Oznaka: abortus

Stvoritelj i ja

Bila sam prilično sumnjičava kada me je jednom Stvoritelj dok smo šetali rajskim vrtom upitao bi li se željela roditi kao ljudsko biće.

Nikada nisam pomišljala da bih se mogla odvojiti od Njegove blizine. I sama pomisao da Ga na trenutak ostavim bila mi je nesnosna. Rekao mi je da razmotrim ponudu i da nije nužno ako ne želim. Uvijek mogu ostati u Njegovoj blizini. Bilo je previše razloga protiv rođenja da bih na to uopće pomišljala. Na prvom mjestu, u sadašnjem stanju nema smrti, nema patnje, bolesti, boli. Živim u vječnom miru i vječnoj radosti. Ne vidim razloga zašto se roditi i mučiti se dolje među tolikim ljudima samo da bih okusila ljudskost i malo prolazne sreće. Nakon nekog vremena Stvoritelj me susretne ponovno i upita jesam li razmislila. S obzirom da je dopuštao da Mu se sve kaže bez straha, rekoh da ne želim. Reče da je u redu ako je to moja odluka. I reče da se uvijek mogu predomisliti ako se budem željela roditi i doda kako žuri jer je netko u susjedstvu odlučio roditi se, pa treba obaviti sve nužne pripreme za zemaljsko rođenje. Zamolih Ga da idem s Njim da vidim kako to izgleda. Dopusti mi. Dođosmo u jedan dio raja jarko osvijetljen. Jedan moj prijatelj stajao je pored anđela sav u iščekivanju. Stvoritelj se srdačno pozdravi s anđelom i zagrli mog prijatelja. Uze ga za ruku i pokaže mu da gleda ispred sebe. Svijetlo se pojača i ugledah svoga prijatelja kako kao bljesak ulazi u svijet u trenutku spajanja nečega što je izgledalo kao dvije nevidljive točkice. Uskoro ugledasmo kako se iz točkice polako razvija neka velika točka dok ne postade maleno ljudsko biće s jako sićušnim rukama, nogama i glavom. Ugledasmo i neku ženu kako se smije i nekog muškarca kako pleše od radosti, uskoro ugledasmo kako moj prijatelj plače, i tako kao u jednom trenutku vidjesmo cijeli njegov život i povratak nazad. Svijetlo oslabi i Stvoritelj se okrenu mom prijatelju i upita ga je li spreman. On potvrdno kimne glavom. Stvoritelj ga zagrli, svojim zagrljajem sakrije ga cijelog mom pogledu i svijetlo jarko zasvijetli. Stvoritelj raširi ruke. Mog prijatelja više nije bilo. Stvoritelj i anđeo kojega je srdačno pozdravio kratko se zadrže u nekom važnom razgovoru. Stvoritelj je žustro objašnjavao i gestikulirao što ovaj treba sve činiti vezano uz čuvanje mog prijatelja. Anđeo je samo kimao glavom. Kada Stvoritelj završi anđela nestade. Stvoritelj se okrene prema meni, pogleda me s tragom zanimanja u pogledu i ode.

