O SLOBODI

Je li dovoljno osloboditi se nečega ili nekoga da bi čovjek rekao za sebe i sebi slobodan sam? Je li dovoljno srušiti granicu ili više njih da bi se moglo reći kako smo slobodni? Slobodu ponekad promatramo kao mogućnost između dva ili više izbora. Kao mogućnost ne samo da budemo slobodni, nego kao i mogućnost da ne budemo i ne želimo biti slobodni.

Ako bi nam netko rekao da nemamo izbora osim jednog, onda tvrdimo da nismo slobodni. Ali kad bismo imali mogućnost da ne izaberemo i tu jednu mogućnost, onda bismo rekli za sebe slobodni smo. Kao kad bi nam netko rekao tvoj jedini izbor je da učiniš ono što tražim od tebe i ništa drugo i ništa više. Ne bismo se smatrali slobodnima. Ali kad bi nam bilo rečeno imaš mogućnost učiniti samo tu jednu stvar i nijednu više, ali imaš mogućnost i od nje odustati, onda bismo tvrdili kako smo slobodni.

Biti slobodan za nas znači više mogućnost da ne biramo ono što se od nas traži. Za nas je ropstvo – izgleda – ako pred nama stoji samo jedna odluka i nemamo mogućnosti za drugu ili više njih. Za nas je sloboda postala sposobnost da se odustane i da se bira. Biti slobodan paradoksalno znači za nas imati mogućnost ne donijeti nikakvu odluku, nego se odlučiti da ne odlučujemo ništa i ne činimo ništa. Ali ima okolnosti u životu gdje se smatramo slobodnima iako nemamo nikakvog drugog izbora i ne možemo se povući i ne odlučiti.

Primjeri mogu biti ekstremni i oni nisu tako morbidni i uvrnuti kako bi ih netko mogao odmah protumačiti. Recimo na primjer, čovjek koji umire od teške bolesti. On nema izbor povući se i odlučiti da ne želi biti bolestan. Neki bi rekli njegovo stanje je nužno. Kada gledamo njegovo stanje kao bolesnika, onda njegovo stanje jest nužno i on će nužno umrijeti. Za nas tu nema slobode. U pitanju je nužnost. Ali što kada taj isti bolesnik prigrli svoje vlastito umiranje kao čin slobode kada slobodno kaže sam sebi kako iako nema drugog izbora jer se ne može učiniti zdravim, prihvaća slobodno svoju smrt? Tko je on? Je li on morbidan, uvrnut? Je li on slobodan ili je rob nužnosti? Ili recimo na primjer, čovjek u stanju jake ljubavi prema osobi. On ne može biti slobodan jer je nesposoban povući se bez ogromnih posljedica. Naš odgovor je obično kako je on rob svojih osjećaja i kako nije sposoban okončati stanje u kojem se nalazi. Njegovo stanje ljubavi je nužno. Ali što ako taj isti čovjek odluči iako nema drugog izbora osim ljubavi izabrati slobodno tu istu ljubav? Ne možemo reći da nije slobodan, ali kako je moguće biti slobodan ako imaš samo jedan izbor, a ne više njih?

Postoje dva shvaćanja slobode. Sloboda da se odluči na način da se ne odluči ništa. Sloboda da se odluči na način da se nema drugog izbora nego samo jedan izbor. Ovaj prvi doživljaj slobode je danas najviše rasprostranjen. Nije toliko u pitanju izbor između dvije ili više stvari, koliko je u pitanju mogućnost da se može biti slobodan tako da se ne odluči ništa. Mi bismo teško nazvali slobodom stav bolesnika koji bolest bira kao jedini izbor. Prije bismo rekli da je osuđen na bolest. Rekli bismo nije ni mogao izabrati ništa drugo jer mu ništa drugo osim bolesti nije ni bilo ponuđeno. Ali kada bi imao mogućnost odlučiti se tako da ne odluči ništa, onda bismo rekli da je slobodan. Kao kad bi bolesnik rekao sebi: imam dvije mogućnosti, bolest na jednoj strani i odricanje od bolesti na drugoj strani. Ovo odricanje ne mora biti tako da će čovjek postići zdravlje. Na ovakvim primjerima kao što je neizlječivi bolesnik može se primijetiti apsurdnost našeg shvaćanja slobode kao mogućnosti da se odluči o ničemu. Da se povučemo.  Međutim, što kada taj isti bolesnik kaže sam sebi: moja bolest je neizlječiva i drugog izbora osim bolesti nemam, ali ću je svejedno prihvatiti i to slobodno. Nećemo li reći kako je njegova ideja slobode iluzija jer u stvari on i nema i nije imao izbora od samog početka? Nametanje shvaćanja slobode kao izbora između dvije stvari učinila nas je nesposobnima da bismo mogli biti slobodni i onda kada pred sobom možemo izabrati isključivo jednu stvar i kada nam se ništa drugo ne nudi i neće nam se ponuditi. Za nas je važnije da imamo slobodu kao mogućnost da ne odlučimo ništa, nego da imamo izbor između dvije ili više mogućnosti.

Već dugo vremena rasprostranjeno mišljenje o slobodi je da je sloboda mogućnost da se možemo povući i ne učiniti ništa kad god hoćemo i želimo. Ne mora značiti da želimo nešto drugo. Dovoljno je da budemo slobodni tako da možemo odlučiti da ne odlučimo ništa kao kad bi bolesnik odlučio da ne želi biti bolestan i da je to stvarna mogućnost. Tako mi danas shvaćamo slobodu. Ali svakodnevno iskustvo takvo shvaćanje slobode čini manjkavim i pomalo apsurdnim. Je li majka koja ima dijete slobodna zato što bi mogla imati mogućnost da dijete ne voli i da može reći slobodna sam jer mogu odlučiti da ne volim svoje dijete, iako ga volim. Je li liječnik koji operira pacijenta slobodan jer u svakom trenutku može reći slobodan sam da ne operiram? Nije li sloboda da majka nema nijednog drugog izbora osim ljubavi prema djetetu i da se tomu izboru preda slobodno i da ga slobodno izabere? Ne vrijedi li to isto i za liječnika? Nije li liječnik slobodan kada ima samo jedan izbor da spasi život pacijentu da izabere slobodno samo taj izbor i ipak bude slobodan? Uzmite bezbroj primjera iz svoga svakodnevnog života. Jeste li slobodni zato što možete reći i imate mogućnost da ne odlučite piti kavu, ali je svejedno pijete? Ili ste slobodni zato jer je kava ujutro vaš jedini izbor koji je za vas nužan da biste preživjeli dan i taj izbor pravite slobodno svako jutro? Jednostavno postavite sebi pitanje je li sloboda u tome da uvijek možete ne činiti ono što sada činite, ili je sloboda u tome da činite ono što sada činite jer nemate drugog izbora, ali se svejedno osjećate slobodni?

Cijelo pitanje o slobodi možemo prebaciti i na religiozno područje. Je li čovjek slobodan zato što ima izbor u odnosu na Boga, ili nije slobodan jer je Bog njegov jedini izbor? Ali ako je Bog njegov jedini izbor, gdje je tu sloboda? Kad susrećemo ljude koji ne vjeruju u Boga, naša prva pomisao je da je sloboda mogućnost da ne vjerujemo u Boga? Kako bi inače postojali oni koji ne vjeruju, ako bi Bog bio naš jedini izbor? Srednjovjekovni teolog i filozof Toma Akvinski o ovom pitanju dao je vrlo korisne savjete i uputstva, a nekima i odgovore. Ukratko, neka stvar može biti jedini izbor, ali ne mora biti nužna ni protivna čovjekovoj slobodi. Da bismo ovo malo domislili, uzmimo primjer zdravlja i bolesti. Rekli bismo zdravlje i bolest su dvije mogućnosti i čovjek prirodno ide za zdravljem. Mi ćemo reći kako čovjeka na kraju čeka bolest bez obzira koliko zdravo živio jer to znamo iz iskustva. Ali zato što bolest i smrt čekaju čovjeka na kraju ne znači da ih čovjek svjesno bira tijekom svog života. Međutim, što ako čovjek nezdravim životom dođe u situaciju neizlječive bolesti i što ako je potpuno zanemario drugu mogućnost, mogućnost zdravlja? Naš odgovor je odmah kako je svejedno jer svi na kraju se razbolimo i umremo. Time tvrdimo da su bolest i smrt nužni i da nema slobode ni mogućnosti izbora da ne obolimo i da ne umremo.

Ali što ako čovjek iako svjestan da su bolest i smrt jedini izbor, svejedno ih slobodno izabere? Nije li apsurdno govoriti o slobodi kad nemate izbora osim jednog? Mogli bismo reći da nije. Kada je riječ o Bogu (ukoliko čovjek vjeruje), nije apsurdno govoriti kako iako je Bog jedini izbor čovjek je slobodan izabrati Boga ili Ga ne izabrati. Ali ovo je shvatljivo samo ako postoje posljedice slobode koje se prenose na život s one strane fizičkog života i fizičke smrti. Ako je fizička bolest i smrt zaista završetak svega, onda nitko od nas nije slobodan bez obzira koliko se u životu trudio zdravo živjeti ili uništavati svoje zdravlje. Sasvim je svejedno. Ali ako postoji nešto nakon bolesti i smrti, onda stvari izgledaju drugačije. Vjernik koji boluje neizlječivo može slobodno izabrati smrt iako je jedini izbor jer vjeruje u postojanje Boga i vječnosti. Možda vjeruje u nagradu za patnju.  Onaj koji ne vjeruje može također izabrati bolest i smrt kao jedini izbor kao oblik hrabrosti pred životom iako ne vjeruje u nagradu za svoju bolest. Ne stavljamo naglasak na pitanje kome je lakše u bolesti, onome koji vjeruje ili onomu koji ne vjeruje? Radi se o tome da se može biti slobodan, čak i onda kad se nema nijednog izbora nego samo jedan izbor koji se čini nužan i neizbježan.

Sloboda se ne čini apsurdna kada imate samo jedan izbor i nijedan drugi, ali čini se pomalo apsurdnim smatrati se slobodnim na način da možete izabrati da ne budete bolesni ili da čovjek ne umre, iako se sve to ima dogoditi. Svi smo često u dilemi oko vlastite slobode. Jesam li slobodan zato što mogu ne odlučiti ništa i imam tu mogućnost da kažem sebi slobodan si jer uvijek možeš ne odlučiti o bilo čemu i bilo komu? Naše poimanje slobode danas je uglavnom na ovaj način. Biti slobodan znači imati mogućnost ne odlučiti. Jesam li slobodan zato što nemam nijednog drugog izbora osim ovoga koji je preda mnom i kojega ne mogu izbjeći i gdje je tu sloboda? Ovakvo shvaćanje slobode nama je danas neprihvatljivo.

Ali stvar je u tome kad malo bolje istražite svoj život i svoja svakodnevna iskustva, shvatit ćete da ste slobodni često zato jer imate samo jedan izbor i nijedan drugi. Iznenadit ćete se koliko je vaše slobode oblikovano ovakvim izborima. Slobodni ste voljeti svoje dijete, svoje roditelje, svoga muža, svoju ženu, slobodni ste piti kavu ujutro, slobodni ste operirati pacijenta, slobodni ste biti bolesni i nemate drugog izbora nego upravo te izbore. Ali svejedno se osjećate slobodni. Ponekad ste sretni i zadovoljni jer nemate drugog izbora nego da volite svoje dijete, da volite svoju ženu, svoga muža, da spasite život pacijentu, da učinite dobro, da budete bolesni, da vjerujete u Boga možda. Onaj tko bi vam rekao da ste slobodni ne voljeti svoje dijete i svoju obitelj, da ste slobodni ne spasiti pacijentu život, da ste slobodni ne vjerovati u Boga, da ste slobodni ne činiti dobro, da ste slobodni da čak ne budete slobodni ako to ne želite, ne biste ga razumjeli. Ne biste ga razumjeli zašto vas smatra robom i zašto vas sažalijeva. Ne biste razumjeli zašto smatra da je sve to što činite bilo nužno. Ne biste razumjeli zašto smatra da niste slobodni, a za sebe tvrdi da jest. Prije će se on vama učiniti kao netko tko nije slobodan jer uvijek ima izbor odlučiti se da ne odluči ništa i on tako i čini. Vama se to ne čini kao sloboda, možda jest, ali ponekad vam se čini pomalo apsurdno kako sam slobodan ako slobodno mogu odlučiti ne spasiti pacijentu život? Nije li logično da mu spasim život i da je to jedini i nužni izbor i ipak se ne osjećam kao da nisam slobodan nego sam slobodan do svog ljudskog maksimuma? Paradoks slobode ćemo teško ikada dokučiti do kraja, ali može li se reći da sam slobodan i onda kada imam samo jedan jedini izbor i nijedan drugi i može li se reći da nisam slobodan čak i onda kad mogu odlučiti da ne odlučim ništa???

