Autor: Mario Bernadić

ZBOG ČEGA SE SUVREMENI ČOVJEK TOLIKO ODUŠEVLJAVA PSIHOPATSKIM LIKOVIMA?

Moglo bi se reći da suvremena opčinjenost psihopatima kreće tamo nekad prije tridesetak godina s filmskim i književnim likom dr. Hannibala Lectera. Ono što film tek daje naslutiti, sam književni predložak Thomasa Harrisa mjestimično bez zadrške proklamira, slaveći naznačenog psihopatskog ubojicu i ljudoždera kao genija i sliku istinskog čovještva. Bilo kako bilo, prvi film u franšizi („Kad jaganjci utihnu”) osvaja čak pet Oskara, a prošlogodišnja uspješnica o onom jednom drugom slavnom psihopati „Joker” upravo kuca na vrata ovogodišnje dodjele nagrada američke filmske akademije s čak 11 nominacija.

Međutim, iole ozbiljnija analiza pokazuje da ljudska fascinacija psihopatima seže znatno dublje u prošlost. Mnogi slavni likovi na prvu možda ne izgledaju tako, ali su u suštini psihopati. Recimo, slavni filmski tajni agent u službi Njezinog visočanstva – James Bond bez ikakve dvojbe pokazuje sve znakove teške duševne psihopatije. Drži do vanjštine i stila; hladan, rafiniran, izvrstan glumac i manipulator. Hladnokrvno povlači obarač, često s ciničnim osmijehom na licu, i nikad se ne grize kasnije zbog toga. Reklo bi se da ga u životu još jedino uzbuđuju opasnost i lijepe žene. Ipak, s druge strane, James Bond se nalazi pod kontrolom jedne civilizirane države i usmjeruje svoju psihopatiju isključivo protiv iznimno loših tipova koji predstavljaju tešku opasnost, ne samo za njegovu državu nego i za čitav svijet. A to ga čini u konačnici nekom vrstom korisnog, kontroliranog psihopate koji kao takav predstavlja protuotrov za one druge, beskorisne psihopate izvan svake kontrole. Tako valjda stižemo i do prvog razloga čovjekove opčinjenosti psihopatima, a to bi bila nemogućnost civiliziranog suočavanja sa zlom. Tko je dobar i plemenit, njemu valjda pristaje jedino to da bude još bolji i plemenitiji. On se ne može zbog onih loših spuštati na njihov nivo, prljajući svoje ruke i dušu, i riskirajući pri tome svoje duševno zdravlje, jer kako je poznato, mnogi normalni koji povuku obarač, pa makar i opravdano, poslije toga trajno obole (PTSP). Zato dobrima često jedino preostaje nada da će se već naći neki psihopat kojeg se da kontrolirati, te da će se on odlučno obračunati sa svim onim psihopatima koje je nemoguće kontrolirati.

Psihopate u narodnim pričama i religioznom folkloru

Zanimljivo je kako u tradiciji većine naroda postoje neki mračni psihopatski, pa čak i demonski likovi koji u suštini igraju pozitivnu ulogu, pri tome uglavnom plašeći neposlušnu djecu. U patrijarhalnom slavenskom kontekstu za to su uglavnom bile zadužene žene. Sve odreda neke stare, ogavne vještičurine: Babaroga, baba Jaga, Bukača… S druge strane, u matrijarhalnom germanskom kontekstu strašni su bili uglavnom muški likovi. U anglosaksonskom kontekstu tako susrećemo Sandmana, a u srednjoeuropskom kontekstu Krampuza. Krampuz je po sebi posve demonski lik. Izgleda kao đavao, ali on to ipak nije, jer nalazi se pod čvrstom stegom Sv. Nikole. I tako njih dva tumaraju naokolo … Nikola pri tome dijeli poklone dobroj djeci, a Krampuz pokoju šibu i komad ugljena zločestoj djeci. No, kako se to u praksi često ne zna tko je tko, tako se dogodi, recimo u austrijskom Tirolu, da svako dijete dobije prvo pokoju šibu (noć uoči blagdana Sv. Nikole), a sutradan zatim i svečev poklon.

Slika 1.: Poštanska karta iz 1900. Krampuz u „elementu”…  Izvor: Wikimedia.org 

Vratit ćemo se malo novijim vremenima, misleći pri tome na onih zadnjih tridesetak godina. S novijim filmskim i književnim psihopatima otvara se ipak nešto duboko uznemirujuće, jer oni nisu više poput ovih klasičnih psihopata. Oni nemaju nikakvu pozitivno-zaštitničku niti etičku društvenu ulogu. Oni su jednostavno pomahnitali kriminalci i ubojice. Preziru sistem i žele ga okončati. Fascinacija ovakvim likovima neminovno ukazuje na duboku razočaranost današnjeg čovjeka, kako društvom u cjelini tako i njegovim uhodanim vrijednostima. S druge strane, možda je sve ovo i bilo neminovno, te po sebi predstavlja tek evoluciju one klasične, nazovi dobre psihopatije. Jer u konačnici nijedno nasilje nije dobro i posve opravdano. Ono uvijek tendira prema tome da se epidemiološki širi i produbljuje, slično kao što niti jedna ludost ne može biti istinski dobra i smislena. Pitanje zla u konačnici ipak zahtjeva mnogo više od onog tradicionalnog „klin se klinom izbija”.

Neodoljivi zov aveti slobode

Moguće najbolju, a ujedno i najjednostavniju definiciju psihopate je dao američki autor Marty Rubin: „Psihopati svoje luđačke misli provode u djelo, a mi ostali ih držimo u glavi.” Naravno, sa ovim se istovremeno iscrtava i razlika između psihopata i ovih drugih normalnih. Svima nama nadolaze češće ili rjeđe svakakve misli i želje: pohota, požuda, mržnja, zavist, kao i živopisne osvetničke nasilne fantazije, ali sve ovo uglavnom pomoću različitih psiholoških i duševnih inhibicija uspijevamo zadržati unutar sebe. Međutim, sve ovo normalnom čovjeku i nije tako lako za izdržati. Svaka borba iscrpljuje, a pogotovo ova sa samim sobom. Stoga veliki broj ljudi pronalazi sebi nekakav odušak senzibilizirajući se s kojekakvim fiktivnim psihopatima, jer eto, oni se ne iscrpljuju s nutarnjim kočnicama i otporima, nego rade što ih volja. Međutim, već nas i ta fiktivna djela upoznaju s nevjerojatnom količinom kaosa kojeg producira jedna takva nesputana negativna sloboda. Tako onda stižemo i do onog uzvišenijeg sekundarnog oduška. Usprkos svim svojim mukama, razaznajemo da je ipak bolje biti fin, pošten i uljudan, pa makar ponekad i boljelo.

U Sarajevu, 23. I. 2020.

M. B.

Izvori:

-Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima. Kako izbjeći da vas iskoriste, Poetika, 2019.

-Jack PEMMENT, Why Do We Like Psychopaths? (3.X.2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/blame-the-amygdala/201710/why-do-we-psychopaths (Stanje: 23.I.2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

ZAŠTO JE ŽIVOT TAKO ČESTO TEŽAK I KOMPLICIRAN KAD U SRCU RAZAZNAJEMO DA BI TREBAO BITI LIJEP I JEDNOSTAVAN?