Pomislih na slike zemaljskog života svoga prijatelja i ono što sam vidjela. Obuzme me znatiželja. Uhvatim jednog anđela i počnem mu dosađivati da mi ispriča kako je među ljudima, jer znam da je dolje među njima često, jer je jedan od glavnih. Ispriča mi mnogo toga uzbudljivog o ljudima, njihovim životima, radostima, žalostima, patnjama, pitanjima, nadanjima. Pomislih da bi možda bilo zanimljivo roditi se kao ljudsko biće i živjeti. Pomislih što bih sve mogla i željela biti. Mogla bih toliko toga možda napraviti. Biti umjetnica, liječnica, pisac, pjesnikinja, glumica… dijete, djevojčica, žena, majka, starica, baka… toliko toga mi je padalo na pamet što bih sve mogla i željela. Ali o tome sam mogla samo maštati, jer da bih bila nešto od toga, bilo je potrebno da se rodim kao ljudsko biće. A to me je pomalo plašilo. Nakon nekog vremena vijećanja i savjetovanja malo sa sobom, malo s nekim od svojih prijatelja, i malo s nekim od anđela koji su dolje bili, priđem Stvoritelju. Bojažljivo mu iznesem svoju želju da se rodim. Stvoritelj me ljubopitljivo pogleda. Prepusti mi da sama izaberem gdje se želim roditi, kada se želim roditi i za koga želim da me rodi. Stvoritelj mi pokaže nepregledno mnoštvo ljudi i izaberem jednu prelijepu i mladu ženu koja se tek udala. Dok smo Stvoritelj i ja razrađivali detalje kad i u kojem mjesecu prema zemaljskom vremenu da me pošalje, priđe jedan anđeo. Stvoritelj se srdačno s njim rukuje i pažljivo mu objasni njegov posao. Mene čuvati i paziti dok budem dolje. Bio je lijep sav od svjetla. Nakon što smo na neki način obavili sve formalnosti oko moga putovanja kao i upozorenja koja je Stvoritelj nekoliko puta precizno i jasno izložio anđelu koji je stajao pored mene, Stvoritelj reče da je vrijeme. Zagrli me i osjetih neopisivu toplinu, sreću, radost, uzbuđenje sve međusobno pomiješano. U trenutku svega nestane i ja se nađoh u mraku. Nakon prvotnog šoka shvatim da čujem glasove koji dopiru izvana. Osvrnem se oko sebe. Mjesto jest bilo malo mračno u odnosu na raj, ali je bilo vrlo ugodno, toplo i osjećala sam se prilično zaštićenom sa svih strana. Osim svijetla koje je nedostajalo bilo je, pa gotovo kao u raju. Skoro. Čula sam nekakav dubok glas koji nikad nisam prije čula. Nije bio kao Stvoriteljev. Govorio je o nečemu što nisam razumjela o trudnoći, mučnini, lijekovima, vježbama. Međuostalimm u nekom trenutku glas je izgovorio jednu čudnu riječ… majka. Na prvi zvuk zaljubila sam se u tu riječ. Majka. Majka. Majka. Pjevušila sam u sebi od neke čudne radosti. Tad mi je sinulo da bih trebala zagrliti majku kao što je Stvoritelj zagrlio mene prije nego me poslao. Zagrlim majku. Svojom dušom. Željela sam da osjeća onu toplinu, radost, sreću, uzbuđenje koju sam osjetila kad me Stvoritelj zagrlio. Uskoro sam hodala okolo s majkom. Doduše ništa nisam vidjela, ali sam sve osjećala. S njom sam se radovala, plakala, žalila na umor, na mučninu, na bolove u leđima, na nesanicu. Bilo je fantastično. Čaroban osjećaj. Sve što je ona osjećala i ja sam isto. Kao da smo bili jedna te ista osoba, jedno biće. Kovala sam velike planove. U sigurnom utočištu razmišljala sam što bih sve željela biti. Majka je pričala o tolikim stvarima, ljudima, planovima, bila sam kao spužva, sve sam upijala. Jedan dan sam željela biti glumica, drugi dan liječnica, treći dan planinar, četvrti dan istraživač, peti dan sportašica. Toliko mogućnosti preda mnom!!!! A što bih sve mogla učiniti za majku. Bezbroj stvari!!! Nasmijavati je, tješiti je, izvlačiti joj živce, učiniti je ponosnom svojim uspjesima, svojim životom, brinuti se o njoj kad ostari, donositi joj lijekove, brinuti se o njoj, donijeti joj svijeću na grob i cvijeće. Imala sam toliko velikih planova i odlučila sam početi s njima čim se rodim. Jednog dana dok sam zabavljena svojim planovima spavala u utočištu probudi me hladnoća. Ne znam kako bi to opisala, nije mi bilo hladno, hladnoću sam samo osjećala kao neko čudno prisustvo. Uz hladnoću, počela sam osjećati nervozu, strah i tjeskobu. Sve su one bile tu negdje oko mene. Pokušam se prisjetiti kakav je osjećaj bio u Stvoriteljevom zagrljaju da ih odagnam. Uspjela sam se malo osloboditi hladnoće, ali sa svakim danom hladnoća se pojačavala. Pokušam osluhnuti da doznam što se događa. Majka je šutjela. Tišina je bila svugdje