Livada

Nekoliko kilometara izvan sela put je naglo skretao lijevo prema gustoj borovoj šumi. Uz put je bilo postavljeno drveno raspelo. Kada bi seljani naišli s mise ili išli u grad, zastali bi i prekrižili se. Kad kog bih s pokojnom bakom išao iz crkve, ona bi zastajala pored raspela, izgovorila bi na glas imisusovo i brzo bi me uhvatila za ruku i povela kući.

Tog ljeta za vrijeme raspusta kod nas je došla na nekoliko dana tetka Danica, mamina druga sestra. Bila je starija od mame nekoliko godina. Nije se nikad udavala, ne znam zašto, i u kući se o tome nije govorilo. Tetka Danica čitala je puno i što god bi joj došlo pod ruku. Stripove, jeftine ljubavne romane, knjige debelih i tvrdih korica, novine. I kad bi nešto objašnjavala, znala je izgubiti nit i preskakala bi s teme na temu, valjda kako bi joj se u glavi koja knjiga pojavila pred očima. Skoro nikad do kraja nije završavala rečenice, nego bi odmah prelazila na drugu. Mama je za nju govorila kako je malo luckasta i na svoju ruku, ali meni je bila simpatična i zanimljiva. Ostala bi nekoliko dana i onda bi se opet vraćala u grad. Vrijeme bi provodila čitajući knjige i hodajući po okolnim njivama i borovoj šumi.

Jednom sam je vidio kako dugo stoji pred drvenim raspelom i zuri u njega kao da s nekim razgovara.

– Tetka, a što si ti onako dugo stajala pred Isusom?

Pogleda u mene zavjereničkim pogledom.

– Nisu ti pričali o raspelu jel’ da?

Prošapće i pogleda je li je mama čula iz susjedne sobe.

– Odoh s malim u selo, vratit ćemo se brzo!

– Dobro!

U selu smo svratili kod jedne stare bake koju su svi u selu zvali Kaja, ne znam je li to od prezimena ili nekog drugog razloga, ili muža jer je kod nas običaj zvati žene imenom muža kao npr. Perinica koja je, kao što pogađate, Perina žena.

– Ajde uđi, bona, pa otkad nisi došla!

Kaja izljubi tetku.

– A vidi njega, baš je narast’o, nu ga, isti njegov ćaća!

Uhvati me za obraze i stane drmusati.

– Ajde, taman sam pristavila kavu.

Ode u kuhinju i nestade iza zavjese. Vrati se s tacnom, džezvom i dva filđana. Meni je donijela keksa u šećernici.

– Kajo, ti se sjećaš odakle raspelo tamo gdje se ide borovoj šumi?

– Znam, kako ne bi’ znala.

– Hoćeš li mi ponovo ispričati? Nešto skupljam od ljudi o folkloru, pa bih, ako bude zgodno, i to iskoristila.

Kaja se naglo ušuti i pogleda ozbiljno prvo u tetku Danicu pa u mene.

– A mali, ako zapamti, da se dite ne pripadne?

– Neće, ne brini ,veliki je. Jel’ tako da te nije strah?

Snažno kimnem glavom dva tri puta u znak potvrđivanja. Kaja uzdahne i sjedne na drveni stolac.

– Bilo ti je to ovako jer tako je meni pričala moja pokojna mater, pa i ja pričam po sjećanju, nema to nigdi zapisano. Tamo di je sad put i borova šuma nekad je bila velika livada. Oko te livade znalo je biti stalno koškanja u selu. Bila je podiljena na nekoliko braće i sestara. Stalno su se svađali oko te livade: k’o treba kosit, čije je sjeno, ko će sadit i di će sadit. U selu se uvik govorilo da će past krv ili mrtva glava zbog te livade. Pripovida moja mater tako meni o tom najmlađem bratu za kojega se nikad nije saznalo šta mu je bilo. Poš’o ti on valjda kosit. Ponio sa sobom kosu, vodir i belegiju. A kako je livada malo podalje od sela, ni’ko nije vidio da kosi, nego se tek sutradan pročulo da je otišao kosit i da se nije vratio. Našli ga tri dana posle u šumi golog i ludog, i cijeli je život ost’o takav i umro je jadan u ludnici. Nikom nije isprič’o šta je bilo niti je više ikad progovorio, samo je nešto mumlj’o, ali ni’ko ga nije razumio šta priča.

Moja pokojna mater govorila je za tu livadu da su se tu okupljale vile uoči svetog Ive kad se pali cvitnjak i da cilu noć plešu oko cvitnjaka. Normalno, ni’ko nikad nije vidio vile, al’ eto, to ti je neka stara priča o toj livadi. Valjda je taj najmlađi otiš’o kosit dan dva uoči cvitnjaka i svetog Ive. Kažu kosio cilo jutro i zaleg’o pod neki bus da malo odmori i zasp’o. Kad se probudio, bilo je ono taman sumrak, sunce samo što nije zašlo. Spremio ti on kosu, vodir i belegiju kad od tamo, di je sad borova šuma, ide ne’ko. Kad je došlo bliže, vidi on cura mlada i lipa k’o biser, ma k’o zlato lipa. Gleda ona njega, gleda on nju. On ti s njom udri u priču, a ona bi se sve smiji i nešto mu govori u šiframa, znaš kako to žene znaju napravit muškima kad ih ‘oće malo vodat za nos. I on sve k’o ‘oće krenit, a ona njemu: Deder još malo ostani da pričamo, vidi što si fin, što si dobar momak, dobro se bome smrklo.

Kad je on ‘tio krenit, već bio pravi mrak i kaže ti ona njemu da će mu pokazat put do kuće. Veli on njoj šta će mu pokazivat kad on zna, sto puta je dosad bio dolazio i odlazio. Kaže ti ona njemu da mu pokaže prečicu i on ti polako za njom. I kako ti on ide za njom, ona ti nekako k’o sve brže ide i nikako da je stigne, vikne ti o njoj: De malo sporije, a ona se kažu samo nasmije i kaže: Ma kakav si ti momak pa ne mereš jednu curu stić’? I tako ti on za njom zamalo počeo trčat, a nikako da je stigne. I valjda je tako trč’o dok nije došao do nekog potoka. I stoji cura s druge strane i govori mu da samo priđe preko potoka i eto k’o bit će njegova.

A on je valjda im’o medaljicu svetog Ive oko vrata i taman da će prić’ potok, on ti se prikrsti i poljubi medaljicu. Kad je on to napravio, ona cura vrisnu na njega i stane trgat ‘aljine sa sebe, kad imaš šta vidit, ono neka stara žena, ružna i odvratna k’o vještica, sva mlitava i gadna, kažu on se tol’ko prip’o da je priko noći obilio. I kaže ti njemu ona da zafali svetom Ivi, on ga je spasio, pa nije priš’o preko potoka i kaže sjedne na brizovu metlu i odleti prema onom brdu iznad borove šume. On se valjda od stra’ izgubio i nije se znao vratit, tri dana lut’o tuda oko potoka dok ga nisu našli. Doveli ga kući, a on ništa, nit govori, nit jede, nit pije i šta će, vide da nije dobro i pošalju ga u bolnicu, eto tamo je i umro. I onda su na svetog Ivu posle toga stavili raspelo na tom mistu di je valjda ta cura s njim pričala i svake godine o svetom Ivi posle pučke mise svećenik dođe kod raspela, cilo selo se sakupi pa se moli škropi svetom vodom.

Dok sam odmarao u polusnu, padoše mi na pamet tetka Danica i Kaja. Radnici iz pilane sjekli su borovinu već nekoliko dana i šuma je već bila skoro napola posječena. Sjedio sam u autu i drijemao. Odmaralište je bilo puno auta i kamiona. Velika benzinska crpka bacala je blještavo svjetlo u sumrak.

– Gdje ćeš? Doktor ti je rekao da moraš odmarati.

Odmahnem rukom i sa štapom brišući čelo i sijedu kosu mokru od znoja, laganim korakom uputim se prema šumi.

– Eto me odmah da nešto vidim.

– Ma šta imaš gledati, vidiš da je noć!

– Neću daleko.

Koliko sam procijenio, trebalo je proći par stotina metara iza benzinske pored autoputa. Kad sam došao, više ništa nije ličilo na livadu. Seoskog puta odavno nije bilo, a veliko gradilište dobivalo je prve obrise velikog trgovačkog centra.

Kad sam prišao skroz gradilištu, jedan čovjek, vjerojatno noćni čuvar, pogleda me u čudu.

– Tko ste vi i šta tražite ovdje?

– Ništa, htio sam vidjeti raspelo.

– Eno ga tamo naprijed, ne vidi se baš jer je već mrak.

Odem još malo naprijed. U mraku je stajalo raspelo. Nisu se mogli vidjeti obrisi ni kako izgleda. Samo sam prepoznao raspored raširenih greda križa. Stajao sam neko vrijeme i osluškivao. Osim buke auta s autoputa i vike djece koja su trčala po odmaralištu, ništa se drugo nije čulo. Prekrižim se. Polako se okrenem i staračkim korakom, oslanjajući se na štaku, uputim se natrag prema benzinskoj.

U Sarajevu 18. 8. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: nexus123

Bandera

Jednom sam došao iz škole i mlađa sestra je jurcala po kući s plahtom na glavi. Vikala je i smijala se sama sebi.

– Baba Vadoča, baba Vadoča!

Mama je zagalamila na nju da prestane, ali ona je i dalje kao kokoš bez glave trčala po kući.

– E kad baba Vadoča dođe večeras po tebe, prisjest će ti to ludovanje po kući!

Sestra je u trenutku stala kao ukopana. Svukla je plahtu s glave i pogledala mamu.

– A ‘ko je zapravo ta baba Vadoča?

– Jedna strašna baba koja krade neposlušnu djecu.

Sestra se umirila i nogom gurnula plahtu od sebe.

