Blog

Od neuroteologije do transhumanizma – strah od smrti ili futuristički science fiction?

Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturalni projekt koji podržava uporabu novih znanstvenih disciplina i tehnologija za poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništavanje svega što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su: glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Premda navedeni projekt odiše svježinom, kao i mnoštvom novih i originalnih ideja, čovjek se ovdje neminovno susreće s mnoštvom teških znanstvenih, etičkih i religioznih pitanja koja se na koncu sva mogu svesti na ono elementarno humanističko pitanje: Tko je to čovjek, što je njegova zadaća i smisao na ovom svijetu i koji mu je krajnji cilj i sudbina?

Znanost već odavno proučava važnost misli i osjećaja u religijskom iskustvu. U prošlome je desetljeću novi način istraživanja tako doprinio i razvoju nove discipline – neuroteologije. Eugene d’Aquili i Andrew Newberg, vodeći istraživači neuroteologije, definiraju neuroteologiju kao proučavanje moždano/umskog funkcioniranja u smislu odnosa s Bogom ili konačnom stvarnošću. Pokušaji novih neuroznanstvenih dokaza za Božju opstojnost ili samo lokalizaciju Božje točke u mozgu vode i takvim tvrdnjama, kao što su tvrdnje o tomu da je Bog ništa drugo nego električni prikaz u mozgu onoga tko iskazuje svoju vjeru u Boga i na taj način potvrđuje određeno religijsko iskustvo. Jedan od prvih znanstvenika koji su istraživali važnost mozga u razumijevanju religijskog iskustva bio je Michael Persinger. Persinger se bavio ulogom određenih moždanih regija u religijskim i mističnim iskustvima. S druge strane, Rhawn Joseph vjeruje, primjerice, kako je struktura limbičkog sustava odgovorna za duhovna i religijska iskustva, te da univerzalnost religijskog vjerovanja proizlazi iz svim ljudima zajedničkog limbičkog sustava. Drugi je istraživač, Carol Albright, pokušao locirati, tj. lokalizirati tzv. Božji modul u limbičkom sustavu, tako ignorirajući činjenicu holističkog funkcioniranja mozga. Iz ovog je jasno kako znanstveni pokušaji osporavanja ili afirmiranja Božje opstojnosti ne prestaju ni dan danas. Stoga stara Freudova tvrdnja o religiji kao neurozi danas se mijenja novom paradigmom o religiji kao biološkom fenomenu koji je evoluirao kod ljudi kroz proces prirodne selekcije. No, dok danas još uvijek toliko srčano raspravljamo o različitim formama relativizma, naturalizacija svih vidova znanosti dospijeva do točke kulminacije. Potrebno se prisjetiti samo Searlove naturalizacije intencionalnosti, Quineove naturalizacije epistemologije te nedavne Dennettove teze o naturalizaciji i same religije. Daniel Dennett, jedan od najutjecajnijih živućih filozofa, nudi na 377 strana prikaz religije kao prirodne pojave koju treba staviti pod svjetlo i mikroskop, te na taj način prekinuti s čarolijom. Stoga se pozornost o priči o različitim relativizmima mora usmjeriti na opasnosti koje donosi današnji znanstveni redukcionizam, naturalizam i monizam.

Slika 1: Kolaž pojmova koji se uobičajeno dovode u bližu vezu s projektom transhumanizma.

Transhumanizam – nešto posve novo ili sasvim stara ideja u novom pakiranju?

Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturalni projekt koji podržava uporabu novih znanstvenih disciplina i tehnologija za poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništavanje svega što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su: glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Samo spominjanje transhumanizma, skraćeno „H+“ ili „h+“ (Humanity +), datira od biologa Juliana Huxleya, inače brata poznatijeg autora -najpoznatijeg antiutopijskog romana „Vrli novi svijet“- Aldousa Huxleya. Julian transhumanizam definira 1957. godine kao stanje u kojem čovjek i dalje ostaje čovjek, ali transcendira samoga sebe, uvidjevši nove mogućnosti svoje ljudske prirode. Suvremeno značenje transhumanizma je rezultat 1980-tih u kojima se grupa američkih znanstvenika, umjetnika i futurista organizirala u udrugu, danas poznatiju kao transhumanistički pokret. Središnja teza transhumanizma je u tome da se biološko tijelo, zasnovano na karbonu, tijelo koje stari i neminovno odumire, mora redizajnirati uporabom napredne nanotehnologije, genetskog inženjeringa, psihofarmaceutike, terapija protiv starenja, neuralnih sučelja, lijekova za poboljšanje pamćenja i kognitivnih tehnika. Iako nam se ta priča trenutačno čini iluzijom futurista, zagovornici i simpatizeri pokreta tvrde kako će do prvih rezultata istraživanja doći u narednih tridesetak godina. Međutim, kao središnje pitanje i dalje ostaje pitanje osobnosti i identiteta. Transhumanisti tvrde kako „platforma“ identiteta ne predstavlja poteškoću. Oni smatraju kako je osobnost trenutačno zasnovana na karbonski temeljenim mozgovima, ali u narednom će se razdoblju informacija moći pohraniti u različitim silikonski temeljenim „platformama“. Tako transhumanistička ideja na neki način sliči staroj gnostičkoj herezi prema kojoj je tijelo nužno zlo, a um zatočenik u okovima smrtnoga tijela, zatočen čekajući konačno oslobođenje. U konačnici, transhumanizam zahtijeva samotransformaciju u neku posthumnu formu, u nekog Nietzscheovog Űbermenscha. Na ovaj način transhumanistički međunarodni projekt cilja ostvarenju ideje trans-čovjeka, ideje koju je misaono skicirao futurist FM-2030, poznatiji kao F. M. Estfandiary. On je tvrdio kako su znakovi pojave trans-čovječanstva: proteze, plastička kirurgija, intezivna uporaba telekomunikacija, kozmopolitski pogled na svijet, androgenost, reproduktivne tehnologije, odsutnost religijskih vjerovanja i odbacivanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Interesantno je naglasiti kako znameniti američki profesor političke ekonomije Francis Fukuyama ideju transhumanizma smatra najopasnijom idejom današnjice, a o svim posljedicama takve ideje govori u svojoj knjizi „Kraj čovjeka? Naša posthumana budućnost“ (sic!).

Slika 2: Bliža budućnost čovjeka -artificijalna besmrtnost uz obilato korištenje genetskih modifikacija, bionike i napredne farmaceutike?

Neuroetika

Pojam uvodi William Safire, bivši kolumnist New York Timesa i predsjednik Dana fondacije – privatnog filantropskog instituta za istraživanja mozga. Nanoetika je disciplina u povojima, a bavi se pokušajima sagledavanja svih opasnosti ubrzanog razvoja neuroznanstvenih i nanotehnoloških disciplina. Mada se čini kako takav ubrzani napredak tehnologije vodi boljitku čovjeka, u osnovi posljedice su nepoznate. Navedimo samo neke primjere takvog brzog tehnologijskog napretka.

Primjerice, recentna istraživanja moždane strukture sugeriraju da dio frontalnog režnja, prefrontalni korteks, ne zadobiva svoj funkcionalni status do 15 godine života ili po drugim rezultatima istraživanja do kasne adolescencije/postadolescencije (16-18. 20). Međutim, taj dio mozga igra veliku ulogu u prosuđivanju. Ukoliko prefrontalni korteks ne zadobiva svoj funkcionalni status do 15 ili čak 18 godine života, onda se adolescent koji je u tim godinama počinio teški prijestup, primjerice ubojstvo, ne može tretirati kao odrasla osoba. Što je s moralnom odgovornošću? Tako danas neuroznanstvenici, primjenom različitim tehnika snimanja mozga (PET, fMRI, SPECT itd.), pokušavaju dobiti sliku mozga uključenog u izvršavanje niza mentalnih, kognitivnih zadaća. Danas se čak pokušava osmisliti, razvojem tehnologije, i naprednija verzija poligrafa. Uočivši mogućnost primjene različitih tehnika varanja poligrafa koji simultano bilježi više fizioloških procesa u organizmu, kao što su: krvni tlak, puls, brzina disanja i psihogalvanski refleks, neuroznanstvenici razvijaju model učinkovitijeg detektora laži koji se zasniva na snimkama moždanih aktivnosti u trenutku kada osoba izgovara istinu ili neistinu. S duge strane, profesor Kevin Warwick, profesor kibernetike na University of Reading, posjeduje injektiran implantat u svojoj ruci koji omogućava njegovom nervnom sustavu komunikaciju s kompjutorom. O odnosu ljudske i umjetne (artificijelne) inteligencije, već šezdesetih godina prošloga stoljeća piše kompjutorski znanstvenik Marvin Minsky. S druge strane, takvi bi budući implantati injektirani u retinu mogli poboljšati vid ili injektirani u kohleju poboljšati sluh. Također bi mogli dovesti i do toga da čovjek vidi infracrvene frekvencije ili čuje ultrazvuk. No dovoljno je pogledati samo predviđanja tehnološkog napretka u budućih pedeset godina, a iznesena na svjetskim predavanjima danas cijenjenog astrofizičara, profesora fizike na City University of New York, Michio Kakua koji govori i o novoj internetskoj leći. Stoga, ideja filma „Minority Report“ (2002) o budućnosti u kojoj policajci koriste psihičku tehnologiju kako bi predvidjeli buduće kriminalno ponašanje i pritvorili zločinca prije nego počini zločin, danas (2017) ne predstavlja samo scenarij SF filma, nego i stvarnu opasnost. Sve izneseno potiče na nova etička promišljanja, novo razumijevanje tehnološkog progresa, smisla života, patnje, starenja i smrti. Mogu reći, nama kršćanima opasnost ne prijeti jer smo krštenjem transformirani u Kristu, a onima koji ostadoše u starome tijelu, Adamu, potraga za novim tijelom stvara izazovan osjećaj.

 

U Sarajevu, 21. 3. 2017.

I. Ž.

Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.

Nasilje i jezik

Fenomen nasilja uvijek uključuje i jezik kojim ga se zahvaća, i ovisno o jeziku kojim mu se pristupa nasilje uvijek ostaje na neki način između dvije objašnjavajuće jezične strukture, one koja ga nastoji objektivno zahvatiti, shvatiti i time potpuno objasniti i one koja ga ne zahvaća objektivno, ostavljajući time fenomen nasilja kao nešto misteriozno o čemu se stalno i uvijek treba pitati i promišljati.

Proceduralno-predstavljajući jezik je pokušaj objektivizacije određenog fenomena, prvo prema unaprijed određenoj proceduri, a drugo prema unaprijed objektivno zacrtanoj slici što određeni fenomen objektivno jest prema dotičnom jeziku. Jezici prirodnih znanosti su proceduralno-predstavljajući jer imaju vlastitu sliku stvarnosti kojom se bave i promatraju je prema unaprijed zadanoj proceduri. Svojevremeno je biheviorizam u psihologiji bio jedna vrsta takvog jezika koja je čovjeka predstavljala kao životinju, pri tom slijedeći proceduru biološke znanosti pri objašnjenju samog čovjeka. Privlačnost proceduralno-predstavljajućih jezika sastoji se u njihovoj jasnoći i preciznosti jer ostavljaju dojam da je sve rečeno o određenoj stvari ne samo točno u znanstvenom smislu, nego prije svega stječe se dojam da je dano objašnjenje apsolutno i kompletno i da ne ostaje ništa izvan takva jezika što bi se trebalo objasniti.

Vojni i medijski jezik

U ovom kontekstu možemo spomenuti dva specifična jezika koji govore na sebi svojstvene načine o nasilju. Prvi jezik je vojni jezik. Vojni jezik u svom izričaju teži objektivizaciji stvarnosti nasilja prije svega specifičnom izražajnom strukturom. Tako se slučajno ubijeni i nevini civili nazivaju kolateralnom štetom, rat koji u sebi snagom vlastitih principa nosi sa sobom ubijanje, zločine i pustoš naziva preventivnim djelovanjem, ograničenim konfliktom, sukobom visokog ili niskog intenziteta, a vojnik ili cijela vojska nisu ljudske osobe nego ljudski resursi, a strahotna moć oružja koja je kadra posijati toliko nasilja naziva se vojnom tehnologijom. Vojni jezik rečenicu koju bi stvarno formulirali na sljedeći način: „u ratu punom nasilja i ubijanja gdje se pokazuje zastrašujuća moć oružja čije su žrtve nevini ljudi“ će formulirati na sljedeći način: „u preventivnom djelovanju vojnom tehnologijom događaju se kolateralne štete“. Samo formulacija jedne rečenice potpuno uklanja snagu i moć jezika kada se govori o nasilju, ali i pokazuje nevjerojatnu transformacijsku snagu vojničkog jezika objektivizacijom fenomena kojega generički nazivamo nasilje. Ovaj predstavljajući segment militantnog jezika je izuzetno moćan i zastupljen i u javnoj sferi.

Druga dimenzija vojnog jezika, njegova procedura sastoji se prije svega od zapovjednog lanca, izvršavanja zapovijedi i odgovornosti za izvršene ili neizvršene naredbe. Procedura se ne bavi pitanjem samog nasilja, što je ono, odakle dolazi, koji su mu uzroci, nego prije svega unutar proceduralno-predstavljajućeg pristupa čak i kroz promjenu upotrebe jezičnih termina nasilje se niti istražuje niti propituje, nego se promatra kao objektivni substrat o kojemu se može govoriti samo unutar vojnog jezika terminima poput kolateralne štete ili preventivnog djelovanja, čime veliki dio pitanja o nasilju, u što je uključeno i pitanje zla ostaje po strani.

Drugi jezik koji je proceduralno-predstavljajući je medijski jezik. Njegova procedura je nužno objektivna, jer sam jezik i oni koji njime govore zahtijevaju da ono što se prenosi, a to je da informacija bude oslobođena bilo čega što će oslabiti objektivnost same informacije kao i njezinu istinitost. Medijski jezik stoga donoseći informaciju, nastoji donijeti objektivnu istinu onakva kakva ona jest i to je procedura medijskog jezika. Puno je teže sa predstavljajućim segmentom medijskog jezika, jer pitanje predstavljajućeg jezika je pitanje kako opisujemo određenu stvarnost, predmet i pomoću koje i kakve slike. Medijski jezik bi i u predstavljajućem djelu trebao biti također informacijski i objektivan, i standardna formulacija proceduralno-predstavljajućeg jezika u medijima je formuliran na sljedeći način: Sinoć u 22.00 N.N. ubio N.N. iz vatrenog oružja. Na taj način se postiže maksimum procedure i maksimum predstave, a to je u oba slučaja maksimalna informacijska objektivizacija događaja u čijem temelju stoji nasilje jedne osobe nad drugom. Ako bi medijski jezik težio apsolutnom proceduralno-predstavljajućem pristupu fenomenu nasilja, onda s jedne strane imali bismo uvijek točnu, faktičnu i istinitu informaciju o događaju nasilja, ali samo nasilje kao fenomen također bi ostalo po strani, što znači da medijski jezik ne bi trebao ili ne bi mogao imati bilo kakvu sliku o tome što je nasilje, nego se samo baviti njegovom informacijskom objektivizacijom.