Krenut ćemo moguće ponešto neuobičajenim redom. Pristojna početnička violina košta recimo 400KM. Solidna profesionalna violina košta deset puta više od početničke. Vrhunska profesionalna violina košta četiri do pet puta više od solidne, a najbolja moguća violina, ona Stradivarijeva, košta stotine puta više od one vrhunske. Dakle, tu već govorimo o milijunima. E sad, možebitno mali problemčić glede svega ovoga je što prosječni slušatelj uopće nije u stanju čuti, a ni uočiti razliku između ove četiri nabrojene violine. Profesionalac to svakako može, no i on će pri tome reći da razlika u svakom slučaju nije frapantna. Pa zašto su onda cjenovni razredi toliko različiti? Pa to je jednostavno tako, i nitko se zbog toga neće posebno uzrujavati. Poslovično se kaže da su kod glazbenih instrumenata nijanse jako skupe, ali to tako inače često ide približno i s brojnim drugim stvarima. Recimo, najskuplje butelje vina prodaju se na svjetskim aukcijama za desetke tisuća USD, a to vino kudikamo nije tisuću puta bolje od onog solidnog od 10$, kao što ni šalica Kopi Luwak kave od 50KM svakako nije 25 bolja od one solidne šalice od 2KM. Opet, vidimo slično kao i u prethodnom slučaju, ljudi su počesto za male nijanse spremni plaćati pravo bogatstvo.

Od sela do grada i nazad

U jednom zbilja zadivljujućem TEDx nastupu, Jon Jandai – jednostavni farmer sa sjeveroistoka Tajlanda dijeli sa auditorijem svoje životno iskustvo. Rođen je i odrastao u malom siromašnom selu, ali ga za djetinjstvo ipak vežu samo dobre i bezbrižne uspomene. Onda je došla TV, a i neki seljani koji su već prije bili otišli u grad počeli su navraćati te im govoriti kako su svi oni zapravo jako siromašni, te da bi trebali otići potražiti sreću u gradu. Jon ih je bio poslušao, pa krenuo u veliki Bangkok. Naporno je radio i studirao, i usprkos tome živio jako bijedno. Minijaturni stančić je dijelio s još nekoliko cimera, a i prehrana mu je bila poprilično loša. Neko vrijeme mu je sve to bilo normalno, dok se konačno nije počeo preispitivati. Čemu sve to? Zašto je sve tako teško i komplicirano? Vrijedi li toliko naporno raditi i učiti, a opet živjeti tako loše? Zapravo, sad je živio znatno gore nego u svom siromašnom selu. Tamo se barem bio dobro hranio, imao je puno više mira i slobodnog vremena, a o zraku i okolišu da i ne govorimo. Također se pitao isplati li se sad ovako cijeli mjesec naporno raditi da bi mogao sebi priuštiti neki pristojan komad dizajnirane odjeće? Zašto ta odjeća toliko puno košta? Još se više pitao zašto će morati trideset godina vraćati kredit ako kupi svoj vlastiti stan? Zbog čega uopće četiri zida u gradu toliko puno koštaju? Nama je to svima u međuvremenu valjda postalo sasvim normalno, ali stvarno zbog čega? Ono, inače, vreća cementa je 5KM, a cigla 1KM?

I tako, nakon šest napornih izazovnih godina, Jon se odlučio vratiti natrag u svoje malo selo. Za tri mjeseca je sam samcat, i to materijalom većinom sa svoje zemlje, uspio sebi izgraditi kući, i tako, kako u šali kaže, prištedjeti sebi (naspram onog mogućeg kredita) 29 godina i 9 mjeseci života. Pravog posla, kaže, ima dva mjeseca godišnje. Jedan mjesec da posadi rižu, i još jedan da je pokupi. Proizvede četiri tone riže godišnje, od čega on i njegova peteročlana obitelj potroše manje od pola tone. Ostalo prodaju, kao i viškove povrća iz svojeg malog vrta koji mu inače oduzima svega petnaestak minuta dnevno. Svaki dan ulovi, koliko im i treba, oko kilogram ribe iz obližnje rijeke. Ostalo? Čita, razmišlja, meditira, druži se sa obitelji i prijateljima… Aktivan je i u jednoj organizaciji koja se bori oko očuvanja autohtonog sjemena, također ovako propagira svoj novo-stari jednostavan način života … ukratko rečeno, uživa u životu i živi, što bi se reklo, punim plućima.

Božje je pravo svakome dati jednako

I tako, čini se da postoji ta jedna mjera finoga života koja svakoga sljeduje. No, čovjek je često onaj koji želi puno više od toga, pa tako onda na kraju ugrozi i svoju vlastitu mjeru finoga života, kao i mjeru drugih ljudi. Izlazeći iz te mirne luke, čovjek odmah upada u frenetičnu zonu preskupih nijansi, i batrga se toliko dugo sve dok ne shvati da se to u suštini ne isplati.

Mjera finoga života se tiče cjelokupne ljudske egzistencije. To podrazumijeva i mjeru uživanja koje nas sljeduje, mjeru ljubavi, pa čak i mjeru duha. Prikovan čavlima za križ, a još više stisnut svojim nebrojenim zločinima i grijesima, pustopašni razbojnik Dizma počinje tugaljivo moljakati Isusa, raspetog odmah pokraj sebe: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23,42). Isus mu sa svog križa priprosto odgovara: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju” (r. 43). Iz svoje svakodnevne ljudske perspektive mogli bismo se pitati nije li ovo ipak malo prejeftino spasenje za jednog okorjelog zlikovca? Kako god, čovjek se malko u zadnji tren skrušio i pokajao, a Bog mu odlučio iskazati svoje beskrajno milosrđe. S druge strane, mnogim nadobudnim asketima i svecima, prema vlastitom kazivanju, život nije bio ništa drugo osim gola muka i nevolja. Naravno, ono se kaže da će na kraju primit svoju veliku nagradu kod Boga, ali vidimo, primio je bio i onaj što nije, reklo bi se, ni prstom bio makao u životu, osim onog kratkog završnog pokajanja na stratištu – kad mu je duša već bila „u nosu”. Kakva je to onda pravda? Pa to je Božja pravda, i mimo nje se ne može. Puno prije naznačenih golgotskih događaja Isus će ispričati jednu prispodobu o najamnicima u vinogradu (Mt 20,1-16a). Dakle, jedan imućan domaćin, vlasnik vinograda je izišao rano ujutro na gradski trg (kako se onda običavalo) potražiti radnike. Našao je neke i s njima se pogodio za denar, što je u ono vrijeme bila solidna prosječna dnevnica. Kasnije je opet bio izišao, pa našao i druge, zatim i treće, četvrte… Naravno, na kraju dana kad je bilo vrijeme isplate, oni što su radili od ranog jutra, nadali su se da će dobiti više nego ovi od kasnije, ali su se zatim bili grdno razočarali i pobunili kad su vidjeli da domaćin (ovdje slika samog Boga) daje svima isto. Domaćin jednom od njih na to odgovara: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?”
I tako, reklo bi se, uvijek se iznova u ljudsko mišljenje uvlači motiv da on zaslužuje više od zadane mjere života, samim tim, da zaslužuje više od drugih ljudi. To mišljenje se počesto javlja individualno, ali ono se također zatim često i na jedan služben način uvlači i u ekonomiju, i u politiku, čak i u vjersku doktrinu, premda to, vidimo, nije i ne može biti vjerska doktrina. Jedina istinska vjerska doktrina je to da smo kao ljudi pred Bogom svi jednaki, te da će na kraju opstati i biti blagoslovljeno samo ono što se promišlja i radi u okvirima upravo te i takve doktrine. Samo je to teologija, sve ostalo je politička teologija. Naravno, mnogi će i dalje misliti da oni zaslužuju više od toga, ali to svakako neće promijeniti neumoljiva pravila svekolike stvarnosti.
U Sarajevu, 21. I. 2020.
M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandar Kosev;