oko mene. Bilo je mračno kao u rogu. Osjećala sam se sama, napuštena i bespomoćna. Pokušam zavapiti Stvoritelju, ali glas nije mogao izići iz mene. Nijemo sam vapila. Nedostajao mi je Njegov zagrljaj. Pokušam zavapiti majci, ali nije čula. Nastavila je šutjeti. Sljedećih nekoliko dana provela sam u polusnu i agoniji. Stalno sam se budila u strahu i drhtanju. Vapila sam glasno i majci i Stvoritelju, ali me nitko nije čuo. Pokušala sam dozvati onog anđela što ga je Stvoritelj poslao netom prije mene, ali nisam znala njegovo ime ni kako uopće doći do njega ako je to uopće bilo moguće. Jedno jutro probudilo me nekakvo bockanje i peckanje. Prvo sam se pokušala malo pomjeriti u stranu, ali bezuspješno. Prostor je bio previše uzak. Pokušala sam i grozničavo razmišljala kako pobjeći, ali nisam imala gdje. Kao zvijer u kavezu osvrtala sam se oko sebe, ali kavez je bio isuviše čvrst da bih bilo što mogla. Bockanje i peckanje se nastavi jače i grublje. Počelo je boljeti. Pokušam se obraniti, ali bila sam preslaba. Zaplačem. Bol se pojačavala i strah se proširi kroz moje biće. Više se nisam pomjerala. Bol je postala nesnosna. Bockanje i peckanje je postalo nepodnošljivo. Od bolova nisam se više mogla pomjeriti. U jednom trenutku pomislim na Stvoritelja i zatvorim oči. Bockanje i peckanje prestade kao i bol. Otvorim oči. Bila sam ponovo na istom mjestu prije nego me Stvoritelj zagrlio. Ugledam poznate obrise i anđela s kojim je Stvoritelj razgovarao prije o meni. Odahnem. Sanjala sam valjda. U tom se pojavi Stvoritelj. Pogleda me i zagrli. Misleći da me želi poslati u ono mjesto koje sam sanjala puno boli bockanja i peckanja istrgnem se iz Njegovog zagrljaja. Začuđeno me pogleda. Uzme me i pokaže mi ispred mene. Svijetlo se pojača. Ugledah sebe kako jurim kao zvijezda i nestajem između dvije točke. Ugledah kako se točke spajaju i kako u njima svijetlim kao plamičak svijeće. Ugledah ženu koju sam bila izabrala kako se svađa s nekim muškarcem. Ugledah je kako odlazi u neku sobu. Ugledah kako netko nešto radi oko nje. Osjetih onu hladnoću, sjetih se bockanja i peckanja i povučem se dublje u sebe. Stvoritelj me ponovo zagrli, ovaj put jače. Ugledah cijeli svoj život kao ljudsko biće, vidjeh kako sam postala liječnica, kako sam spasila život nekom djetetu, vidjeh silne pacijente, vidjeh kako sam postala poznata sportašica i bezbroj medalja koje sam osvojila, vidjela sam kako sam postala poznata znanstvenica i otkrila lijek za neku bolest i kako su mi dali neku nagradu. Vidjeh tolike mogućnosti koje su propale i koje se nikada neće ostvariti. Vidjeh majku. Željela sam joj reći da je volim i da je jedva čekam upoznati ovdje i da nisam ljuta na nju i da je razumijem. Željela sam ponovo sići i proći svu onu bol, strah, sve ono nesnosno bockanje i peckanje samo da je vidim i kažem joj da je volim, ali mi Stvoritelj reče da to nije moguće više. Okrenem se ljutito prema Stvoritelju. Shvatio je da se ne slažem s Njim i da želim na sve moguće načine ponovo pokušati doprijeti do majke samo da joj kažem da je volim i da je čekam ovdje. Ali Stvoritelj je bio neumoljiv. Iznenadilo me kad reče da je bespomoćan pred slobodom moje majke. Nisam mogla razumjeti. Stvoritelj, a bespomoćan pred slobodom onih koje je stvorio. Nisam znala što mogu učiniti. Izbezumljeno sam ga preklinjala da mi dopusti da nešto učinim. Reče da je mogu čuvati. Majku. Bez razmišljanja pristanem. Ponovo me zagrli i pretvorim se u anđela sličnom onome s kojim je razgovarao i davao mu upute. Ponovo me zagrli. Jurnem kroz svemir nevjerojatnom brzinom i nađem se u sobi pored majke. U ruci je držala zgužvanu sliku nečeg nejasnog i mutnog, nečeg što je imalo obrise ljudskog bića. Šutjela je. Priđem bliže i pokušam je zagrliti. Ali moje ruke prođu kao zrak kroz nju. Nisam je mogla dodirnuti!!! Tada napregnem svu snagu svoga bića naslonim se na njezino rame i zagrlim je kao što je Stvoritelj mene zagrlio. Iako sam znala da me neće čuti, povičem iz svega glasa i glas mi je zvučao kao bezbroj trublji: volim te… Kao da je čula i pogleda u mene. I ja pogledam u nju. Osjetim Stvoriteljev zagrljaj u njezinim očima, pa iako nikada neću biti njezina kćer, bila sam radosna što mi je Stvoritelj dopustio da budem njezin anđeo čuvar. I čuvat ću je dok se obje ne nađemo u Stvoriteljevu zagrljaju…