Slika 1: Slikoviti prikaz informacijskog rata, odnosno, informacijskog “bombardiranja” (Diego Schtutman)

Vojni jezik i medijski jezik kao proceduralno-predstavljajući jezici s jedne strane imaju svoju snagu, moć i privlačnost jer nas stavljaju u položaj objektivnih promatrača fenomena nasilja gdje nasilje, a s njime i povezano pitanje zla za nas prestaje biti misteriozno i tajanstveno, zapravo prestaje biti pitanje uopće i postaje na neki način objekt promatranja. Naše promatranje i shvaćanje fenomena nasilja uglavnom postaje neka vrsta objekta od kojega se objektivno sklanjamo i kako bi rekao Thomas Nagel „pogledom niotkuda“ ga promatramo, ne više kao nešto neobično, nešto o čemu se treba pitati, nego kao objekt, informaciju, zaboravljajući pri tom snažan utjecaj koji proceduralno-predstavljajući jezik kojim nam se govori o nasilju ima na nas, jer nasilje pretvara u objekt promatranja, a ne problematičnu stvarnost koja nam postavlja nezgodna i ozbiljna pitanja.

Konstitutivno-ekspresivni jezik

S druge strane možemo govoriti o konstitutivno-ekspresivnim jezicima, jezicima koji su s jedne strane svojim izričajima kadri utemeljiti određenu stvarnost, a s druge strane svojim ekspresivnim potencijalom mogu uvijek izreći nešto novo o stvarnosti o kojoj govore. Tu prije svega susrećemo jezik umjetnosti, književnosti, poezije, religije, uopćeno onoga što zovemo kulturom. Konstitutivno-ekspresivni jezik može imati više slojeva, a u isto vrijeme biti jedan jedinstveni jezik. Kao primjer možemo ovdje navesti religiozni jezik kršćanstva koji ne uključuje samo teološki jezik kao objektivni izričaj kršćanske poruke i istina, nego i umjetnost, glazbu, književnost koje su se nadahnjivale kršćanstvom. Naravno, jezik jedne kulture je zapravo u punom smislu te riječi konstitutivno-ekspresivni jezik, koji zahvaća više slojeva odjednom, stoga kada govorimo o Zapadnoj kulturi govorimo o jednom takvom jeziku koji ima više različitih slojeva. Na koji način konstitutivno-ekspresivni jezik govori o nasilju, je li on teži objektivizaciji fenomena nasilja? Kao ogledni primjer takvog pristupa, koji ni na koji način niti iscrpljuje niti rješava pitanje fenomena nasilja, možemo se ukratko osvrnuti na biblijsku Knjigu o Jobu. Prije svega knjiga o Jobu nije pisana ni vojničkim ni medijskim jezikom, nego jezikom umjetnosti, prozom. Pisana je u specifičnoj semitskoj kulturnoj sredini, i pisana je religioznim jezikom, govoreći o Bogu i Satanu. Knjiga o Jobu ni na koji način čini se ne objašnjava objektivno fenomen nasilja kojeg Satan izvršava nad Jobom. Nije pisana informacijski, ali svejedno nastoji dati određena objašnjenja fenomena nasilja ali kroz jednu sasvim drugačiju sliku i jedan sasvim drugačiji jezik. Medijskim jezikom fenomen nasilja u knjizi o Jobu bi mogao biti formuliran ovako. Zamislimo knjigu o Jobu kao novinarski izvještaj o sukobu između Boga i Satana. Bog (godište nepoznato), i Satan (godište nepoznato, ali poznato Bogu) su se sukobili oko Joba (godište poznato redakciji) prema kojem je dogovoreno da Satan ne može oduzeti život Jobu, ali može Joba testirati. Testiranje će trajati nekoliko mjeseci, pri tom će Satan imati na raspolaganju sve potrebne instrumente, Bog je obećao da će biti neutralan. O samom dogovoru između Satana i Boga, Job nije obaviješten. Ili recimo vojnički jezik. Napadač (Satan) je u taktičkom pristupu konfliktu s nadmoćnijim suparnikom (Bog) izgubio neka važna područja konflikta (Jobov život) ali je zadržao mogućnost djelovanja na nekim drugim taktičkim područjima (Jobovo vlasništvo), kako bi se nakon završenog djelovanja mogao podnijeti točan izvještaj o stanju na terenu. Naravno, ovo bi moglo sve biti istinito u informacijskom i objektivnom smislu, međutim je li ovakvo karikiranje na kraju objašnjava išta o fenomenu samog nasilja? S druge strane konstitutivno-ekspresivni jezik knjige o Jobu koji uključuje religiozni, umjetnički, književni, kulturološki jezični izričaj pitanje nasilja ne tretira i ne može nikada tretirati kao informacijski objektivnu stvarnost, nego kao uvijek tajanstven i misteriozan fenomen koji se nikada do kraja ne može možda objasniti, ali koji kao fenomen izrečen ovakvim jezikom čovjeku na neki način postavlja pitanja o nasilju, o zlu, i o samom čovjeku. Fenomen nasilja – dakle – uvijek uključuje i jezik kojim ga se zahvaća, i ovisno o jeziku kojim mu se pristupa nasilje uvijek ostaje na neki način između dvije objašnjavajuće jezične strukture, one koja ga nastoji objektivno zahvatiti, shvatiti i time potpuno objasniti i one koja ga ne zahvaća objektivno, ostavljajući time fenomen nasilja kao nešto misteriozno o čemu se stalno i uvijek treba pitati i promišljati.

 

U Sarajevu, 21. 3. 2017.

O. J.

Bačenost i nabačaj – nužni pokušaj obrata prema pozitivnoj strani života!

Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji. Na koncu, poprilično pouzdano možemo reći: optimizam se u životu uči, baš kao i sam pesimizam.

Jednom zgodom univerzalna novinarska neznalica upita Heideggera zašto nikad nije pisao o etici? Veliki filozof samouvjereno odgovori: „Cijela moja filozofija je etika, samo što Vi to očito ne razumijete“! U javnosti se ovaj odgovor često uzimao kao primjer lukavog sofizma, te okretanja situacije u vlastitu korist, međutim, Heideggerova filozofija uistinu sva odiše etikom, premda to mnogi – vidimo – niti su razumjeli, a ne razumiju ni dan danas.

Ovdje se pokušavamo pozabaviti s dva Heideggerova čudnovata pojma iz njegovog znamenitog djela „Bitka i vrijeme“.

Jedan je bačenost (Geworfenheit), a drugi nabačaj (Entwurf), a oba se tiču čovjeka, odnosno tu-bitka, ako bi smo se već pokušali slijediti heidegerovski način izražavanja.

Što je to bačenost, i odakle dolazi? Govoreći sada razumljivim jezikom mogli bismo reći da se ovaj pojam tiče svega onoga što pogađa čovjeka i njegov život, a što on po sebi ne može kontrolirati. Počevši već od rođenja: nismo mogli birati gdje ćemo se i kada roditi, u kakvoj obitelji i dal’ uopće u obitelji. Nismo bili u situaciji birati svoje ime, materinski jezik (…) u većini slučajeva nismo mogli birati niti religiju, kao ni mentalitet i kulturu kojoj pripadamo. Umalo da zaboravim, a vrlo važno: nismo mogli birati ni vlastiti spol!

Kod nas mnogi danas žale što se nisu rodili negdje zapadnije od Zapadnog Balkana, a ja im obično dobacim: „Šuti bolan, šta bi tek da si se rodio u apokaliptičkom ozračju Norilska, ekstremnom siromaštvu Kinšase ili vječitom nemiru Kabula“!?

Bilo kako bilo, ništa od prethodnog se ne da kontrolirati, a mudri Irvin Yalom bi konstatirao da kad-tad moramo odustati od nade za boljom prošlošću! Treba odustati, jer takve stvari jednostavno ne možemo kontrolirati ili mijenjati nego samo tolerirati i prihvaćati. Anthony de Mello reče da je život poput partije karata. Možeš pobijediti jedino u slučaju ako spremno prihvatiš karte kakve god da su, te se hrabro upustiš u igru. Onaj tko se počne žaliti u stilu: pa loše mu karte (…) pa igra uopće nije poštena, takav neće stići daleko …

Bačenost u postojanje ide i puno dalje od prethodno izloženog. Tako, svoje gene nismo mogli birati, a upravo oni određuju puno toga u nama, i o nama: Neki ljudi su zbog njih lijepi, zdravi i pametni, a neki to nisu. Neki ljudi su zbog dobre genetike vrlo dugovječni, dok se drugi jednostavno moraju pomiriti s kratkim životom.

Povrh svega navedenog, bačenost se ne tiče samo nas samih nego i svega onog što nas okružuje. Tako, bačenost je živjeti u svijetu i vremenu u kojem se osjećaš kao stranac. I rat je bačenost (…) Također, bačenost je kad te život sudbinski čvrsto veže uz ljude do kojih ti i nije puno stalo, a okrutno te razdvoji od onih koji su ti sama sreća i radost. Bačenost je i kad nekog prokleto zavoliš, a on tebe jednostavno ne voli, ili barem ne dovoljno …

Puno je toga što je bačenost ili smo mi sami u puno toga bačeni. Međutim, kako već rekosmo, u životu postoji i ono drugo – nabačaji. Po Heideggeru, pojam nabačaja podrazumijeva sve one dobre prilike i situacije koje nam život pruža. No, mnogi bi rekli da ovoga jednostavno nema dovoljno, te da je onih bačenosti daleko više od dobrih nabačaja. Ili malo drukčije, a opet slično: mnogi bi konstatirali da su neke bačenosti tako okrutne i bezdušne, da onda i sve one dobre nabačene prilike u potpunosti gube svoj smisao.

I tako čovjek nezaustavljivo počne tonuti u zonu depresije, defetizma, radikalne kritičnosti, samosažaljenja, gubitka vjere, nade i entuzijazma, okrutne pobune i što sve ne …

Dominacija „bačenosti“ pri tomu ne pogađa samo niže i srednje umove nego i one najizvrsnije među ljudima. U tom smislu Dostojevski reče: „Svi ideali ovog svijeta ne vrijede suze jednog djeteta“!

No, je li sve u konačnici tako? Je li čovjek na kraju uistinu osuđen samo na patnju i besmisao?

Kako bi smo odgovorili na to pitanje trebat će prvo sagledati neke temeljne elemente i postavke funkcioniranja naše sposobnosti opažanja …

Slika 1: Specifično njemački šumski krajolik. Martin Heidegger je većinu svojih ideja domislio šetajući se usamljen ovakvim šumskim puteljcima – daleko od profesorske katedre i uobičajene gradske vreve.

 

I promatranje se uči …

Spomenut ćemo ovdje onaj jedan vrlo zanimljiv eksperiment s mačkama. Dakle, eksperiment se vršio nad grupom mačića koji su odmah na početku podijeljeni u dvije sekcije. Jedni su bili određeni da odrastaju u prostoriji – od dna do vrha – iscrtanoj vertikalnim linijama, dok su drugi bili pripušteni rasti u prostoriji s horizontalnim linijama. Kad su mačići stasali, istraživači su ih pustili u normalan prostor. I što se zatim događalo: mačići koji su odrasli u prostoriji s vertikalnim linijama uopće nisu mogli primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Npr., sapleli bi se o raspeto uže. S druge strane, mačići koji su rasli u prostoriji s horizontalnim linijama nisu mogli zapaziti bilo kakvu vertikalnu prepreku. Npr. stalno su se sudarali s nogama stolova i stolica. Zbog čega sve ovo? Ovdje se susrećemo sa samom suštinom spoznajnog problema. Ono što je Immanuel Kant lako shvatio još prije dva i pol stoljeća, danas je pronašlo i svoju eksperimentalnu potvrdu. Naime, slika prizora koje promatramo, ne ovisi samo od njih samih nego i od nas samih. Tj. konačna slika neke stvari, bića ili situacije ispred nas je sinergijski plod toga što gledamo i našeg imanentnog čulno-spoznajnog aparata. Danas bi se reklo: otprilike polovica slike dolazi izvana, a druga polovica dolazi iz baze podataka pohranjene u našem mozgu. U sinergiji, odnosno, zajedničkom međudjelovanju ova dva faktora, formira se i naša jedinstvena slika o okolnoj stvarnosti. Time se ujedno objašnjava i spomenuti eksperiment s mačkama. Mačke koje su rasle u „vertikalnom“ okruženju nisu imale ikakvih „horizontalnih“ informacija u svojoj internoj bazi podataka, te stoga na kraju i nisu mogle primijetiti bilo kakvu horizontalnu prepreku. Jednostavno, nisu ih mogli vidjeti niti onda kad su im na samom kraju prije neizbježnog sudara bile ispred nosa!

Slavni američki neurolog Karl Pribram uobičavao bi na svojim predavanjima predočiti publici navedenu zakonitost na još jednostavniji način: Dok bi im prikazivao različite prateće slajdove uz pomoć projektora, u jednom trenutku bi skinuo vanjsku leću s tog istog projektora, što bi dovelo do nestanka slike na projekcionom platnu, a pri tom bi ostajala vidljiva jedino svjetlost od projekcione lampe (i sam sam to isprobao). Pribram bi tada jednostavno konstatirao kako projektor još uvijek prikazuje istu sliku, i ona je i dalje tu negdje na projekcionom platnu, ali je mi više ne možemo vidjeti zbog nedostatka odgovarajućeg fokusa. Jednostavno, naša čula nisu istrenirana da vide sve ono što postoji, nego samo sasvim određene i specifične stvari pod određenim i specifičnim uvjetima. No, sada ono najvažnije: ova sposobnost, tj. nesposobnost nije ni trajna, niti zacementirana. Čovjeku je itekako moguće da uz pomoć učenja i vježbe proširi vrata svoje percepcije, baš kao što profesionalni degustatori vina mogu golim okom razlikovati i do 50 nijansi samo jedne boje vina, ili kao što liječnik-dijagnostičar iz mrljavog i nerazgovjetnog rendgenskog snimka može iznijeti iscrpnu i poprilično točnu ekspertizu o vašem aktualnom zdravstvenom stanju.

I optimizam se uči, baš kao i pesimizam!

Što se čovjek više fokusira na traume i općenito loše stvari u svom životu, to će ih više i bolje vidjeti. Na taj način, prije spomenuta bačenost postaje sve dublja i višeslojnija, i pored nje se nešto drugo i neće moći više vidjeti. Međutim, već je rečeno, a u međuvremenu i znanstveno dokazano: ako nešto momentalno ne primjećujem, to ne znači da stvar uopće i ne postoji.

