Autor: Mario Bernadić

EMANCIPACIJA U RALJAMA KARANTENE

Poznata relativistička floskula tvrdi da je sve relativno, pa onda se obično takvima uzvrati ono – ako je već sve relativno, onda je relativno i to da je „sve relativno”. Uglavnom, da ne kompliciramo previše, čini se kako je sudbina svakog relativiste da na kraju postane svojom vlastitom žrtvom.

Nešto slično ovih dana opažamo i sa samim zapadnim društvom. Nekako se ispostavilo da društvo u kojem sve ima svoju cijenu i rok trajanja, na kraju i samo ima svoju cijenu i rok trajanja.

Naprosto je nevjerojatno kako se to društvo pred prijetnjom koronavirusa u ekspresno kratkom roku odreklo svih svojih velikih ideala i vrijednosti. Zadnjih pola stoljeća su nas svakodnevno bombardirali s dječjim pravima, i onda odjednom: „Ajd, djeco mrš svi u karantenu!” Sa ovim svakako ne pokušavam paušalno relativizirati opasnost od spomenutog virusa, nego dovesti u pitanje naznačenu mjeru. Dugotrajan boravak u zatvorenom prostoru je katastrofalan za naš imunološki sustav koji nam je baš sad najpotrebniji, a o psihološkim posljedicama duge izolacije da i ne govorimo. Amerikanci su još šezdesetih godina prošlog stoljeća radili jedan izolacijski eksperiment, sa svrhom simuliranja života u budućim svemirskim misijama. Konkretno, radilo se o simulaciji buduće misije na Marsu, pri čemu se pokušalo napraviti biološki samoodrživu nastambu, s vlastitom florom i mikroklimom. Na kraju, eksperiment i nije dugo potrajao pošto su se ljudi u nastambi nakon svega petnaestak dana počeli opasno svađati, pa čak i fizički sukobljavati. Ljudi u suštini toliko loše podnose izolaciju da je tek rijetki među nama nesmetano mogu podnositi na duže staze.

No tjeranje živahne djece u dugu izolaciju i nije jedina nepopularna mjera ovih dana. Obustavlja se ekonomija, trgovina, društveni i kulturni život, sportske aktivnosti, dakle sve ono što se donedavno smatralo stupovima Zapadnog društva. Opet ponavljam, nije mi nakana podcijeniti samu koronu, nego istaknuti i ovu drugu opasnost sabotiranja uobičajenog načina života.

Naravno da onda nije dugo trebalo da se u svezi ovoga ne jave i vječito depresivno-maštoviti teoretičari zavjere: „Vještački generirana kriza, uvod u ultimativni totalitarizam i posvemašnju kontrolu čovjeka, i sl.”

Međutim, ja osobno radije na sve ovo gledam pod jednim drugim vidom, vidom posvemašnjeg straha za goli život, i čini mi se da se upravo to sad događa Zapadu, a i mi smo sami tu već negdje. Zapad je što službeno – što neslužbeno već odavno raskrstio s transcendentalnim korektivima (vječnim istinama), kao i općenito s vječnošću. A kad se s tim raskrsti, čovjeku i ne preostaje puno više od golog života. I zato, na kraju onda uopće i nije potrebna neka ekstra velika opasnost ili kriza da bi se čovjek odrekao svega, pa čak i onih dojučerašnjih svjetovnih ideala i vrijednosti u koje je vjerovao, kako bi spasio ono jedino što preostaje tom istom obezduševljenom čovjeku: GOLI ŽIVOT! Zabarikadiran u vlastitom stanu, uz nekoliko paleta hrane i toaletnog papira … pa zar je to sve što je preostalo od emancipiranog čovjeka?

U Sarajevu 29. III. 2020.

M. B.

Izvor (foto): ©Marcin Maslowski|Dreamstime.com

JE LI ISKRENOST SAMO DRUGI NAZIV ZA DOBROTU?

Lažna dobrota, slično kao i lažna skromnost ima tu osobinu da nešto iščekuje zauzvrat, a da se pri tome ne izjašnjava otvoreno o tome. Lažna dobrota u većini slučajeva nije zlonamjerna, nego se jednostavno bazira na nekim krivim pretpostavkama o ljudima i životu. Mogli bismo ih nabrojiti barem dvije:

1) (Pre)optimistično uvjerenje da su svi ljudi manje-više dobri, te da će nam znati uzvratiti za našu dobrotu, čak ako im to jasno i ne iskažemo.

2) Nerealno uvjerenje da će ljudi uvijek biti u stanju čuti beščujne zahtjeve našeg srca, i adekvatno nam uzvratiti za učinjeno, pa čak i ako pri tome nisu posve dobri.

Istina je da postoji nemal’ broj moralno izgrađenih i časnih ljudi koji itekako znaju prepoznati tuđe zalaganje i dobrotu, i uzvratiti onda, pa čak i ako se to od njih otvoreno ne potražuje. Također je istina da postoje i oni ljudi koji imaju tu sposobnost i moć da čuju tihe, neizrečene zahtjeve našeg srca, te da im onda i udovolje. Međutim, vrlo je izgledno da ćemo svi mi češće kroz život susretati ljude one treće vrste koji ne vide, ne čuju … ili se prave da ne vide i ne čuju … iskoriste, zloiskoriste, pobjegnu, nestanu … prave se ludi … ili čak lako prelaze u napad, pa još nas na kraju prave ludima … problem im je reći i jedno obično „hvala”. To nerijetko mogu biti i osobe iz naše neposredne blizine. Ne samo radne kolege i prijatelji, nego čak i ukućani. Postoji i ona, tako da kažemo, četvrta vrsta ljudi. Po sebi su dobrohotni, i vrlo moguće da bi rado zahvalili i uzvratili. No, počesto su rasijani i nedostaje im fokusa, tako kad ih jednom na kraju upozorite da su nešto prema vama mašili i propustili, iskreno će se ispričati i nadoknaditi propušteno.

Pretjeranim obzirima kulturološki uvjetovana lažna dobrota

Sjećam se dobro da me jednom u djetinjstvu bilo dobro isteglilo za uho, opalilo šamar ili što već, nakon što smo se vratili kući iz gostiju kod kojih sam se drzn’o reći domaćinima da sam gladan, a valjda se radilo o nekakvom „kava-rakija-sok” sijelu, na kojem večera nije bila predviđena. Dakle, majka me zatim uz minimalnu primjenu sredstava prisile bila dodatno naribala da je to što sam učinio bilo jako, jako nepristojno. Danas, kad sve to pogledam s distance, čini mi se kako kod nas uvijek na kraju izostane taj neki odgoj po mjeri. Jer ovdje, kao što se neke ne uči nikakvim obzirima, tako se one druge uči pretjeranim obzirima. Na koncu obično nastradaju i jedni i drugi; oni prvi jer su banda, oni drugi jer su predobri, ili barem tako vjeruju.