– Neka vam baka ispriča kad budete išli kod nje za vikend.

– Ja ne idem.

Sestra otrča u svoju sobu. Na kraju sam morao otići sam k baki Ruži. Živjela je na drugom kraju grada u predgrađu.

– Bako, tko je ta baba Vadoča, mama je rekla sestri da će je baba Vadoča ukrasti po noći i odnijeti?

Baka Ruža gledala me kroz debeli okvir naočala.

– A sine, to ti je stara priča.

– Ajde, ispričaj mi.

Neko je vrijeme šutjela.

– I ti bi htio čuti priču? Sigurno?

– Aha.

Promumlao sam žvačući jabuku.

– Jedne godine u selu počela naglo umirat mala dica. Onako od godinu pa na više. Dite se zakašlje, zakocene se, poplavi i ode, Bože mi oprosti k’o da ga ni Bog nije dao.

Baka se prekrsti gledajući kroz prozor u sumrak.

– Zvali svećenika, on molio, zaklinjo, ma ništa. Ako se dite razboli, kažu, moreš mu samo sviću zapalit. U selu ti je bio jedan čovik mlad i žena mu i dobili ti oni prvo dite, žensko. Dite se isto razboli i ona jadna mater u kuknjavu i plač pa što njezino dite. Njezin čo’jek jadan pored nje ne zna šta će: sidi, šuti i puši cigaru za cigarom. Čuo ti je on prija možda misec dana kažu da bi mliko od kobile moglo pomoći ditetu kad se razboli. On ti se spremi i veli ženi da ode u susjedno selo potražiti kod nekog kobilu za pomust mliko. Otišo ti on za dana negdi oko podne, i sad kako se imalo odat dobra tri sata, negdi oko četri dođe on tamo. I nađe kod nekog čovika kobilu. Opriča mu da mu je dite bolesno i ovaj se smiluje i šta će dadne mu onako džabe, a inače mliko ti je od kobile bilo skupo k’o suvo zlato. I veli ti njemu taj čovik kad se bude vraćo ima prečica kroz polje, prija će stić da požuri kući. Objasni ti on njemu natenane kuda i kako će i on ti krene nazad. A ono već noć polako se spustila i on ti polako pišice sam prečicom.

Ali valjda on nije jadan dobro upamtio ili se izgubio, negdi putem malo zaluto, uglavnom on ti izbije na neki seoski put. A taman ti tuda nekad u to vrime došla struja u selo, pa si na svakom koraku im’o onu drvenu banderu s prstenovima da ne pukne od ladnoće, studeni i velke vrućine i one dvije žice debele k’o ljudski prst kuda je išla struja. Udari ti on putom, pa veli kud izbije. Nešto se on zamislio jadan, valjda oko žene i oko diteta, i nije ni vidio kad je doš’o do raskršća. E sad na tom raskršću bile su četri bandere malo veće s onom gredom popriko jer se struja odatle račvala prema selima okolo. Stao on, kažu, da malo odane, kad čuje vrana grakće. Kažu čudi se on otkud vrana tako kasno po noći da se čuje, obično u ta doba čovik bi čuj kukavicu u šumi kako huče. Nema nigdi šume okolo samo velko polje kukuruza.

On ti je nosio fenjer jer u ta stara vrimena malo k’o je imo bateriju za posvitlit. I taman da će krenit, kad prid njega sleti vrana. Grakće i gleda u njega, a vrane su ti inače pametne, a zamisli onako malan mozak imaju. On ništa, zamahne fenjerom, vrana nimukajet, ma ni da mrdne. Uzme ti on neki kamen sa zemlje i baci na nju, ništa ona malo zalepršala kažu krilima i stoji. I kako on krene na jednu stranu, vrana na tu stranu i sve tako za njim, kud on, tud i ona. On mislio da nije možda gladna. Im’o sa sobom malo kru’a i baci prid nju. Kaže ništa. Vrana ni da se sagne.

Im’o ti on uza se medaljicu svetog Ante, pa šta će, uzme za medaljicu i stane molit virovanje. Kako on moli, kaže, ona vrana se sve sklanja ustranu k’o da ga oće pustit. I on tako polako prođe pored nje sve misleći na dite i moleći Boga da ne umre dok on ne dođe s mlikom. Proš’o ti on malo naprid i kaže ti on u sebi, veli: Bože nemoj mi dite uzet, uzmi mene, evo mene uzmi, ostavi mi dite na životu. I sve on tako jadan u sebi moli i ponavlja, a suza suzu goni. Kad iza njega nešto pođe šuštat iz onih kukuruza. Stao on, okrene se, kad iz kukuruza izađe neki čo’jek.

Njemu se učinilo da je star i poguren i da nosi šćap uza se. – I ti bi znači dao život za svoje dite? – On se malo trzne jer mu se učini da je ženski glas. Podigne fenjer, kad neka baba u crnom stoji prid njim, glava joj zamotana u crnu maramu. Gleda ona u njega k’o da nešto čeka. Nev’di on dobro, džaba fenjer, ali učinilo mu se da baba ima dugačke i oštre zube i crna usta k’o da je trišnje jila, one crnice što ti usta od njih pocrne ili poplave. Vidi on da baba stoji i čeka, a kažu puno neki čudan vitar, a nigdi oblaka noć vedra k’o staklo. – Bi brate, što jest jest, iz ovi stopa dao bi život za svoje dite.

Šuti baba, šuti i sve u njega ispitivački gleda k’o da važe jel’ laže il’ ne laže. – A šta ti je to? – Pokaže baba rukom na kanticu. – Mliko od kobile, kažu da je dobro za bolesnu dicu. – Ostavi mi mliko i ‘ajd kući i dite će ti bit živo i zdravo. – Sad se on jadan ufatio ne zna šta bi. I dok ti on tako mislio šta i kako, baba ti polako o onom štapu i korak po korak bliže njemu. Kažu štap crn, na vr’u mu velika vučja glava, gladak, sjaji se k’o ženska kosa. – Jesmo li se dogovorili? – Kažu baba ti ispružila ruku da se dogovore. I kažu ruka joj dugačka, mlada k’o u cure a nokti šiljati k’o da si i masetom oštrio. On se jadan prip’o i više od stra’ kaže babi jesmo i pruži ruku. Kaže ‘ladna ruka u babe k’o ledenica s oluka, ‘ladna, njemu zamalo muka došla. Ostavi ti on kanticu prid njom i polako se okrene i udri putem. Ma nije proš’o malo, okrene se, kad na putu ni babe ni kantice. Gleda on okolo i vidi kako se oni kukuruzi povijaju k’o da neko ‘oda kroz nji’. Kažu on ti se dadne u trk, do kuće nije stao. Uš’o u kuću, kad njemu žena odma’ da je dite dobro, da diše normalno, da ne kašlje. Ništa ti on nije rek’o, slag’o da nije bilo mlika, da se umorio i da ode spavat.

Baka je ušutjela.

– I?

– Pa eto, priča se da je ta baba što je on vidio baba Vadoča ili neki je zovu baba Mora, da dici ne da spavat i da ih navečer doji kad svi spavaju. I da najviše voli mliko od kobile, pa maloj dici kažu da je otjeraju od njih daju piti to mliko ili ostave mliko pored dice po noći kad dođe da uzme mliko umisto diteta.

Bila je to jedna od onih starih drvenih bandera s metalnim prstenjem kako drvo ne bi uslijed kiše, snijega i sunca počelo pucati. Gore na vrhu prije nego su je posjekli ponekad su se mogle vidjeti vrane. Iz zemlje je virio truli drveni dio s metalnim prstenom. Odavno je bila zamijenjena modernim betonskim stupovima za struju s jednim kablom umjesto dva reda debelih žica.

– Šta gledaš?

Sestra je nestrpljivo nešto tipkala po mobitelu sjedeći za volanom.

– Ništa, nešto što mi je baka Ruža spominjala.

– Šta ti je spominjala?

– Ne sjećam se, bio sam dijete, neku priču.

Gurnem nogom metalni prsten i on se malčice pomjeri. Uđem u auto.

– Možemo?

– Možemo.

Jedna vrana sletjela je na istruli vrh bandere i gledala prema autu.

U Sarajevu 9. 8. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: enki

LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – VI. DIO: NEIZOSTAVNA PATNJA I POVRATAK SEBI

„Učitelju, postoji li sudbina?”, upita mladić dok je vani zavijao oštri planinski vjetar.

„Određenje svakako postoji, kao i naša sloboda u svezi toga”, prostodušno će starac, kao da se govori o posve trivijalnim stvarima, i to sve dok je nešto zauzeto petljao oko vatre.

„Želiš reći da se neke stvari moraju dogoditi htjeli mi to ili ne, ali da i mi ipak u svemu tome imamo nekakvog utjecaja i manevarskog prostora?”, zainteresirano će mladić.

„Vidiš da i sam znaš”, samozadovoljno će starac.

„Ali zašto onda ljudi često vjeruju da su potpuno nemoćni naspram sudbine?”, nastavi mladić.

Starac se konačno ostavi svoga posla oko vatre. Sjede naspram mladića. Duboko udahnu i polagano ispusti zrak iz pluća. Vidjelo se da se sprema za ozbiljan razgovor… „Tu se susrećemo s dva velika izazova”, reče. „Jedan je nekako doći sebi, a drugi je, također nekako, nadvladati vlastitu ranjenost. A vidjet ćeš na kraju da to oboje ustvari dođe na isto. Krenut ću od ovog drugog … Jednostavno je za pojasniti, ali iznimno teško za preživjeti.”

Mladić se pretvorio u uho kao da sluša neku napetu ratnu priču. A i jest bila ratna, samo s nutarnje strane čovjekovog imanentnog fronta…

Starac nastavi: „Središte osobe uvijek je iznimno krhko, plaho i ranjivo. Zato ga toliko brižno i skrivamo iza maske osobnosti. I što ga vještije skrivamo, time ga uspješnije pošteđujemo boli i neugodnosti. Međutim, time ga istovremeno ne znajući lišavamo svjetla, prijateljstva, i ljubavi … A tek je to prava bol.”