Jedna stara japanska poslovica kaže: „Ne raspravlja se o onome što mora biti“. Nasuprot tome, čovjek bi trebao svoj fokus preusmjeriti na dobre prilike koje mu život pruža. I što ih više bude gledao, to će ih i više, a i bolje vidjeti. Tada će se još dogoditi i jedna druga pozitivna promjena. Pod dominacijom dobrih stvari i prilika, i ona egzistencijalna bačenost neće više izgledati tako strašno i nepomozivo. Ova promjena bi se mogla dočarati i iskustvom oluje: Ista je strašna samo ukoliko nas zadesi negdje vani na vjetrometini, daleko od bilo kakvog solidnog zaklona. S druge strane, promatrana iz sigurnosti i topline vlastitog doma, prizor oluje može postati čak i vrlo ugodno iskustvo!

Ne postoji jeftino rješenje za čovjekovu situaciju, no, ono ipak postoji. Vježbati se u promatranju onog dobrog u životu može biti vrlo naporno i izazovno za čovjeka, ali u konačnici, naše iskustvo i kaže kako samo jedna naporna i uporna vježba i donosi nekakve konkretne rezultate!

U skladu s potonjim, valjalo bi postaviti i pitanje: Zašto je u konačnici uvijek lakše biti negativan nego pozitivan? Mogli bismo djelomično odgovoriti s protupitanjem: A zašto je uvijek lakše srušiti kuću nego je napraviti!? Priroda stvari je takva: uvijek je lakše s točke višeg energetskog stanja spustiti se na niže nego obratno. I ova datost u našem univerzumu uvijek važi, bez obzira da li se pri tomu penjali na planinu ili pokušavali biti pozitivni; ili što bi rekao veliki komičar Jerry Lewis, ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati. U svijetu glume, najteži posao odrađuju upravo komičari!

I tako, zlo najčešće nije mistično i inteligibilno nego lijeno i banalno!

Na kraju, umjesto zaključka, mogli bismo se prisjetiti onog Rahnerovog specifičnog načina osmišljavanja patnje. Zašto smo toliko morali patiti, to na ovom svijetu uvijek ostaje tajnom. Odgovor ćemo čuti tek sa one strane, ali to neće biti neki intelektualni odgovor, već odgovor Božje ljubavi. Ista stvar se zapravo da projicirati i na ovozemaljsku stvarnost. Poprilično je uzaludno pokušavati shvatiti i opravdati onu naznačenu bačenost u postojanje, jer čak i ako je razumski shvatimo, to još uvijek neće biti garant naše sreće i smisla. Ako želimo sebi dobro, onda nužno moramo i krenuti u potragu za dobrom.

 

U Sarajevu, 20. 3. 2017.

M. B.

O ženi …

Reklamna paradigma ne samo da uklanja ženinu misterioznost i tajanstvenost, ona stvara i utopijsku samoprojekciju kod žene nudeći joj u zamjenu za njezine bogate i duboke slojeve značenja, sliku nedostižnog ideala mladosti, ljepote i izgleda izvlačeći je malo pomalo iz bogatog i ispunjenog svijeta njezine vlastite stvarnosti, odbacujući svu njezinu hermeneutiku i bogatstvo života, nudeći joj nerealni svijet nedostižne utopije jer reklamna paradigma stoji izvan vremena kao čisti i apsolutni ideal, te reklamna paradigma i služi tome ne da se dostigne ono što se nudi, nego da se stvori slika žene izvan vremena, dok svakome od nas pa i ženi stvarno vrijeme polako prolazi i ideal postaje sve dalji i nedostižniji.

Moć reklame nije samo u snazi poruke, niti u njezinom prijenosu, nego prije svega u ontologijskoj moći da mijenja identitet, a time i ontologijsku strukturu ljudskog bića. Ontologijska moć reklame mijenjajući identitet osobe mijenja i sve druge ontologijske strukture ili ono što bi Charles Taylor nazvao slojevima značenja koji konstituiraju osobu. Žena kao ljudsko biće se sastoji od slojeva značenja, njezine ontologijske strukture formiraju njezin identitet. Ti slojevi značenja su ontološki i hermeneutički. Ako uzmemo samo kao mali primjer obitelj, možemo vidjeti na koji način obitelj kao jedan od slojeva značenja ili kao ontologijska struktura formira ženu kao osobu, počevši od djetinjstva do odrasle dobi kroz kontakt s roditeljima, braćom, sestrama, rodbinom. I obitelj je samo jedan sloj značenja, tu dolaze i drugi slojevi značenja, religiozni, kulturni, nacionalni, jezični, književni, umjetnički i svaki dolazi sa vlastitom hermeneutikom odnosno kontekstom kojega se treba zahvatiti da bi se na ispravan način razumjelo ženu kao osobu. Ontologijske strukture daju naslutiti bogatstvo i dubinu jedne jedine osobe, njezine osobne i dijeljene povijesti, njezinih strahova, očekivanja i nadanja.

S druge strane nasuprot ovim ontologijskim strukturama ili slojevima značenja stoji reklama kao redukcijska paradigma svih tih bogatih slojeva značenja iz kojih se uvijek treba zahvatiti da bi se razumjelo osobu, ženu, koji se na kraju svode na jedinstvenu paradigmu koja u toj mjeri osiromašuje ženu i njezine slojeve značenja, ukoliko ona više prianja uz tu paradigmu, a to je paradigma objekta. Reklamna paradigma kao objektivizacija žene oduzima one bitne slojeve značenja ili ontologijske strukture ne samo ženi kao osobi, nego i uklanja njezinu misterioznost i tajanstvenost kao bića, kao osobe jer se nikada do kraja slojevi značenja žene ne mogu iscrpiti i oni uvijek ostaju izvor mogućih iznenađenja i otkrića njezine osobnosti. Reklamna paradigma uklanjajući slojeve značenja uklonila je i osobu, ali je ostavila objekt kojemu se pristupa hladno, precizno, objektivno prema propisanim fizičkim mjerama ljepote, ugleda i uspjeha, stvarajući ženu „onkraj vremena i stvarnosti“.

Reklamna paradigma ne samo da uklanja ženinu misterioznost i tajanstvenost, ona stvara i utopijsku samoprojekciju kod žene nudeći joj u zamjenu za njezine bogate i duboke slojeve značenja, sliku nedostižnog ideala mladosti, ljepote i izgleda izvlačeći je malo pomalo iz bogatog i ispunjenog svijeta njezine vlastite stvarnosti, odbacujući svu njezinu hermeneutiku i bogatstvo života, nudeći joj nerealni svijet nedostižne utopije jer reklamna paradigma stoji izvan vremena kao čisti i apsolutni ideal, te reklamna paradigma i služi tome ne da se dostigne ono što se nudi, nego da se stvori slika žene izvan vremena, dok svakome od nas pa i ženi stvarno vrijeme polako prolazi i ideal postaje sve dalji i nedostižniji. U tom odnosu snaga, prihvatiti i pokušati dosegnuti „nepostojeću ženu“ i pri tom izgubiti vlastite ontologijske strukture počevši od vlastitog identiteta, ili unutar slojeva značenja poput obiteljskog, religioznog, jezičnog, umjetničkog, pokušati otkriti ono misteriozno i tajanstveno u sebi i o sebi, događa se povremeno određena izgubljenost žene, njezinog identiteta i njezine osobe, gdje sukob između „reklame“ i slojeva značenja uzrokuje fragmentaciju identiteta u kojoj se i slojevi značenja sami fragmentiraju i rastaču i na kraju gube. Sukob između „reklame“ i „stvarne žene“ je sukob koji prijeti ženi oduzeti u jednom trenutku sve ono što je čini sebstvom, jedinstvenom, misterioznom i tajanstvenom oduzimajući joj sve njezine slojeve značenja i prijeti je pretvoriti u neprimjetnu, svakodnevnu, običnu „reklamu“ pored koje prolazimo, koju nikada ne primjećujemo, jer to više za nas nije ni sebstvo, ni identitet, ni osoba, nego samo „reklama“ ili „žena onkraj vremena i stvarnosti“ za koju svi osjećamo da ne postoji i da nikada neće postojati, ali prešutno se slažemo pa čak i nadamo da će jednom postojati i time sudjelujemo u izgradnji svijeta „reklame“ rastakajući pomalo svijet stvarne žene.

 

U Sarajevu, 18. 3. 2017.

O. J.

Postoji li Bog? (III. dio) Čovjek kao mjerilo pitanja o Bogu!

Pitanje Božjeg postojanja još uvijek uzbuđuje ljudske duhove i temom je nebrojenih društvenih rasprava koje nerijetko znaju biti vrlo prljave. Tako ateisti često optužuju vjernike za glupost i nazadnost, a vjernici ateiste za teški nemoral i različite urote. Međutim, i jedno i drugo uglavnom nije točno. Među velikim umovima oduvijek je bilo puno više vjernika nego ateista. Veliki francuski biolog i kemičar Louis Pasteur smatrao je kako nas malo znanja odvraća od Boga, dok nas puno znanja vraća natrag k Njemu.[1] Ovdje se izgledno nalazimo na tragu jednog oblika Daning-Krugerovog efekta koji sugerira da osjećaj osobnog sveznanja i superiornosti uobičajeno ide uz niske kompetencije. S druge strane, što čovjek više zna, s tim postaje svjesniji kako zapravo ništa ili tek nešto malo zna, a ovaj osjećaj onda obično vodi pojedinca prema religioznom udivljenju, ili barem prema opreznoj agnostičkoj neopredijeljenosti glede pitanja Božje opstojnosti. Međutim, kako rekosmo, ni ateiste se ne može jednostavno optužiti za sve ono za što ih se poslovično optužuje (…) Čak, što više, neke statistike pokazuju kako npr. u SAD-u upravo ateisti imaju najmanje problema sa zakonom, dok ih kršćani imaju najviše!

Nenamjerno i namjerno neujednačene statistike

Kako živimo u vremenu učestalih društvenih anketiranja i pratećih statistika o svemu i svačemu, tako se iste povremeno bave i pitanjem Božje opstojnosti, kao i s nekim drugim stvarima teološkog karaktera. No, tu svakako odmah nailazimo na veliki problem jer se različite ankete o jednoj te istoj temi počesto međusobno dijametralno razlikuju. Tako, neke od njih argumentirano tvrde da je na svijetu 90-tak posto vjernika, dok druge znaju tvrditi da je na svijetu barem 50-tak posto ateista. Rezultati spomenutih anketa izgledno ovise o tome tko ih je i gdje vršio, te u tom smislu možemo govoriti o nenamjernoj distorziji anketnih rezultata. Na primjer, i sam sam proteklih godina vodio neka anketna istraživanja i tu se čovjek odmah susretne s jednim teškim izazovom. Naime, gdje pronaći 1000 ljudi spremnih da petnaestak minuta ispunjavaju nekakve papire koje prvi put vide u životu? Sve ovo je zapravo puno teži izazov nego što izgleda na prvi pogled! I na kraju, ovdje je svakako najjednostavnije ići putem osobnih veza i poznanstava, a s tim u vezi, sasvim je logično da ću na primjer ja kao svećenik i teolog sve ovo skupa najjednostavnije provesti u nekim krugovima koji su u manjoj ili većoj mjeri povezani s Crkvom. Isto tako, kad se ateisti uhvate svojih anketa, najvjerojatnije neće pitati Crkvu za pomoć nego će tražiti suradnju u sebi srodnim i bliskim krugovima.

Međutim, ovakva anketna ispitivanja pokatkad mogu uključivati i neke svjesne manipulacije, a do stanovite zbrke s rezultatima može doći i zbog sasvim običnog neznanja. Na primjer, u zadnje vrijeme liberalno orijentirani mediji su često mahali s rezultatima jedne ankete sa Islanda u kojoj se 95% mladih Islanđana navodno izjasnilo kako ne vjeruje da je Bog stvorio svijet, nego da je on posljedica velikog praska. Što ovdje nije kako treba? Pa teorija velikog praska je u suštini teologalna teorija, u svojim osnovama utemeljena od belgijskog Isusovca Georges Lemaitrea, koji je uz to bio i vrstan matematičar i fizičar. Također, važno je spomenuti da su se trojica posljednjih papa, uključujući tu i aktualnog papu Franju pozitivno izjasnila o navedenoj teoriji, smatrajući kako ona naznačuje način božanskog stvaralaštva. I tako, na kraju ostaje nejasno u potpunosti što pokušava dokazati spomenuta islandska anketa? Želi li se reći da onih 95% mladih Islanđana izričito ne vjeruje u Boga ili tek to da oni ne vjeruju u nekog arhaičnog Boga – starca s bradom, u kojeg – uzgred rečeno – ne vjeruje niti jedan normalan kršćanski vjernik na svijetu stariji od 7 godina? U ovom kontekstu, na kraju se otvaraju dvije solucije u svezi navedene ankete: Ili je ovdje netko svjesno manipulirao javnošću, ili jednostavno nije dovoljno poznavao materiju koje se bio prihvatio!

