Strah prethodi samom sebi jer ono što u vama uzrokuje strah tek se ima dogoditi. Strah je uvijek u prošlosti u odnosu na ono što vas plaši jer se još uvijek stvarno ne događa ono zbog čega osjećate strah. Strah je nešto što se poput nevidljivog omotača skuplja oko svega, a nema ga ni u čemu. Vidite svugdje oko sebe nešto što vas plaši, ali u tome nema straha jer kako ćete prstom uprijeti i pokazati strah kao što prstom možete pokazati mračnu ulicu kojom ne želite proći? Što se nalazi u mračnoj ulici? Je li se tamo nalazi strah koji vas progoni, je li vas tamo strah čeka?
Neka mjesta imaju raskršća puteva, šumske staze, posebna mjesta koja su obilježena nekom stijenom, kamenom, drvećem, uzvišicom, brdom koja su mjesta straha jer se tu nekad nešto dogodilo, nešto što nije zapisano i nitko vam ne može reći je li se nešto stvarno dogodilo jer je to već isuviše stara legenda ili priča. Nekad ste slušali starije kako pričaju legende o nekom izvoru vode, nekom šumskom raskršću gdje se zbio neki prošli događaj i postaje opasno prolaziti takvim putem i na njemu se zadržavati. Je li se strah nalazi u tom seoskom raskršću u blizini sela i u blizini šume? Je li se strah nalazi u sumraku kada sunce zađe nad raskršćem koje je obilježeno kao mjesto straha? Ako tamo odete u sumrak, hoćete li naći strah kako vas čeka? Ako vas podilazi jeza dok hodate blizu stijene koja je prema legendi bila mjesto strašnog događaja i ljudi i sad tamo primjećuju i osjećaju čudnovate pojave, je li to strah? Možete li opipati svoj strah, možete li izmjeriti svoj strah, možete li izvagati svoj strah i odrediti mu težinu, mjeru, veličinu? Postoji li mjerna jedinica za strah?
Ako je fobija odsutnost znanja o onome čega se najviše plašimo, je li strah neko znanje o nečemu nepoznatom čega se najviše plašimo? Ako je fobija strah od visine koju nikad niste doživjeli jer se nikad niste popeli na bilo što što je iznad tla, a svejedno imate užasan osjećaj kad razmišljate o visini, je li strah onda nešto drugačije od fobije, nešto poput odluke da se ipak popnete na neku planinu? Je li strah neka spoznaja o nečemu čega se plašimo i onda nas ta spoznaja ipak potiče da strah objasnimo? Je li fobija paraliza spoznaje o onomu što vas plaši?
Paraliza spoznaje je ono što strah odvaja od fobije i fobiju od straha jer je u strahu paraliza spoznaje djelomična, a u fobiji paraliza spoznaje je potpuna. Paraliza spoznaje je nemogućnost da pronađemo objašnjenje za ono o čemu ionako još ništa ne znamo, ali kako ćemo pronaći bilo kakvo objašnjenje za ono što ne znamo jer kako je moguće pronaći objašnjenje za neznanje, objasniti neobjašnjivo? Kako ćete sebi objasniti ono što ne znate ili ono što uopće ne poznajete? Strah uključuje djelomičnu paralizu spoznaje, djelomičnu nesposobnost da dođemo do objašnjenja za ono što je nepoznato. Međutim, strah jer ne paralizira spoznaju potpuno, ostavlja razumu i umu mogućnost da ponude objašnjenje.
Kada trebate proći „prokletim“ raskršćem ili pored „začaranog“ izvora ili pored „mračne“ kuće, strah djelomično paralizira spoznaju tako što mislimo o raskršću ne kao raskršću, nego kao o „prokletom“ ili „začaranom“. Strah uvijek stavlja naglasak na nepoznato o poznatom pa je naglasak na tome što je neko raskršće „prokleto“, a ne što je raskršće. Strah uvijek ide za onim što je „prokleto“, „začarano“, „mračno“ jer ove riječi ne možete objasniti na način kao što nekome možete objasniti što je raskršće, što je stijena i što je šuma. U strahu se sukobljavaju nepoznato i poznato gdje strah djeluje i vuče na stranu nepoznatog, a um i razum nastoje vući i usmjeriti prema poznatom. Strah je nutarnji sukob sa samim sobom oko pitanja o tome čemu ćemo dati prednost u razmatranju i spoznaji, hoćemo li prednost dati nepoznatom ili poznatom.
