Oznaka: objekt

O nesigurnosti i spoznaji

Što nas čini nesigurnima? Rekli bismo sve i ništa. Nesigurnost je neodređeno iskustvo s mnoštvom emotivnih lica i odgovor ne može biti definitivan. Nema konačne nesigurnosti, nekakve nesigurnosti svih nesigurnosti koja jednom svladana trajno oslobađa čovjeka. Nesigurnosti su raznolike, neprimjetne, nejasne, iznenadne, nove. One su mozaik nepovezanih djelića koji se ne može složiti u jasnu sliku jer svaka od njih izbjegava i ne dopušta biti dokraja razjašnjenja. Nesigurnost može iznenada prestati iako je prethodno bila stabilno iskustvo za koje smo bili uvijek pripremljeni. Prestala je i nestala bez objašnjenja i racionalnog utemeljenja. Više nismo nesigurni. Njezino mjesto je zauzela neka nova, neplanirana, iznenadna na koju nismo računali jer se nikad nije javljala. Nesigurni smo tamo gdje nismo očekivali i ne očekujemo da ćemo biti. Zašto? Nitko ne zna. Razjasniti sve skrivene izvore naših nesigurnosti značilo bi potpuno spoznati sebe. Čovjek sebe spoznaje kroz nesigurnost. Kroz nesigurnost promatra svoje mogućnosti i sposobnosti, može li ih nadmašiti ili pasti ispod njih. Kroz nesigurnost otkriva neželjene granice koje ne može prijeći, ali i ograde za koje je mislio da su previsoke da bi se preskočile. Jedna nesigurnost postavi neprobojnu granicu, drugu svlada i preskoči s lakoćom kao da ne postoji kao prepreka ili zid. Zašto uspijemo iznenada svladati neku nesigurnost ili iznenada budemo zarobljeni i sputani nekom novom onda kada nema razumskog objašnjenja niti fizičkih i psiholoških razloga za nesigurnost? Zašto netko tko uživa biti u centru pažnje iznenada postaje nesiguran u sebe i izbjegava društvo drugih? Zašto netko tko je nadaleko čuven po ludoj hrabrosti iznenada postaje nesiguran odnosno odbojno oprezan i pažljiv? Zašto netko tko se osjeća zadovoljno i ugodno u svom fizičkom izgledu iznenada biva nesigurnim i plaši se pogledati u ogledalo? Nesigurnost se doima kao beskonačan niz nepovezanih slika čovjeka o samom sebi i drugima koje su neodređene i nesređene. U tom kaosu slika svako malo izroni neki novi lik ili image koji nas izbaci iz sigurnosti. Nesigurnost nema definiciju jer nije konačna. Nema početak. Nema završetak. Ona je kaotično kretanje čovjeka oko sebe samog, čovjeka koji je sam sebi nepoznanica i ne zna tko je. Osjećamo određenu istinitost kada mislimo o nesigurnosti kao nepoznanici, nepoznatom, kaosu, nečemu što iz nas izranja iznenada i bez najave.

