čitanje – Poptheo Web Portal

O knjigama

Iako ćeš ih povremeno napuštati, one će tebe vjerno čekati. Dugi niz godina skrivene i prekrivene prašinom, prekrivene zaboravom i sve slabijim pamćenjem strpljivo će te čekati bez glasa pobune ili protivljenja. Kada sam ili sama u gluho doba noći osjetiš potrebu za blizinom, one će doći i pridružiti se tvom trenutku samoće i tišine. Otrest će prašinu sa sebe, urediti se kako najbolje znaju i umiju samo za tebe, obući će svoje najljepše korice samo za ovaj trenutak ne pitajući te jesi li vrijedan ili vrijedna nakon što su morale godine provoditi same pokrivene slojevima zaborava željno iščekujući noć kada ćeš ih se sjetiti i nježno ukloniti s njih prašinu. Tolike godine one željno iščekuju znatiželjan i udubljen pogled koji ne odlazi rastreseno od njih. Godinama žive u nadi da će jednom tvoj pogled pasti na njihove ostarjele i požutjele korice. Dok čekaju strpljivo u tami do koje ne dopire puno svjetla, one se raduju potajno onom trenutku kada će tvoje zaljubljene oči promatrati slova i rečenice. Dok čekaju da ih uzmeš, one se potajno uređuju da samo za tebe budu najljepše kada tvoja ruka pređe preko hrapavih i suhih korica. Slova i rečenice u njima miruju i sanjaju, čekaju tebe da ih probudiš svojim dodirom i svojim očima i svojim tihim šapatom u gluho doba noći. One kriju neotkrivene svjetove, još neostvarena putovanja, skrivaju staze i puteljke kojima se čak ni glavni junak ne kreće sve dok ga ti ne oživiš svojim tihim glasom dok čitaš. Dok čeka negdje u mračnom kutu, sve u njoj miruje kao da bez tvojih očiju i tvoga glasa pred sobom nemaš ništa drugo doli hrpu mrtvog i beživotnog papira. Dok čeka svoj ples, ne može napraviti ni najmanji plesni korak jer mora je voditi pravi plesni znalac. Netko tko zna koji ples voli i na koji način želi da njezini koraci idu za tvojima i na koji način želi biti dodirnuta i gledana dok pleše. I ne samo ona. Slova i riječi su bez tebe samo nejasni i mutni znakovi bez reda, mrtvi poput olovnih ili glinenih vojnika koji niti dišu niti udišu život. Ali kada se tvoj pogled spusti na nju i tvoje usne izgovore tiho prva slova i prve riječi, događa se čudo. Iako se bojiš jer prvi put plešeš s njom, imaš osjećaj da ste se oduvijek poznavali i oduvijek bili suđeni jedno drugom. Zajedno sa slovima i rečenicama ona nepogrešivo prati ritam tvojih koraka i tvoga plesa. Plešeš kroz zanimljiv početak, kratko zastaješ kod uzbudljivog zapleta i nastavljaš plesati kroz fabulu kroz mnoštvo likova i glavnih junaka. S ljubavlju plešeš kroz pametne i humoristične dijaloge između likova, zajedno se s njom iz svega glasa smiješ glavnom junaku koji ti uzvraća smijeh, s njim razgovaraš, savjetuješ ga, s njim tuguješ, s njim raspravljaš, tražiš od njega objašnjenja. Kako se ples bliži kraju, pomalo sabireš dojmove i ples prelazi u tihi razgovor između tebe i nje. Kao zavjerenici razmišljate zajedno o priči i glavnom junaku i je li moglo biti drugačije i predlažeš i neke drugačije završetke što ona s odobravanjem prihvaća i savjetuje da ti pokušaš napisati cijelu priču ponovo s drugačijim, novim iznenađujućim završetkom. Ona će te upućivati, savjetovati, obasipati sitnim mudrostima i znanjima koja će ti trebati da sam napišeš novi završetak. Vodit će te kroz skrivene riznice znanja, kroz čudesne krajolike i pejzaže, otkrivat će ti skrivene tajne koje postoje samo među riječima. I kad učini sve za tebe, kad je iscrpiš do kraja i ostaviš je prašini zaborava prekrivenu mnoštvom novih slova, riječi i rečenica, ona će te i dalje čekati tiho i nenametljivo da joj se vratiš. Neopterećeno će čekati prekrivena novim koricama koje su ljepše, novije, svježije i ne tako pohabane i žute kao njene, ali ona se neće plašiti starosti niti umiranja. Njezin je najveći strah ne da ćeš je zaboraviti, nego da je više nećeš nikada otvoriti jer ona je živa tek kad je ti otvoriš i njezina slova i riječi plešu životnu priču glavnog junaka samo pred tvojim očima i samo dok ih ti gledaš i vidiš. Bez tebe ona je samo hrpa beznačajnog papira, ali s tobom ona je životna snaga koja se strastveno predaje tvom pogledu da kroz tvoj pogled njezine stare korice ponovno žive novim i uzbudljivim životom. Ona nije ljubomorna niti zavidi jer tvoj znatiželjni pogled ne gleda samo nju nego se okreće i mnogim drugima koje kao i ona čeznutljivo gledaju u tvom pravcu da ih pogledaš i otvoriš i oživiš njihove korice, slova, riječi i rečenice. Ona obožava dijeljenje i rado te potiče da i druge voliš kao i nju i da i s drugima strastveno plešeš kao i s njom. Nagovara te da i druge otvaraš i putuješ novim i nepoznatim svjetovima i susrećeš nove junake i junakinje, potiče te da i u drugima