Fragment je dio cjeline. On u bitnom pripada cjelini i ne može ga se razumjeti ukoliko je od nje odvojen. Također, ne može ga se ni ispravno tumačiti ukoliko ga se promatra izolirano. Tumačenje i razumijevanje fragmenta uvijek vuče za sobom opasnost krivog, ograničenog i neistinitog shvaćanja. Fragment nikada do kraja ne pokazuje ono što stoji u pozadini. Izoliran i samostalni fragment zahtjeva da ga se uklopi u nešto što ima smisla i što se onda može i smisleno razumjeti. Fragment dobiva i ima svoj smisao ukoliko postoji neka nepomična, temeljna cjelina kroz koju ga se onda može shvatiti. Može li fragment postati cjelina ili istu zamijeniti? Ako je to moguće i ako se to događa, koliko nam je dopušteno tvrditi da je naše tumačenje i shvaćanje onda potpuno, iscrpno i kompletno?
Čovjek danas ne živi u svijetu kao cjelini. Svijet više nije smislena cjelina, prostor koji ima određene dimenzije. Svijet je danas raspadnuta cjelina ili fragmentirani prostor. Živimo parafrazirajući filozofa Alasdaira MacInterya u „dobu fragmentacije“ cjelokupnog života, svijeta i mišljenja. Kako veli MacIntyre, sa nostalgijom bacamo pogled u prošlost i one njezine trenutke kada je sve bilo neka cjelina, imalo neku svrhu i neki smisao baš zato što nije bilo „polomljeno“ na bezbroj fragmenata. Danas prema MacIntyreu svaki fragment života, mišljenja postaje cjelina za sebe, a čovjek nenaviknut na takvo stanje se sve teže snalazi u aktualnom svijetu i pripadajućem načinu života.
Iako će se o tome uvijek raspravljati, čovjek je u bitnom određen i kao biće trajanja, kako to opisuje zgodan izraz filozofa Henria Bergsona. Trajati znači biti cjelina, osjećati se kao čovjek koji ima trajan identitet utemeljen oko jedne temeljne točke, iz koje se onda živi i na koju se čovjek vraća onda kada je njegovo trajanje, odnosno, kada je on kao cjelina u krizi. Trajanje također ostavlja čovjeku prostor da razmišlja o svojoj budućnosti. Trajanje nije ništa drugo doli osjećaj kako čovjekova prošlost, sadašnjost, budućnost čine jednu neprekinutu cjelinu koju možemo nazvati čovjekovim identitetom.
Čovjekov identitet danas živi između želje za trajanjem, osjećajem da je on ili ona jedna i cjelovita osoba u svim razdobljima svoga života te iskustva fragmentacije. Fragmentacija je neodređen osjećaj koji tu i tamo čovjeka zahvati i uplaši. To je trenutak kada čovjek osjeća kao da nema trajanja, kao da nije cjelina, nego je „razlomljen“ na nekoliko fragmenata, gdje svaki fragment za sebe vuče na svoju stranu želeći zadržati monopol nad čovjekom.
Fragmentacija čovjekova identiteta se može primijetiti na barem – zasad – dva iskustva koje svatko od nas – na ovaj ili onaj način – proživi tijekom života. To je iskustvo „velikih odluka“, a to su odluke koje će u velikoj mjeri odrediti čovjekov život, poput izbora zvanja, fakulteta, bračnog partnera, mjesta života… Pred „velikim odlukama“ čovjek se već unaprijed pita što će biti s njim, hoće li biti sretan i ispunjen onim što izabire. Hoće li mjesto koje je odabrao za život biti ono trajno mjesto života, hoće li moći biti i suprug/supruga, otac/majka, i poslovni čovjek/žena? Već ova pitanja ponekad čovjeku naznačuju fragmentaciju njegovog identiteta. Kada čovjek razmišlja o ovim stvarima ponekad ga zahvati i misao kako bi bilo idealno da bude cjelina: i dobar liječnik, i dobar suprug i dobar otac, da živi u zdravoj i sretnoj okolini, i ta misao pokazuje kako čovjek prije svega ne želi biti fragmentiran, nego želi trajati kao cjelina. Ovo je prvo iskustvo i to je iskustvo određenog egzistencijalnog straha od fragmentacije. Strah da će se čovjekov identitet „razlomiti“.
Drugo iskustvo „velikih odluka“ nastaje nakon što čovjek konačno odluči i izabere svoj životni usud, poziv, poslanje, mjesto života, bračnog partnera, a to se iskustvo uobličuje u pitanje: Jesam li izabrao/la ono što sam želio, je li to ono što sam htio zaista i želim li to nastaviti biti kroz cijeli svoj život? Ovo pitanje je pitanje trajanja, čovjekove želje da njegova prošlost, sadašnjost i budućnost budu spojene u onom osjećaju kako je sve što napravio dosad od samog početka i ono što se treba dogoditi bilo ispravan izbor.
Ovo je s jedne strane iskustvo nade kada čovjek ako ništa osjeća zadovoljstvo i ispunjenost jer shvaća da je sada u fazi života kada su „velike odluke“ donesene i one će trajati; time će i sam čovjek trajati zajedno s njima kao cjelina. S druge strane ovo je i iskustvo nesigurnosti ukoliko se čovjek stalno pita je li to ono što je htio?
Iskustvo nesigurnosti je iskustvo fragmentacije, čovjekove „razlomljenosti“ na različite identitete koji žele imati monopol nad njim. To iskustvo nesigurnosti se isto uobličuje u pitanja poput: trebam li se posvetiti karijeri, obitelji, znanosti, kome trebam dati prednost?
Čovjek živi u trajnoj napetosti između fragmentacije koja nije samo moguća nego se čovjeku i stvarno događa tijekom života i trajanja kao želje da bude jedna jedinstvena cjelina kroz cijeli svoj život i prije i nakon „velikih odluka“. Biti čovjekom donekle znači biti i živjeti istovremeno u nadi i nesigurnosti „velikih odluka“, svjestan vlastite unutarnje napetosti između trajanja i fragmentacije.
Zaljubljenost i strast su tu da nam daju motiv u osvajanju onoga čemu sam razum ne bi mogao dati neki veći smisao i vrijednost, dok je ljubav tu za sve ostalo: ona može poštivati i prihvatiti čak i ono što je poštovanja uistinu vrijedno!
C. G. Jung je smatrao da je izuzetno lijepa žena izvor užasa, dok su sve lijepe žene uglavnom veliko razočarenje. Pri tomu je svakako važno naglasiti da Jung nije bio neki šmokljan koji ne bi mogao osvojiti lijepu ženu, pa eto, koji bi onda iz očaja morao siktati i svašta izmišljati. Naprotiv: imućan, slavan, stasit, naočit, briljantno pametan i karizmatičan, na glasu kao neobuzdan ljubavnik … vjerojatno je znao o čemu i zašto priča u naznačenom kontekstu.
Nadalje, poslovično se kaže da je breza od strane pjesnika najopjevanije drvo, premda po svojim kaloričnim i mehaničkim svojstvima nije niti blizu orahu, hrastu i javoru. No, ima – vidimo – nešto posebno u toj bijeloj kori koja od poslovično beskorisnog drveta čini predmet umjetničkog udivljenja.
Lijepo svakako ne znači nužno i beskorisno. Tako, dijamanti su prekrasni, a uz to imaju i izvrsna mehanička svojstva. Međutim, veoma su rijetki i nepristupačni što ih u konačnici čini vrlo opasnom robom zbog koje se u svijetu još uvijek prolijeva previše znoja, suza i krvi.
Već smo nekada pisali o tome kako neki procjenjivači umjetnina Da VincijevuMona Lisu ne procjenjuju samo kao najskuplju umjetninu, nego uopće i kao najskuplju stvar na svijetu. Pri tome su neki od njih rekli da je Mona Lisa jednostavno neprocjenjiva, dok drugi njezinu cijenu definiraju kao jedinicu sa osamdeset nula – dolara, što je znatno više od sveg postojećeg novca na svijetu. Recimo da su se ovi vjerojatno malo i suviše zanijeli, no, da se ova slika stavi na prodaju nema nikakve sumnje da neki arapski princ ili ruski oligarh ne bi bio spreman izbrojati i više milijardi američkih dolara kako bi se baš on i samo on domogao najslavnije umjetnine na svijetu. U svakom slučaju, reklo bi se i previše novca za komad starog platna koje je Da Vinci usput rečeno naslikao preko volje.
Breza: prelijepo i ne baš pretjerano korisno drvo.
Ovdje cijelo vrijeme zapravo govorimo o nekoj vrsti univerzalne pravde koja svemu živom i neživom na kraju daje podjednake šanse. Korisno je vrijedno već zato što je korisno, kao što je pristupačno vrijedno samim tim što je pristupačno, no zato ono manje korisno, daleko, nepristupačno ili opasno na svojoj strani ima privlačnu snagu. Također, moglo bi se reći da je ono korisno i pristupačno po sebi predmet zanimanja razuma, dok je ono drugo u domeni srca, to jest osjećaja. S obzirom da je čovjek – barem za sada – više biće osjećaja nego razuma, tako i ono drugo nabrojano izgledno uživa veću vrijednost i pozornost u ljudskim očima. Baš nešto otprilike kako pred kraj filma „Legenda o jeseni“ savjesni i čestiti Samuel Ludlow reče svome pustopašnom bratu Tristanu: „Prekršio si sve zakone: i Božje i ljudske, a ipak su svi tebe voljeli“!
Kad je pravedno neka onda stvarno bude pravedno
Na navedenoj datosti univerzalne pravde koja je uslijed dominacije logike srca izgledno postala neugodna datost, nekako se utemeljila i sva ljudska kultura, uključujući tu čak i znanost. Naime, kaže se kako danas izgledno znamo više o dalekom kozmosu nego o nama puno bližim oceanima i morima. Ili kako smo o tomu već nedavno pisali, dok se veliki matematičari isključivo zanimaju za visoku matematiku, Tesla je rekao da dosezanje svih tajni prirode stoji u uskoj vezi s potpunim razumijevanjem sasvim jednostavnih prirodnih brojeva 3, 6 i 9. Ili tomu slično, ljudi danas vjerojatno više znaju o egzotičnim mineralima iz dubine podzemlja nego o sasvim jednostavnoj i sveprisutnoj vodi od koje su i sami većinski satkani. Možda su u tom smislu čudesna istraživanja vode od strane Viktora Schaubergera i suviše legendarna ili barem dobrano izmanipulirana od strane alternativne zajednice. Međutim, nedavna njemačka istraživanja o memorijskim sposobnostima vode pokazuju da se o vodi još kudikamo ima što naučiti te da je ona u svakom slučaju jedinstven i zbilja čudesan medij.