Ljudski je sumnjati

Bez obzira koja od navedenih anketa na koncu bila točnija, sve one očito prešućuju jednu bitnu stvar: Naime, niti postoji apsolutno sigurna ljudska vjera, niti postoji apsolutno sigurna ljudska nevjera. O tome izričito piše papa Benedikt XVI./J. Ratzinger u svojem „Uvodu u kršćanstvo“: Kao što vjernik ponekad posumnja da Boga možda ipak nema, tako i ateist pokatkad posumnja da Boga možda ipak ima! Ovo je sasvim logično, jer vjera po sebi bitno spada u domenu tzv. moralne sigurnosti, a ova opet procentualno iznosi između 1 i 99%. Dakle, nikad „0“ i nikad 100%. Kad bi nečija vjera teoretski iznosila 100%, onda tu više i ne bi bilo govora o vjeri nego o opipljivoj činjeničnosti. Ovo ipak ne znači da vjera po sebi ne bi imala nikakve veze s činjenicama i razumskim argumentima nego da tu više nailazimo na posredne argumente tipa argumentum ex convergentia. Na primjer, ovaj argument se ponekad koristi u sudskoj praksi kad u slučaju rasvjetljavanja nekog krvnog delikta ne postoje ključni dokazi tipa oružja i trupla, ali postoji motiv te više činjenica koje upućuju na osumnjičenog kao na krivca: On i žrtva bili su dugo u svađi; osumnjičeni je nekad prije toga pred svjedocima prijetio žrtvi da će je kad-tad ubiti; žrtva ja zadnji put viđena u društvu osumnjičenog, osumnjičeni je dva dana prije ubojstva kupio pušku; osumnjičeni pokazuje neurozu tipičnu za ubojice, odbija se testirati poligrafom itd. Dakle, premda nema ključnih dokaza, kao ni krunskog svjedoka, sve raspoložive činjenice upućuju na tog i tog osumnjičenog kao na glavnog krivca. Teološki argumenti se kreću otprilike u sličnom posrednom smjeru: nitko ne može Boga „uhvatiti za bradu“ i pokazati ga znatiželjnoj javnosti, ali ima puno toga što upućuje na Njegovo postojanje: Zar je sve ovo skupa nastalo sasvim slučajno, ako znamo iz vlastitog iskustva da složene stvari nikada ne nastaju slučajno? Na primjer, potresi su u prošlosti srušili milijun kuća i od njih napravili gomilu beskorisnog šuta, ali pri tome nikad nije bilo zabilježeno da je neki potres barem jednom u povijesti od gomile šuta napravio funkcionalnu kuću! Kuće ne nastaju slučajno (…) potrebno je veliko znanje, iskustvo i zalaganje da bi se napravila jedna. A samo jedna živuća stanica je nebrojeno puta kompleksnija i savršenija i od najvelebnije ljudske kuće! I kaže onda „slučajno“ …

Mogli bi ići i na jedan drugi argument: Koliko je mrav svjestan čovjekovog postojanja? Izgledno vrlo slabo! Njegov mozak je jednostavno i suviše mali da bi se ozbiljnije pozabavio fenomenom čovjeka. U naravi je stvari da savršenija bića uvijek bolje poznaju ona manje savršena, a ne obratno! Stoga nije suludo pretpostaviti da postoje savršenija bića od nas kojih i nismo najbolje svjesni, baš kao što su oni nas itekako svjesni, te nas poznaju čak i bolje nego mi sami sebe; baš kao što mi više znamo o mravima nego oni o samima sebi!

Patnja i sloboda

Već smo ranije govorili kako postoje različiti ateizmi te kako nisu svi isti. O tome izričito progovara i pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora (1962-1965.) „Gaudium et spes“ (br. 19-21.). Neki ateizmi pri tomu zapravo više pokušavaju istači čovjekovu slobodu i autonomiju, dok drugi prvenstveno predstavljaju čovjekov bunt protiv zla i patnje u svijetu. U ovom smislu, neki njemački kršćanski teolozi su u periodu nakon II. svj. rata otvoreno postavljali pitanje: „Ima li više uopće smisla govoriti o Bogu nakon Auschwitza“? Međutim, ova dilema i nije novijeg datuma koliko se čini. Epikur ju je poprilično iscrpno postavio i definirao još u 4. st. prije Krista: „Bog želi uništiti zlo u svijetu, ali to ne može učiniti. Ili to može učiniti, ali neće. Ili neće i ne može. Ili može i hoće. Ako Bog hoće uništiti zlo u svijetu i ne može, onda nije svemoguć. Ako može, a ipak ne želi odstraniti zlo iz našeg života, onda nas ne voli. Ako Bog ne želi niti može uništiti zlo, onda nije ni dobar ni svemoguć. Ako pak može i hoće – a to je jedino što priliči Bogu, prema našem vjerovanju – onda se doista pitamo odakle zlo u svijetu i čovjekovom životu i zašto Bog to zlo ne uništi ili ga ne ukloni.“[2] Premda su u međuvremenu brojni teolozi pokušali razumski dokazati Božju neodgovornost i nevinost za zlo i patnju u svijetu, isto kao što su brojni ateistički mislioci pokušali ovo iskoristiti kao argument protiv Boga, na kraju se moguće ponajviše smislenim čini sve ovo (o)staviti pod dimenziju tajne, kako je to činio veliki Karl Rahner, ili spomenuti Epikur još davno prije njega. Zlo i patnja su u konačnici dio sveobuhvatne tajne Božje, međutim, sve ovo skupa također stoji u korelaciji i s tajnom čovjeka. Klasični kršćanski metafizički odgovor bi rekao da su zlo i patnja u svijetu posljedica zloiskorištene slobode razumskih stvorenja, no, čovjek se nikada ne može u potpunosti jasno i jednoznačno izjasniti naspram slobode, baš kao što to ne može učiniti ni naspram Boga. Naime, čini se kako ljudi kroz život permanentno zauzimaju različite stavove naspram fenomena slobode. Tako, kad su njihove osobne slobode u pitanju, tada se uobičajeno žale da im je malo slobode. S druge strane, kada se susretnu s negativnim posljedicama bilo svoje, bilo tuđe slobode, tada postavljaju pitanje o smislenosti i legitimnosti iste.

Pitanje slobode je itekako povezano s pitanjem o Bogu i ono nužno potiče čovjeka na proširivanje vlastite svijesti. U protivnom će čovjek biti trajno osuđen na vlastitu nekategoričnost i nedosljednost. Ukoliko je sloboda dobra, a dobra je, onda se moram hrabro suočiti i s njezinim negativnim stranama.

Više o temi: http://poptheo.org/sloboda-nepisano…lo-svjesnih-bica/ ‎

Bog kao smisao tišine

Sa ovim i prethodnim tekstovima svakako nismo iscrpili neiscrpno pitanje o Bogu. Štoviše, možda je sve ovo po sebi bilo poprilično uzaludno, jer Bog je takva stvarnost, o kojoj se pokatkad može više izreći šutnjom nego nekim učenim govorom. Duhovna tradicija čovječanstva je poprilično suglasna o tome da se Bog čovjeku objavljuje najčešće u tišini i osami. U ovom smislu Rumi reče kako je šutnja istinski jezik Božji, dok je govor tek njezin slab prijevod!

Međutim, u konačnici nije sve ni do šutnje (…) Netko doživi Boga u području estetike i umjetnosti, netko u svjedočanstvu čovjekove dobrote itd. Kuda god da krenemo, susrest ćemo se s pitanjem o Bogu, baš kao što će to pitanje za nas uvijek ostati tajnovito i nedorečeno. Rahner bi još dodao da ćemo odgovor dobiti tek u onostranosti, ali to opet neće biti intelektualni odgovor nego odgovor posvemašnje ljubavi i prihvaćenosti, odnosno, odgovor nebeskog blaženstva koje bilo kakvo teško pitanje čini bespredmetnim i bespotrebnim!

U Sarajevu, 14. 3. 2017.

M. B.

 

[1] Usp. Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, KS Zagreb, 2003, 18. poziva se na Razgovor s J. GUITTON u: Der Spiegel, br. 7, (13. veljače 1995) 143.

[2] Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, 95-96. poziva se na H. SCHMIDT (ur.), Epikurs Philosophie der Lebenfreude, (Leipzig, Kroener, 1911) 78.

Društvo znanja – ideologijska sintagma 21. stoljeća

Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva?

Prisjetiviši se teškog Platonova promišljanja o tomu što je znanje, učinila mi se iznimno ispraznom sintagma, osobito iskazana iz usta onih koji teško da znaju i tko je Platon, o društvu znanja ili knowledge based society. Toliko smo puta u proteklim godinama čuli već spomenuti eufemizam, a znanje smo degradirali. Međutim, čini mi se kako svaka ideologija, pa i ideologija 21. stoljeća, mora u javni „intelektualni“ prostor iznijeti i neku parolu, ali u ovom slučaju potpuno nepromišljeno i vulgarno. Obećavalo nam se kako će sva europska društva do 2010. godine pripadati zajednici znanja ili ih uopće neće biti. Obećavalo nam se kako će mladi znanstvenici Europe i svijeta biti umreženi u inteligentnu zajednicu, zajednicu prosperiteta i blagostanja. Obećavalo nam se kako će znanje biti „in“. No, čini mi se kako smo na koncu 2017. godine sve više i više svjesni zabluda „društva znanja“. Razlog je tomu praznina srednjoškolskog i visokoškolskog prostora. Pregršt je razloga koji idu u prilog Adornovoj teoriji poluobrazovanosti i Liessmannovoj teoriji neobrazovanosti. Iako je Peter F. Drucker, „prorok“ modernog menadžmenta, kao tvorac sintagme društvo znanja o takvom društvu teorijski promišljao na potpuno drugačiji način, današnji nam predstavnici Europske zajednice, prosvjetni političari i politički reformatori društvo znanja definiraju kao strateški cilj razvoja društva utemeljenog na kreativnom pristupu stvaranja novih spoznaja i inovacija, cjeloživotnog učenja i poticanja ljudskih potencijala na korist društva u cjelini. Međutim, Amerika koja statistički prednjači u godišnjem izdvajanju za istraživanje i razvoj bilježi pad s 30, 8 % na 26, 7 % u razdoblju od 1995. do 2005. godine. Isti trend stagnacije u vezi s godišnjim proračunskim izdvajanjima za istraživanje i razvoj dosljedno prati i Europa. Jedini porast, u istom razdoblju, statistički bilježi Azija s 23,8 % na 31, 3 %.  Stoga uviđamo kako najglasniji zastupnici i promotori ideologijske sintagme društvo znanja godišnje izdvajaju sve manje i manje nužnih financijskih sredstava za znanstveno-istraživački rad i razvoj. Iz tog je razloga jasno kako postoje određena proturječja, možda poteškoće koje treba u što skorije vrijeme prevladati ili ideologijske pozadine kojih se treba promptno intelektualno osloboditi. Svako vrijeme, svako povijesno razdoblje, plasira određeni pojam ili sintagmu, koju ni sami promotori ne razumiju, ali koje se treba slijepo i konzistentno držati, pa za nju i život dati. Međutim, nitko nam još nije jasno definirao što društvo znanja jest, što je istinska vrijednost takvog društva, koje procedure moramo slijediti kako bismo takva društva formirali i što je u konačnici krajnji cilj takvog društva? Znanje je moć, predstavlja rečenicu kojom Francis Bacon započima projekt moderne, a društvo znanja je sintagma kojom Peter F. Drucker započima projekt, kako ga neki već danas karakteriziraju, hiper-moderne, jer je post-moderna već dovela do ukidanja subjekta, značenja, istine, prirode, društva, moći i same realnosti. Danas je i samo znanje postalo roba uporabne vrijednosti u kojoj je znak poprimio određeno značenje, a suština postala slika. Tako nam mora stalno odzvanjati, pa makar i kakofonijski, Baudrillardova tvrdnja da je moć u rukama onoga tko može dati i kojemu se ne može uzvratiti. Stoga nam u simulaciji znanja drugi nameću potrebu za stalnim reformama, prijašnjim sinonimom za revoluciju, a da ne znamo više ni što je podvrgnuto reformi, ni što su ciljevi reforme ukoliko je sve virtualizirano i digitalizirano, ukoliko je sve simulakrum i simulacija, ukoliko je simbol/znak poprimio značenje, ukoliko se od profesora traži prijenos „kvalitetne“, sadržinski ispunjene informacije.

Informacija je sve što moraš znati –  Zvijezda možeš biti i Ti

Ludwig Wittgenstein je površnu radoznalost glede najnovijih znanstvenih otkrića nazvao jednom od najgadnijih želja modernog čovjeka. Moderni mladi čovjek u potrazi za informacijom iskazuje upravo takvu želju. Često nam se kao sudionicima obrazovnog procesa čini da mladi čovjek želi žurnalistički pristup znanju. Tako je potpuno opravdano Liessmannovo gledište kako primjerice „gimnazija po svojoj prvotnoj formaciji ne (odgaja) za obrazovanje nego za učenost, a to odnedavno (poprima) smjer kao da najednom više ne želi odgajati za učenost nego za žurnalistiku. Ono čega se Nietzsche bojao odavno se, dakako, dogodilo. Gimnazija u međuvremenu ne samo da odgaja za žurnalistiku nego i uz pomoć žurnalistike. A to se tada zove mediji u nastavi.“ (Liessmann, P. Konard. (2009), Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, str. 51.) Googlemanija. com odavno poprima pandemijske razmjere, a to znači kako informacija, kao sadržaj bez značenja, poprima središnje mjesto u znanstvenoj/intelektualnoj izobrazbi mladog čovjeka. No svima je već jasno kako promotori društva znanja medijski plasiraju, u vidu kviza „Tko želi biti milijunaš“, što se u Austriji daje pod naslovom „Millionenshow“, okvir u kojemu znanje zamjenjuje gola informacija. Na našu žalost, takav se vid informativnoga znanja prenio i u školske i studentske klupe. Umjesto stvarnog znanja, pa štogod ta sintagma danas značila, ispiti se pretvaraju u medijske kviz podije na kojima zvijezda večeri, učenik/ca ili student/ica, pod medijski usmjerenim snopom reflektorske svjetlosti, možeš biti i Ti koji „slučajnim“ odabirom pitanja (nadopuni, izbaci uljeza, itd.) možeš i položiti, odnosno svoju davno stečenu informaciju unovčiti. Jedina nepotrebna stvar u takvim kviz emisijama, koje vode konačno i kapitualciji posljednje utvrde komercijalizacije duha, a to je donedavno bilo znanje, jest upravo spomenuto znanje, odnosno sinteza koja za pojašnjenje Spinozine filozofije zahtijeva poznavanje Descartesove filozofije u okvirima racionalističke tradicije. Ali čemu takva promišljanja kad obrazovanje više nije zahtjev za primjerenim razumijevanjem, nego informacijski neopskrbljenim značenjem.

Zablude društva znanja

Čini se kako permanentna potražnja za poluobrazovanošću ili neobrazovanošću danas nadomješta ispraznu ideologijsku sintagmu ili demagošku floskulu – društvo znanja. Iako se danas u svim kuloarima pojavljuju riječi o postideološkom društvu, čini se kako je danas ideologija, sa svim svojim prikrivenim licima i naličjima, najsnažnija. Tako se danas posredovanjem različitih procesa, ne treba ih ni spominjati, i u srednjoškolskim i u visokoškolskim ustanovama zagovara usmjereno obrazovanje. Opsjednutost Bolonjskim procesom, reformom srednjoškolskog obrazovanja predstavlja samo još jedan znak teškog ideologijskog virusa koji se europskim sveučilišnim i gimnazijskim prostorima širi nakon razumijevanja vlastite krize obrazovanja. Međutim, slovenski nam filozof Slavoj Žižek, radikalni kritičar neoliberalnog koncepta obrazovanja, poručuje da nakon što su Europljani shvatili da im je obrazovanje u krizi, uvezli su proizvod genija naših prostora i uveli koncept usmjerenog obrazovanja. Međutim, još uvijek nisu shvatili kako takav proces ne vodi stvarnom poboljšanju i stvaranju intelektualnog prostora kritičke misli, nego virtualnoj ideologizaciji i manipulaciji polupismenih/poluobrazovanih masa. Na žalost, ni mi nismo shvatili kako revitaliziramo već jednom propali koncept obrazovanja. Stoga Bolonjski proces kao kapitalizacija duha ili nastavak nezavršenog procesa usmjerenog obrazovanja, obrazovanja za potrebe tržišta u cilju manipulacije, vodi onomu što je suprotno suvremenim potrebama produhovljenja kapitala. Današnji se studijski/znanstveni fondovi pune samo ukoliko slijedite „avet“ vremena, a studijske grupe ukoliko ispunjavaju površne europske procedure, potrebe i zahtjeve tržišta. Stoga, došli smo do trenutka u kojem nam tržišna politika postavlja ljestvicu intelektualnih vrijednosti. Došli smo do trenutka u kojem je ideologija neznanja preuzela znanje, a na najvišu razinu postavila virtualno-digitalnu informaciju. Što više informacija, više neznanja, jer ni vremenska prognoza više ne predstavlja pouzdanu informaciju, iako i dalje predstavlja jedinu televizijsku informaciju.