„Nešto poput prebrižnih roditelja koji se u strahu za zdravlje i dobro svoje djece, potpuno ispriječe između njih i života?”, oštroumno primijeti mladić.

„Da, pa ovi jednog dana konačno shvate da su ostali neostvarenih potencijala gledajući u leđa životu koji ih je nonšalantno mimoišao,” nadopuni starac … „A to je uvijek pretežak izazov bez obzira jesu li nam ga priredili drugi ili mi sami sebi … Kad čovjek shvati da je posve pogrešno proživio gotovo polovicu života. Tada je obično u velikoj napasti da svjesno ne proživi ni onu drugu polovicu koja mu je preostala.”

„Nije li to sebično?”, svisoka upita mladić. Naime, u to vrijeme se već osjećao vrlo ugodno u svojoj novoj prosvijećenoj koži.

„Ni najmanje”, glasio je iznenađujući starčev odgovor. „Probaj si predočiti lopova koji ti je upravo ukrao polovicu svega što imaš i zatim ti jezikom lažne utjehe kaže da se nemaš što žaliti i buniti jer on ti je ipak, dobrica draga, ostavio onu tvoju drugu polovicu. Eto, razumiješ li sad? Svatko normalan će se u takvoj situaciji početi buniti i tražit će svoju pravdu, kao i ono što mu po pravdi pripada.”

Sada se već i mladić bio namrgodio. Stvarno, gdje je tu bila pravda?

„Ne brini se”, nastavi starac znajući o čemu mladić razmišlja. „Pravda ipak postoji, ali upravo zato jer je postojeća, nju se ne može odvojiti od svega onog drugog postojećeg. I u najgorim vremenima treba nastaviti živjeti, pa će i pravda doći na svoje. Nismo li upravo i govorili o tome da se od života ne treba skrivati kakav god da jest?”

Ali mladić je i dalje bio neraspoložen. „Ne ispada li onda da se onaj lopov ipak pokazao dobrim jer nam je ostavio sasvim dovoljno za novi početak?”

Starac se blago nasmija premda su mu oči imale ozbiljan i samilostan izričaj. „Znaš”, reče … „Koliko god čudno zvučalo, zločesti ljudi su počesto puno više svjesniji postojanja one univerzalne ljubavi i dobrote od dobrih ljudi. Dok ove druge pretežito pokreče strah od Boga na nebu, kao i od čovjeka na zemlji, oni zločesti se vječito nadaju da će se već nekako izvući na kraju … Da će im biti progledano kroz prste, pa čak i posve oprošteno. Ali, premda se dobro nadaju, oni su ipak u velikoj zabludi, samim tim i u opasnosti zaboravljajući valjda da Ljubav ima svoj adekvatni jezik kojim govori i uz čiju pomoć čuje. Jer ako želiš kod Nje imati vječnog udjela, jednostavno ćeš već ovdje na zemlji morati propričati njezinim univerzalnim jezikom dobrote, iskrenosti i samilosti.”

„Eto, opet ispade na kraju da svi griješe”, rastreseno reče mladić, nespretno mlatarajući rukama oko sebe.

„Pa ne bi se usudio reći ‘baš svi’”, nastavi starac. „Ali slažem se da je na zemlji puno negativnog načina razmišljanja … Dobri često kažu da je najvažnije ne biti loš. Loši kažu da to i nije tako strašno s obzirom da ćeš se na kraju najvjerojatnije već nekako provući. A zapravo je cijelo vrijeme jedino važno bilo ono biti dobar.”

„Dobar bez straha, dobar bez uvjeta, dobar bez valjanog smisla i razloga?”, rezignirano će mladić.

„E upravo tako!”, razdragano će starac. „To i jest jedina valjana dobrota, kao što to jest i jedini stabilan pristup istoj. Kad čovjek odluči: ‘Biram dobrotu jer je dobra i biram dobrotu jer za drugo ne znam niti želim znati’, e tada se stvarno za sva vremena utvrdio u istoj.”

„Sve divno-krasno, ali svejedno mislim da nama ljudima uvijek treba nekakav solidan temelj za sve”, samouvjereno će mladić.

„…Ali Bogu ne treba”, bez sekunde pauze nastavi starac. On je temelj samom sebi i drugog temelja ni ne treba, jer da treba, taj temelj bi Mu onda bio Bog kao i svima nama ostalima. O tome zapravo i govorimo cijelo vrijeme. Dođu tako nekad vremena kad budemo posve devastirani i uništeni. Znaš, ljudi stvarno umiru i to tako temeljito, da ponekad čak umru i prije same tjelesne smrti. To je to … Kraj. Nema više ničeg, ni samih nas, osim neutemeljenog božanskog bitka. To je sve što nam preostaje, bilo na nebu ili ovdje na zemlji. Jedina je razlika to što se neki u tim trenucima odluče na varijantu dugog umiranja. Guše se u samosažaljenju pitajući gdje su ta ljubav i pravda, očito ne znajući da oni sami mogu i trebaju biti ta ljubav i pravda. Za razliku od ovih, oni drugi, sretniji, prihvate brzo to da su umrli, te radosno nastave hoditi stazama neutemeljenog bitka. Ne trebaju im više nikakvi razlozi jer ni samom Bogu ne trebaju.”

„Pa to je onda nekakav izokrenuti nihilizam?”, sav u čudu će mladić.

„Pravo kažeš”, potvrdi starac. „I pozitivist i nihilist imaju tu zajedničku crtu da se kreću onkraj svakog valjanog razloga i smisla. Jednostavno, oni su razlog samima sebi, dok je sve ostalo čista ekonomija i interes.”

„Dakle, kad u životu ostaneš bez valjanog smisla i razloga, sve što ti preostaje jest to da budeš nihilist ili taj drugi, nekakav ‘izokrenuti nihilist’”, ponešto isforsiranom začuđenošću upita mladić jer je u dubini duše znao da je to jednostavno tako.

„Vrlo dobro znaš da je to jednostavno tako”, isti tren ga bocnu starac.

Mladić se na svoju sreću prisjeti da je bilo riječi i onom drugom životnom izazovu: „Kako doći sebi”. Taman mu dobro došlo da se izvuče iz novonastale nelagode uzrokovane, mrvicu, povrijeđenim ponosom.

Nakon upućenog pitanja, starac mu odgovori kako je nekad i sam bio uvjeren da je bol nužna posljedica ljubavi, ali zatim je shvatio da je bol zapravo prethodnica iste. Bol je instinktivna potreba duše koja pokušava doći sama sebi. „Nije li tako?”, upita. „Kad nas nešto boli, na to mjesto stavljamo ruku … Zbilja, posebna prilika da se osjetimo i opipamo … Jer gdje je moja bol, tu sam i ja … Ali da je stvar opasna, opasna je”, ustvrdi starac.

„…Jer neki tada smetnu da je duša prizvala bol kako bi došla sama sebi, pa pomisle kako je bol smisao i svrha sama sebi”, zamagljenog pogleda dovrši mladić.

„Eto, vidiš da sve znaš”, radosno će starac.

U Sarajevu 2. VII. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – V. DIO: MUDROST NEBA

Udaljen desecima kilometara od atmosferskog, ali i svjetlosnog zagađenja velikog grada, mladić je po prvi put u životu sa uzvišenog planinskog platoa promatrao zvijezdama posve prekriveno noćno nebo. Em ih je bilo nebrojeno puta više, em su neuporedivo intenzivnije sjajile nego nad gradom, a po sredini neba prostirao se jasno uočljiv, osobito gusti pojas zvijezda, znan kao Mliječna staza. Mladić je već znao iz različitih udžbenika i enciklopedija da živimo unutar gigantske diskolike galaksije, te da se njezin vanjski rub može vidjeti na čistom i vedrom noćnom nebu, ali eto, igrom slučaja do sada to nikad nije bio vidio. Bio je skoro hipnotiziran, netremice promatrajući taj kolosalni prozor u nepregledni intergalaktički prostor. Srce mu je bilo posve ushićeno pred svim tim nezamislivim ljepotama i daljinama, a krajičkom uma je nazirao neke od uzroka tjeskobe kod današnjeg čovjeka. Taj je bio osuđen da živi u posve ljudskom rukom izgrađenom okruženju, a ni nebo više nije mogao vidjeti onakvo kakvo jest jer ga je već odavno bio zagadio. Ispod tog plitkog i blijedog neba, koje više nije budilo ni čežnje ni tajne, nalazila se betonska šuma u kojoj nije bilo ni daljine, a ni slobodnog prostora. Sve je već bilo nečije i sve je imalo svoju cijenu, a kvadrati su se, kako znamo, papreno skupo plaćali. Dok bi čovjek, kad bi ih se konačno dočepao, njih pedeset do šezdeset, postajao uznosito zadužen…

Starac je primijetio u što otprilike gleda mladić, pa mu je stoga počeo pokazivati ispruženim prstom u pravcu svjeveroistočnog neba, tamo na jednu malu bljedunjavu točku, desno od sazviježđa Kasiopeje. Bila je to galaksija Andromeda, inače najudaljeniji objekt koji se golim okom mogao vidjeti na noćnom nebu, udaljen od nas nestvarnih dva i pol milijuna svjetlosnih godina. Starac je podsjećao na to, da kad je ta točkica svjetlosti krenula prema nama, zemljom su još uvijek tumarali tek djelomično čovječni Australopiteci. Dakle, još nisu postojali čak ni naši najdalji mogući srodnici iz razreda Homo habilis.

„Mi se danas ne možemo usuglasiti ni oko toga što se pouzdano događalo prije pedeset godina, a nebo nam, evo, svaku večer uživo, s nepogrešivom točnošću projicira svoju daleku prapovijest”, reče starac. „Ne čudi onda što su ljudi još od davnina mudrost neba stavljali iznad mudrosti ljudi.”