Pravi odgovori su izgleda znatno bliže nego što se čini na prvi pogled …
Uglavnom, da ne dužimo, ovdje želimo podcrtati ono da je univerzalna pravda najvjerojatnije svima dala podjednake šanse, a na ovu šansu u konačnici spada i to da znamo za nju i njezine zakonitosti. Jednostavno, čini se da su nam neke stvari lijepe i privlačne upravo zbog toga što uglavnom i nisu ništa više od toga, baš kao što one korisne i pristupačne stvari ne trebaju posebne privlačnosti, upravo stoga jer su već po sebi vrijedne i korisne. Zaljubljenost i strast su tu da nam daju motiv u osvajanju onoga čemu sam razum ne bi mogao dati neki veći smisao i vrijednost, dok je ljubav tu za sve ostalo: ona može poštivati i prihvatiti čak i ono što je poštovanja uistinu vrijedno!
Svijet u kojem se krećemo često nudi samo nasmiješena i sretna lica. Čovjek ima dojam da živi u jednoj vrsti sretne utopije koja nikada neće nestati i to mu ulijeva određenu sigurnost, optimizam. Živimo u svijetu uklonjene smrti i uklonjene starosti iz javnog života. Starost više nije prihvatljiva, a smrt više nije misteriozna. I starost i smrt postali su ekonomski pokazatelji. Prestali su biti bitni i sastavni dio ljudskog života. Govoriti o starosti danas znači govoriti o ekonomskoj nesposobnosti čovjeka da proizvodi. Govoriti o smrti znači govoriti o ekonomskom riziku za proizvodnju i potrošnju.
Starost i smrt gube svoju osobnu dimenziju i smještaju se na margine ne samo u figurativnom nego i doslovnom smislu. Iako su možda starački domovi ili bolnice u samom središtu grada, izvan njih se ne primjećuje nikoga. Unutar zidova se odvija sva drama, tragedija, i katastrofa ljudskog starenja, bolesti i umiranja. Jedna od sastavnica starenja i smrti je ljudska žalost. Ta žalost može biti zbog propuštenih životnih prilika u mladosti i u životu koje se u starosti ne mogu ponovo dobiti. Žalost može biti i zbog bolesti, trenutak kada čovjek spozna i bude mu rečeno da mu preostaje nekoliko mjeseci života. Tada počinje grozničava borba sa traženjem smisla i svrhe vlastitog života i postojanja. I na kraju, žalost može biti zbog smrti, gubitka drage i voljene osobe, oca, majke, djeteta, bliskog prijatelja.
Sprovod je specifično iskustvo svih triju sastavnica, i starosti, i bolesti i smrti. To znači da je sprovod i specifično iskustvo žalosti. Međutim, čak i ta prirodna žalost za voljenom osobom nekako je zatvorena unutar zidova groblja. Ona ne smije izaći izvan tih zidova. Zidovi groblja su granica unutar koje se smije žaliti. Izvan tih zidova žalost iako možda i postoji nije prihvatljiva, a nekad nije ni dopuštena i smatra ju se slabošću.
Nesvjestan zidova bolnica, staračkih domova i groblja, čovjek je danas unutar vlastite nutrine postavio zidove svojoj žalosti koji su djelomično proizašli zbog fizičkih zidova koji su od njega sakrili i skrivaju bitnu sastavnicu njegova života, njegovu buduću starost, bolest, samoću, patnju i umiranje. Postavivši zidove svojoj vlastitoj nutrini, čovjek je postavio i zidove svojoj vlastitoj žalosti. U svijetu u kojem živi u kojem se kreće nije mu dopušteno žaliti, napose nije mu dopušteno žaliti dugo vremena. U svijetu među ljudima s kojima živi njegova žalost ima određen rok trajanja.
Njegova žalost za ocem, majkom, suprugom, prijateljem ne smije biti trajna i vidljiva. Čovjek se mora stidljivo skrivati unutar svoja četiri zida, tamo gdje ga nitko ne vidi. Unutar svoja četiri zida konačno može pustiti da iz njegove nutrine poput bujice koja sve nosi provali sav bol, patnja, tjeskoba. Ali iz njegove nutrine zajedno s bolju i patnjom često provaljuje i bijes i nervoza zbog društva koje mu ne dopušta da bude žalostan i da žali za onim koga je izgubio.
Ako bi javno pokazivao žalost i plakao i pri tom govorio da je razlog njegove žalosti starost, bolest i smrt njemu drage i voljene osobe, vjerojatno bi bio nazvan diskriminatorom jer diskriminira radosni i sretni svijet, radosne i sretne ljude svojom žalošću i plačem. Jer ih podsjeća na ono što se skriva unutar zidova bolnica, staračkih domova i groblja.
Čovjeku je danas zabranjeno biti žalostan, nije mu dopušteno plakati kad nekoga izgubi, kada mu netko drag zauvijek ode. Čak i u najtežim trenutcima žalosti, u trenutku kada se lijes voljene osobe spušta da nepovratno bude zatrpan prljavom i mokrom zemljom, i tad njegova žalost ne dolazi do izražaja jer lijekovi pomažu da žalost, bolest, starost i smrt izgledaju nestvarni i kada se ujutro probudi da ima osjećaj da je sve to bio samo ružan san.
Živimo u neobičnom i pomalo čudnom svijetu. Vijesti nas svakodnevno podsjećaju da je žalost, bolest, smrt, starost sastavni dio našeg života kako to vidimo tamo gdje se bezumno ratuje i ubija. Međutim, u isto vrijeme nas to ne dotiče, ne osjećamo to kao nešto što bi nam trebalo pripadati ili što će nas, ako ništa na osobnoj razini, prije ili kasnije dostići.
Paradoks tolike tragičnosti i mučnosti ljudskog života s jedne strane kroz bolest, starost i smrt i prividne vječnosti i mladosti s druge strane, djelomično leži u tome što smo jednostavno odustali i prestali žaliti i što žalost odbijamo od sebe kao slabost, tragediju i katastrofu nesvjesni da biti čovjek, bez obzira željeli mi to prihvatiti ili ne, znači biti i žalosno biće – homo dolorosus.
Jer čovjeku nije dopušteno biti žalostan u onoj mjeri koliko je potrebno da bi čovjek žalost iskusio u svoj njezinoj tajnosti, tragičnosti. Zbog toga se čovjek boji žalosti, od nje bježi i od nje se sklanja nastojeći žaliti prema društveno „propisanoj i dopuštenoj mjeri“. A ta propisana mjera se sklanja iza zidova staračkih domova, bolnica i groblja postavljajući pri tome i samom čovjeku nepremostiv zid unutar njega samoga. Zato čovjek nosi ponekad masku smijeha, masku sreće, masku radosti, dok iznutra živi u strahu i anksioznosti hoće li negdje putem dok ide na posao, u trgovinu, u shopping sresti neko žalosno lice, ugledati starački dom, bolnicu ili ne daj bože mrtvačka kola.
Čovjek kao da živi ponekad u histeričnom strahu od žalosti koja bi ga mogla pogoditi. I zato mu gode zidovi staračkih domova, bolnica i groblja sve do onog trenutka dok se ne nađe unutar jednog od tih zidova. I tada počinje tragedija njegova života, njegov bijes počinje izlaziti na vidjelo jer se od njega skrivalo ono što je dio njegovog života. Jer nije mu bilo dopušteno da vidi barem jedno žalosno lice koje bi mu bez riječi i gesti samom svojom pojavom reklo da su i žalost, bolest, starost i smrt dio njegovog života, ako ne odmah, onda uskoro.
Žalost je sastavni dio čovjeka, sigurno da za mnoge žalost nije ugodna, nije prihvatljiva. Ali ona nam pripada esencijalno i egzistencijalno. Žalost ne mora biti kraj i zadnji osjećaj koji bi mogli i trebali osjećati u životu. Ali u svijetu nasmijanih i nasmiješenih lica koliko god tragično i neugodno bilo sresti lice žalosti u drugoj osobi, lijepo ga je sresti jer nas podsjeća na stvarnost skrivenu iza visokih zidova i takvo lice nas podsjeća da nam je dopušteno koliko je god potrebno osjećati žalost zbog nekoga koga smo izgubili unutar onih zidova koji od nas toliko toga skrivaju i ne pokušavaju nam i ne trude nam se reći. Sresti žalosno lice je jedna vrsta skrivenog i nevidljivog altruizma jer nas podsjeća da u svojoj žalosti nismo sami i nismo jedini, iako smo uglavnom skriveni i stidljivi kada smo žalosni jer diskriminiramo sretna i nasmijana lica.
Umjesto zaključka
U fiktivnom svijetu bez problema zapravo se non stop priča o nekim problemima, s tim da su oni uvijek u trećem licu, dal’ već jednine ili množine … Pričamo o „njihovim“ problemima ili „njegovim“ i „njezinim“, dok oni „moji“ i „tvoji“ problemi ostaju strogi tabu. Kao nadišli smo ih … dopuštajući im pri tomu da gnjiju u dubini bića, nezaustavljivo pretvarajući zdrave životne sokove u jezive gangrenozne plinove i trulež …
Protjerujući tugu i žalost iz svoje javnosti i privatnosti, Heideggerovim rječnikom rečeno, čovjek je dosegao formu nenavlastitog postojanja. Odrekavši se jedne bitne sastavnice svoga ljudskog postojanja čovjek je prestao živjeti, te je počeo bivati življen. S druge strane, a dodatno, skrivajući tugu i patnju, on nije uspio ove potonje rastočiti nego samo mistificirati i dodatno rasplamsati. U svijetu skrivenih osjećanja vlastite teške emocije postaju eksces, a čovjek se zbog njih počinje osjećati kao istinska crna ovca i čudak, sve dok u slučajnom iskrenom razgovoru ne sazna da je njegov „strašni“ problem zapravo problem svih normalnih smrtnika. Bez emocionalne iskrenosti nema ni emocionalnog susretanja, kao što bez ovog potonjeg nema ni emocionalnog iscjeljenja i smiraja.
