljeni ljudi su povremeno vrlo netolerantni prema onima u koje su zaljubljeni iako su uvjereni da su najtolerantniji prema osobama u koje se veoma zaljube.

Neobično je kako dvoje ljudi zaljubljenih jedno u drugo ništa ne toleriraju jedno drugom, a opet ne mogu jedno bez drugog kao da je u pitanju nekakva igra. Zaljubljenost jest na neki način iscrpljujuća igra netolerancije između dvoje zaljubljenih koja ima svoja pravila koje samo oni razumiju i samo oni znaju kako se igra po tim pravilima. Njihovi prijatelji sa strane ne razumiju njihovu igru, njihova pravila i što je toliko problematično ako netko od njih ima nekih obveza i ne može doći u dogovoreno vrijeme ili će kasniti zbog nečega što je naglo iskrsnulo. Zaljubljenost je netolerantna prema odsutnosti i čak se može reći da zaljubljenost pomalo i mrzi odsutnost i na svakom koraku pokazuje svoju netoleranciju prema odsutnosti. Zašto nisi došla na vrijeme? Gdje si bio prije pola sata? Čekala sam te sat vremena sama i pila kavu. Zašto se nisi javila, zvao sam te sto puta????? Sve ove rečenice koje dvoje zaljubljenih u žaru vlastite igre s vlastitim pravilima izgovaraju jedno drugom pokazuju koliko su i jedno i drugo netolerantni prema odsutnosti onoga u koga su zaljubljeni. Ali nije zaljubljenost netolerantna samo prema odsutnosti.

Zaljubljenost ponekad nema tolerancije ni prema samoći onoga u koga ste zaljubljeni niti tolerira previše slobodu onoga u koga ste zaljubljeni. Zaljubljenost smatra odsutnost, samoću i slobodu svojim neprijateljima i bori se s njima za naklonost osobe u koju ste zaljubljeni. Bezbrojne poruke, dugi pozivi, zajednička druženja, izlasci, šetnje pokazuju koliko zaljubljenost ne može i ne želi tolerirati odsutnost, samoću i slobodu nekoga u koga ste zaljubljeni. Ali pobunit će se oni zaljubljeni ako njihove emocije i ponašanje prema osobi u koju su zaljubljeni nazovete netolerancijom. Nije li želja zaljubljenog da osoba u koju je zaljubljena bude uvijek tu, uvijek prisutna, uvijek dostupna i nije li prirodno da zaljubljenost ne podnosi odsutnost, samoću i slobodu osobe u koju smo zaljubljeni? Nije li logično da zaljubljenost po svojoj naravi zahtjeva od drugog da uvijek i stalno bude s nama i da nam bude dostupan? Teško je govoriti o generalnom pravilu jer dvoje zaljubljenih ima svoju specifičnu igru i svoja specifična pravila i svoju posebnu i čarobnu netoleranciju.

Zaljubljenost u sebi nosi određenu sebičnost, želju da se osobu uvijek ima uza se pri ruci, želju da se osobu nikada ne pusti iz ruku, želju da se ne dopusti da osoba umakne našem pogledu, ali nismo li onda netolerantni prema osobi kad je uvijek želimo imati pri ruci, nikada je ne pustiti iz ruku i nikada dopustiti da umakne našem pogledu? Ne potvrđujemo li time da nemamo u sebi puno tolerancije kada ne dopuštamo drugome odsutnost, samoću i slobodu? Zaljubljenost i jest neobični oblik netolerancije, zbunjujući osjećaj, pomalo iscrpljujući, pomalo ugodan, pomalo euforičan, pomalo neobičan, pomalo strašan jer se dvoje zaljubljenih kreću između dvije pa gotovo nemoguće stvarnosti, između neutažive želje da budu netolerantni prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga istovremeno znajući da ukoliko pokažu toleranciju prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, postoji mogućnost da osobu izgube ili osoba izgubi za njih interes. I nikada ne mogu do kraja razlučiti i na pravi način odrediti granicu. Taj osjećaj zaljubljenosti koji je mješavina teško objašnjivih dojmova, ideja, osjećaja, misli ponekad se vidi u najbanalnijim svakodnevnim pitanjima koja onima koji nisu zaljubljeni ne znače ništa ili im se čudom čude.