JOŠ DA JE SAMO ZADOBITI SADAŠNJOST

Ponekad je sadašnjost toliko dobra da to ljudima naprosto bude neizdrživo. Kaže pjesma: „Toliko su se voljeli da su se morali rastati.” Nije to samo kliše, ima tu nešto i realno. On je izgleda morao otići kako bi se mogao zagriženo nadati da će se oni opet negdje sresti, a ona ga nije puno pokušavala zaustaviti, valjda kako bi ga se u miru i s trajnom sjetom mogla sjećati. Jer to su upravo, čini se, dvije bitne odrednice muškog i ženskog bića. On bolje funkcionira misleći unaprijed o budućnosti, dok ona bolje funkcionira prebirući si po srcu minule uspomene – a za oboje se čini da se podjednako slabo snalaze ovdje u sadašnjosti. To jest, snalaze se, ali kao da ne znaju dovoljno uživati u njoj. Ne pričam napamet – nadam se. Posao mi je takav da se kroz njega moram dosta baviti ljudskim umovima i srcima, i upravo na temelju tog radnog iskustva progovaram kako sam se često mogao iščuđavati ženama za koje sam znao da su imale loše ili tek osrednje brakove, a kako su se, kad bi jednom ostale udovice, s nevjerojatnom količinom sjete i tuge stalno prisjećale tih svojih „loših” muškaraca.  Slično tome, najveći idealisti među muškarcima su vrlo često naprosto nepodnošljivi za neki konkretan suživot i suradnju. Valjda jednostavno i nisu tu, kao što u ostalom nisu ni one. Jedni u budućnosti, drugi u prošlosti, nagomilani nespretno oko krhke imaginarne sadašnjosti.

Stoga je sadašnjost za nas nešto poput Mount Everesta. Slavna ali negostoljubiva planina za koju tek moramo osmisliti kako ćemo se za nju adaptirati da bi se na koncu na nju mogli i popeti.

Nešto od ove vremenski razvučene perspektive s rupom u sredini se nazire čak i u Svetom Pismu, osobito u starozavjetnim knjigama. Sveti pisac se često sa sjetom prisjeća slavnih Božjih spasenjskih djela i očitovanja u prošlosti, nadajući se da će se ona jednom definitivno ponoviti i u budućnosti, a to gdje on aktualno živi i razmišlja, teološki se definira kao nekakvo napeto i egzistencijalno tegobno vrijeme iščekivanja, baš kao što je to istovremeno i ono prije naznačeno vrijeme sjećanja. Ono, baš kako bi to rekao i neponovljivi Duško Radović: „…Mi umijemo ili da želimo sreću ili da je se sjećamo” – ali svakako ne i to da budemo istinski sretni ovdje i sada, moglo bi se nadodati.

Uglavnom, čini se izvjesnim da naša najveća životna avantura nije nigdje drugo i nikad drugo nego ovo ovdje i sada, i baš to što nam je upravo sada pred očima. Ne znam, čini mi se da svakom našem poslu, druženju i aktivnosti trebamo pristupati posvećeno i emotivno kao da nam je to zadnji put, jer na neki način to i jest zadnji put. Naravno, doći će novi trenuci i nove prilike, ali svaki do sada minuli trenutak više nikad neće moći biti oživljen i ponovljen.

U Sarajevu, 8. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): Željko Pasković

KAKO SEBE MOTIVIRATI NA DOBRE PROMJENE?

Odmah na početku, pronaći adekvatnu i trajnu motivaciju u svojem životu uopće nije lako. Svi smo čuli za one izlišne klišeje: „Od sutra sam na dijeti”, ili slično tome: „Počinjem učiti od ponedjeljka”… Reklo bi se, ne samo čuli nego vjerojatno i sami iskusili, i na kraju gotovo sigurno da nismo uspjeli. No sa ovim se izgledno susrećemo i s prvim pravilom jedne ozbiljne i ostvarive transformacije. U mnoštvu alternativnih i imaginarnih budućnosti kaže se da je samo jedna prava, a to je ona budućnost koja je ukorijenjena u sadašnjem trenutku i momentu. Tako da bi čovjek trebao znati: eventualno će uspjeti samo ako krene odmah sada, inače će sadašnje odgađanje samo prouzročiti neko daljnje odgađanje.

Izgleda da je svima nama ipak jako važno ono „što će svijet reći”

Britanska bihevioralna znanstvenica Tali Sharot priča o tome kako su na jednom tamošnjem bolničkom odjelu, u svrhu prevencije zaraza i infekcija, šefovi izdali vrlo zahtjevnu preporuku uposlenicima da peru ruke prije svakog i poslije a ma baš svakog ulaska u pojedine bolesničke sobe. Nedugo iza toga, promatrajući uposlenike putem video nadzora, ustanovili su sa žaljenjem da ih se tek 10% pridržava spomenute preporuke. Stoga je nekom od šefova palo na pamet da se na hodniku odjela postavi displej na kojem će biti prikazivano koliko tko pere i ne pere ruke, s važnim naglaskom da rezultati nisu vodili prema konkretnim kaznama i nagradama, nego čisto ‘nako, da se vidi i zna. I nakon postavljanja displeja zaposlenici su se toliko dobro popravili da ih od tada više tek 10% nije redovito pralo ruke. Sharot kaže da se ovdje radi o nečemu duboko usađenom u našim mozgovima. Naime, oni potpuno drugačije reagiraju kad smo svjesni da drugi znaju za naše postupke od onoga kad ne znaju. S tom sviješću da drugi znaju za naše postupke, u većini ljudi se budi izuzetno snažan motiv da se usklade sa uhodanim normama i prosjecima ljudskog ponašanja. Pouka je vjerujem jasna. Ako se u nečem želimo popraviti ili ukoliko želimo steći neku sasvim novu dobru naviku, u tome ćemo puno lakše uspjeti kao dio neke grupe. U tome jest smisao i grupne terapije, kao i svih onih različitih udruženja koja se bave nekim specifičnim hobijima ili aktivnostima. Dok drugi promatraju naš napredak, svojski ćemo se truditi da budemo barem na nekom osrednjem (zajedničkom) nivou.

Još nešto dodatno: Potonje nam pomaže shvatiti zašto su konspiracija i tajnovitost poprište najrazličitijih zala i moralnih devijacija. Ne možete javno govoriti o tome da planirate nekoga ubiti, pokrasti ili da na nekoga bacate zle čini i uroke. Jer da govorite, snažna društvena reakcija bi vas već uvjerila da se kanite toga. Tako da se ona stara izreka: „Nije lopov koji krade, nego onaj koga uhvate da krade” na kraju pokazuje neobično točnom. Premda je lopov u svojoj tajnovitosti već ponešto svjestan svoga grijeha, puno će više toga biti svjestan kad jednom konačno bude uhvaćen i javno raskrinkan. A naravno da bi mu bilo pametnije da sam na vrijeme potraži pomoć i otvoreno porazgovara o svojem problemu. Drugim riječima, mnoge svoje nepodopštine i fiks ideje često čuvamo u najstrožoj tajnosti upravo zbog toga jer ne želimo u potpunosti postati svjesni koliko je sve to štetno ili barem besmisleno. Jer ako postanemo dovoljno svjesni, onda nam nema druge nego se promijeniti i popraviti.

