Blog

Izazovi odgoja – poklonjeno vrijeme je ipak najskupocjeniji dar

Nagrade i kazne su skoro uobičajeni alati koje roditelji i pedagozi koriste u odgoju djece. Time nastoje potaknuti prihvatljivo, a prekinuti ili barem smanjiti učestalost neprihvatljivog ponašanja. Naravno, navode se točno određeni načini na koje treba primjenjivati ovu metodu. Na primjer, kada je u pitanju kazna, djetetu treba objasniti zašto je kažnjeno, a ne tek tako mu zabraniti gledanje televizije, druženje s prijateljima i sl. Također, uz izricanje kazne potrebno mu je dati alternativno ponašanje koje je prihvatljivo. S druge strane, postoje oni koji izbjegavaju metodu nagrade i kazne smatrajući da ne polučuje dobre rezultate te kako nije uvijek lako pronaći pravu mjeru u njenoj primjeni i na taj način može prouzročiti veću štetu nego korist. Ovdje nećemo dublje ulaziti u ovu raspravu, nego ćemo radije postaviti pitanje ima li smisla zagovarati ili se protiviti metodi nagrade i kazne? Pitanje vjerojatno zvuči čudno, ali kada uzmemo u obzir česte nesvjesne reakcije roditelja, učitelja, pedagoga i ostalih s kojima djeca svakodnevno dolaze u kontakt, ono itekako ima smisla. O čemu se zapravo radi?

David Isaasc, jedan od najistaknutijih stručnjaka na području odgoja i obrazovanja, u svojem djelu ”Izgrađivanje karaktera” smatra da je u najmanju ruku smiješno zauzimati nekakav poseban stav glede nagrađivanja i kažnjavanja djece. Razlog takvog razmišljanja je taj što mi svakodnevno sankcioniramo druge ljude pa tako i djecu. Svaki puta kada nekome uputimo osmijeh, kada pažljivo slušamo druge i sl., mi zapravo izričemo pozitivnu sankciju. S druge strane, onda kada ne obraćamo pažnju na ono što nam drugi govore, kada se mrštimo na nečije riječi ili postupke, izričemo negativnu sankciju. Dijete koje je dobilo zabranu gledanja televizije ili zabranu druženja s prijateljima zato što je bilo neposlušno, sasvim sigurno neće biti sretno i zadovoljno zbog toga. No njemu će vrlo vjerojatno teže pasti spoznaja da njegov roditelj uopće ne obraća pažnju na ono što mu govori jer je zabavljen čitanjem novina ili gledanjem omiljene TV-emisije. Isto tako, nagrada u obliku nove igračke, većeg džeparca i sl. kao pokazatelj da je dijete uspješno izvršilo svoje obaveze, ponašalo se na primjeren način ili učinilo nešto dobro, zasigurno će u djetetu izazvati osjećaj zadovoljstva. No ponekad je tom djetetu potrebnije uputiti iskreni osmjeh, pridavati pažnju onome što govori ili mu posvetiti određeno vrijeme tijekom dana. Ono će tijekom vremena vjerojatno zaboraviti da mu je par dana bilo uskraćeno gledanje televizije, kao što će moguće zaboraviti i da je u nekom periodu svoga života posjedovalo određene igračke. Ali pitanje je hoće li zaboraviti da je roditelju redovito bilo važnije čitati novine, nego saslušati što mu ima za reći. Stoga, važno je voditi računa o onom svakodnevnom, uobičajenom ophođenu prema djeci. Iako može djelovati neznatno, često se u tome krije ključ ispravnog odgoja. Ili kako bi to rekla poznata američka kolumnistica Pauline Phillips: ”Ako želite da vam djeca porastu u dobre ljude, potrošite na njih dvostruko više vremena i upola manje novca”.

U Mostaru 23. 10. 2019.

K. L.

 

Izvor:

David Isaaca, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Valentyn Volkov

O utopiji

Nije novost da smo ponekad frustrirani stvarnošću. Nezadovoljni ili nesretni što je ne možemo promijeniti. Ljuti što na nas utječe i onda kada je se barem na trenutak želimo osloboditi. Ponekad jer smo frustrirani stvarnošću i njezinim zahtjevima, stvaramo privatne utopije, naše male skrivene konstrukcije alternativne stvarnosti kreirajući stvarnost kakvom bismo je željeli. Naše male privatne utopije bijega nisu tako negativne kako drugi misle ili nas tako opisuju. Nismo bjegunci jer se ponekad sklonimo od stvarnosti u naše tajne privatne svjetove. Kroz naše male i svakodnevne utopije, kroz naša svakodnevna bježanja od stvarnosti svjesno ili nesvjesno utječemo i na našu životnu stvarnost i gole činjenice života. Naše privatne utopije dolaze iz stvarnosti koju živimo i kao što nam je stvarnost ponekad draga i privlačna, jednako su nam tako privlačne i drage naše utopije kojima sudjelujemo ne samo u stvaranju naših privatnih nepostojećih svjetova. Privatnim utopijama utječemo i na samu stvarnost u kojoj živimo.

Uvijek se nađe netko tko će reći da su utopije tlapnje i snovi koje nas odvlače od naših obveza prema stvarnosti, ali iza naših utopija ostaju stvarni tragovi. Često se govori kako je ljubav jedna od najvećih utopija, ali kada iza ljubavi između dvoje ostane dugotrajan brak, djeca, unučad, praunučad, nije li njihova ljubavna utopija izgradila stvarni svijet i donijela na svijet stvarne ljude? Naša privatna utopija može biti i konstruktivan bijeg od stvarnosti. Povući se iz stvarnosti na neko vrijeme u svoju utopiju i pomoću utopije stvoriti nešto što će ostaviti opipljiv trag u stvarnosti. Ako se pjesnik povlači u svoju privatnu utopiju mašte i slika, neće li u jednom trenutku njegova utopija roditi pjesničkim stihovima koji će biti vidljivi, čitljivi i mijenjati nas i naše osjećaje dok recitiramo? Svi mi tu i tamo povlačimo se od stvarnosti u svoju privatnu utopiju kako bismo stvorili nešto novo i drugačije što će utjecati na druge i na stvarnost.

Uslijed razmišljanja kako se prema svijetu i stvarnosti treba ponašati produktivno i iskoristiti njihove resurse, oslabila je i naša sposobnost bijega u privatnu utopiju koju smo za sebe stvorili ne samo da bismo pobjegli od stvarnosti, jer većina naših privatnih utopija nije bijeg od stvarnosti, nego pokušaj da negdje u svojoj nutrini pronađemo nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. Tako se koristimo dvostrukom utopijom. Utopijom bijega i utopijom rekonstrukcije ili ponovnog stvaranja. Utopijom bijega ne bježimo od stvarnosti, nego se nakratko povlačimo od svijeta kako bismo u sebi, u svom privatnom svijetu fantazija pronašli nešto čime ćemo rekonstruirati stvarnost. U svoju privatnu utopiju se povlačimo onda kada je stvarnost okrnjena, oštećena, ranjena i u svojoj privatnoj utopiji tražimo ono čime ćemo izliječiti stvarnost. Kada smo povrijeđeni, odlazak u privatnu utopiju ne mora biti negativan bijeg od suočavanja s povredom. Odlazak u privatnu utopiju može biti i potraga za lijekom kojim želimo izliječiti otvorenu ranu kao kada se vraćamo u djetinjstvo kako bismo u nečijoj ljubavi i blizini pronašli lijek za hladnoću i ravnodušnost koju sada trpimo.

