Kategorija: Filozofija

O moći

Moćniji rijetko očekuje da bi jednog dana mogao klečati pred onim koji sada pred njim kleči pognute glave. Moćniji se nikad ne pita o budućnosti i mogu li se karte preokrenuti u korist slabijeg, moćniji uvijek grabi ono što se trenutno nudi. Moćniji gleda kao na fantaziju mogućnost da će u budućnosti biti nemoćan. Jer ne može vidjeti budućnost, moćniji je uvijek slijep prema onom što dolazi i što se ima dogoditi uvjeren da je njegova moć osvajajući sadašnjost jednom zauvijek osvojila i budućnost.

Moć je bezgranično sljepilo, ogromna pustinja sadašnjosti u čijoj daljini onaj koji ima moć ne nazire svoju vlastitu nemoć i kraj. Moć privlači jer kao pustinja skriva od čovjekovog pogleda ono što se nalazi izvan te pustinje, a to su granice i kraj moći. Moć je jedna od rijetkih, možda čak i jedina pustinja u kojoj čovjek ne osjeća glad, ne osjeća žeđ, ne osjeća potrebu za drugim čovjekom u kojoj se čovjek hrani samim sobom sve dok moć i čovjek ne postanu jedno. U pustinji moći čovjek se ne osjeća samim jer toliko uživa u samom sebi da njegova ljubav prema vlastitoj slici nadilazi uobičajene ljudske, sitne i svakodnevne narcisoidnosti i sebeljublja. U pustinji moći okružen sam sobom dokle god mu seže pogled čovjek samog sebe proglašava božanstvom i kao usamljeni bog vlada samozadovoljan vlastitom veličinom. Njegova božanska sjenka prekriva cijelu pustinju i sve one koji se na svoju nesreću nađu u njegovoj blizini.

Kao božanstvo vlada nemilosrdno i brutalno onda i samo onda kada se među ljudima pojavi netko tko upre prstom u njega i glasno izgovori kako je došao s druge strane pustinje gdje postoje granice i nemoć i da on koji je moćan i vlada nije nikakvo božanstvo nego tek zabludjeli jadnik i luđak koji se nikada nije pokušao pokrenuti iz vlastite pustinje moći kako bi vidio što stoji izvan njenih granica. Onaj koji ima moć i koji ju čvrsto drži u svojim rukama se boji izići na granice pustinje kojom vlada i žestoko progoni lutalice koji svjesni nemoći i prolaznosti zalutaju u njegovo kraljevstvo i prokažu ga uzvikujući kako će i on kao božanstvo jednom ili krvariti ili oslabiti i nestati.

Jednom kada uzurpira moć, čovjek se najviše plaši da će se pojaviti neki bijednik i otkriti svima njegovo lažno božansko porijeklo. Moćan čovjek se plaši nemoćnog jer narav je moći da skriva istinu o božanstvu onoga koji je sebe proglasio ljudskim božanstvom dok je nemoć također kako brutalna tako i nemilosrdna u otkrivanju istine o onome koji je zgrabio moć u ruke i sebe proglasio vladarom nad ljudima otkrivajući o njemu ono što se nikako ne smije saznati. Da on nije nikakvo božanstvo, nego tek opčinjeni prolazni i propadljivi stvor koji je stjecanjem moći pomislio da je stvorio svijet i čovjeka iako se na njegovim rukama i njegovom tijelu vide i osjećaju tragovi granica, prolaznosti i nestanka.

Moćan vlada mirno i dugotrajno bez velikih napora sve dok među onima nad kojima vlada živi fantazija kako je on božanskog porijekla, drugačiji od svih ljudi koji su ikada imali moć u rukama, besmrtan i vječan. Moćan je uvijek protiv novih istina, novih otkrića i najveći grijeh koji može napraviti onaj koji je podložan moćnom, tj. koji je nemoćan, jest otići izvan granica njegove moći i tamo negdje otkriti da ima i tamo moćnih, ali da svi oni stare, slabe i umiru i da su oni također sebe proglasili bogovima, ali njihovi grobovi svjedoče o tome da to zasigurno nisu nikada bili. Jer ako nemoćan išta zna, on zna da božanstvo mora biti vječno i ne može umrijeti.

Nemoćan ako se vrati tamo gdje moćan vlada, nosi sa sobom najstrašniju od svih istina za onoga koji ima moć. Istinu da moćan nije božanstvo i da njegovo vrijeme i život imaju svoj kraj bez obzira koliko onaj koji posjeduje moć prekrivao i skrivao tu istinu. Tako nemoć donoseći sa sobom običnu i svakodnevnu istinu koju čovjek tu i tamo doživljava i vidi bez potrebe za velikim znanjem i umovanjem postaje opasna i treba je ukloniti. Treba ukloniti i nemoćnog jer je nositelj neugodne, ali nužne istine. Istine da onaj koji ima moć ni po čemu nije poseban u odnosu na sve druge koji su prije njega imali i veću moć od njega, ipak su umrli i nestali i nikakva ih moć nije mogla spasiti od nestanka i propadanja.

Moćni međusobno liče jedni na druge, slični poput bezbroj identičnih slika jedne te iste stvari i jer su takvi međusobno se razumiju, pomažu i drže se zajedno. Najčešće se drže zajedno kako bi sačuvali od upitnih pogleda, neugodnih pitanja najveću laž kako su oni božanskog porijekla i kako je njihova moć vječna i besmrtna. I tu laž brane svim silama od istine koja je nemoćna. Nemoćna istina koja onima koji su pod njihovom vlašću ne pomaže puno što znaju da je njihova moć prolazna i smrtna. Međutim, kada se nemoćna istina o umiranju svake moći i onoga koji ju posjeduje okrene protiv njih samih, dovoljan je jedan zalutali nemoćnik koji će uprijeti prstom u njih i glasno uzviknuti gle vidio sam druge slične njima koji sebe proglasiše božanstvima i moćnicima, eno im grobovi pored puta pored grobova onih koje su tlačili, progonili i ubijali. I moć se polako rastoči kao crvotočina bez obzira koliko joj vremena trebalo da umre i nestane.

Moć i moćan se najviše boje ideje i znanja koje nemoćan može otkriti o njima tamo gdje su ljudi izvan njihove moći još uvijek slobodni i moćnike gledaju kao one koji nisu božanstva, nego smrtnici zapetljani u vlastite narcisoidnosti i egoizme. Moć i moćan su uvijek protiv novog, nove ideje, nove misli, novog istraživanja, novog otkrića i strogo zabranjuju nekad i po cijenu života da se o njima otkrije nešto novo, nešto što bi njihovo božanstvo svelo na ono što svi drugi o sebi znamo da jesmo: prašina, kosti i grobni spomenik. Moćan se uvijek i najviše plaši za svoje božansko porijeklo jer samo s njim druge može držati u strahu i poslušnosti. Čim se otkriju prvi znaci prolaznosti i nestanka, moćan se povlači i skriva od očiju i onih koji su mu najbliži i povlači se u sebe pitajući se kako je došlo do toga da njegovo božanstvo postane tako krhko, slabo, puno kostiju i mesa koji se polako tope i gase.

Između moćnog i nemoćnog postoji razlika u pogledu na pustinju u kojoj žive. Moćan niti izlazi niti napušta granice svoje pustinje kojom vlada moć niti dopušta da bilo tko ili bilo što dođe i naseli se u njegovoj pustinji kojom vlada brutalno i nemilosrdno. Moćan je slijep na svijet izvan vlastite pustinje i uvijek želi oslijepiti i sve druge koji u njegovo područje dođu s drugačjim pogledom, vizijom, novošću, idejom i misli.

Nemoćan prelazi iz jednog područja u drugo, ide od pustinje do pustinje, prelazi granice moći i moćnika noseći sa sobom nove istine i nove ideje i onu najopasniju zbog koje ga redovito progone i protjeruju: da moć i moćan nisu nikada bili božanstva jer nisu božanskog porijekla i da su o sebi lagali da su bogovi jer to zasigurno nisu. Nemoćan prolazeći kroz pustinje ljudskih moćnika nailazi na njihove kosti i grobove svjestan istine kako je prolaznost i kraj sudbina svih pa i onih najmoćnijih među nama i kako tu nema ničega božanskog.

Moć nemoćnog je u njegovom čistom i jasnom pogledu na pravu istinu o moći i moćnicima svijeta, a nemoć moćnog je u njegovom neizlječivom sljepilu i laži o vlastitoj veličini i trajanju. Moćan se boji nemoćnog i istine koju sa sobom nosi o njemu, a nemoćan se ne boji moćnog jer o njemu već zna istinu.

Moć je istinska nemoć jer je uvijek prožeta strahom od istine. Nemoć je prava moć jer istina koju nosi sa sobom je istina koja oslobađa čovjeka od bolesne zablude da je bog samo zato jer danas posjeduje moć, zaveden iluzijom da se njegove ljudske ruke kojima sada čvrsto drži moć jednog dana neće pretvoriti u kosti i prašinu i nadgrobni spomenik na kojem piše: ovdje počiva zabluda koja je mislila da je moć božanstvo i vjerovala da je on bog.

Jer nemoćan zna najvažniju istinu o sebi i najstrašniju istinu o moćnom: božanstvo je besmrtno i vječno, a grobovi moćnih doduše svojom ljepotom i raskoši pokazuju moć, ali otkrivaju da u tim grobovima ne počivaju bogovi, nego zabludjeli čovjek koji je jednom davno zaveo sebe mišlju kako njegova moć nikada neće proći i nikada neće prestati valjda misleći da je prekrasna grobnica simbol moći, a ne ljudske krhkosti i prolaznosti.

U Sarajevu, 22. 7. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Neil Lang

O promjeni života

Ne možemo početi život iz početka jer ga ne možemo presjeći na međusobno odvojene i nepovezane živote. Ostajemo trajno obilježeni i označeni našim vlastitim životom. Volimo se pohvaliti kako počinjemo život iznova, ali nikada nećemo moći početi život iznova. Najdalje dokle dopire naša snaga jest promjena u životu, ali promjena u životu nije novi početak života. I sve što ide uz životne promjene poput olakšanja, slobode, novih planova i bilo čega što zovemo novim i uzbudljivim nisu novi početak niti življenje života iz početka. Kada uđemo u život više nikada nećemo moći biti na početku života. Iskustva života koja kroz vrijeme naberemo u sebi ne dopuštaju da vlastiti život izrežemo na komade koji ne pripadaju nikakvoj smislenoj cjelini. Život prije razvoda i nakon razvoda nije novi život niti život življen iz početka, nego promijenjen život i razvod ostaje dio života i podsjetnik na neuspjeh. Život prije bolesti i nakon bolesti nije novi život življen iz početka, nego promijenjen život i bolest ostaje dio života i prijetnja životu.

Promjene u životu kojima težimo nisu novi život i ne možemo dobiti novi život i novi početak. Sa svakom životnom promjenom mi nemamo na raspolaganju novi život, uvijek nam na raspolaganju ostaje jedan život i naš život. Jedan život i naš život izbrazdan je mnoštvom promjena, ali ga promjene ne mogu učiniti tuđim životom niti ga mi možemo dati drugom da više ne bude naš život. Što se dogodilo u životu, dogodilo se jednom i dogodilo se nama jer bolest se dogodila našem životu kao promjena, a ne nečijem drugom životu. I posljedice se događaju našem životu i događaju se nama, a ne drugom. Promijeniti život nikada neće biti identično želji životu iznova ili životu iz početka. Dobrodošle promjene života u starosti kako bi se bolje osjećali i bili zdraviji su potrebne i poželjne promjene. Ipak ove promjene neće nam dati mogućnost da se vratimo na početak života.

Promjene koje činimo u životu činimo jer vjerujemo da život može imati novi početak i da ga možemo početi iznova. Recimo, ljudi nakon razvoda, smrti, tragedije, stradanja vjeruju da počinju život iz početka ali nepovjerenje, strah, malodušnost i pesimizam ipak čovjeka smještaju u stvarnost gdje spoznaje da je promjena dobra, važna, korisna i velika, ali je promjena daleko od novog početka života. I ono što zovemo novim, uzbudljivim još uvijek je samo promjena, ali nije novi početak života. Bježimo u novu zemlju i novi grad da počnemo život iz početka i brzo otkrivamo da naš život i jedan život ostaju teret na našim ramenima. Teret je možda lakši s novom promjenom. Ostaje ipak istina da osjećamo teret koji nas pritišće unatoč dobrodošlim promjenama. Uvijek postoji mogućnost da izbjegnemo promjene u životu i moguće je pronaći ispriku za promjenu ili protiv nje. Ne postoji isprika i ne možemo tražiti od života da nam se ispriča i zabraniti mu da bude moj život i da bude jedan život. Kao sjenka koje se ne možemo otresti ni života se ne možemo otresti promjenom. U promjenama života mi tražimo mogućnost da život više ne bude moj i da ne bude jedan. Razmišljati tako znači željeti da ja više ne budem ja, nego netko drugi.

Kada mijenjamo život, želimo pobjeći od neminovnog. Želimo pobjeći od spoznaje da je život moj i da je život jedan. Kada želimo pobjeći od životnog neuspjeha, o kakvom god da je neuspjehu riječ, mijenjajući život pokušavamo život tako gledati da ne bude više moj život i da više to ne budem ja. Ljubavni i bračni brodolomi sa ozbiljnim posljedicama za ljude, obitelj i njihovu djecu uvijek traže radikalne promjene po mogućnosti da nakon brodoloma to više ne budem ja i da to više ne bude moj život. Nemoguće je pobjeći. Svugdje nas sustiže ta spoznaja da je to naš brodolom, naš neuspjeh, naša djeca, naša obitelj. I tako će ostati bez obzira na razloge. Uvijek će ostati u nama spoznaja da je to naš život, a ne život drugih. Razlozi mogu objasniti i pomoći razumjeti zašto se dogodilo, ali ne mogu ukloniti znanje da je to naš život.