Glede samih nas obično nas zanimaju samo dobre vijesti

U nekim naprednim zapadnim društvima više uopće ne možete kupiti cigarete a da to sve skupa liči na neku normalnu brendiranu kutiju cigareta. Ne, sve je to omotano u najrazličitije boleščurine, trule organe i ostale medicinske gadosti. A onda iznenađenje, većina pušača se uopće ne osvrće na sve to,  a neki zbog toga postanu još uvjereniji i okorjeliji pušaći. Pitanje je zašto? Sharot kaže kako nas glede nas samih skoro uopće ne zanimaju loše vijesti i informacije. Naši umovi imaju tu sposobnost da zanemare sve ono što nam ne ide u prilog, a da se zakače za sve ono što nam odgovara. Drugim riječima, glede nas samih zanimaju nas samo dobre vijesti. No, iz ove nepopravljive situacije možemo stvoriti sebi jedan sasvim dobar i koristan način motivacije. Ako se u nečemu pokušavamo popraviti, ili ukoliko već radimo na sticanju sasvim novih navika i sposobnosti, Sharot kaže da bismo svakodnevno trebali bilježiti napredak. Zašto? Pa baš zato jer nas glede nas samih zanimaju samo dobre vijesti i informacije! Ono, zar ćemo pred svojim dragim okicama bilježiti kako smo svakog dana bili sve gori te kako smo jednog dana na kraju definitivno odustali, jer smo najobičniji lijeni, nesposobni idioti. Ne, nitko od nas tako nešto sebi ne želi ni bilježiti ni čitati, pa baš zbog toga i trebamo i bilježiti i čitati. Tada ćemo se već vjerojatno nekako potruditi da si na kraju dana pribilježimo kakav solidan ostvareni pomak i napredak.

Za kraj, ako pokušamo podvući crtu, ispada da su transparentnost i iskrenost prema sebi i drugima najbolji mogući motivatori, slično kao što je mnogo onog drugoga što uobičajeno prakticiramo u tom smislu samo varanje samih sebe i drugih.

U Sarajevu 4. I. 2020.

M. B.

 

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=xp0O2vi8DX4

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ightwise

O VREMENIMA I NAVADAMA

U nekadašnjem grčkom panteonu, povrh svih dičnih Zeusa, Posejdona i Afrodita neumoljivo je stajao Kron (grč. Kronos) – vrhovni bog, bog vremena, te ujedno jedini primordijalni, nestvoreni bog među svim grčkim bozima.

Premda je u međuvremenu nadvladan jedan ovakav numinozno-mitološki pogled na vrijeme, i mi mu sami i dan danas rado pridodajemo poneki antropomorfizam. U tom smislu često se spominje onaj neumoljivi „zub vremena” koji nemilosrdno nagriza svaku ljudsku masku, privid i gizdavost ostavljajući za sobom netaknutim samo ono uistinu vrijedno, solidno i po sebi neprolazno. U tom smislu još rimski stoik Seneka primijeti da je vrijeme ono koje otkriva istinu, dok starogrčki pjesnik Pindar reče da je vrijeme najbolji zaštitnik poštenih ljudi, kao uostalom i najstroži sudac onih nepoštenih. Kad smo već kod antike, Terencije Afrikanac izreče ono nešto što se i dan danas opetovano ponavlja i čuje, kako „Vrijeme liječi sve rane.” Kroz godinu, dvije, tri … deset, i najbolnija rana i najdublja trauma mogu biti uspješno nadvladane, a neke od njih čak toliko uspješno da se na kraju sami sebi smijemo zbog čega smo se to nekoć jadni bili patili i beskrajno nervirali. Tko zna, možda nas to samo opet onaj neumoljivi „zub vremena” uspješno natjera da kao ljudi očvrsnemo i odrastemo.

Nezgodna strana vremena

Vrijeme naspram nas ljudi definitivno ima jednu neugodnu, skoro da kažemo prevarantsku stranu. Naime, s jedne strane nam se počesto čini da ga imamo napretek. U tim nekim situacijama čak poželimo da nekako sve to brže proleti i prođe. A opet, ako pogledamo unazad, osjetimo da je sav naš dosadašnji život nekako proletio kao za čas. Pri tome nas posebno zabrinjava opažanje da se u svakodnevnici svo to vrijeme vrlo često besmisleno potroši i izvuče. “Dio našeg vremena nam ukradu, dio izmame od nas, a dio koji ostaje neprimjetno se izgubi” (Seneka). Stoga su se različiti mislioci od antičkih vremena pa sve do danas pokušavali pozabaviti pitanjem organizacije i menadžmenta vremena. Ovdje se ne radi samo o možebitnoj radnoj produktivnosti i učinkovitosti nego i o samom pitanju kontrole i moći, na kojeg smo, iskreno govoreći, svi manje-više osjetljivi. Upravo jer je cijela ljudska egzistencija umotana u neumoljiva pravila i zakonitosti onog „zuba” vremena, proizašlo je mišljenje da onaj koji može uspješno upravljati svojim vremenom, faktički može upravljati skoro svime (Bernard Borush).

Heroji na godišnjem odmoru

U svojem novom (prošlogodišnjem) djelu „Time and How to Spend it”, britanski futurist i novinar James Wallman bavi se naznačenom problematikom vremena, i to osobito kroz osvrt na neke današnje čovjekove običaje i navade. Ljudi se danas često žale na to kako nemaju dovoljno slobodnog vremena, a istovremeno troše u prosjeku tri i pol sata dnevno samo na svoje pametne telefone (…a kod nas bi tome trebalo pribrojiti i onih četiri i pol sata dnevno buljenja u TV). Ova navada iznenađuje ukoliko se zna da ovoliko puno svakodnevnog zurenja u ekrane različitih veličina i oblika kod većine ljudi izaziva anksioznost, tjeskobu i stres. Zašto se onda ne možemo od njih odvojiti? Wallman u ovom smislu spominje tzv. „FOMO” fenomen (engl. Fear of missing out on something – strah da se ne propusti nešto važno). A odakle nam uopće to da će se dogoditi nešto važno? Wallman u ovom smislu aludira na onaj famozni Pavlovljev eksperiment s psima, hranom i zvoncem. Dok su psi jeli zvonilo je zvonce, te bi od tada psi uvijek kad bi čuli zvonce počeli slinit očekujući hranu, premda iste više nije bilo. Dakle, mi slično nešto proživljavamo i sa virtualnim sadržajima u elektronskim medijima i na društvenim mrežama. Oni vrlo dobro simuliraju stvarnost, ali ipak to nisu, pa mi onda neprestano očekujemo da se ta stvarnost koju oni obećavaju konačno nekako i dogodi, a to uporno izostaje, pa smo onda isfrustrirani. Dodatni problem dugoročnog zurenja u ekran stvara i neke dodatne komplikacije, osobito kod djece i mladih. Tako njihov mozak s vremenom počinje percipirati virtualnu stvarnost kao pravu stvarnost, te ona za mozak postaje zadana, a onu pravu kao lažnu. Stoga i ne čudi da danas imamo mladost koja je izuzetno vješta sa elektronikom, dok se uživo ponašaju nešto poput Alise u zemlji čudesa.