„American way”

Surađujući prije koju godinu s jednom američkom organizacijom na nekakvom međureligijsko-mirovnom projektu nemalo se unezgodih dobivši od njih prijedlog ugovora o djelu. Naime, već sam  se bio zbunio kad su mi uopće spomenuli taj nekakav prijedlog ugovora, jer ovdje inače kad radiš, bilo s našima ili Europljanima, serviraju ti gotov formular, pa uzmi ili ostavi. Dakle, ja oprezno izvadih iz preporučene kuverte taj nekakav tajanstveni dokument, kad tamo na početku, odmah iza mojih osnovnih podataka piše da napišem koliki honorar smatram da bi od njih trebao dobiti? Dakle, malo je reći: totalna blokada. Kako ću napisati svoju cijenu, ili barem ono što mislim da je moja cijena? Jer kako rekoh maloprije, jelte, nisu me moji bili odgojili da puno izvoljevam. I tako ja dobar, čak predobar sav … na kraju napisah da ne očekujem nikakav honorar. Istini za volju, nisu ni zahtijevali u svemu tome puno od mene, pa sam na kraju uz to rekao i ono kako sam u ratu ponjupao puno američkih  lounch paketa, pa eto, mali znak zahvalnosti s moje strane… Sjećam se dobro da me je uz ono što me je već bilo stid, bilo još i dodatno stid razmišljajući o tome što li će još ovi neki drugi s projekta za sebe tražiti. Jer znao sam da tu ima par baš nezajažljivih ljudi, kojima doslovno nikad dosta. Naredne godine, novi krug projekta … tad sam se već bio usudio napisati nekakvu cijenu, premda sam u sebi smatrao da ja zapravo vrijedim više. Treće godine sam već nadošao dotle da napišem koliko stvarno mislim da vrijedim, i tog stava se mislim držati i u buduće, pri tome svakako ne pokušavajući sebi na pijaćarski način preuveličavati cijenu, pa da je onda oni moraju s podsmijehom obarati. Premda se Amerikanci zapravo u takvim situacijama uopće ne uzbuđuju. Ako im već „odalamite” nekakvu nerealnu cijenu, oni će vam smireno reći: „Možemo Vam maksimalno ponuditi toliko i toliko”, pa uzmi ili ostavi…

Sasvim prirodna stvar

Svaka akcija u prirodi podrazumijeva adekvatnu reakciju, kao što svako pitanje traži odgovarajući odgovor. To je jednostavno nešto u samoj prirodi stvari. Čovjek ima pravo izricati na glas svoje zahtjeve upravo zato što ih ima, i jer oni postoje. Naravno, zahtjevi ne moraju uvijek biti materijalne prirode, ali zahtjevi će u svakom slučaju uvijek postojati. Netko očekuje dar, netko protuuslugu; ponetko očekuje samo to da vas zarazi svojom dobrotom, te da i sami postanete bolji, a nekom je dosta i najobičnije „hvala”.

Koje su posljedice onih neizrečenih zahtjeva-pratioca naše dobrote? Neki ljudi tako čekaju, čekaju i očekuju … i na kraju eksplodiraju. I to druga strana na koncu uopće neće moći ni doživjeti kao dobrotu. Nešto u stilu: „Ja mislio on dobar čovjek … ma kakvi dobar, sad je pokazao svoje pravo lice.” Što je najčudnije, nezahvalnik će pri tome najvjerojatnije i biti u pravu, jer ukoliko se ponašate kao bezuvjetno dobri, drugi će vas imati pravo takvima i poimati. Stoga, ukoliko zapravo nikad niste ni mislili biti ono baš skroz bezuvjetno dobri, onda bolje na vrijeme iznesite svoje uvjete i zahtjeve. Tek tad sve paše, i sve biva jasno.

U težim slučajevima, jedna, tako da kažemo, godinama življena lažna bezuvjetna dobrota može okončati sveopćim razočarenjem, apatijom i depresijom. I ovdje se opet pitamo, je li i ovdje na djelu jedan nepravedno iznevjereni pravednik ili tek još jedna lažna dobrica koja je konačno pokazala svoje pravo lice? Jednostavno, ako već stvarno mislite biti dobri, onda razmišljajte u kategorijama iskrenosti i transparentnosti.

U Sarajevu, 14. III. 2020.

M. B.

Izvor (foto): ©Andrii Zorii|Dreamstime.com;

PANIKA

Panika (grč. πανιϰός) etimološki označava nešto što pripada starogrčkom bogu Panu. Inače, ovaj osebujni bog prirode, divljine, šume, lova i pastira je uz boga vatre i vulkana Hefesta bio jedini ružni među grčkim bogovima. Zapravo, bio je toliko ružan da je svojim grdnim likom izazivao strah i užas gdje god bi se pojavio, kako među samim ljudima tako i među nadljudskim bićima. Mit ga je prikazivao kao krznom posve obrasla muškarca s jarećim nogama, papcima, repom, bradom, ušima i rogovima. U svakom slučaju bio je dovoljno zastrašujuće ružan da u kasnijem kršćanskom periodu posluži kao slika vraga, o čijem izvanjskom izgledu Biblija zapravo ništa ni ne govori. Pan je tako na kraju ispao poprilično zlosretan lik. Mit ga prikazuje većinom kao pozitivnog i zaštitničkog lika; uz to čak i kao najboljeg svirača i plesača među grčkim bogovima. No, bučno i uznemirujuće glasanje, kao i divlja, neobuzdana seksualna strast, uz prije spomenut grozan izgled su ga stalno dovodile na loš glas – u stvari neizmjerno lošiji nego što je on to po sebi zasluživao.

Iz potonjeg vidimo da u samu srž fenomena panike spada da je to nekakav preuveličan i neopravdan strah.

U psihologiji, panika naznačuje snažan strah, praćen dišnim poteškoćama, lupanjem srca i drhtanjem. Tu se kaže da panika nastaje zbog stvarne ili zamišljene opasnosti, te da se brzo prenosi na sve prisutne ljude, što na kraju počesto dovodi do iracionalnoga ponašanja. Zbog te svoje svojevrsne „zarazne” prirode, panika predstavlja i sociološki fenomen.

Paniku se također spominje i u ekonomiji, kao iznenadan i raširen strah od pada burzovnih vrijednosti i sloma financijskih tržišta. Ekonomska panika je obično uzrokovana vijestima o potencijalnim negativnim kretanjima, a rezultira masovnim povlačenjem bankovnih depozita, nekontroliranom rasprodajom dionica i valuta, što na kraju dovodi do znatno veće ekonomske krize, nego što je to ona izvorna vijest o potencijalnim negativnim kretanjima po sebi predviđala.

Slično možemo primijetiti i u svezi aktualne „korona” krize, a što ujedno predstavlja i izravni razlog pisanja ovog teksta. Razuman čovjek bi se već sada mogao upitati: Što je opasnije? Sama korona, ili masovni strah od korone … uz sumanuto pražnjenje polica apoteka i tržnih centara, kao i panično bježanje od svakoga tko se iole ozbiljnije zakašlje?