otkrivaš nove i fantastične priče, zaplete i vrhunce. Ona je najsretnija kada može biti u društvu s njoj sličnima i pripovijedati o tvojoj želji i strasti da ih otvaraš i znatiželjno otkrivaš svjetove skrivene u čudesnim tkanjima od slova i riječi i rado pripovijeda o tvojoj želji da ih sve upoznaš i da sa svima zaplešeš uz zvuke njihovih neodoljivih zapleta i priča. Ne možeš ih čuti kako glasno razgovaraju koliko god naprezao svoj sluh niti ih možeš vidjeti kako plešu koliko god naprezao svoj pogled. One razgovaraju međusobno samo kada ih ti uzmeš u ruke i kreću se samo onda kada pomjeraš njihove korice da bi uronio u njihov skriveni i tajni svijet. Bez tebe one su papirni leševi, mrtva i nepokretna slova i rečenice. Bez tebe nikada neće oživjeti, ali s tobom one uskrsavaju i njihovi junaci i priče postaju živi. Tvoja moć nad njima je apsolutna, a opet one nemaju straha pred tobom čak i onda kada im prijetiš vatrom i uništenjem jer one su nositelji one lude i posljednje nade da ćeš im se smilovati i umjesto vatrom njihove korice spaliti svojom znatiželjom i strašću da upoznaš neki potpuno novi svijet i nekog potpuno novog i neobičnog junaka. One te obožavaju i kad su zaboravljene na prašnjavim policama, u mraku biblioteka u zagušljivim i vlažnim podrumima, vole te i onda kada se zbog tvoga nemara i nebrige raspadaju podsjećajući tek s nekoliko redaka kako su u sebi krile život koje su ti željele pokloniti besplatno kao dar. Obožavaju te jer si ti njihov stvoritelj, onaj koji udahnjuje u njih život jer si onaj koji mrtvi papir pretvara u velike životne priče, sudbine, ljubavi, tragedije, nesretne i sretne završetke, obožavaju te jer si ti njihov životvorac jedini koji u njihov prazan krvotok u njihova mrtva i nerođena slova, riječi i rečenice ubrizgavaš svježu krv dok ih čitaš, pišeš i pripovijedaš. Njihovo strpljenje je bezgranično, njihova nada neograničena, njihova šutnja beskrajno strpljiva, njihov zaborav nikada ne gubi pamćenje na onoga koji ih je prvi put stvorio perom i tintom, olovkom, izgovorenim glasom dok čita ili recitira. One su beskrajno zahvalne za svako slovo koje se krije između njihovih korica i koje na tvoj poziv oživljava kao feniks kako bi satkalo cijele svjetove i galaksije od riječi i rečenica i njihova beskrajna zahvalnost traje i onda kada od slojeva prašine i zaborava i svjetovi i junaci u pričama zamru i ušute. I tada kada se čini da su mrtve, one gotovo neprimjetno dišu ispunjenje životom od korice do korice, riječi, rečenice, junaci i priče napeto iščekuju svoga jedinog i glavnog junaka s kojim sve počinje i bez kojega ništa ne može početi. Prekrivene tvojim zaboravom, nemarom, nepažnjom, slabim pamćenjem, bezvoljnošću i ravnodušnošću one čekaju strpljivo. Naslonjene jedna uz drugu međusobno se hrabre i nastoje pogoditi koja će od njih prva u tvojim rukama ponovno udahnuti život punim plućima. Međusobno se došaptavaju dok u gluho doba noći sjediš pored prozora i naprežeš uši jer ti se čini da čuješ šapat koji te poziva da priđeš njihovom svijetu i uroniš u njega. I kada odlučiš prići prašnjavoj polici koju si dugo zaboravljao, među njima se uzbuđenje penje do neslućenih granica. Konačno, dok uzimaš jednu od njih, nema među njima zavisti, ljutnje i ljubomore. Dok uz osmijeh i znatiželjan pogled otvaraš korice, već tada one su pune nade i radosti jer će i njihove korice biti u tvojim rukama. Ne možeš čuti njihovu radosnu viku i uzbuđenje. Uzbuđenje tolikih slova, riječi, junaka i priča. Samo čuješ šapat, šapat koji će sve više prerastati u bujicu radosti kako budeš jednu po jednu otvarao i čitao dok u gluho doba noći slušaš šapat riječi i priča, šapat koji te neodoljivo poziva da otvoriš korice i uroniš u potpuno novi i čudesan svijet priče i mašte, svijet koji je nažalost samo groblje ako nema tvojih ruku da pišu slova, tvojih ruku da otvaraju korice, tvojih očiju da gledaju riječi i tvoga glasa da čita rečenice i tako dovode u život bezbrojne junake i junakinje čija priča, zaplet i rasplet čini da i gluho doba noći i samoća izgledaju kao iluzija i nešto što stvarno ne postoji jer si uronjen u potpuno novi svijet koji te dugo čekao i čekat će te uvijek i onda kada ti na njega potpuno zaboraviš dok prekriven zaboravom i prašinom strpljivo živi u nadi da će mu tvoje ruke, tvoje oči i tvoj glas udahnuti novi život otvarajući dugo vremena zatvorene korice hrapave i žute od vremena koje još uvijek prolazi dok one tiho, nenametljivo, šutljivo i strpljivo čekaju da okreneš uho i pogled prema polici i konačno otkriješ odakle dolazi taj neodoljivi šapat koji te već duže vremena poziva na uzbudljiv ples skriven među njihovim koricama satkan od mnoštva slova, riječi i rečenica.