Doći će promjene možda tako velike i duboke da ćemo misliti kako smo konačno počeli život iz početka i kako onaj život više nije moj i kako u onom životu to nisam bio ili bila ja. Promjene će opet prije ili kasnije ustuknuti pred neupitnim autoritetom života koji će svom snagom tražiti zadovoljštinu i optuživati kako je to moj život i ne mogu pobjeći od njega i kako će on uvijek ostati samo moj život i samo jedan život. I život će se podsmjehivati mojim promjenama i ideji kako je moguć nov život iz početka odvojen od života koji je možda nedavno završio neuspjehom i katastrofom. Život nam ne dopušta da ga režemo na dijelove koji ne pripadaju jedan drugom i život ne dopušta da ima protiv sebe život koji bi bio drugačiji od njega samog. Život je jako ljubomoran i on sebe smatra isključivo i apsolutno jednim i mojim životom i nikada neće pristati da ga se dijeli na živote jednake njemu. Život uvijek za sebe traži prvenstvo i prvo mjesto i neće pristati ni na šta manje od toga.

Život se neće protiviti promjenama, on će ih poticati i tražiti. Pri prvoj pomisli da bismo mogli od njega pobjeći i početi novi život koji će biti naš i jedan život će nas okovati i neće to dopustiti. Život nas neće zarobiti tako što će nam zabraniti da se krećemo, putujemo i bježimo. Život nas neće ni pokušati zarobiti na tako očit način. Život je isuviše mudar i previše je vidio i doživio da bi nas na tako jednostavan način spriječio. Život će nas pustiti da bježimo i da putujemo i da idemo kud želimo. Život će biti strpljiv s nama i život može godinama šutjeti i ne govoriti ništa. Kad pomislimo da smo promjenama uspjeli početi život iz početka, kad pomislimo da imamo život koji je naš i koji je jedan, ali je novi i nema nikakve povezanosti sa starim životom, tad će nas život lagano ubosti negdje gdje nas boli. Podsjetit će nas da nemamo novi život. Podsjetit će nas da je još tu i da je oduvijek tu. Podsjetit će nas da je on oduvijek i još uvijek moj život i jedan život. Neće nas podsjećati velikim gestama i velikim čudima. On će nas podsjećati malim bockanjima, probadanjima, ubadanjima po cijeloj našoj nutrini tek toliko da osjetimo da nas boli i tek toliko da primijetimo da nemamo novi život, nego imamo još uvijek samo njega. Tu i tamo ako se budemo opirali bolovima koji dopiru iz naše nutrine, pojačat će bol dozivajući nam u sjećanje slike u kojima ćemo jasno vidjeti da ga nismo pobijedili i da mu nismo pobjegli. Život ne voli previše one koji se mire s njim i prihvaćaju da je on moj život i jedan život. Životu je takav stanodavac kojega život nastanjuje pomalo dosadan. Život više voli one među nama koji uvijek mijenjaju život misleći da tako stvaraju novi život odvojen od njega.

Život je i cinik. On potiče sve naše promjene. Život nas sam najviše uvjerava da moramo praviti promjene i mijenati život. Život nam čak i laže da je moguć nov život, moj život i jedan život koji neće imati nikakvu povezanost s njim. I kada nas dovoljno umori od promjena, onda nam se pomalo cinično nasmije u lice znajući da nijednom promjenom nismo mogli pobjeći i stvoriti jedan novi i moj život daleko od njega. Kako se nositi s takvim cinikom i takvim lažovom koji sve zna o nama, ali nam ništa ne želi otkriti, nego nas svojski i uporno potiče na promjene znajući pri tom da će on uvijek ostati i biti moj život i jedan život i da ne mogu nikakvom promjenom stvoriti sebi novi život?

Sa životom se nosimo kao s neprijateljem za kojega znamo kako će završiti i za kojeg znamo što će se nama dogoditi ako mu se suprotstavimo. Nije nam život neprijatelj, ali nije li neprijateljstvo znati da promjena ne može stvoriti novi život i svejedno čovjeka ludo poticati na promjenu? Nije li to laganje? Ne smatra li nas život neprijateljima jer šutimo i znamo da promjenom nećemo pobjeći od njega, ali opet se trudimo i stalno mijenjamo? Između nas i života vlada prešutni dogovor koji ne dopušta da jedan na drugoga dignemo ruku i uništimo se. Znamo da nas život zavodi na to kako ćemo promjenom stvoriti novi život bez njega, a i život zna da to znamo, ali prešutno sudjelujemo u njegovoj igri i pravimo promjene. Između nas i života postoji oduvijek prešutni dogovor da oboje znamo sve jedno o drugom i to što se mijenjamo i to što nas život potiče na promjene dio su tog dogovora. Prešutno se slažemo kako nikada nećemo moći imati moj, jedan i nov život odvojen od ovoga života sada i prešutno se slažemo da nikada neće biti moguće.

Životnim promjenama produžujemo igru životu koju je život za nas smislio. Igru koju život rado igra i igru u kojoj možda život jedino istinski i uživa. Igru promjena u životu kojom nas život zavodi kako ćemo promjenom stvoriti jedan novi moj život koji će potpuno biti odsječen od sadašnjeg. Život zna da nas zavodi i mi znamo da nas zavodi. Igra se sastoji u tom znanju da nas život zavodi, ali i u tome da i mi znamo da je to zavođenje i da su životne promjene način kako nas život zavodi i volimo tu i tamo biti zavedeni životom. Igramo. Ponekad pobijedimo i promjenom iznenadimo život, ponekad izgubimo i promjena ojača poziciju života, dogodi se da bude neriješeno i stojimo u mjestu i mi i promjene i život.

Sve je dobro dok se igramo i dok nam se pruža mogućnost da igramo sa životom igru promjena i novog života. Najteže je za svakoga od nas i za one koje poznajemo kada igra prestane jer s prestankom igre prestaju promjene, prestaje život i prestajemo mi. Sve dok igramo živi smo. Kad igra prestane, tko zna možda igru nastavljamo s nekim Drugim? Volimo igrati igru promjena sa životom, zavoditi ga i pustiti mu da nas zavodi i zbog te igre ne bi se bunili kada bi se igra nastavila još malo kada promjene, život i mi prestanemo postojati ovdje među svim tim silnim igračima koji također kao i mi igraju se sa životom zavodeći ga i puštajući ga da ih zavede tom magičnom riječju promjena, iza koje se krije zavodljivi osmijeh života kao mog, jednog, ali apsolutno novog i nije nikakva tajna da svi volimo i pustimo da nas taj osmijeh s vremena na vrijeme osvoji i zavede.

U Sarajevu, 2. 7. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

O sjećanju

Ponekad i mali događaj izvuče na površinu sjećanje na nešto ili nekoga. Kroz život prolazimo kroz mrežu sjećanja koja su raspoređena po godinama koje su prošle, mjestima u kojima smo živjeli, ljudima koje smo susreli i koji su u nas utisnuli sjećanje na sebe. Od nas se očekuje da živimo stvarnost dana koji je pred nama. Od nas se zahtjeva da živimo sada i ništa drugo. Sjećanje je na zlu glasu kao prepreka ostvarenju onoga sada i danas. Sjećanje je loše kao iluzija koja nas udaljava od onoga što je pred nama sada. I kad živimo samo u onome sada i ovome danas teško je zatvoriti um tako da nijedno i nikakvo sjećanje ne može ući u njega niti iz njega izići. Tjednima živimo u onom danas i onom sada ohrabreni da smo svladali sjećanje koje nas je udaljavalo od sadašnjosti. I onda slučajno naiđemo pored nečega nevažnog, beznačajnog, neprimjetnog i sjećanje se provuče kroz granice uma i izroni na površinu. Kao kad prođete pored nekoga i učini vam se da boja očiju podsjeća na nečije oči. Sjećanje na nečije oči izbije na površinu i onda u očima onih koje susrećemo vidimo oči onoga ili one koje se sjećamo i onda kada boja i oblik očiju ne odgovara sjećanju.

Sjećanje je moćno. Sjećanje je snažno. Sjećanje može tako obojiti stvarnost da u svemu što vidimo, dodirujemo i mirišemo pronalazimo sjećanje na nekoga. Kao kad mislite da osjećate miris nečega što je naglo izronilo na površinu vaših osjetila. U svemu kao da osjećate poznati miris kojega je sjećanje sačuvalo za vas i sebe uvjeravate da je to taj miris. Ponekad iako idemo za onim što su sjećanja sačuvala za nas, idemo ne za stvarnošću nego za sjećanjem. Kada nas sjećanje na nečije oči obuzme i mi u drugim očima tražimo istu boju i oblik, mi tražimo sjećanje na oči, sjećanje  koje u nama živi i čuva boju i oblik njegovih ili njenih očiju. I život ponekad prolazi u potrazi za sjećanjima koje su u nas utisnule slike predmeta, stvari i ljudi i kao da ne tragamo za stvarnošću, nego tragamo za sjećanjem na predmet, stvar, čovjeka. Ne pronalazimo ono što tražimo jer sjećanja ne možemo pronaći u stvarnosti. Sjećanje možda čuva stvarnost, ali nismo sigurni čuva li stvarnost sjećanje.

Tragajući neumorno za nečim što je utisnuto u našem sjećanju, prestanemo razmišljati da sjećanje nije stvarnost i da i ako nađemo nešto ili nekoga, naći ćemo stvarnost, ali nećemo naći sjećanje zbog čega smo i počeli tražiti i tražimo. Kada pronađemo oči čija boja i oblik izgledaju kao njegove ili njezine, oči koje su se utisnule u naše sjećanje, što smo pronašli? Ako smo pronašli sjećanje na oči, onda nismo pronašli stvarne oči zbog kojih je naše sjećanje postoji. Ako smo pronašli stvarne oči, zaključujemo da su lijepe, ali ne odgovaraju savršeno onim očima koje smo sjećanjem zabilježili. Naše sjećanje i stvarnost nisu identični i to nas razočara i deprimira. Zašto ne možemo pronaći te oči skrivene u našem sjećanju? Zašto kad pronađemo oči koje su slične, nismo sretni otkrićem? Zašto oči kojih se sjećamo i stvarne oči koje gledamo nisu iste, zašto su samo slične?

Zato što se u nama odvija sukob sjećanja i stvarnosti i stvarnost koju živimo prožeta je nepreglednom mrežom sjećanja koju ne vidimo. Stvarnost uzrokuje sjećanja i tek sa stvarnošću sjećanje oživi i izroni. Stvarne oči neke žene ili nekog muškarca čuvaju se u nečijem sjećanju i svi smo mi dio nečijeg sjećanja i netko je dio našeg sjećanja. Nitko od nas nije do kraja uronjen u stvarnost i dio nas postoji u sjećanju drugog i bez njegovog sjećanja na nas ni mi ne bismo postojali. Ne možemo nikada živjeti u onom sada u onom danas jer nikada do kraja ne možemo živjeti u stvarnosti. Darovali smo boju svojih očiju nečijem sjećanju i on ili ona ga je uzeo iz stvarnosti i sačuvao u sjećanju. Darovali smo nekom oblik svog osmijeha, boju svog glasa, dodir svoje ruke i taj netko ga je sačuvao u svom sjećanju. I naš osmijeh, naš glas više ne postoje u stvarnosti. Postoje u njegovom ili njezinom sjećanju i mi ne možemo njega ili nju tražiti jer više nismo stvarni. Ali on ili ona može tražiti nas kada sjećanje na naš glas ili boju očiju izroni na površinu njegovog ili njezinog uma.

Što više darujemo to više prestajemo biti stvarni i postajemo sjećanje. Sve dok cijelo naše biće ne postane za nekoga sjećanje. Onaj ili ona čije smo sjećanje postali može nas možda susresti u stvarnosti, ali nas neće prepoznati ili nas neće željeti jer mi smo stvarni u njegovom sjećanju i on ili ona traži sjećanje i ne traži više nas kakvi smo u onome sada i onome danas. Uzalud je naše ponavljanje kako smo to mi i kako se nismo promijenili. Uzalud uvjeravamo da naše oči imaju onu istu boju i oblik, da naš glas ima onaj isti zvuk. Onaj kome govorimo više ne sluša stvarnog mene ili tebe, on traga za svojim sjećanjem na nas nadajući se da će negdje u stvarnosti pronaći sjećanje misleći da je time pronašao stvarnog tebe ili mene. Nije li zbog toga sjećanje zbunjujuće? Kada susretnemo osobu koju nismo dugo vidjeli i uvjerava nas da je to on ili ona, zašto smo sumnjičavi kao da ne vjerujemo ili nismo sigurni?

Jer mi već odavno ne tražimo stvarnu osobu, mi tražimo sjećanje na nju. Lutamo u potrazi za sjećanjem, tražimo oči, glas, osmijeh koji nam se jednom darovao i utisnuo u nas stvarajući sjećanje. Susretnemo osobu koja se jednom utisnula u nas i prešla granicu prelazeći iz stvarnosti u sjećanje i ne možemo prihvatiti da je riječ o istoj osobi. Uporno sebe uvjeravamo da to više nije on ili ona iako se stvarnost trudi uvjeriti nas u suprotno. Što smo očekivali tragajući za svojim sjećanjem i pronalazeći osobu koja je stvarna? Očekivali smo da se sjećanje na nju i stvarnost tako susretnu da između sjećanja i stvarnosti nema razlike. I u tom susretu između našeg sjećanja i stvarnosti otkrivamo da sjećanje zaustavlja vrijeme i mijenja stvarnost. U susretu našeg sjećanja i osobe mi smo na strani sjećanja. Sjećanje je i nas same zaustavilo u vremenu. Uvjereni smo da osoba pred nama ne odgovara sjećanju jer to više nisu te oči, taj osmijeh i taj glas. Sjećanje ne samo da nas je zaustavilo i zamrzlo u vremenu, ono sad mijenja stvarnost koja je pred nama. Zato kažemo osobi da to nije on ili ona.