U Sarajevu, 31. 8. 2018. 

O. J. 

 

Izvor (foto): 123rf.com

NESREĆA

Veliki trenutci dolaze neopaženo. U život. Dobri. Loši. Odvratni. Poželjni. Svejedno. Nije znala. Nije naučila. Nitko joj nije rekao. Nigdje. Ni u školi. Ni kod kuće. Ni na poslu. Nigdje. Nikad. I njezin je došao. Iznenada. Skrivao se…

U mraku. Prokleti trenutak! Došao je silovito. Uz buku. Uz lomljenje. Uz nepodnošljivu bol. Imao je i oblik. Svakodnevni oblik. Često susretan. Poznat. Čime je ona zaslužila taj odvratan trenutak? Nepažnjom? Možda. Kratak pogled. Na važnu poruku. Volan u jednoj ruci. Pogled na poruku. Odgovoriti? Odmah. Nije uspjela ni podignuti glavu. Njezin prokleti trenutak! Eksplodirao je. Bujica buke, lomljave kostiju. Prokleti trenutak! Kako se samo stvorio? Iznenada? Zašto ga nije vidjela? S desne strane? Velik. Ogroman. Natovaren. U punoj brzini!

Mrak. Tišina. Mir. Veliki tamni svemir pred njom. Bez zvijezda. Bez planeta. Bez kometa. Bez života. Samo ona i svemir. Nema bolova. Nema ništa. Uvijek se pitala. Može li se tišina čuti? Može li se mir dodirnuti? Može li se svemir isprazniti?  Može li se samosvijest zaboraviti? Može li se šutjeti bez opravdanja? Bez objašnjenja? Šutjela je. Tiho. Mirno. U svom svemiru. Praznom i mračnom. Bilo je lijepo. Ugodno. Konačno šutjeti bez objašnjenja drugima. Ne odgovarati na dosadna pitanja. Na glupa pitanja. Kako si? Šta ti je? Je li sve u redu? Svemir je bio mračan. Ali ugodan. Privlačan. Nikoga nema. Nitko ne dosađuje. Nitko ne pita. Svi šute. U njenom svemiru. Šute ljudi. Šute zvijezde. Šuti tišina. Šuti mir. Šuti život. Šute dosadna i glupa pitanja. Šuti bol. Kosti ne govore. Jesu li sve polomljene? Ili nisu? Svemir se nije zanimao za njih. Nije ni ona. Njezin privatni tamni svemir. Gdje je bio prije? Zašto nije znala o njemu? Zašto joj nitko nije rekao? Bila je ljubomorna. Na svoj svemir. Njegovu vječnost. Njegovu nepromjenjivost. Njegovu ravnodušnost. Beskrajni odmor. Od svega. Od svih. Nema trenutaka. Dobrih. Loših. Poželjnih. Nepoželjnih. Nema zabrinutosti. Nema borbe. Sukoba. Svađe. Samo ona i njezin privatni svemir. Dubok. Taman. Vječan. Nema vremena. Nema postojanja. Nema prostora. Nema dimenzija. Njezin svemir i ona su jedno. Vječnost mraka. Bez boje. Bez okusa. Bez mirisa. Bez trzaja. Razgovarali su. Često. Ona i njezin svemir. O svemu. O trenutcima. O životu. O smislu. O ljudima. Voljela je svoj svemir. Ljubomorno. Sa strašću. Svemir ju je slušao. Strpljivo. Tiho. Mirno. Bez odgovora. Ali nije ni trebao govoriti. Trebao je slušati. I slušao je. Imao je cijelu vječnost pred sobom. Veliki. Neograničeni. Beskonačni svemir. Samo za nju i samo njezin! Govorila je. Kritizirala. Plakala. Ljutila se. Na sebe. Na ljude. Svemir je slušao. I slušao. Dugo je govorila. Izgubila je pojam. O vremenu. O riječima. O glasovima. O rečenicama.

Više nije govorila. Svemir je i dalje slušao. Ali rekla je sve. Sve. Potrošila je sve riječi i sve rečenice. Kako se dogodi? Da čovjek potroši jezik, riječi i rečenice i da više ne može ništa reći? Ne događa se. Inače. Ali dogodi se. Uvijek. Kad vas sluša vaš svemir. Vječan. Taman. Prazan. Biti sama u vječnom svemiru. Kako se riječi i rečenice mogu nositi s vječnošću? Ne mogu. Prestanu. Prije ili kasnije. Strast je prerasla u tjeskobu. Ljubav u mržnju. Njezin svemir nije ugodan. Nije privlačan. Više. Zlokoban je. Očajan. Tjeskoban. Zloslutno prazan. Nijem. Slijep. Gluh. Ali kako umaknuti vječnosti? U kojem kutku svoga svemira može pronaći zvijezdu koja sija ? Ili naseljen planet? Ili jedan zvuk? Jedan glas? Jednu rečenicu? Jednu riječ? Jedno slovo? Nigdje. Tjeskoba je prerasla u agoniju. Agonija u očaj. Svemir je slušao. Strpljivo. Mirno. Tiho. Kad ga je voljela, slušao je. Kad je bila strastvena prema njemu, slušao je. Kad je obećavala da će vječno ostati s njim, slušao je. Njezin svemir. Samo njezin i ničiji drugi! Potrošila je riječi ljubavi. Potrošila je riječi strasti. Potrošila je riječi privlačnosti. Sad je pronašla druge riječi. Drugi jezik. Sad ga je mrzila. Odbacivala. Psovala. Vrijeđala. Njezin svemir. Njezin tamni i mračni vječni ljubavnik koji šuti! I sada je šutio. I slušao. Nikada nije uzvratio. Ni ljubav. Ni strast. Ni mržnju. Ni proklinjanje. Konačno je potrošila. Sve riječi.  Sve rečenice. Sva slova. I mržnje i očaja. I ljubavi i agonije. Konačno je postala svoj svemir. Tiha. Prazna. Bez jezika. Bez glasa. Bez misli. Tek malo očaja u praznom svemiru. Prihvatila je svoju vječnost. Vječnost bez glasova. Bez zvukova. Bez pitanja. Bez sumnji. Bez ljudi. Bez igdje ikoga. Vječnost vječne samoće. Tišine. Mira.

Najvažniji trenutci dolaze neopaženo u život. Neprimjetno. Kao vješti kradljivci. Kao primamljiva pjesma sirena koje te žele odvući u dubinu. Nije primijetila. Odmah. Najvažniji trenutak. Malu jedva vidljivu zvijezdu u udaljenoj galaksiji svoga praznog svemira. Njezino jedva slabašno titrajuće svijetlo. Nije primijetila. Drugu. Treću. Nije primijetila patuljasti planet u jednoj od praznih galaksija svog svemira. Nije primijetila. Nije primijetila odmah. Njezin očaj vidio je prvi. Njezina agonija vidjela je prva. Trepereće zvijezde i planete. Očaj i agonija vidjeli su prvi. Tračak svijetla. Dah života. I pojurili su. Divlje. Strastveno. Kao dva ljubavnika koji se bore na život i smrt za ruku voljene žene. Kao da cijeli svemir ovisi o njima. Njezin svemir. Njezin svemir tonuo je dublje u mrak. Polako. Pomalo. Ali više nije bio tih. Taman. Mračan. Gluh. Slijep. Čuo je. Zvukove. Glasove. Riječi. Rečenice. Dodire. Nadu. Suze. Vidio je. Nove zvijezde. Nove planete. Vidio je. Novi svemir. Njezin svemir. Svemir bezbrojnih zvijezda, planeta i galaksija. Svemir svijetla. Svemir koji govori. Koji diše. Koji živi. Koji pita. Koji sumnja. Svemir koji će se svađati. Sumnjati. Osjećati. Novi svemir je progovorio. Glasno. Snažno. Radosno. Živa je! Diše! Svijetlo je eksplodiralo u njezinim očima. Svijetlo galame. Buke. Vikanja.

Presudni životni trenutci dolaze neopaženo. Ne vidiš ih. Ne čuješ ih. Dovoljan je trenutak. Pažnje. Nepažnje. Glupa poruka. Jedna ruka na volanu. Krivi pogled. Nepažljiv pogled. Pažljiv pogled. Ili se tako činilo. Glupi pažljivi pogled!!! Veliki trenutci mijenjaju. Uništavaju. Izgrađuju. Oni dolaze. Uvijek. Neprimijećeno. Neopaženo. Znala je. Slušat će. Gledat će. Bdjeti. Čekati. Velike trenutke. Zašto? Da izbjegne. Veliki svemir. Taman. Mračan. Prazan. Vječan. Bez zvijezda. Bez zvukova. Bez riječi. Bez rečenica. Konačno osjetila je nešto. Nešto! Drhtanje. Strah. Osjetila je. Užas! Užas praznog i tamnog svemira. Ne želi se vratiti. Nikada. Više. Tamo. Negdje. U mrak. U tamu. Zato će čekati. Čekati. Bdjeti. Uvijek.

Veliki trenutci dolaze neopaženo. Neprimijećeno. Dobri. Loši. Poželjni. Odvratni. Njezin je došao. Umalo. Neprimijećen. Zao. Zloslutan. Odvratan. Taman. Mračan. Zlokobno gluh i slijep. Zlokobno šutljiv. Zlobno tih. Očajno prazan. Nepodnošljivo vječan. Njezin svemir. Veliki trenutak. Uništenja. Razaranja. Trenutak poruke na telefonu. Trenutak jedne ruke na volanu. Trenutak odsutnosti pogleda na pravu stranu. Tako beznačajan trenutak. Tako nevidljiv. Običan. Svakodnevan. Čest. Redovit. I tako velik. Velik kao prazni, vječni i mračni svemir. Njezin svemir. Užasni i strašni svemir!

U Sarajevu, 30. 8. 2018. 

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

KOLIKO TREBA DRŽATI DO TUĐEG MIŠLJENJA?

Uspješni ljudi nerijetko svjesno i namjerno dijele loše savjete jer ne žele da im se pridružite u njihovom uspjehu. S druge strane, neuspješni ljudi počesto svjesno dijele loše savjete jer ne žele da ih napustite u njihovom neuspjehu. U svakom slučaju, ako primijetite da se savjetodavac ne drži vlastitog savjeta, ne slušajte ga!

S obzirom da ste uopće otvorili ovaj tekst Vi ste izgledno osoba koja itekako drži do tuđeg mišljenja, jer tko bezobzirno goni po svom, teško da će odvojiti vremena i pažnje za ovako nešto.

Ali, budite bez brige, to svakako nije problem. Dvije glave su – tako barem kažu – uvijek pametnije od jedne glave. Također, dobro je biti poučljiv. Dalai Lama reče: ”Kada govorimo tada ponavljamo samo ono što znamo; s druge strane, kada slušamo uvijek smo u prilici da čujemo i naučimo nešto novo”.