„Ali nebo i nije nešto rječito, pa ljudi iskoriste šutnju”, dometnu mladić.

„Nebo ne priča puno definitivno, ali što kaže, to je nedvojbeno tako. Baš posve suprotno od ljudi koji stalno nešto pričaju, a ni sami nisu sigurni, pa čak ni onda kad pričaju o nebu … Ali ima tu i jedna važnija stvar u svezi neba”, nastavi starac. „Jesi li vidio kako si se obradovao dok si ga promatrao? To je stoga što se sličan sličnome raduje.”

Mladić se slatko nasmija, no starac je i dalje bio ozbiljan, te nastavi: „Nebo je satkano od nebrojeno puno stvari materijalnog i duhovnog reda i sve se to pred našim očima drži kao skladna cjelina … Eto ti lekcije, i naš nutarnju svemir je beskrajno bogat, raznovrstan i nepregledan, ali i on se usprkos svemu mora održati kao skladna cjelina. To je upravo životna zadaća nas svjesnih čuvara, da održimo red i jedinstvo u nutarnjem kozmosu naših neizmjernih bića.”

„Slutim da to nimalo nije jednostavno”, poluozbiljno će mladić.

„Pa i jest, i nije”, poluneozbiljno će starac. „Neke stvari tu bolje slušaju, neke ne. A osobit su problem komponente naše osobnosti koje se na kraju počesto olako prometnu u gotove modele osobnosti, a što se inače zove arhetipovima … Znaš, arhetipovi su ti kao i fakultetski profesori. Svaki te zdušno pokušava uvjeriti da je upravo njegov predmet najvažniji, a zapravo su svi važni.”

„Ne razumijem baš najbolje”, zbunjeno će mladić.

„Pokušat ću što jednostavnije”, reče starac. Da bi uspješno preživio i produljio svoju vrstu, čovjek je od početka morao usvajati različite vještine i igrati naizgled suprotstavljene uloge. Morao je biti i ratnik, i lovac, i zemljoradnik, i graditelj, i mudrac, i suprug, i otac, i podanik, ali samim tim pokatkada i buntovnik, baš kao i puno toga drugog… Stoga, ako i dan danas razmišljamo o jednom uspješnom i smislenom čovještvu, uvijek ga moramo promišljati pod vidom multipolarnosti i raznovrstnosti. Ovome nasuprot, istinski problemi započinju kad se čovjek poistovjeti isključivo s nekim pojedinim komponentama svoje osobnosti, te kad postane samo kralj, ili samo ratnik, ili samo buntovnik, ili samo ljubavnik, sluga, podanik… Što god od ovoga izabrao, to će uvijek biti uvertira za konačnu tragediju. Razumiješ, ustvari je sasvim svejedno: samo kralj ili samo podanik; i jedno i drugo predstavlja čin nesmiljene dehumanizacije i otuđenja od vlastite prirode.”

„Pa zašto se onda ljudi tako rado i masovno, tako da kažemo, samootuđuju?”, upita mladić.

„Zato što je samootuđenje zarazna bolest”, nastavi starac. „Tko se svede isključivo na jednu ili maksimalno dvije-tri komponente vlastite osobnosti, taj će i dalje razmišljati o prirodno uvjetovanoj raznovrsnosti, ali ne više na osobnoj, nego na široj društvenoj razini. Kužiš li? Onaj ‘samo kralj’ će prijeko trebati ‘samo ratnike’, baš kao i ‘samo sluge’, ‘samo radnike’, ‘samo zabavljače’ i sl. Stoga će i društvene vrijednosti biti posložene u skladu s tim, dok će se izvorna raznovrsnost ignorirati, pa čak i osuđivati. A istovremeno će i oni ‘samo sluge”, baš kao skupa s njima i ostali ‘samo jadnici’, početi maštati o nekakvim ‘samo buntovnicima’ i ‘samo otkupiteljima’, a što po sebi neće riješiti problem, nego će ga samo dodatno produbiti.”

„Pa zašto je onda to tako ljudima prokleto nejasno kad je zapravo sve savršeno jednostavno i jasno?”, upita mladić.

„Zato što je za čovjeka određeni stupanj specijalizacije nužan, ali ne i ono posvemašnje otuđenje. Sasvim je prirodno da unutar ljudskog društva ne radimo svi sve isto, nego da se usmjeravamo u skladu s prirođenim talentima. Međutim, imanentni problem specijalizacije je taj što se ona nalazi na samo jedan jedini korak od otuđenja”, zamišljeno će starac.

„Pa to je onda užasno komplicirano”, rezignirano će mladić.

„Prije da je užasno jednostavno”, samouvjereno će starac. „Sjeti se vatre. Na točno metar grije. Na pola metra počinje pržiti, dok na metar i pol već skoro da i ne grije … Tako nekako ide i s većinom drugih stvari u životu. Samo treba stati na pravo mjesto naspram njih… Točno jedan korak prije nego li nas počnu pržiti i točno jedan korak od mjesta gdje se stvari definitivno počinju hladiti … I naprosto je fascinantno zašto ljudi to tako slabo uviđaju. Nego se onda radije dijele oko tih pojedinih stvari. Jedni tvrde da su dobre, čak onda i kad prže; drugi tvrde da su zle premda im je užasno hladno bez njih.”

„A dobro, kako čovjek sa sigurnošću onda može znati gdje se nalazi to tako posebno malo tijesno mjesto njegovog smisla i sreće?”, s nepatvorenim zanimanjem upita mladić.

„To ti je strašno lako”, reče starac. „Moraš se prvo malo opržiti, pa zatim malkice i neprijatno zalediti … Bez toga jednostavno ne ide. Zapravo, jedina je mudrost da se u životu ne zadržavamo predugo na svim tim za nas neugodnim mjestima. Ona su tek indikatori pomoću kojih pronalazimo sebi ono svoje optimalno mjesto, ali eto, ljudi često pomisle da su neugodna mjesta cilj i svrha sama sebi.”

„O kako je sve u životu istovremeno strašno jednostavno i komplicirano”, pomisli mladić…

U Sarajevu 17. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Denys Bilytskyi

LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – IV. DIO: SNOVI, ŽELJE I IŠČEKIVANJA…

Napuštajući mjesečev krajolik, mladić i starac zađoše u uski kameniti kanjon. Potočić, koji ga je stoljećima strpljivo dubio, zvučao je sada ponešto neprirodno jer se njegov, uhu ugodni, prirodni šum višestruko odbijao od kamenite zidove kanjona, prerastajući tako na trenutke u neprijatnu zaglušujuću huku. A moralo se paziti i gdje se staje jer je sveprisutna vlažna mahovina od svakog kamena činila potencijalno smrtonosnu klopku. Mladić pomisli kako je dobro što se tu nije našao sam te kako je zadnji temelj međuljudskog zajedništva praiskonski strah. I sve dok god bude straha, ljudi će se držati skupa bez obzira koliko im loše išlo.

Upita zatim starca je li njega ikad strah samog u planini?

„Ovdje sam svojevremeno došao jer sam se u to vrijeme plašio samih ljudi”, reče starac. „Ali sam uskoro shvatio da se čovjeku nemoguće riješiti ljudi, a osobito onda kad mu više nisu potrebni.”

„Ironija sudbine?”, upita mladić.

„Ne, nego ironija ljudske želje”, uzvrati starac. „Već sam ti govorio da se ljudi nikad ne uspinju, a ni ne trude oko onoga što jest, nego samo oko onoga što nije, i dok nije.”

„Pa zašto nas toliko privlači ono nepostojeće, ili barem ono za nas neraspoloživo?”, upita mladić.

„Pa zato što ono postojeće i raspoloživo već imamo ili bismo ga barem vrlo lako mogli imati”, ustvrdi starac. „Znaš, i nebesa i ljudi rado i lako daju ono što imaju, i ono što su već sami isplanirali dati. Zato se u većini slučajeva to ni ne mora posebno tražiti. Ono što nas sljeduje, već je tu ili samo što nije došlo. Problemi nastupaju sa onim čega nema ili barem sa onim što nije planirano za davanje. I stoga takve situacije nikad ne završe posve dobro. Na koncu, ili mi budemo razočarani što to nismo dobili, ili drugi ostanu razočarani jer su nam to ipak dali.”

„Znači li to da je u životu pametnije ništa ne tražiti?”, upita mladić.

„U svakom slučaju”, reče starac. „Treba zauzeto zahvaljivati na onome što već imamo, pa će nas već netko radosna srca neočekivano opet i darovati.”

„Ali što je s ljudima koji su zbilja u nevolji i potrebi?”, zabrinuto će mladić.

„Pa i tu važi slično … Tko planira dati, bit će mu dovoljan i pogled prepun bola i nevolje; tko ne planira, ljutit će se čak i ako na kraju ipak nešto dadne.”

„Sve to stoji, ali svejedno mi nije jasno zašto kroz život najčešće želimo ono što ne možemo dobiti?”, otužno će mladić.

„To nije ni meni posve jasno”, uzvrati starac. „Ali iz onoga što sam do sada naučio, čini mi se da se radi o nekakvom dijalektičkom fenomenu koji ima za cilj da se unutar stotinu glupavih i neopravdanih želja konačno rodi i jedna dobra koja će biti dostojna tuđeg zalaganja i asistencije.”

„Pa znači li to da je u konačnici ipak dobro sanjati, željeti i očekivati?”, upita mladić.

„Apsolutno, pod uvjetom da ti ne smeta što će ti 99% želja na kraju ipak ostati neispunjeno!”

„Ah, baš ono, kako smo nedavno razmatrali: ‘Tko u životu promaši pravu ljubav, ima dobre šanse da završi u mudrosti’”, pomiješanih osjećanja dobaci mladić.