Wallman se u naznačenom djelu nadalje bavi s tri osnovne strategije provođenja godišnjeg odmora i općenito slobodnog vremena. To su: Otići i skljokati se (Fly and flop); naći i tražiti (find and seek); te ići i postati (go and become).

Otići i skljokati se … bilo na plažu bilo tek na svoj kauč! Pod ovom strategijom se misli na pasivni odmor gdje se puno izležava, možda ponešto i pročita ili pogleda. Ovakav odmor po Wallmanu svakako ponekad ima smisla, uz napomenu da od svega ovoga i nećemo imati što posebno zanimljivo ispričati svojim prijateljima.

Naći i tražiti: Ova strategija podrazumijeva već nešto aktivniji odmor. Obilazimo muzeje, znamenite građevine, pohađamo okolne šume i brda, upoznajemo lokalne specijalitete, običaje i ljude… Ovakav odmor garantira da ćemo nešto naučiti i iskusiti posve novo, a od toga se čovjek na kraju osjeća valjda garantirano bolje i smislenije.

Ići i postati: Ovo je najaktivnija razina odmora. Ako je u pitanju neko more, upisujemo kurs ronjenja ili jedriličarstva. Ako smo vani negdje, pokušavamo za vrijeme boravka ovladati barem osnovama tog jezika. Wallman ovdje pribraja i duhovna hodočašća i putovanja i sl.

Wallman otprilike u svemu ovome slijedi logiku da što više uložimo u svoje slobodno vrijeme, ono će nam to više i dobrim i uzvratiti. Pri tome se osobito osvrće na Josepha Campbella i njegovu aluziju herojskog putovanja. Naime, ovakve priče su prisutne u svim kulturama, epohama i narodima. U jednom trenutku, heroj osjeća izazov, ostavlja mir i udobnost svoga prebivališta te kreće na dug i izazovan put. Na tom putu heroj će morati naučiti puno toga novog, upoznati se s novim ljudima i krajevima, suočiti sa svojim najvećim strahovima i demonima. Na kraju priče, heroj se obično vraća kući promijenjen i oplemenjen, zadobiva neko časno, nerijetko i kraljevsko, mjesto u svojoj zajednici, i od njegove novostečene mudrosti sada svi imaju nekakve koristi. Dakle, po Wallmanu, ovakve priče sadrže nešto duboko arhetipsko što se tiče svakog čovjeka. A mi bi na kraju po tome uvijek trebali slijediti trag one priče koja nas na pozitivan način uzbuđuje i čini sretnima.

U Sarajevu 1. I. 2020.

M. B.

 

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Vrijeme

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Abdullah Usame Deniz

KOLIKO STVARNO ZNAMO O DRUGIM LJUDIMA?

Pun strepnje i brige, britanski premijer Neville Chamberlain 1938. odlazi u München razgovarati s Hitlerom oko odnosa njihovih dvaju zemalja. Pri tome se svojski potrudio da dešifrira Hitlera i prodre u njegove skrivene namjere, i nakon toga se sav spokojan i zadovoljan vratio u London, potpuno uvjeren kako Hitler nema nikakvih agresivnih namjera i ambicija prema Britaniji. Naravno, bijaše to užasno velika i skupa pogreška. Tri godine kasnije, Britaniju i Britance će krvavo puno koštati kronična nepripremljenost na rat protiv jakog i agresivnog protivnika. štoviše, to isto će posredno koštati jako puno i brojne druge europske zemlje, kao u ostalom što će koštati i same Nijemce. Jer logično, da su se tamo odmah negdje na početku susreli sa odlučnom reakcijom saveznika, rat se vjerojatno ne bi stigao ni rasplamsati do pune mjere.

U svojem popularnom djelu „Talking to Strangers”, englesko-kanadski novinar i publicist Malcom Gladwell pokušava proniknuti u već naznačenu ljudsku nesposobnost prodiranja u tuđu iskrenost i namjere. Pri tome se on, kako sugerira i sam naslov knjige, osobito fokusira na komunikaciju s nama manje poznatim osobama, jer s druge strane, one iz naše blizine već nekako i uspijemo dešifrirati s vremenom. Ali eto, pored ovih, svi se mi prije ili kasnije nađemo u situaciji da moramo razgovarati o vrlo važnim stvarima s potpunim neznancima, a vidimo da se tu na kraju očito i nije tako teško prevariti.

Pozivajući se na veći broj recentnih socioloških i psiholoških istraživanja, Gladwell dolazi do procenta od 54% – kad je u pitanju naša uspješnost u razotkrivanju tuđih laži i prijevara. Pri tome je osobito zabrinjavajuće što naznačeni procent važi manje-više podjednako za sve, kako za usputne amatere tako i za profesionalne policajce, suce, odvjetnike, tužitelje, analitičare i sl. Mi smo u suštini tako tanki u prepoznavanju tuđih laži i obmana da su, recimo, već današnji sustavi vještačke inteligencije uspješniji od nas za čitavih 20%. Što je dakle ovome razlog?

Gladwell, opet kroz osvrt na brojna različita istraživanja, pronalazi, koliko god to možda čudno zvučalo, da je ljudima povjerenje svojevrsno zadano društveno ponašanje, odnosno, većina ljudi će uvijek vjerovati na riječ drugim ljudima sve dok ne postoji očit signal da oni zapravo lažu. Pri tome tragamo za kontradikcijama, izbjegavanjem pogleda, znakovima nelagode, neuroze i sl. No, uvježbani i iskusni lažljivci sve to itekako dobro znaju, te stoga uspijevaju izigravati poštene i iskrene ljude. S druge strane, neki nam ljudi zbog vlastite nesigurnosti i niskog samopouzdanja mogu izgledati vrlo neuvjerljivo, pa tako onda ni krivi ni dužni dospijevaju na listu „uobičajenih sumnjivaca”. Cijeloj situaciji nisu od pomoći niti one neke uobičajene ljudske predrasude. Tako, recimo u Americi, po Gladwellovim riječima, povjerenje je skoro uvijek na strani visokih bijelih muškaraca. Zbog toga ne čudi da se obično njima skoro redovito povjeravaju one najviše političke i gospodarske pozicije i funkcije. S druge strane, od tamo nas opet svakih malo sustigne vijest o nekom sirotom crncu koji je ni kriv ni dužan odležao dvadeset ili trideset godina u zatvoru. U tom smislu, Gladwell primjećuje kako život definitivno nije kao epizoda „Prijatelja” – aludirajući pri tome na transparentnu glumu u ovoj popularnoj humorističkoj seriji. Ono, tamo se uvijek jasno vidi i zna tko je sretan, a tko ljut; tko iskren, a tko smišlja tamo nešto…

U svojem drugom popularnom djelu „Blink”, Gladwell uopće preispituje cijeli koncept našeg ljudskog razmišljanja, pronalazeći kako je u mnogim životnim situacijama doslovno bolje ne razmišljati. Pri tome svakako misli na intuiciju koja se javlja u nama u vidu dobrog ili lošeg (pred)osjećaja oko nekih ljudi, situacija i izbora. Pozivajući se pri tome ponovno na različita istraživanja, dolazi do odlučujućeg značenja one prve dvije-tri sekunde nekog našeg kontakta ili izbora. Osjećaj koji se pri tome javlja pokazuje se na kraju uglavnom neobično točnim. Dakle, samo prve dvije-tri sekunde, a ne ono kasnije, jer kasnije se već u cijelu stvar mogu uplesti i neke naše predrasude, strahovi, bilo pretjeran oprez ili naša stara djetinjasta naivnost.