No, ovdje se svakako radi o pitanju granica, ali i izvora. Do kada i koliko je dobro tražiti tuđe mišljenje, a kada je došlo vrijeme da preuzmemo inicijativu? Ovo je svakako poprilično složen problem, koji je donekle vidljiv na sudbini Zapada i Istoka. Istok se od davnina radije opredjeljivao da sluša one najpametnije ili barem one najjače među sobom. To je donosilo sa sobom stanoviti duhovni mir, ravnotežu  i sigurnost, ali i poslovičnu zaostalost u svakom smislu. Društvo u kojem mnogima nije dopušteno da misle, nikad ne može u potpunosti razviti svoje potencijale. S druge strane, buntovni individualizam Zapada je polučio višestruke društvene i gospodarske uspjehe, ali uz poslovično žrtvovanje vlastitog mira, prijateljstva, obiteljskog života, osjećaja cjeline i smisla itd. Nitko ne da preda se, i svi su podjednako u pravu! Primjećujemo da ni to nije dobro … Stoga se pitamo: Bezobzirni uspjeh ili zauzdana i neostvarena mudrost? Je li između ove dvije solucije moguć kakav sretan i produktivan kompromis?

Koga slušati?

Starogrčki basnopisac Ezop reče da nije vjerovat savjetu čovjeka koji je u nevolji (Lisica i koza). To je valjda jasno samo po sebi. Tko sam sebi ne zna naći dobar savjet teško da će ga i drugima uspjeti naći. A život je paradoksalno takav da baš ovi navedeni „teški slučajevi“ najradije dijele savjete. Jednostavno, manjak interesa prema vlastitim problemima i životu najčešće stoji u obrnutoj proporciji s povećanim interesom prema tuđim životima. Naravno, ovakvi savjeti po sebi ne moraju biti u potpunosti pogrešni, ali nešto tu svejedno fali. Nevjerodostojna osoba jednostavno ne zaslužuje naše povjerenje. Stoga se dobar savjet obično mora potražiti, jer oni koji ga imaju, ne rasipaju se s njima okolo. Imaju dovoljno svojeg posla i problema, ali zato upravo i jesu potencionalno dobri savjetodavci s obzirom da su posvećeni rješavanju vlastitih problema.

Drugi veliki problem koji bismo u ovom smislu mogli navesti jest zlonamjerni savjet, a o čemu smo već ranije nešto pisali. Zlonamjerno savjetovanje je dosta češće nego što mislimo. Uspješni ljudi nerijetko svjesno i namjerno dijele loše savjete jer ne žele da im se pridružite u njihovom uspjehu. S druge strane, neuspješni ljudi počesto svjesno dijele loše savjete jer ne žele da ih napustite u njihovom neuspjehu. Ali opet slično kao i u gornjem slučaju, rješenje je zapravo jednostavno. Ako vidite da se savjetodavac ne drži vlastitog savjeta, ne slušajte ga!

Sam sebi biti prijatelj

Vratimo se za kraj još malo onom savjetu čovjeka u nevolji. Izgledno je da se tu ne radi samo o nekakvoj individualnoj bespomoćnosti nego o sveopćoj ljudskoj. Ne kaže se uzalud da je uvijek lakše biti pametan prema drugima negoli prema samom sebi, ali možda se tu upravo i krije rješenje problema dobrog savjeta. Kad se ponekad ili čak češće nađemo u teškoj nedoumici, bit će najbolje da se prisjetimo što bismo savjetovali dobrom prijatelju sa istim takvim problemom, jer dobrim prijateljima općenito dajemo najiskrenije i najdobronamjernije savjete. Valjda je to – to na kraju. Nije dobro kad čovjek samog sebe mrzi; a nije dobro ni ono kad je netko u vlastitom samoljublju potpuno sljubljen sa svojim egom. Ni u prvom ni u drugom slučaju nije moguće biti pametan i dobronamjeran prema sebi. Stoga, jednostavno probajmo sebi biti prijatelji, jer samo nam prijateljski savjet može biti od koristi.

U Sarajevu, 29. 8. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

LJUBAV: OSJEĆAJ ILI HABITUS?

Njemački filozof Robert Spaemann u jednom svom eseju napisao je neobičnu rečenicu o ljubavi: „Onaj tko može objasniti zašto nekoga voli, zapravo tu osobu ne voli“. Ova Spaemannova tvrdnja dio je jednog šireg pitanja kojega njemački filozof postavlja kroz cijeli svoj esej: je li ljubav osjećaj ili navika? Kada govori o ljubavi kao osjećaju čini se da Spaemann pod osjećajem razumije neko čovjekovo trenutno stanje koje ga prema nekom privlači ili ga od nekoga odbija. Takvo trenutno stanje može se nazvati ljubavlju, odnosno mržnjom. Spaemann će dodati ovome kako u osjećaju osoba zapravo ne osjeća ništa prema drugoj osobi, nego je njegov osjećaj autoreferencijalan i odnosi se na samu osobu koja to osjeća, a ne na osobu koja je objekt ljubavi ili mržnje. Prema njemu, osjećaj ljubavi ili mržnje je sebičan jer takav osjećaj nema uporište u stvarnosti nego isključivo u čovjekovoj svijesti o samom sebi.

Kao ilustracija Spaemannove tvrdnje da je osjećaj sebično samozavaravanje možemo zamisliti osobu koja nam se u ovom trenutku sviđa ili ju ne podnosimo. Taj osjećaj može se nazvati iako preambiciozno ljubavlju ili mržnjom. Spaemann tvrdi da je ovakav trenutni osjećaj plod čovjekove nutarnje konstrukcije stvarnosti drugoga, i da nema puno zajedničkog sa stvarnošću druge osobe i onoga što ona jest i kakav je njezin karakter. Spaemann ističe kako je poslovica „ljubav je slijepa“ zapravo pogrešna jer nije riječ o ljubavi, nego bi trebala glasiti „osjećaj ljubavi je slijep jer je usmjeren na osobu koja osjeća“. Iz Spaemanove tvrdnje da se zaključiti da je osjećaj ljubavi slijep upravo zato jer on nema puno veze s drugom osobom, nego s čovjekovim osobnim i nutarnjim doživljajem samog sebe i svoga osjećaja o drugom. Ono što se treba dogoditi a to je stvarni susret s osobom prema kojoj se nešto osjeća za Spaemana u osjećaju ljubavi se uopće ne događa. Stječe se dojam da je za Spaemanna osjećaj ljubavi neprijatelj same ljubavi jer uklanja ili barem skriva pravu stvarnost i narav ljubavi.

Spaemann ističe i drugu dimenziju onoga što čovjek zove ljubav, a to je da je ljubav navika. U našem jeziku mi nemamo adekvatan prijevod latinskog izraza habitus koji označava neku trajnu i teško promjenjivu kvalitetu čovjekova karaktera koja je ako je riječ o habitusu uvijek pozitivna, odnosno riječ je o vrlini. Hrabar čovjek posjeduje habitus, kvalitetu koju nazivamo vrlinom, a koja se zove hrabrost i koju uvijek može vježbati u zadanim okolnostima života kao što su različite opasnosti. Mogli bismo reći ne da je netko prirodno hrabar, nego radije da je netko vježbajući se u hrabrosti razvio vrlinu hrabrosti. Isto vrijedi i za druge habituse ili vrline poput umjerenosti, darežljivosti, plemenitosti. Idući za ovim razumijevanjem habitusa kao vrline koja se mora vježbati da bi ona postala dio čovjekove prirode i njegova karaktera možemo reći da je ljubav prema Spaemannu vježba. Čovjek se vježba u ljubavi da bi ljubav postala vrlinom koja pripada njegovom karakteru i njegovoj prirodi. Karakteristika svih navedenih habitusa ili vrlina  uključujući i ljubav jest da jednom kada se vježbaju i postanu dio čovjekova karaktera one se ne mogu lako ukloniti, osim nekim porocima koje čovjek opetovano ponavlja ciljano da bi se riješio vrlina koje je stekao. Osobine koje čovjek stekne vježbajući se u vrlinama mi smo preveli kao navike. Kada kažemo da je netko hrabar, mi ćemo reći kako netko ima naviku biti hrabar.

Ali bolje je govoriti kako netko posjeduje vrlinu hrabrosti, jer mi navikama definiramo i one karakterne osobine čovjeka koje su zle kao recimo laganje, pretvaranje i slično.

Ako ljubav razumijemo na ovaj način, postavlja se pitanje je li ljubav  vježba i u čemu? U strpljivosti, u podnošenju, u trpljenju, u prihvaćanju, u uvažavanju? I ako u jednom trenutku čovjek vježbajući se u svim ovim habitusima stekne ljubav kao vrlinu svoga karaktera, postavlja se pitanje je li to znači da onda čovjek posjeduje vrlinu ljubavi kao trajni dio svoga karaktera i je li ljubav onda dobra navika koja samog čovjeka čini dobrim? Ono na što treba skrenuti pozornost jest da ljubav kao osjećaj ne zahtjeva drugu osobu, nego se može razviti unutar samog čovjeka pomoću mašte, psihe, razmišljanja i ne zahtjeva nužno prisutnost druge osobe. Međutim, karakteristika vrline ili habitusa jest da bi se stekle one zahtijevaju stvarnost izvan samog čovjeka. Ako uzmemo hrabrost kao vrlinu, ona ne se ne stječe i ne postaje dio karaktera zato jer čovjek zamišlja neku bitku u kojoj je on hrabar vojnik, nego zahtjeva stvarne životne okolnosti sa stvarnim ljudima i iskustvima da se hrabrost stekne kao vrlina i dio karaktera. To manje-više vrijedi za sve vrline. Umjerenost se ne vježba razmišljanjem o umjerenosti, nego stvarnom umjerenošću u svemu onome u čemu smo neumjereni. Samo razmišljanje o hrabrosti, umjerenosti, darežljivosti nije posjedovanje tih vrlina u stvarnom životu. Ako je ljubav vježbanje da se postigne vrlina ljubavi, onda će ljubav da bi postala vrlina i dio karaktera zahtijevati postojanje i prisutnost stvarne osobe u odnosu prema kojoj će čovjek vježbati i na kraju doći u posjed vrline ljubavi kao prirodnog dijela svoga karaktera.

Spaemann ističe da se koncept ljubavi kao vrline koja se vježba u odnosu prema stvarnoj osobi u postmodernom društvu poprilično izgubio. Ono što postmoderni čovjek radi jest za Spaemanna oblik samozavaravanja i egozima. Postmoderni čovjek se vježba u osjećaju ljubavi koji je potpuno usmjeren na samog čovjeka i nikoga drugog izvan njega. Na taj način dolazi do samozavaravanja i egoizma koji čovjeka zatvara i čini ga nesposobnim da se vježba u ljubavi kao vrlini odnosno habitusu tako što će to vježbati u odnosu sa stvarnom ljudskom osobom. Spaemann dodaje i da je ljubav jedina vrlina koja nema krajnji završetak vježbanja, kao neke druge vrline. Ako čovjek vježba umjerenost, on će u jednom trenutku posjedovati habitus ili vrlinu umjerenosti u tolikoj mjeri da će moći nositi se sa onim u čemu je bio neumjeren pogotovo ako se to odnosi na neku specifičnu stvar kao što je recimo neumjerenost u piću.

Međutim, čini se da ljubav nije takva vrlina ili habitus jer ako ćemo slijediti Spaemanna dalje iako je specifična i konkretna osoba objekt vježbanja u ljubavi nikada nitko ne kaže za odnos prema voljenoj osobi kako je dosegao vrlinu ili habitus ljubavi i sada može stati. Zato će Spaemann opisati ljubav kao bezgraničnu ili neograničenu vrlinu ili habitus i zato ona rečenica s početka ovoga teksta kako onaj tko smatra da zna zašto nekoga voli, zapravo ga ne voli. Jer za Spaemanna znati objasniti zašto se nekoga voli znači isto što i tvrditi da je čovjek dosegao vrlinu ili habitus ljubavi prema toj istoj osobi. Odnosno, da je dosegao ljubav kao dio svoga karaktera i svoje prirode.