Ponekad zaljubljena djevojka grozničavo razmišlja treba li momku poslati poruku sada ili za sat vremena ili možda ujutro ili možda za dva dana? Hoće li odgovoriti odmah ako pošalje, hoće li se sjetiti ako mu pošalje za dva dana tko je uopće ona? Nekome neupućenom ovakva pitanja su smiješna, ali njoj su pitanja u kojima kao da se radi o životu i smrti. Ponekad zaljubljen momak razmišlja hoće li odmah odgovoriti na poruku ili je pustiti da malo sačeka, hoće li joj prići da je pozdravi ili će se praviti da je ne zna da malo cijelu situaciju učini egzotičnom, tajanstvenom ili jednostavno nerazumljivom? Iako mogu izgledati banalna, ova pitanja su nekom mladiću od presudne važnosti za cijeli njegov život. Ili barem on tako misli. Konačno, kada počne igra između dvoje koji ovako razmišljaju, ta igra koju možemo zvati zaljubljenost dolazi sa posebnim pravilima igre samo za njih dvoje i svaka zaljubljenost između dvoje ljudi rađa potpuno novu igru sa potpuno novim pravilima koja se ne mogu primijeniti na igru nekog drugog para. Kada igra počne, obuzeti željom da budu jedno s drugim ne primjećuju netoleranciju kao jednu od osobina zaljubljenosti iako se oboje istovremeno bore i mrze odsutnost, samoću i slobodu onog drugoga nikada neće reći za sebe da nisu tolerantni, dapače reći će da su tolerantni i više nego bi trebalo.

I kad se zaljubljenost igra s pogledima dvoje zaljubljenih, ona ih ponekad čini slijepima upravo na dimenziju netolerancije koja postoji u zaljubljenosti. Zaljubljenost je najčudniji oblik netolerancije koji postoji između dvoje ljudi, jer dok svaku netoleranciju prati određeni osjećaj krivice i žalosti, zaljubljenost je jedina netolerancija u kojoj zaljubljena osoba ne osjeća krivicu i žalost, nego netolerancija pojačava osjećaj zadovoljstva i radosti, kao kad zaljubljena osoba ne želi pustiti od sebe osobu u koju je zaljubljena i ne poštuje njezinu želju za povremenom samoćom i slobodom. Jer zaljubljena osoba osjeća radost i zadovoljstvo što nekoga ima u svojim rukama i pred svojim očima, nekoga savršenog sa savršenim pogledom, osmijehom, očima.

I ako joj netko sa strane napomene da biti ludo zaljubljen znači biti netolerantan prema odsutnosti, samoći i slobodi drugoga, teško da bi se ikada složila s vama jer njezini osjećaji govore sasvim drugačije da što je više zaljubljena to je radosnija i zadovoljnija i da tu nema nikakve netolerancije prema bilo kome, svakako ne prema osobi u koju je zaljubljena.

Zato je zaljubljenost najneobičniji oblik netolerancije jer objektivno ne dati drugom da bude odsutan, slobodan i sam znači ne biti tolerantan, a opet subjektivno zaljubljena osoba se najbolje osjeća upravo kad je najnetolerantnija prema osobi u koju je zaljubljena. Nisu sve tolerancije i netolerancije tako jednostavne i lagane za shvatiti i zaljubljeni to najbolje znaju jer iako ponekad najnetolerantniji na svijetu jedno prema drugom, istovremeno izgledaju najsretniji i najradosniji među parovima koje susretnete na ulici iako netolerancija ostavlja iza sebe krivnju, tugu i žalost. Zaljubljenost iako nikada nije i neće biti do kraja objašnjiva, ostaje vrlo poseban i tajnovit oblik netolerancije između dvoje zaljubljenih i jedino njih dvoje razumiju svoju vlastitu igru sa svojim vlastitim pravilima.