Taj sukob počinje onda kada čovjek koji treba proći nekim „prokletim“ raskršćem ili „mračnom“ ulicom počne raspravu sa samim sobom o tome što su uopće raskršća i ulice i nastavi se prepirati sa sobom da se raskršća i ulice mogu objasniti kao prostori kuda se prolazi i da ova konkretna „mračna“ ulica nije ništa drugačija od ostalih ulica kroz koje je prošao jer je prošao i kroz druge „mračne“ ulice i ništa se nije dogodilo. Strah je moguće kontrolirati jer čovjek nije nikada do kraja zahvaćenim onim nepoznatim što je glavni pokretač straha. Strah nikad ne može uključivati nešto apsolutno nepoznato. Strah uvijek donosi djelić nečega poznatog koje koristimo da se nosimo sa strahom kao kad čovjek koji treba proći pored „čudnovate“ stijene gdje se uvijek nešto „neobično“ događa razmišlja o stijeni kao kamenoj gromadi koja se ne razlikuje od ostalih. Iako je više pod utjecajem straha koji podupire ono nepoznato koje se zove „čudnovato“ i „neobično“, čovjek zadržava maleni dio spoznaje kojim nastoji nadvladati ono što strah ističe kao nepoznato pa će iako obuzet strahom od „čudnovate“ stijene sebe bodriti i sokoliti da je to ipak samo stijena što god drugi o njoj govorili.
Svi strahovi uvijek uključuju minimum znanja, minimum poznatog o onome čega se plašimo. Strah od bolesti, strah od gubitka posla, strah od kvara auta na autoputu, strah od gužve dok idemo na posao. Sve su to strahovi koji uključuju ne samo nešto nepoznato, nego i ono što nam je poznato a to je bolest, gubitak posla, kvar auta, gužva. Pa iako nikad sami nismo to iskusili, postoje iskustva drugi preko kojih imamo minimum spoznaje o tim stvarima. Strah ne znači biti preplašen nepoznatim, strah je unutarnji sukob sa samim sobom kako s nečim poznatim kao što je gužva svladati ono što o gužvi ne znamo ili nam se bar čini da ne znamo. Strah ne znači biti preplašen „prokletim“ raskršćem na kojemu se „ukazuju“ duhovi, nego kako pomoću znanja o onome što je raskršće svladati ono što ne znamo o raskršću kojim upravo trebamo proći. Boriti se sa strahom uvijek znači početi sa znanjem i spoznajom o onome što je poznato o onome o čemu ne znamo sve i zbog čega nam je nepoznato. Kao kada čovjek prođe preko „prokletog“ raskršća oboružan znanjem o tome što je raskršće i nadvlada sve ono što mu je bilo nepoznato o raskršću kojim prolazi i tako na kraju pobijedi strah od „prokletog“ raskršća kuda prolaze duhovi mrtvih. Strah je instrument koji koristimo kako bismo s malo znanja pobijedili velika neznanja o konkretnoj stvari koja nam je u velikoj mjeri nepoznata. Zato je strah racionalan i sadrži racionalnost jer uključuje neko znanje i spoznaju o nečemu što nam je nepoznato.
