Razgovor s drugim nije razmijena riječi i informacija o nečemu što nas zapravo ne zanima. Razgovor nije gluma kako bi drugome sakrili vlastitu dosadu i ravnodušnost o onome o čemu govori. Opet glumljeni razgovor je duhovno naporan jer zahtjeva stalnu budnost i oprez da drugi ne primjeti našu nezainteresiranost. U razgovoru koji nas ne zanima i u kojem ne želimo sudjelovati podijeljeni smo na dvoje, na vanjskog čovjeka koji se pretvara da sluša i nutarnjeg čovjeka koji ulaže veliki napor da ostane priseban i sačuva ulogu i glumu koju igra vanjski čovjek. U razgovoru u kojem nas ništa ne povezuje sa sugovornikom i u kojemu ne želimo stvarno sudjelovati oprez i koncentracija moraju biti tako dobri i precizni da dobar dio razgovora odlazi na moje razmišljanje o tome je li sugovornik primjećuje da me ne zanima ono što govori? Je li se vidi u mojim očima, na licu, mojim gestama, položaju tijela da me ne zanima ono o čemu govori i da se dosađujem?
Jedan dio naših međusobnih razgovora su glumljeni razgovori. Razgovori koji nas ne zanimaju iskreno, razgovori u kojima ne bismo ni sudjelovali da nas neka obveza društvena, obiteljska, poslovna ne prisiljava da sudjelujemo u njemu. Glumljeni razgovori plod su različitih prisila koje ne možemo izbjeći i zahtjevaju solidnu glumačku sposobnost u izražavanju divljenja, čuđenja, interesa za ono što nam drugi govori iako bismo najradije uživali u tišini i šutnji. Razgovor koji dominira nad nama kao nepisana i trajna obveza ostavlja malo prostora i mogućnosti da čovjek šuti radi sebe i zbog uživanja u samoj šutnji. Ljude koji ne bi uvijek razgovarali i koji bi željeli češće šutjeti nego razgovarati nekako se promatra kao asocijalne i teško uklopive u društveno zamišljene oblike ponašanja. Ukoliko čovjek šuti iznad i izvan nekog izmišljenog vremenskog okvira u kojem se može šutjeti, stavlja se u prostor sumnje i obilježja psihološkog i psihičkog poremećaja. I šutnja je tako postala psihološki i psihički poremećaj jer čovjek koji šuti, ne sudjeluje u razgovoru ili nema interesa za razgovor obilježen je kao netko tko je iz određenih razloga „udaren u glavu“.
Tako čovjek koji bi se povukao u sebe ili u šutnju postaje predmet promatranja kao neka posebna vrsta tek otkrivene životinje za koju se nije znalo da postoji i razgovor je terapija pomoću koje će se otkriti kakva je to životinja i po čemu se ona razlikuje od životinja koje hodaju na dvije noge i stalno govore i razgovaraju. Je li moguće razumjeti kako u svijetu govora i razgovora gdje se svugdje i o svemu mora govoriti i razgovarati ima onih koji žele i vole šutjeti radi uživanja u šutnji i susreta sa šutnjom? Zašto onoga koji nije zainteresiran za razgovor, koji svoje vrijeme i riječi želi zadržati više u sebi nego pružiti drugima karakteriziramo kao čudaka, asocijalnog i neprilagođenog? Nije li time i šutnja postala čudna, asocijalna i neprilagođena? Zašto je razgovor jedina mjerna jedinica čovjekove prilagođenosti ljudima s kojima razgovara, ne bi li čovjek koji šuti u grupi koja stalno o nečemu razgovara mogao također biti prilagođen čovjek? Zašto oni koji razgovaraju izmišljaju kriterij za kojega nemaju podlogu i onoga koji među njima šuti i nije previše raspoložen i ne želi sudjelovati u razgovoru obilježavaju određenim imenima koja asociraju na njegovo nepripadanje društvu? Nije im palo na pamet da čovjek koji češće šuti možda voli slušati? Nije li šutnja dok toliki govore i razgovaraju o svemu, svačemu i svakomu način slušanja razgovora? Možda je šutnja sudjelovanje u razgovoru slušanjem drugog.