U Sarajevu, 4. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ivan Kruk

VIJESTI

Hegel je još u svoje vrijeme (prije dvjestotinjak godina) mogao primijetiti kako je čitanje novina kod ljudi zamijenilo jutarnju molitvu. Stvari su u međuvremenu postale kudikamo ozbiljnije … Pokušati jedan dan ne pročitati vijesti stvara dojam da će čovjek ostati zakinut za neki prevažan događaj za njega, njegov grad, njegovu zemlju, za cijelo čovječanstvo.

Naslovi i sadržaj vijesti su – što je vrlo neobično – postali nekako standardizirani kao da je riječ o gramatici ili rječniku. Sve vijesti imaju otprilike isti fond riječi kao recimo strahovito, strašno, ekskluzivno, ugledni znanstvenik, ugledni gospodarstvenik, odnosno, općenito netko koga vijesti krste „uglednim“… tu se još pojavljuju i izrazi poput „top“ u smislu top deset savjeta, primjera, kao i izrazi super, maštovito, bajkovito… tu su još izričaji poput otkačeno, do ludila, super zabavno, extra moćno, „internet gori“ od te i te vijesti, „zapalila Instagram svojim fotografijama“… I na kraju dolaze izrazi kada se radi nekakva analiza pa se koriste izrazi poput dubinski, stručan, analitičan, odličan, znanstven, ozbiljan… Ne samo da su vijesti postale standardizirane jer raspolažu siromašnim fondom riječi, nego su također postale standardizirane jer se jedna vijest uglavnom neprecizno i netočno, najčešće pomoću Google translatora i sličnih inovativnih pomagala, prevode bez puno osjećaja i poštivanja, barem duha jezika na koji se prevode.