Sjećanje je zamrzlo vrijeme i nas. I za nas sjećanjem je sve stalo i prestalo. Sjećanje ne može pokrenuti jednom zaustavljeno vrijeme zato sjećanje nastoji promijeniti stvarnost. Iz tog razloga tvrdimo da njegove ili njezine oči nisu one oči iz našeg sjećanja i tvrdimo da on ili ona nije stvarna osoba jer sjećanje želi pod svaku cijenu promijeniti stvarnost i ne želi odmrznuti odavno zamrznuto vrijeme da se pokrene. Mreža sjećanja kojom je premrežena stvarnost svakog od nas je poput ogromne ledene površine zamrznutih trenutaka vremena do kojih se tu i tamo ponekad probije pokoja zraka stvarnosti. Sjećanje je zaustavljeni i zamrznuti dio vremena od kojih se sastoji stvarnost našeg života poput komada leda koji u sebi skriva život koji je dugo bio zamrznut i u stanju dubokog sna.

Ljudi koje susrećemo koji su nam darovali neki dio sebe postali su dio tog zaustavljenog i zamrznutog svijeta sjećanja. Ali i mi smo darovali nekome dio sebe i postali smo dio njegovog ili njezinog sjećanja. Svatko od nas je ujedno i darovatelj sjećanja i čuvar sjećanja. Svatko od nas je istovremeno zaustavljeno i zamrznuto vrijeme u nečijem sjećanju i istovremeno zaustavljamo i zamrzavamo vrijeme sjećanjem na nekoga.

Mi smo unikatni komadi leda koji su zamrzavaju i zaustavljaju  vrijeme i u čijim dubinama se poput dubokog sna čuvaju nečije oči, ruke, lice. Mi smo sjećanja koja hodaju, dišu i govore, mi smo mreže sjećanja koje su razapete u vremenu. Kao što netko mrežom želi nešto zaustaviti i mi kao živuće mreže sjećanja nastojimo zaustaviti vrijeme, zamrznuti ga da zauvijek u sebi sačuva boju i oblik njegovih ili njezinih očiju. Mijenjamo stvarnost sjećanjem jer ne želimo dopustiti sjećanju da pokrene i odmrzne vrijeme. Sjećanje je sigurno utočište od promjenjive i prevrtljive stvarnosti. Kao što su nam nečije oči uvijek ljepše kad imaju istu lijepu boju i isti lijepi oblik koji se ne mjenja. I kao što nismo previše povjerljivi prema očima koje su prevrtljive i čiji se oblik pa i boja povremeno mijenja. Imamo više povjerenja u sjećanje nego u stvarnost čime ponekad potvrđujemo da je sjećanje ono što vlada našom stvarnošću mijenajući je sve dok sama stvarnost ne postane zamrznuto i zaustavljeno vrijeme, sve dok promjenjiva stvarnost ne postane zamrznuto i zaustavljeno sjećanje.

U Sarajevu, 29. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jozef Polc

O trajanju

Jedina loša i negativna mjerna jedinica neuspješnosti ljudskog života zove se trajanje. Svaki ljudski život u odnosu na trajanje osuđen je na neuspjeh. Ne trajemo koliko bismo voljeli i željeli, nego koliko je određeno. Neuspješnost da trajemo onoliko koliko bismo željeli životne uspjehe i trajanje života na kraju svede na nulu. Svede na onu vrstu neuspjeha kojim se označava nešto što kao da nikada nije ni postojalo. Neuspjeh kao da nikada nismo postojali nije obični neuspjeh kao kad nešto u životu propustite. Ostati sam u životu bez igdje ikoga još uvijek nije takav neuspjeh kao što je neuspjeh kao da nikada niste postojali jer vas se nitko više ne sjeća i za vaše se postojanje ne zna. Ne moći u životu pronaći trajno mjesto stanovanja, biti putujući nomad nije neuspjeh u odnosu na neuspjeh u kojem se na spominjanje vašeg imena zbunjeno odmahuje glavom jer nitko nikada nije čuo za vas.

Najteži neuspjeh je završiti tako da vas nema više ni u čijem sjećanju i pamćenju. Jer mi ponaviše želimo trajati onoliko koliko bismo voljeli, a ne onoliko koliko nam je vrijeme predvidjelo da trajemo. Iza sebe ostavljamo djecu, unučad i praunačad jer želimo trajati. Svoditi našu čežnju za trajanjem na puko biološko razmnožavanje i prenošenje gena promašuje razumijevanje naše duboke želje da trajemo i onkraj fizičkog jer kad nas više nema, oni koje smo ostavili u svijetu kao svoje oni su za nas mi i u njima mi trajemo. Iza sebe ostavljamo sve ono čime druge želimo podsjetiti kako želimo trajati i kad nas ne bude u fizičkom svijetu. Spomenici, statue, književnost, poezija, arhitektura sve se to slijeva u jednu veliku rijeku naših čežnji za trajanjem. Želimo trajati, ali ne na način da zaboravljamo tko smo, da zaboravljamo odakle smo, da zaboravljamo iskustva ljubavi, dobrote, radosti, boli. Želimo trajati tako da u sebi nosimo sva ona iskustva koja su izgradila jedinstveno ljudsko biće koje zovemo ti, odnosno ja. Želimo trajati s punom svijesti o našim snovima, našim uspjesima, našim željama, našim nadama. Želimo trajati s punom svijesti o svim mirisima jeseni koje smo doživjeli, o svim dodirima koje smo razmijenili, o svim okusima koje smo probali. Želimo trajati onako kako sebe sada i danas vidimo i doživljavamo. Želimo trajati svjesni ljudi koje smo susreli, svjesni putovanja koja smo prošli, puteva kojima smo hodili i gradova koje smo posjetili. Želimo trajati ne izgubivši nijedan dijelić bilo kojeg dragocjenog iskustva koje nas je izgradilo u osobu koja sam sada i koja sam danas.

Naš život je uvijek neuspjeh jer ne traje, nego završava jednog konkretnog dana u nekom konkretnom mjestu i kao konkretni ja i ti prestajemo postojati. I tu ne možemo učiniti previše. Produžujemo trajanje žvotu i svojski se trudimo da trajanje bude što duže. Trajanje je ipak neumoljivo i na beskonačnoj traci vremena naše trajanje već je izmjereno mjesecima, danima, godinama. Možda bismo voljeli kad bismo mogli trajati poput beskonačne trake vremena bez početka i bez kraja prikupljajući beskonačan broj dobrih, radosnih i smislenih životnih trenutaka i susreta. Najdalje što dolazimo u produženju vlastitog trajanja jesu naši potomci koji na beskonačnoj traci vremena počinju trajati zajedno s nama i onda nastave trajati malčice duže od nas. Ali i naši potomci imaju nažalost izmjereno trajanje, svoj početak i svoj kraj. Trajanje nije isto kao i živjeti život sa sviješću da se rađamo i umiremo i da se tu ne može ništa ni učiniti ni promijeniti. Trajanje je čežnja da možemo biti i postojati onkraj vremena i smrti, izvan svakog početka i svršetka. Čežnja za trajanjem odbljesak je vječnosti u nama samima jer mi ne želimo trajati ponovo i ponovo uvijek imajući početak i kraj. Mi ne želimo trajati na mjeru i svaki put prolaziti radost zbog početka i strah zbog kraja čak i onda ako bi to trajanje bio vječni krug rođenja i radosti i umiranja i žalosti. Mi ne želimo trajati na beskonačnoj traci vremena pa čak i onda kad bi bilo moguće beskonačno ponavljati nove godine života, rađanja i umiranja. Želimo trajati izvan vremena i njegovih beskonačnih ciklusa i želimo trajati s punom sviješću o sebi i svemu što nas je pretvorilo u konkretnu osobu koja smo sada, odnosno danas.

Trajati bez radosti koju osjećamo danas nije trajanje, trajati bez osjećaja da nas je netko nasmijao nije trajanje, trajati bez sjećanja na nečiji osmijeh, ljubav, dobrotu, plemenitost nije trajanje. Želimo trajati, ali tako da sve ono što jesmo danas ide zajedno s nama i s nama trajno ostaje. Trajanje u kojem vječno osjećamo radost jer nas je netko nasmijao ili smo mi nekoga usrećili, trajanje  u kojem vječno prebiremo svoja sjećanja na drage ljude, trajanje u kojem vječno vodimo zanimljive razgovore, trajanje u kojem smo vječno zaljubljeni, trajanje u kojem vječno osjećamo poznate i ugodne mirise i okuse svjesni da postojimo i oni zajedno s nama je trajanje koje želimo. Vječnost bez sjećanja, pamćenja i samosvijesti o samom sebi i svemu onome što me opisuje kao konkretnog ja odnosno konkretnog ti nije ništa manje strašna od pomisli da poslije fizičkog trajanja nema ništa. Vječnost bez moje svijesti o meni samom, vječnost bez mogućnosti da imam pamćenja i sjećanja na sve i svakoga, vječnost koja bi me učinila vječnom biljkom koja vegetira bila bi strašnija i od fizičkog nestanka konkretnog mene.

Kada ogrebemo s površine naše duše sve one slojeve koji nam smetaju da iskusimo čežnju za trajanjem tada shvaćamo da čeznuti za trajanjem nije ništa drugo nego čežnja za vječnošću u kojoj konkretan ja i ti postojimo oslobođeni trake vremena koja je zabilježila dan našeg rođenja i već je zabilježila dan našeg fizičkog kraja. Čežnja za trajanjem je želja da se oslobodimo straha dok gledamo kako se traka vremena koja prolazi polako približava i nama i prijeti nam prvo desetljećima, pa godinama, pa mjesecima dok nam ne pođe prijetiti tjednima, danima, satima, minutama i na kraju sekundama. Čežnja za trajanjem je i želja da izbjegnemo prijetnju vremena i strah od vremena, želja da nas se konačno prestane mjeriti na bilo koji način. Trajanjem želimo doći u položaj da promatramo vrijeme sa sigurne udaljenosti svjesni da nas vrijeme više ne može izmjeriti i sustići i da traka vremena više ne izgleda tako prijeteće, nego liči na ugodnu vožnju vlakom od prve do zadnje stanice i da odbrojavanje koje čujemo više ne može utjecati na nas jer smo u fizičkom smislu prestali trajati kao ograničeno biće s početkom i završetkom.

Čežnja za trajanjem duboko je zapretana u našu nutrinu i nije uvijek lako doći do nje. Ali je možemo naslutiti kao čežnju i kao trajanje koje ne prestaje u onim trenutcima našeg fizičkog trajanja za koje želimo ili barem zamišljamo da traju vječno. Naše fizičko trajanje često je protkano opasnostima, strahovima, stradanjima, gubitcima, ratovima, patnjama i umiranjima i ponekad uslijed pritiska fizičkog trajanja, ne možemo ili ne želimo povjerovati da u nama postoji čežnja za trajanjem koja nadilazi naše fizičko tijelo i unaprijed određeni broj godina. Međutim, zna se dogoditi da u nestalnostima i teškoćama našeg fizičkog trajanja primjetimo odbljeske vječnosti u onim događajima za koje pomislimo kako bi bilo lijepo da traju vječno i da taj trenutak vječno traje i mi zajedno s njim. Ti rijetki i dragocjeni trenutci u kojima pomišljamo kako bi ovaj zagrljaj trebao trajati vječno, ova radost bi trebala trajati vječno, ovaj osmijeh bi trebao trajati vječno, ova ljubav bi trebala trajati vječno su trenutci čežnje za trajanjem kada čežnja duboko usađena u nas izroni na površinu našeg lica i očiju i kada na jedan gotovo neprimjetan trenutak osjetimo da bismo željeti takvo trajanje, da bismo željeli takvu vječnost ako je ima i ako postoji.

Mi želimo trajati i naša čežnja za trajanjem sasvim je drugačije naravi od želje da budemo zdravi, uspješni i lijepi. I čežnja za trajanjem kao da maglovito i neznatno otkriva da ju je u nas usadio netko tko već oduvijek vječno traje, netko tko je ispunio čežnju za trajanjem i želi je podijeliti s nama tako što nam želi darovati ispunjenje svih naših čežnji u kojima ćemo vječno trajati svjesni da sam to konkretan ja i konkretan ti i da se savršeno sjećam i pamtim svih ljubavi, radosti, osmijeha, smijeha koje sam prikupio kroz svoje kratkotrajno fizičko trajanje na traci vremena koja je zabilježila moje trajanje s dvije gotovo nevidljive točke na početku mog života i na kraju mog života.

Jer za traku vremena ja sam samo dvije sitne točke. Jedna na početku i jedna na kraju koje su obilježene sekundama, minutama, mjesecima i godinama. Ali za nekoga tko mi želi ispuniti čežnju za trajanjem i tko mi želi darovati trajanje izvan vremena, moje postojanje zabilježeno je kao najvažniji događaj u postojanju i povijesti fizičkog svemira i zabilježeno je kao čežnja jednog svijesnog bića da traje i onda kada prestane postojati kao dvije sićušne točkice na nepreglednoj traci vremena.