Za utopije se uvijek govorilo da su one fantazije neostvarene i nedosanjane budućnosti koju se uvijek sanja i traži. Ali utopije nisu samo pitanje budućnosti. Našim privatnim utopijama možemo rekonstruirati cijelu prošlost tako da iz nje uzmemo ono što će nam pomoći da se stabilno i čvrsto susretnemo s neugodnom ili opterećujućom stvarnošću. Povratkom u prošlost mi ne niječemo što se tamo zaista dogodilo, nego čak i u prošlosti unutar nje same kreiramo jedan utopijski svijet koji je bolji, plemenitiji i pravedniji kako bismo ono što ne možemo prihvatiti da nam se dogodilo prihvatimo i nadjačamo.

Kao kad se vraćamo u srednjoškolske dane. Susrećemo lica poznatih profesora i među njima i one koji nam nisu ostali u ugodnom sjećanju. Ali sada na fakultetu dok s teškim naporima polažemo ispite čak i oni profesori na koje ne mislimo s osjećajem zadovoljstva, odjednom postaju manje neugodni i njihova pojava postaje prihvatljivija. Na taj način naša privatna utopija rekonstruira našu prošlost i stvara jedan prošli utopijski svijet gdje su neugodni profesori sada ugodniji i prihvatljiviji. Cijela ta privatna utopija izgrađena je da bismo se mogli nositi sa stvarnošću polaganja zahtjevnih i teških ispita i možda još neugodnijih profesora i predavača na fakultetu. I kada fakultet prođe i nađemo se ponovo u stvarnosti koja nas opterećuje, od našeg fakultetskog života izgradit ćemo jedan prošli i novi utopijski svijet da pomoću njega utječemo na stvarnost koju sada živimo. Kao kada mladi liječnik prvi put izvodi zahtjevnu operaciju i prisjeća se zahtjevnog i strogog profesora anatomije. Ali sada tu pred puno zahtjevnijom stvarnošću gdje je u pitanju život ljudskog bića, privatna utopija djeluje umirujuće. Ona rekonstruira prošli svijet i neugodnog profesora kao nešto što i nije bilo tako zahtjevno i teško u odnosu na ono što se sada treba učiniti.

Naše privatne utopije kojima rekonstruiramo prošlost i unutar nje stvaramo svijet koji će nam pomoći da pobijedimo stvarnost ponekad opisujemo jednostavnom, ali znakovitom rečenicom: Kad samo mogao ono, ovo ću također moći učiniti… Ovdje posebno valja naglasiti ovaj dio Kad sam mogao ono… jer time se pokazuje kako nam je naša privatna utopija pomogla da rekonstruiramo prošlost i upotrijebimo je kao sredstvo svladavanja stvarnosti. Naše privatne utopije nisu toliko bježanje od stvarnosti koliko su rekonstrukcije prošlosti unutar koje gradimo i dodajemo elemente iz mašte kako bismo prošlost ne samo učinili podnošljivijom nego kako bismo je učinili mehanizmom i sredstvom da se možemo nositi i boriti sa stvarnošću.

Ono što je za političku utopiju budućnost, za naše privatne utopije to je sadašnjost. Svojim privatnim utopijama izgrađenima od konstrukcija i rekonstrukcija prošlosti želimo se nositi sa sadašnjošću koja je možebitno teška i nepodnošljiva tako što ćemo uvlačeći privatnu utopiju prošlosti u sadašnji trenutak pomoći sebi, ali i drugom. Kao kada se oprašta prijevara pa se prevareni vraća u prošlost i u prošlosti pomoću privatne utopije pronalazi razloge i motive da prijevaru oprosti tako što će se podsjećati samo na dobre i ugodne trenutke proživljene s drugim. Ne treba zanemarivati snagu naših privatnih utopija. Potrebne su nam i bez njih se stvarnost teško živi. Svi se mi prije ili kasnije poslužimo rekonstrukcijom prošlosti kako bismo podnijeli sadašnjost. Svi se mi – prije ili kasnije – poslužimo našom privatnom utopijom ne samo kako bismo pobjegli od stvarnosti nego još više kako bismo rekonstruirali prošlost i dodali joj neke nove motive nastale u našoj mašti koji će nam pomoći da ne ustuknemo pred teškoćama i problemima stvarnosti koju sada i ovdje živimo.