Ovdje govorimo nešto o moralu i njegovoj krajnjoj svrsi … Da ne bi možda sve na kraju zvučalo previše i neutemeljeno idealistično i optimistično, krenuo bih ovdje od jedne jednostavne pretpostavke:
Neke stvari koje su u ranijim fazama povijesnog razvoja bile posve normalne, danas više nisu. Štoviše, postale su izričito zabranjene. Npr. antropologija svjedoči kako je nekoć – tijekom kamenog doba – bilo sasvim normalno oteti ženu koja vam se sviđala, ubijajući pri tomu ili barem teško ranjavajući njezinog muškarca, koji bi vam se -naravno – pokušavao suprotstaviti. Jednostavno, u ovom periodu nema suda, nema policije, nema nikakvog obvezujućeg – bilo ljudskog, bilo božanskog zakona.
Puno kasnije, a opet znatno prije nas, npr. u Rimskom carstvu bilo je normalno posjedovati robove. Isti su se kupovali, prodavali ili nekom robom trampili na posebnim, za to predviđenim pijacama. Trgovci bi izlagali robove na tezgama, a potencijalni kupci bi prilazili, pobliže gledali, pipali, gledali im u zube, cjenkali se oko cijene.
U Starom Rimu je također postojao zakon koji je omogućavao očevima da ubiju svoju djecu ukoliko nisu bili zadovoljni s njima. Istovremeno se na grčkim područjima radije govorilo o izlaganju djece. Ljudima bespotrebna, počesto defektna djeca, bi se izlagala, točnije ostavljala u prirodi na milost i nemilost divljim zvijerima. Poneko izloženo dijete bi imalo sreće da ga neka dobra duša nađe, te ga usvoji.
Kako rekosmo, ovakvi, kao i neki drugi običaji danas su posve tabuizirani te zakonski zabranjeni. Štoviše, kad to netko i učini danas, društvo će neminovno takvo ponašanje okarakterizirati kao neljudsko i čudovišno.
E tu se vraćamo naznačenoj početnoj pretpostavci. Ona bi u konačnici glasila: Slično kao što se nekadašnje društvene „normalnosti“ danas čine posve neprimjerenima, logično je za pretpostaviti da će i neke današnje normalnosti s vremenom postati također posve neprihvatljivima.
Slika 1. Svakodnevnica Starog Rima: Pijaca robova. (Izvor: romanslavery.weebly.com)
O podrijetlu moralnoga zakona
Sa stanovišta evolucijskih procesa neke moralne norme se čine posve zagonetnima. Npr. evolucionisti se poprilično pate u pokušaju objašnjenja ljudskoga stida. Odakle to nama i zašto? Zbog čega su se ljudi u jednom trenutku povijesnog razvoja počeli stidjeti ukoliko se zna da poslovično okrutna priroda pretežito stoji na strani jakih i bezočnih? Jednostavno, stid vam i neće biti od velike koristi ukoliko morate sebi u što kraćem vremenskom roku osigurati životni teritorij, sklonište, hranu i potomstvo. Zapravo, pitanje ne glasi zašto stid postoji, nego zašto je opstao toliko dugo? Naime, slijedeći darvinističku ortodoksiju moglo bi se ustvrditi da je stid mogao u jednom trenutku nastati sasvim slučajno, jer mutacije u prirodi i jesu stvar slučajnosti. Međutim, s vremenom opstaju samo one mutacije od koje ima neke konkretne egzistencijalne koristi. Na primjer, netko se zbog jedne loše genetske mutacije rodio sa ograničenim sposobnostima, i upravo zbog svojih ograničenih sposobnosti on/ona vjerojatno i neće biti u stanju da iza sebe ostavi potomstvo, a tako se onda ni loš gen neće moći dalje širiti. S druge strane, one mutacije koje osiguravaju neke prednosti nad drugim jedinkama, brže će se i uspješnije širiti, te će s vremenom i prevladati unutar jedne vrste. Dakle, ostaje pitanje zašto je stid opstao tako dugo ako ne donosi nikakvu korist u preživljavanju?
No s tim se neminovno suočavamo s pitanjem što je to za vrstu uistinu korisno? Naime, izgledno je da su modernisti 19. st. radi svojih specifičnih ideoloških interesa nametnuli jedan po sebi rigidni i reducirani darvinizam. Na primjer, ako je netko ikad ozbiljno iščitavao Darwina bit će mu sasvim jasno da je pitanje sa stidom u konačnici nesuvislo. U „Podrijetlu čovjeka“ Darwin vrlo često spominje pojam „društvenog nagona“. Naznačeni pojam sugerira da je evolucija čovjeka po sebi pozitivan i optimističan proces, jer društveni nagon je dugotrajni nagon koji s vremenom potiskuje niže nagone, a potiče kod čovjeka altruističke oblike ponašanja, kao i rad za opće dobro. U tom kontekstu bi se onda mogao sagledati i fenomen stida, kao i brojne druge moralne postavke i vrijednosti. Po Darwinu, ljudi ne evoluiraju prvenstveno kao pojedinci nego kao vrsta. Upravo stoga priroda podržava i one mutacije koje su dobre za čovjeka kao vrstu, pa čak i više od onih koje su dobre isključivo za čovjeka kao pojedinca.
U zadnjih pola stoljeća, došlo je do nekih daljnjih uvida koji upotpunjuju nedostatke izvorne teorije evolucije. Tako se između ostaloga došlo i do teorije o samoorganizaciji života koja sugerira da evolucije ne podržava samo selektivne nego i integracijske oblike ponašanja. U ovom smislu, u prirodi se događa da bivši konkurenti s vremenom postaju prvo partneri, a zatim se čak zajedno udružuju u sasvim novi oblik života. Pri tomu kao jedini problem ostaju paraziti koji ne doprinoseći ništa uvijek nastoje izvući korist iz svakog organizma, bilo biološkog, bilo društvenog.
Vidjeli smo da se neke moralne tendencije i običaji mogu dokučiti i na temelju pukih bioloških datosti. Međutim, biologija – barem za sada – ne može objasniti jedan radikalni moral. Na primjer, egzistencijalni interesi jedne državne zajednice nameću ideju kako je međusobno ubijanje pripadnika te zajednice po sebi nedopustivo, ali je zato ratno ubijanje u ime zajednice dopustivo, pa čak i poželjno. U biološkom smislu ovo je sasvim jasno, ali ne i u jednom izričitom moralnom smislu. U jednoj sceni sumanutog Monty Pythonovog „Meaning of life“, britanski vojnik konstatira da je rat super stvar, jer da je u miru ubio čovjeka bio bi obješen, a ovako je ubio sedmoricu i dobio orden. Naravno, tu se radilo o sarkastičnom preispitivanju morala države, no, ostaje pitanje odakle uopće ovakva i slična preispitivanja? Ratovi postoje koliko postoji i ljudsko društvo, počevši pri tomu još od prapovijesnih plemenskih društava. Osim toga, neki ratovi su po sebi i opravdani. Naravno da se treba braniti kad te napadnu. Dakle, otkud to da ubijanje nije dobro iako svi pokazatelji idu prema tome da je ubijanje ponekad izgledno nužno? Mogli bismo reći, ubijanje ponekada jeste nužnost, ali čak ni tada nije ideal. Ali, otkud onda taj ideal? Odakle je uopće Mojsiju prije 3200 godina palo napamet ono „Ne ubij“. Dakle, ne neko selektivno „Ne ubij u toj i toj situaciji“, nego jednostavno, generalno i univerzalno „Ne ubij“. Svakako, i vjernik i nevjernik će lako naslutiti da se ovdje cilja na vrhovno biće, tj. na Boga, međutim, s tim opet ne nailazimo na kompletan odgovor, jer nas ovdje ne zanima samo činjenica postojanja navedene moralne maksime nego i njezin smisao. Odakle to vjerniku, a vidjeli smo u slučaju Pythona – i poštenom sekularnom intelektualcu, da je ubijanje po sebi uvijek loše premda se ono kroz cijelu povijest pokazuje barem kao povremena neminovna nužnost? Opet nailazimo na ono „od Boga“, ali se i opet pitamo zašto bi nam Bog nametnuo neko pravilo kojeg se čovjeku nemoguće ili barem jako teško pridržavati?
Ispred svoga vremena
Vraćajući se početnoj pretpostavci o moralnom napretku svijeta, moglo bi se reći kako je kroz cijelu povijest postojalo nešto što je čovjeka guralo naprijed, prema većoj ljudskosti i humanosti. To najvjerojatnije i jeste zadaća moralnih ideala. Oni su po sebi u čovjekovom vlastitom vremenu za čovjeka uvijek nedostižni, jer ideali nikada ne pripadaju aktualnom vremenu, niti aktualnom svijetu. Zbog toga jedan vjerodostojan moralni sustav uvijek i mora biti idealističan. On mora izazivati čovjeka, uznemiravati ga, pa ako treba i nervirati ga. To je jedini put da se krene naprijed!
Ideali – opet – po sebi mogu biti bliži i dalji; lakše ostvarivi i teže ostvarivi. U konačnici, kao najviši, ali i kao najnedostižniji ideal javlja se ono što ne stiže samo iz budućnosti nego zapravo iz eshatona, tj. sa samog kraja povijesti.