Naše predrasude o šutnji su toliko rasprostranjene da smo izmislili mjeru šutnje i odredili koliko tko treba i može šutjeti ako želi biti dio razgovora. Ukoliko šuti duže od našeg zamišljenog i izmišljenog kriterija za šutnju, brišemo ga s liste sugovornika i ne pozivamo ga više da bude dio razgovora. Kriterij trajanja šutnje toliko je grub i oštar da više ni šutnja od nekoliko sekundi nije dopuštena ukoliko se želi biti dio prostora razgovora. Sve je podređeno razgovoru i sve je razgovor, i o svemu i svakomu se mora razgovarati. I razgovor i govor bez mjere i granice s vremenom prerasta u brbljanje i koještarije, važno je razgovarati da bi se razgovaralo bez ikakvih obzira o čemu se razgovara i o kome se razgovora.
Onaj koji šuti ne mora biti i nije uvijek onaj koji je povučen, nezainteresiran, ravnodušan i ne želi razgovarati. Onaj koji šuti ponekad želi šutjeti i samo slušati da bi se prisjetio i dozvao u pamćenje što je intimni i duboki razgovor s drugim. Onaj koji šuti ponekad želi otrgrnuti razgovor iz zaborava u koji je razgovor zapao zbog nametnute obveze da uvijek i svugdje moramo govoriti i moramo razgovarati. Šutnja želi izvući iz zaborava ljepotu i tajnu razgovora. Šutnja također želi umanjiti broj glumljenih razgovora, onih razgovora koji nisu razgovori nego duhovni napor da ostanemo pribrani kada nas razgovor ne zanima i u njemu ne želimo sudjelovati, ali silom obveze moramo biti prisutni barem gestama tijela i grimasama lica. Šutnja ne samo da spašava razgovor od zaborava i otkriva njegovo pravo i duboko značenje, šutnja ujedinjuje ona dva čovjeka u jednu osobu kako bi nakon šutnje i tijelom i duhom bio prisutan u razgovoru i kako čovjek ne bi morao ulagati ogromni napor i glumiti da ga razgovor zanima i da u njemu želi sudjelovati. Šutnja i najdosadniji razgovor može učiniti novim i drugačijim, dok stalni i neprekinuti razgovor i one naše međusobno najintimnije razgovore pretvara u brbljanja i puku razmjenu informacija gdje više nijedno od nas dvoje stvarno ne sudjeluje, barem ne duhom, dok glumimo licem da nas razgovor zanima.
Nije svaka šutnja nekakvo povlačenje u tišinu, bijeg od ljudi, odustnost zvukova, riječi i glasova. Ima i takvih šutnji. Kada kažemo da šutnja izvlači razgovor iz zaborava i iznosi na svjetlo njegovo stvarno značenje, onda govorimo o šutnji koja sluša razgovor tako što čovjek u sebi šutljivo, strpljivo i smireno razmišlja o razgovoru i odbija sudjelovati u razgovoru sve dok mu šutnja ne ponudi poticaj da se uključi i odredi smisao i značenje razgovoru u kojem sudjeluje. Šutjeti u razgovoru ne označava bježanje i skrivanje od drugog s kojim se razgovara, nego označava strpljivo i mirno slušanje drugog, označava vrijeme u kojem čovjek prestaje glumiti da sudjeluje u razgovoru. Šutjeti u razgovoru znači prestati glumiti i dijeliti sebe na dva čovjeka koji jedan drugog podržavaju u glumi dok s drugim razgovaraju. Šutjeti u razgovoru znači reći sebi kako je vrijeme da prestanem igrati igru razgovora, a igrati igru razgovora znači brbljati, i kako je vrijeme da se nutarnji i vanjski čovjek međusobno dogovore i odluče o smislu i svrsi razgovora. Šutjeti u razgovoru znači duboko iskreno i intimno unutar sebe odlučiti je li razgovor u kojem sudjelujem važan, potreban, presudan, značajan ili je riječ o brbljanju u kojem ne želim više sudjelovati jer mi je dosta glume koje stvarno brbljanje pretvara u prividno istinski razgovor. Stav, smisao i svrha razgovora određuju se u šutnji kojom slušamo drugoga ili druge kako razgovaraju.