 

U Sarajevu, 19. 1. 2018.

O. J.

“Ubojstvo” ili “prekid trudnoće”? Humanistička religioznost kao pokušaj imanentne religije današnjice …

Pitanje jezika kojim govorimo je prevažno, jer jezik ima moć mijenjati čovjeka i njegovu stvarnost. Npr. ukoliko u svoj osobni jezik čovjek usvoji kao nešto sasvim normalno nazivati pripadnike drugih vjera, nacija i rasa pogrdnim imenima, to će ga s vremenom neminovno učiniti većim ili manjim bigotom. Slično tome, gdje se ubojstvo nerođenog djeteta počne nazivati „prekidom trudnoće“, a ubojstvo teškog bolesnika „asistiranim olakšavanjem bolova“, tu se može govoriti o „totalitarizmu u ime liberalizma“.

Humanistička religioznost ima nekoliko karakteristika. Jedna od tih je ideja pripadanja svemu u smislu svijeta koji postoji. Humanistička religioznost je horizontalna u smislu upoznavanja drugih religija i kultura te završava u tvrdnji kako su sve kulture i religije jednake, a to se može nazvati imanentnim identificiranjem. Horizontalnost humanističke religioznosti se očituje možda ponajviše u tvrdnji kako su recimo termini poput „ljudsko pravo“ i „demokracija“ univerzalni u značenjskom smislu i da ne mogu imati različito značenje u bilo kojoj kulturi ili religiji. Iz toga nastaje univerzalna, povremeno i apsolutistička imanentnost značenja koja nastoji izbrisati jezične, ali i druge granice između kultura koje nemaju isto razumijevanje značenja tih i takvih termina. Ta religioznost je i vertikalna u smislu svođenja transcendencije različitih religija na ideju jedne imanentne religije s jednim transcendentalnim božanstvom. U biti i ovdje je prisutna ona horizontalna misao o istom značenju transcendencije za sve iz kojega se onda utvrđuje mogućnost za jednu imanentnu religiju za sve.

Humanistička religioznost sebe predstavlja kao takva mogućnost, kao imanentna religija u kojoj su i imanentno i transcendentalno istoga značenja, pa iako formalno odvojeni zapravo se transcendentalno i imanentno bitno povezuju u onome što ih na neki način obilježava, a to je jezik. Za primjer ove ideje humanističke religije možemo uzeti dva vrlo složena, ali vrlo aktualna pitanja, a to je pitanje ubojstva nerođenih i ubojstva onih koji su stari, bolesni i nemoćni („ubojstvo iz milosrđa“). Ostavljajući po strani kompleksnu i ozbiljnu moralnu problematiku, samo se ukratko osvrnimo na jezik humanističke religioznosti i recimo kršćanstva. Kršćanstvo u teološkom smislu govori o ubojstvu bilo nerođenih bilo starih, bolesnih i nemoćnih. U temelju tog govora stoji transcendentalno, to jest Bog kao transcendentalni korektiv čija zapovijed naređuje: Ne ubij! Manifestacija kršćanskog jezika koji se oslanja na Boga otkriva se u imanentnom jeziku kroz termin „ubojstvo“.

S druge strane i humanistička religioznost ima svoj jezik unutar kojega se govori o istoj problematici, ali terminološki potpuno drugačije, najčešće u znanstvenom smislu (abortus, eutanazija) ili u jezičnom smislu neutralnim terminima („prekid trudnoće“, „ekonomsko milosrđe“ „asistirano olakšavanje bolova“). Ovi termini nisu bez razloga u upotrebi i nisu slučajno prisutni, nego oni označavaju i imanentnu religioznost koja ih na neki način ustanovljuje i stavlja u upotrebu. Jedan dio humanističke religioznosti u svom imanentizmu je apsolutno znanstven. Odatle dolaze i znanstveni termini koji se koriste za ovu problematiku. Iako se pojedinačni korisnici ovih termina možda privatno oslanjaju na transcendenciju, odnosno Boga u jezičnoj upotrebi čini se vlada slaganje da upotreba termina treba biti strogo znanstvena. Strogo znanstvena upotreba termina omogućuje i povremeno ako ne i trajno isključenje transcendencije, odnosno jezika kojim se Bog obraća čovjeku i na ovom području i postiže univerzalno slaganje bar u znanstvenom smislu o značenju tih termina.