Najjači strah kojega čovjek osjeća uvijek će biti strah od nepoznatog jer je to strah koji nema objekt i ne može biti usmjeren. Nesigurnost je nepoznatost samog sebe i pomiješana je sa strahom jer najteže i najneugodnije su one nesigurnosti za koje ne znamo na što se odnose. Nesigurnosti koje nemaju svoj objekt i ne mogu biti usmjerene nego ostaju razbacane oko nas kao okovi straha koji nas plaše, a ne znamo konkretno što je to čega se plašimo. Nesigurnost je blaga forma straha koja može, s vremena na vrijeme, prijeći u nepodnošljiv strah od nepoznatog. Svakome je od nas lakše egzistirati kad možemo uprijeti u objekt koji nas čini nesigurnim, što god taj objekt bio. Imati pred sobom objekt nesigurnosti znači mogućnost da se nesigurnosti oslobodimo ukoliko je moguće. Objekt nesigurnosti definira nesigurnost i uči nas o tome tko smo. Kao kada je čovjek nesiguran u svoje sposobnosti vožnje automobila gdje automobil predstavlja objekt nesigurnosti. Jednom kada svladamo vožnju, automobil prestaje biti prijetnja, a čovjek prelazi u kategoriju sigurnog i iskusnog vozača. Ali što kada svugdje u sebi i oko sebe osjećamo nesigurnost, ali objekta te nesigurnosti nema nigdje na vidiku? Ne možemo usmjeriti nesigurnost, ne možemo spoznati sebe i nesigurnost i mi postajemo još dublja nepoznanica. Nesigurnost koja nema objekt je ona koja nas najviše plaši. Nepoznata. Iznenadna. Nova. Može se pojaviti u bilo kojem trenutku i zahvatiti bilo koji dio nas što produbljuje našu svijest da sebe ne poznajemo dovoljno i dobro. Ne znati sebe je nesigurnost. I jer nitko od nas ne zna sebe, nikada nećemo biti sigurni. Utješno je što s vremena na vrijeme neka od naših nesigurnosti ima konkretan objekt i kad uklonimo nesigurnost, kao da smo uz njezino uklanjanje otkrili i dio sebe. Ono kada sebi kažemo: Nisam znao/znala da ja to mogu i znam. Znati objekt vlastite nesigurnosti je istovremeno mogućnost spoznaje samog sebe. Ne znati i nemati objekt nesigurnosti isto je što i ne moći znati nešto o sebi što je skriveno i nepoznato. Postojimo između nesigurnosti koja nas plaši i onih nesigurnosti koje možemo svladati jer znamo na što se odnose. Možda smo pogriješili kada na početku pišemo da ne postoji nesigurnost svih nesigurnosti. Možda postoji. I ako postoji, njezino razotkrivanje je istovjetno apsolutnoj spoznaji onoga što sam ja kao čovjek. Nesigurnost svih nesigurnosti je pokušaj da sebe potpuno upoznamo i da nam ništa o nama samima ne ostane tajno. Dotad ostaju nam stvarni i opipljivi susreti s nesigurnostima za koje znamo na što se odnose i odakle dolaze i sa svakom od njih, bilo da je uklonimo ili otkrijemo o sebi, otkrivamo i učimo nešto novo što o sebi nismo znali. Iskustvo ili osjećaj nesigurnosti je trenutak samosvijesti o tome što sam i tko sam kao ljudsko biće.

U Sarajevu 21. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Mr.Smith Chetanachan

O DOSTUPNOSTI

Dostupnost je onaj čudni i napeti osjećaj tjeskobe da ako tijekom spavanja isključite mobitel nešto će se epohalno dogoditi, a vi ćete to propustiti. Dostupnost je i osjećaj izgorenosti i umora kada više nemate gdje sakriti svoju privatnost, a ni sami sebe od silnih poruka, propuštenih poziva i neodgovorenih mailova.

Dostupnost je danas ogroman teret koji s jedne strane čovjeka drži u stalnoj napetosti iščekivanja, kao i u stanju trajnog umora i iscrpljivanja. Napetost i tjeskoba da nećete biti dostupni pretvorila se u neugodno iskustvo emotivne iscrpljenosti. Nesanice, neuredno spavanje, prekidanje sna, često buđenje samo zato jer vam je netko rekao: ”Budite dostupni, uskoro stiže glavna vijest i glavni događaj vašeg života”. I tako dostupni u gluho doba noći nestrpljivo i napeto iščekujete poruku, tweet, mail, lajk. Ali koja od tih vijesti ili događaja je presudna? Kada će konačno stići taj presudni mail ili poruka nakon kojega više ne morate biti dostupni? Kako da sami sebe diskriminirate i odredite sebi za koje poruke trebate biti dostupni, a za koje ne?

U nemogućnosti da odredite što je važno i što nije dopuštate da budete dostupni jer mislite da nije važno praviti razliku u vijestima, događajima, porukama. Dostupni ste svakom, svima u svako doba. Dostupnost vas čini građaninom svijeta, ali vam uvijek pomalo oduzima od vaše privatnosti i vaše intimnosti. Želite li stvarno biti dostupni na taj način da svatko zna da trenutno prolazite kroz teške životne trenutke? Trebate li biti dostupni svima i svakom, u trenutku razvoda, u trenutku bolesti, u trenutku svađe? Trebate li biti dostupni kada imate svoje privatne trenutke sreće u kojima intimno uživate? Trebate li biti svima dostupni u trenutku dok ručate, dok se tuširate, dok se presvlačite, dok ste obična ljudska osoba?

Dostupnost ima svoju mračnu stranu, stranu u kojoj netko nepoznat ili više njih s vašim pristankom o vama sve zna i gleda vas samo zato jer vas je netko uvjerio da biste postojali morate biti dostupni. Ako niste dostupni ne postojite. Ali vi ne želite biti samo dostupni kao predmet ili objekt, vi želite biti dostupni kao ljudsko biće. Ono što ponekad ne razumijete jest da ste nekima, ako ne i mnogima, dostupni ne kao osoba i ljudsko biće, nego upravo kao predmet i objekt. Čudite se što se vaša dostupnost krivo tumači i što se vaša ljudska strana ostavlja po strani. Nikoga ne zanima dostupnost vaše boli dok traje razvod, nego dostupnost prljavog veša koji se skrivao unutar zidova kuće. Nikoga ne zanima dostupnost vašeg istinskog uživanja u hrani, nego dostupnost vašeg tanjura i računa na kraju večere. Nikoga ne zanima dostupnost ljepote vaše duše dok pravite selfie pred ogledalom, nego dostupnost vašeg tijela kao objekta zabave i požude. Nikoga ne zanima dostupnost vas kao osobe, dostupnost vaše sreće i vaše boli, nego dostupnost vas kao najobičnijeg objekta, vaših skandala.