Fobija je instrument kojega koristimo kako bismo povećali neznanje o onome o čemu ionako ništa ne znamo i zato je fobija iracionalna. Fobija je odsutnost bilo kakvog znanja o nepoznatom koje nas plaši otprilike kao kada bi netko rekao: Ne znam ništa o tome nepoznatom i moje neznanje o nepoznatom se povećava, čime fobija isključuje razum i uzrokuje potpunu spoznajnu paralizu o nepoznatom kao kad netko ne bi znao ništa o nekom „prokletom“ raskršću u selu niti bi znao išta racionalno o raskršćima i što su ona, ali bi imao fobiju od svih raskršća bez iznimke. Strah i fobiju razlikuje postojanje ili nepostojanje nečega poznatog o nečemu nepoznatom, minimalna prisutnost razuma ili maksimalna prisutnost iracionalnosti. Razlikuje ih to što u strahu možete usporediti na jednoj strani minimum znanja o onome čega se bojite (ulica) i maksimum neznanja ili nepoznatog (mračna) i pomoću te usporedbe možete se boriti s onim nepoznatim što mislite da je uzrok vašeg straha o konkretnoj mračnoj ulici kojom upravo trebate proći. U fobiji ne možete usporediti minimum znanja (ulica) s maksimumom nepoznatog (mračna) jer u fobiji ne postoji takav odnos. U fobiji je sve nepoznato i ono vlada apsolutno nad svim i u fobiji ne možete razlikovati ulicu od toga da je mračna jer je nepoznato sve i ulica i to što je mračna. U fobiji ulica i njezin mrak, poznato i nepoznato su identični. Fobija paralizira spoznaju o tome što je ulica i stvara misao da je ono što postoji isključivo nešto što je mračno tako da je ulica isto što i mračno i obrnuto. Fobija ne pravi razliku između poznatog i nepoznatog, između racionalnog i iracionalnog, sve je nepoznato kao da živite u ogromnom prostoru mraka. Strah je isto prostor nepoznatog i prostor mraka, ali s tom razlikom što postoji minimum svjetla kako biste znali da ste u mraku. U strahu mrak možete razlikovati jer posjedujete minimum svjetla i nepoznato možete primijetiti jer posjedujete minimum poznatog.
Kada ste u fobiji kao u ogromnom prostoru mraka vi i ne znate da ste u mraku jer kako ćete razlikovati mrak od njega samoga, kako ćete razlikovati nepoznato od njega samoga? Fobija je odsutnost znanja o onome nepoznatom čega se najviše plašimo, dok je strah prisutnost znanja o onome nepoznatom čega se najviše plašimo. Strah i fobiju razlikuje znanje o nepoznatom koje nas plaši i kojega se bojimo i zato je strah razuman i fobija nerazumna jer ono što ih povezuje i čini identičnim jest ono isto nepoznato kojega se plašimo, ali ono što ih razlikuje jest znanje o tom istom nepoznatom.
I strah i fobija prethode onome čega se plašimo. I strah i fobija su uvijek u prošlosti u odnosu na ono što nas plaši, i strah i fobija su nevidljivi omotači koji se skupljaju oko svega, a nema ih ni u čemu. Međutim, biti strašljiv i biti fobičan su dvije različite stvari jer strašljiv znanjem svladava neznanje i nepoznato, a fobičan neznanjem produbljuje neznanje i nepoznato i strašljiv zna da ga je strah, a fobičan ne zna da je fobičan. I u ovome zna straha i u ovome ne zna fobije je jedan od razloga zašto je fobija odsutnost bilo kakvog znanja o nepoznatom koje nas najviše plaši i zašto je strah prisutnost znanja o nepoznatom koje nas najviše plaši. Znanje o nepoznatom razlikuje strah od fobije, neznanje o nepoznatom ne razlikuje fobiju od straha. Tko misli da su strah i fobija različiti, strašljiv je i razuman, tko misli da su fobija i strah identični, fobičan je i iracionalan, jer strah sebe može razlikovati od fobije i strašljiv od fobičnog, a fobija sebe ne može razlikovati od straha, ni fobičan od strašljivog. Nepravedno zvuči, ali strašljiv može reći drugome da je fobičan, ali fobičan ne može reći drugome da je strašljiv. Ali ako to uspije, onda više nije fobičan nego strašljiv i to je veliki uspjeh za početak, razlikovati strah od fobije i fobiju od straha jer ne bi mogao razlikovati kada ne bi znao da strah i fobija nisu jedna te ista stvar. Strah i fobija su unutarnji ratovi i sukobi sa samim sobom oko nepoznatog koje želimo znati jer ne želimo da nas više plaši i u tom sukobu strah je saveznik fobije i fobija je neprijatelj straha. Ali i jedno i drugo su neprijatelji znanja o nepoznatom i u tom nutarnjem sukobu sa strahom ili fobijom najvažnija je stvar dočepati se barem malo znanja o nepoznatom koje nas okružuje, nepoznato koje je prisutno svugdje, a nema ga ni u čemu, nepoznato koje prethodi našim strahovima i našim fobijama, nepoznato kojega se uvijek unaprijed bojimo zbog čega svi naši strahovi i fobije ne postoje sada nego postoje u prošlosti i pobjeđujemo ih sadašnjim znanjem o nepoznatom koje nam uvijek izmiče i uvijek je jedan korak ispred nas.
U Sarajevu, 13. 6. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: menuha