Imannuel Kant je u eshatanu vidio upravo osmišljavanje etike. Po njemu etika nema veze s današnjicom nego s krajnjom svrhom, a to je ono trostruko „nadosjetilno“: nadosjetilno u meni (duša), iznad mene (Bog) i poslije mene (vječni život).[1] Stoga je za njega cijela Eshatologija (nauk o posljednjim stvarima čovjeka: smrt, sud, raj, pakao …) prvenstveno nauk o moralu. Usput rečeno, kao u ostalom i cijelu religiju, Kant je i eshatologiju odvojio od „čistog uma“ i gledao ju je prvenstveno kao postulat „praktičnog uma“. Naime, s obzirom da je cjelokupna čovjekova spoznaja ograničena okvirima njegovog osjetilnog iskustva, on u konačnici i nema pouzdanu spoznaju o onom „nadosjetilnom“. Tj. čovjekove predodžbe o onostranim stvarnostima, uključujući tu i dramatične eshatološke scenarije, prvenstveno predstavljaju konstrukte samog ljudskog uma. Stoga čovjeku glede religije kao pouzdano ostaje ono iz praktične domene: uvjerenje, i iz toga proizišlo etično djelovanje.[2]
Miljama ispred svoga vremena
Život po normama eshatona čini pojedince, pa i cijele grupe otuđenima unutar ovoga svijeta:
„Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas.Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15,18-19).
Međutim, ova otuđenost je izgledno nužna, jer aktualni svjetovnjački svijet jednostavno ne može razumjeti ono što tek treba doći, kao što ono što će tek doći ne može nikako razumjeti ono što aktualno jeste.
Ipak, ovdje ostaje pitanje zašto moralne norme moraju biti toliko otuđene? Zar ne bi bilo moguće stvoriti neki blaži i realniji moral koji bi po sebi još uvijek bio ispred svoga vremena, ali opet na jedan umjeren način, tako da bi bio shvatljiv i prihvatljiv svima. Nažalost, izgleda da ovo jednostavno nije moguće, jer u svijetu u kojem postoji snažna tendencija povratka u prošlost, mora ekvivalentno postojati i snažna tendencija odlaska u budućnost.
Naime, ovdje dolazimo do najveće zamke raznih zemaljskih modernizama. Oni zapravo i nisu modernizmi, nego tek vješto upakirani arhaizmi i atavizmi. Na primjer, kažu za tetoviranje da je moderno. Pa i nije baš! Pripadnici primitivnih kultura tetovirali su se tamo negdje još prije deset tisuća godina. Također, kažu za promiskuitet da je moderan. Lažu, prostitucija je (ne)službeno najstariji zanat na svijetu! Kažu da je moderno slijepo pratiti modne trendove. Ne bih baš rekao: od divljaka se od davnina očekivalo da strogo slijede norme i načine oblačenja i šminkanja – nametnute od strane pripadajućeg plemena. Arhaična plemenska kultura diktira i brojne druge moderne trendove: navijačke skupine, stranačku pripadnost i politiku, organizirani kriminal itd.
Vjerojatno zbog svega ovoga, radikalni ideali i moraju postojati, premda ih je teško slijediti, te premda ponekad one koji ih slijede ovi znaju zavesti i na krivi put. U tom smislu bi mogli spomenuti problem sakrificijalne religioznosti. Ona nastaje kad ljudi slijede jedan napredni eshatonski moralni sustav isključivo na razini simbola, dok sve ostalo u njihovom životu ostaje na razini gole sadašnjosti, tj. u mnogo čemu i na razini nazadne prošlosti. Istovremeno, snaga simbola ih zavarava da se nalaze na dobrom putu, te čak stvaraju uvjerenje da su oni veliki vjernici.
Slika 2: Kažu da će ovako nekako sve to skupa izgledati na kraju…
Nasuprot ovomu, u konačnici postoji samo jedan jedini način pripadnosti eshatonu: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35). To je uistinu moderno i progresivno! A na samom kraju stoji čak i ono: „Ta u uskrsnuću niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu“ (Mt 22,30). Svakako moguće da ovo zvuči preradikalno, ali sjetite se onoga s početka: Kako je nama danas nenormalno ono što je nekoć bilo normalno, tako je nužno određeno i da brojne današnje relacije s vremenom nestanu, te da budu nadomještene nekim novim i savršenijim.
Na samom kraju umjesto zaključka, ukoliko je prosječni čovjek biće koje se sjeća prošlosti, iskren i vjerodostojan vjernik je čovjek koji se sjeća budućnosti! I ne samo da se sjeća, nego i živi po njezinim principima …
U Sarajevu, 21. 4. 2017.
M. B.
[1] Usp. Ante PAŽANIN,`Kamova metafizika ćudoreda i prakt. fil., GPF 2 (2) 117-133 (1984), poziva se na W. Weischedel: I. Kant, Werke in sechs Bänden, (III) Darmstadt 1959, 632.
[2] Usp. Jörg FREY, Die johanneische Eschatologie (I), J. C. B. Mohr (Paul Siebeck) Tübingen, 1997, 15-16.
„Na ovom svijetu nema ničeg blažeg ni istančanijeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnim – To svako zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim” – Lao Tse.[1]
To bi otprilike bilo sve, ostatak će biti prvenstveno pokušaj tumačenja ove znamenite rečenice velikog kineskog filozofa. „Slabo nadvladava snažno (…) tvrdoća popušta pred nježnim“… Tako će i najjači muškarac pokleknuti pred krhkom ljepotom žene, a suza djeteta će opet razoružati i najsnažniju među ženama. Prema Lao Tse-u slabost je očigledno ponekad profitabilna i ovdje se zapravo radi o ontološkom principu. U tom smislu i biblija svjedoči da se Bog objavljuje samo malenima i poniznima, dok prezire silnike, oholice i umišljene. „To svako zna, pa ipak ne djeluje u skladu s tim“.
Da bismo malo bolje shvatili taj naš problem sa slabošću i snagom potrebno je vratiti se u rano djetinjstvo. Freud je smatrao da su prve tri godine života odlučujuće za daljnji čovjekov razvoj, premda se čovjeku ne čini da je tako, jer mi se obično ni ne sjećamo ovog ranog dijela svog djetinjstva; možda tek poneke slike i događaja.
Koliko je poseban i povlašten status malog djeteta, ponajbolje se vidi kad se taj status jednog dana počne gubiti, bilo zbog dolaska mlađeg brata ili sestre, bilo zbog toga što roditelji u jednom trenutku jednostavno donesu zaključak da je dijete već dovoljno veliko te da ga više ne treba toliko paziti i maziti kao prije. Malo koje dijete u ovom trenutku neće početi pružati otpor, i to snažan otpor. Njegov dotadašnji status je bio toliko dobar da mu uopće ne pada napamet izgubiti ga. Iz dana u dan mijenja strategiju i smišlja stalno nove taktike. Jedan dan će se silom pokušati razračunati s mrskom bratskom pridošlicom u familiji, drugi dan će se namjerno unerediti, premda je već odavno naučilo kontrolirati svoje fiziološke potrebe, a treći će dan glumiti da je bolesno. Naime, premda je još miljama daleko od apstraktnog načina razmišljanja, dijete već sada uviđa da je nekadašnja slabost i nesposobnost bila itekako isplativa, te se u skladu s tim na silu pokušava vratiti u prethodno stanje. No, to mu neće poći za rukom, odnosno, poći će tek u slučaju ako su mu roditelji teški slabići i naivčine. Mudar roditelj će ovako ponašanje djeteta shvatiti upravo kao protudokaz: „Dragi sine, nešto si mi plaho lukav i manipulativan … dakle, odrastaš i spreman si za ozbiljne životne lekcije“! Međutim, dijete se neće tek tako predati. Ono će nastaviti živjeti čak i u odraslom čovjeku. Zato Freud i kaže da je „dijete otac čovjeku“. Ona početna povlaštena pozicija kod mnogih će ostati cjeloživotnom inspiracijom. Različiti ljudi će se već na različite načine kroz život pokušavati ponovno domoći naznačenog početnog stanja, onog stanja kad su bili centar svijeta svojih roditelja; kad su njihove potrebe drugima bile na prvom mjestu; kad su mogli zahtijevati što su htjeli, a od njih samih ništa nije bilo zahtijevano (…) kad su drugima bili slatki i kao zločesti (…) dok su za druge bili velika odgovornost, a oni sami mogli uživati u potpunoj neodgovornosti.
Slika 1: Prikaz tipičnog dječjeg otpora prema odrastanju i prihvaćanju sve ozbiljnijih obveza i odgovornosti.
Dakle, ljudi se služe različitim taktikama u naznačenom nastojanju. Neki više potpadaju kompleksima više vrijednosti: hineći veliku i jedinstvenu važnost pokušavaju uvjeriti druge da se za njih isplati boriti i žrtvovati. Drugi opet igraju na kartu slabosti: „Touch me, I’m sick“! Doduše, ovo su uglavnom muške taktike. Žene, ukoliko nisu muškobanjaste više igraju na kartu zagonetnosti i nedorečenosti. Izbjegavajući normalnu i redovitu komunikaciju žena pokušava natjerati svoju okolinu da se zainteresira za nju. I ovdje se naravno radi o jednoj lukavoj igri dijete – roditelj, naučenoj u najranijem djetinjstvu. Sasvim mala djeca nisu u stanju reći što im je u dotičnom trenutku. Ovaj nedostatak komunikacije roditelji moraju prevladati viškom fokusa. Tražit će koncentrirano bilo kakav znak u ponašanju ili izgledu djeteta kako bi mogli shvatiti što nije u redu s njim … Kad poraste, dijete – ovaj put žensko dijete, počinje shvaćati da je nedostatak komunikacije svojevrsni izvor moći za nju.
Nevolje u raju …
Uz period najranijeg djetinjstva je vezano i stjecanje nekih osnovnih, sirovih moralnih sudova. Moralni orijentiri kod djeteta su sasvim jednostavni: „Sve ugodno je dobro, sve neugodno je loše“. Ovakva moralna vertikala se svakako prije ili kasnije mora nadvladati, jer u konačnici sve ugodno nije dobro, kao što i sve neugodno nije loše. Upravo naznačeni uvid u kompliciranost stvarnosti predstavlja i prijelaz iz područja afektivne nezrelosti u područje zrelosti. Izlazak iz imanentnog idealiziranja svijeta djetinjstva i jest moguć tek onda kad shvatimo da je i nepovlašteni status odgovornosti odrasle dobi itekako smislen i potreban, te da bez njega istinsko čovjekovo samoostvarenje nije moguće.