Kada šutnja prestane i iziđemo iz sebe, mi smo već odlučili je li razgovor u kojem drugi sudjeluju i u koji nas pozivaju da se priključimo istinski razgovor ili brbljanje u kojem više ne želimo sudjelovati i koje nas ne zanima. Nema ništa zabranjeno u odbijanju sudjelovanja u razgovoru za kojega smo šutnjom odlučili da je brbljanje i da nije važan. I ako ćemo doći na zao glas kao šutljivi, asocijalni, nekomunikativni, neprilagođeni, ipak ćemo doseći određeno olakšanje jer smo napustili brbljanje u kojem smo glumili kao da je riječ o pravom razgovoru, važnom, intimnom, smislenom i svrhovitom razgovoru koji to nikada nije niti bio. Između obveze da glumimo u brbljanjima koje drugi smatraju razgovorima i šutnje kao oslobađanja od brbljanja ponekad i često se priklanjamo prvom i nastavljamo glumiti u brbljajućim predstavama jer ne želimo biti označeni kao šutljivci i asocijalci. Glumljenje koje brbljanje od nas zahtjeva stvara u nama rascjep na čovjeka izvana koji uživa u zanimljivom razgovoru i čovjeka iznutra koji se dosađuje jer je prisiljen sudjelovati u brbljanju bez kraja i konca. Taj rascjep stvara od nas glumce od kojih se zahtjeva ne samo izuzetna glumačka sposobnost, nego i jak duhovni napor da se ne primjeti kako razgovor u kojem sudjelujemo doživljavamo kao puko brbljanje. Duhovni napor generira iscrpljenost, iscrpljenost rađa ljutnjom, ljutnja rađa strahom od šutnje jer ako zašutimo, drugi koji razgovaraju uprijet će prstom i reći da je s nama nešto duboko pogrešno jer šutimo. I tako sudjelujemo iscrpljeni, ljuti ponekad pod strašnim duhovnim i psihološkim naporom da sačuvamo glumačku masku interesa za razgovor koji nas ne zanima i u kojem, da nas se pita, ne bismo nikada ni sudjelovali.
Dug je i opasan put od sudjelovanja u brbljanju i glume da nam se brbljanje sviđa jer brbljanje glumi da je razgovor do šutnje koja sluša i razlikuje brbljanja od pravih i istinskih razgovora. Iapk jednom kada se dosegne šutnja kao slušanje drugih dok razgovaraju unatoč optužbama da smo asocijalni i neprilagođeni, čovjek neće imati problema napustiti razgovor koji je za njega brbljanje i u kojem nema potrebe za njegovom glumom i povući se u šutnju i tamo dok sluša druge koji razgovaraju, razlikovati brbljanje od pravog razgovora. I kada iziđe iz šutnje, neće imati potrebe glumiti da uživa u razgovoru jer u brbljanjima neće ni sudjelovati i tražit će istinske razgovore i sugovornike slične njemu.
Ljude koji se poput njega također tu i tamo se povuku u šutnju kako bi prestali biti glumci koji glume da im se razgovor sviđa i vraćaju se iz šutnje kao istinski sugovornici koji uživaju u razgovoru s vama i to možete vidjeti ne samo na njegovom licu, nego kao da zbog šutnje jer sada istinski čujete i slušate jedno drugo možete vidjeti i čovjekovu dušu kako se raduje razgovoru i u njemu sudjeluje.
U Sarajevu, 20. 6. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jakkapan Jabjainai