Koliko puta slušamo druge ljude i vjerujemo kao da je istina sve što govore. Ponekad naše uvjerenje proizlazi iz dugogodišnjeg odnosa s nekim i naviknuti smo da nam sugovornik govori istinu, iako se i tu nakon godina istine zna pokazati kako je dugo godina sve bilo izmišljeno i lažno.
Fenomen neprovjerljivosti je zanimljiv fenomen, dio našeg nesvjesnog svijeta kojim se često niti bavimo niti o njemu razmišljamo. Kad vam netko kaže kako je jučer išao kući obići svoje vjerujete na riječ, ali ne postoji način kako ćete provjeriti je li to istina jer ne znate ni tko su njegovi ni odakle je. I tako u ne takom malom broju životnih susreta i razgovora ne možemo provjeriti točnost i istinitost onoga što nam netko govori jer ne znamo na koji način ili nas više ne zanima je li istina ono što nam je rečeno ili nije.
Čak i svakodnevne rečenice koje s drugima razmjenjujemo ne provjeravamo nego ih uzimamo istinitima samima po sebi. Kad nam netko onako usput ispriča kako je bio na poslu, kasnije svratio na kavu kod kolege, pa poslije svratio natrag da posla da nešto obavi i završi, tko od nas još uvijek provjerava istinitost rečenog??? Razlog zašto smo gotovo prestali provjeravati istinitost tuđih tvrdnji, čak i onih koje nisu toliko važne, može biti zbog toga što nas stvarno ne zanima više gdje je netko bio, s kim je bio niti imamo neki stav o tome. Nama je svejedno je li istinito ono što nam netko priopćava i je li moguće to provjeriti i na koji način. Među fenomenima neprovjerljivosti ili nemogućnosti da se nešto provjeri postoji specifičan fenomen kojega možemo nazvati autoritarna neprovjerljivost koja se temelji na strahu i šutnji.
Koliko puta povremeno čujete rečenicu šef je rekao da… direktor je rekao da… ravnatelj je rekao da… ministar je rekao da… nadređeni je rekao da… Vjerojatno ovu rečenicu čujete daleko češće na poslu nego sve druge rečenice koje ne možete ili ne želite provjeriti. I zbog straha se ne usudite provjeriti istinitost ove rečenice i ostaje vam nepoznato je li nadređeni autoritet nešto stvarno rekao ili je to onaj ili ona prva do autoriteta izmislio/izmislila kako bi se skrila iza naredbe. Autoritarna neprovjerljivost je dvojako negativan fenomen. Prvo autoritarna neprovjerljivost uzrokuje strah koji ne dopušta hrabrost provjere istinitosti rečenice direktor je rekao da se tako uradi. Drugo, autoritarna neprovjerljivost omogućuje nekom da se skrije iza autoriteta i njegovih tvrdnji i zapovijedi koje sam autoritet nije niti izrekao niti zapovjedio onima kojima upravlja. I treće, autoritarna provjerljivost omogućuje prekrivanje vlastitih greški, krivo napravljenih odluka i skrivanja odgovornosti za pogreške koje nastanu iz krivo donesenih odluka.
Sam autoritet se može ponekad naći u situaciji da bude kriv za sve eventualne greške iako nikada nije izrekao nijednu rečenicu, tvrdnju, zapovijed da se nešto učini ili ne učini. Tomu doprinosi i strah koji stvara zid šutnje između autoriteta i podređenih do te mjere da među podređenima kolaju rečenice, tvrdnje, misli koje je autoritet izrekao, iako ga se nikad nije čulo da ih izgovara niti se s njim razgovaralo o tome. Riječ je o fenomenu i paradoksu autoriteta koji šuteći govori sudeći prema onima koji drugima prenose njegove rečenice, tvrdnje, riječi koje sam autoritet nikad nije izrekao. Kod autoriteta takav odnos stvara osjećaj nepovjerenja, osamljenosti i posvemašnje šutnje u odnosu prema onima koji drugima prenose njegove riječi, rečenice, tvrdnje i zapovijedi koje ponekad autoritet nije nikada izrekao. Povremeno rečenice poput nadređeni je rekao ne moraju i ponekad ne sadrže ništa što je neki nadređeni autoritet izrekao ili naredio, nego je riječ o proizvodnji izmišljenih rečenica i tvrdnji samog autoriteta koje podređeni zbog straha ne usude provjeriti jesu li ne samo istinite, nego jesu li uopće ikada bile izrečene od samog autoriteta.
S druge strane, autoritet ima ogroman problem prvo da objasni što nije rekao, a onda da objasni što su drugi pogrešno ili neistinito prenijeli, i tek na kraju objasni što je točno rekao i izrekao i zapovjedio da se učini. Taj veliki lanac oko vrata autoriteta gdje prvo treba objasniti što nije rečeno uopće, pa onda objasniti što je pogrešno i krivo interpretirano i tek onda reći što je točno rečeno kod autoriteta stvara stav povlačenja i šutnje gdje se on više i ne trudi objašnjavati ikome što je točno rekao i tvrdio. Autoritet se povlači u šutnju i samoću. I tako nastaje šutnja autoriteta koja je negativna jer sad autoritet više ništa ne govori i jedino što preostaje jest nagađati što bi možda rekao i tvrdio u nekoj situaciji i u određenim okolnostima. Iz toga razloga da se ne bi dogodila negativna šutnja između autoriteta i podređenih oko onoga što je rečeno i što nije rečeno, nekad je potrebna hrabrost upitati autoritet što je točno rekao ili rekla i što je pod tim mislila.