Vijesti „boluju“ od ove dvije standardizacije i obje su jezične. Jedna je povezana sa siromaštvom jezika informacija, odnosno vijesti, a drugi s „zlostavljanjem“ jezika pomoću površnih prijevoda na druge jezike. U oba slučaja čitatelj može doći u situaciju da njegov vlastiti fond riječi oslabi i da neozbiljne prijevode pođe uzimati zdravo za gotovo kao ozbiljan rad nekog jezikoslovca. Drugačije rečeno, čitanjem vijesti koje su jezično siromašne i loše prevedene čitatelj doslovce zaglupi i izgubi puno važniji fond riječi, a to je onaj fond riječi koje mu služe za svakodnevnu komunikaciju s ljudima. To je opet fond kojega je stekao samostalnim čitanjem knjiga i razmišljanjem. Vijesti imaju određenu moć jer se ima osjećaj da je čovjek u tijeku svjetskih događanja i da ništa ne izmiče njegovim prohtjevima za informacijama. Nekako je postalo važno znati sve i pri tom se izgubila potreba razlikovanja između čitanja vijesti i svakodnevne komunikacije. Rasprava o nekom svjetskom problemu recimo izbjeglička kriza, sirijski rat, je među čitateljima vijesti vrlo kratka i završava brzo između dva ili tri gutljaja kave, obično u nedostatku ne toliko argumenata koliko većeg fonda riječi pomoću kojega se argumentacija razvija i traje. Argumentacija je preuzeta od vijesti gdje se uz par rečenica i nekoliko fotografija i obvezno uz izraze poput šokantno, zbunjujuće, katastrofalno, uznemirujuće nastoji ne pridobiti osobu za argumentaciju u nekoj raspravi nego je radije prisiliti da uopće ne razmišlja, nego da u raspravi poput papige pokazuje fotografiju i viče iz svega glasa šokantno, šokantno, šokantno…

Vijesti zbog svog jezičnog siromaštva i površnog prevođenja oslabljuju svakodnevnu komunikaciju među ljudima, a posebno onaj dio komunikacije koji se odnosi na dugotrajno argumentirano raspravljanje o nekoj temi ili problemu gdje je potreban fond riječi koji osim riječi koje vijesti standardizirano koriste treba sadržavati i riječi koje se uče u književnosti, kroz ozbiljan studij, odnosno, općenito u čitanju knjiga. Vijesti ne zahtijevaju ozbiljnije čitanje jer i samo čitanje vijesti se formira unutar gramatičkog kruga od par desetaka riječi, i takav gramatički krug na duge staze sposoban je oslabiti čovjekov vlastiti fond riječi i oslabiti njegove jezične sposobnosti za argumentaciju u svakodnevnom susretu s ljudima. Vijesti ne treba čitati svaki dan. Čovjek neće ostati „izvan događaja“ ako skupi snage pa koji mjesec ostavi vijesti i posveti se čitanju knjiga. Nakon nekoliko mjeseci izbivanja otkrit će da i nije ništa propustio što se tiče vijesti, ali će i otkriti da se njegov rječnik tijekom odsustva obogatio i produbio kroz čitanje knjiga i da mu je sada i lakše i ugodnije svakodnevno komunicirati s ljudima jer ima odjednom puno više riječi kojima može komunicirati a da ne ponavlja kao svaku drugu riječ izraze poput extra, top, super, uznemirujuće, šokantno, zabavno, moćno, senzacionalno…

U Sarajevu, 5. 1. 2018.