Danas se katkad u svijetu kršćanske teologije može čuti za pojam „Wellness kršćanstvo“. Wellness kršćanstvo bi bilo kršćanstvo marginalnih vjernika koji uobičajeno nemaju puno veze sa svojom zajednicom, premda sebe smatraju vjernicima, i to velikim. Takvi u Crkvu dolaze obično kad se nađu u nekoj nevolji, i tada traže jednu brzu, učinkovitu, i ustvari čudesnu pomoć. Zbog takvog mentaliteta oni se jako teško uklapaju u standardne vjerske tokove, te radije onda trče za kojekakvim vidiocima i čudotvorcima. Ovakvi vjernici teško da mogu prihvatiti logiku Sv. Petra apostola, kad ono on govori o vjeri koja se kuša nevoljama kao što se zlato kuša vatrom (usp. 1 Pt 1, 6-7). Ovo im je poprilično neprihvatljivo, jer su u sebi zaostali u fazi primordijalnih moralnih sudova: Ugodno jeste dobro, neugodno jeste zlo, i samim tim nespojivo s Bogom.
Kako to proizlazi iz Jungove psihološke tradicije, nutarnji čovjekov neprijatelj zato najčešće nije crn i rogat. Sasvim suprotno, to je jedan nemogući trogodišnjak koji uporno tjera po svom, premda i sam vidi da mu to više ne prolazi: „Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje (…) Neki dio naše osobnosti želi ostati dijete, odbija sve strano ili ga podčinjava svojoj volji, ili ne čini ništa. Otpor se usmjerava prema proširenju života (ili svijesti), što je bitna oznaka ove faze. Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.“[2]
Posljednji reci sugeriraju kako problem fascinacije povlaštenim dječjim stanjem poput drugih velikih problema nikad nije u potpunosti rješiv i nadvladiv. I kod najzrelijeg i najsavjesnijeg čovjeka nešto od ovoga će uvijek ostati (…) neki žal, neka bol, neka teška pitanja koja proizlaze iz svega toga, te svakako poneka povremena laž i manipulacija. No, po Jungu, sve je ovo sasvim normalno i dio jedne standardne ljudske priče. Obračunavajući se sa ovakvim izazovima čovjek postaje veći, zreliji i mudriji.
Zanimljivo je da nas evanđelja pozivaju da postanemo kao djeca (Mt 18,3), no, Isus pod tim izgledno misli na dobru i pozitivnu djecu, koja premda su djeca, nastoje već vršiti djela svoga oca (Iv 5,17; 8,39 …). To je zapravo jedan srednji put koji računa podjednako i s vlastitom sposobnošću, kao i sa osobnom ne samodostatnošću. Sv. Ignacije Lojolski je ovo sažeo u maksimu: „Radi kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu“.
Slika 2: Riba list se svojim izgledom savršeno uklapa u krajolik morskog dna, s ciljem izbjegavanja grabežljivaca i privlačenja plijena.
Istinitost i jednostavnost su jedino dugoročno rješenje
Pokušaju manipuliranja sa snagom i slabosti nisu skloni samo ljudi. Spomenuti oblik ponašanja pronalazimo u cijeloj prirodi. Tako, mnogi grabežljivci pokušavaju izigravati bezazlene biljojede, biljke ili čak neživo kamenje kako bi se lakše dokopali plijena. S druge strane, i mnogi bezopasni biljojedi vješto glume opasne grabežljivce ne bi li ih se tako ostavili drugi opasni grabežljivci. I čovjeku se na kraju zna nekako dogoditi da većinu života proživi u neistini, hineći slabost dok je jak i fingirajući veliku snagu dok je slab. No, u nama ljudima ipak ima nešto što nas prije ili kasnije navodi na zaključak kako je život pod maskom jednostavno nesnosan. „Vrlo je jednostavno biti sretan, ali je vrlo teško biti jednostavan“ (Tagore). Ranjena ljudska duša se obično najviše boji baš onog najjednostavnijeg i najboljeg rješenja. U ovom slučaju to je ono: Kad si jak, jednostavno budi jak, kad si slab, slobodno i bez straha budi slab.
Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva.
U velikoj mjeri emocija je snažno iskustvo kratkog trajanja. Ljutnja, strah, panika, euforija su različite emocije karakteristične po jakom intenzitetu, ali ne i dugotrajne. Točno je da se iz jakih afektivnih iskustava mogu razviti i neka trajna emocionalna stanja, kao npr. dugotrajne fobije iz intenzivnih strahova, međutim sama emocija u svom najjačem intenzitetu je uglavnom kratka vijeka i relativno brzo prestane ili poprimi neki drugi oblik, kao npr. kad nakon intenzivne zabrinutosti osjetimo olakšanje i nalet entuzijazma.
Osjećaj kajanja je za mnoge emocija, nešto što se mora osjetiti da bi se prihvatilo kao realno, postojeće. Poteškoća na koju se često nailazi kod miješanja kajanja kao emocije ili stava ponajprije se sastoji u tvrdnji kako se zapravo ništa ne događa, ako ne osjećam kajanje. Mogli bismo reći osjećam, dakle kajem se ili obrnuto ne osjećam, dakle ne kajem se. Ovakav stav karakterističan je za one koji emociju smatraju jedinim temeljem vlastitog iskustva. Ako je emocija prisutna, iskustvo postoji. Ako emocija nije prisutna, iskustvo ne postoji i nije se ni dogodilo. Npr. čovjek će se uglavnom osjećati vrlo neugodno ukoliko tijekom nekog velikog slavlja ne osjeti u sebi veliku radost ili obratno, ukoliko tijekom sprovoda bliske osobe ne osjeti intenzivnu tugu i žalost. Čovjek tada obično počne dvojiti: možda nešto nije u redu s njim samim, a možda nije nešto u redu sa onim drugima …
Što – recimo – znači imati emociju i stav prema hrani? To možda najbolje prepoznaju oni koji se trude izgubiti suvišne kilograme. Ako je odnos prema hrani emocionalan, gubitak kilograma je nemoguća misija. Razlog tome je što je ova emocija da se izgubi kilograme i bude privlačniji nevjerojatno jakog intenziteta, ali u sebi nema trajnosti, tako da se na osnovu nje dugotrajni plan dijete neće moći provesti u djelo. Reklo bi se da nas ovakva emocija vrlo brzo popusti baš kao što nas popusti ljutnja ili briga. Ako se takav emocionalni pristup ukorijeni u čovjeku onda gubitak kilograma ne dolazi u obzir, čak dolazi do suprotnog efekta, razočaranja i frustracije, koji kod mnogih ljudi vode u dodatno prejedanje i debljanje.
U sličnom kontekstu kažemo kako čovjek danas ima određenu poteškoću s razumijevanjem kajanja, jer se ovo nerijetko smatra prvenstveno emocijom. Tako, često puta netko tko je vjernik nema volje, nema želje ispovijedati se jer ne osjeća kajanje kao emociju. Ili suprotno ovomu, netko je po sebi više sklon emocionalnom iskustvu „padanja kamena sa srca“, pa onda non stop treba ispovijedanje radi ponavljanja naznačenog emocionalnog iskustva i utjehe koje ono pruža. Stvarni problem – dakle – nije emocija kajanja koja se povremeno javlja u trenucima ispovijedi, nego jedna vrsta „religioznog emotivizma“ koja kajanje identificira isključivo kao emociju. Onda se iz te perspektive – kako rekosmo – ide u dvije krajnosti: potpuno isključenje ispovijedi jer nema osjećaja kajanja ili bagateliziranju ispovijedi zbog osjećaja „lakoće“.
Vratimo se kratko ponovo nekome tko želi izgubiti suvišne kilograme. Netko tko samo ima jak osjećaj da će izgubiti kilograme rijetko će učiniti sve da ih i stvarno izgubi. Kad emocija popusti, onda popusti i sama osoba u svojoj namjeri. Stoga je ovdje nužno uključiti pitanje osobnog stava prema nekomu ili nečemu! Što znači imati stav prema hrani ili gubitku kilograma? Ovdje ulogu više ne igra toliko trenutna emocija, nego prvenstveno jedan neemotivni stav čovjeka prema onome što želi postići. Postaje mu jasno kako će mu za ono što želi postići trebati puno više od prolazne emocije. Zato bi čovjek uvijek trebao ponajprije izgraditi stav prema onome što želi.
U skladu s prethodnim, trebalo bi naznačiti i jasnu distinkciju između stava i emocije: Ukoliko je emocija snažnog intenziteta i kratka trajanja, onda je stav slabijeg intenziteta, ali dugog trajanja. Zapravo, stav je po sebi puno kompleksnija stvarnost od emocije. Pored same emocije, on podrazumijeva i brojne druge ljudske čine kao što su iskustvo, spoznaja, promišljanje, odluka, odgovornost itd.
Ako se sada vratimo pitanju kajanja, onda bi ono prije svega trebalo biti dugotrajni stav o pozitivnoj promjeni čovjeka, koji nije nužno popraćen adekvatnom emocijom, premda je ne isključuje. Naime, emocija nije nužna za izgradnju stava, ali dobro je ukoliko je stav barem povremeno praćen emocijom. Stav s njom dobiva na snazi i sadržaju, te postaje vjerodostojno i kompletno čovjekovo iskustvo.
Tako i kod kajanja nakon dugotrajnog i mukotrpnog procesa na kraju se osjeća i emocija sreće i zadovoljstva jer je čovjek postigao određeni uspjeh, postao bolji, altruističniji itd. Emocija koja nastaje iz stava nema izrazito nabijen intenzitet, ali ima emocionalnu dugotrajnost jer se čovjek na duži period osjeća sretnim zbog postignutog uspjeha.
Ako bi se u kontekstu pitanja „kajanje – stav ili osjećaj“ na kraju ipak nekomu morala dati odlučujuća prednost, onda je važnije da kajanje bude čovjekov stav, jer tako obećava dugotrajnije i sigurnije rezultate. Međutim, relativno gledano ni emocija nije nevažna jer netko može snažno osjetiti „padanje kamena sa srca“ i iz toga osjećaja razviti određeni stav. Kajanje bi bilo ispravni odnos prema ovim dvjema stvarima jer su obje na svoj način bitne za kajanje; stav osigurava dugotrajnost, a emocija osigurava iskustvo samog kajanja.