U Sarajevu, 23. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

O razgovoru i šutnji

Razgovor s drugim nije razmijena riječi i informacija o nečemu što nas zapravo ne zanima. Razgovor nije gluma kako bi drugome sakrili vlastitu dosadu i ravnodušnost o onome o čemu govori. Opet glumljeni razgovor je duhovno naporan jer zahtjeva stalnu budnost i oprez da drugi ne primjeti našu nezainteresiranost. U razgovoru koji nas ne zanima i u kojem ne želimo sudjelovati podijeljeni smo na dvoje, na vanjskog čovjeka koji se pretvara da sluša i nutarnjeg čovjeka koji ulaže veliki napor da ostane priseban i sačuva ulogu i glumu koju igra vanjski čovjek. U razgovoru u kojem nas ništa ne povezuje sa sugovornikom i u kojemu ne želimo stvarno sudjelovati oprez i koncentracija moraju biti tako dobri i precizni da dobar dio razgovora odlazi na moje razmišljanje o tome je li sugovornik primjećuje da me ne zanima ono što govori? Je li se vidi u mojim očima, na licu, mojim gestama, položaju tijela da me ne zanima ono o čemu govori i da se dosađujem?

Jedan dio naših međusobnih razgovora su glumljeni razgovori. Razgovori koji nas ne zanimaju iskreno, razgovori u kojima ne bismo ni sudjelovali da nas neka obveza društvena, obiteljska, poslovna ne prisiljava da sudjelujemo u njemu. Glumljeni razgovori plod su različitih prisila koje ne možemo izbjeći i zahtjevaju solidnu glumačku sposobnost u izražavanju divljenja, čuđenja, interesa za ono što nam drugi govori iako bismo najradije uživali u tišini i šutnji. Razgovor koji dominira nad nama kao nepisana i trajna obveza ostavlja malo prostora i mogućnosti da čovjek šuti radi sebe i zbog uživanja u samoj šutnji. Ljude koji ne bi uvijek razgovarali i koji bi željeli češće šutjeti nego razgovarati nekako se promatra kao asocijalne i teško uklopive u društveno zamišljene oblike ponašanja. Ukoliko čovjek šuti iznad i izvan nekog izmišljenog vremenskog okvira u kojem se može šutjeti, stavlja se u prostor sumnje i obilježja psihološkog i psihičkog poremećaja. I šutnja je tako postala psihološki i psihički poremećaj jer čovjek koji šuti, ne sudjeluje u razgovoru ili nema interesa za razgovor obilježen je kao netko tko je iz određenih razloga „udaren u glavu“.

Tako čovjek koji bi se povukao u sebe ili u šutnju postaje predmet promatranja kao neka posebna vrsta tek otkrivene životinje za koju se nije znalo da postoji i razgovor je terapija pomoću koje će se otkriti kakva je to životinja i po čemu se ona razlikuje od životinja koje hodaju na dvije noge i stalno govore i razgovaraju. Je li moguće razumjeti kako u svijetu govora i razgovora gdje se svugdje i o svemu mora govoriti i razgovarati ima onih koji žele i vole šutjeti radi uživanja u šutnji i susreta sa šutnjom? Zašto onoga koji nije zainteresiran za razgovor, koji svoje vrijeme i riječi želi zadržati više u sebi nego pružiti drugima karakteriziramo kao čudaka, asocijalnog i neprilagođenog? Nije li time i šutnja postala čudna, asocijalna i neprilagođena? Zašto je razgovor jedina mjerna jedinica čovjekove prilagođenosti ljudima s kojima razgovara, ne bi li čovjek koji šuti u grupi koja stalno o nečemu razgovara mogao također biti prilagođen čovjek? Zašto oni koji razgovaraju izmišljaju kriterij za kojega nemaju podlogu i onoga koji među njima šuti i nije previše raspoložen i ne želi sudjelovati u razgovoru obilježavaju određenim imenima koja asociraju na njegovo nepripadanje društvu? Nije im palo na pamet da čovjek koji češće šuti možda voli slušati? Nije li šutnja dok toliki govore i razgovaraju o svemu, svačemu i svakomu način slušanja razgovora? Možda je šutnja sudjelovanje u razgovoru slušanjem drugog.

Naše predrasude o šutnji su toliko rasprostranjene da smo izmislili mjeru šutnje i odredili koliko tko treba i može šutjeti ako želi biti dio razgovora. Ukoliko šuti duže od našeg zamišljenog i izmišljenog kriterija za šutnju, brišemo ga s liste sugovornika i ne pozivamo ga više da bude dio razgovora. Kriterij trajanja šutnje toliko je grub i oštar da više ni šutnja od nekoliko sekundi nije dopuštena ukoliko se želi biti dio prostora razgovora. Sve je podređeno razgovoru i sve je razgovor, i o svemu i svakomu se mora razgovarati. I razgovor i govor bez mjere i granice s vremenom prerasta u brbljanje i koještarije, važno je razgovarati da bi se razgovaralo bez ikakvih obzira o čemu se razgovara i o kome se razgovora.

Onaj koji šuti ne mora biti i nije uvijek onaj koji je povučen, nezainteresiran, ravnodušan i ne želi razgovarati. Onaj koji šuti ponekad želi šutjeti i samo slušati da bi se prisjetio i dozvao u pamćenje što je intimni i duboki razgovor s drugim. Onaj koji šuti ponekad želi otrgrnuti razgovor iz zaborava u koji je razgovor zapao zbog nametnute obveze da uvijek i svugdje moramo govoriti i moramo razgovarati. Šutnja želi izvući iz zaborava ljepotu i tajnu razgovora. Šutnja također želi umanjiti broj glumljenih razgovora, onih razgovora koji nisu razgovori nego duhovni napor da ostanemo pribrani kada nas razgovor ne zanima i u njemu ne želimo sudjelovati, ali silom obveze moramo biti prisutni barem gestama tijela i grimasama lica. Šutnja ne samo da spašava razgovor od zaborava i otkriva njegovo pravo i duboko značenje, šutnja ujedinjuje ona dva čovjeka u jednu osobu kako bi nakon šutnje i tijelom i duhom bio prisutan u razgovoru i kako čovjek ne bi morao ulagati ogromni napor i glumiti da ga razgovor zanima i da u njemu želi sudjelovati. Šutnja i najdosadniji razgovor može učiniti novim i drugačijim, dok stalni i neprekinuti razgovor i one naše međusobno najintimnije razgovore pretvara u brbljanja i puku razmjenu informacija gdje više nijedno od nas dvoje stvarno ne sudjeluje, barem ne duhom, dok glumimo licem da nas razgovor zanima.

Nije svaka šutnja nekakvo povlačenje u tišinu, bijeg od ljudi, odustnost zvukova, riječi i glasova. Ima i takvih šutnji. Kada kažemo da šutnja izvlači razgovor iz zaborava i iznosi na svjetlo njegovo stvarno značenje, onda govorimo o šutnji koja sluša razgovor tako što čovjek u sebi šutljivo, strpljivo i smireno razmišlja o razgovoru i odbija sudjelovati u razgovoru sve dok mu šutnja ne ponudi poticaj da se uključi i odredi smisao i značenje razgovoru u kojem sudjeluje. Šutjeti u razgovoru ne označava bježanje i skrivanje od drugog s kojim se razgovara, nego označava strpljivo i mirno slušanje drugog, označava vrijeme u kojem čovjek prestaje glumiti da sudjeluje u razgovoru. Šutjeti u razgovoru znači prestati glumiti i dijeliti sebe na dva čovjeka koji jedan drugog podržavaju u glumi dok s drugim razgovaraju. Šutjeti u razgovoru znači reći sebi kako je vrijeme da prestanem igrati igru razgovora, a igrati igru razgovora znači brbljati, i kako je vrijeme da se nutarnji i vanjski čovjek međusobno dogovore i odluče o smislu i svrsi razgovora. Šutjeti u razgovoru znači duboko iskreno i intimno unutar sebe odlučiti je li razgovor u kojem sudjelujem važan, potreban, presudan, značajan ili je riječ o brbljanju u kojem ne želim više sudjelovati jer mi je dosta glume koje stvarno brbljanje pretvara u prividno istinski razgovor. Stav, smisao i svrha razgovora određuju se u šutnji kojom slušamo drugoga ili druge kako razgovaraju.

Kada šutnja prestane i iziđemo iz sebe, mi smo već odlučili je li razgovor u kojem drugi sudjeluju i u koji nas pozivaju da se priključimo istinski razgovor ili brbljanje u kojem više ne želimo sudjelovati i koje nas ne zanima. Nema ništa zabranjeno u odbijanju sudjelovanja u razgovoru  za kojega smo šutnjom odlučili da je brbljanje i da nije važan. I ako ćemo doći na zao glas kao šutljivi, asocijalni, nekomunikativni, neprilagođeni, ipak ćemo doseći određeno olakšanje jer smo napustili brbljanje u kojem smo glumili kao da je riječ o pravom razgovoru, važnom, intimnom, smislenom i svrhovitom razgovoru koji to nikada nije niti bio. Između obveze da glumimo u brbljanjima koje drugi smatraju razgovorima i šutnje kao oslobađanja od brbljanja ponekad i često se priklanjamo prvom i nastavljamo glumiti u brbljajućim predstavama jer ne želimo biti označeni kao šutljivci i asocijalci. Glumljenje koje brbljanje od nas zahtjeva stvara u nama rascjep na čovjeka izvana koji uživa u zanimljivom razgovoru i čovjeka iznutra koji se dosađuje jer je prisiljen sudjelovati u brbljanju bez kraja i konca. Taj rascjep stvara od nas glumce od kojih se zahtjeva ne samo izuzetna glumačka sposobnost, nego i jak duhovni napor da se ne primjeti kako razgovor u kojem sudjelujemo doživljavamo kao puko brbljanje. Duhovni napor generira iscrpljenost, iscrpljenost rađa ljutnjom, ljutnja rađa strahom od šutnje jer ako zašutimo, drugi koji razgovaraju uprijet će prstom i reći da je s nama nešto duboko pogrešno jer šutimo. I tako sudjelujemo iscrpljeni, ljuti ponekad pod strašnim duhovnim i psihološkim naporom da sačuvamo glumačku masku interesa za razgovor koji nas ne zanima i u kojem, da nas se pita, ne bismo nikada ni sudjelovali.

Dug je i opasan put od sudjelovanja u brbljanju i glume da nam se brbljanje sviđa jer brbljanje glumi da je razgovor do šutnje koja sluša i razlikuje brbljanja od pravih i istinskih razgovora. Iapk jednom kada se dosegne šutnja kao slušanje drugih dok razgovaraju unatoč optužbama da smo asocijalni i neprilagođeni, čovjek neće imati problema napustiti razgovor koji je za njega brbljanje i u kojem nema potrebe za njegovom glumom i povući se u šutnju i tamo dok sluša druge koji razgovaraju, razlikovati brbljanje od pravog razgovora. I kada iziđe iz šutnje, neće imati potrebe glumiti da uživa u razgovoru jer u brbljanjima neće ni sudjelovati i tražit će istinske razgovore i sugovornike slične njemu.

Ljude koji se poput njega također tu i tamo se povuku u šutnju kako bi  prestali biti glumci koji glume da im se razgovor sviđa i vraćaju se iz šutnje kao istinski sugovornici koji uživaju u razgovoru s vama i to možete vidjeti ne samo na njegovom licu, nego kao da zbog šutnje jer sada istinski čujete i slušate jedno drugo možete vidjeti i čovjekovu dušu kako se raduje razgovoru i u njemu sudjeluje.

U Sarajevu, 20. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jakkapan Jabjainai

O razočaranju i razočarenju

Nekad je razočaranje kao iznenađenje, kao kad vašu nutarnju predstavu o nekom gradu promijeni susret sa stvarnim gradom. Ništa nije isto kao u vašoj predstavi o gradu. Ulice, zgrade, boje i mirisi sve je drugačije od izmišljenog grada koji sa stvarnim gradom dijeli samo ime i ništa više. Je li razočaranje što stvarni grad ne odgovara vašem gradu mašte dovoljno jako da u trenutku odustanete od razgledavanja grada ili je razočaranje pomiješano s iznenađenjem i odlučujete prošetati gradom i pronaći nešto da razočaranje ublažite? Koliko ste razočarani kada nakon toliko godina osoba u koju ste bili ludo zaljubljeni više nije ona ista osoba? Je li bi bolje da ste taj susret odgodili i prištedjeli sebi razočaranje iskustvom pogleda kako osoba izgleda prilično drugačije? Koliko se često naše predstave o bilo čemu uruše kao kule od karata kada nas iznenadi razočaranje?

Nisu sva razočaranja ista i svaki čovjek ima svoj vlastiti izbor i svoju vlastitu listu razočaranja. Svi se mi razočaramo na svoj poseban i nama vlastiti način i onda kada se čini da su nam razočaranja zajednička jer mislimo da imaju isti razlog. Govoriti o razočaranju možemo samo hodeći od čovjeka do čovjeka jer svaki se čovjek razočara na svoj vlastiti način i ne možemo pronaći dva čovjeka koja su na isti način iskusili isto razočaranje čak i onda kad i ako su se razočarali u istu osobu, stvar ili nešto drugo. Istinsko razočaranje je uvijek duboko intiman i privatan makar neugodan događaj kojega se drugima ili ne može objasniti riječima ili nemamo potrebe objasniti. Opća razočaranja nekim društvenim pitanjima, problemima, sukobima u kojima svi sudjelujemo su kratkotrajna i zaboravljiva.