Za kraj bismo rekli da se u svemu ovome itekako važno osvrtati na svoja dosadašnja životna iskustva. Ona nam mogu skoro nepogrešivo reći kad je dobro da se oslanjamo na intuiciju, a kad je dobro ipak malo i razmisliti, te dodatno preispitati stvari.

U Sarajevu 22. XII. 2019.

M. B.

 

Link na povezanu temu: http://poptheo.org/vaznost-prvog-do…utaka-poznanstva/ ‎

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: sharpshutter

NEUROTIČKI STOICIZAM I ILUZIJA IDEALNIH ŽIVOTA

Iluziju idealnih života počinju utiskivati u naš um i među naše osjećaje dok smo još djeca. „Uči sine, da ne moraš raditi.” O koje li iluzije. Učiti uopće nije lako … Kako je to govorio jedan moj fakultetski profesor: „Učenje je najviši i najteži oblik askeze.” I onda, ako si stvarno naučio, itekako ćeš poslije raditi. Takozvano „Pareto” pravilo iz poslovnog svijeta govori kako unutar jedne firme ili organizacije 20% marljivih i stručnih uposlenika obavlja 80% posla. Nadalje, ponovno među tih 20% postoji krug još marljivijih i stručnijih 20% koji obavljaju 80% od onih prethodnih 80% posla. Dakle, tko se za rano počeo truditi i marljivo raditi, vjerojatno će tako nastaviti kroz cijeli svoj život, zarađujući tako pošteno sebi plaću, ali i desecima drugih.

Netko opet, znajući da nije za knjige, igra na kartu sporta. Ganja loptu da ne mora učiti. Ali, u konačnici ni to nije baš lako. Kako to u jednom intervjuu iz vlastitog iskustva reče proslavljeni hrvatski boksač Željko Mavrović: „Sportom se divno baviti sat vremena dnevno, ali je zato užasno okrutno baviti se sportom pet sati dnevno.” Trčati i po kiši, i po žezi; poseban, nadasve neukusan režim prehrane; učestale ozlijede i operativni zahvati; nelojalna konkurencija koja koristi doping itd.

Netko opet, znajući unaprijed i da je ovo prvo i drugo teško, igra na kartu dobre veze kojom će se ubaciti u kakvu dobrostojeću državnu tvrtku. E baš će se na kraju usrećiti među 500 debila koji također u životu nisu htjeli nešto posebno ni učiti ni trčati ni raditi (naravno, s pokojim časnim izuzetkom). 😀

Svakako, da ne zaboravimo, danas ih veliki broj, a znajući da je sve prethodno posve besmisleno, odluči otići u Njemačku, zdravo pretpostavljajući da ako se već u životu mora rintati, nek’ se onda barem rinta za dobre pare. Međutim, nije ni ovo lako, osobito ne prvih nekoliko godina. Iz vlastitog iskustva, u tom početnom periodu se stigne sasvim blizu ludila, a poneko zatranda čak malo i preko toga…

U svom djelu „Izlazak iz tame”, američki franjevac i psiholog Benedict J. Groeschel o iluziji idealnih života kaže slijedeće:

“Postoji nevjerojatna neistina kojoj se u ovom našem, tehnološki razvijenom svijetu, podučava djecu, a to je kako većina ljudi ima veliku mogućnost proživjeti život bez razdoblja patnji ili boli, bez vremena tame. Ovu iluziju stvaraju mediji, osobito reklame (svijet sretnih svršetaka), obrazovanje, društveni običaji ljudi, ali i vjersko razmišljanje. … Ova neistina nije namjerna laž – zapravo je to sveopće negiranje stvarnosti. To nije prijevara koju treba osuditi, nego iluzija koju treba raspršiti.”

Otac Benedict naznačenu iluziju naziva i neurotičkim stoicizmom, suprotstavljajući njemu onaj istinski stoicizam koji unaprijed računa s tim da će prije ili kasnije stvari krenuti nizbrdo, slično kao što će i naš život prije ili kasnije okončati smrću. Ovdje se izgledno radi o jednom nemalom paradoksu koji nalaže da u životu najmanje pate oni ljudi koji računaju s tim da će patiti, dok na koncu najviše pate upravo oni koji su prethodno bili sve učinili kako bi u životu izbjegli svaku ozbiljniju bol i patnju.

Stoga i za onu neku vlastitu orijentaciju, bilo profesionalnu ili osobnu, treba znati da je ono pitanje „što je lakše” ne samo pogrešno već čak i pogubno. Pravo pitanje glasi: „Tko sam ja i što je moje poslanje na ovome svijetu”? I na tom putu će svakako biti neugodnosti i prepreka, ali zato tu već većinski govorimo o jednom smislenom i ugodnom trpljenju od kojeg ćemo se na kraju osjećati sasvim dobro i zadovoljno.

U Sarajevu, 14. 12. 2019.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Tarapong Pattamachaiyant

IZNENADA MILIJUNAŠ

Vjerujem da je već svatko tko se aktivno služi elektronskom poštom do sada dobio barem jedanput onu famoznu poruku kako mu je tamo negdje, najčešće u Africi, u prometu poginuo bliski rođak za kojeg doduše nikad nije čuo, ali koji mu je, gle iznenađenja, oporučio veliko bogatstvo, a sve mu to sad piše odvjetnik od toga navodnog rođaka. E ja sam danas već po peti ili šesti put dobio jedan takav mail, i čovjek mrtav ozbiljan tvrdi da sam u nasljedstvo dobio iznenađujućih 17.600.000$.

Oni koji su se bili zaletjeli tugaljivo priznaju da obično nakon prihvaćanja komunikacije s navodnim odvjetnikom slijede daljnje instrukcije. Najčešće vam kažu da je potrebno uplatiti 5-6 tauzenki dolara nekakve kotizacije za transfer novca, te da će vam svo vaše bogatstvo biti uplaćeno na račun čim vi uplatite kotizaciju. Neki su čak to i uplaćivali, i naravno više nikad nisu uspjeli čuti,  a ni vidjeti nit’ svoje bogato nasljedstvo nit’ kotizaciju, a ni samog odvjetnika. No, postoje i oni koji su se još više zaletjeli, pa prihvatili poziv da odu u Afriku, valjda kako bi se malo bolje upoznali s likom i djelom dobrohotnog preminulog rođaka. Isti bi zatim bili oteti, a za njihovo puštanje se od obitelji tražio ozbiljan novac.