I pored samog kajanja, pitanje pravilne integracije emocija u cjelini formiranih stavova pokazuje se kao prevažno, a možda čak i kao odlučujuće pitanje čovjekovog emocionalnog i uopće psihološko-duhovnog razvoja. Neke ljudske epohe – recimo, poput romantizma – su prenaglašavale ulogu i značenje emocija; s druge strane, tehnicistička civilizacija današnjice počesto se pokušava obračunati sa emocijama kao s nepotrebnim atavizmom i istinskim reliktom prapovijesti. Međutim, i ovdje bi se dalo primijetiti kako istina uvijek voli neki svoj srednji put. Čovjek bez emocija je hladan i lako počne tendirati prema psihopatskim i sociopatskim oblicima ponašanja. S druge strane, (pre)emotivan čovjek bez izgrađenih razumskih stavova olako će naginjati histeriji i posvemašnjoj isključivosti.
Pitanje jezika kojim govorimo je prevažno, jer jezik ima moć mijenjati čovjeka i njegovu stvarnost. Npr. ukoliko u svoj osobni jezik čovjek usvoji kao nešto sasvim normalno nazivati pripadnike drugih vjera, nacija i rasa pogrdnim imenima, to će ga s vremenom neminovno učiniti većim ili manjim bigotom. Slično tome, gdje se ubojstvo nerođenog djeteta počne nazivati „prekidom trudnoće“, a ubojstvo teškog bolesnika „asistiranim olakšavanjem bolova“, tu se može govoriti o „totalitarizmu u ime liberalizma“.
Humanistička religioznost ima nekoliko karakteristika. Jedna od tih je ideja pripadanja svemu u smislu svijeta koji postoji. Humanistička religioznost je horizontalna u smislu upoznavanja drugih religija i kultura te završava u tvrdnji kako su sve kulture i religije jednake, a to se može nazvati imanentnim identificiranjem. Horizontalnost humanističke religioznosti se očituje možda ponajviše u tvrdnji kako su recimo termini poput „ljudsko pravo“ i „demokracija“ univerzalni u značenjskom smislu i da ne mogu imati različito značenje u bilo kojoj kulturi ili religiji. Iz toga nastaje univerzalna, povremeno i apsolutistička imanentnost značenja koja nastoji izbrisati jezične, ali i druge granice između kultura koje nemaju isto razumijevanje značenja tih i takvih termina. Ta religioznost je i vertikalna u smislu svođenja transcendencije različitih religija na ideju jedne imanentne religije s jednim transcendentalnim božanstvom. U biti i ovdje je prisutna ona horizontalna misao o istom značenju transcendencije za sve iz kojega se onda utvrđuje mogućnost za jednu imanentnu religiju za sve.
Humanistička religioznost sebe predstavlja kao takva mogućnost, kao imanentna religija u kojoj su i imanentno i transcendentalno istoga značenja, pa iako formalno odvojeni zapravo se transcendentalno i imanentno bitno povezuju u onome što ih na neki način obilježava, a to je jezik. Za primjer ove ideje humanističke religije možemo uzeti dva vrlo složena, ali vrlo aktualna pitanja, a to je pitanje ubojstva nerođenih i ubojstva onih koji su stari, bolesni i nemoćni („ubojstvo iz milosrđa“). Ostavljajući po strani kompleksnu i ozbiljnu moralnu problematiku, samo se ukratko osvrnimo na jezik humanističke religioznosti i recimo kršćanstva. Kršćanstvo u teološkom smislu govori o ubojstvu bilo nerođenih bilo starih, bolesnih i nemoćnih. U temelju tog govora stoji transcendentalno, to jest Bog kao transcendentalni korektiv čija zapovijed naređuje: Ne ubij! Manifestacija kršćanskog jezika koji se oslanja na Boga otkriva se u imanentnom jeziku kroz termin „ubojstvo“.
S druge strane i humanistička religioznost ima svoj jezik unutar kojega se govori o istoj problematici, ali terminološki potpuno drugačije, najčešće u znanstvenom smislu (abortus, eutanazija) ili u jezičnom smislu neutralnim terminima („prekid trudnoće“, „ekonomsko milosrđe“ „asistirano olakšavanje bolova“). Ovi termini nisu bez razloga u upotrebi i nisu slučajno prisutni, nego oni označavaju i imanentnu religioznost koja ih na neki način ustanovljuje i stavlja u upotrebu. Jedan dio humanističke religioznosti u svom imanentizmu je apsolutno znanstven. Odatle dolaze i znanstveni termini koji se koriste za ovu problematiku. Iako se pojedinačni korisnici ovih termina možda privatno oslanjaju na transcendenciju, odnosno Boga u jezičnoj upotrebi čini se vlada slaganje da upotreba termina treba biti strogo znanstvena. Strogo znanstvena upotreba termina omogućuje i povremeno ako ne i trajno isključenje transcendencije, odnosno jezika kojim se Bog obraća čovjeku i na ovom području i postiže univerzalno slaganje bar u znanstvenom smislu o značenju tih termina.
Naravno da se čini nepotrebnim uopće raspravljati o jeziku humanističke religioznosti, jer zašto bi bilo važno na prvi pogled kako određene situacije, događaje, stvari opisujemo ili definiramo. Humanistička religioznost upravo se tu najviše ostvaruje i osvaja, na području upotrebe jezika. Jer tvrdnjom kako je zapravo jezik nevažan – jer svi govore i vjeruju u isto – sam se jezik pretvara u prostor koji se čini nevažnim, nepotrebnim i neproblematičnim. Međutim, jedno od najvećih područja konflikta između humanističke religioznosti i recimo kršćanstva nije samo područje etike i moralnog, sekularnog i svetog, nego upravo područje jezika.
Humanistička religioznost sebe pretpostavlja kao univerzalnog govornika kojega svi razumiju i čiji jezik trebaju svi govoriti, iz čega se lako dolazi do totalitarizma značenja termina kroz koji onda polako nastaje i totalitarizam religioznosti. Ideja ovog – ublaženo govoreći – totalitarizma, odnosno, apsolutističke uniformiranosti između totalitarizma značenja i religioznosti se očituje u onome što se kolokvijalno, neprecizno i bez ikakvog konkretnog definiranja naziva „politička korektnost“. Ozbiljno je pitanje kojim jezikom se govori „politički korektno“, koji je jezik „politički korektan“. „Politički korektni“ jezici nisu nepoznati, to su jezici prirodnih znanosti, napose recimo matematike. Matematički jezik je u tom smislu zaista „politički korektan“ jezik, jer je u svom horizontalnom značenju univerzalan, a ne posjeduje transcendentalnu dimenziju na koju se oslanja.
Što s jezicima područja kao što je povijest, psihologija, teologija, moralna filozofija, politička znanost? Jesu li to „politički korektni“ jezici i je li moguće da budu takvi? Njihovu „korektnost“ se ne može mjeriti kao u matematici jer se svi ti jezici prije ili kasnije u jednom svom segmentu oslanjaju na transcendentalno u svojim imanentnim izričajima, premda transcendentalno nisu bitno utemeljeni kao recimo teologija. No, ako uzmemo recimo povijest, neki objektivni događaji se tumače jezično pomoću oslanjanja na transcendenciju, kao što je to slučaj i u nekim drugim humanističkim znanostima.
Teško je reći da postoji neki „čisti“ jezik kojim se može govoriti isključivo neutralno. Ideja humanističke religioznosti je postojanje jednog takvog jezika, jedna vrsta „jezičnog averoizma“ odakle će svi uzimati iz istog jezika koji će biti isti za sve i sve će termini imati isto značenje za sve i neće moći imati drugih značenja ukoliko ta značenja nisu već unaprijed dana i određena. Time se „jezični aveorizam“ pretvara u „jezični totalitarizam“. Ako je nešto takvo moguće, ako je moguć jedan takav jezik, onda će biti moguće tim jezikom ne samo izbjeći, nego isključiti bilo koji drugi jezik koji bi govorio drugačije, na drugačiji način, a bit će moguće isključiti i one jezike koji se u svom izričaju oslanjaju na transcendentalno, na jezik kojim Bog progovara čovjeku.
Zaključno, kada se govori o „ubojstvu“ ili „ekonomskom milosrđu“, o „ubojstvu“ ili „prekidu trudnoće“, nije u pitanju čisto površno terminološko i jezično opredjeljenje za ovaj ili onaj termin, u smislu nema veze koji smo izabrali; svi govorimo istim jezikom. Međutim, sami termini pokazuju da ne govorimo istim jezikom jer nije riječ o pukom terminološko-jezičnom opredjeljenju, nego o ozbiljnom shvaćanju i razumijevanju kako i koliko jezik mijenja strukturu, smisao i bit samih termina, mijenjajući pri tom strukturu, identitet i bit samih korisnika jezika.
Ili jednostavnije rečeno: pitanje jezika kojim govorimo je prevažno, jer jezik ima moć mijenjati čovjeka i njegovu stvarnost. Npr. ukoliko u svoj osobni jezik čovjek usvoji kao nešto sasvim normalno nazivati pripadnike drugih vjera, nacija i rasa pogrdnim imenima, to će ga s vremenom neminovno učiniti većim ili manjim bigotom. Slično tome, gdje se ubojstvo nerođenog djeteta počne nazivati „prekidom trudnoće“, a ubojstvo teškog bolesnika „asistiranim olakšavanjem bolova“, tu se može govoriti o „totalitarizmu u ime liberalizma“.
Često čujemo kako treba poslušati svoje srce, pa poslušajmo i ovu neobičnu priču „od srca“; priču o životnim usponima i padovima, i ravnoj crti smrti …
Ovo je elektrokardiogram (EKG) zdravog ljudskog srca:
Vidimo, ima tu ravni dio, pa mali brežuljak … zatim veliki uspon, iza kojeg dolazi silazak, zapravo veliki pad – depresija … Zatim opet mali brežuljak, pa opet ravnina … I tako puno puta tijekom života. To je upravo ritam života!