Istinska razočaranja su dugotrajna ponekad i trajna i ponekad trajno ostaju upisana u nama. Istinsko razočaranje uvijek dolazi od ovog ili onog čovjeka. Istinsko razočaranje ima boju konkretnog glasa, zvuk konkretnog glasa, zvuk stvarnih i pojedinačnih riječi, grimase pravog lica i geste stvarnih ruku. Težina razočarenja mjeri se našom navezanošću na taj konkretan glas, na to pravo lice i na te stvarne ruke. Nevidljivi glasovi, nevidljiva lica i nevidljive ruke ne mogu razočarati. Opći glasovi, opća lica i opće ruke ne mogu razočarati. Opći ljudi, opći predmeti, opći gradovi ne mogu razočarati. Biti razočaran ljudima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnim licem, glasom i rukama. Biti razočaran gradovima uvijek nosi sa sobom razočaranost konkretnom ulicom, konkretnom zgradom, konkretnim trgom. Istinsko razočaranje prethodi našim općim razočarenjima.

Zašto govoriti o razočaranju, a ne o razočarenju? Razočarenje je nešto što je kratkog daha, nešto što brzo krene i nestane kao kad se razočarate što prijatelj kasni par minuta na sastanak ili što morate čekati dvije-tri minute duže na stanici. Razočarenje je nešto brzo, prolazno, površno gotovo i neprimjetno, nešto što ne zahvaća u dubinu i ne ostavlja misao sa sobom da pokuša dublje proniknuti uzroke i razloge. Razočarenje je toliko beznačajno da nakon što prijatelj stigne, zaboravimo da smo bili neraspoloženi što kasni. Razočarenje se tiče svijeta izvan nas ljudi i stvari koji ne mogu utjecati na velike promjene, odluke i osude koje se u nama rađaju. Razočarenje je kao kada u gradu kojega upoznajete u nekoj poznatoj ulici otkrijete da je cijela ulica upravo onakva kavom ste je zamišljali, samo na kraju ulice nedostaje maleni dio ploče s njenim imenom. Razočarenje je kao kada nekoga u koga ste se zaljubili na nepoznato samo preko slika i poruka u stvarnosti vidite da mu je samo kosa malčice kraća nego na slici, ali vas to ne brine jer kosa će porasti i bit će isti kao na slikama. Razočarenje neće poremetiti vaš nutarnji svijet o osobi, ulici, gradu. Vaš nutarnji svijet ostat će nedirnut i netaknut i razočarenje će brzo postati u zaborav. Razočarenje je poput vremena koje ima svoje trajanje i završava ne ostavljajući u nama sjećanje na samo sebe.

Razočaranje je vrijeme koje traje i koje ne prestaje. Razočaranje je duboko, dalekosežno i zahtjeva od nas napor da sebi neumorno objašnjavamo uzroke i razloge sve dok nas ispitivanje ne iscrpi iako i tada nećemo biti sigurni jesmo li konačno otkrili prave razloge i prave uzroke. Razočaranje je uvijek toliko značajno da može do kraja života obilježiti našu nutrinu nekim nevidljivim, ali osjetljivim ožiljkom. Razočaranje je trenutak kad se naš svijet raščara i prestane postojati kao nekakav naš privatni svijet sazdan od slika čovjeka, ulice i grada i često se izriče onom svima poznatom misli: Toliko sam razočaran njime ili njome da mi se u trenutku čitav svijet srušio, ili ako hoćemo možemo reći: Moj svijet je sada raščaran i u njemu više nema ništa čarobno što bi me nosilo naprijed.

Što može raščarati naš svijet i naše misli i slike o nečemu? Što je tako moćno da raščarava cijele naše svjetove i pretvara ih u ruševine i briše sve naše sretne slike i misli? Razočaranje raščarava naš privatni svijet jer netko drugi ili nešto drugo postaje ti ili postaje ja. Razočaranju nije dovoljno da nam netko tek pripada ili da mi pripadamo tek nekome, razočaranje zahtjeva da dvoje postaju i postanu jedno kao muškarac i žena, kao putnik i grad, kao pisac i riječ, kao slikar i slika, kao glazbenik i instrument. Kada dvoje postanu jedno, oni zajedno grade zajednički nutarnji svijet s njihovim zajedničkim nutarnjim slikama svijeta. Samo takav svijet se može raščarati kada razočaranje poput crva, vlage ili pljesni pođe nagrizati zajednički sagrađeni zid i kada ga grizući ga polako, strpljivo i neumorno na kraju sruši.

I razočaran i onaj koji je razočarao odlaze jedno od drugog s osjećajem srušenosti i gubitka jer zajednički zid može se podići samo ako bi opet postali jedno, a nakon što razočaranje raščara njihov zajednički svijet čini se da to više nije moguće. Tako muškarac i žena razočaraju jedno drugo, putnik i grad, pisac i riječ, slikar i slika, glazbenik i instrument. Svaki će od ovih dvoje nastaviti ili barem pokušati živjeti noseći u sebi manju ili veću ruševinu koja je nastala kad je razočaranje konačno posljednji put zagrizlo temelje zida za kojega su mislili da stoji čvrsto i nepomično. Istinsko i duboko razočaranje događa se tamo gdje su dvoje toliko postali jedno da ih se više ne može razlikovati ako se dobro u njih ne zagleda. A samo dvoje konkretnih mogu postati jedno. Njegovo konkretno lice i njezine konkretne ruke mogu postati jedno i sjediniti se. Njezine konkretne ruke i opća lica ne mogu tvoriti jedno. Njegov kist i bezbroj slika ne mogu tvoriti jedno, ali njegov kist i ova konkretna slika mogu postati jedno. Iako neobično na ovaj način se muškarac razočara u ženu i žena u muškarca, putnik u grad, slikar u sliku, pisac u riječ, glazbenik u instrument jer više nije moguće biti jedno s onim u što se uložilo cijelo pojedinačno biće.

Kada cijelo moje konkretno lice, moje konkretne ruke i njezin konkretni pogled i oči, kosa i osmijeh više ne mogu biti jedno nego postaju dvoje koji su tuđi počinje raščaravanje koje je početak razočaranja. Počinje propadanje zajedničkog zida slika, riječi i života, počinje propadanje zajedničkog zida na kojega smo poput dvoje pisaca zajedno pisali, poput dvoje slikara zajedno slikali, poput dvoje glazbenika zajedno svirali. Raščaravanje je početak propadanja onoga što smo jedno i još uvijek nismo dosegli razočaranje jer razočaranje nikada nećemo doseći jer se ono nikada ne završava. Ono traje i kad se zajednički zid sruši, kada nestanu zajedničke ulice i trgovi, kada nestanu zajedničke riječi, kada nestanu zajedničke slike i kada nestanu zajednički instrumenti. Razočaranje nastavlja postojati u nama kao praznina tamo gdje je postojao naš zajednički zid. I ako uspijemo izgraditi neki novi zid za neke nove ulice, trgove, riječi, slike i instrumente, uvijek će to biti samo polovica zida koji prikazuje svijet.

Zato se čovjek može čini se samo jednom istinski i trajno razočarati u životu i nikada više. Moguće da druga iskustva naziva razočaranjem i razočarenjem, ali nijedno od njih više nije ono intimno i trajno razočaranje kojega doživimo jednom i cijeli život ga doživljavamo i proživljavamo samo u različitim oblicima i s drugim ljudima. Razočaranje je stoga moguće samo jednom jer je samo jednom moguće izgraditi i srušiti zajednički zid i samo je jednom moguće biti jedno tako da ja i drugi postanemo isto. Sve kasnije što gradimo kako bismo prikrili razočaranje koje nas je obilježilo je prekrivanje ili urušenih ili napuklih temelja zajednički građenog zida kao kada se razočarate u grad s kojim ste bili jedno i novi broj novih zgrada i ulica to neće promijeniti.

Razočaranje je moguće samo tamo gdje nešto u jednom trenutku postane jedno s nečim do te mjere uz njega priljubljeno ili zaljubljeno da između toga dvoga nema razlike i kada pođe odvajanje jednog od drugog, ono što se zove raščaravanje, ožiljci koji ostaju ne mogu se sakriti iako se mogu prekriti i skrivati. Razočaranjem raščaravamo zajednički svijet koji smo izgradili zajedno, cijepamo ga u dijelove koji se nikada neće više moći zajedno sastaviti. Svijet izgrađen zajedno tamo gdje su dvoje jedno je za druge stvaran i običan svijet, ali za dvoje to je i čaroban svijet i razočaranje znači taj čarobni svijet raščarati, učiniti ga običnim i svakodnevnim svijetom, srušiti magični zid od zajedničkih slika, riječi i zvukova i sve to pretvoriti u ruševine i prašinu.

Razočarenje nema moć razočaranja jer razočarenje ništa ne gradi, ono je samo blagi osjećaj nervoze i nestrpljivosti kada nešto nevažno nije kako treba. Razočarenje ne posjeduje snagu niti da gradi niti da ruši svjetove, a time nema ni moć da razdvaja dvoje koji su jedno.

Razočaranje je jedina istinska moć koja jedan zajednički svijet neminovno cijepa na dvije odvojene ruševine bilo da ste razočarani ili ste nekome to učinili jer iz ovog cijepanja zajedničkog svijeta nitko neće izaći kao pobjednik i oboje nose ožiljke ne samo svoje, nego i onoga drugog s kim je bio jedno i trajno se prisjećaju zajedničkog svijeta kojega su izgradili svojim riječima, slikama, instrumentima, ulicama i trgovima.

Razočarenje je moguće svakodnevno i u svim prilikama i neprilikama života. Razočaranje je moguće samo jednom jer čini se da je samo jednom moguće biti jedno s nečim ili nekim, a sve poslije toga čini se kao krpanje i bezuspješno zidanje davno srušenog i uništenog zajedničkog zida jer kad je razočaranje u pitanju kao što je potrebno dvoje da budu jedno da se rastave i da ga sruše, tako je potrebno da dvoje međusobno otuđenih ponovo postanu jedno kako bi ga ponovo izgradili.

Samo dvoje koji su nekad bili jedno znaju koje riječi, koje slike, koje ulice, koji trgovi i koji instrumenti idu na zajednički zid i gdje je bila pojedinačna riječ, slika, ulica, trg, instrument kad se zid urušio jer jedino i samo oni pamte, žive i proživljavaju razočaranje dok svi drugi vide samo dvoje koji se ništa ne razlikuju od ostalih dvoje. Drugi će uvijek misliti da je ono što su dvoje prošli bilo razočarenje, a oni još uvijek prolaze i žive razočaranje tražeći u vlastitim ruševinama dijelove onoga drugog, njegovu sliku, riječ, zvuk, ulicu, trg, lice, osmijeh, ruke.

U Sarajevu, 15. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ferenczi Gyorgy

O strahu i fobiji

Strah prethodi samom sebi jer ono što u vama uzrokuje strah tek se ima dogoditi. Strah je uvijek u prošlosti u odnosu na ono što vas plaši jer se još uvijek stvarno ne događa ono zbog čega osjećate strah. Strah je nešto što se poput nevidljivog omotača skuplja oko svega, a nema ga ni u čemu. Vidite svugdje oko sebe nešto što vas plaši, ali u tome nema straha jer kako ćete prstom uprijeti i pokazati strah kao što prstom možete pokazati mračnu ulicu kojom ne želite proći? Što se nalazi u mračnoj ulici? Je li se tamo nalazi strah koji vas progoni, je li vas tamo strah čeka?

Neka mjesta imaju raskršća puteva, šumske staze, posebna mjesta koja su obilježena nekom stijenom, kamenom, drvećem, uzvišicom, brdom koja su mjesta straha jer se tu nekad nešto dogodilo, nešto što nije zapisano i nitko vam ne može reći je li se nešto stvarno dogodilo jer je to već isuviše stara legenda ili priča. Nekad ste slušali starije kako pričaju legende o nekom izvoru vode, nekom šumskom raskršću gdje se zbio neki prošli događaj i postaje opasno prolaziti takvim putem i na njemu se zadržavati. Je li se strah nalazi u tom seoskom raskršću u blizini sela i u blizini šume? Je li se strah nalazi u sumraku kada sunce zađe nad raskršćem koje je obilježeno kao mjesto straha? Ako tamo odete u sumrak, hoćete li naći strah kako vas čeka? Ako vas podilazi jeza dok hodate blizu stijene koja je prema legendi bila mjesto strašnog događaja i ljudi i sad tamo primjećuju i osjećaju čudnovate pojave, je li to strah? Možete li opipati svoj strah, možete li izmjeriti svoj strah, možete li izvagati svoj strah i odrediti mu težinu, mjeru, veličinu? Postoji li mjerna jedinica za strah?

Ako je fobija odsutnost znanja o onome čega se najviše plašimo, je li strah neko znanje o nečemu nepoznatom čega se najviše plašimo? Ako je fobija strah od visine koju nikad niste doživjeli jer se nikad niste popeli na bilo što što je iznad tla, a svejedno imate užasan osjećaj kad razmišljate o visini, je li strah onda nešto drugačije od fobije, nešto poput odluke da se ipak popnete na neku planinu? Je li strah neka spoznaja o nečemu čega se plašimo i onda nas ta spoznaja ipak potiče da strah objasnimo? Je li fobija paraliza spoznaje o onomu što vas plaši?

Paraliza spoznaje je ono što strah odvaja od fobije i fobiju od straha jer je u strahu paraliza spoznaje djelomična, a u fobiji paraliza spoznaje je potpuna. Paraliza spoznaje je nemogućnost da  pronađemo objašnjenje za ono o čemu ionako još ništa ne znamo, ali kako ćemo pronaći bilo kakvo objašnjenje za ono što ne znamo jer kako je moguće pronaći objašnjenje za neznanje, objasniti neobjašnjivo? Kako ćete sebi objasniti ono što ne znate ili ono što uopće ne poznajete? Strah uključuje djelomičnu paralizu spoznaje, djelomičnu nesposobnost da dođemo do objašnjenja za ono što je nepoznato. Međutim, strah jer ne paralizira spoznaju potpuno, ostavlja razumu i umu mogućnost da ponude objašnjenje.