U Sarajevu, 22. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ankarb

O zavisti

Ako želimo biti sretni, neće biti dovoljno. Drugi trebaju biti nesretni. Zavist je stanje duha koji nas čini sretnim, ali zahtijevamo da drugi budu nesretni. Zavist se ne može zadovoljiti našom srećom. Ona traži da drugoga učinimo nesretnim ili barem da sebe uvjerimo kako je drugi nesretan. Zavist ne počinje osjećajem da je drugi u nečemu bolji. Počinje kada smo sretni i kada je drugi jednako sretan. Ne želimo se odreći svoje sreće. Ali zašto želimo drugog učiniti nesretnim? I kad je drugi u mnogočemu od nas slabiji i u težem položaju, želimo da mu bude lošije i teže. Opasnost je zavist smatrati tek karakternom osobinom kao što je recimo tvrdoglavost, nezadovoljstvo. Zavist se rađa negdje dublje u nama dokle naš karakter ne doseže jer biti tvrdoglav i željeti da drugi budu nesretni kad smo mi sretni nisu isto. Teško nam je podnositi kad je drugi sretan. Možda ima smisla kad smo nesretni. Ali zašto podnositi tuđu sreću ako smo i sami sretni i zašto je tuđa sreća tako teško prihvatljiva i podnošljiva iako tu istu sreću i sami imamo u jednakoj mjeri? Smijemo li pomisliti da zavist počinje ondje gdje smo svi jednako sretni i da je za odsutnost zavisti dobro da ne budemo jednaki u našim privatnim srećama? Da jedni budu sretniji u odnosu na druge? Zavist je proždrljiva. Proždire našu sreću jer je ne živimo nego se trudimo da drugi budu nesretni uvjereni da je jedini način naše privatne sreće proždrijeti sreću drugog. Zavist se rađa jer sebe uvjerimo kako postoji mogućnost izračunati količinu sreće koja nam je potrebna i koja je potrebna drugima. Za sebe računamo da nam je potreban maksimum sreće. Ako tako izračunamo, drugima ne možemo dopustiti da uživaju i najmanji dio maksimuma sreće kojega želimo isključivo za sebe. Moramo im ga oduzeti. I kada uzmemo drugom dio sreće i pripojimo ga sebi, dogodi se da drugi opet bude sretniji od nas s onim što smo mu ostavili. Zavist ne može podnijeti da drugi bude sretan s manje sreće od nas i traži od nas da proždiremo tuđu sreću sve dok ne proždremo i samu osobu drugoga. Zavisti nije dovoljno da posjedujemo maksimum sreće. Ona traži da drugom oduzmemo sve što ima ukoliko ga to čini sretnim makar to malo bilo beznačajno u odnosu na ogromnu količinu sreće koju smo za sebe od drugog otuđili. Zavist ne podnosi ničiju sreću osim naše vlastite. I zato zavidnom čovjeku nije dovoljno da on sam bude sretan. Neće drugoga pustiti na miru. Mora ga učiniti nesretnim zarad vlastite sreće. Istinski pokvarena zavist nema previše povezanosti sa stvarima i posjedovanjem drugoga jer postoji mogućnost posjedovati iste stvari. Duboko zla zavist ne prihvaća sreću drugoga i teži tome da drugoga potpuno iskorijeni. Dok postoji drugi, postoji mogućnost da je sretan. Kada drugoga nema, onda nema njegove sreće jer nestaje s njim. Zavist teži tom cilju. Ukloniti drugoga. Jedina garancija koju zavist priznaje jest nepostojanje drugog. S njegovim nestankom zavist postiže svoj vlastiti mir jer više nema opasnosti da netko ima manje sreće i da bude od nas sretniji. Samoća prati zavist jer se zavist ne može osloboditi straha od tuđe sreće. Zlobno zavidan čovjek pronalazi mir tamo gdje nikako nema drugih i njegov svijet je svijet praznine i osamljenosti. Svijet uživanja samog sebe i usamljene sreće koja je nesposobna sebe ponuditi drugom kao dar. Biti sretan sam sa sobom i biti potpuno sam je san kojega zavist sanja i traži načine da ga ostvari. Zavist prestaje proždirati kada drugi nestane. I da bi zaštitio samog sebe i svoju sreću, od vlastite zavisti čovjek mora uništiti druge da ga zavist kojoj služi ne bi progutala do kraja i ispljunula njegove ostatke ako išta ostaje od njegove ljudskosti i plemenitosti nakon što ga zavist proždre. Spasiti sebe od vlastite zavisti moguće je samo ako drugoga uništimo zajedno s njegovom srećom. Ako to ne učinimo, naša zavist će nas same sažvakati i ispljunuti. Iz straha od proždrljivosti naše privatne zavisti proždiremo drugoga i jedni druge. A zavist je nezasitna i nije ju moguće ničim drugim nahraniti osim srećom i dušom i tijelom drugoga. Zla kakva jest, ima svoju vlastitu slobodu i vlastite mračne planove o kojima nam ne govori. Uvjereni kako njome gospodarimo prekasno shvaćamo kako smo joj najčešće sluge koje iskoristi, potroši i baci na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe. Smetlište zavisti je ogromno i puno onih koji su bili prevareni mišlju kako su oni njezini istinski gospodari. Zavist nema gospodara i kralja. Ona je kraljica i vlast koja ne podnosi nikakve prigovore i vlada surovo, mnogo surovije nego ljudski kraljevi i kraljice. Onoga koji joj se usprotivi baca na smetlište ogorčenosti, mržnje i srdžbe i ne dopušta nikakva kajanja i ne pravi nikome ustupke. Jer zavist ne oprašta. Samoj sebi zavist ne oprašta neuspjeh a još manje nama. S njom je nemoguće surađivati. Njezina narav je proždiranje i s njom je moguće biti isključivo u ratu jer zavist ne priznaje mir dok god postoji drugi koji je sretan. I onda kad je manje sretan od nas i kada smo mi više sretni od njega, zavist priprema vojsku i oružje za rat protiv drugoga. Zavist ne ostavlja zarobljenike niti dopušta razmjenu između sukobljenih strana. Zavist ne poznaje primirje niti potpisuje mirovni sporazum. Zavist je ratnička kraljica čija se vlast, strast i moć se širi samo međusobnim uništavanjem između mene i drugoga. Zavist je nevjerojatno mudra. Ona poznaje do u tančine sve naše ratne planove i strategije kojima joj se želimo suprotstaviti. Htjeli ili ne htjeli, tako mora biti jer ona proizlazi negdje duboko u nama gdje se ponekad ne usudimo pogledati iz straha što bismo mogli vidjeti. Uspavana kao nekakvo uspavano čudovište spava u nama i kad se probudi, počinje rigati vatru na sve strane razarajući i našu nutrinu, ali i živote i odnose drugih ljudi i svojim plamtećim pogledom traži od nas da ako želimo biti sretni, njoj to neće biti dovoljno jer drugi mora biti nesretan i onda kada smo mi prema zemaljskim mjerilima dostigli maksimum sreće kojega čovjek može dobiti od ovog zemaljskog života. Drugi mora nestati zajedno sa svojom srećom, ali i sa svojom nesrećom da bi smo utolili njezinu glad. I ponekad iz straha da i nas same ne proždere konačno svjesni da smo debelo prevareni jer je ona pravi gospodar, a ne mi, drugoga proždiremo u strahu od nas samih i onoga u što smo se pretvorili, jer zavist kao čudovište može i nas pretvoriti u čudovišta i oduzeti nam skoro sve crte onoga što smo zvali ljudskost, plemenitost i dobrota.

U Sarajevu, 19. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lassedesignen

NAJGORA OD SVIH PREDRASUDA

Predrasude su unaprijed stvorena uvjerenja ili sudovi o nekomu ili nečemu, najčešće o pripadnicima društvene skupine kojoj sami ne pripadamo. Premda postoje i pozitivne predrasude, obično se uzima da su puno češće one negativne.

Predrasude po sebi imaju veze s cijelim nizom logičkih pogreški. Ne ulazeći ovdje u tančine, općenito bi se s logičke strane moglo prigovoriti da predrasude predstavljaju izrazito površne i apstraktne sudove koji se vole nakačiti najčešće za negativne pojedinosti o nekomu ili nečemu, te ih do neslućenih i opasnih razina preuveličati. Na primjer: „Crnci su jako opasni, jer su to kriminalu skloni neradnici koji neprestance misle na seks.” Vidimo, ovdje nema velikih crnih sportaša, kao ni umjetnika; nema ni Mendele, nema Luthera Kinga … Spominju se samo nerad, promiskuitet i kriminal, i to u velikim količinama.

Potonji primjer nas podsjeća na to da se pojam predrasuda počesto odnosi na društvene negativnosti iz rasističkog, šovinističkog i bigotističkog spektra. Međutim, moguće da se u skladu s tim susrećemo ujedno i s najvećim problemom predrasuda danas. Tako, danas postoji cijela jedna velika globalna populacija koja će uznosito ustvrditi kako oni vrlo dobro toleriraju obojene, migrante i homoseksualce, te da su kao takvi slobodni od bilo kakvih predrasuda. Ovo bi bilo sasvim točno kad ne bi bilo i puno drugih predrasuda koje uvelike nadilaze prije spomenuti negativni spektar.

Predrasuda je zapravo toliko puno da bi se čovjek slobodno mogao nazvati bićem predrasuda:

  • Mladi su puni predrasuda prema starijima, ali i stariji prema mladima;
  • Muškarci su puni predrasuda prema ženama, kao i žene prema muškarcima. Ta ne važi li često među obje skupine da su oni drugi „svi isti”, a što po sebi nije ništa drugo do li teška predrasuda?
  • Malograđani su puni predrasuda prema seljacima, kao i građani prema malograđanima;
  • Tradicionalisti su puni predrasuda prema modernistima, a modernisti zatim možda još i više prema tradicionalistima;
  • Šefovi i direktori su puni predrasuda prema svojim uposlenicima, kao i ovi drugi prema njima;
  • Bogati su puni predrasuda prema siromašnima, kao i siromašni prema bogatima (a srednji sloj, zatim, i prema jednima i prema drugima – skoro podjednako);
  • Prirodo-znanstvenici su puni predrasuda prema humanistima, a ovi drugi im svakako ne ostaju ni najmanje dužni;
  • Da ne nabrajamo sve pojedinačno, na kraju ćemo samo nabacati još koji suprotstavljeni par: domaći-pridošlice; zabavnjaci-narodnjaci; ekstroverti-introverti; obrazovani-neobrazovani; vjernici-ateisti; a svijet politike i suprotstavljene navijačke skupine da i ne spominjemo.

Zato bi se za kraj moglo reći da je gotovo nemoguće biti čovjek, a ne biti sklon nekoj predrasudi. I stoga se čini da ukoliko u svemu tome ne želimo izgubiti kontrolu, onda je najbolje da budemo svjesni vlastitih predrasuda, te da ih priznajemo – i sebi, i drugima. U protivnom bi nam se moglo dogoditi kao sa onim Hebbelovim egoistom: “Egoisti su svi. Ali najgori je onaj koji ne vjeruje da to jest, jer mu za to nedostaje mjerilo.”