Iako vi niste objekt i ne mislite tako o sebi, vaša dostupnost vas je učinila objektom komentara u kojima gotovo nikad nećete prepoznati sebe od neviđene količine mržnje, vrijeđanja i obezvređivanja vas kao osobe. Vaše čuđenje da niste to htjeli kad ste postali dostupni svima i svakom u svako doba ubrzo prerasta u strah i tjeskobu. Pitate se zar me drugi ljudi ne poznaju zar se nisam učinio ili učinila dostupnim na pravi način? Ono na što niste računali jest da ljude na prvom mjestu nije uopće ni zanimalo jeste li dostupni na pravi način ili niste. Nije ih ni zanimalo je li vaša dostupnost zaista vaša istinska slika. Bitno je da ste dostupni, oni će uraditi i dodati sve što bude potrebno vašoj dostupnosti i ubrzo ono što ste htjeli, predstaviti sebe onakvim kakvima jeste nepovratno će se izgubiti u kaljuži komentara, sukoba, prepirki, optužbi i prozivanja gdje više nećete moći sebi pomoći. Nećete više moći ni ukloniti svoju dostupnost. Bit ćete izloženi svakoj postojećoj tipkovnici i monitoru koji će bjesomučno gle čuda zaključiti o vama sve ono što vi zapravo niste. Tako upadate u začarani krug dostupnosti.

Pokušavate ljudima objasniti da je vaša dostupnost krivo protumačena, da su slike lažne, da niste vi komentirali, da niste vi napisali. Na taj način ostajete dostupni iako to ne želite, ali morate jer želite ispraviti stvari. I tako se vrtite u krug svaku noć. Čekate da stigne konačno ta poruka, vijest, mail gdje će vam biti rečeno da je sve u redu i da je vaša dostupnost bila krivo protumačena, ali sada je sve u redu, svi shvaćaju i razumiju koji je razlog vaše dostupnosti. Ali vijest, mail, komentar ne dolazi, a vi se u isto vrijeme borite da objasnite da je vaša dostupnost krivo shvaćena. I tako živite u napetosti i tjeskobi jer ne možete prekinuti vašu dostupnost, a vaša dostupnost sve više i više se krivo i pogrešno shvaća i tumači. To vas iscrpljuje do granice neizdržljivosti do te mjere da vas novi komentar, tagiranje, mail već pomalo i fizički boli, a ne samo psihološki i duševno.

Ispočetka ste kao i svi mi mislili da je dostupnost korisna, važna i nužna jer se bez nje danas ne može živjeti. Svoju dostupnost ste smatrali nečim važnim zbog posla, projekata, kontakta s prijateljima i obitelji. Ali vrlo brzo vaša dostupnost prerasla je vaše skromne početke i postala je dostupna i onima koje ne poznajete i ne znate zašto vas kontaktiraju i što hoće od vas. Kako to uvijek biva na kraju, u slučaju dostupnosti ne vrijedi ona mudrost kako od viška glava ne boli. U slučaju vaše dostupnosti i neopreznosti boli sve i glava, i tijelo i duša, i više ne znate kako tomu stati na kraj i pitate se je li uopće moguće. Jeste li baš morali biti dostupni tako da svi i svatko sve zna o vama i vidi sve što je dio vaše privatnosti i intime? Niste li mogli bar nešto učiniti nedostupnim i sakriti to od komentara, mailova, postova i lajkova? Kad je dostupnost u pitanju nema povratka nazad, jednom kad ste sebe učinili dostupnim otvorili ste mogućnost da svi i svatko sve zna o vama, vašim navikama, vašim željama, o svemu u čemu niste željeli biti dostupni nikome. Lijepo je biti dostupan, ali sve nas tu i tamo navečer u gluho doba noći boli i tijelo i duša dok se tjeskobni i napeti pitamo jesmo li baš sebe morali učiniti toliko dostupnima i je li to bilo potrebno da svi i svatko zna ponešto o nama???

U Sarajevu, 20. 8. 2018. 

O. J. 

Exit mobile version