To što se dvoje zaljubljenih ljute i čude kad im kažemo da su zapravo netolerantni jedno prema drugom samo pokazuje da ne razumijemo njihovu igru i njihova pravila ili smo zaboravili da kad smo bili zaljubljeni bili smo jako netolerantni prema osobi u koju smo bili zaljubljeni, ali opet kao nekim čudom ili magijom smo oboje bili sretni i ljutili smo se i čudili kad su nam sa strane govorili da smo netolerantni jedno prema drugom, a mi smo samo bili zaljubljeni jedno u drugo. Ni danas nam nije jasno zašto je zaljubljenost oblik netolerancije jer kad smo bili zaljubljeni, osjećali smo da smo najtolerantniji prema svima, svemu i svakomu, a posebno prema osobi u koju smo bili zaljubljeni iako je drugima sve to izgledalo potpuno drugačije. Svaka pojedinačna zaljubljenost između dvoje zaljubljenih je posebna, magična i čarobna netolerancija koju nitko osim njih dvoje ne može razumijeti, možda i jedina netolerancija koja ljude ne čini nesretnima i žalosnima nego radosnima i ispunjenima.

Biti zaljubljen/zaljubljena znači tolerirati do maksimuma prisutnost, blizinu, miris, osmijeh, pogled, dodir osobe u koju ste zaljubljeni i istovremeno to znači biti netolerantan/netolerantna prema odsutnosti, samoći, slobodi te iste osobe i tako sebe staviti u paradoksalan položaj kojega sami ponekad ne možete objasniti ni sebi ni drugima. Jer dok ne dopuštate da između poruka koje razmjenjujete prođe nekoliko sekundi, istovremeno osjećate i potrebu da ponekad malo i budete i odsutni, i sami i slobodni, ali niste to u stanju jer bilo kakva odsutnost, samoća i sloboda u vama izaziva duboku  i tupu bol i tako nastavljate iscrpljujuću igru zaljubljenosti, tu čarobnu i magičnu igru netolerancije između vas i onoga ili one u koga/u koju ste zaljubljeni i koji/koja je zaljubljena u vas.

Zaljubljenost je iscrpljujuća igra netolerancije koju ponekad ne možete prestati igrati, a ponekad se i bojite prestati igrati i radije igrate jer to daje neobičnu boju vašem svakodnevnom svijetu i magičnu i čarobnu boju vašem svakodnevnom  životu.

U Sarajevu, 13. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O gubitku

Ponekad gubimo. Gubimo pomalo od svega. Gubimo pomalo od stvari, pomalo od ljudi, pomalo od života, pomalo od radosti. Tu i tamo kada sabiremo, kao da sabiremo naše gubitke. Izraelski pisac Amos Oz u svojoj autobiografskoj knjizi Priča o ljubavi i tmini sada kao odrastao čovjek opisuje samoubojstvo majke kad mu je bilo dvanaest godina u različitim periodima svoga života na koji način je taj gubitak djelovao na njega, njegovog oca i obiteljske veze.

U jednom dijelu Oz piše kako je gubitak majke, njezina smrt bila jedina stvar o kojoj on i njegov otac nikad nisu razgovarali, nijednom. Njegov otac je umro a da nikada nisu riječi prozborili o njegovoj majci. Opis kojega Oz donosi proizlazi iz općeljudskog iskustva da svaki veliki gubitak mora uključiti nekakvu vrstu šutnje i šutnja o gubitku može, kao u slučaju njegova oca, potrajati do kraja života. Svaki gubitak osobe koja ima značenje za čovjekov život uključivat će šutnju koja može potrajati doista veoma dugo. Tu šutnju zbog gubitka Oz opisuje sljedećim riječima: „Nismo razgovarali ni kad je umrla. Od dana njezine smrti do dana smrti moga oca gotovo dvadeset godina poslije, nas dvojica o njoj nismo razgovarali ni jedan jedini put. Ni jednu jedinu riječ. Kao da nikada nije ni postojala. Kao da je njezin život bio jedna cenzurirana stranica otkinuta iz sovjetske enciklopedije“.