Premda ne poimenično, paniku, kao i njezine razorne posljedice se spominje i u svetim knjigama. Govoreći o znakovima posljednjih vremena, Isus između ostalog kaže da će ljudi u to vrijeme izdisati od samog straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu (usp. Lk 21,26). Stoga na kraju i naglašavamo: Sama panika je uvijek opasnija od uzroka svoga nastanka, i da, vrlo je zarazna. Zato se ne dajte zaraziti!

U Sarajevu, 12.III.2020.

M.B.

Izvori:

– https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46427;

– https://en.wikipedia.org/wiki/Pan_(god);

Izvor (foto): ©Tero Vesalainen – Dreamstime.com;

ZAŠTO LJUDI DANAS U TOLIKOJ MJERI SKRIVAJU SVOJE EMOCIJE?

„Jesi li ok?” „Hvala na pitanju, dobro sam…” Tendencije ka poricanju, povlačenju i samoizolaciji uobičajene su kao reakcija na duboku emocionalnu bol. Zapravo, što je neka osoba postala tiša nego li uobičajeno, to je veća šansa da je iz nekog razloga duboko povrijeđena. Šutnjom i poricanjem takvi ljudi kao da poručuju: „Dovoljno sam već povrijeđen/a, ne želim riskirati da me ti sad još više povrijediš!”

U zavisnosti od osobe do osobe, naravno da postoje i neke druge strategije prikrivanja stvarnih emocija. Tako, neki postaju neuredni i općenito nezainteresirani, drugi opet bivaju hiperaktivni i brbljavi (kako ne bi morali misliti o stvarnom problemu), a treći pak pribjegavaju agresivnosti kao oprobanom prapovijesnom receptu. Posljednja strategija je osobito zanimljiva, jer ona izgleda kao nekakva emocija. Ona to doduše i jest, ali u navedenom slučaju se najčešće javlja kao neadekvatna, neproporcionalna i neodmjerena emocija koja u suštini ništa ne rješava, barem ne za trajno. I tako, na kraju izgleda da je povrijeđenoj osobi najteže iskazati ono što i kako jest: „Povrijeđen sam zbog toga i toga, i sad se osjećam tako i tako…”. Zato se pitamo koji su uzroci i razlozi jednog ovakvog učestalog emocionalnog prikrivanja kod ljudi?

Djetinjstvo čovjeka i djetinjstvo čovječanstva

Uzroke prikrivanja emocija bi već trebalo potražiti u našem djetinjstvu. Svi znamo za ono „Ajd, ne cmizdri više” ili „Plačko jedan plačljivi”. Pri tome se ovakvim neslavnim nazivima obično više časti dječake, potičući ih valjda tako da izrastaju u ponosne muževne pojedince. S druge strane, curice se više naslušaju onoga „Preosjetljiva si” ili „Hipersenzibilna”. Epilog je vrlo sličan, jer na kraju, vidimo, svi imaju razloga ponešto za sakriti. Roditeljska i nastavnička upozorenja se kroz djetinjstvo djece ne tiču samo navedenih snuždenih emocija i raspoloženja, nego i onih pozitivnih. Svi znamo da djeca pokatkad stvarno znaju pretjerati sa iskazivanjem vlastitog raspoloženja i radosti, pa se onda kaže „Smiri se!”, „Smanji doživljaj” ili ono „Dosta te više”. Kroz sve to mi polako ali sigurno učimo da su naše emocije nešto poprilično opterećujuće za našu bližu okolinu, pa ih stoga počinjemo skrivati ili iskazivati na nekakav posredan, indirektan način. Jednostavno, na koncu se počinjemo pribojavati da pred drugima ne ispadnemo djetinjasti, dosadni, naporni, napadni, suvišni, nepristojni, glupi… Glede ovoga se valjda kroz život na kraju svi manje ili više preračunamo. Razumna osuda pretjeranih infantilnih, a uz to često i manipulativnih emocija ne znači ujedno osudu i bilo koje druge emocije. Normalno je normalno, samim tim i poželjno, a to se u konačnici odnosi i na same emocije.

No, čak i prije samog djetinjstva, psiholozi kažu da razloge emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u zajedničkoj dalekoj prošlosti ljudske vrste. Strategije bijega, smrzavanja (ukočenosti) i odvajanja su duboko utkane u našem biću i aktiviraju se kad god osjetimo opasnost. A kako to ističe američki klinički psiholog Leon Seltzer, mi ljudi smo kao vrsta jako ožičeni (misleći na opseg i složenost nervnog sustava), tako da nam uopće ne treba puno izvanjskih poticaja da bismo se osjetili ugroženima.

Treći razlog emocionalnog prikrivanja treba tražiti i u suvremenoj kulturi koja ponovno pokušava nametnuti jedan svojevrsni stoički mentalitet. Ono, u modi je biti „cool” i slično tome „chill”, što suštinski znači „biti svoj” i posve ravnodušan prema svim izvanjskim izvorima živciranja. Međutim, mi se i dalje itekako živciramo, ali isto tako, i dalje glumimo da se ne živciramo. I to može skupa zajedno ići dotle dok stvarno ne uzvjerujemo da smo naprosto nevjerojatno cool, premda se iznutra žderemo, pa možda čak uz to, da se uz obilje medikamenata koliko-toliko pokušavamo održati u normali.

Emocionalna bića

Na kraju, htjeli mi to priznati ili ne, mi ljudi smo duboko emocionalna bića, i sudeći prema različitim psihološkim istraživanjima, puno smo više emocionalna, nego što smo uz to i ona intelektualna bića. Prema prije spomenutom psihologu Seltzeru, to jednostavno moramo prihvatiti, kao i činjenicu da naše emocije imaju pravo na život, jer gušenjem istih s vremenom ćemo samo upasti u još dublje probleme.

Seltzer također ističe da prije nego što sebi konačno nađemo osobu koja će nas savršeno razumjeti i utješiti, sami sebi trebamo biti ta osoba. Ovdje se susrećemo s vrlo važnom informacijom, jer naša učestala reakcija na emocionalnu povrijeđenost jest nekakva racionalizacija. Ono, pokušavamo shvatiti što se i kako dogodilo, tko je kriv, smišljajući pri tome sebi obranu, i tako… Sve ovo itekako može biti od pomoći našem razumu, ali ne i našim emocijama, jer emocija je, tako da kažemo, entitet kojem pametarenje ništa ne znači; ona jednostavno sebi traži ono što je i ona sama – srodnu i adekvatnu emociju. Dakle, kad si povrijeđen, trebaju ti razumijevanje i utjeha, a prije nego li se to dogodi po nekomu izvana, budi sam sebi osoba koju razumiješ i koju želiš utješiti i oraspoložiti. Ovo, da sami sebi potiho izgovaramo riječi razumijevanja i utjehe – na prvu može zvučati jako smiješno. Ali baš zato na koncu i patimo, jer se uvijek sjetimo pokrpati razum, ali ne i one naše tako osjetljive i ranjive emocije.

U Sarajevu, 7. III. 2020.

M.B.

Izvori:

Izvor (foto): ©Kiosea39 –Dreamstime.com

ZAŠTO TOLIKO VOLIMO MISTERIJE I TRILERE?