Kada trebate proći „prokletim“ raskršćem ili pored „začaranog“ izvora ili pored „mračne“ kuće, strah djelomično paralizira spoznaju tako što mislimo o raskršću ne kao raskršću, nego kao o „prokletom“ ili „začaranom“. Strah uvijek stavlja naglasak na nepoznato o poznatom pa je naglasak na tome što je neko raskršće „prokleto“, a ne što je raskršće. Strah uvijek ide za onim što je „prokleto“, „začarano“, „mračno“ jer ove riječi ne možete objasniti na način kao što nekome možete objasniti što je raskršće, što je stijena i što je šuma. U strahu se sukobljavaju nepoznato i poznato gdje strah djeluje i vuče na stranu nepoznatog, a um i razum nastoje vući i usmjeriti prema poznatom. Strah je nutarnji sukob sa samim sobom oko pitanja o tome čemu ćemo dati prednost u razmatranju i spoznaji, hoćemo li prednost dati nepoznatom ili poznatom.

Taj sukob počinje onda kada čovjek koji treba proći nekim „prokletim“ raskršćem ili „mračnom“ ulicom počne raspravu sa samim sobom o tome što su uopće raskršća i ulice i nastavi se prepirati sa sobom da se raskršća i ulice mogu objasniti kao prostori kuda se prolazi i da ova konkretna „mračna“ ulica nije ništa drugačija od ostalih ulica kroz koje je prošao jer je prošao i kroz druge „mračne“ ulice i ništa se nije dogodilo. Strah je moguće kontrolirati jer čovjek nije nikada do kraja zahvaćenim onim nepoznatim što je glavni pokretač straha. Strah nikad ne može uključivati nešto apsolutno nepoznato. Strah uvijek donosi djelić nečega poznatog koje koristimo da se nosimo sa strahom kao kad čovjek koji treba proći pored „čudnovate“ stijene gdje se uvijek nešto „neobično“ događa razmišlja o stijeni kao kamenoj gromadi koja se ne razlikuje od ostalih. Iako je više pod utjecajem straha koji podupire ono nepoznato koje se zove „čudnovato“ i „neobično“, čovjek zadržava maleni dio spoznaje kojim nastoji nadvladati ono što strah ističe kao nepoznato pa će iako obuzet strahom od „čudnovate“ stijene sebe bodriti i sokoliti da je to ipak samo stijena što god drugi o njoj govorili.

Svi strahovi uvijek uključuju minimum znanja, minimum poznatog o onome čega se plašimo. Strah od bolesti, strah od gubitka posla, strah od kvara auta na autoputu, strah od gužve dok idemo na posao. Sve su to strahovi koji uključuju ne samo nešto nepoznato, nego i ono što nam je poznato a to je bolest, gubitak posla, kvar auta, gužva. Pa iako nikad sami nismo to iskusili, postoje iskustva drugi preko kojih imamo minimum spoznaje o tim stvarima. Strah ne znači biti preplašen nepoznatim, strah je unutarnji sukob sa samim sobom kako s nečim poznatim kao što je gužva svladati ono što o gužvi ne znamo ili nam se bar čini da ne znamo. Strah ne znači biti preplašen „prokletim“ raskršćem na kojemu se „ukazuju“ duhovi, nego kako pomoću znanja o onome što je raskršće svladati ono što ne znamo o raskršću kojim upravo trebamo proći. Boriti se sa strahom uvijek znači početi sa znanjem i spoznajom o onome što je poznato o onome o čemu ne znamo sve i zbog čega nam je nepoznato. Kao kada čovjek prođe preko „prokletog“ raskršća oboružan znanjem o tome što je raskršće i nadvlada sve ono što mu je bilo nepoznato o raskršću kojim prolazi i tako na kraju pobijedi strah od „prokletog“ raskršća kuda prolaze duhovi mrtvih. Strah je instrument koji koristimo kako bismo s malo znanja pobijedili velika neznanja o konkretnoj stvari koja nam je u velikoj mjeri nepoznata. Zato je strah racionalan i sadrži racionalnost jer uključuje neko znanje i spoznaju o nečemu što nam je nepoznato.

Fobija je instrument kojega koristimo kako bismo povećali neznanje o onome o čemu ionako ništa ne znamo i zato je fobija iracionalna. Fobija je odsutnost bilo kakvog znanja o nepoznatom koje nas plaši otprilike kao kada bi netko rekao: Ne znam ništa o tome nepoznatom i moje neznanje o nepoznatom se povećava, čime fobija isključuje razum i uzrokuje potpunu spoznajnu paralizu o nepoznatom kao kad netko ne bi znao ništa o nekom „prokletom“ raskršću u selu niti bi znao išta racionalno o raskršćima i što su ona, ali bi imao fobiju od svih raskršća bez iznimke. Strah i fobiju razlikuje postojanje ili nepostojanje nečega poznatog o nečemu nepoznatom, minimalna prisutnost razuma ili maksimalna prisutnost iracionalnosti. Razlikuje ih to što u strahu možete usporediti na jednoj strani minimum znanja o onome čega se bojite (ulica) i maksimum neznanja ili nepoznatog (mračna) i pomoću te usporedbe možete se boriti s onim nepoznatim što mislite da je uzrok vašeg straha o konkretnoj mračnoj ulici kojom upravo trebate proći. U fobiji ne možete usporediti minimum znanja (ulica) s maksimumom nepoznatog (mračna) jer u fobiji ne postoji takav odnos. U fobiji je sve nepoznato i ono vlada apsolutno nad svim i u fobiji ne možete razlikovati ulicu od toga da je mračna jer je nepoznato sve i ulica i to što je mračna. U fobiji ulica i njezin mrak, poznato i nepoznato su identični. Fobija paralizira spoznaju o tome što je ulica i stvara misao da je ono što postoji isključivo nešto što je mračno tako da je ulica isto što i mračno i obrnuto. Fobija ne pravi razliku između poznatog i nepoznatog, između racionalnog i iracionalnog, sve je nepoznato kao da živite u ogromnom prostoru mraka. Strah je isto prostor nepoznatog i prostor mraka, ali s tom razlikom što postoji minimum svjetla kako biste znali da ste u mraku. U strahu mrak možete razlikovati jer posjedujete minimum svjetla i nepoznato možete primijetiti jer posjedujete minimum poznatog.

Kada ste u fobiji kao u ogromnom prostoru mraka vi i ne znate da ste u mraku jer kako ćete razlikovati mrak od njega samoga, kako ćete razlikovati nepoznato od njega samoga? Fobija je odsutnost znanja o onome nepoznatom čega se najviše plašimo, dok je strah prisutnost znanja o onome nepoznatom čega se najviše plašimo. Strah i fobiju razlikuje znanje o nepoznatom koje nas plaši i kojega se bojimo i zato je strah razuman i fobija nerazumna jer ono što ih povezuje i čini identičnim jest ono isto nepoznato kojega se plašimo, ali ono što ih razlikuje jest znanje o tom istom nepoznatom.

I strah i fobija prethode onome čega se plašimo. I strah i fobija su uvijek u prošlosti u odnosu na ono što nas plaši, i strah i fobija su nevidljivi omotači koji se skupljaju oko svega, a nema ih ni u čemu. Međutim, biti strašljiv i biti fobičan su dvije različite stvari jer strašljiv znanjem svladava neznanje i nepoznato, a fobičan neznanjem produbljuje neznanje i nepoznato i strašljiv zna da ga je strah, a fobičan ne zna da je fobičan. I u ovome zna straha i u ovome ne zna fobije je jedan od razloga zašto je fobija odsutnost bilo kakvog znanja o nepoznatom koje nas najviše plaši i zašto je strah prisutnost znanja o nepoznatom koje nas najviše plaši. Znanje o nepoznatom razlikuje strah od fobije, neznanje o nepoznatom ne razlikuje fobiju od straha. Tko misli da su strah i fobija različiti, strašljiv je i razuman, tko misli da su fobija i strah identični, fobičan je i iracionalan, jer strah sebe može razlikovati od fobije i strašljiv od fobičnog, a fobija sebe ne može razlikovati od straha, ni fobičan od strašljivog. Nepravedno zvuči, ali strašljiv može reći drugome da je fobičan, ali fobičan ne može reći drugome da je strašljiv. Ali ako to uspije, onda više nije fobičan nego strašljiv i to je veliki uspjeh za početak, razlikovati strah od fobije i fobiju od straha jer ne bi mogao razlikovati kada ne bi znao da strah i fobija nisu jedna te ista stvar. Strah i fobija su unutarnji ratovi i sukobi sa samim sobom oko nepoznatog koje želimo znati jer ne želimo da nas više plaši i u tom sukobu strah je saveznik fobije i fobija je neprijatelj straha. Ali i jedno i drugo su neprijatelji znanja o nepoznatom i u tom nutarnjem sukobu sa strahom ili fobijom najvažnija je stvar dočepati se barem malo znanja o nepoznatom koje nas okružuje, nepoznato koje je prisutno svugdje, a nema ga ni u čemu, nepoznato koje prethodi našim strahovima i našim fobijama, nepoznato kojega se uvijek unaprijed bojimo zbog čega svi naši strahovi i fobije ne postoje sada nego postoje u prošlosti i pobjeđujemo ih sadašnjim znanjem o nepoznatom koje nam uvijek izmiče i uvijek je jedan korak ispred nas.

U Sarajevu, 13. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: menuha

O prihvaćanju i neprihvaćanju

Možete li pokloniti ženi ogrlicu i pri tom ostaviti ljepotu ogrlice u draguljarnici? Možete li pokloniti ženi ljepotu ogrlice, a da joj ne poklonite ogrlicu i darujete joj praznu kutiju i kažete joj poklanjam ti ljepotu ogrlice? Je li moguće nositi kamen u ruci, a da njegovu težinu ostavite u prašini ili možete li nositi težinu kamena, a kamen ostaviti da leži u blatu? Kako ćete nekom pokloniti svoje dragocjeno vrijeme ako biste pokušali ostaviti vrijeme iza i ne ponijeti ga sa sobom? Kao što ne možete nekome pokloniti osmijeh tako što ćete svoje lice i usta ostaviti kući i samo pokušati ponijeti osmijeh tako ne možete nekome darovati radost ako ćete radost ostaviti kući i ponijeti samo svoje lice i usta? Stvari ponekad idu zajedno sa svojom naravi i svojim osobinama, ljepota s ogrlicom, kamen s težinom, lice i usta s osmijehom.

Puno se govori o prihvaćanju ljudi, o prihvaćanju čovjeka. Ali što je prihvaćanje i što zapravo znači prihvatiti nekoga? Ako je čovjek ponekad sličan stvarima i dolazi sa svojom naravi, onda se čini da je prihvaćanje sposobnost da ne odvajamo čovjeka od njegove naravi, od njegovih osobina. Prihvaćanje je iskustvo susreta s cijelim čovjekom slično iskustvu susreta s ogrlicom i njezinom ljepotom. Što ćemo učiniti ako je ogrlica ružna ili ako je kamen pretežak? Što ćemo učiniti kad ogrlicu ne možemo odvojiti od njezine ružnoće i kad kamen ne možemo odvojiti od njegove prevelike težine? Odbacit ćemo i ogrlicu i kamen jer ne možemo uzeti ogrlicu i ostaviti njezinu ružnoću kao što ne možemo uzeti ni kamen, a njegovu preveliku težinu ostaviti iza sebe? Što činimo s čovjekom kada nam se ne sviđa i kada ga zbog toga ne želimo prihvatiti?

Neprihvaćanje je iskustvo s osjećajem da čovjeka ne možemo odvojiti od njegove naravi iako to veoma želimo. Neprihvaćanje je nemoć jer je riječ o želji koju ne možemo sebi ispuniti, a to je da čovjeka odvojimo od njegove naravi i njegovih osobina. Kao što imamo moć spojiti ogrlicu i njezinu ljepotu i zato je prihvaćamo tako osjećamo nemoć da odvojimo ogrlicu od njezine ružnoće iako to želimo kao što osjećamo nemoć da odvojimo kamen od njegove težine jer je ne možemo nositi. Neprihvaćanje je osjećaj nemoći, a prihvaćanje je sposobnost moći. Ne prihvatiti čovjeka znači osjećati nemoć, a prihvatiti čovjeka znači imati moć.

Neprihvaćanje i prihvaćanje se nekad ne tiču stvari i ljudi nego se tiču i nas. Ogrlica neće zbog nas promijeniti svoju ružnoću niti će kamen odustati od svoje prevelike težine dok mi možemo u odnosu na njih razviti osjećaj nemoći što su takvi kakvi jesu. Kako promijeniti ogrlicu koja nam je ružna ili smanjiti težinu kamena koji nam je pretežak? Možemo sebe promijeniti i pokušati vidjeti nešto lijepo u ogrlici i pokušati ohrabriti se kako kamen pred nama nije toliko pretežak? Ili možemo promijeniti izgled ogrlice i kamena da izgledaju potpuno drugačije, da ogrlica bude ljepša i kamen manje težak? Ako to učinimo, hoće li to još uvijek biti ona ista ružna ogrlica i onaj isti preteški kamen? Drugi čovjek je za nas poput ogrlice ili kamena. Ako nam se čovjek ne sviđa s vremenom će se u nama razviti osjećaj nemoći koji se javlja na izvana kao neprihvaćanje čovjeka. Što ćemo učiniti? Hoćemo li mijenjati sebe i pokušati pronaći nešto u tom čovjeku što će nas usmjeriti prema prihvaćanju ili ćemo pokušati čovjeka promijeniti da nam bude prihvatljiviji? Ako čovjeka pokušamo promijeniti i ako ga promijenimo, je li to onaj isti čovjek kojega nismo prihvaćali unazad nekoliko godina? Ako ga ne možemo promijeniti, možemo li promijeniti sebe i nastojati prihvatiti ga onakvim kakvim jest?