A sad pogledajmo elektrokardiogram umirućeg srca:
Lijevo se vidi posljednji otkucaj … posljednji uspon i posljednji pad, i iza toga dolazi vječita ravnina. Nema više uspona, doduše, nema niti padova … samo vječiti unisoni „beeep“.
Ovo je možda i najilustrativniji mogući način da prikažemo što je to kultura smrti o kojoj se danas često govori. Kultura smrti se ne bazira prvenstveno na konzumiranju destruktivnih ili barem tmurnih kulturoloških sadržaja. Kultura smrti je odreknuće od životnih uspona s ciljem izbjegavanja životnih padova i razočarenja. U kulturi smrti važno je ne izgubiti, makar se pri tomu ništa ne dobilo. Kultura smrti ide daleko o nakraj Churchillove definicije uspjeha, da „uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom, ne gubeći pri tomu entuzijazam.“ Kultura smrti je sva fina, ravna i upeglana. To je onaj uznemirujući otegnuti „beeep“ od maloprije.
No, ima i ono kad srce nije ni mrtvo, ali nije ni zdravo kako bi trebalo biti …
Ovo je elektrokardiogram tzv. ventrikularne fibrilacije:
Ritam srca ovdje postaje brz i nepravilan, dok stijenke srčanih komora počinju beskorisno treperiti. Ovako, sve skupa nemedicinskom promatraču može izgledati kao nekakvo stalno besmisleno uspinjanje i padanje. Nedostaje predah, nedostaje mirna faza. Živo podsjeća na život modernog marljivog preambicioznog čovjeka. Ovo je trebao biti jedan lijep i uspješan život, ali na kraju se sve neplanirano pretvorilo u grozničavo pretjerivanje.
Eto, često čujemo da treba poslušati svoje srce. No, možda nam srce i na ovaj način može ispričati svoju priču … prenijeti svoju mudrost i istinu o životu.
Završit ćemo danas sa onom Mozartovom definicijom glazbe: „Glazba nije u notama, nego u onoj tišini između njih“. Tako i život treba svoje uspone i padove, kao i svoje ravne dijelove … Treba svoju buku, ali i svoju tišinu. Tek tada slika postaje zaokružena i smislena.
Čovjek privučen iluzijom jezika kojim bi se ostvarila identičnost božanske i ljudske komunikacije, a time jer se biće komunicira jezikom, čovjek bi postao Bogom, biva zaveden iluzijom u čijem temelju ne stoji božanski stvoriteljski jezik, nego lažni razarajući jezik laži i uništenja, odakle kasnije nastaje mnoštvo jezika.
Ako bi bila moguća, apsolutna odsutnost jezika značila bi apsolutnu odsutnost stvari, stvarnosti i bića. Apsolutna nemogućnost jezika da govori o Bogu označavala bi i Njegovo nepostojanje. Stoga jezik u sebi krije napetost relacije između bȋti neke stvari koja se izriče jezikom i same bȋti te stvari, njezine duhovne dimenzije. Napetost između jezika i duhovne stvarnosti stvara prostor misterija, prostor tajne, prostor neizrecivog.
Prema Walteru Benjaminu duhovno se izriče samim jezikom, a ne pomoću jezika, stoga ukoliko je duhovno bivstvovanje identično jeziku, onda duhovno jest jezik, dok u svakom drugom slučaju, u nedostatku identiteta između duhovnog i jezika stvara se nužno prostor misterija koji se ne može do kraja izreći. Prema Benjaminu ono duhovno komunicira samo sebe vlastitim jezikom i ukoliko je duhovno neizmjerno i neizrecivo onda i jezik kojim samo sebe komunicira postaje i ostaje neiscrpan, neograničen, odnosno misteriozan.
Ako je apsolutna odsutnost jezika nemogućnost postojanja stvarnosti, onda je svako biće, a na poseban način čovjek u metafizičkom smislu jezično biće. Različite stvarnosti postavljene na različite metafizičke razine međusobno se predstavljaju jedna drugoj jezikom, ne pomoću jezika, nego same te stvari jesu jezik kojim se komuniciraju. Unutar stvorene, zemaljske stvarnosti, jedino čovjek komunicirajući sebe drugome predaje se drugom biću kao jezik, a ne pomoću jezika.
Na temelju ovoga Benjamin promišlja biblijski izvještaj o stvaranju čovjeka. Bog se komunicira kao jezik, kao Riječ. Bog kao apsolutna stvaralačka prisutnost je jedino biće koje komunicira sebe jezikom, a taj jezik je stvaranje svijeta. Samo apsolutna stvaralačka prisutnost ima sposobnost komunicirati sebe stvaralačkim jezikom. I komunicirajući samog sebe Bog stvara ne samo svijet, nego i čovjeka. Čovjek participira na stvaralačkoj moći jezika imenujući stvari i životinje čime imenuje njihovu bit, ono što te stvari i životinje zaista jesu. Time čovjek komunicira samog sebe jezikom i na taj način sudjelujući u stvaranju kroz jezik komunicira samog sebe u odnosu prema Bogu.
Walter Benjamin (1892-1940.) – njemački filozof, kulturni kritičar i spisatelj. Pripadnik tzv. Frankfurtske škole. Photo (Izvor: en.wikipedia.org).
Čovjekova komunikacija je participirajuća, nije apsolutna, stoga je i bitno ograničena i nesavršena. Iz toga razloga Bog za čovjeka ostaje misterij, tajna jer čovjek iako sebe komunicira jezikom, njegova komunikacija nije apsolutna. S druge strane Bog komunicirajući sebe čovjeku kroz stvaranje ostaje jedino biće koje komunicira sebe apsolutnom stvaralačkom prisutnošću, ali jer jezik komunicira biće kao takvo drugima pogotovo njegovu bit, Bog ostaje čovjeku trajni misterij. Čovjek ne zahvaća vlastitim jezikom apsolutnu stvaralačku prisutnost samog jezika, nego samo onaj dio koji mu je darovan, a to je imenovanje stvorene stvarnosti, ali ne i njezino božansko stvaranje.
U ovom kontekstu Walter Benjamin govori i o grijehu prvih ljudi. Razlikujući Božju stvoriteljsku Riječ i ljudski jezik, grijeh se sastojao u nemogućem pokušaju da čovjek svojim jezikom progovori božanskom Riječju, odnosno da sam čovjek uspostavi identičnost između svoga jezika i božanskog jezika, a kao poveznicu Benjamin ističe imenovanje odnosa dobra i zla. Prema Benjaminu Bog kao apsolutna stvarateljska Riječ apsolutno savršeno poznaje i spoznaje odnos dobra i zla, i na temelju toga čovjeku daje upute o životu, dok zmija kao simbol Đavla čovjeku nudi svoje vlastito prividno znanje toga odnosa pri tom prividno nudeći čovjeku ideju kako zna na koji način se može uspostaviti identičnost između božanskog i ljudskog jezika. Iz ovoga privida rađa se laž i Đavao se komunicira jezikom koji je lažan, prividan, iluzija, komunicira se jezikom koji nije jezik, nego privid jezika.
“Ljudski govor o Bogu treba shvatiti baš kao ljudski, a ne Božji govor o Bogu” – Karl Barth.
Čovjek privučen iluzijom jezika kojim bi se ostvarila identičnost božanske i ljudske komunikacije, a time jer se biće komunicira jezikom, čovjek bi postao Bogom, biva zaveden iluzijom u čijem temelju ne stoji božanski stvoriteljski jezik, nego lažni razarajući jezik laži i uništenja, odakle kasnije nastaje mnoštvo jezika. S mnoštvom jezika prestaje i mogućnost za čovjeka da sam sebe komunicira jezikom kao ono što jest u sebi. S mnoštvom jezika nastaje i stanje zablude, laži i obmane gdje čovjek komunicirajući sebe zapravo komunicira iluziju i nerazumijevanje. Time mogućnost da se komunicira jezikom i kao jezik za čovjeka postaje sve nedostižnija, a i mogućnost da sebe komunicira Bogu postaje nepremostivi metafizički jaz, koji je moguće premostiti samo ako se Bog kao božanski stvaralački jezik slobodno komunicira čovjeku kao Riječ i ponovno uspostavi odnos s čovjekom.
„Biti sretan nužan je zahtjev svakog umnog, ali konačnog bića i prema tomu neizbježan odredbeni razlog njegove moći želje“ (Immanuel Kant). Ili jednostavnije rečeno: Ono „biti sretan“ se pokazuje kao temeljna motivacija svakog ljudskog nastojanja i djelovanja. No, u svemu tome sreća počesto izmakne čovjeku. Nije ni čudo što je na kraju mnogi uspoređuju s dugom. Izgleda kao da je tu na dohvat ruke, ali po sebi je zapravo nedostižna.
Bez obzira na to jeste li svoje školovanje okončali s maturom ili ste nastavili hrabro dalje prema stjecanju viših akademskih stupnjeva i časti, jedno ste sigurno primijetili: tijekom višegodišnjeg školovanja niste prošli niti jedan jedini predmet koji bi se po sebi striktno i izričito bavio pitanjem pronalaska osobne životne radosti i sreće. S tim se zapravo tek sad ponešto malo započinje (…) Neka zapadna sveučilišta nude izborne kolegije na tu temu, a slično važi i na području vjere: klasični katekizmi se i nisu baš bavili ovom problematikom. Opet, tek u novije vrijeme, vjerska kateheza se počinje ozbiljnije zanimati za ovo područje. Tko zna, možda je krajnje vrijeme da se stručnjaci pozabave stvaranjem neke gaudiumologije, tj. nauke o sreći.