Trileri i misterije predstavljaju drugi najpopularniji književni žanr. Rješavanje kompliciranih zločina, razotkrivanje nečijih mračnih obiteljskih tajni, odgonetanje podrijetla zagonetnih predmeta, kao i rasvjetljavanje  čudnovatih pojava nas neupitno uzbuđuju i potiču na razmišljanje. No zašto baš sve ovo? Zar život nije već sam po sebi dovoljno zagonetan i izazovan? Nemamo li već svakodnevno dovoljan broj onih običnih prizemnih problema za uzbuđivanje i istraživanje? Dakako da imamo, pa onda valjda samim tim stižemo i do prvog razloga popularnosti misterija i trilera. Naš um se poslovično lakše fokusira i veže na ono izvanredno i posebno; za ono što odskače od svakodnevne rutine. Uzmimo za primjer aktualnu prijetnju koronavirusom. Bez imalo dvojbe mogli bismo konstatirati kako u životu postoji mnogo veća šansa da će te na kraju umrijeti od raka ili od posljedice kakve kardiovaskularne bolesti, jer od raka godišnje na svijetu oboli oko 11 milijuna ljudi, a umire njih oko 7, dok od onog drugog na Zapadu danas umire u prosjeku čak svaka treća osoba. No, kako znamo, društvo se oko ovoga i ne uzbuđuje previše. To je jednostavno dio naše stvarnosti i zato ga na kraju dođe ono kao nešto „normalno”. S druge strane, kad se pojavio egzotični virus iz daleke Kine, prešavši sa strašnog šišmiša na halapljivog kosookog gurmana … više ništa nije moglo zaustaviti opću paniku.

Tako se već iz prethodnog nameće jedan, moguće, vrlo važan zaključak: Bilo bi dobro u životu više pozornosti posvećivati svim onim prijetećim anomalijama iz domene „običnog” i „svakodnevnog”.

Homo ludens

Drugi razlog naše fascinacije trilerima i tajnama se otprilike nadovezuje na onaj prvi. Jedna izreka kaže da će ljudi uvijek više voljeti one koji ih zabavljaju od onih koji ih poučavaju, baš kao što se studenti gotovo redovito isključe istoga trena kad profesor kaže da će ovo što upravo govori trebati za ispit. Homo ludens – čovjek je igrač, tj. biće igre, a u naravi svake igre je to da je ona čovjeku ugodna, te da na koncu uglavnom ne služi ničemu drugom osim samoj ugodi. Začetnik naznačene ideje, nizozemski povjesničar i teoretičar kulture Johan Huizinga je još prije osamdesetak godina razmotrio ovu esencijalnu vezu igre i ljudske kulture općenito. Ne igraju se samo djeca. I odrasli imaju svoje igre, i to ne samo one sportske te intelektualne poput šaha, zagonetki i sl. Tu su i igre na sreću, ali i one ljubavne, a također i političke igre. Kad smo već kod politike, sintagma „političke igre” je valjda sama po sebi najbolje objašnjenje zašto ljudi stalno iznova biraju one od kojih uglavnom nemaju nikakve koristi, jer već smo rekli: u naravi igre je to da bude uzbudljiva i zanimljiva, i uglavnom ništa više od toga. Tu su još i ratne igre, a na kraju svakako i one naznačene krimi-igre. Odnos detektiva i kriminalca se u romanima i filmovima najčešće odvija upravo po shemi arhetipske igre mačke i miša.

Fascinacija krvnim deliktom

Zanimljivog trilera gotovo i da nema bez barem jednog ubojstva, no i bez samog trilera, ljudi općenito vole akcije, kao i nasilne ratne i povijesne spektakle. Premda je zasigurno najužasavajući, ubojstvo je ujedno izgledno i najpopularniji zločin. Psihologija je već odavno glede ovoga primijetila da se ovdje radi o stanovitim atavističko-arhetipskim stvarima. Sigmund Freud je smatrao da nasilje ima konstitutivnu ulogu u odnosu na društvo. Obrana vanjskih granica kao i zaštita od nutarnjih prijetnji i neprijatelja je oduvijek tražila hrabre i odlučne pojedince koji su tako stjecali časni naslov heroja. Sukladno tome, i mimo borbe ljudi su se od davnina okupljali i zbližavali u ritualnim obredima životinjskih, pa čak i ljudskih žrtvovanja, pri čemu je žrtva bila simbol krivca koji mora stradati da bi društvo moglo opstati. Po Freudu bi ovo ujedno bio i glavni razlog zašto je društvo uvijek tolerantnije prema nasilnim, nego prema eksplicitnim seksualnim kulturnim sadržajima, jer dok nasilje povezuje i gradi, seks razdvaja i razgrađuje – misleći ovdje na konstituiranje obitelji kao mikro-društva, čiji se interesi često preklapaju sa interesima makro-društva.

U prokazivanju nasilnog karaktera ljudske kulture, francuski kultur-antrpolog René Girard je otišao izgledno i korak dalje. Bilo na Istoku (Kain) ili na Zapadu (Romul), Girard primjećuje kako posvuda po svijetu bratoubojice stoje kao očevi civilizacije. Netko će reći na to da se ovdje radi samo o legendarnim izmišljenim likovima, međutim, s tim stvari postaju kudikamo gore. Jer ukoliko su već mogli izmišljati i dati mašti slobodno na volju, zašto su onda ljudi sami sebi izmislili baš bratoubojice za praočeve? Zar laži po sebi ipak ne bi trebale biti ljepše i slađe od ovoga? Tako se na kraju ubojstvo u odnosu na kulturu ispostavlja kao kompleks koji pokušava izliječiti samog sebe, nešto poput zmije koja sama sebi grize rep. Ono, predivno je biti heroj, ali heroja i heroizma ne može biti bez zločina i zločinca. I stoga, na kraju ostaje teško pitanje: je li uopće moguće zamisliti ljudsko društvo bez jednih, a tako i bez ovih drugih? Odnosno, bivaju li i sami zločinci na kraju nekako opravdani tim jer su svojim likom i nedjelom onima drugim omogućili da budu dični heroji i izbavitelji?  Pitanje je puno složenije nego što izgleda na prvi pogled. Jer ukoliko zločinci nemaju nikakve zasluge u odnosu na heroje, onda ni heroji više nemaju pravo biti to što jesu kada zločinci jednog dana budu svladani. Ono, zar se itko treba hvaliti jer je netko drugi bio zao? Slično kao što se niti jedan istinski dobročinitelj (a i to je heroizam) neće okolo tašto hvaliti jer su neki tamo bili bolesni ili bijedno siromašni, pa tako njemu omogućili da bude među ljudima anđeoski dobar. Stoga se na kraju čini kako je i dalje divno biti heroj, ali da o tome jednostavno treba šutjeti.

U Sarajevu 5. III. 2020.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: drizzd.