Sve navedeno nije ništa drugo nego psihopatija na djelu. Kako to u svojem najnovijem djelu „Okruženi psihopatima” piše švedski autor Thomas Erikson, psihopat nije netko tko vas nužno želi ubiti ili fizički ozlijediti, jer nisu svi psihopati isti kao što to nije ni sama psihopatija. Puno češće u praksi, psihopat je netko tko vas na ovaj ili onaj način želi iskoristiti. Kako ni sami nemaju normalnu strukturu ličnosti, tako ni druge ljude ne mogu percipirati na normalni ljudski način. Vi za njih niste osoba sa svojim osjećanjima i kvalitetama. Niste netko tko je vrijedan sućuti i poštovanja. Ne, vi ste jednostavno u njihovim očima sredstvo do cilja, krava muzara ili škrabica s novcem. Dakle, njihovi interesi prema vama mogu biti vrlo različiti. Nekad je to – kako već rekosmo – novac, nekad vaše tijelo, a nekad čak i puno manje od svega prethodnog. Recimo, ukoliko ste utjecajna osoba, nekad samo žele da ih upoznate s nekim drugim ljudima koji im trebaju ili da im sredite već neku vezu ili posao. Nekad je to čak i član vlastite obitelji koji vas sve skupa prevesla oko obiteljskog nasljedstva. Uglavnom, kad dobiju što su htjeli, tad obično bez traga nestaju. Jer psihopati ne poznaju koncept odanosti, duga i sjećanja, slično kao što ne razmišljaju puno niti o budućnosti kao ni o mogućim posljedicama svojih današnjih čina. Oni žive ovdje i sada, ali ne na način zdravog i svjesnog prezentizma, nego na način impulzivnog podčinjavanja svojim vlastitim nagonima.

Erikson dalje ističe kako psihopati puno češće uspijevaju ostvariti svoje namisli nego što ne uspijevaju. Što ih čini toliko uspješnima? Jednostavno, to su vaše vlastite slabosti. Oni ih znaju nanjušiti, a također znaju kako ih onda okrenuti protiv vas. Vidjeli smo na početku teksta kako počesto igraju na kartu pohlepe. Premda vas u onom slučaju s mailovima osobno ne poznaju, oni ih šalju velikom broju ljudi i tragaju među njima za pohlepnom osobom koju će iskoristiti na temelju njihove vlastite pohlepe. Ljudi slabi na novac toliko mogu obnevidjeti na spominjanje bogatog nasljedstva da jednostavno u potpunosti potisnu sve razumske kočnice i filtere. Nije važno što nikad nisu čuli za tog rođaka, a kamoli da su s njim pričali. Nije važno što osobno ne poznaju navodnog revnog odvjetnika. Nije važno ni to što im ovaj osim toga kratkog maila nije predočio nikakav drugi opipljiv dokaz. Jednostavno, vlastita pohlepa ih je smekšala i učinila lakom metom za iskoristiti.

Što se tiče onih svakodnevnih i stvarnih ljudskih kontakata, Erikson ističe da se psihopati najčešće koriste s dvije slijedeće metode, tj. slabosti. Traže slabe i uplašene ljude kojima će izigravati oslonac ili traže tašte ljude koje će smekšati ulagivanjem i tobožnjim ugađanjem njihovoj velikoj taštini. Jednostavno, pred slabima će izigravati snažne autoritete, a pred jakima će glumiti servilnost, oduševljenost i podčinjenost. Rezultat je u svakom slučaju isti, jer oni iza sebe uvijek ostavljaju nezamislivu štetu i kaos.

I na kraju, kako se zaštiti od njih? Za Eriksona nema nikakve sumnje, to je moguće samo jačanjem vlastite osobne strukture, a to se opet može učiniti samo pomoću prepoznavanja i nadziranja vlastitih slabosti. Kako se ono kaže, „lanac je u konačnici jak koliko i njegova najslabija karika”. Zrela i samouvjerena osoba nikad neće pasti ni na pretjerane komplimente niti na prosipanje nečijeg usiljenog autoriteta. Ono, sam znaš da i nisi toliko super koliko ti ovaj veli da jesi, a znaš i u onom drugom slučaju da nisi sad neki vele idiot da bi te netko morao vodati za ručicu i izigravati pred tobom tatu ili mamu. U svakom slučaju, opreza nikad dosta, jer psihopati su ozbiljan i učestao društveni problem. Već prema različitim procjenama, radi se od 1-6% sveukupnog stanovništva, pri čemu im se broj umnaža kako se ide prema gornjem društvenom sloju, jer psihopati dokazano obožavaju poslove i pozicije koji garantiraju dosta novca, društvenog utjecaja i moći.

U Sarajevu, 6. XII. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Alexandr Yuchynskyi

JOHARI PROZOR I VAŽNOST TRANSPARENTNE KOMUNIKACIJE

Johari prozor je psihološki model koji se koristi za prikaz različitih načina međuljudske komunikacije. Neobično ime mu dolazi od kombinacije imena njegovih tvoraca, američkih psihologa Josepha Lufta i Harringtona Inghama koji su ga razvili 50-tih godina XX. st. na Kalifornijskom sveučilištu. Model po sebi govori u prilog jedne transparentne komunikacije gdje su sugovornici iskreni te svjesni jedni drugih.

Pogledajmo malo…

Četiri kvadrata na slici uprisutnjuju stanje i poziciju informacija unutar svijesti nekog ljudskog subjekta.

Gornji lijevi kvadrat se naziva otvoreno područje ili arena. Arena obuhvaća informacije i znanja koja nas se osobno tiču, a koja su dobro znana i nama, i drugima. Stoga bi prema naznačenom modelu bilo dobro da se ovo područje tijekom života širi, s tim da se ono niti može niti treba širiti u nedogled. Vidjet ćemo nadalje i zašto…

Ispod „arene” je situirano skriveno područje ili „fasada”. Ovdje pripadaju sve one stvari o nama koje su nama poznate, ali ne i drugima. Naravno, odmah ćemo pomisliti na delikatne tajne i neugodne istine koje grčevito čuvamo i skrivamo samo za sebe, no to i ne mora uvijek tako biti. „Fasada” obuhvaća i puno toga što ne smatramo tajnom, ali svejedno mislimo da ne moraju i svi ostali o tome podrobnije znati. Jednostavno, pristojni ljudi ne maltretiraju svoje sugovornike svim mogućim detaljima iz vlastitog života, tako da se u konačnici fasada i može rasteretiti u pravcu „arene”, ali i ne mora ako to po sebi nije nužno.

Stižemo i moguće do najintrigantnijeg kvadrata u Johari prozoru, a to je „slijepa točka”. Ovdje se radi o stvarima koje drugi ljudi znaju o nama, a mi sami ne znamo. Kako je to uopće moguće? Reklo bi se vrlo jednostavno. U slijepu točku spadaju, recimo, već neki specifični izrazi koje u razgovoru često koristimo, a da toga uopće nismo svjesni. Dakle, imamo poštapalice, grimase, specifičan ritam i ton… a sve to bolje opažaju drugi nego mi sami, i jedini način da to saznamo jest u vidu povratne informacije. Sve nas ovo može itekako iznenaditi, ponekad i šokirati ili čak i uvrijediti, ali to je jedini način da saznamo neke važne stvari o nama samima. Bude tu svakako i drugih stvari. Tako, neki ljudi misle da su strašno zanimljivi sugovornici i uopće ne osjećaju da satraše sve oko sebe. Neki su opet indiskretni, neki vulgarni, neki nerazgovjetni, neki opet ne zavezuju, neki vole da iznose neistine i neprovjerene informacije, neki su opet prezatvoreni, neki opet ne uviđaju da nije drugima uvijek zanimljivo ono što njima samima jest, i stoga je svima njima prijeko potrebna i poneka nezgodna povratna informacija u životu. Premda to zna zaboljeti, istovremeno treba znati da je to pravi blagoslov, jer iskrena povratna informacija je u nekim slučajevima, vidimo, jedini način da steknemo kontrolu nad onim jednim nepoznatim dijelom samih sebe. Ali isto tako, ne bojmo se nikada i drugima pružati takve prijeko potrebne povratne informacije. Ono, mi često očekujemo da ljudi sami shvate neke stvari, ali eto vidimo kako u svakom od nas postoji područje nad kojim nemamo skoro nikakve kontrole i gdje nam je nužno potrebna pomoć drugih. Na kraju, naravno, ovakve povratne informacije mogu ići i u jednom posve pozitivnom smjeru. Recimo, osobe niskog samopouzdanja su sklone sebe doživljavati dosadnima, nepotrebnima i manje vrijednima pa čak i ako to nisu. Stoga ih je itekako važno i potrebno ohrabrivati i davati im kroz razgovor jedan pozitivan feedback.