Gubitak osobe, gubitak drugoga ne mora uvijek biti fizički, ali i kad nije fizički, gubitak će uključivati šutnju ili barem djelimičnu šutnju o toj osobi. Rijetko tko veselo brblja ili želi govoriti previše o nekome koga je izgubio. Šutnja je sastavni dio gubitka, ali samo kod gubitka osobe, kod gubitka živog čovjeka mi šutimo. Kada gubimo stvari, predmete, ključeve, torbice, mobitele pa čak kad ih i ne pronađemo o njima ne šutimo pred drugima, njih čak i ne spominjemo. U ovom kratkom odlomku iz autobiografskog djela Amosa Oza nalazi se jedna neobična činjenica vezana za nas ljude. Mi samo šutimo kad gubimo jedni druge i šutnja može potrajati dugo ponekad i predugo, ali uglavnom ne šutimo kad izgubimo neku stvar ili neki predmet. Šutnja koja nastaje nakon gubitka živog čovjeka je znak nezamjenjivosti osobe u našem životu. Stvari i predmete možemo zamijeniti relativno brzo, zato o njima ne šutimo kad ih više nemamo. Ali kada izgubimo živu osobu bilo da je umrla ili nas je ostavila i otišla svojim putem, rađa se šutnja kao svijest da je živi čovjek prisutan u našem životu na neki način bio nezamjenjiv.

I ta šutnja o kojoj Amos Oz pripovijeda u ovom kratkom odlomku podsjetnik je da su ljudi koje smo na ovaj ili onaj način izgubili barem nama bili nezamjenjivi. Šutnja njegovog oca o smrti njegove majke upućuje na to da je majka njegovom ocu bila nezamjenjiva, iako se njegov otac kasnije ponovno oženio. Činjenica da je njegov otac šutio cijeli život ističe nezamjenjivost njegove majke u životu njegovog oca. Šutnja ne znači držati uvijek jezik za zubima, ne govoriti i biti nijemi cijeli život, nego šutjeti o nezamjenjivoj osobi. Ne šutimo li i sami ponekad o našim voljenima dok preko usta prevaljujemo bezbrojne slogove i slogove riječi, rečenica i tekstova. Šutjeti ne znači ne govoriti, nego samo šutjeti i ne govoriti o onome ili onoj koju smo izgubili.

Gubitak uključuje snažan emotivni naboj kojega Amos Oz opisuje i naziva bijesom i on sam opisuje ga na sljedeći način: „Plakao bih i preklinjao bez srama, grlio joj noge, možda bih se čak pretvarao da sam izgubio svijest ili bih sam sebe tukao i udarao sve dok se ne bi pojavile modrice, kao što sam nju vidio da čini u trenutcima očaja. Ili bih navalio na nju kao ubojica, bez oklijevanja podigao vezu i smrskao je o njenu glavu. Ili bih je izudarao peglom koja je stajala na polici u kutu sobe. Ili bih iskoristio njenu slabost, legao na nju, zavezao joj ruke na leđa, zgrabio i uništio sve te njene tablete, pilule kapsule, otopine, tinkture, sirupe.“ Bijes uvijek slijedi gubitak. Čak i kad izgubimo neki predmet ili stvar poput ključeva hvata nas bijes, ali taj bijes traje kratko i taj se bijes javlja u trenutku kada smo izgubili ključeve, ali on brzo i prolazi. Kada izgubimo živog čovjeka, dragu i voljenu osobu, bijes se javlja kasnije, može se čak javiti i nakon desetljeća ključanja u nama i provaliti u našim zrelim i kasnim godinama. Bijes zbog gubitka osobe može se dugo taložiti u nama, biti skriven u nama godinama i onda odjednom eksplodirati i to na osobu koju smo izgubili. Naš bijes usmjeren je na onoga koga više nema s nama, nije usmjeren na nas niti nekoga drugog, nego ponekad na onog koga smo izgubili kao što Amos Oz opisuje svoj bijes zbog gubitka majke i taj bijes usmjeren je na nju. Zanimljivost tog bijesa nije u njegovoj razornoj moći kao da je riječ o bijesu koji želi uništiti. U pitanju je bijes koji vraća u život izgubljenu osobu, neobičan bijes koji ne razara, nego svojom snagom vraća u naš život izgubljenu osobu.