PSIHOLOGIJA SUPER JUNAKA

Moglo bi se reći da je maštoviti svijet stripovskih super junaka po sebi puno bliži muškarcima nego ženama. No to ne mora baš doslovno biti tako, osobito ne u današnje vrijeme u kojem je itekako primjetno jedno, tako da kažemo, smanjivanje međusobnih razlika unutar muškog i ženskog ponašanja. U tom smislu, žene sve češće prate nogomet, pa tako onda i filmske akcije i trilere od kojih mnoge danas nastaju upravo na temeljima stripovskih predložaka, i to osobito onih Marvelovih.

Poremećeni inženjeri i još luđi romantičari

Kada govorimo o psihologiji super junaka, važno je napomenuti da se različiti autori danas zapravo više bave psihologijom njihovih ljutih neprijatelja: Joker, Riddler, Dvolični, Lex Luthor, Vulture, Dr. Octopus, Lizard, Tinkerer i brojni drugi. Zanimljivo je da su skoro svi likovi već sa ovog malog neslavnog popisa nekakvi genijalni ali pomahnitali znanstvenici i inženjeri. Očituje li se možda već ovdje u žestokoj borbi super junaka protiv navedenih, mahom ekscentričnih, zlikovaca stanoviti latentni strah pred naletom nezasitne suvremene tehnicističke civilizacije današnjice? Odnosno, predstavljaju li zlikovci Marvelovih stripova tek njezinu jezivu personifikaciju, i ne predstavljaju li onda sami super junaci personifikaciju borbe za ono istinsko ljudsko?

Američka psihologinja Katlyn Firkus bi svakako podržala jedno ovako stajalište, ali s jednim velikim ALI. Ona smatra  da super junaci većinom imaju nešto zajedničko sa svijetom „romantiziranog ludila” Lorda Byrona (autor Don Juana). Byron (1788-1824.) je po rođenju bio engleski plemić, a kasnije i političar, ali se zatim na neki način oteo kontroli. Postavši omražen u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog svojih antidruštvenih stavova, ostatak života je proveo lutajući Južnom Europom i Bliskim Istokom, podižući skoro redovito prašinu gdje god je bio. Tako ga je nekako na kraju i smrt zadesila u Grčkoj, među ondašnjim revolucionarima.

Za razliku od onog izvornog španjolskog Don Huana, Byronov Don Žuan kudikamo nije okrutni bezobzirni ženskaroš. Doduše, jest magnetično privlačan, ali tako da onda žene više njega zavode nego on njih. Pametan je, plemenitog roda, puno je toga prošao u životu, no ponešto je i nespretan. Pokatkad je dobar, pokatkada zao, nadasve sarkastičan, tako da Don Žuan kasnije i postaje paradigmom tzv. bajronovskog lika koji po sebi predstavlja ono izvorno ljudsko u borbi protiv dvoličnog društvenog morala i nepoštenog državnog sistema.

Međutim, Firkus opaža i jednu poprilično nezdravu dimenziju bajronovskih likova, ističući tu ono uvriježeno uvjerenje sve do naših vremena i današnjih super junaka koje nalaže da briljantnosti nema bez patnje, misleći pri tome svakako na onu nezdravu patnju. Super junaci su po sebi nemilosrdni nasilnici i osvetnici, i kao takvi predstavljaju idealizaciju psihološke slabosti i bolesti. Njihovo ponašanje predstavlja tek sukus svih nevolja koje su u životu prošli i koje još uvijek prolaze. A to i jest bolest, ne uspjeti se othrvati lošim iskustvima, te im dopustiti da nas ona posve oblikuju. Stoga Firkus predlaže jednu drugu vrstu super junaka, odnosno, junakinje. Za nju je to Netflixofa „Nesalomljiva Kimmy Schmidt”. Djevojka koja je bila zatočena punih petnaest godina u podrumu od strane nekakve lude sekte, i koja zatim nakon oslobođenja  nastavlja živjeti život punim plućima, ne dopuštajući traumatičnoj prošlosti da ju ni najmanje oblikuje.

Fobije i slabosti super junaka

Vratit ćemo se još malo Marvelovim super junacima. Zanimljivo, svi oni imaju neke iznenađujuće fobije i slabosti. Najpoznatija je izgledno ona Supermanova – kriptonit, ružičasti mineral s njegovog rodnog planeta, u čijoj blizini moćni super junak promptno gubi sve svoje moći. No ovo je još uvijek smisleno. Premoćni Martian Manhunter se posve sroza u prisustvu kutije šibica, dok se Venom slično pogubi od najobičnijeg upaljača za cigarete. Johny Storm ne podnosi azbest, kao ni Dardevill glasne zvukove. Zelenom Lanternu pozli od žute boje, a Čudesna Žena (Wonder Woman) može izgubiti od muškarca ako mu dopusti da je pobijedi, što će reći da je na neke od njih pokatkad jako slaba. Posebno zanimljivo je na kraju skončao The Flash. Ovaj super brzi junak je bio toliko brz da je na kraju malo pretjerao u jurnjavi za nekim zlikovcem, te se neslavno rasuo u atome. Dakle, nije imao neku zasebnu slabost, nego mu se sama prevelika snaga ispostavila kao fatalna slabost.

Sve ovdje navedene slabosti se mogu shvatiti dvosmisleno. S jedne strane, one se mogu ponovno uzeti kao dokaz onog bajronovskog „romantiziranog ludila”, međutim, isto tako one mogu biti naznakom i jedne zdrave antropologije. Otprilike, slabost je sastavni dio ljudskog bića i nešto će od toga uvijek biti bez obzira na to koliko smo super. Štoviše, najsjajniji i najdominantniji među ljudima počesto imaju upravo neke od onih najbizarnijih i najsramnijih slabosti.

Završit ćemo stoga sa onim pitanjem kojeg je fatalna psihologinja Dr. Chase Meridian (Nicole Kidman) postavila Batmanu (Val Kilmer) u „Batman Forever”: „Zašto bogat i dobro obrazovan muškarac poput tebe voli nositi gumeno odijelo slijepog miša?” Stvarno zašto?

U Sarajevu, 21. II. 2020.

M. B.

Izvori:

–https://screenrant.com/worst-most-embarrassing-lame-wtf-superhero-weaknesses/;

–https://www.youtube.com/watch?v=3PeM6LdUWcA&t=452s;

–https://sh.wikipedia.org/wiki/Don_Juan;

Izvor (foto):

–https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Superman_presentation.jpg

NEŠTO DRUGAČIJI NARCIZAM

Kad pomislimo na narcisoidnu osobnost, moguće da ćemo odmah pomisliti na kakvog svirepog alkoholičarskog zlostavljača ili opet na nekog opasnog neradnika kojem je sasvim prirodno da drugi cijeli život rade i bez prigovora plaćaju cehove za njegove vječito visoke i otmjene materijalne prohtjeve. No to svakako ne mora uvijek biti slučaj. Narcisi se pokatkad mogu ponašati naizgled i potpuno drugačije. Tako, oni mogu biti fini, ljubazni, marljivi, štedljivi i vrlo kulturni, ali da ipak i dalje, po vlastitu okolinu, budu pravi pravcati opasni narcisi.