U Sarajevu, 18. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com Copyright:  Andrii Yalanskyi 

BLAGODATI PRAVILNOG DISANJA

Vrhunski sportaši današnjice pored svojih uobičajenih napornih treninga gotovo redovito prakticiraju i različite vježbe disanja. Pri tome se najčešće radi na dva područja: uvježbavanju tzv. dijafragmalnog te ritmičnog disanja. Prvo se tiče korištenja cjelovitog plućnog kapaciteta, a drugo – pravilnog ritma disanja. Blagodati ovih vježbi se ne tiču samo poboljšanja tjelesnih performansi nego i onih psiholoških. Na ovaj način se kod sportaša razvija bolja koncentracija, samokontrola, lakše se nadvladava trema pred nastupe i sl.

Općenito govoreći, u posljednjih nekoliko godina različita istraživanja su i na znanstven način potvrdila postojanje višestrukih blagodati koje proizlaze iz jednog, tako da kažemo, pravilnog i cjelovitog disanja. Tako je između ostalog dokazano da je jednim kontroliranim disanjem moguće umiriti mozak, regulirati krvni tlak, bolje kontrolirati vlastite emocije, poboljšati memoriju, ali također i ojačati imunitet te pospješiti metabolizam općenito. Pored toga, tu se preliminarno govori i o nekim stvarima koje istraživači još uvijek nisu uspjeli do kraja shvatiti i definirati, ali uglavnom kažu kako se čini da nas kontrolirano disanje vodi u nešto „dublje” – misleći pri tome očito na dublja stanja svijesti.

Dah života

S potonjim razmišljanjem smo neminovno dotaknuli i temu spiritualnosti disanja, kad gle čuda, etimološki gledano disanje po sebi i jeste nešto posve spiritualno. Na primjer, latinska riječ spiritus sa svojih petnaestak različitih značenja između ostalog može označavati dah, zrak, puhanje vjetra … ali i duh, kao i onu jednu, više filozofsku, dušu svijeta. Gotovo identično sve ovo ide i sa grčkim pojmom pneuma. Također, u semitskim jezicima, hebrejski ruah i arapski ruh izvorno znače dah, a tek kasnije zadobivaju i ono svoje spiritualno značenje, a usput smo već mogli primijetiti i da ovo naše dah i duh korijenski predstavljaju identične riječi. U tom smislu, u neka starija vremena kod nas se umjesto puhati govorilo duhati. Da ne bude zabune, i u biblijskoj knjizi Postanka se „dah života” spominje kao izričito Božja stvar s kojom Bog oživljuje čovjeka ali i druga živa bića (Post 1,30; 2,7; 6,17; 7,15; 7,22;). U konačnici, ovo svakako ne znači da su dah i duh – u jednom teološkom smislu riječi jedno te isto, ali ipak znači da je ovo dvoje međusobno duboko povezano i isprepleteno.

Disanje kao ritam života

Razmislit ćemo malo o jednoj slici bliskoj današnjem čovjeku. Gotovo svi danas nemilice i svakodnevno koristimo različite elektronske uređaje koje se napajaju uz pomoć baterija. Kad je baterija prazna znamo da je treba napuniti; sasvim jasno i tu se nema o čemu raspravljati. Međutim, čudno je koliko nam je ovo počesto nejasno ukoliko istu sliku primijenimo na nutarnji život naših emocija. Kad smo puni, prirodno težimo tome da se ispraznimo. Pri tome punina prirodno teži nekoj praznini, ali onda na kraju često dođe do toga da se posvađaju um i srce, jer dok puno srce teži za prazninom, um je pun skepse ali i zabrinutosti nad ovom opsežnom kenozom (pražnjenje u emotivnom, duhovnom i egzistencijalnom smislu riječi). I tu bolno zastanemo. Umjesto da jednostavno ponovno napunimo ispražnjenu bateriju našeg srca, mi jadikujemo što se ona ispraznila. Pitamo se kako se to dogodilo? U čemu smo pogriješili? Kako smo mogli ispasti takve budale? Kako smo se dali tako naivno iskoristiti? Adekvatan odgovor pri tome obično ne pronalazimo, jer on u suštini ni ne postoji, osim onog odgovora koji jednostavno kaže da su pune baterije tu da se isprazne, a prazne opet tu da se napune. I to je manje-više sva mudrost. To je nešto poput pravilnog disanja, a samo ono što pravilno diše, može biti zdravo i dobro živjeti. Naznačena zastajkivanja su zato i opasna. To je nešto poput duhovne ili barem emotivne bolesti i smrti. Kako rekosmo, jadikujemo što smo se ispraznili, a zatim počnemo ljubomorno i škrto čuvati ono što je još snage preostalo. Tako čovjek kroz život postaje sve sebičniji, oprezniji, zatvoreniji, pakosniji, sve više osvetoljubljiv i nadasve suh. Ovo se dogodi prije ili kasnije svakome i tu nam svakako može pomoći, tako da kažemo, mudrost pravilnog disanja. Tri sekunde – udisaj, tri sekunde – izdisaj, pa tri sekunde – pauza. Razdali smo se, nema veze, opet ćemo se napuniti, da bismo se ubuduće mogli još radosnije i smislenije davati. Baterije i jesu tu da se pune i prazne…

U ovom tekstu nećemo govoriti nešto više o različitim vježbama i tehnikama disanja, jer na internetu već postoji mnogo materijala na tu temu. Samo pitaj Google…

U Sarajevu, 15. X. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– David DISALVO, How Breathing Calms Your Brain (31. XII. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/neuronarrative/201712/how-breathing-calms-your-brain (Stanje: 15. X. 2019.);

– Rachel DRBOHLAV OLLERTON, Tehnike disanja – vježbe disanja za smirenje i opuštanje (3. V. 2019.), Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/tehnike-disanja-vjezbe-disanja-za-smirenje-i-opustanje (Stanje: 15. X. 2019.);

– Breathing Exercises, PSYCHOLOGY RESEARCH AND REFERENCE, Izvor: https://psychology.iresearchnet.com/sports-psychology/psychological-skills/breathing-exercises/ (Stanje: 15. X. 2019.);

-Giacomo CANOBBIO (ur.), Mali teološki leksikon, KS – Zagreb, 2002.

– Xavier LEON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, KS – Zagreb, 1993.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Sergey Nivens