Za Spaemanna ljubav kao vrlina ili habitus nema mjeru, nego je bezgranična i neograničena. Zato vježbanje u ljubavi da bi ljubav postala prirodni dio čovjekova karaktera kao vrlina, habitus kvaliteta zapravo nikada nije moguća jer ne postoji završetak vježbanja u ljubavi prema voljenoj osobi. Zato je za njega ljubav bezgranična vrlina ili bezgranična dobra navika jer dok osjećaj ljubavi ima svoj ograničeni rok trajanja u čovjekovu umu, ljubav kao bezgranična vrlina, habitus, kvaliteta nema rok trajanja nego čovjek se u njoj vježba bezgranično u odnosu prema konkretnoj i voljenoj osobi. Za ovog njemačkog filozofa nedostatak shvaćanja ljubavi kao bezgranične vrline u kojoj se čovjek mora cijeli život vježbati, ali je nikada ne može do kraja posjedovati kao vrlinu i habitus svog karaktera leži i problem zašto tolike ljubavi među ljudima imaju rok trajanja i propadaju kada taj rok istekne.

U Sarajevu, 27. 8. 2018.

O. J.

 

Izvor(foto):123rf.com

DIGITALNO KRŠĆANSTVO

Od Descartesovog negdašnjeg „mislim, dakle postojim“ do aktualnog „dostupan sam, dakle postojim“ ili „fotografirao sam, dakle dogodilo se“. Kako je u međuvremenu posvemašnja digitalizacija ljudskog društva počela utjecati i na religiozne fenomene, kao i na samu ontologiju svekolike čovjekove stvarnosti?

Maurizio Ferraris u svom djelu „Where Are You? An Ontology of Cell Phone“  ističe tri temeljne osobine onoga što umjesto mobitel, trenutno zovemo pametnim telefonom (eng. smartphone): pisanje, povezivost, socijalna stvarnostFerraris ističe kako je pametni telefon u mnogočemu pojednostavio život jer umjesto da čovjek sa sobom nosi pisaću mašinu i brdo papira za pisanje, dovoljan je pametni telefon. Ferraris napominje kako je pisanje zahvaljujući pametnom telefonu postalo jednostavno, dostupno svima i jako brzo. Pametni telefon pojednostavio je život jer čovjeka povezuje s tisućama drugih ljudi u gotovo jednom trenutku bez obzira u kojem se djelu svijeta netko nalazio. Ne imati pametni telefon prema Ferrarisu znači, kako on to kaže, biti ontološki odsutan iz svijeta, drugim riječima znači ne postojati.

Od tri elementa o kojima Ferraris govori najznačajniji je treći, a to je sposobnost pametnog telefona da uvezan s tisućama drugih pametnih telefona stvara pravu stvarnost, a ne samo virtualnu. Kao primjer možemo navesti različite akcije koje se pokreću recimo preko društvenih mreža uglavnom korištenjem pametnog telefona, ali koje stvaraju stvarne socijalne događaje kao što su protesti, navijanje, politički skupovi, itd. Za Ferrarisa pametni telefon nije više puki tehnološki instrument, gadget koji se koristi kao stvar, nego je pametni telefon postao kreator stvarnosti i stvarnih događaja u svijetu. Način na koji se ti događaji stvaraju jest nešto što za Ferrarisa u stvarnom svijetu ne postoji, nego samo u virtualnom. Termini poput slanje poruka, dijeljenje sadržaja, lajkanje, dislajkanje, općenito komunikacija putem pametnih telefona za Ferrarisa ima sposobnost stvaranja novih stvarnosti i mijenjanja postojećih kao i sposobnost drugačijeg razumijevanja nekih stvarnosti. Ontologija pametnog telefona prema Ferrarisu sastoji se u činjenici da se pomoću njega stvara prava stvarnost i da on omogućuje ljudskom biću postojanje. Zato Ferraris pomalo i ironično i pomalo ozbiljno nečiju nedostupnost na mobilnoj mreži zbog slabog signala izjednačuje s nepostojanjem čovjeka. Odnosno, drugim riječima rečeno povezan sam na mrežu, na internet, dostupan sam, dakle postojimFerrarisova zanimljiva i korisna ontologija pametnog telefona koliko god izgledala smiješno ima ponešto reći i o samom kršćanstvu i kršćanima koji kao i mnogi drugi imaju i koriste pametne telefone.

Nedavno je papa Franjo u Ženevi slavio svetu misu gdje se na početku mise umjesto sklopljenih ruku moglo vidjeti stotine i stotine uzdignutih ruku koje pametnim telefonima nastoje zabilježiti svečani trenutak početka euharistije i molitve kajanja. Ta slika uzdignutih ruku koje pametnim telefonima bilježe ono što nijedno ljudsko dostignuće ne može zabilježiti jer je nadnaravno, samo potvrđuje Ferrarisovu misao dostupan sam, dakle postojim koja se može primijeniti na neke kršćane danas. Također možemo dodati ovome i ono „fotografirao sam, dakle dogodilo se“.

Slika 1: Selfie s papom. Izvor: The Local Switzerland 

Ferrarisova ontologija pametnog telefona koju skraćeno definiram kao dostupan sam, dakle postojim može se nazvati u nedostatku boljeg izraza „digitalnim“ kršćanstvom kada je riječ o kršćanima (premda slično vrijedi i za druge religije današnjice). Pod digitalno mislim na razmišljanje kršćana koji smatraju da se sakrament nije uopće dogodio i slavio ako ne postoji fotografija na pametnom telefonu. Digitalno u ovom kontekstu ima onotološko značenje postojanja ili nepostojanja. Ako je uslikano postoji, ako nije uslikano makar se i dogodilo, zapravo ne postoji.

Krštenje, krizma, vjenčanje, a sve češće i sprovodi su se dogodili ne zato što je riječ o stvarnim sadržajima u kojima je Krist i milost prisutni, nego jer ih je digitalno kršćanstvo zabilježilo.  I tu smo svi bez iznimke uz manje ili veće razlike postali digitalni kršćani. Temeljna poteškoća digitalnih kršćana je u razmišljanju i shvaćanju stvarnosti onoga što se događa i čemu prisustvuju.

Sakramentalna stvarnost kao što je recimo stvarnost euharistije zahtjeva jedno potpuno drugačije razumijevanje stvarnosti i što sve čini stvarnost. Stvarnost euharistije je do te mjere duboka i puna sadržaja jer je Krist u njoj stvarno nazočan, da digitaliziranje euharistije uvijek ide u smjeru osiromašenja sakramentalne stvarnosti. Ako je Bog kao punina stvarnosti prisutan u euharistiji svaki pokušaj svođenja te stvarnosti na neku drugu stvarnost je njezino osiromašenje, a ne obogaćenje. Ali neki kršćani o euharistiji više ne razmišljaju o stvarnosti za sebe koja ima svoju puninu i sadržaj, nego razmišljaju radije ako euharistija nije digitalizirana, ona se nije dogodila, nema stvarnosti. Stvarnost euharistije za neke digitalne kršćane ne dolazi iz same naravi sakramenta, nego iz fotografije pametnog telefona.

Ferrarisovu zanimljivu ontologiju možemo i banalizirati i dalje i reći kako za neke kršćane stvarnost euharistije ne ovisi o prisutnom Kristu, nego o broju megapiksela kamere pametnog telefona. Posvemašnja digitalna ontologizacija koja je zahvatila i kršćane uz velike prednosti koje sa sobom nosi (dostupnost, povezivost, razmjena informacija, komunikacija) donosi sa sobom i veliki nedostatak,  a to je digitalizacija stvarnosti od koje nažalost nisu imuni ni kršćani kao ni liturgijska slavlja određenih sakramenata i sakramentala.

Dovoljno je osjetiti nervozu i napetost kod krizme i trenutka mazanja krizmanika po čelu tako da se i biskup po mogućnosti skloni u stranu da bi megapikseli zabilježili sakrament, jer ako ga nisu zabilježili, nije se ni dogodio ni slavio. Digitalno kršćanstvo nije kako bi se moglo pomisliti obično fotografiranje djece, roditelja, bračnih parova, biskupa i papa. Digitalno kršćanstvo je koncept razmišljanja i razumijevanja stvarnosti sakramenata i njihovog slavlja gdje se božanska stvarnost koja je sama po sebi punina cjelokupne stvarnosti osiromašuje i svodi na digitalnu stvarnost. Nekad je maksima pojedinih kršćana bila Bog je stvarno prisutan u euharistiji, dakle postojim. Danas se promijenila stvarnost, posljedično promijenila se i maksima, slikao sam euharistiju ili slavlje nekog drugog sakramenta, dakle Bog postoji. Kraće i sadržajnije, imam pametni telefon od dvadeset megapiksela, dakle Krist je prisutan u euharistiji. Ili također ono: objavio sam na Facebooku da upravo molim krunicu Božanskom milosrđu, dakle, stvarno i uistinu molim.

U Sarajevu, 24. 8. 2018.

O. J.

ČOVJEK I FLEKSIBILNOST

Sigurno vam se dogodilo da vam u sred najvećeg posla na pamet počinju padati neke sporedne odlične ideje, bilo da je riječ o nekom drugom poslovnom projektu, hobiju ili nečemu što bi se moglo uraditi po stanu ili kući. I tada obično pomislimo kako ćemo sve to realizirati čim budemo imali dovoljno vremena. Međutim, kada konačno dođe taj žuđeni slobodan dan, nerijetko se dogodi da tada ne učinimo baš ništa … s kauča na kauč, od daljinskog upravljača do mobitela, možda poneka „trač partija“ i to je uglavnom to.

Neuroznanstvenici danas kažu da ovo zapravo i nije ništa iznenađujuće. Ljudski mozak je jednostavno takav, najbolje radi kad je uključen, odnosno, kad je suočen s nekim konkretnim zadacima. I u tim trenucima tako dobro radi da mu ostane kapaciteta i za neke sporedne stvari. S druge strane, ako nema konkretnih zadataka, nema ni adekvatne moždane aktivnosti, pa čak ni za one sporedne stvari.

Adaptivnost

Navedena fleksibilnost i adaptivnost se i ne tiče striktno mozga nego cijelog ljudskog tijela. Ono se s nevjerojatnom brzinom prilagođava novom okolišu i životnim okolnostima. O tome je prije par godina svjedočio i američki astronaut Scott Kelly. Boraveći u Međunarodnoj svemirskoj postaji dva puta po pola godine, bio je svjedokom kako se ljudsko tijelo nevjerojatno brzo prilagođava okruženju nulte gravitacije. Usprkos redovitoj tjelovježbi mišići rapidno slabe, jer u uvjetima nulte gravitacije jednostavno nisu ni potrebni. Kosti također gube kalcij i postaju mekše, jer nam u takvim uvjetima nije potreban čvrst skelet kao na zemlji. Ipak, ponajviše problema po povratku na zemlju je imao sa smekšanom i stanjenom kožom. Pete su mu doslovno opet postale nježne kao u bebe, pa ga je kretanje užasno boljelo i žarilo, ali čak i samo spavanje. Naravno, nakon par bolnih i stresnih mjeseci stvari su se vratile u normalu, i njegovo tijelo se opet prilagodilo redovitom zemaljskom okruženju.

Nada i upozorenje

Naša prirođena fleksibilnost i adaptivnost bude jednu nadu, ali i jedno ozbiljno upozorenje. Rad i vježba nas s vremenom izgrađuju i stoga nas nikad ne bi trebale plašiti neke trenutačne nemogućnosti i nesposobnosti. Uzmimo za primjer recimo prvi ispit na fakultetu. Malo tko u takvim trenucima ne pomisli „ma neću ja ovo nikad“. Ono, učiš intenzivno mjesec dana a još nisi u potpunosti siguran o čemu se tu zapravo radi. No, s vremenom, malo po malo, ako se konstantno radi i uči, polaganje ispita se pretvara u sasvim normalnu i prirodnu rutinu. Slično je uglavnom i sa sportom, učenjem stranog jezika, sviranjem instrumenta, ali čak i sa osobnom urednošću, pa i s jednim pozitivnim svjetonazorom i načinom razmišljanja ili opet sa unaprijeđenim komunikacijskim vještinama … od početne izgubljenosti i osjećaja inferiornosti, redovitim radom i vježbom stiže se do rutine i umijeća. „Exercitatio artem parit“ – vježba stvara vještinu (ili majstora), primijetiše još davno Stari Latini.