U Sarajevu, 9. 3. 2017.

I. Ž.

Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom Tjedniku.

Postoji li Bog? (II. dio): Trojedini Bog – Dubinska dimenzija stvarnosti i (ili) slobodni gospodar povijesti.

Kršćanski način govora o Bogu itekako može biti izazovan i težak za shvaćanje. Trojica su, a zapravo je samo Jedan. Ali, nije li to atak na načelo protuslovlja koje odlučno i uporno čuva logiku stvari i zdrav razum tvrdnjom da jedna te ista stvar, na jednom mjestu, u istom trenutku, pod određenim okolnostima, ne može i biti i ne biti!? Ako je jedan, onda je valjda jedan; ako su trojica, trojica su! Konkretnije, u kršćanstvu se govori o jednoj božanskoj naravi i tri božanske osobe: o Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Međutim, to opet nije identično trojici ljudi, koji su stvarno trojica premda dijele jednu zajedničku ljudsku narav. Ekumenski sabori iz trećeg, četvrtog i par narednih stoljeća su jasno naznačili da su tri božanske osobe međusobno neodjeljive, ali isto tako i međusobno nepomiješane. Jasno, ili tek sad ništa nije jasno?

Kao i u svakoj priči i ovdje se može ići jednostavno, a može i komplicirano. Zato ćemo prvo jednostavno. Možda se i najjednostavniji način tumačenja otajstvene stvarnosti Presvetoga Trojstva može pronaći se u Hegelovoj definiciji ljubavi. Hegel, inače sam po sebi brutalno kompliciran i kompleksan filozof jednostavno i nadahnuto reče da je ljubav međusobno razlikovanje onih koji se zapravo više i ne mogu razlikovati. To se izvrsno da primijeniti na Presveto Trojstvo, koje je – usput govoreći – spomenuti veliki filozof shvaćao kao jedinoga mogućega Boga. Dakle, svi mi imamo to iskustvo ljubavi unutar kojeg različiti prestaju da se razlikuju i na neki način postaju jedno, a to sve skupa po naravi stvari Bogu pripada u većoj i savršenijoj mjeri. Ono što je za nas simbolično jedinstvo, to se u Bogu ostvaruje kao realno ontološko jedinstvo. U svakom slučaju, ljubav je ona objedinjujuća stvarnost, baš kao što je mržnja sila koja razdvaja, nažalost, počesto nepomirljivo i trajno.

Više o temi: http://poptheo.org/korelacija-krize…og-nadvladavanja/ ‎

Naravno, kad govorimo o ljubavi neminovno se dotičemo i stanovite dramatičnosti, koje – sukladno Barthovoj i von Balthasarovoj teološkoj tradiciji – nije oslobođen ni sam Bog.

Više o temi: http://poptheo.org/dramatska-teolog…ymunda-schwagera/ ‎

Bog kao izvor osobnog i međusobnog jedinstva

U svojim „Ispovijestima“ Sv. Augustin piše: „Evo, život je moj samo rasap, i tvoja me desnica primila (…) da se (…) saberem slijedeći tebe jednoga … Sada pak godine moje u uzdisajima prolaze, a ti si utjeha moja. Gospodine, ti si moj Otac vječni. Ja sam se rasuo u vremena, kojima ne znam reda, moje se misli, najdublja nutrina moje duše, razdiru u burnim promjenama, dok se ne izlijem u tebe očišćen i rastopljen vatrom tvoje ljubavi …“.[1]

Život je itekako velika prilika za čovjeka, ali i definitivno stresno iskustvo. Raspet između različitih zahtjeva i interesa, čovjek se s vremenom prvo počne raspadati, da bi to naknadno počeo i opažati. Vraćajući se Bogu čovjek se vraća i samom sebi. U Božjem jedinstvu pronalazimo temelj i za svoje osobno jedinstvo, istinski lijek protiv općenite rascjepkanosti stvarnosti koja nas okružuje, ali i prožima.

Jedinstvo je po sebi životvorni princip, jer žive stvari isključivo mogu funkcionirati na temelju jedinstva. O tomu smo već nekad pisali: dok naši organi rade za isti cilj, dotle smo i zdravi. Kad se neki od njih otmu i počnu voditi „svoju politiku“, tad smo bolesni. A na kraju isto vrijedi i za biološke i za društvene organizme: nejedinstvo se uvijek pokazuje kao loša i pogubna stvar.

No, neki bi svakako rado pobili prethodne retke, mašući pri tomu sintagmom vjerskih ratova, te ističući kako su religija i nacionalizam najveće ubojice na planeti Zemlji!

Apologetski nastrojeni vjernici bi odmah na to odgovorili kako među deset najvećih masovnih ubojica XX. st. nema niti jednog valjanog vjernika (…) sve sami nacisti i komunisti. No, s tim nećemo riješiti problem, jer premda je uistinu teško dostići nacističke i komunističke zločine, s tim nećemo opravdati one zločine koji su izvršeni i još uvijek se vrše u ime vjere. Na kraju krajeva, najbrutalniji rat svih vremena i jest bio vjerski, barem u svojim začecima … i da stvar bude gora za nas kršćane, to je baš bio unutarkršćanski rat. Naravno, govorimo o Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.), koji je svojevremeno bio poharao skoro cijelu Europu te trajno izmijenio njezinu političku i vjersku sliku. Koliko je ovaj rat bio brutalan i strašan, govori činjenica da je u to vrijeme, što zbog ratnih sukoba, što zbog pratećih bolesti i gladi izumrla praktično polovica tadašnjeg stanovništva Njemačke. Međutim, sve ovo opet ne utječe značajnije na našu početnu tezu, da je Bog izvor jedinstva. Naime, čak i ovakvim ratnim sukobima je vodilo jedno prethodno ostvarivanje jedinstva, ali na krivim osnovama. Na primjer, vladari su od davnina pristupali vjeri kao moćnom oružju za postizanje nacionalnog jedinstva. Izgledno prvi, koji je pristupio kršćanstvu na ovaj način je bio franački kralj Klodvig I. (466.-511.). U kršćanstvu je vidio moćno oružje za ujedinjavanje nesložnih franačkih plemena po principu: Jedan Bog, jedan kralj, jedan narod! (…) I što je naumio, to je i ostvario. Ovo pokazuje da je vjera u Boga uistinu objedinjavajući faktor. No, pri tomu se zaboravljalo na nešto vrlo važno: na jedinstvo među narodima, te napose na osobno jedinstvo svakog pojedinog čovjeka. Bez zdravih pojedinaca ne može nikada biti ni zdravog društva. Isto tako, nacionalno jedinstvo neće donijeti ništa dobro ukoliko se pri tomu jednako gorljivo ne radi na ostvarivanju dobrih odnosa s drugim narodima, a osobito onim susjednim. U ovom smislu, politika, odnosno, ona specifično politizirana religija rado srlja u propast i dan danas: dok sve svoje nade polaže u nacionalno jedinstvo naroda, nedopustivo propušta poraditi na drugim važnim aspektima jedinstva. I ovdje smo zapravo na tragu jednog arhaičnog, takoreći plemenskog načina razmišljanja, unutar kojeg pojedinci nisu važni, baš kao ni totalitet stvarnosti; važno je samo pleme!

Trojstveni ritam prirode

U prirodi i kulturi opetovano nailazimo na broj 3. Primjera je toliko da bih ih mogli satima nabrajati, počevši od sićušnog svijeta kvantne mehanike:

  • Tri su glavna svojstva subatomskih čestica: naboj, masa i rotacija (spin);
  • Tri su različite vrijednosti rotacije čestica: 0, ½ i 1 (najniži spin);
  • Tri su vrste el. naboja subatomskih čestica: +, — i 0;
  • Tri su vrste stabilnih subatomskih čestica: proton, elektron i neutron;
  • Tri su tipa bozona, tri su tipa neutrina, tri su tipa subatomskih sila;
  • Po tri su kvarka u protonu i neutronu …
  • Nadalje, tri su prostorne dimenzije (visina, dužina, širina);
  • Tri su glavna agregatna stanja (kruto, tečno, plinovito) …3
  • dok prolaz vremena doživljavamo po trodijelnom principu: prošlost, sadašnjost i budućnost.
  • Zatim u statici, broj tri se pokazuje kao broj stabilnosti i ravnoteže. Osnovni dio svih rešetkastih nosača jest trokut, kao što je i tronožac najstabilnija i najjednostavnija uspravna struktura.
  • U filozofiji i logici pronalazimo trodijelni dijalektičkinačin razmišljanja: teza – antiteza – sinteza.
  • Temeljni nosilac harmonije u glazbi zove se akord – suglasje tri različita tona unutar međusobne relacije: tonika, dominanta, subdominanta. A tu su i različiti trodijelni ritmovi (3/4, 6/8), zatim triola (…) onda, tu je i standardna trodijelna struktura kompozicije: uvod, strofa, refren 
  • U jednom danu uobičajeno jedemo tri obroka, a dnevno vrijeme uobičajeno dijelimo na vrijeme za rad/školu, slobodno vrijeme i vrijeme za odmor.

Ponovno naglašavamo, ovako bi se moglo u nedogled nabrajati …

Nikola Tesla je rekao da bi smo mogli riješiti sve tajne prirode kad bi smo mogli sagledati puni doseg i značenje brojeva 3, 6 i 9. Pri tome svakako valja napomenuti da su i 6, i 9 djeljivi s tri.

Ovakvim umovanjima je osobito bio sklon spomenuti filozof Hegel. Kako već rekosmo, on je gorljivo vjerovao u Presveto Trojstvo, ali je sve to poimao na neki sebi svojstven način.  Njegovo Trojstvo nije bilo u potpunosti kompatibilno sa onim biblijskim Trojstvom, koje se pokazuje kao slobodni i samostojeći osobni gospodar povijesti. Hegel je govorio radije o Trojstvu pod vidikom: Logika, Priroda i Duh. Logika bi donekle odgovarala biblijskom Ocu, i ona je životvorni, kreativni princip. Priroda odgovara Sinu, te predstavlja samo-konkretizaciju Logike (…) Kako bi se tu reklo: Otac postaje sebe svjestan u Sinu. I na kraju tu je „Duh“, koji po Hegelu predstavlja temelj svih relacija. On povezuje međusobno Logiku i Prirodu, ali po prirodi zatim i sve ostale stvari i živa bića.[2]

Hegelovo Trojstvo kao da ne dolazi „odozgor“. Ono se zrcali prvenstveno kao dubinska dimenzija stvarnosti, a sam hegelijanizam je doživio čudnu sudbinu da bude inspiracija i vjernicima i nevjernicima! Ovo će voditi i nekim čudnim misaonim obratima. Na primjer, Gandhi reče kako je dugo mislio da je Bog istina, a na kraju je shvatio da je istina Bog. Ili donekle slično njemu, Nietzsche se dugo borio sa onom kršćanskom maksimom „Bog ljubav“, te će je nakraju prereći u vrlo sličnu, a opet potpuno različitu premisu: „Ljubav je Bog“!

Međutim, sve ovo i ne odudara puno od biblijske poruke, osobito, ako se osvrnemo na ono što smo naznačili u prethodnom tekstu: Bog se ne objavljuje Mojsiju samo kao Bog otaca, i samim tim kao svojevrsni „apsolutni subjekt“; naprotiv, On se tu objavljuje i kao „apsolutni predikat“, kao onaj JEST koji je temelj svakog postojanja.

Možda i najveća prepreka prihvaćanju ovakvog načina teološkog razmišljanja leži u fenomenu postojanja zla i patnje u svijetu. U ovom konteksu ponovno spominjemo riječi mladog, genijalnog, ali i zlosretnog Georga Büchnera koji iz vlastite zle sudbine primijeti da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu! Jer odakle zlo i patnja ako sve ovisi o jednom dobrom i svemogućem Bogu? Ovo pitanje ujedno predstavlja i izvorište svih dualističkih religioznih tendencija koje su još od pretkršćanskih vremena nastojale dokazati da smo mi pod vlašću nekakvog drugorazrednog zlog Boga, dok se do onog pravog i izvornog Boga stiže isključivo duhovnim životom, uz nezaobilazni svjedočki prijezir svega što je materijalno. Ovo je itekako važno naglasiti osobito ako znamo da je patarenski dualizam bio živo prisutan u povijesti bosanskog kršćanstva, a neke njegove natruhe se i dan danas mogu osjetiti u praksi.

Dakle, ovdje pokušavamo ustvrditi da sve stvari na ovom svijetu stoje u nekakvom odnosu naspram Boga, i bez njega jednostavno ne bi mogle ni postojati (…) jer apsolutno ništa ne može postojati bez posredništva objektivnog bitka, a to jest u konačnici sam Bog. No, premda je ova veza sigurna i postojana, ona po sebi može biti bliža ili dalja. Na primjer, izrijek Crkvenog učiteljstva jasno kaže kako zlo nije neka zasebna ontološka stvarnost, nego tek nužni nedostatak dobra. Što će reći da neka bića i situacije nisu zle zato što ne bi imale nikakve ontičke veze s Bogom, nego prvenstveno zato što je naznačena veza slaba, a njihova dobrota samim tim manjkava. S druge strane, u manifestiranju života, dobrote, ljubavi, istine i mira konstatiramo puninu Božjeg prisustva. Ta Isus i reče da se svakodnevno treba moliti ono „dođi kraljevstvo tvoje i bodi volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji“ (Lk 11,2-4; Mt 6,9-13). Kome ovo nije dovoljno uvjerljivo objašnjenje, uvijek mu ostaje jedan sasvim jasan i konkretan naputak: Ako ti je stvarno stalo do dobra onda ćeš već naći načina da ga činiš, i nećeš se previše osvrtati na zlo oko sebe! S druge strane, koga je zlo paraliziralo i postalo razlog njegovog nečinjenja, to samo znači da je taj potpao pod vlast istoga, te da je hitno potreban obraćenja! Ali obraćenja na dobro i za dobro! A ne ono: „Veliki sam vjernik, i primjećujem da su svi oko mene zli, i stoga se pobožno nadam da će Bog na nas vrlo uskoro tresnut kakvu kataklizmu kozmičkih razmjera“! E ovo potonje bi bilo samo folklorno-vjerski dotjerano i ušminkano zlo!