O osvajanju

Osvajanje zahtjeva prepreku koju se svladava. Muškarac osvaja ženu i žena osvaja muškarca. Oboje pretpostavljaju postojanje prepreke koju treba srušiti. Dolazi do nesporazuma kada se govori o osvajanju žene jer osvajanje pretpostavlja svladavanje nečega što može ženu činiti osobom kakva ona jest. Osvojiti njezinu slobodu znači da je njezina sloboda prepreka. Osvojiti muškarca znači da je nešto u njegovom karakteru i osobnosti prepreka koju treba ukloniti. Kad god osvajamo želimo ukloniti prepreke koje nam smetaju. Kako osvojiti nekoga, a da osvojeno ne bude prepreka međusobnom razumijevanju i uvažavanju? Kako osvojiti tuđu slobodu, slobodu žene ili muškarca i da svoju slobodu zadrže? Ili svoj karakter? Ili svoje ideje? Osvojiti upućuje na pobjedu. Nešto osvojiti uključuje pobijediti prepreku koja je pred nama. Nije svako osvajanje takvo da moramo nadvladati i uništiti sve što nam stoji na putu. Takva osvajanja su najlakša i najgora jer iza osvajanja ništa ne ostaje. Osvojiti nekoga i zadržati sve što je prepreka osvajanju i to ne uništiti je najteže, ali i istinsko osvajanje. Osvojiti i ne uništiti i dopustiti da se razvije i raste unatoč što smo to osvojili izgleda nemoguće. U pitanju čime nas je netko osvojio ne osjećamo da smo drugom prepreka i da je naša sloboda i naš karakter prepreka, a opet se osjećamo osvojenima. Netko nas je osvojio i nije morao ukloniti ni uništiti ni najmanji dio nas samih. Dopustio nam je da se razvijamo i rastemo uz njega ili nju. Svako osvajanje koje se događa između dvoje ako pred sobom vidi samo prepreke nije istinsko osvajanje, nego napad na nešto od onoga što drugoga čini osobom. Njezina sloboda, njegove navike, njezine ideje, njegove želje. Ako su sve to prepreke koje se mora ukloniti nakon osvajanja, ništa neće ostati od čovjeka i iza sebe ćemo ostaviti pustoš u tuđem životu ili ćemo ostaviti čovjeka koji više ne liči na sebe i koji nam je nepoznat. Osvojiti nešto što nije slobodno nije teško. Ono što nije slobodno stoji na mjestu, ne pomjera se, ne zahtjeva, ne protestira. Ono čeka da bude osvojeno. Osvojiti nekoga tko je slobodan tko zahtjeva, protestira, traži, razmišlja, promišlja i očekuje najteži je zadatak pred kojim se nalazimo. Najlakše je poništiti i ukloniti tuđu slobodu. Osvojiti drugoga i njegovu slobodu tako da nam se sam daruje je nešto najteže što smo odlučili pokušati. I nije predviđeno da ćemo u tome uspjeti. Ne možemo slobodom drugoga sebi jamčiti uspjeh našeg osvajanja. I drugi je u istom položaju kao i mi. Želi nas osvojiti. Ako želi, treba računati da će njegovo osvajanje možda biti neuspješno jer ni on ne može jamčiti sebi da ćemo prihvatiti i pristati na osvajanje. Osvajanje je neobična igra. Skoro pa kontradiktorna. Želimo osvojiti drugoga jer nam je on sam prepreka i istovremeno želimo i tražimo da kao prepreka ostane s nama. Želimo ga osvojiti i ukloniti ono što nam ne odgovara i istovremeno tražimo da sve ono što ne želimo za nas sačuva i bude takav kakvim ga ne želimo. Kako pomiriti nepomirljivo koje se javlja u odnosu između dvoje? Kako pomiriti želju i strast za osvajanjem i žudjeti da osvojimo drugoga i svladamo ga kao prepreku koja nam stoji na putu i onda od njega zahtijevati da bude prepreka našoj slobodi, zahtjevima, prohtjevima i željama i to onim što osvajamo i razmišljamo da uklonimo jer nam stoji na putu? Nepomične stvari možemo lako osvojiti i znamo kad smo to postigli. Osvojiti medalju na natjecanju znači ukloniti sve prepreke da bismo do nje došli. Jednom osvojena, postaje naše vlasništvo i podsjetnik na našu osvajačku snagu i moć. Muškarac ili žena nije medalja. Osvojiti jedno ili drugo ne znači da smo ih osvojili tako da postanu simbol naše osvajačke snage i moći i ne mogu biti podsjetnici da smo nešto osvojili i više nema prepreka koje nam stoje na putu. Paradoksalno, ostaju prepreka koju se uvijek iznova mora osvajati, prožeti nesigurnošću je li konačno osvajanje završilo i je li sve dosad učinjeno konačno bilo dovoljno? Mora li se još nešto učiniti kako bi se moglo mirno reći osvojio sam je ili osvojila sam ga i sada je stvar konačno završena? Osvajanje uključuje prepreku. Neke prepreke su jasne, očite i vidljive. Neke prepreke su tajna i misteriozne su. Ne znamo jesmo li prepreku svladali ili nismo, ne znamo čak želimo li da prepreka bude uklonjena ili bismo je zadržali. Osvajanje žene ili muškarca je misteriozna prepreka. Tajna koju nikako ne možemo do kraja proniknuti. I nakon dugotrajnih osvajanja i svladavanja prepreka nema jasnog znanja i spoznaje što se osvojilo i koliko se osvojilo i nema odgovora na pitanje zašto prepreku koju osvajamo želimo zadržati kao da je nismo svladali i zašto se ne osjećamo zadovoljno kad prepreke više nema. Netko je nekoga osvojio pogledom, gestom, umom, ponašanjem, odgojem, ili nečim što drugi nisu ni primijetili, ipak ako osvajanje uvijek znači da pred nama stoji prepreka koja nam smeta, onda se nalazimo u neobičnoj situaciji koju ne možemo do kraja racionalno objasniti. Osvojiti muškarca ili ženu pretpostavlja prepreku osvajanju, ipak mi dopuštamo da budemo osvojeni i dopušta nam se da zadržimo ono što drugi vidi kao prepreku kad nas osvaja. Čime vas je osvojio ili čime vas je osvojila? Nekad ste našli pred tim pitanjem. Nije nam palo na pamet da nas je netko osvojio jer je mislio da smo prepreka njegovoj slobodi, a opet nam je dopustio da kao prepreka uz njega ili nju slobodno rastemo, zrijemo i sazrijevamo. Kao da ste pred zidom kojega trebate preskočiti i vi odlučite da zid bude još viši kako biste imali što manje mogućnosti da ga preskočite, a ipak ste sigurni da ćete to moći iako ste sami zahtijevali da vam preskakanje zida bude što je više moguće teško i neizvedivo. Osvojiti muškarca ili ženu kao prepreku koju svladamo tako da joj dopuštamo da raste i da se slobodno razvija najteži je oblik osvajanja koji može postojati. Nijedan drugi s njim nije usporediv jer samo ovaj oblik osvajanja rađa najveće junake i heroine koje kroz život možemo susresti, koji i pod cijenu života i smrti žele osvojiti drugoga i biti osvojeni iz čijih se osvajanja rađa mnoštvo dobrih stvari koje daju smisao i ljepotu ljudima i svijetu.

U Sarajevu, 14. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

DESNA STRANA MOZGA I POSLOVI BUDUĆNOSTI

U ovom tekstu se na sažet način bavimo djelom popularnog američkog autora Daniela H. Pinka iz 2006. – „A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future” (Novi potpuni um: Zašto će budućnost pripasti „desno-mozgašima”).

U proteklih, recimo, pola stoljeća neurologija je dokučila kako svaka od dvije moždane hemisfere ima neke svoje specifične funkcije i zadaće. Pri tome je lijeva strana više funkcionalna, sekvencijalna, tekstualna i analitična, a desna prvenstveno metaforična, estetična, kontekstualna i sintetična. Jednostavnijim rječnikom: desna strana kao da je više prožeta umjetnošću, duhovnošću i filozofijom, a lijeva fokusom, računom i analizom. E sad, s obzirom na specifične povijesne, socijalne i ekonomske okolnosti od industrijske revolucije po na ovamo, definitivnu prednost kao da je bila zadobila ona lijeva strana ljudskog mozga. Trebalo je puno računati, proračunavati, analizirati i precizno planirati kako bi se unaprjeđivalo rastuću industrijsku proizvodnju, a samim tim i poboljšavalo sve traženiju kvalitetu životu. S druge strane, sve ono što je spadalo na desnu polutku, nije baš da ono nije imalo nikakvog značenja, ali je definitivno bilo lišeno ozbiljnosti u ljudskim očima. Mali primjer: Sigurno 95% roditelja će i dan danas biti puno sretnije ukoliko im se dijete opredijeli za elektrotehniku, a ne recimo za likovnu ili da ne spominjemo glumačku akademiju.