Slično tome, ali obratno (glede upozorenja), tijelo i mozak koji ne služe ničemu, s vremenom se doslovno pretvaraju u tijelo i mozak za ništa. Ili još gore od toga, mozak koji se koristi za negativne aktivnosti s vremenom se pretvara u tzv. kriminalni um. A nešto od toga svakako na kraju ispliva i na površinu lica. Znate već ono (kao na slici), snažne (testosteronske) kosti lica i oštre crte, ajkulast – istovremeno prijeteći i umrtvljeno-tupi pogled koji svjedoči o pomanjkanju ljudskosti itd. Ima normalno tu i nekih drugih solucija, kad je recimo netko ‘nako jednostavno zelenkasto-zloban u licu i sl.

Uglavnom, naše tijelo i mozak će se uvijek napredno prilagođavati onim zadacima i okolnostima koje pred njih stavimo ili ne stavimo, a na kraju se za nas poprilično ključnim pokazuje naša sposobnost nadvladavanja onog skoro redovito teškog i stresnog početka, jer kad se dobra rutina jednom konačno uhvati, ona uglavnom trajno ostaje uhvaćena i ostvarena.

U Sarajevu, 22. 8. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O DOSTUPNOSTI

Dostupnost je onaj čudni i napeti osjećaj tjeskobe da ako tijekom spavanja isključite mobitel nešto će se epohalno dogoditi, a vi ćete to propustiti. Dostupnost je i osjećaj izgorenosti i umora kada više nemate gdje sakriti svoju privatnost, a ni sami sebe od silnih poruka, propuštenih poziva i neodgovorenih mailova.

Dostupnost je danas ogroman teret koji s jedne strane čovjeka drži u stalnoj napetosti iščekivanja, kao i u stanju trajnog umora i iscrpljivanja. Napetost i tjeskoba da nećete biti dostupni pretvorila se u neugodno iskustvo emotivne iscrpljenosti. Nesanice, neuredno spavanje, prekidanje sna, često buđenje samo zato jer vam je netko rekao: ”Budite dostupni, uskoro stiže glavna vijest i glavni događaj vašeg života”. I tako dostupni u gluho doba noći nestrpljivo i napeto iščekujete poruku, tweet, mail, lajk. Ali koja od tih vijesti ili događaja je presudna? Kada će konačno stići taj presudni mail ili poruka nakon kojega više ne morate biti dostupni? Kako da sami sebe diskriminirate i odredite sebi za koje poruke trebate biti dostupni, a za koje ne?

U nemogućnosti da odredite što je važno i što nije dopuštate da budete dostupni jer mislite da nije važno praviti razliku u vijestima, događajima, porukama. Dostupni ste svakom, svima u svako doba. Dostupnost vas čini građaninom svijeta, ali vam uvijek pomalo oduzima od vaše privatnosti i vaše intimnosti. Želite li stvarno biti dostupni na taj način da svatko zna da trenutno prolazite kroz teške životne trenutke? Trebate li biti dostupni svima i svakom, u trenutku razvoda, u trenutku bolesti, u trenutku svađe? Trebate li biti dostupni kada imate svoje privatne trenutke sreće u kojima intimno uživate? Trebate li biti svima dostupni u trenutku dok ručate, dok se tuširate, dok se presvlačite, dok ste obična ljudska osoba?

Dostupnost ima svoju mračnu stranu, stranu u kojoj netko nepoznat ili više njih s vašim pristankom o vama sve zna i gleda vas samo zato jer vas je netko uvjerio da biste postojali morate biti dostupni. Ako niste dostupni ne postojite. Ali vi ne želite biti samo dostupni kao predmet ili objekt, vi želite biti dostupni kao ljudsko biće. Ono što ponekad ne razumijete jest da ste nekima, ako ne i mnogima, dostupni ne kao osoba i ljudsko biće, nego upravo kao predmet i objekt. Čudite se što se vaša dostupnost krivo tumači i što se vaša ljudska strana ostavlja po strani. Nikoga ne zanima dostupnost vaše boli dok traje razvod, nego dostupnost prljavog veša koji se skrivao unutar zidova kuće. Nikoga ne zanima dostupnost vašeg istinskog uživanja u hrani, nego dostupnost vašeg tanjura i računa na kraju večere. Nikoga ne zanima dostupnost ljepote vaše duše dok pravite selfie pred ogledalom, nego dostupnost vašeg tijela kao objekta zabave i požude. Nikoga ne zanima dostupnost vas kao osobe, dostupnost vaše sreće i vaše boli, nego dostupnost vas kao najobičnijeg objekta, vaših skandala.

Iako vi niste objekt i ne mislite tako o sebi, vaša dostupnost vas je učinila objektom komentara u kojima gotovo nikad nećete prepoznati sebe od neviđene količine mržnje, vrijeđanja i obezvređivanja vas kao osobe. Vaše čuđenje da niste to htjeli kad ste postali dostupni svima i svakom u svako doba ubrzo prerasta u strah i tjeskobu. Pitate se zar me drugi ljudi ne poznaju zar se nisam učinio ili učinila dostupnim na pravi način? Ono na što niste računali jest da ljude na prvom mjestu nije uopće ni zanimalo jeste li dostupni na pravi način ili niste. Nije ih ni zanimalo je li vaša dostupnost zaista vaša istinska slika. Bitno je da ste dostupni, oni će uraditi i dodati sve što bude potrebno vašoj dostupnosti i ubrzo ono što ste htjeli, predstaviti sebe onakvim kakvima jeste nepovratno će se izgubiti u kaljuži komentara, sukoba, prepirki, optužbi i prozivanja gdje više nećete moći sebi pomoći. Nećete više moći ni ukloniti svoju dostupnost. Bit ćete izloženi svakoj postojećoj tipkovnici i monitoru koji će bjesomučno gle čuda zaključiti o vama sve ono što vi zapravo niste. Tako upadate u začarani krug dostupnosti.

Pokušavate ljudima objasniti da je vaša dostupnost krivo protumačena, da su slike lažne, da niste vi komentirali, da niste vi napisali. Na taj način ostajete dostupni iako to ne želite, ali morate jer želite ispraviti stvari. I tako se vrtite u krug svaku noć. Čekate da stigne konačno ta poruka, vijest, mail gdje će vam biti rečeno da je sve u redu i da je vaša dostupnost bila krivo protumačena, ali sada je sve u redu, svi shvaćaju i razumiju koji je razlog vaše dostupnosti. Ali vijest, mail, komentar ne dolazi, a vi se u isto vrijeme borite da objasnite da je vaša dostupnost krivo shvaćena. I tako živite u napetosti i tjeskobi jer ne možete prekinuti vašu dostupnost, a vaša dostupnost sve više i više se krivo i pogrešno shvaća i tumači. To vas iscrpljuje do granice neizdržljivosti do te mjere da vas novi komentar, tagiranje, mail već pomalo i fizički boli, a ne samo psihološki i duševno.

Ispočetka ste kao i svi mi mislili da je dostupnost korisna, važna i nužna jer se bez nje danas ne može živjeti. Svoju dostupnost ste smatrali nečim važnim zbog posla, projekata, kontakta s prijateljima i obitelji. Ali vrlo brzo vaša dostupnost prerasla je vaše skromne početke i postala je dostupna i onima koje ne poznajete i ne znate zašto vas kontaktiraju i što hoće od vas. Kako to uvijek biva na kraju, u slučaju dostupnosti ne vrijedi ona mudrost kako od viška glava ne boli. U slučaju vaše dostupnosti i neopreznosti boli sve i glava, i tijelo i duša, i više ne znate kako tomu stati na kraj i pitate se je li uopće moguće. Jeste li baš morali biti dostupni tako da svi i svatko sve zna o vama i vidi sve što je dio vaše privatnosti i intime? Niste li mogli bar nešto učiniti nedostupnim i sakriti to od komentara, mailova, postova i lajkova? Kad je dostupnost u pitanju nema povratka nazad, jednom kad ste sebe učinili dostupnim otvorili ste mogućnost da svi i svatko sve zna o vama, vašim navikama, vašim željama, o svemu u čemu niste željeli biti dostupni nikome. Lijepo je biti dostupan, ali sve nas tu i tamo navečer u gluho doba noći boli i tijelo i duša dok se tjeskobni i napeti pitamo jesmo li baš sebe morali učiniti toliko dostupnima i je li to bilo potrebno da svi i svatko zna ponešto o nama???

U Sarajevu, 20. 8. 2018. 

O. J. 

STARAC

Njegov stan bio je posljednji u nizu, gotovo u podrumu. Prozori njegovog stana imali su teške metalne rešetke, poluraspadnute zbog čestih kiša koje su nagrizle nekada sjajni i ulašteni metal. Bile su stare i istrošene kao i prozorski okvir i prljavo staklo kroz koje se nije ništa moglo vidjeti čak ni kad bi u stanu gorjelo svjetlo.