Naše nevolje s neprihvaćanjem nastaju tako što mislimo da je moguće imati ogrlicu bez ljepote, kamen bez težine, ljepotu bez ogrlice, težinu bez kamena, vrijeme bez vremena, ljubav bez ljubavi, povjerenje bez povjerenja. Razdvajamo čovjeka od njegove naravi pa mislimo da prihvaćamo čovjeka ako tražimo da svoju narav i osobine ostavi negdje daleko iza sebe i mislimo da prihvaćamo osobine i narav čovjeka ako tražimo da svoje tijelo ostavi kod kuće. Tako djevojka misli da prihvaća mladića ako od njega zahtjeva da svoje dobre osobine nosi sa sobom, a recimo svoj prosječan izgled ostavi kući ili kao što misli da prihvaća mladića jer je fizički lijep, a slijepa je na njegove loše osobine i traži da ih ostavi kod kuće. Tako mladić misli da prihvaća djevojku ako od nje zahtjeva da svoje dobre ljudske kvalitete nosi sa sobom, a svoje tijelo i njegove nedostatke ostavi u stanu prije večernjeg izlaska ili kao što misli da prihvaća djevojku jer je fizički lijepa, a slijep je i traži od nje da svoje loše osobine ostavi iza sebe.

U tom traženju da netko ostavi kući ono što nam se ne sviđa iako je dio njegove ili njezine naravi pokazujemo nemoć koju zovemo neprihvaćanje. Neprihvaćanje iz početne nemoći prelazi u strah pa u odustajanje i na kraju prihvaćanje neizbježnog ili mirenje sa sudbinom. Ako imate ogrlicu koja vam se ne sviđa, koja vam je ružna, dolazi do nemoći da ogrlicu odvojite od njezine ružnoće. Dolazi do neprihvaćanja. Kada prođe faza neprihvaćanja nastupa strah što će se dogoditi s ogrlicom ako je pokušate promijeniti da bude ljepša? Nakon straha nastupa faza odustajanja od toga da pokušate dati barem malo ljepote ogrlici. Nakon odustajanja dolazi mirenje sa sudbinom i u tom trenutku ogrlica nije ružna, nego vam je možda i lijepa. Ono što se dogodilo nije da je ogrlica objektivno postala lijepa jer nije ni mogla biti lijepa jer niste učinili ništa da je promijenite, nego ste vi promijenili sebe i tako je nešto što je objektivno i fizički ružno bilo ne samo vama, nego i drugima samo za vas i vama postalo lijepo. Vi ste se promijenili, ali ružnoća ogrlice nije. Slično činite s čovjekom. Neprihvaćanje se generira kao osjećaj nemoći da čovjeka promijenite jer vam je isuviše stalo do njega. Neprihvaćanje će generirati strah da ga ne pokušavate mijenjati i uskoro ćete doći u fazu odustajanja da čovjeka mijenjate i završiti u neizbježnoj fazi mirenja sa sudbinom i prihvaćanja čovjeka onakvim kakvim on jest. Čovjek će ostati isti, objektivno se nije promijenio, ali ste se vi promijenili, on može ostati i zao prema vama, ali vi to nećete vidjeti odnosno nećete prihvatiti.

Međutim, nije li prihvaćanje upravo to? Prihvaćanje nečega ili nekoga onakvim kakvim jest? Sve ogrlice upravo jer su ogrlice trebale bi biti lijepe, bilo bi protiv razuma pokušati napraviti ružne ogrlice i nastojati ih prodati iako nam se neka pojedina ogrlica ne mora nužno svidjeti. Ako bi nam sve ogrlice bile odreda ružne, je li problem u ogrlicama ili u nama? Ali nije ni dobro ako su nam sve ogrlice odreda lijepe. Svaki kamen jest kamen jer je težak i bilo bi protiv razuma govoriti o kamenju koje nema težinu i bilo bi nemoguće s takvim kamenjem graditi kuću ili most iako pojedini kamen za nas može biti lakši ili teži. Ali ako nam je sve postojeće kamenje isuviše preteško, je li problem u kamenju ili u nama? Ali nije dobro ako nam je sve kamenje prelagano. Svaki osmijeh jest osmijeh jer postoje lica i usta koja stvaraju osmijehe, bilo bi protiv razuma tražiti osmijeh tamo gdje nema lica i usta da nam ga predstave iako nam se neki osmijeh u datom trenutku može sviđati manje ili više? Ali ako na svim ljudskim licima i ustima nikada ne možemo vidjeti osmijeh ili ako na svakom ljudskom licu i ustima uvijek i samo vidimo osmijeh iako ga tamo nema, je li problem licima i osmjesima drugih ljudi ili u nama? Ali nije dobro ako na svim licima vidimo osmijeh i onda kad vidimo gnjev, zlobu i mržnju. Ali ako ne možemo prihvatiti sve ljude i ne prihvaćamo nijednog čovjeka, je li problem u ljudima ili u nama? Ali nije dobro ako prihvaćamo sve ljude i ne odbijamo nikoga misleći da se sva lica i sva ljudska usta smiješe.

Čovjek je poput ogrlice ili kamena, kao što ne možete odvojiti ljepotu od ogrlice i težinu od kamena tako ponekad ne možete i ne trebate odvajati čovjekovu narav od njega samoga. Možete pokušati promijeniti sebe i prihvatiti pojedinog čovjeka kao što možete promijeniti sebe i prihvatiti pojedinu ogrlicu koja vam se čini pomalo ružnom ili možete pokušati promijeniti čovjeka umjesto da mijenjate sebe kao što ćete pokušati promijeniti izgled pojedine ogrlice da vam bude ljepša. Međutim, kada ne prihvaćate nijednu ogrlicu i kada su vam sve ružne i kada ne prihvaćate nijednog čovjek jer se svi oni moraju mijenjati jer su svi loši, je li onda problem u vama? Ali nije dobro ako su vam sve ogrlice odreda lijepe i ako vam je sve kamenje odreda prelagano i ako su vam svi ljudi odreda dobri.

Prihvaćanje i neprihvaćanje su dvije strane iste medalje. Prihvaćanje generira sposobnost koja ima moć, ali neprihvaćanje generira ograničenje prihvaćanju jer kad bi imali samo sposobnost prihvaćanja, to bi značilo da su sve ogrlice lijepe, sve kamenje preteško i svi ljudi dobri. Moć prihvaćanja je univerzalna, ali nju i njezinu moć i univerzalnost kontrolira neprihvaćanje. Reći ćemo kako prihvaćamo da su sve ogrlice lijepe i da je svaki kamen pretežak, ali ćemo neprihvaćanjem provjeriti ljepotu svake ogrlice i težinu svakog kamena. Reći ćemo kako prihvaćamo sve ljude jer su dobri, ali ćemo neprihvaćanjem provjeriti dobrotu i narav svakog čovjeka s kojim smo u odnosu.

Mi se uvalimo u probleme kada obrnemo uloge koje prihvaćanje i neprihvaćanje trebaju imati u našem odnosu prema stvarima i ljudima pa neprihvaćanje postane univerzalno, a prihvaćanje se i ne dogodi. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijednu ogrlicu jer su nam sve ružne iako objektivno ima lijepih ogrlica tu i tamo. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijedan kamen jer su nam svi preteški iako objektivno ima lakšeg kamenja tu i tamo. Tako se dogodi da ne prihvaćamo nijednog čovjeka jer su nam svi loši iako objektivno ima i dobrih ljudi s dobrim ljudskim kvalitetama i osobinama. Bez razmišljanja ljudi vole isticati kako je neprihvaćanje neprihvatljivo i samo je prihvaćanje prihvatljivo bez da do kraja promisle o tome kako bi izgledao život kada bi se ravnali prema onome što tvrde o prihvaćanju i neprihvaćanju.

Neprihvaćanje je potrebno kao ograničenje moći prihvaćanju, kao pojedinačni odnos prema stvarima i ljudima. Kao što je i prihvaćanje potrebno kao moć koja nas uvijek usmjerava da prihvaćamo ljude koliko je to moguće, tako je i neprihvaćanje potrebno da nas usmjeri da prihvatimo ono što je lijepo u pojedinoj ogrlici, lagano u pojedinom kamenu i dobro u pojedinom čovjeku. Nisu sve ogrlice lijepe, nije sve kamenje lagano i nisu svi ljudi dobri. Svijet apsolutnog prihvaćanja moguć je samo apsolutnom dobru dok će naš ljudski svijet još dugo koristiti neprihvaćanje kao potrebnu granicu za pojedinačne stvari i ljude. Ljudski svijet gdje postoji samo prihvaćanje bez neprihvaćanja pojedinih stvari završava obično u nekoj ideologiji ili totalitarizmu koji izjednače prihvaćanje i neprihvaćanje.

Tako se došlo do stava kako među milijunima ljudi nekog naroda nema nijednog dobrog čovjeka kao što bi se došlo do stava da među milijunima ogrlica nema nijedne lijepe ogrlice niti među mnoštvom kamenja nema nijednog koji je lagan. Ali i reći da su sve ogrlice lijepe bez izuzetka i sve kamenje preteško bez izuzetka i svi ljudi dobri bez izuzetka je oblik ideologije. I reći da su sve ogrlice ružne bez izuzetka i sve kamenje lagano bez izuzetka i svi ljudi loši bez izuzetka je oblik ideologije. U oba slučaja potrebno je neprihvaćanje kao pojedinačni osjećaj da se neke ogrlice ipak proglase ružnima i neki ljudi ne tako dobrima kao i da se neke ogrlice ipak proglase lijepima i neki ljudi ipak proglase dobrima.

Što pojedinu ogrlicu čini lijepom ili ružnom, pojedini kamen teškim ili laganim, pojedinog čovjeka dobrim ili lošim? Neprihvaćanje kao pojedinačno ograničenje, kao granica univerzalnom prihvaćanju svih ogrlica, svog kamenja i svih ljudi. Samo ideologije i totalitarizmi tvrde da su sve ogrlice lijepe ili su sve ružne, da je sve kamenje preteško ili je sve kamenje prelagano, da su svi ljudi apsolutno dobri ili su svi ljudi apsolutno zli. Kod ovakvih stavova ne postoji neprihvaćanje kao pojedinačni osjećaj za pojedine stvari i ljude kao ograničenje nekritičkom prihvaćanju svega i svih.

Međutim, kako je moguće da ogrlica istovremeno bude lijepa i ružna, kamen istovremeno težak i lagan, čovjek istovremeno dobar i zao? Moguće je ondje gdje ne postoji više granica između prihvaćanja i neprihvaćanja, ondje gdje se ogrlica odvoji od svoje ljepote ili ružnoće, kamen od svoje težine ili lakoće i čovjek od svoje zloće i pokvarenosti ili svoga čovještva i svoje ljudskosti. Uvijek je opasno odvajati stvari i ljude od njihove naravi bilo da im je narav dobra ili zla jer na taj način prihvaćanje i neprihvaćanje postanu jedna te ista stvar i više niste sigurni što je lijepo i što je ružno, što je teško i što je lagano i što je dobro i što je zlo i više niste baš sigurni što je ogrlica, što je kamen i što je čovjek. Neprestano vam ponavljaju neprihvaćanje je neprihvatljivo i prihvaćanje je prihvatljivo iako ponekad ni sami ne znaju o čemu govore oni koji to od vas traže jer i sami više ne znaju granicu između prihvaćanja i neprihvaćanja jer po stvari i ljudi nisu univerzalno i apsolutni dobri niti univerzalno i apsolutni zli.

Neprihvaćanje je pojedinačna diskriminacija univerzalnog prihvaćanja svih stvari i svih ljudi. Neprihvaćanje je vaš razumski sudac koji vam pomaže da o pojedinoj stvari i pojedinom čovjeku donesete razuman zaključak kakve je naravi i kakvih je osobina i najgore što možete ponekad učiniti protiv sebe jest ne služiti se ovom sposobnošću vašeg vlastitog uma i razuma. Otprilike kao kad prihvatite čovjeka i odlučite da njegov zao karakter ne želite vidjeti kao kad djevojka ili mladić zatraže jedno od drugog da svatko svoje loše osobine ostavi kući. Kao što ne možete odvojiti ružnoću od pojedinačne ogrlice, težinu od pojedinačnog kamena, tako ne možete odvojiti loš karakter od pojedinog čovjeka. Neprihvaćanje vam pomaže da to uvidite kako treba dok gledate ogrlice, kamenje i ljude svjesni da ima tu i lijepih i ružnih ogrlica, teškog i lakog kamenja, loših i dobrih ljudi i da univerzalno prihvaćanje i univerzalno neprihvaćanje je uvijek najlošija opcija koju možete izabrati. Ali ponekad ne prihvatiti pojedinu ogrlicu, pojedini kamen i pojedinog čovjeka unatoč protivljenju mnogih je najbolja opcija za vas kao što je to naravno i prihvaćanje pojedine ogrlice, pojedinog kamena i pojedinog čovjeka opet unatoč protivljenju mnogih.