Međutim, vrijeme u kojem živimo je obilježeno opsežnim društvenim, kulturnim pa i ekonomskim promjenama, tako da smo se našli na pragu velikih promjena također i glede novog izgleda tržišta rada. Automatizacija i robotizacija proizvodnje prvo su desetkovali mnogobrojna radnička i zanatlijska zanimanja, a sada na red dolaze i oni koji su se donedavno smatrali nedodirljivima. Pod engleskim terminom „White collar jobs” (poslovi s bijelom kragnom) podrazumijeva se veći broj cijenjenih zanimanja iz sfere administracije, inženjerstva i financija, i na modernom tržištu rada se već sada osjeća kako im uskoro prijeti ozbiljna kriza. Dva su razloga tome: Stalni razvoj kompjuterskog hardvera i softvera je već danas neke administrativce i analitičare učinio bespotrebnima. Drugi razlog bi se mogao opisati na način da su „outsourcing” (oslanjanje na vanjske izvore radne snage) u kombinaciji s naprednom internetskom komunikacijom omogućili zapadnjačkim poslodavcima da za mnoge od navedenih poslova za manje novaca angažiraju azijske stručnjake, a da ovi pri tome uopće ne moraju napuštati svoje domove u Indiji, Kini, Indoneziji ili na Tajvanu. I što na kraju preostaje za radit? Pa ovo što kažu na početku, da ćemo nekako pored lijeve morati uključiti i desnu stranu mozga.

Dizajn

Odavno već postoje neka zanimanja koji zahtijevaju simultani angažman obje moždane polutke, a jedan od takvih je dizajn u svojim različitim oblicima i područjima. No, o kakvom god dizajnu bila riječ, dobar dizajner će nekako morati znati povezati funkcionalnost i korisnost s jedne, te posebnost i estetičnost proizvoda s druge strane. A ovo uopće nije lako. Uzmimo na primjer automobilski dizajn. Da bi se dobro prodavao, automobil mora izgledati posebno i atraktivno. Međutim, dizajnera u toj zadaći puno toga ograničava i on nije ni približno slobodan poput nekog slikara ili kipara koji mogu slikati ili praviti doslovno što god im padne na pamet. Auto dizajnera ograničavaju okvirne predefinirane dimenzije auta koji mora biti baš toliki i toliki, s tolikim i tolikim prostorom za putnike, onolikim i onolikim za motor, prtljagu i ostalo. Zatim, još ga više ograničava aerodinamika vozila koja po sebi trpi samo određene obline i krivine a ne bilo kakve druge. Također ga ograničava i sama tehnologija izrade, kao i ukupni budžet projekta, jer bude tu sigurno puno krasnih ideja, ali džabe – preskupo ili prekomplicirano za proizvodnju. Ovdje se valjda već da naslutiti zašto su veliki dizajneri današnjice toliko puno cijenjeni i bogato plaćeni. Vrstan dizajner u svojem radu objedinjuje tehnička, tehnološka, ekonomska i umjetnička znanja u jedinstvenu cjelinu. Osim toga, mora znati dobro komunicirati i s drugim stručnjacima oko sebe. Stoga se u Pinkovom djelu dizajn ne stavlja slučajno na sami vrh poslova budućnosti na Zapadu, a tu je već otprilike istaknuto i sve ono što će se tražiti i za druge poželjne poslove…

Znati ispričati dobru priču

Ovo umijeće je donedavno bilo rezervirano za pisce, glumce, profesore, političare, propovjednike, pa i trgovce, ali gledano u kontekstu poslova budućnosti, svak’ će morati imati dobru priču. Tržišna ponuda je danas ogromna, a klijenti samim tim neodlučni; pored toga, u informacijskom vremenu svi su prezasićeni informacijama pa i ne mogu više slušati velike, komplicirane ili još gore, one razvodnjene, dosadne priče. Ako budeš želio biti u igri, morat ćeš znati kratko, jasno i na zanimljiv način predstaviti sebe i svoj projekt. Uglavnom, same činjenice više nisu dovoljne, potrebna je i adekvatna zanimljiva interpretacija istih.

Simfonija

U umjetnosti, znamo, simfonija je složeno glazbeno djelo koje uključuje veći broj različitih stavaka kao i veliki broj izvođača, pri čemu na kraju sve ipak izgleda, tj. zvuči kao jedinstvena cjelina. E ovo se isto danas potrebuje i na različitim poslovnim područjima. Konkurencija ne miruje, a i samo tržište se stalno mijenja. Morate stalno unaprjeđivat svoj proizvod, jer u protivnom već sutra isti može biti zastario ili još gore, možda bude potpuno beskoristan. Potrebna je jedna šira slika kao i šira akcija. Morate učiti, morate osluškivati tržište, morate stalno sticati i primjenjivati neka nova saznanja, a opet u svemu tome nekako ostajati prepoznatljivo svoji. Za sve ovo se neminovno mora uključiti mozak, i to cijeli.

Empatija

Pitate se kakve veze ima empatija s vremenom kompjutera? Itekakve! U vremenu u kojem elektronika sve više preuzima ljudska zanimanja i poslove, pa čak i one sofisticirane, ljubaznost i razumijevanje prema suradnicima i klijentima će biti itekako veliki PLUS koji vam na kraju može sačuvati i samo radno mjesto. Pink u ovom smislu daje fiktivni primjer iz bliske budućnosti u kojoj će vas kompjuteri moći zastupati čak i na sudu. Napredni softveri će na temelju vašeg konkretnog slučaja i propisanih zakona moći savršeno izračunati što točno trebate reći i za sebe tražiti pred sudijom. Međutim, kompjuter vas usprkos tome nikad neće moći ono baš pravo ljudski razumjeti, a ni pružiti vam potrebno ohrabrenje i podršku. Stoga se jedan dobar i čovječan odvjetnik nikad neće morati bojati za svoj posao…

Raspoloženje i humor

Slično kao i u prethodnom slučaju. Ukoliko stvarate vedro i pozitivno ozračje na radnom mjestu, vašim suradnicima će posao biti kao igra. Humor potvrđeno suzbija štetne posljedice stresa. Jasno, razlog više da vas se zadrži i unaprijedi na radnom mjestu budućnosti.

Smisao, svrha i osjećaj ispunjenosti

Već smo nedavno pisali pod „Historijom Boga” kako danas neki ishitreno misle da je s religijom gotovo. Istina je doduše da se današnji čovjek teško pronalazi u nekakvoj arhaično-nespretnoj srednjovjekovnoj religioznosti, ali i pored toga potraga za smislom, svrhom i osjećajem ispunjenosti se nastavlja, jer praznina, besmisao i osjećaj praznine su nešto što po sebi duboko plaši i uznemiruje čovjeka. Slično razmišlja i Pink. Onaj tko bude ovo znao pružiti ljudima, bilo kao profesionalac ili usputni amater, svakako će imati pune ruke posla.

U Sarajevu, 10.X.2019.

M. B.

Srodne teme:

Izvor: Daniel H. Pink, A Whole New Mind: Why Right-Brainers Will Rule the Future, Riverhead Books; Reprint, Updated edition (March 7, 2006).

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Galina Peshkova 

SNAŽNA SLABOST I SLABA SNAGA

Kako zamišljamo jednu snažnu ljudsku osobnost? Možda kao nekoga tko uvijek stoji i gleda pravo, nikada se ne žali i ne plače? Ne mora nužno biti, jer neki psiholozi danas kažu da su zapravo jaki oni koji plaču. Premda nam na prvu ne izgledaju tako, plačljivci sve svoje nakupljene napetosti i neugodnosti isplaču i stoga su iznutra vrlo stabilni i konzistentni. S druge strane, oni prije spomenuti su iznutra često napeti i nestabilni, premda izvana kao „sijaju”.

Međutim, ni plačljivcima ipak u konačnici ne cvjetaju stalno ruže. Kako doslovno sve i svakoga mogu prosuti van kroz suze tako često nisu ni u stanju ostvarivati bilo kakve pozitivne promjene u svojem životu. Kad im se „skupi”, oni se isplaču, zatim nastavljaju sve po starom do sljedećeg „skupljanja” i sljedećeg isplakivanja. Premda su iznutra stabilni, ipak se često pitaju kako to da se neke fine stvari ono baš nikako ne događaju u njihovom životu?