Nitko od nas nikada nije išao k njemu i rijetko smo ga susretali u polumračnom stubištu. Čak i susret s njim prošao bi s osjećajem nelagode jer nikada mu niste mogli vidjeti lice. Prošao bi pored vas spuštene glave s nekom prljavom kapom na glavi. Ne bi ništa rekao. Jedino što ste mogli primijetiti jest da je teško hodao i bio malčice pogrbljen. Iz njegovog stana nikada ništa nije dopiralo osim tišine. Niste mogli čuti ni zvuk televizije, ni radija, niti šum vode. Čak i u znatiželji kad bih potajno dok drugi ne vide zastao pored njegovih vrata i naslonio uho, ništa ne bih čuo. Ni korake ni disanje. Ništa. Samo bi zvuk mog vlastitog daha i žamorenje s ulice ponekad dopirali do mene. U zgradi u kojoj živim stanovao sam deset godina. Nikada nisam s njim progovorio niti jedne jedincate riječi. Čak ni riječi najobičnijeg pozdrava. U deset godina čuo sam bezbroj priča o starcu iz podruma. Neke su bile izmišljene i prelazile su u legendu. Neke su bile zlobne. Ljudi su takvi da kad nešto ne znaju o nekomu, a ne mogu to saznati onda izmisle dvije vrste priča. One legendarne gdje je nepoznati čovjek dobar, i one zlobne gdje je nepoznati čovjek loš. Obje vrste priča ljudi pričaju jer ne mogu pomoći svojoj znatiželji i jer su nesposobni pustiti čovjeka na miru kad se od njih traži. Jedna od priča koje su legendarne jest da je starac iz podruma bio nekada poznati pisac i dramaturg koji je zbog gubitka posla i krađe romana od strane jednog zavidnog kolege odlučio skloniti se od ljudi i više ne komunicirati s njima. Ali nitko nije znao o kojem je piscu riječ i koji je roman u pitanju i što je on uopće napisao. O starcu iz podruma su govorili kao o piscu s mnogim imenima, ali nitko nije znao koje je ime pravo. I nitko se nije usudio zaustaviti ga i pitati. Jedna od zlobnih priča bila ja kako je riječ o jednom ubojici koji je prije nekoliko desetljeća pobio cijelu svoju obitelj i pobjegao u grad gdje se sakrio i živi u tajnosti da ga ne bi pronašli. Kao i mnoge u zgradi i mene je zanimalo koja je priča o starcu iz podruma istinita. Je li on poznati pisac ili ubojica? Međutim, nije bilo načina da to doznam jer starac se rijetko pojavljivao i nikada nije glavu podizao dok bi prolazio. Pod utjecajem priča mnogi stanari bi ga se klonili u širokom luku u rijetkim susretima s njim prelazeći na drugu stranu hodnika ili plašljivo i panično tražeći prekidač da osvijetle tog, kako smo mnogi mislili, mračnog staračkog lika. Ime mu nismo znali. Postao je poznat kao starac iz podruma, ili samo starac. Ponekad bismo kada bi dolazilo nešto službeno u zgradu poput pošte čekali nestrpljivo blago odškrinutih vrata neće li izići, ali nikada nismo uspjeli vidjeti kako se vrata otvaraju. Ujutro, pošta pred vratima bi nestala. Kada i kako nitko nije znao niti vidio. Iako sam ga se plašio, divio sam se starcu koji je uspijevao živjeti gotovo nevidljivo među tolikim ljudima koji su svakodnevno marširali zgradom kao gomila mrava izlazeći i ulazeći u nju kao u veliki mravinjak. Starac je bio česta tema naših obiteljskih i prijateljskih druženja pa čak i nekih proslava. Jer ljudima ništa nije tako privlačno kao nešto nepoznato o čemu žele sve znati, a ne mogu. Isto vrijedi i za ljude. Privlačnost starca iz podruma bila je u tome što smo svi htjeli znati nešto o njemu, ali nitko nije imao hrabrosti zaustaviti ga i pitati kada ga vidi. Zato smo satkali cijelu knjigu priča o starcu iz podruma jer kukavice kada nemaju hrabrosti onda izmišljaju priče kako o sebi tako i o drugima i zašto bi starac iz podruma bio iznimka? Nismo samo ispredali priče o starcu iz podruma, nego i svemu onomu što je bilo povezano s njim. O vratima njegovog stana, o njegovom prozoru, o raspadnutim metalnim rešetkama, o njegovoj kapi, o njegovom slabom i pogrbljenom hodu o svemu su postojale priče i sve zajedno na okupu držao ih je lik toga mračnog čovjeka iz podruma. Da nije bilo njega i vrata njegovog stana i rešetke i njegov hod i njegova kapa samo bi bili obične stvari, obična vrata, obične rešetke, običan prozor, obična kapa. Ali sve je bilo misteriozno kao da bi rešetke ili prozor ili vrata imali svoju vlastitu priču jednako misterioznu kao i starac koji se skrivao iza njih. Jednog dana dok sam prolazio pored njegovog prozora opazih oveći komad papira pored prozora natopljen vlagom i vodom. Sagnem se i shvatim da u ruci držim kovertu. Malo otvorim i primijetim nekoliko rubova papira. Unutra je moglo biti jedan ili dva lista. Misleći da je koverta ostavljena za starca prvo pomislim da bih je trebao ubaciti među rešetke i tu je ostaviti. Međutim, činjenica da bih mogao nešto saznati o starcu iz podruma i da bih bio jedini koji bi nešto znao o njemu bila je toliko privlačna i opijajuća da sam u trenutku odustao. Osvrnuvši se oko sebe da vidim je li me netko gleda spremim kuvertu u džep. Uzbuđenje koje sam osjećao bilo je neopisivo kao da sam u svom džepu skrivao sve tajne svijeta koje će mi se uskoro otkriti i ja ću znati sve ono što je skriveno od pogleda i očiju drugih ljudi. Zatvorim i zaključam vrata stana za sobom i sjednem u radnoj sobi za veliki masivni stol. Izvadim sadržaj iz koverte i primijetim da su listovi bili poprilično žuti. Dvije stranice su bile uredno označene brojevima, a na vrhu prve stranice stajao je i datum. Otprilike prije više od tri mjeseca kada sam starca iz podruma posljednji put i vidio. Uzbuđeno odvojim prvu stranicu i počnem čitati:

Datum: 1. 1. 2001.

U ovoj zgradi živim već dvadeset godina. Ljudi u ovoj zgradi misle da sam poznati pisac ili poznati ubojica. Kako su došli do takvih zaključaka nikada neću doznati jer nitko od njih ne želi razgovarati sa mnom. Rijetko izlazim jer me izbjegavaju u širokom luku kada pored njih prolazim i panično pale svijetlo kada im se približim. Nestašlucima svoje djece prijete da će ih oteti starac iz podruma. Da, tako me zovu. Starac iz podruma ili samo starac. Nitko od njih nikada nije ni pokušao pružiti mi ruku i pitati me kako se zovem. Zašto ne znam i vjerojatno nikada neću doznati. Nikada mi nitko od njih nije pokušao pomoći dok hodam jer zbog bolesti već godinama hodam pogrbljen i lijeka za moju bolest nema. Jer je bolest nesnošljiva i bolovi nepodnošljivi, noću ne spavam. Preko dana uspijem uhvatiti malo sna. Moj se život zbog bolesti promijenio i većinu stvari koje ljudi obavljaju preko dana ja obavljam noću. O svemu se moram pobrinuti sam, a snage je sve manje kako fizičke tako i one umne. Primijetio sam da sve više zaboravljam i počeo sam pisati što sve trebam napraviti, a zbog bolesti rijetko ili gotovo nikada ne izlazim. U pošti sam upoznao jednu ljubaznu gospođu koja umjesto mene plaća moje račune jer ja ne mogu hodati tako daleko i tako dugo. Ona se pobrine i donese mi ponekad nešto hrane da imam. Dao sam joj da upravlja mojom mirovinom i obećao joj ostaviti stan nakon što umrem. Nitko od stanara u zgradi nije se nikada ponudio da nešto slično učini za mene. Ovdje gdje živim ljudi su rekao bih čudni i nisu onakvi kakvi su tamo odakle dolazim. Znatiželjni su. Previše. Kad nešto ne znaju o vama, onda o vama izmisle priče. Tako su izmislili o meni da sam pisac, dramaturg, ubojica, bonivan, spadalo, prosjak. A, ja sam kao i oni. Jedan od njih, samo čovjek i starac koji bi ponekad s nekim od njih želio progovoriti da lakše podnesem samoću i starost. Rekao bih da su vrlo vješti u izmišljanju priča o meni, ali nisu posebno zainteresirani kad bi mi trebalo pomoći. Prije nekoliko mjeseci jednog mladića zamolio sam da mi pomogne unijeti vreću u stan. On se skamenio i pobjegao i kasnije ispričao da sam u vreći imao cement kojim bih zazidao zid nakon što ga ubijem i kako njegovo tijelo ne bi moglo biti nikada pronađeno. U vreći su bile namirnice, obična hrana koju mi je gospođa iz pošte donijela, ali ja sam bio nemoćan sam nositi cijelu vreću. Još nekoliko puta sam pokušao s ljudima iz zgrade razgovarati i zatražiti pomoć, ali svi su redom bježali preda mnom. Znao bih se nasmijati sebi dok bih nemoćan na krevetu ležao, nesposoban ustati dok me ne popusti bol, u što se pretvorio legendarni pisac i legendarni ubojica? U starca koji bez pomoći drugih više nije mogao dalje. Često bi gledali krišom kroz svoja vrata neću li otvoriti vrata da uzmem poštu koja je stajala ispred. Ne znam što su očekivali i da me vide? Pošta je danima stajala pred vratima jer zbog bolesti nisam mogao ustati iz kreveta da je uzmem. Noću kad bih uhvatio malo predaha od bolova uspio bih doći do vrata i teškom mukom uzeti poštu s prljavog poda. Ponekad zbog bolova morao sam to raditi četveronoške. Često su to bili samo računi i neke reklame, ali jednom me je ugodno iznenadilo pismo koje sam dobio od svoje kćerke. Pisala mi je kako će doći iduće godine da me posjeti. Pisala mi je kako imam dvije unuke već velike cure i kako često ode na mamin grob i s njom razgovara. Nevjerojatno me obradovala misao da će doći poslije toliko godina zajedno s unučicama da me posjeti. To mi je dalo određenu nadu da ćemo se vidjeti prije nego umrem i da ću vidjeti i unučice. Tih dana nakon tog pisma bio sam vidno raspoložen i moje se zdravlje malo popravilo. Bolest je bila tu, ali bilo mi je podnošljivije sad kad sam znao da će doći. Moja radost nije bila duga vijeka jer sam nakon mjesec dana primio ponovo pismo uz ispriku da zbog nemogućnosti da isplanira godišnji na pravi način neće moći doći da me vidi. U koverti je bilo nekoliko novčanica koje sam poderao i bacio u smeće. Raspoloženje mi je postalo turobno i mračno i razmišljao sam da si oduzmem život. Starac kojega se svi plaše i kojega nitko ne obilazi što ima drugo i nad čim drugim ima moć osim nad vlastitim životom? Dok je bolest napredovala i bol postajala sve nepodnošljivija razmišljao sam o načinima kako to izvesti. Bavio sam se tom mišlju danima i tjednima sve dok nisam osjetio da je bolest pri kraju i ja zajedno s njom i da će bolest biti brža od mojih planova. Od svega što sam mogao učiniti u tim trenutcima odlučih napisati jedno kratko pisamce kao podsjetnik na mene da ljudi nakon moje smrti i dalje ne bi mislili da sam poznati pisac i ubojica, nego tek starac koji polako kopni zbog bolesti, kojega kćerka neće posjetiti jer ne može isplanirati godišnji na pravi način, i koji je već desetljećima udovac. Nisam htio pisati biografiju ni svoje podatke, to će ionako naći kada uđu i provale u stan. Htio sam samo napisati da nisam pisac, ni dramaturg ni ubojica nego obični čovjek, starac iz podruma koji polako umire od bolesti, na kojega nitko više ne obraća pažnju. Htio sam samo podsjetiti ljude da sam i ja čovjek i ništa više. Htio sam pisamce ostaviti nekom od susjeda u sandučić, ali se nisam mogao tako daleko više kretati. Odlučio sam dopuzati do prozora i izbaciti pisamce van. Možda ga netko pronađe i pročita. Ako ga netko čita onda znači da nisam uspio u svom naumu i da sam već pokojni i da je bolest bila brža, obavila ono po što je došla. Ako ga tko pročita, neka rekne mojoj kćerci da je sada sve u redu i da zajedno s njenom mamom odozgor pazim na nju i na naše unučice. Ne zamjeram joj ništa kao ni stanarima zgrade. Nadam se da ćemo se jednog dana ponovo svi susresti u jednoj drugačijoj zgradi gdje nećemo biti ni bolesni, ni stari ni odbačeni ni sami ni zapušteni. U međuvremenu pronalazaču ovog pisamceta ostavljam na razmišljanje jednu sitnicu. Ako je čitatelj starac kao i ja neka je zanemari, brzo će doći i njegov kraj. Ako je čitatelj mlad i ako živi u zgradi u kojoj sam živio, neka ovo pisamce ostavi negdje skriveno i ostavi ga do svoje starosti. Kada ostari, neka ga ponovo pročita nekoliko puta zato jer mu ovo pisamce sada nema smisla, ali kad ostari moglo bi imati i spasiti mu život.

Nepoznatom čitatelju uz znake dubokog poštovanja,

Starac iz podruma ili Starac

U Sarajevu, 19. 8. 2018.

O. J.

KOMPLEKSNO BIĆE ZVANO ČOVJEK

Ljudsko tijelo se sastoji – već prema različitim izvorima i u zavisnosti od uzrasta – od 37 do 100 bilijuna stanica (ćelija). Pri tome naša tijela sadrže oko 200 različitih vrsta stanica, a svaka od njih je priča, tj. svemir za sebe. Recimo samo da svaka od njih sadrži oko 750MB informacija genetskog materijala, što će reći cijelu jednu biblioteku, a ima tu još i nebrojeno puno nekih drugih stvari, organela i detalja. No, mi ćemo se ovdje pozabaviti više ljudskom osobnošću i složenošću koja iz toga proizlazi.

