Moćniji rijetko očekuje da bi jednog dana mogao klečati pred onim koji sada pred njim kleči pognute glave. Moćniji se nikad ne pita o budućnosti i mogu li se karte preokrenuti u korist slabijeg, moćniji uvijek grabi ono što se trenutno nudi. Moćniji gleda kao na fantaziju mogućnost da će u budućnosti biti nemoćan. Jer ne može vidjeti budućnost, moćniji je uvijek slijep prema onom što dolazi i što se ima dogoditi uvjeren da je njegova moć osvajajući sadašnjost jednom zauvijek osvojila i budućnost.
Moć je bezgranično sljepilo, ogromna pustinja sadašnjosti u čijoj daljini onaj koji ima moć ne nazire svoju vlastitu nemoć i kraj. Moć privlači jer kao pustinja skriva od čovjekovog pogleda ono što se nalazi izvan te pustinje, a to su granice i kraj moći. Moć je jedna od rijetkih, možda čak i jedina pustinja u kojoj čovjek ne osjeća glad, ne osjeća žeđ, ne osjeća potrebu za drugim čovjekom u kojoj se čovjek hrani samim sobom sve dok moć i čovjek ne postanu jedno. U pustinji moći čovjek se ne osjeća samim jer toliko uživa u samom sebi da njegova ljubav prema vlastitoj slici nadilazi uobičajene ljudske, sitne i svakodnevne narcisoidnosti i sebeljublja. U pustinji moći okružen sam sobom dokle god mu seže pogled čovjek samog sebe proglašava božanstvom i kao usamljeni bog vlada samozadovoljan vlastitom veličinom. Njegova božanska sjenka prekriva cijelu pustinju i sve one koji se na svoju nesreću nađu u njegovoj blizini.
Kao božanstvo vlada nemilosrdno i brutalno onda i samo onda kada se među ljudima pojavi netko tko upre prstom u njega i glasno izgovori kako je došao s druge strane pustinje gdje postoje granice i nemoć i da on koji je moćan i vlada nije nikakvo božanstvo nego tek zabludjeli jadnik i luđak koji se nikada nije pokušao pokrenuti iz vlastite pustinje moći kako bi vidio što stoji izvan njenih granica. Onaj koji ima moć i koji ju čvrsto drži u svojim rukama se boji izići na granice pustinje kojom vlada i žestoko progoni lutalice koji svjesni nemoći i prolaznosti zalutaju u njegovo kraljevstvo i prokažu ga uzvikujući kako će i on kao božanstvo jednom ili krvariti ili oslabiti i nestati.
Jednom kada uzurpira moć, čovjek se najviše plaši da će se pojaviti neki bijednik i otkriti svima njegovo lažno božansko porijeklo. Moćan čovjek se plaši nemoćnog jer narav je moći da skriva istinu o božanstvu onoga koji je sebe proglasio ljudskim božanstvom dok je nemoć također kako brutalna tako i nemilosrdna u otkrivanju istine o onome koji je zgrabio moć u ruke i sebe proglasio vladarom nad ljudima otkrivajući o njemu ono što se nikako ne smije saznati. Da on nije nikakvo božanstvo, nego tek opčinjeni prolazni i propadljivi stvor koji je stjecanjem moći pomislio da je stvorio svijet i čovjeka iako se na njegovim rukama i njegovom tijelu vide i osjećaju tragovi granica, prolaznosti i nestanka.
Moćan vlada mirno i dugotrajno bez velikih napora sve dok među onima nad kojima vlada živi fantazija kako je on božanskog porijekla, drugačiji od svih ljudi koji su ikada imali moć u rukama, besmrtan i vječan. Moćan je uvijek protiv novih istina, novih otkrića i najveći grijeh koji može napraviti onaj koji je podložan moćnom, tj. koji je nemoćan, jest otići izvan granica njegove moći i tamo negdje otkriti da ima i tamo moćnih, ali da svi oni stare, slabe i umiru i da su oni također sebe proglasili bogovima, ali njihovi grobovi svjedoče o tome da to zasigurno nisu nikada bili. Jer ako nemoćan išta zna, on zna da božanstvo mora biti vječno i ne može umrijeti.
Nemoćan ako se vrati tamo gdje moćan vlada, nosi sa sobom najstrašniju od svih istina za onoga koji ima moć. Istinu da moćan nije božanstvo i da njegovo vrijeme i život imaju svoj kraj bez obzira koliko onaj koji posjeduje moć prekrivao i skrivao tu istinu. Tako nemoć donoseći sa sobom običnu i svakodnevnu istinu koju čovjek tu i tamo doživljava i vidi bez potrebe za velikim znanjem i umovanjem postaje opasna i treba je ukloniti. Treba ukloniti i nemoćnog jer je nositelj neugodne, ali nužne istine. Istine da onaj koji ima moć ni po čemu nije poseban u odnosu na sve druge koji su prije njega imali i veću moć od njega, ipak su umrli i nestali i nikakva ih moć nije mogla spasiti od nestanka i propadanja.