Slično tome, imaginacija predstavlja moćno oružje čovjekovog nutarnjeg života. Bez ovoga nema ni  prave umjetnosti ni znanosti niti bilo kakvog značajnijeg kreativnog stvaralaštva. No, i imaginacija ima onu svoju drugu stranu medalje. Ljudi bogatog nutarnjeg života su u napasti da se s vremenom posve povuku u svoj nutarnji svijet, i to jednostavno jer im je tamo mnogo ljepše nego vani. Također su skloni s vremenom postajati nerealni te propuštati na javi ostvarivati svoje lijepe zamisli, jer ono, čemu sve to konkretizirati kad stvari iznutra funkcioniraju fantastično? Ne osjećaju potrebu da se prilagode vanjskom svijetu jer im je onaj nutarnji u međuvremenu postao „default” (zadani) svijet.

Potonjima nasuprot, oni akciji skloni i vični ekstroverti nemaju problema s realizacijom i konkretizacijom, ali kako nisu skloni u životu razmišljati nikad duže od dvije-tri minute, puno toga što ostvaraju je zapravo posve beznačajno, bespotrebno pa čak i štetno. Također, kako im izostaje sklonost da povremeno malo zastanu i da se povuku, skloni su svima „bosti” oči, te ih ljudi na kraju doživljavaju napornima i prenapadnima.

Mogli bismo spomenuti ovdje i onu veliku, oponašanju sklonu, grupaciju ljudi koji vole igrati na sigurno, pa onda rade kako se već radi, nose se kako se već nosi, kupuju što se već kupuje, zabavljaju se kako se već zabavlja, pričaju kako se već priča i sl. Stoga su dobro uklopljeni u svoje vrijeme i prostor, ali zato nikako ne bi smjeli zaboraviti onu staru: da je i najgori original još uvijek puno bolji od najbolje kopije.

Što reći za kraj nego ono da je našoj najboljoj životnoj snazi uvijek potrebna ona jedna druga, njoj suprotstavljena snaga koja će je dovoditi do pravog smisla i ostvarenja, jer krepost i nije ništa drugo do li ravnoteža između suprotstavljenih vrlina.

U Sarajevu, 6. X. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tiero

O sentimentalnosti

Među nama ima ljudi koje opisujemo kao one koji su sentimentalni. Reći ćemo kako su u pitanju osjećajni ljudi i kako treba paziti kako se prema njima ophodimo i što im govorimo i na koji način to činimo. Je li isto reći kako je sentimentalan čovjek isto što i osjećajan čovjek? Što pokušavamo kada smo sentimentalni? Pokušavamo zahvatiti cjelokupno životno iskustvo koje smo imali. Htjeli bismo pogledati na svoj ili tuđi život pomoću osjećaja. Sentimentalnost je pogled na život pomoću osjećaja koje smo proživjeli, ali ne i pogled na život i ono što osjećamo sada. Kada gledamo na život sada u ovom trenutku, činimo to pomoću osjećaja. Kada se osvrćemo na svoju prošlost koristeći osjećaje kao znanje, onda smo sentimentalni. Sentimentalnost je naš ljudski način kako pokušati razumjeti sebe ili drugoga koristeći osjećaje kao podsjetnik na proživljeno iskustvo. Kada se čovjek prisjeća svoje mladenačke ljubavi, u sebi nastoji probuditi osjećaj koji je u sebi tada nosio. Izvlačeći na površinu života zakopani ili zaboravljeni osjećaj ljubavi, ljudsko biće postaje sentimentalno. I sami kada kažemo o nekom kako je sentimentalan ne mislimo uvijek kako je isključivo jako osjećajan. Ponekad smatramo da je onaj koji je sentimentalan netko tko oživljava svoje proživljene emocije i koristi ih kao izvor znanja o samom sebi.

Bez sentimentalnosti kao gledanja na život pomoću već proživljenih emocija ne bismo bili mudri i pronalazili ona vječna znanja koja često znamo izreći jednostavnim i ohrabrujućim riječima. Kada nekoga savjetujemo i želimo ga utješiti, rado kažemo: vrijeme liječi sve rane. Znati kako vrijeme liječi sve rane nije baš egzaktno i precizno znanje kao da zbrajamo dva jednostavna broja. Znanje o vremenu koje liječi sve rane proizlazi iz sentimentalnosti kao pogleda na život pomoću proživljenih osjećaja. Kada nekoga ohrabrujemo vlastitim znanjem o vremenu koje liječi sve rane, što činimo? Postajemo sentimentalni. Sjećamo se prošlih osjećaja koje smo i sami prošli i pomoću tih prošlih osjećaja spoznajemo da vrijeme liječi sve rane ili barem liječi našu ranu jer nas više ne boli. Tako razvijamo sentimentalnost kao oblik znanja o nama samima i našim životnim iskustvima i naša sentimentalnost postaje oblik životnog znanja i životne mudrosti kojom možemo drugima pomoći.

Sentimentalnost doživljavamo kao slabost. Sentimentalan je onaj ili ona tko je slabić. Sentimentalan je onaj koji se predaje, koji odustaje, koji se ne bori. Sentimentalnost je apatija, nevoljkost, gubitak želje za nečim ili nekim, odustajanje od strasti, od sebe, od planova, od života. Odbacivanje sentimentalnosti kao nečega nedostojnog naše ljudskosti skriva od nas moć sentimentalnosti kao spoznaje i znanja o sebi i svojim životnim iskustvima. Sentimentalan čovjek je osjećajan čovjek, ali osjećajan čovjek ne mora biti nužno i sentimentalan. Osjećajan čovjek i osjećajnost odnose se na iskustvo onoga što se događa sada, bilo da je riječ o ljubavi, mržnji, strasti, nezadovoljstvu, zaljubljenosti i ne mora biti uvijek kako je osjećajan čovjek sentimentalan jer ima osjećajnih ljudi koji ne razvijaju sentimentalnost kao oblik spoznaje o sebi pomoću osjećaja koje su proživjeli, nego uvijek žive i hoće živjeti ono što je isključivo sada i ovdje. Ne zadržavaju u sebi osjećaje koje su proživjeli kako bi iz njih kasnije razvili sentimentalnost kao znanje o sebi. I ne mogu znati istinitost rečenice: vrijeme liječi sve rane jer nemaju u sebi prošle osjećaje koji bi se mogli razviti u znanje o tome što se i kako s čovjekom događa kada nešto osjeća i proživljava.

Osjećajan čovjek može biti izuzetno pametan, sposoban i odvažan. Ali ako je samo osjećajan, nedostajat će mu ono što sentimentalan čovjek ima. Sentimentalan čovjek je mudar i iz njegove sentimentalnosti proizlazi rečenica: vrijeme liječi sve rane. Osjećajan čovjek ne mora uvijek znati i neće uvijek znati kako vrijeme liječi sve rane. Sentimentalan čovjek ne može ne znati istinitost te rečenice. Sentimentalan je mudar jer je sentimentalnost oblik mudrosti koju stječemo služeći se prošlim osjećajima kako bismo razumjeli naša sadašnja iskustva i osjećaje. Sentimentalna žena ili muškarac nije osjećajan tako da proživljava osjećaje koji se javljaju danas i sada. Proživljava ih tako da ih tumači sebi pomoću prošlih osjećaja koje je proživio ili proživjela. Netko za sebe ponekad zna reći kako je sentimentalan. Time ne govori isključivo o svojoj osjećajnosti, nego mudrosti koju je stekao spoznavajući samog sebe, prisjećajući se osjećaja koje je nekad imao i proživio.