Anonimnost uspješnog Boga

Ovdje donosimo jednu briljantnu pričicu iz Sun Cu-ovog „Umijeća ratovanja“, inače najstarijeg vojnog udžbenika na svijetu. Priča nas vodi u povijesnu Kinu i govori o uspješnom liječniku kojem je – eto – na kraju pripala izuzetna čast i dužnost da liječi samoga cara. S obzirom da je liječnik poticao iz poznate liječničke obitelji, car ga upita jednog dana koji je od njih braće najuspješniji u liječenju? Liječnik odgovori: „Moj najstariji brat sposoban je uočiti uzroke bolesti i otkloniti ih prije nego što se sama bolest uopće pojavila i zbog toga nije poznat van naše kuće. Moj srednji brat liječi bolest još dok je u samom nastanku i zbog toga nije poznat izvan našeg susjedstva. Što se mene tiče, ja puštam krv, prepisujem napitke i radim masažu, te se moje ime s vremena na vrijeme pročuje – čak evo – i na carskom dvoru.“ Naravno, Sun Cu sve ovo navodi u kontekstu ratovanja: Najuspješniji je onaj vojskovođa koji će uz pomoć političkih, diplomatskih, gospodarskih, pa i špijunskih aktivnosti spriječiti rasplamsavanje rata prije nego što je on uopće i započeo. Osrednji vojskovođa je onaj koji uspješno sprečava svoje protivnike u pokušaju sklapanja vojnih i političkih saveza. A najgori je onaj vojskovođa koji se doveo u situaciju da mora napadati neprijateljske gradove!

Pouka prethodne priče je jasna, najbolji, najsposobniji i najplemenitiji ljudski kadrovi obično su osuđeni na trajnu anonimnost (…) barem za životnog vremena. Jednostavno, rješavaju probleme prije nego i nastanu ili barem prije nego što se rasplamsaju, te onda nitko za njih ne zna, jer upravo su problemi ti koji najuspješnije privlače ljudsku pažnju. S druge strane, ono nesposobno, zločesto, ludo, blesavo i manijakalno obično hara ovim svijetom i uspijeva se svima nametnuti kao nekakva slavna veličina. Prvo dopuste da se problem rasplamsa i nanese ljudima golemu štetu, a pokatkad ga i sami kreiraju, i onda kad ga ponešto riješe, tada postaju neupitno slavni. A upravo ovi i ovakvi bacaju sjenu i na samu Božju dobrotu, a Ovaj je opet toliko uspješan i velikodušan u kreiranju i održavanju života da ga na kraju i ne može zapasti neka odveć velika slava i popularnost na svijetu koji se ipak najradije klanja mediokritetima.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 26. 2. 2017.

M. B.

 

[1] Walter KASPER, Bog Isusa Krista, UPT Đakovo, 1994., 354. Poziva se na Augustin, Conf. XI. 29. 39 (CCL, 27.214 s). Hrv: Aurelije AUGUSTIN, Ispovijesti, Kršćanski klasici Sv. 3-4, KS Zagreb, 1982. 277.

[2] Usp. Peter BENSON, Hegel and the Trinity (2003.), Philosophy now, https://philosophynow.org/issues/42/Hegel_and_the_Trinity (24.02.17.).

  1. Usp. M. MAHIN, „Nature Seems to Love the Number Three“, Future and Cosmos (31. 1. 2014.), http://futureandcosmos.blogspot.ba/2014/01/nature-seems-to-love-number-three.html(25. 2. 2017.).

 

Postoji li Bog? (I. dio)

Postojanje jednog vrhovnog božanskog bića se u Zapadnoj civilizaciji uzimalo zdravo za gotovo skoro pa 1500 godina, računajući ovdje na vrijeme od Milanskog edikta (313.) pa sve do procvata prosvjetiteljstva u 18. st.

Međutim, o ateizmu, točnije bezboštvu se ponešto moglo čuti već u Starom zavjetu, dakle, daleko prije naznačenog vremena, s tim da je ovdje vrlo diskutabilno o kakvom se ateizmu zapravo radilo?

„Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga.’ Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro” (Ps 14,1).

Iza citiranog starozavjetnog retka ostaje nedoumica radi li se ovdje o nekom izričitom teoretskom i ideološkom nijekanju Boga ili puno izglednije o pomanjkanju adekvatne vjerske prakse, za koju onda biblijski pisac pretpostavlja da je posljedica nutarnjeg nijekanja božanske opstojnosti? Tako bi već ovdje mogli navesti pojam „praktičnog ateizma“, koji sugerira kako su neki vjernici vrlo nemoralni, baš kao što neki ateisti mogu biti vrlo čestiti ljudi!

Uzet ćemo za primjer i jedan drugi starozavjetni tekst:

Dokle će bezbošci, Jahve, dokle će se bezbošci hvastati?

Dokle će brbljati, drsko govoriti, dokle će se bezakonici hvastati?

Tlače narod tvoj, Jahve, i baštinu tvoju pritišću;

kolju udovicu i pridošlicu, sirotama život oduzimlju

i govore: “Jahve ne vidi! Ne opaža Bog Jakovljev!

Shvatite, lude u narodu: bezumni, kad ćete se urazumiti?

Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi?

Onaj što odgaja narode da ne kazni – Onaj što ljude uči mudrosti?

Jahve poznaje namisli ljudske: one su isprazne.

Blago onom koga ti poučavaš, Jahve, i učiš Zakonu svojemu:

da mu mir udijeliš od nesretnih dana, dok se grob kopa zlikovcu.

Jer neće Jahve odbaciti naroda svojega i svoje baštine neće napustiti

(Ps 94,3-14).

Opet primjećujemo kako „starozavjetni ateizam“ najvjerojatnije ne stoji u izravnoj vezi s jednim izričitim nijekanjem Boga, nego prvenstveno s Njegovim pogrešnim poimanjem. Tako, navedeni bezbošci poimaju Boga odveć antropomorfno. Zamišljaju ga kao nekog ljudskog moćnika i s tim u vezi pretpostavljaju: „Ako u određenom trenutku mi ne vidimo njega, onda zasigurno ne vidi ni on nas“. A gdje mačke nema, tu miševi kolo vode – tako bilo i ostalo …

Dakle, za sada bi kao pouzdano mogli pretpostaviti da se jedan izričiti teoretski i ideološki ateizam javlja tek kao novovjekovna pojava, te da stoji u uskoj vezi s društvenim procesima emancipacije i sekularizacije. Naime, iza mnogih ateizama ne stoji toliko volja da se izričito zaniječe Bog, koliko stoji volja da se svijetu i čovjeku dadnu potpuna autonomija i sloboda u odnosu na Boga i Njegove „zemaljske zagovornike“.

Nesavladivi Bog jezika

Za početak ovog dijela mogli bi smo se osvrnuti na sam naslov današnjega teksta: „Postoji li Bog?“ Radi se o vrlo bremenitom pitanju oko kojeg se još uvijek isprepliću nebrojene teoretske i ideološke rasprave. No, bez obzira na to, kakav god stav zauzimali naspram pitanja Boga i Njegove egzistencije jedno je sasvim sigurno: Riječ „Bog“ postoji i neotuđivi je dio svakog ljudskog jezika i pripadajuće kulture i tradicije. Bez obzira, govorili ovdje o onom engleskom „God“, njemačkom „Gott“ ili egzotičnom zulu „Unkulunkulu“ pojmu, pronalazimo da je riječ Bog sveprisutna, puna značenja i samim tim vrlo opterećena ljudskim raspravama, ali i konkretnim sukobima.

Korak dalje, ako bi se pokušali otrgnuti od uobičajenih antropomorfizama, jezički pronalazimo da riječ Bog nije samo apsolutni subjekt nego i apsolutni predikat. Naime, prema biblijskoj Knjizi izlaska Bog se Mojsiju objavljuje kao „Onaj koji jest“ (3,14). Dakle, iz ovoga proizlazi da Bog nije samo neki apsolutni „On“ nego prvenstveno onaj apsolutni „Biti“ – „Postojati“; Onaj koji omogućuje svako drugo bivstvovanje i postojanje! Doduše, u prezentu i nije lako osjetiti ovu svojevrsnu mističnost jezika, ali u prošlim i budućim vremenskim oblicima, svakako da. Tako, kad god govorimo o nekim budućim stvarima i događajima, pa makar se radilo i o najbližoj mogućoj sutrašnjici, mi neminovno zalazimo u područje vjere i nade, i samim tim u područje religioznog. Ima li smisla uopće nešto planirati kad ne možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da ćemo sutra uopće biti živi? Međutim, nadamo se da ćemo biti živi, pa u skladu s tim planiramo, a nadamo se opet na temelju neke vjere, tj., uvjerenja, jer po svojoj definiciji vjera i nije drugo do li temelj nade. Na primjer, nadam se da ću sutra biti živ i zdrav jer vjerujem da sam općenito dobrog zdravlja (to nikad ne znamo pouzdano, ali vjerujemo), a isto tako vjerujući u pouzdanost i kontinuitet prirodnih zakona, nadam se da će novo jutro svanuti bez većih problema, kako za mene, tako i za ostatak čovječanstva (…) i tako ovo oboje na kraju čini smislenim bilo kakvo planiranje budućih događaja, premda svi imamo nedvojbeno iskustvo kako stvari nerijetko ispadnu sasvim drugačije nego što smo ih bili planirali.

Ukoliko govorimo o prošlom vremenu tada smo kao ljudi još više osuđeni na vjeru i povjerenje, jer više nisu na kušnji samo osobno zdravlje i prirodni zakoni, nego i puno više od toga: uopće pouzdanost ljudskih izvora o minulim događajima i vremenima. Ponovno, svi imamo to nedvojbeno iskustvo kako ljudi mogu biti vrlo nepouzdani izvori informacija čak i kad je u pitanju najbliža jučerašnja prošlost. Ponekad se svjesno laže, ponekad se jednostavno krivo čulo, vidjelo, previdjelo, shvatilo. Kako tek onda nešto smisleno govoriti o stvarima koje su se dogodile prije 50, 100, 500 godina?

Onda nije ni čudo što Nietzsche u „Sumraku idola“ izražava svoju ateističku bojazan kroz konstataciju da se ljudi moguće nikad neće uspjeti riješiti Boga, „jer mi još uvijek vjerujemo u gramatiku (… tu pučku metafiziku)“ (5,5)! Heidegger će u svojem – tako da kažemo – „postničeizmu“ ustvrditi da je jezik „dom bitka“.  Metafiziku i misticizam je unutar ljudskog života praktično nemoguće izbjeći, već stoga što su po naravi stvari prisutni u jeziku. Po jeziku čovjek je bitno određen kao biće vjere, jedino ostaje pitanje da se opredijeli u što će i koliko vjerovati. S tim kao da dobiva na važnosti ona Lutherova egzistencijalistička definicija Boga koja ne pokušava dosegnuti tko je to Bog po sebi nego tko je i što je Bog za nas: „Ono, uz što vezuješ svoje srce i u što polažeš svoje nade, to ti je Bog.“

Arhaični Bog – bogataš

Vjernici ne bi trebali slavodobitno doživljavati spomenute Nietzsche-ove riječi o nemogućnosti čovjekovog oslobađanja od Boga. Zapravo, trebali bi ih više shvatiti kao svojevrsni težak zadatak i izazov. U spomenutom tekstu, Nietzsche govori o Božjem prisustvu unutar postojećih gramatičkih formi, ali govori i o posvemašnjoj arhaičnosti same gramatike. Naime, „prema vremenu nastanka ljudski jezik pripada vremenu najrudimentarnije psihologije“. Sa ovim se želi reći da su osnove jezika vezane uz jedno vrijeme koje se znatno razlikovalo od našeg, i to je sve skupa definirao nekakav primitivni čovjek koji se znatno razlikovao od nas danas. Kako neki kažu: „Ljudi, pustite se konačno II. svj. rata (…) Treba istraživati kameno doba; tamo je sve određeno“!

Odnos posvemašnje jezičke arhaičnosti i našeg odnosa prema Bogu dobrano je vidljiv baš u našim slavenskim jezicima. Na primjer, imenica bogataš nesumnjivo u sebi skriva korijensku riječ Bog. Dakle, po ovome ispada kako se kod nas od davnina poimalo bogataša kao nekoga tko je kao Bog. S druge strane, sukladno tome ispada da je i sam Bog neka vrsta transcendentnog nebeskoga bogataša. Naravno, sve ovo je određeno davno prije dolaska kršćanstva i drugih monoteističkih religija, ali po svojoj strukturi i dan danas može voditi na krivi trag, kako vjernike, tako i nevjernike.

Zanimljivo je da se u slavenskim jezicima riječ Bog korijenski javlja i u nekim – naspram ljudi – manje popularnim riječima. Na primjer, riječi „ubog“ i „bogalj“. Pod ubogim mislimo na siromahe, a i bogalji su u stara vremena također bili teški siromasi s obzirom da nisu bili u stanju obavljati tadašnje – većinom – teške fizičke poslove. Tako onda ostaju otprilike dvije mogućnosti tumačenja njihovog imena: moguće da ih se tako nazvalo jer se vjerovalo da im samo Bog, odnosno, bogovi mogu pomoći. Druga, za mene izglednija, mogućnost proizlazi iz specifičnog načina prošenja: Znamo da i današnji prosjaci često zazivaju Boga i Njegove blagoslove na prolaznike kako bi im ovi nešto dali. Dakle, moguće da se na prosjake gledalo kao na svojevrsno alternativno svećenstvo. Oni su priskrbljivali običnim ljudima prijeko potrebne blagoslove, a ovi bi ih zato nagrađivali. Uz ovo ide i stanovita uhodana nelagoda pred prosjacima, jer kao što su znali blagoslivljati, prosjaci bi isto tako nerijetko znali i proklinjati one koji se ogluše o njihove blagoslove. U skladu s tim njihov lik je postajao tako sve više obavijen koprenom mističnoga i zabranjenog. Premda sasvim različiti od bogataša, i za njih se ispostavljalo da su „Božji“ ljudi, čija je naklonost bila nešto poželjno, a srdžba nešto što je trebalo pod svaku cijenu izbjeći.