Moćni međusobno liče jedni na druge, slični poput bezbroj identičnih slika jedne te iste stvari i jer su takvi međusobno se razumiju, pomažu i drže se zajedno. Najčešće se drže zajedno kako bi sačuvali od upitnih pogleda, neugodnih pitanja najveću laž kako su oni božanskog porijekla i kako je njihova moć vječna i besmrtna. I tu laž brane svim silama od istine koja je nemoćna. Nemoćna istina koja onima koji su pod njihovom vlašću ne pomaže puno što znaju da je njihova moć prolazna i smrtna. Međutim, kada se nemoćna istina o umiranju svake moći i onoga koji ju posjeduje okrene protiv njih samih, dovoljan je jedan zalutali nemoćnik koji će uprijeti prstom u njih i glasno uzviknuti gle vidio sam druge slične njima koji sebe proglasiše božanstvima i moćnicima, eno im grobovi pored puta pored grobova onih koje su tlačili, progonili i ubijali. I moć se polako rastoči kao crvotočina bez obzira koliko joj vremena trebalo da umre i nestane.
Moć i moćan se najviše boje ideje i znanja koje nemoćan može otkriti o njima tamo gdje su ljudi izvan njihove moći još uvijek slobodni i moćnike gledaju kao one koji nisu božanstva, nego smrtnici zapetljani u vlastite narcisoidnosti i egoizme. Moć i moćan su uvijek protiv novog, nove ideje, nove misli, novog istraživanja, novog otkrića i strogo zabranjuju nekad i po cijenu života da se o njima otkrije nešto novo, nešto što bi njihovo božanstvo svelo na ono što svi drugi o sebi znamo da jesmo: prašina, kosti i grobni spomenik. Moćan se uvijek i najviše plaši za svoje božansko porijeklo jer samo s njim druge može držati u strahu i poslušnosti. Čim se otkriju prvi znaci prolaznosti i nestanka, moćan se povlači i skriva od očiju i onih koji su mu najbliži i povlači se u sebe pitajući se kako je došlo do toga da njegovo božanstvo postane tako krhko, slabo, puno kostiju i mesa koji se polako tope i gase.
Između moćnog i nemoćnog postoji razlika u pogledu na pustinju u kojoj žive. Moćan niti izlazi niti napušta granice svoje pustinje kojom vlada moć niti dopušta da bilo tko ili bilo što dođe i naseli se u njegovoj pustinji kojom vlada brutalno i nemilosrdno. Moćan je slijep na svijet izvan vlastite pustinje i uvijek želi oslijepiti i sve druge koji u njegovo područje dođu s drugačjim pogledom, vizijom, novošću, idejom i misli.
Nemoćan prelazi iz jednog područja u drugo, ide od pustinje do pustinje, prelazi granice moći i moćnika noseći sa sobom nove istine i nove ideje i onu najopasniju zbog koje ga redovito progone i protjeruju: da moć i moćan nisu nikada bili božanstva jer nisu božanskog porijekla i da su o sebi lagali da su bogovi jer to zasigurno nisu. Nemoćan prolazeći kroz pustinje ljudskih moćnika nailazi na njihove kosti i grobove svjestan istine kako je prolaznost i kraj sudbina svih pa i onih najmoćnijih među nama i kako tu nema ničega božanskog.
Moć nemoćnog je u njegovom čistom i jasnom pogledu na pravu istinu o moći i moćnicima svijeta, a nemoć moćnog je u njegovom neizlječivom sljepilu i laži o vlastitoj veličini i trajanju. Moćan se boji nemoćnog i istine koju sa sobom nosi o njemu, a nemoćan se ne boji moćnog jer o njemu već zna istinu.
Moć je istinska nemoć jer je uvijek prožeta strahom od istine. Nemoć je prava moć jer istina koju nosi sa sobom je istina koja oslobađa čovjeka od bolesne zablude da je bog samo zato jer danas posjeduje moć, zaveden iluzijom da se njegove ljudske ruke kojima sada čvrsto drži moć jednog dana neće pretvoriti u kosti i prašinu i nadgrobni spomenik na kojem piše: ovdje počiva zabluda koja je mislila da je moć božanstvo i vjerovala da je on bog.
Jer nemoćan zna najvažniju istinu o sebi i najstrašniju istinu o moćnom: božanstvo je besmrtno i vječno, a grobovi moćnih doduše svojom ljepotom i raskoši pokazuju moć, ali otkrivaju da u tim grobovima ne počivaju bogovi, nego zabludjeli čovjek koji je jednom davno zaveo sebe mišlju kako njegova moć nikada neće proći i nikada neće prestati valjda misleći da je prekrasna grobnica simbol moći, a ne ljudske krhkosti i prolaznosti.
U Sarajevu, 22. 7. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Neil Lang