U središtu svakog narcizma stoji prenapuhan ego i grandiozne zamisli o samome sebi. Premda oni u praksi često mogu izgledati sasvim različito, američka psihologinja Suzanne Degges-White govori o dva generalna straha koja su manje-više uvijek specifična svim narcisima:

  1. Strah od javnog poniženja:

Narcisov ego je prenapuhan, samim tim i vrlo krhak. Ne žele čuti ni za što drugo osim za javno odobravanje i prihvaćanje. Ok, s jedne strane bismo mogli reći da nitko na svijetu ne voli biti prozivan i kritiziran, ali kod narcisa to poprima dramatične razmjere. U takvim slučajevima će biti smrtno povrijeđeni ili barem do temelja uzdrmani i destabilizirani. Iz ovoga nam se razotkriva jedna važna narcisoidna karakteristika. Oni zapravo nimalo ne računaju sa osobnim rastom i razvojem, jer u sebi duboko vjeruju kako su već maksimalno odrasli i razvijeni. Tko računa s tim da u životu ima još puno toga za naučiti, on će sukladno tome biti poprilično spreman za primiti i pokoju lošu ocjenu i kritiku, jer to je jednostavno dio svake škole, pa i one životne. S druge strane, tko čvrsto vjeruje da je već savršen, taj kudikamo neće biti u stanju da primi bilo što drugo osim čiste pohvale i odobravanja.

Čvrsta ali napeta vjera u vlastito savršenstvo je upravo ta koja i potiče atipične narcise da se ponašaju izrazito, pa čak i usiljeno ljubazno, jer kako rekosmo, oni se boje konflikta. Međutim, oni ne samo da se boje konflikta, nego ga ujedno i preziru. Nešto u stilu, zar ću se lišiti vlastitog sjaja jer se tamo netko ne ponaša u skladu sa opće prihvaćenim normama i pravilima? Kao, ja sam savršen i priliči mi isključivo da pričam samo o lijepim stvarima! U tom smislu, oni vjeruju da je opominjanje zadaća za tamo neke seljačine, dok se oni sami radije služe ignorancijom i tihim prezirom.

  1. Gubitak partnerovog divljenja:

Slično kao što u javnoj sferi ne znaju ni za što drugo osim za odobravanje i prihvaćanje, u privatnoj sferi narcis neće prihvaćati ništa drugo osim divljenja i maksimalnog pružanja pažnje od strane partnera. U svemu tome će pokazivati izrazito nizak prag tolerancije i skloni su dizanju panike zbog  i najmanje moguće sitnice. U tom smislu može ih smrtno povrijediti i najmanje partnerovo kašnjenje na sastanak ili slično, ako partner, recimo, ranije nego inače radi nekog posla želi otići sa sastanka, a i da ne spominjemo partnerovu želju da se ponekad malo samostalno druži i sa ostalim prijateljima.

U svemu tome, kao i u ostalom, narcisi pokazuju slijedeće tri tendencije:

            – patološka ljubomora;

            – stalno nabijanje osjećaja krivice partneru;

            – učestale prijetnje prekidom ili rastavom.

Degges-White u svezi ovoga kaže da narcisi općenito i ne mogu doživljavati svoje partnere kao neovisna i slobodna ljudska bića. Ne, oni su za njih nešto poput trofeja ili vlastitog priraslog produžetka. Narcisi čvrsto vjeruju da su voljene osobe isključivo tu kako bi mogle udovoljavati njihovim previsokim zahtjevima. Stoga, da bi se s njima ikako moglo opstati na duže staze, potrebno je čvrsto postavljati granice i ne odustajati od istih ni pod koju cijenu. S njima će te se jednostavno trajno morati boriti za svoja osnovna prava kao i vlastiti prostor.

Slično kao i u prethodnom slučaju javne sfere, atipični narcisi se u vezi ili braku pokatkada više služe ignorancijom nego svađom. Oni u suštini žele postići sve ono što i “normalni” narcisi, s tim da će vas radije moriti jednom tako da kažemo ledenom hladnoćom i izbjegavanjem, potičući vas tako da trčkarate za njima i da se stalno preispitujete niste li što pogriješili.

„Negativne sposobnosti” zrelog čovjeka

O narcizmu smo općenito već pisali kako on kod djece i adolescenata predstavlja normalnu razvojnu fazu. No kad se ovaj ne nadvlada na vrijeme, tada počinjemo govoriti o sekundarnom narcizmu, odnosno, o narcizmu odraslih. Što to, dakle, narcisi ne uspijevaju apsolvirati iz svijeta odraslih? Psihoanalitčar Adam Phillips u ovom smislu govori o tri negativne sposobnosti neophodne za odrastanje u zrelog čovjeka:

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti smetnja”;

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti izgubljen”;

            – sposobnost prihvaćanja onoga „biti nemoćan”.

Dakle, zanimljivo ili ne, ono „biti zreo čovjek” se na koncu ne ostvaruje u sferi sposobnosti ostvarivanja pobjeda, nego u sferi podnošenja i prihvaćanja povremenih neminovnih životnih poraza, a narcisi, vidimo, to nikako ne shvaćaju. Oni vjeruju isključivo u pobjedu, ne znajući pri tome očito kako je nemoguće pobijediti u ratu, a da se pri tome ipak ne izgubi i poneka bitka.

U Sarajevu 28. II. 2020.

M. B.

Izvori:

–https://www.psychologytoday.com/intl/blog/lifetime-connections/201811/narcissist-s-secret-fears;

–https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-legacy-distorted-love/201802/he-loves-me-he-loves-me-not-can-narcissist-truly-love;

–https://aeon.co/ideas/how-our-contradictions-make-us-human-and-inspire-creativity;

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis 

PRIRODNI BALANS I PRIRODNI DEBALANS

Ako se pogubite negdje u dubini šume i gladni vuk vas nanjuši i poželi pojesti, kažu da je to u suštini posve prirodno. No posve je prirodno i to da se u takvim trenucima nastojite oduprijeti proždrljivom nasrtljivcu ili barem popeti na drvo dok ne dozovete pomoć. Slično, kada rijeci dođe vrijeme da se izlije, pa i za to također kažu da je prirodno, ali to ipak ne znači da ljudi uz rijeku nemaju pravo pokušati uspostaviti kakav nasip ili barem po kući probati spasiti što se još da.

Obje uvodne premise nam kazuju kako se u naravi prirode nalazi i to da se istoj pokatkad treba suprotstaviti. Reklo bi se izgledno dobra napomena u vremenu raznoraznih naturalističkih i ekoloških pretjerivanja, kada se roditelji na Zapadu sve češće preko You Tube-a hvale kako djecu drže u istoj košari sa psima i mačkama. Što će reći, ako se djeca po vlastitoj prirodi odlično slažu sa životinjama, to ipak ne znači da ih pri tome ne trebamo malo i razmaknuti (higijena, dlake, paraziti,  ehinokokus i tako to…).