Npr., već je za stare Semite bilo jasno da se ljudska svijest i osobnost ne može opisati samo s jednom riječju, premda su oni poslovično gledali na čovjeka kao na jedinstveno biće. U tom kontekstu su se uobičajeno koristila četiri pojma:

  • Basar bi se dalo prevesti kao tijelo, ali ne samo isključivo kao tijelo, jer ovdje se misli na cijelog čovjeka kao tjelesno biće. Čovjek je u svojoj tjelesnosti slab i krhak, ranjiv i smrtan, također, sklon grijehu i bezakonju; međutim, njegovo tijelo mu omogućuje da živi na Zemlji te da stupa u kontakt s drugim bićima, da se druži, surađuje, veseli i raduje. Stoga su Semiti na tjelesnost gledali pretežito pozitivno. Osim toga, već je tada bilo jasno da samo tjelesan čovjek može biti konkretni čovjek sa imenom, prezimenom, vlastitom poviješću i pričom. Mimo toga moglo bi se govoriti isključivo o apstraktnom čovjeku kao neosobnom simbolu cijele ljudske vrste ili neke njezine pojedine epohe i skupine (npr. antički čovjek, azijski čovjek …).
  • Leb (srce) za starozavjetnog čovjeka nije označavao samo središnji ljudski organ. Pod srcem se mislilo na cjelokupnu čovjekovu nutrinu, na samo središte njegove osobnosti … na ono tajnovito mjesto gdje se rađaju ljudski misli i odluke. Srce se u ovom kontekstu javljalo više kao svojevrsni racionalni princip dok su se – suprotno europskoj tradiciji – osjećaji vezivali više za bubrege. Dakle, iz srca su izvirale dobre namisli i odluke, ali i one loše. Stoga se od čovjeka očekivalo da bdije nad svojim srcem, a u proročkoj literaturi je postojalo iščekivanje stvaranja „novog srca“, jer se ovo postojeće često pokazivalo kao hladno i kameno.
  • Nefeš – duša (arap. nefs) također ne predstavlja tek komponentu, nego označava čitavog čovjeka kao živo biće, obdareno dahom životaDok je samo tijelo predodređeno za smrt, za nefeš se kaže da ne umire. Ona se vraća Bogu koji ju je i stvorio.
  • Ruah – duh (arap. ruh), opet slično kao i u prethodnim slučajevima ne predstavlja tek komponentu nego cijelog čovjeka s obzirom na ono bitno i neuhvatljivo ljudsko, dakle, upravo ono što čovjeka bitno razlikuje od drugih živih bića na zemlji. Čovjek je po duhovnom aspektu veličanstveno biće, ali u svemu tome prijeti mu i velika opasnost. Jer kao što postoji ljudski duh, kao i onaj božanski koji ga inspirira i potiče na dobro (ili također „duh pravednosti“), tako postoji i „duh pijanstva“, kao i cijeli niz drugih „nečistih duhova“ koji mogu obuzeti čovjeka i srozati ga u njegovom ljudstvu.

Antička antropološka dihotomija i trihotomija

Antička filozofija će pokatkad, dosta slično semitskoj antropologiji, govoriti o postojanju tijela i duše u čovjeku, tj. češće o trihotomiji: duh – duša – tijelo. Međutim, bitna razlika se ogledala u tome što se ovdje na čovjeka više nije gledalo kao na u sebi jedinstveno biće. Ispadalo je kao da je čovjek u sebi razdijeljen. Ova dihotomija će osobito biti naglašena u platonizmu koji je na tijelo gledao poprilično negativno, kao na „zatvor duše“, što će – s druge strane – reći da se na dušu gledao istovremeno kao na istinsku čovjekovu suštinu i identitet, ali i potencijal. Ovakav svjetonazor je i dan danas naglašeno prisutan u različitim šamanskim konceptima gdje se vjeruje da je „život san, a smrt buđenje“. No, ponešto od ovog mentaliteta je ušlo i u rano kršćanstvo, pri čemu se osobito mislilo na stanovite napetosti između duha i tijela. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Što će reći da tromost i lijenost tijela koče duh u njegovim plemenitim i odvažnim namislima. Ovaj utjecaj ne čudi s obzirom da je prostor ondašnjeg Izraela (tj. Palestine) već od III. st. pr. Kr. bio pod snažnim helenističkim političkim i kulturnim utjecajem.

Aristotel će nakon svoga učitelja Platona ipak ponešto različito posložiti stvari izjednačavajući važnost duše i tijela. Tijelo i duša su kod njega bili bitno usmjereni jedno na drugo, kao akt i potencija ili materija i forma; što će reći da je duša životvorni princip, ali koji se mimo tijela ne može konkretizirati. Aristotelizam će preko Avicene izvršiti veliki utjecaj na islamsku misao, a preko sv. Tome Akvinskog i na katoličku. S druge strane, Martin Luther je gajio averziju prema grčkoj filozofiji pa je radije ostajao vjeran prije naznačenoj starozavjetnoj antropologiji, premda je ova po sebi dosta slična aristotelovskim postavkama, s obzirom da vodi dosta računa o čovjekovoj cjelovitosti.

Dinamično promatranje osobnosti u modernoj psihologiji

Krajem 19. i početkom 20. st. doći će do nekih novih istraživanja i naglasaka glede ljudske svijesti i osobnosti. Ovdje mislimo prvenstveno na pionire psihoanalize Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i Gustava Junga (1875.-1961).

U igru ulaze novi pojmovi poput svjesnog i nesvjesnog, s tim da će Freud više govoriti o individualnom nesvjesnom (na razini pojedinca), dok će se Jung više baviti kolektivnim nesvjesnim kao zajedničkom komponentom svijesti cijele ljudske vrste u koju su se slile tisućljetna iskustva, slike i simboli.

Freud je analoški uspoređivao ljudsku svijest sa santom leda, pri čemu se čak devet desetina odnosilo na ono skriveno nesvjesno, dok je na površini stršala samo jedna desetina onog preostalog svjesnog. Pri tome je međusobni odnos ove dvije komponente bio dinamičan, jer nesvjesni sadržaji uvijek na različite načine pokušavaju isplivati na površinu dok i ona gornja svjesna razina ima načina utjecati prema „dolje“.

Slika 1: Triparitetna struktura ličnosti prema Freudu. Izvor: Simply Psychology

U nesvjesno spadaju potisnuti traumatični događaji s kojima se Ego nije mogao izboriti, ali i brojne bezazlene informacije koje „tehnički“ nisu mogle biti upamćene na svjestan način (npr. ono, „čini mi se da sam ovog čovjeka već nekad bio sreo“ ili „čini mi se da smo o tome i o tome učili nešto u školi“). Nesvjesno je po sebi kod Freuda i područje libida, odnosno, područje nesvjesnog Ida koji predstavlja urođenu komponentu osobnosti. Id je po sebi impulzivan, nasrtljiv, nepromišljen. Manifestira se kroz snažnu volju za nečim ili protiv nečega. Nestrpljiv je. Sve što želi, želi odmah; ako to ne dobije, negoduje, buni se, napada ili očajava. Odrasli ljudi mogu svoj Id nerijetko doživljavati na duboko uznemirujuć’ način, gotovo kao nešto demonsko, međutim, kako rekosmo, ovdje se radi o urođenoj komponentni, najjasnije vidljivoj u ponašanju sasvim male djece i beba. Zadaća Ega je da zauzda hiroviti Id, no tu ujedno leže i brojne opasnosti, jer Id je životan; on je nositelj cjelokupne psihičke energije, i posve zauzdan Id počesto znači umrtvljenu osobnost. Uzmimo ovdje za primjer finog, sofisticiranog, uljudnog, ali istovremeno užasno depresivnog i suicidalnog čovjeka! Dakle, Id se mora zauzdavati, ali ne i gušiti!

S druge strane, čovjekov Ego se istovremeno nalazi pod pritiskom još jedne posve različite komponente. To je tzv. Superego – glas odgojitelja u nama. Ovaj glas možemo doživljavati istovremeno i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Npr., svjesno, „neću to i to raditi, nisam tako odgojen“. Nesvjesno, javlja se kroz uznemirenost i grizodušje zbog činjenja nečega zabranjenog. Stoga Superego nerijetko doživljavamo kao glas savjesti, premda on to nije. Za razliku od savjesti koja je prirođena, Superego se gradi s vremenom, no problem je – kako rekosmo – u tome što ga možemo doživljavati na isti način kao i savjest. Ovo napominjemo stoga što Superego ne mora po sebi nužno sadržavati pozitivne sadržaje; sve već ovisi od kvalitete primljenog odgoja i obrazovne formacije. Npr., mnogi zločinci samouvjereno kažu da sve što su radili, radili su po savjesti. Ili suprotno njima, strogo odgojene skrupulozne osobe uistinu „po savjesti“ smatraju da je sve živo grijeh! Stoga po Freudu kao teška zadaća Ega ostaje izboriti se sa nasrtajima Ida i Superega, istovremeno poštujući njihovu opstojnost. Uspjeti u ovoj zadaći za pojedinca znači biti psihički zdrav, ne uspjeti znači biti neurotičan.

Slika 3: Id, Ego i Superego u svijetu smajlija. Izvor: Digital Psychology

 Animus, Anima, Jastvo i Sjena

Jung je komponente ljudske osobnosti svodio na tzv. arhetipove. Ovdje se radi o stanovitim bezobličnim psihičkim energijama koje u snovima poprimaju konkretne oblike i izglede. Premda se kod njega kroz dugu karijeru broj i značenje arhetipova više puta mijenjao, njegovi današnji tumači i interpretatori najčešće govore o slijedeća četiri: Animus, Anima, Jastvo i Sjena.

Animus predstavlja muški aspekt ženske osobnosti, dok Anima predstavlja ženski aspekt muške osobnosti. To ljude čini sposobnijim, složenijim i višim bićima, međutim, ovdje se istovremeno kriju i nemali izazovi, jer u prirodi mužjaci i ženke većinom nisu u međusobnoj konkurenciji, nego mužjaci s mužjacima i ženke sa ženkama. Tako nekako na kraju ispadne i kod ljudi: uglavnom se ne svađaju muškarac i žena kao takvi, nego u sukob ulaze njegov ženski aspekt s njezinom ženstvenošću, kao i njezin muški aspekt s njegovom muževnošću. Ove komponente je neizostavno potrebno na pravilan način integrirati, u protivnom ljudi doživljavaju brojne probleme, kao i svi oko njih (npr. ambiciozne, nemilosrdne žene i mekoputi bezlični muškarci).

Sjena je po sebi dosta slična Freudovom Idu. Po sebi vrlo destruktivan arhetip, ali i životan, te bez njegove pravilne integracije nije moguće ostvariti kvalitetan život.

Jastvo predstavlja arhetip individuacije i osobnog samoostvarenja. U snovima se javlja na različite načine: mudri starac, učenjak, religiozni vođa, sam Bog. Jastvo predstavlja onu višu komponentu nas samih koja tek kroz život treba biti ostvarena.

Na kraju, svakako treba naglasiti ono da Jung čovjeka vidi kao posve zatvoren psihološki sustav. Po njemu, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekog drugoga, nego volimo ili mrzimo neki dio sebe koji uspijevamo projicirati na druge ljude. Sve je u nama, i sve je do nas. No, sukladno tome slično važi i za čovjekovo nasljedovanje viših ideja i znanja. Vežemo se za one koncepte koji su na neki način u nama već prisutni. Ili opet slično, kod tzv. iskustava upoznavanja „srodne duše“. Nakon par minuta s takvom osobom čini nam se kao da je znamo cijeli život. To je stoga što unutar samih nas postoje neki aspekti vrlo slični i srodni toj osobi.

Umjesto zaključka: osvojiti samog sebe!