Od dominacije preživljavanja do dominacije osmišljavanja života
Iz biološke perspektive gledano, temeljni smisao života jeste produživanje istoga, bez obzira da li pri tomu jedinke naginjale prema razvoju sposobnosti produživanja vlastitog života ili već prema razvoju prokreacijskih sposobnosti, u svrhu ekspeditivnog stvaranja brojnog i zdravog potomstva. Ova prirodna tendencija je dugo vremena obilježavala i dinamiku unutardruštvenih dešavanja i relacija. Opstanak je bio, pa i ostao temeljna zadaća ljudske kulture, premda stvari uopće ne moraju izgledati takvim na prvi pogled. Naime, čovjek se iz animalnog svijeta izdigao upotrebom razuma, razvojem alata, a osobito sa sposobnošću detaljnog učenja, te razvojem altruizma. Stjecanjem ovakvih i sličnih sposobnosti ljudska vrsta je postala dominanta vrsta na zemlji, a dominacija i preživljavanje su oduvijek dobro išli pod ruku. Uglavnom, ljudska kultura je kroz cijelu povijest bila prezauzeta pitanjem daljnjeg preživljavanja, uključujući tu i područje vjere, jer i ovdje se u konačnici prvenstveno govorilo o preživljavanju, i to o jednom super-preživljavanju, tj. o spasenju duše i životu vječnom.
No, sve je ovo vodilo prema stanovitom zaboravu sreće. U duhu ničeovske ostavštine, Freud primijeti kako radost nije nikakva kulturalna vrijednost. Civilizacija neprestano vrši nasilje nad ljudskim nagonima radi blagodati kulture. Ovdje se čovjeka pokušava podvrgnuti disciplini monogamnog razmnožavanja i četrdesetosatnog radnog tjedna.[1] To nije uvijek dobro za osjećaje pojedinca, ali je dobro za čovjeka kao vrstu. Ili kako to već često znam reći svojim studentima: Ako je filmska kritika nesebično nahvalila neki film, možete 90% biti sigurni da je u pitanju jako dosadan film! Premda može zvučati apsurdno, sposobnost podnošenja dosadnih i besmislenih sadržaja i situacija je odigralo vrlo važnu ulogu u čovjekovom sveukupnom razvoju i uspjehu. Baš kao što su instruktori famoznih japanskih „ninja“ ratnika ponekad zahtijevali od svojih polaznika da sjede u prirodi neprekidno 72 sata te da za to vrijeme dokuče koliko je u međuvremenu narasla trava. Zvuči predosadno i frustrirajuće, no takav fokus i strpljenje su vam kasnije itekako mogli biti od koristi na bojnom polju.
Već smo ranije pisali kako je sve do sredine 19. st. prosječna životna dob na Zapadu jedva prelazila trideset godina. Tek negdje od tog vremena prema ovamo, uslijed razvoja medicine te poboljšanja općih uvjeta i kvaliteta života, dolazi do rapidnog produljenja čovjekovog životnoga vijeka. Tako danas, prosječna životna starost na našim prostorima iznosi oko 75 godina, a u razvijenim zapadnim društvima oko 80. Međutim, polučeni uspjeh u preživljavanju je zatim neminovno potegao pitanje o osmišljavanju novonastalog viška života, kao i općenitog novostečenog viška slobodnog vremena. Nakon što stekne dug i stabilan život, čovjek se neminovno počinje pitati o radosti i smislu istoga.
Tagore reče da je vrlo jednostavno biti sretan, ali je čovjeku vrlo teško biti jednostavan. Naš Ivo Andrić vrlo slično kaže: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje“.
Vidimo, sreća je itekako povezana s jednostavnošću, ali također i s malim životnim stvarima, jer mnogi ljudi kao da propuštaju mnoštvo malih radosti nadajući se u životu onoj nekoj velikoj i posebnoj sreći. Velika životna ostvarenja – doduše – pružaju stanovitu markantnu satisfakciju, ali obično s tim ide i neka dodatna briga. Zapravo, opće iskustvo čovječanstva nalaže kako se upravo s vrhunca najlakše i najpogubnije pada.
Možda smo s tim ujedno naišli i na glavnog ubojicu sreće danas, a to je sveopća i sveprisutna megalomanija. Ljudi postavljaju pred sebe i svoje bližnje ogromna očekivanja i ambicije, a to ih i ne znajući vodi u stanje stalnog osjećaja oskudice. Kako to briljantno primijeti Brené Brown, u današnje vrijeme obično liježemo s neugodnom mišlju kako toga dana nismo dovoljno uradili, a ujutro se budimo sa uvjerenjem da se nismo dovoljno naspavali. Ljudski ego – izgleda – može biti velik onoliko koliko to realno može biti. Svaki daljnji korak u njegovom uvećavanju će voditi samo prema njegovom instant napuhivanju, a napuhan ego u biti i nije veliki ego nego samo veliki krhki i ranjivi ego. Osjećaj vlastite svemoći neminovno i redovito vodi čovjeka prema povratnom osjećaju vlastite nemoći i izgubljenosti.
Kad smo kod jednostavnosti, spomenimo i ono od Einsteina: „Stvari treba izvoditi maksimalno jednostavno, ali ne jednostavnije od toga“ – što će reći da je životno kompliciranje dopušteno tek dotle dok stvari ne profunkcioniraju, i čim profunkcioniraju, ne bi ih trebalo dodatno usavršavati, tj. komplicirati. To je vjerojatno i razlog zašto ruska raketna skalamerija iz 50-tih godina XX. st. još uvijek dobro funkcionira, te se njome momentalno kod slanja astronauta služe čak i mrski im rivali Amerikanci. Slavni Sergei Korolev – otac sovjetskog raketnog programa reče već tamo negdje na početku svojim suradnicima: „Nikad ne popravljajte ono što dobro funkcionira“! Suprotno tome, veliki dio današnjeg vremena radimo kako bismo mogli priuštiti neke nove stvari, tj. savršenije varijantne onoga što već imamo. Usavršavanje svakako po sebi ima smisla, no problem je što pri tome ne ostaje onda puno vremena za sam život. To je tamo nekad, još prije stotinjak godina, u sam osvit suvremenog doba primijetio – opet jedan – veliki Rus, Nikolai Berdjajev. Dakle, kod samog začetka industrijske civilizacije današnjice on je spretno zaključio kako se tu radi o epohi gdje su sredstva za život postala važnija od samoga života. Zato jednostavnost života i jeste važna pretpostavka sretnog života, jer kod svakog drugog scenarija ponestat će nam vremena i prostora za sam život.
Naznačena jednostavnost bi trebala biti i okosnicom međuljudskih odnosa. Nastojanjem da se iz nekog odnosa pošto-poto izvuče više od onoga što on momentalno pruža, prečesto se dolazi do toga da se iz tog odnosa više ne može izvući ništa. Opet vidimo kako usiljena potraga za onom velikom srećom ubije mnoštvo malih zagarantiranih radosti!
Sreća je itekako povezana i sa ispravnim djelovanjem. „Tko pravo radi, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7). Baruch de Spinoza je u naznačenom stavu otišao i puno dalje. Za njega sreća nije posljedica ispravnog djelovanja nego njegov bitni preduvjet: „Sreća nije nagrada za vrlinu, nego je vrlina sama; niti mi uživamo u sreći jer smo obuzdali naše požude; upravo suprotno, zato što uživamo u sreći, sposobni smo da ih obuzdamo“ („Etika“). Potonje mišljenje je vrlo slično kasnijem Franklovom stavu o „egzistencijskom vakumu“ današnjice. Ljudi se u većini slučajeva ne odaju porocima jer su sretni nego zato što su prazni i nesretni, a takvi su opet zbog nedostatka životnoga smisla. A smisao je – opet – usko povezan s pronalaskom vlastitog specifičnog životnog poslanja u ovom svijetu i životu. Slično mišljenje pronalazimo i kod Martina Heideggera, ali i kod prije spomenute Brené Brown: Sreća i životna radost su tijesno povezani sa autentičnim životom. Tko se pod pritiskom pomodarstva i političke korektnosti odrekne vlastite autentičnosti, neminovno može računati sa anksioznošću, depresijom, gubitkom životne orijentacije, smisla itd.
Po Erichu Frommu sreća je povezana s vitalnošću, produktivnošću, sa intenzivnom upotrebom osjećaja i misli. Zato, da bi čovjek bio sretan, ne smije se previše štedjeti, treba u životu intenzivno raditi, stvarati, misliti, osjećati. Također, po Frommu sreća podrazumijeva i povremenu izloženost nesreći, jer tko sebe pod svaku cijenu pokuša sačuvati od žalosti, taj će se ujedno ograditi i od radosti. Vidimo, sreća prati hrabre … ona podrazumijeva intenzivan život s puno vjere i nade u pozitivne stvari i vrijednosti. Opet, kako bi to Andrić rekao: „Svi pravi ljudski životi lijepi su i teški“!
Sreća napose ima veze i sa zahvalnošću, uključujući tu i onoga kome se zahvaljuje zbog iskazanog dobra, kao i onoga samog koji zahvaljuje. Zahvalnost čovjeka uvijek dovodi u stanovitu perspektivu imućstva. Jednostavno, ima onaj koji daje, a ima i onaj koji razumije kako je u životu puno toga primio. Dalje od ovoga događa se ono što bi stari Latini iskazali sa „sličan se sličnom raduje“. Obilje privlači obilje, isto kao što bijeda privlači bijedu! Narodna mudrost bi definirala to sa onim: „Para na paru, uš na fukaru“. No, i sam Isus Krist donekle slično kaže: Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“ (Mt 25,29). Pozitivan pogled na život privlači još više pozitivnosti, isto tako i obratno …
Važno je krenuti …
Vidimo, mnogi se slažu da je sreća jednostavna stvar, te da se do nje vrlo jednostavno dolazi. Međutim, naspram nas to je i vrlo neistražena stvar i samim tim u konačnici vrlo komplicirana i nedostižna stvar. No ipak, mislim da se u ovom pogledu najvažnije pokrenuti; najvažnije je donijeti čvrstu odluku o onomu „biti sretan“. Većinu onoga što smo uradili u životu, uradili smo s nakanom da budemo sretni. Ako pri tomu i nismo bili nešto posebno uspješni, barem za ubuduće znamo gdje sreće nema i gdje je ne treba ni tražiti.
U Sarajevu, 27. 3. 2017.
M. B.
[1] Usp. H. MARCUSE, Eros i civilizacija. Filozofsko istraživanje Freuda., Naprijed, Zagreb 1965. str. 13; Autor se poziva na S. FREUDA, ali ne identificira izvor.