U Sarajevu, 9. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shannon Fagan

Četiri vrste pogleda i četiri vrste ljudi

Ponekad čovjek ima potrebu da ga netko gleda i prema toj potrebi za pogledom ljude možemo svrstati u četiri kategorije.

U prvu kategoriju spadaju ljudi koji traže pogled bezbroj anonimnih očiju, pogled publike i tu ubrajamo sve one koji se nazivaju zvijezdama filmskim, glazbenim, sportskim.

U drugu kategoriju spadaju oni koji traže pogled velikog broja poznatih očiju gdje ubrajamo ljude koji organiziraju privatne zabave, druženja i koktele i koji uvijek tu i tamo mogu pronaći par poznatih očiju da ih gledaju.

U treću kategoriju ubrajamo one koji imaju potrebu da budu pred očima voljenog bića i kada se oči voljenog bića zatvore, za njih prestaju važiti svi drugi pogledi svih drugih ljudi. Kao i u slučaju prve kategorije, kada se svjetla reflektora ugase i nastupi mrak, pogledi za zvijezdu prestaju postojati. U ovu treću kategoriju spadaju dvoje koji se strastveno vole i koji su strastveno zaljubljeni jedno u drugo.

U četvrtu kategoriju spadaju oni koji žive pod izmišljenim pogledima odsutnih bića. U ovu grupu spadaju sanjari i romantičari, oni koji čine nešto vođeni iluzijom da ih voljena osoba stvarno promatra i gleda što nije slučaj kao kad zaljubljen muškarac čini nešto zbog neke žene s kojom je nekad bio u ljubavnoj vezi i s kojom stvarno više nema nikakvog kontakta. On još uvijek nešto čini za nju iako ga ona više ne vidi, ne promatra i ne gleda.

Tako četiri vrste pogleda kojima bismo htjeli biti izloženi daju četiri kategorije  ljudi: zvijezde i s njima povezane poglede koji dolaze preko svjetla reflektora i svjetla kamera, organizatore i s njima povezane poglede prijatelja i poznanika iz ugodnih malih dvorana, malih barova, i dnevnih boravaka, zaljubljene ili voljene i s njima povezani pogled koji dolazi od voljene osobe pored njih, sanjare ili romantičare i s njima povezan pogled koji u stvarnosti ne dolazi od voljene osobe nego se zamišlja da je taj pogled još usmjeren stvarno na vas.

Ako biste se usudili na trenutak promisliti o ovoj podjeli ako se već niste svrstali, u koju biste kategoriju ljudi smjestili sebe: zvijezda, organizator, zaljubljen ili voljen, romantik ili sanjar? Pripadate li samo jednoj kategoriji ili se kategorije u vašem slučaju međusobno miješaju ili pripadate u neku kategoriju koje ovdje nema?

U Sarajevu, 6. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor: Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja, Nova Knjiga, Podgorica, 2016., str. 237-238.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: melitas

O knjigama

Iako ćeš ih povremeno napuštati, one će tebe vjerno čekati. Dugi niz godina skrivene i prekrivene prašinom, prekrivene zaboravom i sve slabijim pamćenjem strpljivo će te čekati bez glasa pobune ili protivljenja. Kada sam ili sama u gluho doba noći osjetiš potrebu za blizinom, one će doći i pridružiti se tvom trenutku samoće i tišine. Otrest će prašinu sa sebe, urediti se kako najbolje znaju i umiju samo za tebe, obući će svoje najljepše korice samo za ovaj trenutak ne pitajući te jesi li vrijedan ili vrijedna nakon što su morale godine provoditi same pokrivene slojevima zaborava željno iščekujući noć kada ćeš ih se sjetiti i nježno ukloniti s njih prašinu. Tolike godine one željno iščekuju znatiželjan i udubljen pogled koji ne odlazi rastreseno od njih. Godinama žive u nadi da će jednom tvoj pogled pasti na njihove ostarjele i požutjele korice. Dok čekaju strpljivo u tami do koje ne dopire puno svjetla, one se raduju potajno onom trenutku kada će tvoje zaljubljene oči promatrati slova i rečenice. Dok čekaju da ih uzmeš, one se potajno uređuju da samo za tebe budu najljepše kada tvoja ruka pređe preko hrapavih i suhih korica. Slova i rečenice u njima miruju i sanjaju, čekaju tebe da ih probudiš svojim dodirom i svojim očima i svojim tihim šapatom u gluho doba noći. One kriju neotkrivene svjetove, još neostvarena putovanja, skrivaju staze i puteljke kojima se čak ni glavni junak ne kreće sve dok ga ti ne oživiš svojim tihim glasom dok čitaš. Dok čeka negdje u mračnom kutu, sve u njoj miruje kao da bez tvojih očiju i tvoga glasa pred sobom nemaš ništa drugo doli hrpu mrtvog i beživotnog papira. Dok čeka svoj ples, ne može napraviti ni najmanji plesni korak jer mora je voditi pravi plesni znalac. Netko tko zna koji ples voli i na koji način želi da njezini koraci idu za tvojima i na koji način želi biti dodirnuta i gledana dok pleše. I ne samo ona. Slova i riječi su bez tebe samo nejasni i mutni znakovi bez reda, mrtvi poput olovnih ili glinenih vojnika koji niti dišu niti udišu život. Ali kada se tvoj pogled spusti na nju i tvoje usne izgovore tiho prva slova i prve riječi, događa se čudo. Iako se bojiš jer prvi put plešeš s njom, imaš osjećaj da ste se oduvijek poznavali i oduvijek bili suđeni jedno drugom. Zajedno sa slovima i rečenicama ona nepogrešivo prati ritam tvojih koraka i tvoga plesa. Plešeš kroz zanimljiv početak, kratko zastaješ kod uzbudljivog zapleta i nastavljaš plesati kroz fabulu kroz mnoštvo likova i glavnih junaka. S ljubavlju plešeš kroz pametne i humoristične dijaloge između likova, zajedno se s njom iz svega glasa smiješ glavnom junaku koji ti uzvraća smijeh, s njim razgovaraš, savjetuješ ga, s njim tuguješ, s njim raspravljaš, tražiš od njega objašnjenja. Kako se ples bliži kraju, pomalo sabireš dojmove i ples prelazi u tihi razgovor između tebe i nje. Kao zavjerenici razmišljate zajedno o priči i glavnom junaku i je li moglo biti drugačije i predlažeš i neke drugačije završetke što ona s odobravanjem prihvaća i savjetuje da ti pokušaš napisati cijelu priču ponovo s drugačijim, novim iznenađujućim završetkom. Ona će te upućivati, savjetovati, obasipati sitnim mudrostima i znanjima koja će ti trebati da sam napišeš novi završetak. Vodit će te kroz skrivene riznice znanja, kroz čudesne krajolike i pejzaže, otkrivat će ti skrivene tajne koje postoje samo među riječima. I kad učini sve za tebe, kad je iscrpiš do kraja  i ostaviš je prašini zaborava prekrivenu mnoštvom novih slova, riječi i rečenica, ona će te i dalje čekati tiho i nenametljivo da joj se vratiš. Neopterećeno će čekati prekrivena novim koricama koje su ljepše, novije, svježije i ne tako pohabane i žute kao njene, ali ona se neće plašiti starosti niti umiranja. Njezin je najveći strah ne da ćeš je zaboraviti, nego da je više nećeš nikada otvoriti jer ona je živa tek kad je ti otvoriš i njezina slova i riječi plešu životnu priču glavnog junaka samo pred tvojim očima i samo dok ih ti gledaš i vidiš. Bez tebe ona je samo hrpa beznačajnog papira, ali s tobom ona je životna snaga koja se strastveno predaje tvom pogledu da kroz tvoj pogled njezine stare korice ponovno žive novim i uzbudljivim životom. Ona nije ljubomorna niti zavidi jer tvoj znatiželjni pogled ne gleda samo nju nego se okreće i mnogim drugima koje kao i ona čeznutljivo gledaju u tvom pravcu da ih pogledaš i otvoriš i oživiš njihove korice, slova, riječi i rečenice. Ona obožava dijeljenje i rado te potiče da i druge voliš kao i nju i da i s drugima strastveno plešeš kao i s njom. Nagovara te da i druge otvaraš i putuješ novim i nepoznatim svjetovima i susrećeš nove junake i junakinje, potiče te da i u drugima otkrivaš nove i fantastične priče, zaplete i vrhunce. Ona je najsretnija kada može biti u društvu s njoj sličnima i pripovijedati o tvojoj želji i strasti da ih otvaraš i znatiželjno otkrivaš svjetove skrivene u čudesnim tkanjima od slova i riječi i rado pripovijeda o tvojoj želji da ih sve upoznaš i da sa svima zaplešeš uz zvuke njihovih neodoljivih zapleta i priča. Ne možeš ih čuti kako glasno razgovaraju koliko god naprezao svoj sluh niti ih možeš vidjeti kako plešu koliko god naprezao svoj pogled. One razgovaraju međusobno samo kada ih ti uzmeš u ruke i kreću se samo onda kada pomjeraš njihove korice da bi uronio u njihov skriveni i tajni svijet. Bez tebe one su papirni leševi, mrtva i nepokretna slova i rečenice. Bez tebe nikada neće oživjeti, ali s tobom one uskrsavaju i njihovi junaci i priče postaju živi. Tvoja moć nad njima je apsolutna, a opet one nemaju straha pred tobom čak i onda kada im prijetiš vatrom i uništenjem jer one su nositelji one lude i posljednje nade da ćeš im se smilovati i umjesto vatrom njihove korice spaliti svojom znatiželjom i strašću da upoznaš neki potpuno novi svijet i nekog potpuno novog i neobičnog junaka. One te obožavaju i kad su zaboravljene na prašnjavim policama, u mraku biblioteka u zagušljivim i vlažnim podrumima, vole te i onda kada se zbog tvoga nemara i nebrige raspadaju podsjećajući tek s nekoliko redaka kako su u sebi krile život koje su ti željele pokloniti besplatno kao dar. Obožavaju te jer si ti njihov stvoritelj, onaj koji udahnjuje u njih život jer si onaj koji mrtvi papir pretvara u velike životne priče, sudbine, ljubavi, tragedije, nesretne i sretne završetke, obožavaju te jer si ti njihov životvorac jedini koji u njihov prazan krvotok u njihova mrtva i nerođena slova, riječi i rečenice ubrizgavaš svježu krv dok ih čitaš, pišeš i pripovijedaš. Njihovo strpljenje je bezgranično, njihova nada neograničena, njihova šutnja beskrajno strpljiva, njihov zaborav nikada ne gubi pamćenje na onoga koji ih je prvi put stvorio perom i tintom, olovkom, izgovorenim glasom dok čita ili recitira. One su beskrajno zahvalne za svako slovo koje se krije između njihovih korica i koje na tvoj poziv oživljava kao feniks kako bi satkalo cijele svjetove i galaksije od riječi i rečenica i njihova beskrajna zahvalnost traje i onda kada od slojeva prašine i zaborava i svjetovi i junaci u pričama zamru i ušute. I tada kada se čini da su mrtve, one gotovo neprimjetno dišu ispunjenje životom od korice do korice, riječi, rečenice, junaci i priče napeto iščekuju svoga jedinog i glavnog junaka s kojim sve počinje i bez kojega ništa ne može početi. Prekrivene tvojim zaboravom, nemarom, nepažnjom, slabim pamćenjem, bezvoljnošću i ravnodušnošću one čekaju strpljivo. Naslonjene jedna uz drugu međusobno se hrabre i nastoje pogoditi koja će od njih prva u tvojim rukama ponovno udahnuti život punim plućima. Međusobno se došaptavaju dok u gluho doba noći sjediš pored prozora i naprežeš uši jer ti se čini da čuješ šapat koji te poziva da priđeš njihovom svijetu i uroniš u njega. I kada odlučiš prići prašnjavoj polici koju si dugo zaboravljao, među njima se uzbuđenje penje do neslućenih granica. Konačno, dok uzimaš jednu od njih, nema među njima zavisti, ljutnje i ljubomore. Dok uz osmijeh i znatiželjan pogled otvaraš korice, već tada one su pune nade i radosti jer će i njihove korice biti u tvojim rukama. Ne možeš čuti njihovu radosnu viku i uzbuđenje. Uzbuđenje tolikih slova, riječi, junaka i priča. Samo čuješ šapat, šapat koji će sve više prerastati u bujicu radosti kako budeš jednu po jednu otvarao i čitao dok u gluho doba noći slušaš šapat riječi i priča, šapat koji te neodoljivo poziva da otvoriš korice i uroniš u potpuno novi i čudesan svijet priče i mašte, svijet koji je nažalost samo groblje ako nema tvojih ruku da pišu slova, tvojih ruku da otvaraju korice, tvojih očiju da gledaju riječi i tvoga glasa da čita rečenice i tako dovode u život bezbrojne junake i junakinje čija priča, zaplet i rasplet čini da i gluho doba noći i samoća izgledaju kao iluzija i nešto što stvarno ne postoji jer si uronjen u potpuno novi svijet koji te dugo čekao i čekat će te uvijek i onda kada ti na njega potpuno zaboraviš dok prekriven zaboravom i prašinom strpljivo živi u nadi da će mu tvoje ruke, tvoje oči i tvoj glas udahnuti novi život otvarajući dugo vremena zatvorene korice hrapave i žute od vremena koje još uvijek prolazi dok one tiho, nenametljivo, šutljivo i strpljivo čekaju da okreneš uho i pogled prema polici i konačno otkriješ odakle dolazi taj neodoljivi šapat koji te već duže vremena poziva na uzbudljiv ples skriven među njihovim koricama satkan od mnoštva slova, riječi i rečenica.

U Sarajevu, 4. 6. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ivan Kruk

Exit mobile version