Jedna od također učestalih prirodnih tendencija je i ona da se sve stvari manje-više kreću linijom manjeg otpora, počevši od samih nas pa sve do elementarnih prirodnih sila. Jel’ tako, ako naiđemo na stijenu, pokušat ćemo je zaobići, a duboku vodu preplivati, baš kao što se i sama voda probija kroz mekši i niži teren, izbjegavajući pri tome onaj viši i tvrđi, stvarajući tako na kraju svoje krivudave tokove koji se uvijek s visine spuštaju prema moru, a nikada obratno.

Međutim, i ovoj se prirodnoj tendenciji pokatkad treba suprotstaviti, baš recimo kao onda kad se ljudi odluče potruditi i probiti tunel kroz planinu da ne bi morali naokolo raditi višestruko duži put. Jer i to je prirodno, uvijek pokušavati kretati se brže, jer u prirodi je brzina cijenjena i spasonosna vrlina.

Zakon protiv zakona

Već smo ranije govorili o tome kako djeca već sa 18 mjeseci imaju izražen osjećaj za pravdu. Ono, žaloste se ako vide da netko neopravdano trpi, kao što se raduju kada vide da je zloćo zasluženo kažnjen. Kako je ovo u međuvremenu i eksperimentalno potvrđeno, može se s visokom dozom sigurnosti reći da je pravednost čovjeku prirođena vrlina. Međutim, ovo kroz život kasnije često izostane, i to čini se ponajviše zbog prije spomenute globalne tendencije kretanja linijom manjeg otpora. Ovdje kudikamo ne mislimo na onu neku visoku, tako da kažemo, filmsku nepravdu, nego na onu našu običnu, svakodnevnu. Recimo, ako vam treba pomoć nešto da uradite, sigurno ćete se obratiti onima za koje ste sigurni da su spremni i voljni pomoći. A takvi su općenito u društvu manjina. S druge strane, kako to ističe Thomas Erikson u „Okruženi idiotima”, za onaj među ljudima prevladavajući „zeleni” tip osobnosti – oni su spremni uložiti daleko više energije i truda da bi izbjegli neku dodatnu dužnost, nego što bi im trebalo da to jednostavno urade. Upravo zbog toga, linijom manjeg otpora ćemo i pitati za pomoć one dobre i vrijedne, ali tako na kraju u društvu dolazi do opasnog debalansa, jer dobrima i vrijednima na kraju dozlogrdi više da budu dobri, jer njih svih pitaju i traže. Pri tome im je teško reći „ne”, ali isto tako, prije ili kasnije shvate da više ne mogu tako dalje. Stoga će društvo kad tad morati poduzeti trud u smjeru proboja one tvrde gromade osobne lijenosti i nezainteresiranosti koja pomoć vječito traži, a sama je rijetko pruža i daje.

Ovdje također treba pribrojiti i ono da ljudi loše stvari najčešće govore dobričinama za koje pretpostavljaju da im to neće ozbiljno zamjeriti, jer s druge strane, od davnina vrijedi ono da se s rogatima ne treba bosti. Dakle, opet posve obratno od onoga kako bi ustvari trebalo.

Menadžment straha

Kao što već znamo, anksioznost je danas poprilično učestao poremećaj, a koliko je to zapravo teško i neugodno iskustvo znaju samo oni koji su to prošli ili još uvijek prolaze. No u ponašanju svake anksiozne osobe se mogu razaznati neki vrlo čudni, ili bolje rečeno, iznenađujući obrasci. Slično kao što se nekih stvari pretjerano boje, s druge strane se čini kako se nekih stvari uopće ne boje. Recimo, anksiozna osoba se trese od straha ako mora vani među ljude, međutim, s druge strane, kao da se uopće ne pribojava dok pali cigaretu za cigaretom ili barem ne dok guta „male ljubičaste” jednu za drugom, premda je već u startu bila upozorena da to svakako nije bezopasno rješenje za na duge staze. Ili malo više u socijalnom smislu, dok se pretjerano boje stranih i manje bliskih ljudi, istovremeno kao da bezbrižno dopuštaju previše toga onim sebi bliskim ljudima. Slično vrijedi i za brojna druga fobična ponašanja i poremećaje. Čini se da se kod takvih ljudi sav strah nekako uspio skotrljati na samo jednu stranu, ostavljajući tamo na drugoj strani posve razotkrivenima brojna opasna mjesta i riskantna ponašanja. Stoga se ovakvim osobama u terapijskom procesu počesto i sugerira da počnu malo više brinuti oko stvari oko kojih inače ne brinu. Doslovno, moraju odvaditi malo tamo od onog velikog straha i prebacivati ga nekud ‘vamo gdje ga nikako nema. Tako se rasterećuje ono preopterećeno i opterećuje ono neopterećeno, te se čovjek iz prirodnog debalansa postupno vraća u prirodni balans.

U Sarajevu 16. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:  kasto

CJELOŽIVOTNA ŠKOLA LJUBAVI

Nedavno gledam i slušam neke teoretičare zavjere… Standardna priča: „Lažu nas da smo bili na Mjesecu, lažu nas da je Zemlja okrugla; lažu nas da nad nama vladaju ljudski političari i bankari … to su zapravo zli vanzemaljci koji se samo uspješno pretvaraju da su ljudi…”. I dobro, što sad sa svim tim? Čak, i da je sve to istina, što ćemo poduzeti? Ono s Mjesecom i Zemljom ionako nema nikakve veze sa životom prosječnog čovjeka, a tek ono drugo, ako nad nama vladaju neki zli vanzemaljci, pa tek nam onda više nema nikakve pomoći, jer kako ćemo mi siroti zemljani protiv tamo neke superiorne, napredne vanzemaljske vrste? E teoretičari zavjere se tada obično promptno pretvaraju u hipike i kažu kako nas samo ljubav spasiti može. Ali čekaj, zar ne znamo to već i bez teoretičara zavjere da nas samo ljubav spasiti može, jer jelda, to su nam još davno prije njih rekli hipici, a i oni su sami opet to bili preuzeli od različitih, već postojećih, filozofskih i vjerskih učenja?

Da je ljubav krajnje rješenje, prepoznavali su to na svoj način i komunisti kroz priču o „bratstvu i jedinstvu”, slično kao što su to kroz imperativ humanizma prepoznavali i poslovično sumorni mislioci filozofskog egzistencijalizma.