Dakle, premda se u međuvremenu dogodilo kršćanstvo i ono Isusovo „Jao vama bogataši“ (Lk 6,24), naš jezik nas još uvijek krivo upućuje da razmišljamo o bogatstvu unutar teoloških kategorija. S jedne strane, vjernici vrlo često mole Boga zbog novca, dok s druge strane, ateisti vrlo često promatraju Crkve i druge vjerske zajednice kao poprište nezamislivog i odvratnog bogaćenja, a tako stvari opet nerijetko vide i sami vjernici (…) i onda je ljudima skoro nemoguće objasniti da u tom famoznom „prebogatom“ Vatikanu najviša mjesečna primanja jedva da prelaze 1000 eura, što je po sebi i više nego skromno za europsku razinu. Iz vlastitog iskustva, neke zagovornike „prebogate Crkve“ sam čak znao dovući u svoju skromnu sobicu unutar skučenog župskog ureda u centru grada, te ih upitati da mi pokažu gdje je to moje bajoslovno bogatstvo o kojem oni stalno pričaju. Zanimljivo je bilo promatrati njihove poglede (…) svakako su bili iznenađeni sveopćom skromnošću okruženja, ali u njihovim očima se još uvijek mogla iščitati živa sumnja kako se tu ipak negdje skriva ona famozna filmska gusarska škrinja s blagom! Ništa čudno, za čovjeka su uvjerenja vrlo često puno jača i uvjerljivija od cjelokupne predočene stvarnosti!

Sve naše dogme

Čini se kako ljudi danas još uvijek poslovično teško uviđaju nešto što je Platonu bilo sasvim jasno još prije 2500 godina. On je definirao znanje kao opravdano istinsko vjerovanje. Sa ovim se želi reći da se sva ljudska znanja baziraju na nekim apriorističkim (ona koja prethode iskustvu) uvjerenjima; jedino ostaje da se utvrdi koliko je neko uvjerenje opravdano, a koliko ne.

No, navedenu datost često ne žele priznati oni koji sebe predstavljaju egzaktnim i pozitivističkim snagama ovoga svijeta. Tako, Crkvi često imputiraju postojanje dogmi kao dokaz izričitog kršćanskog jednoumlja, praveći se pri tomu kao da oni nemaju svoje vlastite dogme. Ono što je  za Crkvu dogma (nezabludiva objavljena vjerska istina), to je za znanost paradigma, za politiku doktrina, a za matematiku aksiom. U tom smislu, na primjer, unutar moderne znanosti nije dopušteno razmišljati izvan okvira darvinizma, unutar moderne zapadne politike izvan okvira liberalizma, a unutar matematike se ne smije pretpostavljati da ono 2 + 2 pod nekim određenim uvjetima možda ipak nije 4. Za sada ljudima nije moguće stvoriti neki sustav znanja ili vrijednosti koji se po sebi ne bi temeljio i na nekim nedokazivim ili barem teško dokazivim pretpostavkama.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 23. 2. 2017.

M. B.

Sve je do obitelji (Kad ne ide, ne ide II)!

 „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24).

Ovaj tekst je zamišljen kao nastavak prethodnoga, odnosno, više kao njegovo naknadno pojašnjenje:

http://poptheo.org/kad-ne-ide-ne-ide/ ‎

Tamo je između ostaloga bilo govora o tome kako razloge svih – ili barem većine – naših aktualnih emocionalnih problema treba tražiti u dinamici našeg razvoja i odrastanja unutar roditeljskog doma i obitelji.

Ovdje ne mislimo govoriti o ekstremnim slučajevima obiteljskog nasilja, kao ni o slučajevima društveno neprilagođenih roditelja, roditelja narkomana, kriminalaca i sl. Jer sasvim je logično, pa čak i u slučaju da nemamo nikakvog pojma s razvojnom psihologijom, kako ovakvi obitelji i ne pružaju dobru podlogu za zdrav i stabilan razvoj djeteta. Također ne mislimo puno govoriti niti o preteškom iskustvu djece koja su odrastala bez i jednog roditelja, ili barem jednog jedinstvenog adoptivnog staratelja. U ovakvim slučajevima ne samo da je u pitanju kasniji djetetov krajnje sumnjičav stav prema cjelini ljudskoga društva i roda, nego je u pitanju i sam život toga djeteta. U tom smislu spominjemo istraživanje René Spitz-a iz 1946. godine. Naime, dotični znanstvenik je proučavao 91 dijete koje je uslijed različitih okolnosti u dobi od svega tri mjeseca bilo odvojeno od svojih majki, te upućeno u sirotište. Tamo se opet jedna medicinska sestra u prosjeku brinula za 8-12 beba, i jasno, osim elementarne tjelesne i medicinske skrbi, ona im nije mogla pružiti ništa više od toga, što će reći da su ova djeca u materijalnom smislu bila sasvim solidno zbrinuta, ali ne i u emocionalnom. Djeca bi u početku vrištala, tražila bi pošto po to svoju biološku majku, a kad bi sve nade da će ih vidjeti na kraju propale, počela bi propadati i sama djeca. Spitz je tako već u roku od tri mjeseca počeo primjećivati prve ozbiljnije znakove zaostajanja u razvoju kod siročadi. Slabo su jeli, gubili bi na težini, po cijeli dan bi pasivno ležali na leđima; nisu više ni plakali. Do kraja druge godine života od njih 91, 34 je umrlo, s tim da ih je pri tome samo dvoje umrlo od neke konkretne bolesti; svi ostali su jednostavno uvenuli …[1] Oni koji su preživjeli, stasavali bi obično u žilave i izdržljive pojedince, no koji – kako rekosmo – imaju velikih problema s vrednovanjem društva i svijeta, kao i s pronalaskom pozitivne motivacije za vlastiti život.

Tjelesni kontakt djeteta s majkom je jednostavno prevažan, a pri tome osobito vizualni kontakt očima. Psiholozi kažu da su majčine oči nešto poput djetetovog ogledala. U njima dijete traži potvrdu vlastitog postojanja, ali također i potvrdu vlastite vrijednosti. Npr., dijete plakalo, mama hitro doletjela, stoga dijete zaključuje: „Ja važan, a mama dobra“. Ne treba posebno naglašavati koliko veliku važnost u svemu tome ima sama majčina emocionalnost. Dijete koje redovito izbliza gleda u ljupko, nježno i nasmijano majčino lice svakako ima neusporedivo bolje šanse za zdrav razvoj od djeteta koje se mora boriti s hladnom i namrgođenom majkom, pa makar ona pri tome bila i brižna. Sve u svemu, psihologija danas kaže da majka ima presudnu važnost za ispravan psihološki razvoj djeteta tijekom prve tri godine njegova života, dok će očinska figura preuzeti veću važnost u ostatku djetinjstva.

Emocionalne zamke jednog sasvim normalnog djetinjstva

Kako smo već najavili, više nas zanimaju neke zamke sasvim normalnog i pretežito veselog djetinjstva. Pri tome ćemo krenuti od „njegovog visočanstva“ – sina: Nema što, on je majčin ponos i sreća. Majka je prema njemu beskrajno dobra i strpljiva, no tu je negdje i tata, a ovaj ne može od svoje supruge niti izbliza očekivati onu količinu ljubavi, blagosti i strpljivosti koju uživa sin. A sin se pri tomu ne identificira samo s majkom, nego kako djetinjstvo odmiče, sve više i s figurom oca (…) a kako već rekosmo, majka se pri tome ne ponaša ni približno jednako prema ocu kao prema sinu. Mnogo od onoga što je sinu dopušteno, ocu je strogo zabranjeno, tako da do određene konfuzije u sinovljevoj glavi kad-tad mora doći, s tim da tog konflikta još zadugo neće biti svjestan. Naime, on će se odvijati tamo negdje duboko na nesvjesnoj razini i neće ga biti lako rasvijetliti i dovesti u svjesno područje. Ukratko, mnogima ovo nikad i ne pođe za rukom. Uglavnom, ovakav scenarij dvostrukih kriterija neminovno pretendira prema zaživljavanju stanovite kognitivne disonance unutar sina. On kroz djetinjstvo usvaja dvije suprotstavljene istine o majci, a ove istine će se nadalje u njemu nastaviti međusobno sukobljavati sve dok ne budu rasvijetljene na svjesnoj razini, ili dok na drugi način ne budu nadvladane jednom realističkom sintezom, proizašlom iz općeg životnog iskustva: „Svi mi imamo i dobrih i loših strana, i s tim se jednostavno trebamo pomiriti.” No, dok se to ne dogodi, muškarac će se morati boriti s vlastitim kontraverznim stavom o ženama. Na to utječe izvorno kontraverzno iskustvo majke: ona je divno, toplo, moćno stvorenje. Izvor života, toplote i utjehe, no nad sve to se kroz zategnut odnos majke prema ocu nadvila nekakva prijeteća sjena. Konkretno, ovakvi muškarci će uvijek tendirati prema tome da budu krajnje fascinirani ženama. S jedne strane će ih obožavati, no istovremeno će prema njima gajiti duboki prijezir i sumnju.

Međutim, možda se ipak najveći problem u naznačenoj kontraverzi tiče pogrešne orijentacije u izboru životnog partnera. Psihologija je suglasna u tome da se muškarcima većinom sviđaju žene koje dijele neke sličnosti s njihovim majkama, isto kao što žene biraju muškarce koji sliče njihovim očevima. Ovakav način izbora partnera je po sebi dobar, ali samo pod uvjetom ukoliko su ljudi imali optimalno uravnotežene roditelje, odnosno, roditelje kod kojih nije postojao preveliki debalans između odnosa prema vlastitoj djeci i odnosa prema supružniku. S druge strane, što je ovaj debalans eventualno veći, s tim će se njihova djeca kasnije susretati s više problema kod izbora partnera.

Uzmimo na primjer sina kojeg je majka bezrezervno voljela i podržavala, dok se istovremeno prema ocu ponašala zategnuto, uz veliku količinu ignorancije, inhibicija i zabrana. Njega dakle, prema općem ljudskom nahođenju, privlače žene koje dijele neke zajedničke osobine s njegovom majkom. Konkretno, nesvjesno ga privlače beneficije minulog sinovskog iskustva. Međutim, taj tip žena – kako već rekosmo – pokazuje tendenciju da bezrezervno voli svoje sinove, ali ne i muževe. Dakle, njega u svemu ovome motivira povlašteni status sina. No, on više nije sin (…) sad treba biti muž, a kao takvog ga ne sljeduje više ništa dobro, barem kad je u pitanju tip žene kao što je to bila njegova majka! Stoga će se ovakav muškarac susresti s brojnim emotivnim nevoljama i patnjama. On racionalno razaznaje kakva bi mu žena zapravo trebala, ali kad takvu nađe, ne može se za nju emotivno vezati. Tomu naprotiv, emocije ga uvijek tjeraju prema onomu što mu više uopće nije potrebno, prema zaštitničkom liku majke, koja uz to što je dobra majka, i nije baš ponajbolja supruga. Naravno, sa istim i sličnim problemima se mogu susretati i same žene. I one itekako u životu mogu propatiti zbog navezanosti na zaštitnički lik oca, koji pored toga što je bio dobar otac, i nije bio baš najbolji suprug. I njih neodoljivo privlači status kćeri, koji ih po prirodi stvari više ne sljeduje, jer sad trebaju biti supruge.

Ljubomora

U našoj patrijarhalnoj slavenskoj kulturi postoji općenita tendencija da se sinovima puno više toga tolerira i dopušta nego kćerima. I zanimljivo, u tome su zapravo manje-više suglasni, kako očevi, tako i majke. Roditeljima u većini slučajeva ne smeta ukoliko im je sin zavodnik, štoviše, ponosni su na to. Istovremeno, kćer u većini slučajeva ima pravo da bude nevina i samo nevina. I kako se onda sve ovo skupa kasnije razmotava u životima muškarca i žene? Naš prosječni muškarac je uvijek iznova šokiran kad se susretne sa ženskom ljubomorom (…) jednostavno, nije čovjek navikao, pa se šokirano pita „Šta joj je opet?“ – da ne koristimo pri tome vulgarniju, i zapravo točniju formulaciju! S druge strane, žene su puno više socijalizirane s fenomenom ljubomore, jer ona urođeno spada u totalitet „uzorne“ očinske ljubavi. U tom smislu žene kasnije skoro uvijek žele osjetiti ljubomoru i posesivnost od strane voljenog muškarca, i bit će poprilično razočarane ukoliko je ne osjete. Jednostavno, vrlo vjerojatno će se osjetiti nevoljenima, što zapravo uopće nije istina, slično kao što nije istina da muškarac nije voljen, ukoliko mu je žena ljubomorna. Tako će se žena dugoročno vrlo moguće razočarati ukoliko je imala „sreće“ potrefiti na izrazito ljubomornog i posesivnog muškarca. Zašto? Pa zato što zaštitnička ljubomora oca nije isto što i podcjenjivačko-agresivna ljubomora muža! Kako već rekosmo, ženu je u cijeloj stvari motivirao minuli „status kćerke“, a ne sablasni status potencijalne žrtve obiteljskog nasilja. Slično tako i s muškarcima, samo ovaj put potpuno obratno: kako već rekosmo, njih poprilično šokira susret sa ženskom ljubomorom, međutim, muškarac će dugoročno biti vrlo razočaran ukoliko žena nije barem malo ljubomorna. I njih motivira „božanski“ status sina, ali što po sebi nema nikakve veze sa odgovornim i realnim statusom muža. Ljubomora je normalna i prirodna dimenzija ljubavi, pod uvjetom da se u svemu tome ne izgubi kontrola. Ta u bibliji se tvrdi da je čak i sam Bog ljubomoran (Izl 20,5).

Na kraju, a u skladu sa uvodnim biblijskim citatom kažemo kako ono „ostaviti oca i majku“ na podrazumijeva samo jedno prostorno odvajanje. Naprotiv, kako muškarcu, a tako i ženi je potrebno prvenstveno jedno emotivno odvajanje, i to ne toliko od samih roditelja, koliko od minulog statusa sina ili kćerke!

Y-generacija: Zeznuta generacija koju je zeznuo svijet, ali i vlastiti roditelji!