Kada bijes zbog gubitka popusti, dolazi posljednji osjećaj, posljednje iskustvo, osjećaj žaljenja kojega se nikada ne možemo i nećemo osloboditi. Amos Oz žaljenje opisuje jednom prekrasnom slikom u jednoj rečenici: „…i ujutro se više nije probudila, čak ni kad je zarudjela zora i kad ju je između listova fikusa u bolničkom vrtu počela dozivati vesela, silno začuđena ptičica, zvala ju je i zvala uzalud, no bez obzira na to pokušavala je opet i opet, i još i danas katkad pokuša“. Ove riječi Amos Oz napisao je 2001. godine u dobi od 62 godine o svojoj majci s kojima i završava njegovo izvanredno autobiografsko djelo. U nekoliko rečenica o gubitku majke sažeo je jednu generalnu sliku osjećaja ili iskustva gubitka nekoga tko više nije s nama bilo da fizički više nije među nama bilo da nas je napustio i otišao svojim životnim putem.

Svaki gubitak sastavljen je na različite načine od šutnje, bijesa i žaljenja koji se međusobno isprepliću, sukobljavaju, hrvaju i vraćaju u čovjekov život poput iznenadnih i nepredviđenih valova koje nije moguće predvidjeti i kontrolirati. Nekad šutimo jer smo nekoga izgubili, nekad smo bijesni na osobu koju smo izgubili, a nekad žalimo za izgubljenom osobom, i sve troje i šutnja i bijes i žaljenje su ponekad usmjereni na osobu koju smo izgubili i sve troje vodi prema toj osobi na ovaj ili onaj način iako ni u jednom od toga troje nema mržnje, želje da se uništi i razori. I šutnja i bijes i žaljenje gotovo pa nemoguće su ipak ništa drugo nego jedna posebna ljubav i trajna čežnja za izgubljenim živim čovjekom i samo u slučaju gubitka šutnja, bijes i žaljenje nisu rušilački nego izgrađuju samog čovjeka i njegov odnos prema davno izgubljenoj osobi.

Čini se kako Amos Oz ne prihvaća ideju kako se čovjek mora prije ili kasnije pomiriti s gubitkom osobe, živog čovjeka jer nije moguće uvijek i do kraja nastaviti živjeti kao da se gubitak uopće nije dogodio, ostaje samo nemogućnost da predvidimo u kojem razdoblju našeg života će se javiti gubitak, hoće li doći iznenada tiho kao šutnja, hoće li doći glasno kao bijes ili će doći kao plač u obliku žaljenja. Mi to doživljavamo na različite načine. Nekad mislimo na izgubljenu osobu i cijeli dan šutimo i ne želimo govoriti, nekad nas obuzima bijes na njezin iznenadni i neobjašnjivi odlazak pa bjesnimo u sebi, nekad nas obuzima žaljenje, teško opisiv osjećaj kada u punom svijetu boja, lica i riječi vidimo crno, ne želimo gledati lica i zanijemimo. Svi ti osjećaji su podsjetnik kako se nikada nećemo pomiriti s gubitkom i da gubitak u nama otvara ponekad isuviše dubok ponor praznine da bi ga i najjače ljubavi i najzvonkiji osmijesi mogli ispuniti.

Možda za nekoga Amos Oz nije uspio izreći temeljne oznake gubitka, možda samo izriče svoj osobni osjećaj o tome kako je smrt njegove majke na njega djelovala i djeluje i tad kada u dobi od 62 godine zapisuje sve gore navedene rečenice. Možda se netko neće složiti s njegovim podsvjesnim inzistiranjem da je nemoguće do kraja pomiriti se s gubitkom i da je možda bolje odustati od pokušaja da se pomirimo s tim. Ipak, kao da je Amos Oz uspio u nekoliko rečenica sažeti često nama teško opisivo stanje u kojem se tu i tamo nađemo kada nekoga izgubimo.