„Dobro, ali onda treba dodati i ono da stjecanjem mudrosti ipak popravljamo šanse i za pronalazak prave ljubavi”, nasmijano će starac. „I ne samo to nego i ono dodatno, da mudar čovjek i od prosječnih šansi zna stvoriti nešto epohalno. Jer to i jeste u prirodi mudrosti. Ona nikad ne ovisi o sreći i dobrim prilikama, nego ih već sama po potrebi iz ničega stvara. Upravo, dokle god puno ovisimo o sreći i dobrim prilikama, to samo znači da smo još daleko od prave pameti i mudrosti.”

Mladić se konačno bio iskobeljao iz tmurnog kanjona i stao sigurnom nogom na meku travu blještavo osunčane planinske visoravni. Povratak osjećaja sigurnosti kao da ga je ponešto ohrabrio i za malu epizodu sarkazma:

„Kažete da ste bezuspješno pokušali pobjeći od ljudi, ali da su Vas na kraju ipak uvijek sustizali … Nećete valjda da pomislim da ste kronični mizantrop?”

Starac će svetačkom mirnoćom: „Znaš sinko, svoje minule gluposti ne priznaju samo oni koji iz njih ništa nisu naučili. Da, bio sam mizantrop, i to moguće onaj najperfidnije vrste. Dakle, onaj što zauzeto voli ideju čovjeka, ali zato svim srcem prezire konkretne ljude.”

Mladić se u djeliću sekunde iz sarkazma obratio u skrušeno udivljenje. Naravno, zanimalo ga je još ponešto o naznačenoj transformaciji razočaranog čovjeka u istinskog mudraca.

„Kad mi je prvi čovjek došao na planinu tražeći mudar savjet, bio sam posve prestravljen. Paranoično sam pomislio kako postoji prešutna međuljudska zavjera s ciljem moga konačnoga uništenja. Nadalje sam pokušavajući sačuvati vlastiti mir, prvo počeo izigravati mudraca, s ciljem da ih se što prije riješim. Jer jelte, mudraci ne pričaju puno. Kažu kratko i slatko što već imaju. No zatim su se neki od njih na moje totalno iznenađenje počeli vraćati kako bi mi se zahvalili. Jer eto, kao nešto, moji savjeti su im u životu čudesno pomogli … I tada mi je prvi put proletjelo kroz glavu to: ‘Čovječe, pa izgleda ja sam stvarno mudrac!’ … Eto, i zato sam ih prvo bio zamrzio, i zato sam ih na kraju opet uzljubio. Jer prvo su mi pomogli da se izgubim, a zatim su mi pomogli da se opet nađem u svojoj pravoj životnoj svrsi … A evo, ako smijem primijetiti, čini mi se da i tebi samom život priprema jedan takav čudnovat obrat. Jer tko se u životu susreće s nejasno puno nerazumijevanja i odbijanja, tome je Providnost izgledno pripremila neku veoma posebnu ulogu.”

„Što ne mogu biti kao svi normalni ljudi?”, mrzovoljno će mladić.

„Već si jasno bio rekao da ne želiš biti kao svi normalni ljudi“, nastavi starac. „Ali, eto vidiš, bez ljudi se ne može, pa čak i onda kada definitivno nismo poput njih. Jer i dok su posve neprosvijetljeni, ljudi se ipak nesvjesno kreću utabanim stazama sveprožimajućeg Taosa i Logosa. Premda to ni sami ne znaju objasniti, ipak će nas nekako naslijepo odgurati do mjesta i uloge koja je samo naša.“

„Zašto baš mene?”, zaprepašteno će mladić … premda iskusnom oku nije moglo promaći da ga ovo sve skupa zapravo poprilično veseli.

„A što se može”, nastavi starac. „Ljudi pokatkad u svom tom moru vlastitih kopija i tek blagih varijacija zažele imati nekoga posve drugačijeg od samih sebe. A možda je to upravo ona tek jedna dobra i opravdana želja među ostalih stotinu glupih. A takvu se isplati ispuniti…”

A mladić se pitao zašto uvijek kada taman pomisli da je nešto vrijedno naučio, za svega par sekundi shvati da je opet na samom početku? Ali sada je već ipak bio malo mudriji: „Da, to je prava lekcija; ona koja me restartuje, koja me vodi novim počecima … jer učmalost i ustajalost su veliko zlo za čovjeka”, pomisli on…

U Sarajevu 14. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Vichaya Kiatying-Angsulee

LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – III. DIO: MUDROST

Bilo je neke jezovite ljepote u kamenitom pejzažu planinskoga prijevoja, kojim su se kretali mladić i starac. Krajolik je gotovo nalikovao površini Mjeseca, a iz kamenitih pukotina, tu i tamo, stidljivo je izvirivalo endemično bilje živopisnih boja. Prevladavajuća shema „nečega u ničemu” evocirala je kod mladića pitanje o životnoj mudrosti. Napokon je to bio upitao i naglas.

Starac reče kako ne može kratko odgovoriti na to pitanje, ali barem može jednostavno.

„Za neke ljude se kaže da žive po srcu. Znaš li što to znači?”, upita starac.

„Pa to da žive po srcu”, prostodušno će mladić.

„Pa žive, ali kako to žive?”, ponovno upita starac.

Mladić očito nije imao odgovora, pa je starac dalje nastavio: „Živjeti po srcu obično znači birati ono što je riskantno, ali i privlačno za nas, kao što živjeti po razumu prvenstveno znači birati ono sigurno, ali najčešće i ne toliko nama privlačno”.

„A gdje je onda u svemu tome mudrost.”, upita mladić.

„E mudrost je znati da mi nismo istovjetni ni srcu ni razumu. To su naše komponente, a ne mi sami. Mudar čovjek zna da ponekad treba poslušati svoje srce, baš kao što će ponekad poslušati i svoj razum. Ali isto tako, mudar čovjek će pokatkada s punim pravom ignorirati i jedno i drugo. Stat će jednostavno i pričekati da se mutna voda razbistri.“

Mladiću se puno toga u odnosu na njegov život upravo bilo razbistrilo. Odjednom mu se činilo da onaj učestali famozni „čovjek srca” kao i njemu suprotstavljeni „čovjek razuma” nisu bili ništa drugo doli robovi vlastitog usuda. Istinski jadnici koji s ponosom ističu ono kako ne mogu protiv sebe. Mudrost je bila kudikamo veća i šira od ovoga. Ona je znala računati i s jednim i s drugim, ali i puno više. Jer mudrost je, između ostaloga, znala za vrijeme i vječnost, baš kao što je u skladu s njima znala i za strpljenje i prolaznost. Jedino mu još nije bilo jasno ono zašto su loše i riskantne stvari obično privlačnije od dobrih.

Starac reče da je to jednostavno Božja pravda. On svakome i svačemu pod suncem daje podjednake šanse. Neke stvari su jednostavno dobre po sebi, dok sve ono drugo nema druge šanse osim vlastite privlačnosti.

Mladiću se sve to ipak činilo dobrano nepravednim. „Ne stavlja li ipak jedna ovakva kozmička razdioba atributa sve ono loše u osjetnu prednost nad dobrim?”, upita on.

„Pa stavlja, ali samo dok ne postanemo mudri”, zamišljeno će starac. „Zlo počesto zagospodari i srcem i razumom, ali zato mu nema prolaza u svijet mudrosti.”

„A što je onda s ljubavlju?”, uzbuđeno će mladić.

„Ljubav je najslobodnija od svih”, ustvrdi starac. Ona se može kretati i tamo i ‘vamo. Jer mudrost si ne može dopustiti bespotrebno društvo zlikovaca i budala, dok ljubav to može.”

„Pa eto, zar nismo na kraju opet došli do konačne prevlasti onog ludog srca?”, slavodobitno će mladić.

„Nismo”, mirno će starac … „Jer za pravu ljubav su potrebna minimalno dva luda srca … Kad se ‘nako pokatkad rijetko nađu i neraskidivo povežu … Ispričat ću ti zato jednu istinitu priču o ženi koja se zvala Veronika. Kao mlada bila je izuzetno čestita i dobra djevojka. I onda, kako se baš takvima dogodi, zaljubila se u dosta starijeg pustopašnog muškarca kojeg su se svi bojali. Ali i on se također bio zaljubio. Zapravo, s njom je shvatio da prvi put u životu uopće nekoga istinski voli. Konačno je pred sobom vidio nešto istinski dobro i vrijedno vlastite promjene. I tako, narednih dvadesetak godina su se voljeli kao malo tko ikad. Njega je na kraju ipak sustigla malo starost, malo bolest, te ispusti jednog dana dušu iz njezina pripijenog čvrstog zagrljaja. I zatim jednog dana, dok je ona još bila u velikoj žalosti, pristupi joj neka pakosna ženturača. Rekla joj je s brižnim izrazom lažnog dušobrižništva kako se onaj njen sada garant muči u paklu jer je puno toga zgriješio u životu, osobito u mladosti. Veroniki se pogled ispuni ognjem i reče kako će ga opet naći gdje god bio. To je bila rekla sa onom nekakvom posebnom odlučnošću, jer znaš, žene su ono obično vrlo neodlučne, ali zato kada konačno postanu odlučne, to je odlučnost koja ruši planine i pomjera zvijezde. Veroniku jednostavno ništa više, ni na nebu ni na zemlji, nije moglo zaustaviti u njezinoj ljubavi.”

„Dakle, mudrost ga na kraju dođe nešto kao intermeco postojanja sve dok naše srce ne pronađe ono svoje drugo ludo srce?”, zamišljeno će mladić.

„I jeste i nije”, još zamišljenije će starac. „S jedne strane, mudrost ga uistinu i dođe nešto kao nadomjestak za istinsku ljubav. S druge strane, mudrost je tu ipak i nekakva neophodna pomoć. Jer mudar čovjek jasno uviđa da je njegovo srce jedno i sasvim jedinstveno u svom tom nepreglednom kozmičkom oceanu srdaca te da mu treba ono neko drugo, također samo jedno i sasvim jedinstveno srce. Uistinu, sve ostalo i nije ništa drugo osim gubitak životne snage i vremena.”