Bar u nekim susretima s autoritetom ispostavit će se da je autoritet pristupačan pogotovo kad treba objasniti što je točno rekao i tvrdio i da mu je stalo da se ne tvrdi u njegovo ime što nikada nije rekao ili tvrdio i da se isprave krive i pogrešne interpretacije njegovih rečenica, riječi i tvrdnji. Autoritarna neprovjerljivost jedan je od češćih uzroka nezadovoljstva, negativnosti, loše klime među ljudima i njihovom poslu jer se svi međuljudski odnosi vrte oko straha od provjeravanja onoga što je autoritet rekao i izmišljanja onoga što autoritet nije rekao niti tvrdio što stvara nerazumijevanje u komunikaciji među ljudima i međusobno nepovjerenje i strah jednih od drugih. U takvim okolnostima događa se da na kraju najviše bude pogođen sam autoritet u smislu nerazumijevanja jer mu se pripisuje ono što nije rekao i tvrdio, ili se ne provjerava kod njega što je točno rekao i tvrdio, nego se proizvoljno, samovoljno i samostalno tumači i ne provjerava ono što je autoritet eventualno izrekao.
Rečenica nadređeni je rekao da… je rijetko kad tek obična rečenica ili tvrdnja. Kao što ponekad rečenica bila sam… bio sam… na kavi može skrivati daleko više nego se čini, tako i rečenica ili tvrdnja nekoga kako je nadređeni rekao može biti simptom okruženja u kojem se živi i radi i koje može biti prožeto već strahom i nepovjerenjem među podređenima i šutnjom i usamljenošću autoriteta u odnosu na njegove podređene. Ostaje neodgovoreno pitanje: kako, kada i u kojem trenutku biti hrabar i provjeriti što je autoritet stvarno rekao i tvrdio? Treba li svaki put provjeriti rečenicu nadređeni je rekao da… kod samog nadređenog ili povremeno provjeravati za svaki slučaj da se ne bi dogodilo da se prenosi i tvrdi nešto što autoritet nikad nije izgovorio ni tvrdio. Kako točno znati što treba provjeravati, a što ne treba provjeravati kada oni koji su u blizini autoriteta prenose njegove tvrdnje u formi rečenica šef je rekao da…?
Fenomen neprovjerljivosti nije nagovaranje da osoba provjerava sve što mu je rečeno i svakoga tko nešto osobi govori. Tako nešto ili nije moguće zbog velike količine informacija i podataka ili osobu može odvesti u neželjena stanja trajnih i neprevladanih sumnji u istinitost i točnost bilo čijih tvrdnji. Ali fenomen neprovjerljivosti ili neprovjeravanja je naširoko prisutan u svim sferama ljudskog života. Neke sfere života funkcioniraju na povjerenju od samog početka i možda se s njima nije teško nositi i ne treba ih toliko i često provjeravati.
Fenomen autoritarne neprovjerljivosti je specifičan fenomen po svome zajedničarskom karakteru jer istovremeno zahvaća veliki broj ljudi i ne može se odnositi samo na jednog čovjeka. Zato nije loše biti hrabar povremeno i provjeriti nakon rečenice šef je rekao… što je šef stvarno rekao i tvrdio. To može opustiti odnose između ljudi i autoriteta i ljudi međusobno kako bi se moglo raditi i živjeti s manje straha, nepovjerenja i stalnih sumnjičenja kada se netko odozgor pojavi i svečano izjavi dakle šef je rekao… jer možda šef odavno niti šta govori niti šta tvrdi jer mu je postao i suviše veliki napor prvo da objasni što nije rekao, da objasni što je krivo i pogrešno shvaćeno i konačno da rekne ono što stvarno točno misli i želi reći.
Za neke autoritete taj put je često vrlo težak i naporan i ima uvijek autoriteta koji vole hrabre koji se usude provjeriti što je rekao i tvrdio jer time olakšavaju komunikaciju svima i ljudi bi se nakon toga mogli bolje razumjeti i biti hrabriji, a ne svaki put samo spustiti glavu kad čuju još uvijek neprovjerenu tvrdnju šef je rekao da se treba tako i tako učiniti i rekao je još da svatko treba to i to učiniti na taj i taj način. Možda šef već mjesecima ništa ne govori i šuti usamljen i ponajviše začuđen kako veliki broj rečenica i tvrdnji koje nikada nije izgovorio kruži komunikacijskim kanalima među ljudima razmišljajući zašto nema barem jedan hrabar da postavi banalno, ali ponekad presudno pitanje: šefe hoćete li biti ljubazni i reći što ste stvarno rekli kada ste izjavili da…? Ima autoriteta koji će rado, korektno i pošteno i fer odgovoriti na postavljeno pitanje. Nisu svi autoriteti izgrađeni na strahu i nepovjerenju, ima ih koji su izgrađeni na korektnosti i otvorenoj suradnji među ljudima.
U Sarajevu, 6. 12. 2018.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com
Komentari su zatvoreni.