Kada mladić i djevojka prekinu nakon višegodišnje veze pa dane i tjedne provode u zamračenim sobama, izbjegavaju bilo kakav kontakt s vanjskim svijetom, nije li u toj zamračenoj sobi bez svijetla prisutan gubitak sa svim svojim elementima, nije li mračna i zagušljiva soba i šutnja i bijes i žaljenje? Kada postoji strah od bilo kakve ljubavi nakon razvoda braka, nije li taj strah samo gubitak prisutan sa svim svojim elementima i šutnjom i bijesom i žaljenjem? Kada postoji strah, nelagoda i neugoda od bilo kakve komunikacije nakon što nas je netko bez objašnjenja ostavio, nije li strah zapravo gubitak sa svim svojim elementima i šutnjom i bijesom i žaljenjem?

Svi smo mi na ovaj ili onaj način, cjelovito ili potpuno, trajno ili privremeno nekoga izgubili i gubitak nas prati danas i sada kao šutnja, sutra i za koji dan kao bijes, a uskoro će nas loviti kao žaljenje mirisima, riječima, gestama, bojom glasa izgubljene osobe. Kada šutimo, kada smo bijesni, kada žalimo, možda se samo bojimo reći sebi da smo nekoga izgubili i da se ne možemo i nećemo nikada s tim pomiriti iako možda nismo toliko kadri sažeti naš gubitak u nekoliko rečenica kako je to duboko i iskreno učinio Amos Oz u svojoj Priči o ljubavi i tmini.

Svatko može pokušati poniknuti negdje duboko u sebe, u onu teško ispunjivu prazninu i promisliti za sebe je li gubitak uvijek sastavljen od šutnje, bijesa i žaljenja i je li Amos Oz u pravu ili nije kada između redaka kojima opisuje gubitak majke piše kako se čovjek nikada ne može pomiriti s gubitkom voljene osobe i zato ponekad šuti, ili bijesni ili žali.

Ili umjesto svega toga piše kao Amos Oz o svom gubitku jer u slučaju Amosa Oza  pisanje kao da je i u njegovim zrelim godinama podsjetnik da se nije pomirio s gubitkom i njegovo pisanje izriče iskustvo mnogih koji šute, koji su bijesni i koji žale, mnogih koji ne mogu predvidjeti i znati kada će šutjeti, kada će bjesniti i kada će žaliti, mnogih koji ne mogu predvidjeti kada će ih gubitak pohoditi i podsjetiti na nekoga koga su izgubili kao što je i ona ptičica iz rečenice uporno pokušavala svojim pjevanjem i cvrkutanjem reći kako je i ona osjetila gubitak kada je izgubila voljenu osobu, pjev ptice istovremeno je bio i šutnja i bijes i žaljenje i zato je Oz mogao zapisati tu rečenicu jer samo u rijetkim trenutcima moguće je čak i da čovjek i ptica osjete na isti način da su izgubili nekoga i oboje o tome progovore na sebi svojstven način. Da je ptica iz njegove rečenice mogla pisati o svom gubitku, napisala bi vjerojatno isto kao što je zapisao i Amos Oz, a da je Oz mogao umjesto ptice pjevati njezinim glasom, njegovo pjevanje i cvrkutanje zvučalo bi isto kao njeno. Rijetki su trenutci kada dvoje bića na sasvim drugačijoj ljestvici života kao što su čovjek i ptica mogu istovremeno progovoriti na isti način o gubitku voljene osobe, kao što su nevjerojatno dragocjeni trenutci kada se dvoje ljudi stope u jedno dok se međusobno u šutnji, bijesu i žaljenju ujedinjuju kako bi podijelili svoje gubitke onih kojih više nema.

U Sarajevu, 9. 4. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; copyright: Nadezdha Prokudina

Exit mobile version