Aldous Huxley u svojem djelu „Time Must Have a Stop“ iz 1944. reče: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.” No, ako bolje sagledamo činjenice, mi ne samo da predstavljamo jedan kutak svemira, mi smo čitav jedan svemir sami za sebe! Bilijuni stanica, kilometri krvnih sudova i moždanih sinapsi i iznad svega toga kompleksna psihička super-struktura čije smo tajnovite postavke i zakonitosti kao vrsta tek malo površinski „zagrebali“.

Ljudi su po sebi invazivna i osvajačka vrsta, no možda je konačno došlo vrijeme da osvojimo sami sebe!

U Sarajevu, 18. 8. 2018.

M. B.

POČETAK

Sama. Konačno. Toliko mjeseci. Previše. Previše dana. Previše sati. Previše minuta. Bez tišine. Previše riječi. Previše posla. Previše svađe. Previše kritike. Previše samokritike. Hm? Razmišlja. Previše čega? Da! Previše same sebe. Popuštanje. Isprike. Samoponiženje. Samoprijekor. Izgubila je sebe. Zašto? Ne zna. Nejasno. Je li mogla prije? Jest! Je li trebala prije? Svakako! Zašto to nije učinila? Prebire misli. Nutrina joj otežava. Dobacuje joj. Zašto to nisi učinila prije? Zašto si čekala sve dosad? Gdje ti je bila pamet? Gdje ti je bila intuicija?

Uzdah. Trebala sam poslušati intuiciju. Ponovno nutrina. Ovaj put jače i glasnije. Da, trebala si poslušati intuiciju, zašto nisi??????????? Neugodna tišina između nje i njezine nutrine. Ne slažu se. Nisu se složili na početku. Ona je bila za. Intuicija je bila protiv. Srce je bilo oduševljeno. Razum je bio skeptičan. Osjećaji su bili živi. Razum je bio agnostik. Nezainteresiran. Hladan. Je li trebala poslušati razum? Nije li joj intuicija govorila kroz razum?

Nutrina joj prigovara. Tiše. Ne ječi glasno protiv nje. Sada slijedi ono što ne voli. Nutrina koja govori. Logično. Razumski. Metodično. Nutrina počinje. Ona šuti. Logički dio. Zli ljudi čine zlo. Dobri ljudi čine dobro. On je bio zao. Bit će dobar prema njoj? Nelogično! Promijenit će se? Još manje logično!!! Razumski dio. Zašto nije slušala? Govorili su joj. Upozorenja. Skretanje pažnje. Znakovi da nešto nije u redu. Pravila se da ne vidi. Nerazumno!!! Metodički dio. Bio je zao, bio je pokvaren, bio je nasilan, bio je grub. Zašto je bio takav? Metodički dio. Jer je loš čovjek.

Pokušava odbaciti nutrinu. Nije sve tako loše. Znao je biti nježan. Kupovao joj poklone. Govorio joj lijepo. Nutrina neumoljivo. Ovaj put čvršće i glasnije. Pokloni? Za koliko šamara? Suza? Nježnost??????????? Za koliko gorčine i fizičkih udaraca? Nutrina opet tiše. Podsjeća. Doziva slike. Doziva bol. Doziva strah. Ona se strese. Pitanje? Možda je nutrina u pravu? Odmahuje. Glavom. Negativno. Nutrina ne zna ništa. Logika ne zna! Razum ne zna! Logika i razum su čiste gluposti!!! Kakva metoda logike i razuma!!! Nema tu metode!!! Voli ga. Jako. Žestoko. Nutrina se povlači s osjećajem sažaljenja prema njoj. Odjednom osjeća mržnju. Prema nutrini. Prema sebi. Mrzi je. Zašto je sažalijeva? Mrzi nutrinu. Mrzi sebe. Ne vidi to. Slijepa je. Nutrina šuti.

Ona nastavlja. Krivica? Da!!! Konačno rješenje!!! Otkrila je blago. Krivica. Kriva je. Nije voljela dovoljno. Pružala premalo pažnje. Premalo ljubavi. Premalo svega. Promijenit će ga. Kako? Pružit će više. Previše. Ljubavi. Žrtve. Pažnje. Čini se sretnom. Previše će riješiti sve. Bit će bolji. Bit će nježan. Voljet će je. Samo treba dati sve. Sve što ima. Sve što jest. Razmišlja o krivnji. Krivnja je dobra. Krivnja tjera. Na više. Na bolje. Krivnja traži žrtvovanje. Do kraja. Razmišlja. Ne dopušta nutrini da govori. Ona nije žrtva. Ne. Nutrina vara. Nutrina laže. On je dobar. Nutrina se pokušava probiti. Ne dopušta. Odbija. Zabranjuje logiku. Ne dopušta razum.

Naglo ustaje. Što učiniti? Da nutrina ne progovara? Okupirati se. Zaposliti. Raditi. Napraviti plan. Pospremanje. Frizura. Kava. Kupovina. Dan će proći. Odličan plan!!! Ugodan osjećaj smisla u glavi. Pospremanje. Osjećaj entuzijazma dok čisti. Osjećaj zadovoljstva. Nema nutrine. Ne čuje se. Ne govori. Nutrina šuti. Čisti mahnito. Gotovo divljački. Glasna glazba. Njezina omiljena grupa. Zaboravlja na vrijeme. Zaboravlja na njega. Njegove udarce. Njegov prijezir. Njegovu nježnost. Zaboravlja sve.

Frizura? Naglo diže pogled. Zaboravila je. Nema veze. Ne mora danas. Ima sutra. Otkazuje kavu. Prijateljice zabrinute. Nešto nije u redu? Sve je u redu. Ne želi van. Ne želi nigdje. Samo želi biti… sama. Danas. Bez ikoga. Danas ne želi obveze. Želi slobodu. Biti slobodna. Misli da je čudna. Zašto? Tko nalazi slobodu u pospremanju stana? Nitko. Nitko? Osim nje. Ona nalazi. Lijep osjećaj. Brisanje prašine kao brisanje gorčine. Brisanje poda kao brisanje krivnje. Pospremanje ormara kao pospremanje nutrine. Nakratko zastaje. Treba predah. Znojna je. Disanje je glasno. Bez straha. Ne mora hodati na prstima. Hoda bosim stopalom. Ne mora šutjeti. Govoriti tiho. Ne mora. Ne treba. Pjeva. Spontano. Glasno. Slobodno.

Nutrina odjednom. Iznenada. Kao lopov. Pitanje? Za koga čisti? Zašto? Zastaje. Nutrina kvari raspoloženje. Zašto uopće progovara? Nutrina probija jače. Glasnija je. Hrabrija je. Ne traži dozvolu. Sjeda na pod. Konačno popušta nutrini. Nutrina ne provaljuje. Čudno? Mislila je drugačije. Zadržava dah. Oči zatvorene. Nutrina žubori tiho. Ne kao oluja. Ne kao divlja rijeka. Kao izvor vode. Kao mirno jezero.

Nutrina govori. Sluša. Nutrina počinje. Pitanja. Bezbroj pitanja. Zašto čisti? Za koga? Za njega? Neće vidjeti. Za sebe? Radi sebe? Neće pomoći. Krivnja ostaje. Gorčina ostaje. Neugodan osjećaj da nije cijenjena? Ostaje. Nutrina ne prigovara. Nutrina je racionalna. Logična. Metodična. Neka razmisli dobro? O čemu? Nema što razmišljati. Promijenit će se. On? Možda? Imao je priliku. Bezbroj prilika. Nije iskoristio. Nijednu. Nikada. Samo isprike. Umoran. Odgovoran posao. Stres. Zarađuje radi nje. Njoj treba. Sigurnost. Zaštita. Sve radi. Radi nje. Za nju.

Nutrina se ne slaže. Udarci radi nje? Uvrede na račun njezina izgleda? Zlobno o njezinom intelektu? Isticanje njezinih nedostataka pred drugima? Radi nje???????? Nutrina se ne slaže. Ovaj put žestoko i silovito. On ne voli. On ne mrzi. On uživa. U čemu? Ona pita kao da ne razumije. Nutrina joj se podsmjehuje. Upozorava. Glumiš. Površnost. Neznanje. Znaš da sam u pravu!!! Nutrina slavodobitno klikće. Slavi. On uživa!!!!!!! Nutrina vrišti. Uživa u tvom samoprijeziru. Tvojoj krivnji. Tvojoj gorčini. Osjećaju manje vrijednosti. Želi da nestaneš. Polako. Bolno. Želi da se istopiš. Kao snijeg. Kao pahulja.

Napet trenutak. Ona šuti. Nutrina šuti. Vrućina. Oko očiju. U očima. Suza? Slobodno. Smiješ!!! Trebaš!!! Nutrina hrabri. Dopusti sebi. Pusti sebi. Budi ono što jesi. Nitko ne vidi. Ne čuje. Ne zna. Znamo mi. Nutrina i ti. Nutrina neće nikome reći. Pusti ih!!! Neka ih!!! Ona pušta. Konačno. Predaje se. Nutrini. Nutrina je obuhvaća. Kao plašt. Kao zaštita. Kao utočište. Kao ljubav. Nutrina je dodiruje. Miluje. Ne brini. Ne očajavaj. Prošlo je. Završilo je sve. Kraj.

Slomljena je. Jecanje dopire u daljini. Negdje daleko. Jecanje dolazi bliže. Plač dolazi bliže. Suze dolaze bliže. Još uvijek ne želi. Otima se. Nutrina je miluje. Hrabri. Pusti ih. Došli su da ti pomognu. Bujica navire negdje. Duboko. Sagradila je branu. Zid. Nutrina je nagovara. Sruši zid!!! Pusti ga neka padne!!! Neka se uruši!!! Boji se. Strah. Što kada zida nestane? Što kada bujica probije? Utopit će se? U gorčini? U krivnji? Nutrina je hrabri. Ponovo. Nećeš se utopiti. Čeka te površina. Čeka te pučina. Otvoreno more. Pusti bujicu!!! Otvara oči. Otvara usta. Istovremeno. Suze i vrisak. Suze i krik. Leži na podu. Previja se. Bol je nepodnošljiva. Ne čuje. U ušima zaglušujuća tutnjava. Rika bujice. Bujica nosi pred sobom.

Kao da se ne sjeća koliko je dugo trajalo. Noć je. Dugo je ležala na podu. Nema bujice. Nema rike. Nema suza. Nema vriska. Nutrina i ona. Same. Nutrina je grli. Uspjela si!!! Pobijedila si!!! Ti si junakinja, ti si heroina, ti si pobjednica!!! Ustani pobjednice!!! Pobjednici ne leže. Ne plaču. Ne vrište. Pobjednici hodaju. Uspravno. Uzdignute glave. Hrabro. Smiono gledaju oči drugih. Ustaje se. Još uvijek je na podu. Sjeda. Konačno sama. Konačno slobodna. Nema straha. Nema krivnje. Nema gorčine. Bujica je razorila sve. Odnijela sve. Ali ne i nju. Ona je pobijedila bujicu. Ukrotila divlju rijeku. Ugasila usplamtjeli vulkan.

Konačno na red dolaze logika, razum, metoda. Nutrina progovara. Savjetuje. Ostaviti ga? Da. Definitivno. Ne zaslužuje nju. Ne želi takav život. Život straha. Boli. Patnje. Udaraca. Zlostavljanja. Želi slobodu. Želi život. Želi zrak. Ustaje s poda. Jak osjećaj. Moć. Snaga. Sada sve može. Nutrina odobrava. Nutrina savjetuje. Pazi. Budućnost. Ne činiti istu grešku dvaput. Slušaj. Obrati pažnju uvijek. Logika. Razum. Metoda. Kima glavom. Slaže se. Govori nutrini. Sad sam nova osoba. Druga žena. Nova žena. Na početku. Ja sam početak. Ja mogu sve. Nutrina odobrava. Ti si nova žena. Ti si nova osoba… ti si novi početak. Drugačiji. Hrabriji. Mudriji. Snažniji. Moćniji. Jači. Ti si bujica. Divlja rijeka. Usplamtjeli vulkan. Ti si snažna…

U Sarajevu, 15. 8. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version