Mladiću se isprva činilo da je to manje-više sve, a onda je osjetio da prava pitanja tek pristižu…

U Sarajevu 11. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: gajus

LJUBAV I SLOBODA NA PLANINI – II. DIO

Starac je dolje, niže od špilje u kojoj je meditirao, na sunčanoj padini planine imao kolibu i omanji vrt koji se kupao na blještavom planinskom suncu. Dok se spretno kretao raduckajući nešto između lijeha, mladić je u blizini lješkario na živopisnoj postelji od mirisnog planinskog bilja i kratke ali snažne planinske trave. Činilo mu se sve jasnije zašto se starac baš tu bio naselio. „Pa ovo je pravi raj”, primijeti mladić. „Da, jeste”, potvrdi starac. „Ali zato zimi zna biti poprilično nezgodno, premda je to i tada pravi raj”, nastavi starac.

Mladiću istoga trena kroz glavu proleti slika debelog snježnog prekrivača i fijuk ledenog planinskog vjetra. „Šteta što ne može biti stalno ovako sunčano i toplo”, reče.

„Tko želi trajno uživati u raju, neminovno se mora odmaknuti od one ‘ugodno je pozitivno – neugodno je negativno’ logike, a današnji čovjek upravo ni ne traje više koliko mu traje život, nego samo onoliko kratko koliko uživa”, ustvrdi starac. „Zato više nije u stanju vidjeti raj … kako onaj na nebu tako ni ovaj na zemlji … nego tek povremeno, na jedvite jade, uspijeva nekako nategnuto vjerovati u njega.“

„Ali zar u raju ne bi trebalo biti stalno lijepo?”, samouvjereno će mladić.

„Lijepo definitivno jeste, ali ni jedna ljepota nije tu da bismo neprestance uživali u njoj”, odgovori starac. „Ljepota ima pravo pokatkad tu stajati i za nekog drugog ili čak isključivo sama za sebe, baš kao što ponekad može biti prisutna i bez ikakvog valjanog razloga. Stoga su i hedonist i filozof počesto podjednako u krivu. Dok prvi u svemu traži uživanje, onaj drugi u svemu proganja smisao i svrhu. A zadnji temelj postojanja nije nužnost, pa makar i ona čisto pozitivna, nego sloboda.”

Mladić će: „Zar to ne bi trebala biti ljubav”?

„Ljubav i sloboda su jedno te isto”, samouvjereno će starac.

„Zar ljubav nije radikalno odreknuće od slobode?”, sada već posve zabrinuto upita mladić.

„Ako nekog stvarno ljubiš, poštivat ćeš njegovu slobodu, pa makar ti se cijelo srce slamalo od boli.”

„Ima smisla”, primijeti mladić. „Ali zašto se onda uvijek na kraju u priču o ljubavi i slobodi mora umiješati i ta nesretna bol?”

„Pa zato što su ljubav i sloboda, ako to stvarno jesu, po sebi neizmjerno važne i dragocjene. Eto, zar bi poželio ikome jednu takvu ljubav i slobodu zbog kojih bi mu bilo posve svejedno ima li ih tu i dalje ili više ne?”

„Sve to ima smisla”, složi se mladić. „Ali opet, zar nije sve to skupa moglo ispasti nekako bolje i podnošljivije?”

Starac je upravo iz tla bio izvukao jednu veliku sočnu mrkvu, otresajući s nje grumenčiće vlažne zemlje. „Pogledaj”, reče. „Da bismo je mogli pojesti, morat ćemo je oljuštiti, jer naši stomaci ne podnose najbolje prirodne nečistoće. No, s tim ćemo se ujedno lišiti i brojnih vitamina, kao i drugih vrijednih sastojaka koji se, baš kao nama uz inat, vole koncentrirati uz prljavu i toksičnu koru. Tako je inače i s drugim povrćem i voćem, ali često i sa svim drugim stvarima, situacijama, pa čak i s ljudima, kao i čitavim institucijama. Priroda je nevjerojatno uporna u tendenciji da ono najbolje i ono najgore združuje skupa u jednom te istom paketu.”

„Pa eto, čemu sve to … to i pitam?”, prkosno će mladić.

„Možda je bolje pitanje ‘čemu mi’“, smireno će starac. „Životinja će, recimo, pojesti jedan ovakav čitav plod bez ikakvih problema. Ostaje, dakle, pitanje zašto je to nama neprimjereno? Zašto stalno nešto moramo birati, odvajati, pa zbog toga onda i prigovarati? Zašto ne podnosimo plodove s korom, ljude s manama, život sa smrću, kao u ostalom ni onu ljubav sa slobodom? Životinja, ako uzima nešto, uzima sve; ako ne uzima, onda ne uzima ništa. Dok mi stalno nešto moramo cjepkati, odvajati, razdvajati, kombinirati, preslagivati i sl.”

„Pa bit će da je i nas same nešto davno, u samim počecima bilo iscjepkalo, razdvojilo, presložilo, pa iskombiniralo”, pomalo će cinično mladić.

„Vrlo moguće”, složi se starac. „Ne možemo precizno tako daleko pogledati unazad, ali ono što pouzdano znamo jest to da se svako biće ponaša u skladu sa svojom prirodom. Tajna o čovjeku je svakako skrivena u onome što on radi, misli, želi, i čemu se nada.“

„No nije li problem to što se pri tome kao vrsta međusobno kudikamo razlikujemo u svojim radnjama, mislima, čežnjama i nadanjima?“, upita mladić.

„O tome se svakako da još puno raspravljati, ali da bismo uopće došli do toga, prvo ćemo morati odgonetnuti zašto se uopće nečemu nadamo … nečemu težimo? Odakle ta grozničava težnja za transformacijom … da budemo netko i nešto, i odakle taj osjećaj kao da to već na ovaj ili onaj način nismo? Također, odakle ta tendencija da uopće nešto razmišljamo … nešto prosuđujemo kao lijepo ili ružno, dobro ili loše? Odakle ta potreba da za sobom ostavimo nekog traga na ovom svijetu, i odakle ta potreba da drugi o nama moraju zauzeti neki poseban i jasan stav?” „Znaš”, nastavi starac, „mi se često svađamo oko toga u što pojedinačno vjerujemo ili oko čega se nadamo, i pri tome kao da potpuno zaboravljamo da smo mi ti – u vjeri nadajući. A upravo bi to trebala biti zadnja crta međusobnog jedinstva i konsenzusa. Bića koja nečemu teže, vjeruju i nadaju se, morala bi raspoznati da svi zajedno pripadaju vrlo specifičnoj vrsti koja nečemu teži, vjeruje i nada se. Možda je to počesto u praksi neka sasvim druga težnja, nada i vjera, ali je to u osnovi još uvijek kao i kod nas: Baš neka težnja, nada i vjera.”

„Definitivno ću ponovno doći”, reče mladić.

U Sarajevu 6. VI. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Leonid Tit

LJUBAV I SLOBODA NA VRHU PLANINE

„Mnogi su našli odgovore kod mudrog starca na vrhu planine, nitko i nikad na vrhu poslovnog nebodera”, pojašnjavao je mudri starac zbunjenom mladiću nakon što ovaj nije uspio objasniti zašto je tu uopće došao.

„Bogatstvo donosi mnogo toga, ali ne sve, jer bogatstvo je po sebi takva stvar zbog koje se i moraš odreći manje-više svega drugog da bi ga zadobio”, nastavi sad već u proročkom zanosu mudri starac, dok se mladić činio još više zbunjenim.

„Neki su ljudi očito odvažno krenuli za pakao, ali ne moraš i ti za njima”, nadoda starac, ali sad je i on, čini se, konačno malo bio ustuknuo. Prođe mu kroz glavu kako je možda ipak malo pretjerao?

„Čini mi se da malo pretjerujete”, oprezno potvrdi mladić. „Nisam došao zbog bogatstva, mislim da me nešto drugo muči.“

„Reci, prijatelju”, procijedi starac pokušavajući suspregnuti vlastito uzbuđenje, pomišljajući usput kako je s ljudima nevjerojatno lako ispasti budala, te da je najvjerojatnije upravo zbog toga prije trideset godina i bio pobjegao na planinu.

„Možete li mi reći zašto toliko puno košta biti svoj?” upita mladić. „Dođem na razgovor za posao, kažu nisi u stranci. Hoću nešto kupiti, kažu za vas će biti skuplje jer niste u klubu potrošača. Prijatelji me pitaju za koga navijam, ja kažem za nikog. ‘Ma ne mislimo u politici, nego u nogometu?’ Ja – ‘isto za nikog’. I onda trpim te poglede – lijevo oko puno poruge, desno sažaljenja.”

„Pa što se čudiš?” umirujućim tonom će sada starac. Ljudi su se oduvijek morali žestoko boriti za slobodu. Plaćali su je progonstvom, izopćenjem, zatvorom, batinama, pa čak i vlastitim životom. Sloboda je od samog početka bila najskuplja stvar pod ovim suncem, kako ona kolektivna tako i ta tvoja individualna. Stvar toliko skupa da je većina bogataša sebi ne može priuštiti.”

Mladić je istog trena znao da je starac u pravu, ali njegov odgovor ga je ipak bio nemalo rastužio. Činilo mu se sve to isuviše jednostavnim i okrutnim.

„Znaš, istina ti je kći oca Jednostavnosti i majke Okrutnosti”, trijumfalno će starac.

„Zar nije mogao sebi naći kakvu nježniju”, uzvrati mladić.

„Pa ima Okrutnost i svoju nježnu stranu, ali tada obično i Jednostavnost postaje komplicirana”, ustvrdi starac. „Tako da je komplicirana Nježnost mlađa neprepoznatljiva sestra Istine. Nju ljudi obično više vole, premda svi znaju, baš kao i ti sad mladiću, što je prava istina.”