O. J.

Izvor (Foto): 123rf.com

O čitanju

Pisac Aleksandar Hemon u svom “Povratku u Hemonwood”: kolumne opisuje jedan zanimljiv fenomen u jednoj od kolumni pod naslovom Ispovijed ovisnika. Opisujući kako je prestao pušiti cigarete, kako je cigareta često bila jedna vrsta prekida vremena. Piješ kavu s cigaretom, čekaš tramvaj s cigaretom, čekaš u redu u nekom uredu s cigaretom, čitaš knjigu i praviš pauzu s cigaretom.

Prisjećajući se toga vremena zapisuje jedan novi način prekidanja vremena kroz internet. Piješ kavu, malo surfaš, čekaš tramvaj malo surfaš, čekaš u redu malo surfaš, čitaš pa malo surfaš. Hemon zapisuje kako je nekada dok je bio mlađi znao sate i sate provoditi čitajući bez prekidanja, dok danas svako čitanje prekida surfanjem i gledanjem recimo sportskih rezultata na internetu. Hemon u svojoj kratkoj kolumni točnog naziva Ispovijed ovisnika zapisujući vlastito iskustvo opisuje jedan rasprostranjeni suvremeni fenomen dekoncentracije.

Koncentrirati se na određeni posao kao što je čitanje čini se daleko teže nego prije. Tome nije razlog tvrdnja kako ljudi danas ne čitaju. Čitaju, ali čitanje je postalo isprekidano, presječeno povremenim pogledom u svijet interneta, vijesti, sport, gdje samo pola sata surfanja po internetu zahtjeva daleko više vremena koncentracije da se vrati na prvotni posao kao što je to recimo čitanje. Svi imamo donekle to iskustvo gdje čitanje neke zahtjevne knjige koje traži napor i koncentraciju ukoliko se u određenim intervalima prekida stalnim pa i vrlo kratkim surfanjem po virtualnom svijetu ne dostiže onaj željeni rezultat, a to je da razumijemo knjigu ne na onoj stranici na kojoj se nalazimo nego od samog njezinog početka. Ponekad je rezultat čitanja koje može potrajati i nekoliko sati pa i dana uz stalni „kratki spoj“ s internetom određena zbunjenost pa i nerazumijevanje onoga što se pročitalo.

Čini se da je moguće jako puno čitati, ali vrlo malo razumjeti. Tome nije razlog čovjekova pamet i nedostatak pameti, nego je riječ o stalnom prekidanju jednog bitnog elementa razvoja čovjekove inteligencije redovitim i kratkotrajnim „kontaktom“ s internetom čija je moć u tome da ono što se pročitalo pa čak i razumjelo nestane nakon pola sata ili sat vremena surfanja kada se pogled ponovo vrati na knjigu i određenu stranicu. Prva reakcija je ili pokušaj prisjećanja što smo pročitali prije dva tri sata ili jednostavno nastavak čitanja bez razmišljanja kako je ovaj dio knjige povezan s onim prethodnim koji smo već pročitali. Ne odnosi se to samo na „teške“ knjige stručnih i specifičnih sadržaja, nego i na knjige koje se inače brzo i bez teškoće čitaju poput romana gdje je čak i u čitanju romana čovjek u situaciji da se mora sjetiti tko su likovi romana o kojima čita već nekoliko dana. Ne radi se o tome i ne čini se opravdanim tvrditi kako ljudi danas ne čitaju. Bolje je reći kako danas čitamo isprekidano bez dugotrajnog misaonog mosta koji naše čitanje knjige povezuje u jednu misaonu cjelinu u našoj glavi o kojoj onda možemo govoriti jer smo je u potpunosti razumjeli. O ovome se može još toliko toga reći, ali kako to Hemon satirično zapisuje: Mogao bi Tata o ovome još štošta reći, ali evo mu iz Twittera upravo javljaju kako Cholo Simeone insistira da se igrači Atletica u ovom trenutku koncentrišu isključivo na susret sa Deportivom. Tko zna što je Hemon čitao u tom trenutku kada ga je Twitter prekinuo i je li kad je nastavio čitati bio u onoj zbunjujućoj situaciji da ne pita gdje sam stao, nego što ja to uopće trenutno čitam?

U Sarajevu, 6. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com