Naravno da se čini nepotrebnim uopće raspravljati o jeziku humanističke religioznosti, jer zašto bi bilo važno na prvi pogled kako određene situacije, događaje, stvari opisujemo ili definiramo. Humanistička religioznost upravo se tu najviše ostvaruje i osvaja, na području upotrebe jezika. Jer tvrdnjom kako je zapravo jezik nevažan – jer svi govore i vjeruju u isto – sam se jezik pretvara u prostor koji se čini nevažnim, nepotrebnim i neproblematičnim. Međutim, jedno od najvećih područja konflikta između humanističke religioznosti i recimo kršćanstva nije samo područje etike i moralnog, sekularnog i svetog, nego upravo područje jezika.

Humanistička religioznost sebe pretpostavlja kao univerzalnog govornika kojega svi razumiju i čiji jezik trebaju svi govoriti, iz čega se lako dolazi do totalitarizma značenja termina kroz koji onda polako nastaje i totalitarizam religioznosti. Ideja ovog – ublaženo govoreći – totalitarizma, odnosno, apsolutističke uniformiranosti između totalitarizma značenja i religioznosti se očituje u onome što se kolokvijalno, neprecizno i bez ikakvog konkretnog definiranja naziva „politička korektnost“. Ozbiljno je pitanje kojim jezikom se govori „politički korektno“, koji je jezik „politički korektan“. „Politički korektni“ jezici nisu nepoznati, to su jezici prirodnih znanosti, napose recimo matematike. Matematički jezik je u tom smislu zaista „politički korektan“ jezik, jer je u svom horizontalnom značenju univerzalan, a ne posjeduje transcendentalnu dimenziju na koju se oslanja.

Što s jezicima područja kao što je povijest, psihologija, teologija, moralna filozofija, politička znanost? Jesu li to „politički korektni“ jezici i je li moguće da budu takvi? Njihovu „korektnost“ se ne može mjeriti kao u matematici jer se svi ti jezici prije ili kasnije u jednom svom segmentu oslanjaju na transcendentalno u svojim imanentnim izričajima, premda transcendentalno nisu bitno utemeljeni kao recimo teologija. No, ako uzmemo recimo povijest, neki objektivni događaji se tumače jezično pomoću oslanjanja na transcendenciju, kao što je to slučaj i u nekim drugim humanističkim znanostima.

Teško je reći da postoji neki „čisti“ jezik kojim se može govoriti isključivo neutralno. Ideja humanističke religioznosti je postojanje jednog takvog jezika, jedna vrsta „jezičnog averoizma“ odakle će svi uzimati iz istog jezika koji će biti isti za sve i sve će termini imati isto značenje za sve i neće moći imati drugih značenja ukoliko ta značenja nisu već unaprijed dana i određena. Time se „jezični aveorizam“ pretvara u „jezični totalitarizam“. Ako je nešto takvo moguće, ako je moguć jedan takav jezik, onda će biti moguće tim jezikom ne samo izbjeći, nego isključiti bilo koji drugi jezik koji bi govorio drugačije, na drugačiji način, a bit će moguće isključiti i one jezike koji se u svom izričaju oslanjaju na transcendentalno, na jezik kojim Bog progovara čovjeku.

Zaključno, kada se govori o „ubojstvu“ ili „ekonomskom milosrđu“, o „ubojstvu“ ili „prekidu trudnoće“, nije u pitanju čisto površno terminološko i jezično opredjeljenje za ovaj ili onaj termin, u smislu nema veze koji smo izabrali; svi govorimo istim jezikom. Međutim, sami termini pokazuju da ne govorimo istim jezikom jer nije riječ o pukom terminološko-jezičnom opredjeljenju, nego o ozbiljnom shvaćanju i razumijevanju kako i koliko jezik mijenja strukturu, smisao i bit samih termina, mijenjajući pri tom strukturu, identitet i bit samih korisnika jezika.

Ili jednostavnije rečeno: pitanje jezika kojim govorimo je prevažno, jer jezik ima moć mijenjati čovjeka i njegovu stvarnost. Npr. ukoliko u svoj osobni jezik čovjek usvoji kao nešto sasvim normalno nazivati pripadnike drugih vjera, nacija i rasa pogrdnim imenima, to će ga s vremenom neminovno učiniti većim ili manjim bigotom. Slično tome, gdje se ubojstvo nerođenog djeteta počne nazivati „prekidom trudnoće“, a ubojstvo teškog bolesnika „asistiranim olakšavanjem bolova“, tu se može govoriti o „totalitarizmu u ime liberalizma“.

 

U Sarajevu, 8. 4. 2017.

O. J.

Exit mobile version