„Komplicirano baš kao i sama ljubav”, primijeti mladić.

Starac će: „Rekoh ti da je sloboda najskuplja stvar pod suncem, dok je ljubav najskuplja stvar iznad sunca. Dakle, osim što je malo tko sebi može priuštiti, njezin je kuriozitet i to da je ama baš nitko ne može ni jasno sagledati … Dopusti da ti nešto ispričam”, reče starac, a pogled mu posta sjetno zamišljen. „Ljubio sam tri puta u životu:

Prva ljubav: Otišao sam valjda kako bi se mogao nadati da ćemo se opet negdje sresti, a ona me uopće nije pokušavala zaustaviti, valjda kako bi me se u miru i sa sjetom mogla sjećati.
Druga velika ljubav mi je bila još veća, ali i gora od one prve. Ona je bila ustuknula. Valjda se prepala tolike ljubavi. Rekla mi je da se osjeća kao da nestaje … da to više jednostavno nije ona. A ja sam otišao pomislivši, ako već ljubav ne može biti potpuna, neka onda to barem bol bude.
Treća ljubav mi je pak bila definitivno najveća, također i najgora … čista katarza. Ja inače imam hladan i oštar um, ali toplo srce, dok je kod nje to bilo čini mi se sasvim obratno: topao um i ledeno srce.”

„Pa kako je završilo na kraju?” upita mladić, vidno iznenađen starčevom otvorenošću, ali i životnošću. Jer pred sobom više nije gledao mitološkog mudraca, nego tek normalnog iskusnog čovjeka.

„To i jest najčudnije”, nastavi starac. „Čini se da uopće nije završilo, jer nikada nije bilo ni započelo. Njezin lik je, čini se, našao smiraj u mome srcu, kao i moj lik u njezinom umu … jer tamo je toplota, a toplota je privlačna. I bilo bi sve dobro da to tako može mirovati, ali problemi nastanu kad se ona meni pomakne iz srca prema gore, a ja njoj iz uma prema dolje. Ali smiri se to sve već nekako, jer nitko ne želi biti dugo na negostoljubivom ledu … i onda se sve vrati na ustaljene pozicije.”

„I ja sam ljubio jednu takvu”, reče mladić. „Prava hobi romantičarka!”

Starac se nasmija. „Pravo kažeš, s tim da su svi romantičari na kraju barem djelomično ti ‘hobi romantičari’. Čovjek se nikad ne uspinje, a ni ne trudi oko onoga što jest, nego samo oko onoga što nije. Jer što jest, jest. To je nepovredivi i neupitni bitak. Nema mu se što ni oduzeti ni dodati. Zato radije u životu grozničavo jurimo za onim što nije … za ispraznim mogućnostima kojima nastojimo posuditi malo od punine onog bitka na kojeg ne mislimo ili tek mislimo da mislimo.”

Mladić se sjećao da su u četvrtom srednje iz filozofije bili nešto spominjali taj bitak, ali još i tad mu se činilo odveć apstraktnim. Zato je radije pitao starca još malo o onim uzaludnim ljubavima.

„Ja sam slobodnjak, i ljubio sam samo takve … zato su valjda i te ljubavi sve do jedne na kraju isparile u nebo. Jer ljubav i sloboda samo gore i mogu skladno koegzistirati. Ovdje na zemlji, naprotiv, uvijek moramo bolno birati.”

„I zato ste izabrali da pobjegnete na planinu”, bez mrve zlobe upita mladić.

„Da”, reče starac. „Ali zato sad svi kod mene dolaze po savjet.”

„Nije li to paradoks?” primijeti mladić. „Da ljudi koji su u svijetu za svoje probleme traže savjet od onoga koji je pobjegao od ovog svijeta?”

„Nije paradoks”, samouvjereno će starac. „Ne dolaze kod mene zato što sam kukavički pobjegao, premda jesam, nego zato što mi je taj bijeg omogućio da stvari sada vidim jasnije s distance i iz visine. Zato se nikad nemoj bojati radikalnih izbora i odluka“, nastavi starac. „Nove prilike i mogućnosti dolaze tek onda kad raščistimo sa starima.”

„Doći ću opet”, reče mladić…

U Sarajevu 3. 6. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anton Yankovyi

STARAC

Njegov stan bio je posljednji u nizu, gotovo u podrumu. Prozori njegovog stana imali su teške metalne rešetke, poluraspadnute zbog čestih kiša koje su nagrizle nekada sjajni i ulašteni metal. Bile su stare i istrošene kao i prozorski okvir i prljavo staklo kroz koje se nije ništa moglo vidjeti čak ni kad bi u stanu gorjelo svjetlo.

Nitko od nas nikada nije išao k njemu i rijetko smo ga susretali u polumračnom stubištu. Čak i susret s njim prošao bi s osjećajem nelagode jer nikada mu niste mogli vidjeti lice. Prošao bi pored vas spuštene glave s nekom prljavom kapom na glavi. Ne bi ništa rekao. Jedino što ste mogli primijetiti jest da je teško hodao i bio malčice pogrbljen. Iz njegovog stana nikada ništa nije dopiralo osim tišine. Niste mogli čuti ni zvuk televizije, ni radija, niti šum vode. Čak i u znatiželji kad bih potajno dok drugi ne vide zastao pored njegovih vrata i naslonio uho, ništa ne bih čuo. Ni korake ni disanje. Ništa. Samo bi zvuk mog vlastitog daha i žamorenje s ulice ponekad dopirali do mene. U zgradi u kojoj živim stanovao sam deset godina. Nikada nisam s njim progovorio niti jedne jedincate riječi. Čak ni riječi najobičnijeg pozdrava. U deset godina čuo sam bezbroj priča o starcu iz podruma. Neke su bile izmišljene i prelazile su u legendu. Neke su bile zlobne. Ljudi su takvi da kad nešto ne znaju o nekomu, a ne mogu to saznati onda izmisle dvije vrste priča. One legendarne gdje je nepoznati čovjek dobar, i one zlobne gdje je nepoznati čovjek loš. Obje vrste priča ljudi pričaju jer ne mogu pomoći svojoj znatiželji i jer su nesposobni pustiti čovjeka na miru kad se od njih traži. Jedna od priča koje su legendarne jest da je starac iz podruma bio nekada poznati pisac i dramaturg koji je zbog gubitka posla i krađe romana od strane jednog zavidnog kolege odlučio skloniti se od ljudi i više ne komunicirati s njima. Ali nitko nije znao o kojem je piscu riječ i koji je roman u pitanju i što je on uopće napisao. O starcu iz podruma su govorili kao o piscu s mnogim imenima, ali nitko nije znao koje je ime pravo. I nitko se nije usudio zaustaviti ga i pitati. Jedna od zlobnih priča bila ja kako je riječ o jednom ubojici koji je prije nekoliko desetljeća pobio cijelu svoju obitelj i pobjegao u grad gdje se sakrio i živi u tajnosti da ga ne bi pronašli. Kao i mnoge u zgradi i mene je zanimalo koja je priča o starcu iz podruma istinita. Je li on poznati pisac ili ubojica? Međutim, nije bilo načina da to doznam jer starac se rijetko pojavljivao i nikada nije glavu podizao dok bi prolazio. Pod utjecajem priča mnogi stanari bi ga se klonili u širokom luku u rijetkim susretima s njim prelazeći na drugu stranu hodnika ili plašljivo i panično tražeći prekidač da osvijetle tog, kako smo mnogi mislili, mračnog staračkog lika. Ime mu nismo znali. Postao je poznat kao starac iz podruma, ili samo starac. Ponekad bismo kada bi dolazilo nešto službeno u zgradu poput pošte čekali nestrpljivo blago odškrinutih vrata neće li izići, ali nikada nismo uspjeli vidjeti kako se vrata otvaraju. Ujutro, pošta pred vratima bi nestala. Kada i kako nitko nije znao niti vidio. Iako sam ga se plašio, divio sam se starcu koji je uspijevao živjeti gotovo nevidljivo među tolikim ljudima koji su svakodnevno marširali zgradom kao gomila mrava izlazeći i ulazeći u nju kao u veliki mravinjak. Starac je bio česta tema naših obiteljskih i prijateljskih druženja pa čak i nekih proslava. Jer ljudima ništa nije tako privlačno kao nešto nepoznato o čemu žele sve znati, a ne mogu. Isto vrijedi i za ljude. Privlačnost starca iz podruma bila je u tome što smo svi htjeli znati nešto o njemu, ali nitko nije imao hrabrosti zaustaviti ga i pitati kada ga vidi. Zato smo satkali cijelu knjigu priča o starcu iz podruma jer kukavice kada nemaju hrabrosti onda izmišljaju priče kako o sebi tako i o drugima i zašto bi starac iz podruma bio iznimka? Nismo samo ispredali priče o starcu iz podruma, nego i svemu onomu što je bilo povezano s njim. O vratima njegovog stana, o njegovom prozoru, o raspadnutim metalnim rešetkama, o njegovoj kapi, o njegovom slabom i pogrbljenom hodu o svemu su postojale priče i sve zajedno na okupu držao ih je lik toga mračnog čovjeka iz podruma. Da nije bilo njega i vrata njegovog stana i rešetke i njegov hod i njegova kapa samo bi bili obične stvari, obična vrata, obične rešetke, običan prozor, obična kapa. Ali sve je bilo misteriozno kao da bi rešetke ili prozor ili vrata imali svoju vlastitu priču jednako misterioznu kao i starac koji se skrivao iza njih. Jednog dana dok sam prolazio pored njegovog prozora opazih oveći komad papira pored prozora natopljen vlagom i vodom. Sagnem se i shvatim da u ruci držim kovertu. Malo otvorim i primijetim nekoliko rubova papira. Unutra je moglo biti jedan ili dva lista. Misleći da je koverta ostavljena za starca prvo pomislim da bih je trebao ubaciti među rešetke i tu je ostaviti. Međutim, činjenica da bih mogao nešto saznati o starcu iz podruma i da bih bio jedini koji bi nešto znao o njemu bila je toliko privlačna i opijajuća da sam u trenutku odustao. Osvrnuvši se oko sebe da vidim je li me netko gleda spremim kuvertu u džep. Uzbuđenje koje sam osjećao bilo je neopisivo kao da sam u svom džepu skrivao sve tajne svijeta koje će mi se uskoro otkriti i ja ću znati sve ono što je skriveno od pogleda i očiju drugih ljudi. Zatvorim i zaključam vrata stana za sobom i sjednem u radnoj sobi za veliki masivni stol. Izvadim sadržaj iz koverte i primijetim da su listovi bili poprilično žuti. Dvije stranice su bile uredno označene brojevima, a na vrhu prve stranice stajao je i datum. Otprilike prije više od tri mjeseca kada sam starca iz podruma posljednji put i vidio. Uzbuđeno odvojim prvu stranicu i počnem čitati:

Datum: 1. 1. 2001.