Na koncu ulazimo u pravu zonu sumraka, u crni kvadrant – NEPOZNATO. To je ono što postoji u nama i o nama, a da pri tome niti sami to znamo, niti drugi znaju. Dakle, ovdje se susrećemo sa zamračenim područjem nesvjesnih i potisnutih sadržaja koji izbijaju na površinu samo pod velikim pritiskom. To su najčešće vrlo uznemirujući sadržaji, ali bude i onih pozitivnih. Na primjer, netko tek pod velikim pritiskom sazna koliko je zapravo strpljiv i jak, kao što netko, nažalost, tek pod velikim pritiskom sazna koliko je zapravo u sebi agresivan i iracionalan. Međutim, i u takvom slučaju će nam na kraju opet biti potrebni drugi ljudi i njihove zlata vrijedne povratne informacije kako bi uzmogli sami sebe na adekvatan način shvatiti i prihvatiti.

Umjesto zaključka, na samom kraju ćemo reći kako nam Johari prozor itekako može pomoći da shvatimo da je pravi prijatelj samo onaj koji nam, osim mnoštva lijepih stvari, ponekad zna reći i ponešto strašno o nama… Strašno, ali spasonosno!

U Sarajevu, 24. XI. 2019.

M. B.

 

Izvor: Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima: Kako izbjeći da vas iskoriste, Znanje d.o.o., Zagreb, 2019.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15

KOLIKO SVAĐE JE PREVIŠE?

Samoljublje se nikad nije uzimalo kao mjera ljubavi, bez obzira o kojem se moralnom sustavu pri tome govorilo. Naprotiv, prava ljubav kao da je oduvijek tragala za drugim i drugačijim. Međutim, ta „drugost” i „drugačijost” istovremeno predstavljaju i nemali izvor nerazumijevanja i neslaganja među bliskim osobama. Ovim nam se na kraju pokušava reći da su ljudske ljubavi u stvarnosti puno češće dramatične nego što su idilične i romantične, premda su idila i romantika u posljednjih pedesetak godina definitivno više na cijeni. U stvari, to su bile oduvijek, ali u zadnjih pola stoljeća su postale skoro pa ultimativnim zahtjevom, jer su nekako u međuvremenu stasale skoro cijele dvije generacije (x i y) koje su prvenstveno naučene da uživaju, ali ne i da žive. U tom smislu, američki stručnjak za veze dr. Harville Hendrix reče kako oni tamo u posljednjih pola stoljeća imaju stopu razvoda od čak 60% jer su ljudi počeli misliti kako sukob znači da ste u braku s pogrešnom osobom. A bračni sukob je u određenoj mjeri po istom autoru neminovan, jer se mi uvijek vjenčajemo s nekim s ciljem da okončamo vlastito djetinjstvo. I tu izgleda nikom nema bježanja, jer prema Hendrixu u vezi smo rođeni, u vezi smo povrijeđeni, i zato samo u vezi možemo biti i izliječeni.

I mnogi drugi autori pored Hendixa danas smatraju kako su određeni sukobi u vezi i braku ne samo neminovni nego i korisni. No, isto tako znamo da neki brakovi izgledaju doslovno poput bojnog polja, te da bi izgledno bilo vrlo humano okončati ih. Stoga se ovdje pitamo gdje je granica? Koliko svađe je među bliskim ljudima nužno, koliko dopušteno, a koliko već previše? Na ovo pitanje uopće nije lako odgovoriti, premda su ga neki autori pokušali definirati s tvrdnjom da četrdeset dana svađe na godinu predstavlja gornju granicu dopuštenog svađanja unutar jednog zdravog bračnog odnosa. Međutim, mnogi se ne slažu sa ovakvom procjenom jer količina svađe među supružnicima ne ovisi samo o njihovim objektivnim problemima nego i o mentalitetu pojedinog naroda, kao i o temperamentu pojedinca. Npr., svi već znamo za poprilično realne stereotipe o temperamentnim južnjacima kao i o hladnim, smirenim sjevernjacima.

Stoga današnji psiholozi i stručnjaci za veze uobičajeno procjenjuju da ono „previše” i ne ovisi zapravo o kvantiteti, nego o kvaliteti svađe, a pri tome se sljedeće dvije tendencije čine osobito opasnima:

  1. Mnoštvo uvreda, psovki i pogrda na osobnoj razini svakako neće doprinijeti konstruktivnosti međusupružničke svađe. Odnosno, zdrava prepirka među supružnicima ili partnerima u vezi bi se uvijek trebala odvijati u okvirima nenasilne komunikacije, a ista bi se dala opisati kao odlučna osuda grijeha, ali ne i grešnika. Ovo bi otprilike značilo, slobodno prokažite ono što vas smeta i vrijeđa, ali nemojte napadati osobno. Jer osoba je nešto osjetljivo i uvijek će se grčevito braniti kad je napadnuta, pa čak i ako je opravdano napadnuta. Dakle, ovdje bi svaki problem trebalo prvenstveno izreći kao svoj problem, jer on u suštini i jest naš problem, nešto što nas osobno pogađa i potresa, a druga strana bi se tek naknadno trebala sama prepoznati u svemu tome.
  2. Žustre, učestale, ali površne svađe kojima se ništa ne rješava. Ovo izgledno i jest opis najčešće i najuobičajenije međusupružničke svađe. To je nekakvo „prolijevanje zle krvi”, davanje oduška nagomilanim emocijama; tu se sve ono što nas tišti drugoj strani sasipa u lice, ali obično s tim i staje te se uskoro sve iznova ponavlja. Ovome nasuprot, ako neki problem već postoji, na njemu bi se trebalo raditi sve dok isti ne bude i riješen. Na ovaj način se kvaliteta veze znatno poboljšava i to ne samo zato što je jedan problem riješen nego zato i što supružnici na ovaj način stječu svijest i samopouzdanje da će i ubuduće moći svladavati sve prepreke koje budu pred njima.

U Sarajevu 16. XI. 2019.

M. B.

 

Izvori:

– Harville HENDRIX, Kako dobiti ljubav koju želite : Vodič za parove, Mozaik knjiga, Zagreb, 2010.

– dr. Harville HENDRIX, Helen LAKELLY HUNT, Kako primati ljubav. Prihvatite ljubav i preobrazite vezu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.

– https://www.glamour.com/story/how-much-fighting-is-too-much-in-a-relationship (Stanje: 15. 11. 2019).

-https://www.psychologytoday.com/intl/blog/life-smarts/201908/the-good-news-about-fighting-romantic-partner (Stanje:15. 11. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Antonio Guillem

Exit mobile version