Milenijalci ili Y-gereracija je generacija rođena od 80-tih godina XX. st., pa do početka XXI. Dakle, radi se o mladim ljudima koji su sada u dvadesetim i tridesetim godinama života. Po mnogo čemu ova generacija je posebna, ali i vrlo kontraverzna, te se danas mnogi pitaju na što li će ličiti svijet kojim će oni jednog – skorog – dana vladati? U osnovi, radi se o ljudima koji su odrasli u obiteljima bez mnogo djece. Prosječni milenijalac ima samo jednog brata ili sestru, a nerijetko je to i jedinac/jedinica. Vrlo rijetko ih je bilo više djece u obitelji. Njihovi roditelji su ili kasni pripadnici „baby boom“ generacije (rođeni između 40-tih i ranih 60-tih godina XX. st.), ili rani pripadnici tzv. „X-generacije“ (rođeni između početka 60-tih, pa do početka 80-tih godina XX. st.). I jedni i drugi su se zadesili u vremenu prosperiteta i ekonomske stabilnosti, s tim da su iz djetinjstva nerijetko vukli iskustvo poslijeratnog siromaštva i bijede. Stoga su odlučili da njihova djeca više ne oskudijevaju u ničemu. I tako u startu već imamo dva problema: Kako ih nije bilo puno braće i sestara, tako su nepodijeljeno mogli primiti puno roditeljske pažnje i brige, a uz to i puno materijalnih blagodati. I jedno i drugo za djecu predstavlja sasvim prijatno iskustvo, međutim, problem je u tome što ovo sve skupa i ne liči puno na kasniji realni život i svijet izvan roditeljskog doma. Također, treba naglasiti da su milenijalci stasavali pretežito u obzoru pedocentrizma. Radi se o kontraverznoj pedagoškoj tendenciji u kojoj je dijete manje-više uvijek u pravu, te gdje se roditelji potpuno podređuju njegovim željama. Samim tim, tu govorimo i o krizi očinskog autoriteta, kao i o slabljenju očinske figure. Međutim, to isto slijeduje i majku. Na ovaj način kod dijeteta se ne razvija odgovornost i osobna inicijativa, nego ono postaje sve ovisnije o roditeljskoj pomoći. Na kraju se iz svega toga lako izrodi nešto što bi – nažalost – mogli nazvati nesposobnim tiraninom!

Problem se dodatno probudio s 11. 9. 2001. Pad kula „blizanki“ simbolično je označio i svršetak stabilnog i prosperitetnog svijeta druge polovice XX. stoljeća, te početak krajnje nestabilne ekonomije i politike današnjice. Ipsilonci su se tako susreli s nevoljom da se njihova i onako velika prirođena navezanost na roditelje u aktualnoj krizi još više produbila. U tom smislu navodimo kako čak 50% milenijalaca (ipsilonaca) živi sa svojim roditeljima do 35. godine života. Do 32. godine svega ih je 26% vjenčano, a i ti rijetki vjenčani su opet nerijetko i dalje ovisni o roditeljskoj materijalnoj, ali i odgojiteljskoj pomoći. Naime, milenijalci vrlo rado uvaljuju svoju djecu na čuvanje bakama i djedovima![2]

Generalno ih karakterizira velika zatvorenost i nepovjerenje naspram drugih ljudi. Tako, tek 40% milenijalaca kaže da generalno vjeruje ljudima, dok svega 19% ono stvarno vjeruje drugima. Neki psiholozi ih uspoređuju sa srednjovjekovnim vitezovima: iza čvrstog ledenog oklopa skriva se zapravo vrlo krhka i nerazvijena osobnost.

Također, vrlo je zbunjujuća njihova kombinacija pozitivnih i negativnih karakternih osobina, kao i stavova. S jedne strane, pokazuju znatno viši stupanj društvene tolerancije od prethodnih generacija; s druge strane, u bliskim osobnim relacijama pokazuju veliku sklonost prema narcisoidnosti i egoizmu. Ono, imaju velika očekivanja od ljubavi i života, s tim da u konačnici uvijek očekuju da to netko drugi za njih sve uradi. Brojni pedagozi i didaktičari diljem svijeta razbijaju glavu s tim kako im usaditi produktivni „ja-to-mogu“ stav!

Osim toga, puno su manje opterećeni nacionalizmom i patriotizmom nego prethodne generacije, a ratovanje za tuđe interese da i ne spominjemo! Ono, u zadnje vrijeme se stalno nešto prijeti ratovima, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini … eto ljude kao strah, a ja ih stalno pitam tko će to ratovati? Osim nas starih budala ne vidim nikoga novog! Jer ovima mladima je to suviše naporno i besmisleno … tko zna, valjda i sam egoizam i narcisoidnost eto imaju i nekih svojih pozitivnih strana!

Kako rekosmo, društveno su tolerantniji od prethodnih generacija, ali u političkom smislu nerijetko podupiru snažne i odlučne mačo lidere poput Putina i Trump-a. Nedostatak njihove političke korektnosti ih uopće ne smeta, jer ono, svijet je u rasulu, a liberali i dalje pričaju kao da je vani 1990-ta.

Posebnu, i po sebi ekstremnu skupinu milenijalaca predstavljaju japanski „Hikikomori“ mladi ljudi. Djeca mahom boljih obitelji iz društvenog gornjeg srednjeg sloja, pri tomu najčešće jedinci, koji se na kraju nikako nisu uspjeli integrirati u društvo. Najčešći okidač im je ne prolazak na prijamnom ispitu za fakultet, koji je doduše u Japanu stvarno brutalno težak. Poslije toga se povlače u svoju sobu unutar roditeljskog doma. Uglavnom nikad ne izlaze iz nje osim do WC-a i nešto za pojest. Napolje idu isto tako vrlo rijetko, samo nešto za kupiti i to obično u večernjim satima kad ih se zbog mraka ne može najbolje vidjeti. Dane provode uglavnom pred kompjuterom ili igraćom konzolom, i ne pokazuju nikakvu želju za promjenom svoga stanja.

Općenito govoreći, milenijalci se puno bolje snalaze u virtualnom svijetu nego u onom stvarnom. Tu oni proživljavaju i svoje mašte, nade, ali i strahove. Tko zna, možda će daljnji razvoj ljudske vrste i preći u područje virtualne stvarnosti, a možda je pred nama i neko veliko i bolno otriježnjenje … Vrijeme će pokazati, a čovjeku se i dalje nadati najboljem!

U Sarajevu, 9. 2. 2017.

M. B.

[1] Usp. Đorđević, M. Uskraćenost u ranom djetinjstvu, Istraži me, http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/uskracenost-u-ranom-djetinjstvu/ (09.02.2017.).

[2] Roša, A. i Marjanović, D. „Globalna smjena generacija: Tko su Milenijalci i kako će mijenjati svijet?“, http://www.advance.hr/vijesti/globalna-smjena-generacija-tko-su-milenijalci-i-kako-ce-mijenjati-svijet/ (27. 2. 2016.).

Kad ne ide, ne ide

U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta.

Nezgodna poslovica kaže: „Ako se ljudi ponašaju prema vama kao da im nije stalo, vjerujte im“! No, čovjek je ovdje počesto sklon pomisliti kako im je možda ipak stalo (…) Pa možda i jeste, ali ukupni skor će svejedno na kraju najvjerojatnije glasiti da im nije stalo! Zašto?

Prva mogućnost glasi: možda vas netko uistinu prihvaća jednim svojim djelom, ali ne i svojim cijelim bićem. Da, ljudska priroda je vrlo kompleksna, i neki naši dijelovi kao da nisu u najboljem međusobnom skladu. Zadovoljstvo jednog aspekta naše osobnosti nerijetko povlači za sobom nezadovoljstvo nekog drugog aspekta. Ovakvih neslaganja je uistinu puno: na primjer, ono što je dobro unutar jedne kratkoročne perspektive, obično nije dobro za „na duge staze“. Isto tako, materijalni interesi često stoje u sukobu sa onim duhovnim zahtjevima našega bića; ili, društveni interesi će svakako biti u prilici škoditi našoj želji za privatnošću. Stoga, uopće nije lako pronaći nekoga tko će nam u potpunosti odgovarati, a da pri tome i mi njemu odgovaramo! Dodatno, uvijek postoji i ona „uvrnuta“ – specifično ljudska perspektiva: kad pronalazimo da nam netko poprilično odgovara, ali svejedno, pri tome nas uznemirava nekakva – više – intuitivna nego racionalna sumnja: kako to jednostavno nije to, pa što god to značilo!

Uglavnom, nije nikakav problem ako primijetimo ovakvo ponašanje naspram sebe kod nekog usputnog poznanika, kolege ili poslovnog partnera. Na kraju krajeve, i sami se tako ponašamo prema mnogima. No, sasvim je glupo i uzaludno očekivati da vam takav netko bude najbolji prijatelj ili da ne kažemo životni partner.

Druga mogućnost glasi da je nekomu do nas poprilično stalo, ali pod određenim posebnim uvjetima. Takvi ljudi su skloni da vas do iznemoglosti iscrpljuju svojom ignorancijom, sve dok vas ne slome i konačno ne nametnu te svoje uvijete. Ovdje se uopće ne mora raditi o klasičnim intereščijama, nego puno češće o vrlo nesigurnim ljudima i općenito slabim osobnostima koje pojačanom kontrolom nad drugima nastoje prikriti/nadomjestiti nedostatak vlastitog samopouzdanja. I u tom smislu, dok za zdravu ljudsku osobnost više interesa prema nekom znači i pokazivanje više naklonosti prema istom, kod ovih drugih je sve obratno: što jači interes, to jača i ignorancija. Tu i tamo, malo popuste kad osjete da vas gube, no čim smekšate, ekspresno se vraćaju na staro! Sve dok netko pametan konačno ne shvati na koji im način adekvatno pomoći, ovakvih se najbolje kloniti u širokom luku, jer na spomenute ljude je skoro pa nemoguće utjecati! Zašto? Pa zato što oni sami vjeruju da je s njima manje-više sve u savršenom redu! U širem kontekstu svojeg narcisoidnog poremećaja, narcis razmišlja otprilike na slijedeći način: „Ja sam snažan, lukav i nemilosrdno odlučan usred jednog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta“ – ne sluteći pri tomu niti iz daljine da su ustvari snažni jedino oni koji se usuđuju biti iskreni, jednostavni, spontani i dobrohotni, baš usred jednog takvog snažnog, lukavog i nemilosrdnog svijeta. Ovi drugi su istinski buntovnici i jedina adekvatna opozicija nemilosrdnom svijetu, i samim tim – njegova istinska nada, uostalom, kao i zalog bolje i sretnije budućnosti. Međutim, kako rekosmo, narcis sve ovo veoma teško shvaća. Štoviše, a kako bi se sam bolje osjećao, on će uvijek iznova pametnog pokušati uvjeriti da je budala, snažnog da je slabić, a odlučnog kako je neoprostivo neodlučan i kukavan!

Iluzija ljubavi može biti čak i dvostrana:  Jer, kao što vi sami možete pomisliti da vas voli netko tko vas ne voli, isto tako, i onaj koji vas ne voli, može pomisliti na to kako vas zapravo puno voli. Naime, mnogi ljudi imaju snažnu želju da budu ljubljeni, ali ne i da sami pri tome uzvrate ljubav. Ovo je karakteristika već spomenutih narcisa, ali i znatno šire … Uglavnom, psihologija je manje-više suglasna da korijene svih aktualnih emocionalnih nedaća moramo tražiti u dinamici vlastite obitelji i našeg minulog odrastanja u njoj.

Ovdje se otvara široka tema te je stoga nastojimo što jednostavnije i kraće sažeti. Odrastajući u svojoj obitelji, svako dijete se susreće sa opasnošću dvije vrste roditeljskih pretjerivanja: jedno se odnosi na nedostatak ljubavi, a drugo na njezin višak. Opet, unutar svake obitelji, jedno dijete je obično marljivije i poslušnije roditeljima, dok je drugo destruktivnije i manje poslušno. Ono prvo obično kasnije, u odrasloj dobi slijedi obrazac ponašanja svojih roditelja, dok se drugo radije nastavlja i dalje ponašati kao dijete, tražeći u partneru nadomjestak za svoje roditelje. Iz ovoga slijede različite kombinacije i načini ponašanja, no jedno je sigurno, bez obzira da li iz obiteljskog doma vučemo više pozitivnih ili negativnih iskustva, proces istinske individuacije zahtjeva nadvladavanje vlastite prošlosti, kao i obrazaca ponašanja koji iz nje proistječu. Zreo čovjek mora upoznati samog sebe, svoje specifične zadatke i interese, te na osnovu svega toga graditi onda i svoje odnose s drugim ljudima. Dokle god postavljamo sebi ono famozno razočarano „Što je meni sve ovo trebalo“ pitanje, to će značiti da svoje odnose još uvijek ne gradimo na temelju realnih i aktualnih afiniteta i interesa, nego na osnovu nekih nemirnih „duhova“  iz vlastite prošlosti.

Pravilo od „mjesec dana“

U svojoj pastoralnoj, ali i profesorskoj praksi, često ljudima u nedoumici znam savjetovati nešto što nazivam pravilo od mjesec dana. Što će reći, kad se netko nečega ili nekoga prihvati, a sam zbog polovičnih ili čak nikakvih rezultata nije siguran ima li to uopće smisla, i vrijedi li u tome i dalje ustrajavati, tada mu obično savjetujem: „Ukoliko u narednih mjesec dana ne budete primijetili kakav-takav napredak, to će biti vrlo izgledan znak da ste na krivom putu, i da s tim što ste naumili treba prestati“.

Mala, ali korisna digresija, a već smo ranije o tome pisali: Iz perspektive neoplatonističke filozofije proizlazi da sve što postoji, postoji jedino pod vidikom jedinstva. Npr., dok organi unutar jednog organizma rade jedinstveno i za istu stvar, dotle će i cijeli organizam biti zdrav i uspješan. No, kad neki organi počnu voditi svoju politiku, ili jednostavno počnu zabušavati, tada se i organizam počinje suočavati s problemima i bolešću, i to bez obzira da li pri tomu govorili o pojedinačnom biološkom ili kolektivnom društvenom organizmu. I jedno, i drugo trebaju jedinstvo. Slično vrijedi i za pojedine etape našeg života: tamo gdje ne pristupamo parcijalno, nego i dušom i tijelom, i umom i voljom; i tamo gdje i drugi ljudi tako pristupaju nama, neminovno će biti rezultata. U protivnom, ako se negdje samo smuca mašta, a volja ostala kod kuće, baš kao i ekstremiteti, dogodit će se ništa!

Nažalost, u zapadnjačkoj kulturi i odgoju upornost je jednostavno precijenjena. Sa svih strana nas obasipaju „prijateljski“ savjeti tipa: „Idi do kraja, a ako treba pri tome i protiv samog sebe“!

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

Netko će reći: „Pa što hoćeš, pa i sama biblija potiče na herojsku upornost“!? Da, ali biblija uz to kaže i ono: „Ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš“ (Post 4,7). I upravo se u tome i pokazuje ona kvalitativna razlika između smislenog i besmislenog truda, te između pravednog i grešnog zahtjeva. Gdje se pravo i smisleno radi, tu će uvijek biti i nutarnjeg zadovoljstva i mira, bez obzira na pretrpljene napore. U protivnom, gdje je sizifovski posao, tu su i Sizifove muke! Zato radije, klonite se ćorava posla. Uštedite sebi desetak godina života i uz to barem kilogram živaca!

U Sarajevu, 5. 2. 2017.

M. B.

Exit mobile version