Stoga, na kraju ostaje pitanje: Ako se u suštini svi slažu da je ljubav rješenje, gdje je onda problem, jer problem očito postoji? Isti je moguće u tome što mnogi ljudi ne prepoznaju onu dramatičnu stranu ljubavi. Jer ljubav nije samo ono što nas može spasiti, nego i ono što nas do temelja može uništiti i upropastiti. Kako to izvrsno primijeti talijanski književnik Cesare Pavese, inače, sam već po sebi vrlo tragičan lik – čovjek se ne ubija zbog ljubavi prema jednoj ženi, nego se ubija zato što nas svaka ljubav razotkriva u našoj bijedi i ništavilu. Dakle, to se po sebi ne tiče nužno samo zaljubljenosti i općenito obiteljske ljubavi. Ono, kad te ljubav razotkrije koliko si ljubomoran i posesivan ili kad te razotkrije koliko si ustvari manipulativan i samodopadan, kao što nas, slično ovome, sve prije ili kasnije razotkrije u krajnjoj bespomoćnosti pred činjenicom smrti voljene osobe. Dakle, ovo se sve može ticati i bilo koje druge ljubavi. Ono, kad shvatiš koliko zapravo malo znaš ili opet, kad te ljubav prema nečemu razotkrije koliko si u stvari nepomozivo lijen i pasivan da bi ostvario snove i realizirao svoje talente… I zatim se počinje događati nešto čudno. Opečen ljubavlju, čovjek počinje priželjkivati, ponovno, ništa drugo osim ljubavi. Ali ovaj put, kako veli, kao neku pravu ljubav, jer ona prije bila je eto nešto kao kriva. No, čini se kako stvari zapravo stoje poprilično obratno: Opečeni pravom ljubavlju, mi često počinjemo težiti za nekakvom opsjenom ljubavi, patvorinom… Zapravo, preciznije rečeno, opečeni ljubavlju koja je veća od samih nas, mi počinjemo težiti za onom ljubavi koja je znatno manja nego mi sami; za onom ljubavi koju ćemo moći posve kontrolirati i na svoj način, bez ikakve bojazni i rizika konzumirati. No, čekaj malo, kakva bi to uopće bila ljubav koja ne bi tendirala prema apsolutu Ljubavi, te koja samim tim ne bi bila i znatno veća od nas samih? Bi li to više uopće bila ljubav ili prije, kako rekosmo, samo njezina patvorina?

Stoga bi na kraju rekli da ljubav kudikamo jest rješenje, ali ne rješenje u smislu jednokratnog uzimanja lijeka ili dobitka na lotu, nego rješenje na način cjeloživotne borbe i uspinjanja. I ne treba je se bojati premda itekako zna biti strašna. I ako je veća od nas, to samo znači da je ljubav. A ako nas je u međuvremenu i povrijedila, ne smijemo smetnuti da nas svejedno samo ona opet može i iscijeliti.

U Sarajevu 14. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: irinavar

MALI INTIMNI RATOVI

Govoreći o razlikama između američkog i europskog filma, proslavljeni engleski glumac Jeremy Irons u jednom intervjuu reče kako je američki film poput raskošne napirlitane bludnice koja savršeno zna ugoditi muškarcu. S druge strane, europski film je više poput obične djevojke iz susjedstva koja muškarcu stalno radi neke probleme, ali on svejedno ipak misli na nju. Uporedno s tim, što je na ovaj način valjda perfektno razotkrivena suština jednog američkog, tako da kažemo, „potrošačkog” i onog europskog, u mnogo čemu problematičnog ali ipak, umjetnički iskrenog i zaigranog filma, ovdje nam se pruža i zanimljiva komparativna slika dviju, međusobno tako dijametralno, različitih dama. Premda ona prva zna gotovo sve o ljepoti i užitku, u većini slučajeva ona ipak na kraju neće imati puno šanse pored one sasvim obične mušičave cure iz susjedstva. Zašto? Pa oduvijek je važilo ono da muka veže ljude dublje nego sreća i užitak, slično kao što rivalstvo na koncu stvara dugoročnije veze od prijateljstva. Nenadmašni teoretičar rivalstva – René Girard bi primijetio da je netrpeljivost samo jedna strana rivalstva; druga bi bila nesvjesna međusobna fascinacija. Rivali se kroz rivalstvo međusobno prvo posličnjuju, a zatim se i trajno vežu. „Jednoj bijesnoj mački ništa nije toliko slično poput druge bijesne mačke”, a na kraju će ionako dugoročno prevladati ono da se sličan sličnome raduje („Nasilje i sveto”). Dakle, ovdje općenito govorimo o nekim nesvjesnim, oku prikrivenim procesima, a eto, nekako ispada da žena na koncu sve to, na jedan opet, nesvjestan način itekako zna…

Tko kako i zašto vara?

Neke seksološke studije pokazuju da premda i muškarci i žene manje-više u istoj mjeri varaju svoje partnere, oni na koncu to rade na sasvim različit način, odnosno, iz sasvim različitih pobuda i razloga. Naime, za žene važi uglavnom da varaju samo onda kad su nezadovoljne u braku ili vezi, dok je kod muškaraca sasvim suprotno: oni varaju, sram ih bilo, baš onda kad su zadovoljni u braku ili vezi. Pitanje je zašto? Pa valjda, višak samopouzdanja plus oni atavističko-poligamni korijeni u njihovom biću… Uglavnom, kad se muškarac osjeti kao moćan zavodnik i lovac, krenut će dalje u nova osvajanja i pobjede. No žene to uglavnom opet na taj svoj nekakav nesvjesno-intuitivan način znaju, pa se već svojski potrude da njihovi muškarci i ne budu posve zadovoljni. Jer što je manje zadovoljan, bit će više isfrustriran, te će imati manje samopouzdanja i volje za novim avanturama i iskustvima.

Varijabilnošću protiv poligamije

Opće kulturološko mjesto je da žene imaju različita izdanja. To se prvenstveno tiče opremljenosti i izgleda. Tako postoji kućno izdanje, ono za posao, pa opet treće za izlazak; ljetno, zimsko, proljetno, pa i jesenje… Pa opet iduće sezone sve nešto novo i drugačije. Međutim, naznačena varijabilnost se kod žena tiče i samog njihovog ponašanja. Moliere u tom smislu primijeti da je žena jedino biće koje se zbog istog razloga može i smijati i plakati, a to čak često i u isto vrijeme. Gilbert K. Chesterton je u naznačenoj ženskoj varijabilnosti vidio svojevrsno evolucijski nastalo oružje protiv muške poligamije. Otprilike, sve dok muškarac sa svojom ženom ima dojam kao da je u cijelom haremu, njemu niti jedna druga neće ni trebati.

Za kraj, koliko god često žensko ponašanje čudno izgledalo, i to ne samo muškarcima nego i samim ženama, vidimo da je ono u suštini duboko uvjetovano onim muškim ponašanjem. Ipak, kao i svi drugi ratovi, i ovi naznačeni mali intimni ratovi imaju svoje kolateralne žrtve, a to su u prvom redu svi dobri idealisti, kako oni među muškarcima, tako i one među ženama. Dakle, svi oni koji nikad nisu ni mislili varati, kao i one koje nikad nisu ni slutile da bi ih njihov voljeni muškarac mogao prevariti. Uglavnom, kad jednog dana konačno shvate da se nalaze u višemilenijskom bespoštednom podmuklom ratu, vrlo moguće da će se duboko razočarati i odlučiti nadalje svoju strast i ljubav uložiti u neko sasvim drugo polje i područje života… Dakle, ili to ili će jednostavno, na relativan način, uživati u svojem samotnome miru.

U Sarajevu 30. I. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Konrad Bak 

Exit mobile version