Kada netko gleda fotografiju osobe koju je volio ili voljela i kaže kako je uvijek obuzme mješavina osjećaja kada gleda u fotografiju i kako postaje sentimentalna, ako bismo nastavili razgovarati s tom osobom, otkrili bismo ponekad na vlastito iznenađenje kako nije riječ o osjećajima, nego o shvaćanju i razumijevanju života kojega se proživjelo i živjelo s drugim iz čega se razvila posebna životna mudrost, posebno životno znanje čiji je izvor sentimentalnost. Sentimentalnost je poseban oblik znanja i poseban način spoznaje samog sebe. Nije riječ o pukom podsjećanju na prošlost i na ono što se doživjelo i proživjelo. Riječ je o procesu kojim ispitujući svoje prošle osjećaje nastojimo upoznati sebe i steći znanje ne samo o tome kakvi smo bili nego i znanje o tome kakvi smo sada i kakvi bismo mogli i trebali biti. Sentimentalnost je dubok izvor spoznaje o sebi i o drugom jer kroz nju ne samo da znamo kako smo se promijenili nego kroz nju spoznajemo i drugom i tom kako se promijenio i kako je sada i ovdje drugačiji.

Šteta što sentimentalnost razumijevamo kao nedostatak slabih i nazivamo je bijegom od života koja je predviđena za slabiće i kukavice. Šteta što ponekad ne želimo učiti iz vlastite sentimentalnosti i sentimentalnosti drugih. Šteta što je vidimo kao nadu izlapjelih staraca i promašenih života i ljubavi. Od sentimentalnog čovjeka nekad bismo mogli ponešto i naučiti o onome o čemu može učiti samo život i iskustvo života o mudrosti koja je čovjeka naučila kako vrijeme liječi sve rane i koja ga je naučila da nije uvijek promašeno učiti na vlastitim greškama i krivim izborima. Mogli bismo se ponekad podsjetiti da je sentimentalnost mudrost koja nas podučava životu i životnim odlukama koristeći naše prošle osjećaje kao izvor znanja i spoznaje. Treba biti i sentimentalan i ne obezvrjeđivati onoga koji je takav. Ako je i slabić, on je mudar slabić, povremeno mudriji od osjećajnog junaka koji osjeća samo ovdje i sada. Istinitost vremena koje liječi sve rane spoznaje onaj koji stalno ponire u svoju nutrinu i promatra sebe i svoj privatni svijet prošlosti svojih osjećaja. Onaj kojega smatramo sentimentalnim ne samo da mu treba oprostiti što je sentimentalan treba mu i zahvaliti jer je nas junake i heroje sadašnjih osjećaja koji nisu sentimentalni voljan poučiti istini o vremenu koje liječi sve rane i pomoći nam da i mi postanemo mudri. Da postanemo sentimentalni.

U Sarajevu, 3. 10. 2019.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: inesbazdar

Odraslima logično, djeci neshvatljivo – o problemu dječjeg neshvaćanja koncepta uzroka i posljedice

Roditelji i svi oni koji imaju iskustvo rada s predškolskom djecom često se nađu u situaciji kako po peti put npr. trogodišnjaku objašnjavaju nešto, a on ih uopće ne doživljava i nastavlja po svome. Također, ako ste više vremena proveli s djecom, mogli ste primijetiti kako su skloni laganju, maštanju i izmišljanju priča. Iako svi ponekad pribjegavamo lažima, kod manje djece je to specifična pojava. Isto tako, vjerojatno niste mogli zaobići njihova, možemo slobodno reći dosadna, mnogobrojna pitanja i potpitanja. Koliko god se trudili odgovoriti im u nadi da je to zadnje, uvijek se nekako pojavi sljedeće zašto. Ponekad djeluje kao da se ona samo poigravaju s odraslima, kao da namjerno ne slušaju. Iako su to sve nekakve normalne karakteristike u tom razdoblju, potrebno je znati uzrok svega toga kako bismo mogli adekvatno odgovoriti na njihove potrebe.

Nerazumijevanje odnosa uzroka i posljedice

Prije svega, djeca ne razmišljaju na isti način kao odrasli. To nam je valjda svima jasno ili ipak nije. Švicarski psiholog Jean Piaget koji se posebno zanimao za dječju psihologiju u svojem djelu ”Dječji jezik i mišljenje” ističe kako je mnogim odraslima teško shvatiti djecu jer su zaboravili da logika nema nikakvu ulogu u djetetovu umu. Ono što je kod djece, posebno one mlađe od sedam godina, specifično je to da ona ne razumiju odnos uzroka i posljedice. Ono što je odraslima sasvim logično, na primjer, lopta se kotrlja nizbrdo jer je strmo i gravitacija ju vuče dolje, djeci uopće nije logično.  Za njih se lopta kotrlja jer joj se prohtjelo. Možda nam zvuči smiješno, ali za njih je to jedini ”logičan” odgovor. Isto tako, ona ne razumiju da voda teče od izvora prema ušću. Za njih bi bilo skroz prihvatljivo da je i obratno. Razlog nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice je taj što su djeca usmjerena na sebe. Ona čak ne mogu najbolje ni razumjeti potrebe drugih. Tek u kasnijim godinama ta egocentričnost opada te se javlja osjećaj empatije koji naravno treba razvijati. Kao što ne mogu povezati uzrok i posljedicu, djeca ne mogu povezati ni prošlost, sadašnjost i budućnost. Na primjer, upravo ste uspavali svoje jednogodišnje dijete, dolazite u dnevni boravak te nalazite svoje nešto starije dijete kako se igra s prijateljem i pri tome proizvode strašnu buku. Umjesto da im kažete kako moraju biti tiši jer će se u protivnom djetešce probuditi, radije im predložite neku drugačiju igru s manje buke, a kao objašnjenje im recite da će to pomoći djetešcu da bolje i mirnije spava. Dakle, u ovom primjeru vidimo da djecu treba usmjeriti na sadašnji trenutak, na ono što trenutno mogu učiniti umjesto da im objašnjavate koje će negativne posljedice prouzročiti njihovo ponašanje. Ovo potonje djeca neće shvatiti, a vi ćete izgubiti strpljenje upornim ponavljanjem razloga.

Ovo je jedan od dodatnih razloga zašto djeca u školu kreću baš sa sedam godina iako ni tada mnoga od njih još ne shvaćaju kauzalnost i dokaze. Osim toga, u toj dobi dotadašnje simboličko mišljenje zamjenjuje konkretno pa im je lakše razumjeti mnogo toga nego prije, dok se tek sa dvanaest javlja apstraktno mišljenje. Stoga, pokušajte zamisliti u kakvoj je situaciji dijete koje sjeda prvi put u školske klupe sa šest ili nepunih sedam godina. Osim što je to za njega potpuno nova stvarnost, njemu nije jasno zašto mora učiti, slušati učitelja, pisati zadaću. Razlozi koje im odrasli nude njemu nisu prihvatljivi. Ako je situacija već takva da dijete treba krenuti u školu sa manje od sedam godina, onda bi barem učitelji i roditelji trebali biti upoznati sa psihološkim razvojem djeteta te mu u skladu s tim pristupati i davati odgovore.

Na koncu, ne treba se frustrirati ako se čini da nas djeca ne razumiju najbolje, jer ona nas niti ne mogu razumjeti najbolje i trebat će im dosta rada, vremena i odrastanja da počnu rezonirati stvari na način odraslih. Stoga je potrebno puno strpljenja u radu s djecom, a Saint-Exupéry bi dodao da djeca trebaju još više strpljenja s odraslima.

U Mostaru 1. 10. 2019.

K. L.

 

Izvori:

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z., Zagreb, 2011.

David Isaacs, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Exit mobile version