U ovoj zgradi živim već dvadeset godina. Ljudi u ovoj zgradi misle da sam poznati pisac ili poznati ubojica. Kako su došli do takvih zaključaka nikada neću doznati jer nitko od njih ne želi razgovarati sa mnom. Rijetko izlazim jer me izbjegavaju u širokom luku kada pored njih prolazim i panično pale svijetlo kada im se približim. Nestašlucima svoje djece prijete da će ih oteti starac iz podruma. Da, tako me zovu. Starac iz podruma ili samo starac. Nitko od njih nikada nije ni pokušao pružiti mi ruku i pitati me kako se zovem. Zašto ne znam i vjerojatno nikada neću doznati. Nikada mi nitko od njih nije pokušao pomoći dok hodam jer zbog bolesti već godinama hodam pogrbljen i lijeka za moju bolest nema. Jer je bolest nesnošljiva i bolovi nepodnošljivi, noću ne spavam. Preko dana uspijem uhvatiti malo sna. Moj se život zbog bolesti promijenio i većinu stvari koje ljudi obavljaju preko dana ja obavljam noću. O svemu se moram pobrinuti sam, a snage je sve manje kako fizičke tako i one umne. Primijetio sam da sve više zaboravljam i počeo sam pisati što sve trebam napraviti, a zbog bolesti rijetko ili gotovo nikada ne izlazim. U pošti sam upoznao jednu ljubaznu gospođu koja umjesto mene plaća moje račune jer ja ne mogu hodati tako daleko i tako dugo. Ona se pobrine i donese mi ponekad nešto hrane da imam. Dao sam joj da upravlja mojom mirovinom i obećao joj ostaviti stan nakon što umrem. Nitko od stanara u zgradi nije se nikada ponudio da nešto slično učini za mene. Ovdje gdje živim ljudi su rekao bih čudni i nisu onakvi kakvi su tamo odakle dolazim. Znatiželjni su. Previše. Kad nešto ne znaju o vama, onda o vama izmisle priče. Tako su izmislili o meni da sam pisac, dramaturg, ubojica, bonivan, spadalo, prosjak. A, ja sam kao i oni. Jedan od njih, samo čovjek i starac koji bi ponekad s nekim od njih želio progovoriti da lakše podnesem samoću i starost. Rekao bih da su vrlo vješti u izmišljanju priča o meni, ali nisu posebno zainteresirani kad bi mi trebalo pomoći. Prije nekoliko mjeseci jednog mladića zamolio sam da mi pomogne unijeti vreću u stan. On se skamenio i pobjegao i kasnije ispričao da sam u vreći imao cement kojim bih zazidao zid nakon što ga ubijem i kako njegovo tijelo ne bi moglo biti nikada pronađeno. U vreći su bile namirnice, obična hrana koju mi je gospođa iz pošte donijela, ali ja sam bio nemoćan sam nositi cijelu vreću. Još nekoliko puta sam pokušao s ljudima iz zgrade razgovarati i zatražiti pomoć, ali svi su redom bježali preda mnom. Znao bih se nasmijati sebi dok bih nemoćan na krevetu ležao, nesposoban ustati dok me ne popusti bol, u što se pretvorio legendarni pisac i legendarni ubojica? U starca koji bez pomoći drugih više nije mogao dalje. Često bi gledali krišom kroz svoja vrata neću li otvoriti vrata da uzmem poštu koja je stajala ispred. Ne znam što su očekivali i da me vide? Pošta je danima stajala pred vratima jer zbog bolesti nisam mogao ustati iz kreveta da je uzmem. Noću kad bih uhvatio malo predaha od bolova uspio bih doći do vrata i teškom mukom uzeti poštu s prljavog poda. Ponekad zbog bolova morao sam to raditi četveronoške. Često su to bili samo računi i neke reklame, ali jednom me je ugodno iznenadilo pismo koje sam dobio od svoje kćerke. Pisala mi je kako će doći iduće godine da me posjeti. Pisala mi je kako imam dvije unuke već velike cure i kako često ode na mamin grob i s njom razgovara. Nevjerojatno me obradovala misao da će doći poslije toliko godina zajedno s unučicama da me posjeti. To mi je dalo određenu nadu da ćemo se vidjeti prije nego umrem i da ću vidjeti i unučice. Tih dana nakon tog pisma bio sam vidno raspoložen i moje se zdravlje malo popravilo. Bolest je bila tu, ali bilo mi je podnošljivije sad kad sam znao da će doći. Moja radost nije bila duga vijeka jer sam nakon mjesec dana primio ponovo pismo uz ispriku da zbog nemogućnosti da isplanira godišnji na pravi način neće moći doći da me vidi. U koverti je bilo nekoliko novčanica koje sam poderao i bacio u smeće. Raspoloženje mi je postalo turobno i mračno i razmišljao sam da si oduzmem život. Starac kojega se svi plaše i kojega nitko ne obilazi što ima drugo i nad čim drugim ima moć osim nad vlastitim životom? Dok je bolest napredovala i bol postajala sve nepodnošljivija razmišljao sam o načinima kako to izvesti. Bavio sam se tom mišlju danima i tjednima sve dok nisam osjetio da je bolest pri kraju i ja zajedno s njom i da će bolest biti brža od mojih planova. Od svega što sam mogao učiniti u tim trenutcima odlučih napisati jedno kratko pisamce kao podsjetnik na mene da ljudi nakon moje smrti i dalje ne bi mislili da sam poznati pisac i ubojica, nego tek starac koji polako kopni zbog bolesti, kojega kćerka neće posjetiti jer ne može isplanirati godišnji na pravi način, i koji je već desetljećima udovac. Nisam htio pisati biografiju ni svoje podatke, to će ionako naći kada uđu i provale u stan. Htio sam samo napisati da nisam pisac, ni dramaturg ni ubojica nego obični čovjek, starac iz podruma koji polako umire od bolesti, na kojega nitko više ne obraća pažnju. Htio sam samo podsjetiti ljude da sam i ja čovjek i ništa više. Htio sam pisamce ostaviti nekom od susjeda u sandučić, ali se nisam mogao tako daleko više kretati. Odlučio sam dopuzati do prozora i izbaciti pisamce van. Možda ga netko pronađe i pročita. Ako ga netko čita onda znači da nisam uspio u svom naumu i da sam već pokojni i da je bolest bila brža, obavila ono po što je došla. Ako ga tko pročita, neka rekne mojoj kćerci da je sada sve u redu i da zajedno s njenom mamom odozgor pazim na nju i na naše unučice. Ne zamjeram joj ništa kao ni stanarima zgrade. Nadam se da ćemo se jednog dana ponovo svi susresti u jednoj drugačijoj zgradi gdje nećemo biti ni bolesni, ni stari ni odbačeni ni sami ni zapušteni. U međuvremenu pronalazaču ovog pisamceta ostavljam na razmišljanje jednu sitnicu. Ako je čitatelj starac kao i ja neka je zanemari, brzo će doći i njegov kraj. Ako je čitatelj mlad i ako živi u zgradi u kojoj sam živio, neka ovo pisamce ostavi negdje skriveno i ostavi ga do svoje starosti. Kada ostari, neka ga ponovo pročita nekoliko puta zato jer mu ovo pisamce sada nema smisla, ali kad ostari moglo bi imati i spasiti mu život.

Nepoznatom čitatelju uz znake dubokog poštovanja,

Starac iz podruma ili Starac

U Sarajevu, 19. 8. 2018.

O. J.

PRIČA O KYLEU

Jednog dana, dok sam bio na početku srednje škole, vidio sam klinca iz razreda. Zvao se Kyle. Izgledalo je kao da nosi sve svoje knjige. Pomislio sam: “Zašto bi netko nosio sve svoje knjige iz škole kući u petak? Mora da je stvarno glupan.“

Imao sam isplaniran vikend (neke zabave i nogometna utakmica s mojim prijateljem sutra poslijepodne), pa sam slegnuo ramenima i nastavio dalje. Dok sam hodao, vidio sam kako hrpa klinaca trči prema njemu. Namjerno su se zabili u njega, izbivši mu sve knjige iz ruku i gurajući ga tako da je tresnuo pravo u blato. Njegove naočale su odletjele, i vidio sam ih u travi oko deset metara od njega. Podigao je pogled i vidio sam tu strašnu tugu u njegovim očima. Sažalilo mi se. Otrčao sam prema njemu, dok je on puzeći naokolo tražio naočale; vidio sam mu suze u očima.

Dok sam mu pružao naočale, rekao sam: “Ti dečki su stvarno idioti. Ne znam čemu žive.” Pogledao me i rekao: “Hej, hvala! “Sad je već imao veliki osmijeh na licu. Bio je to jedan od onih osmijeha koji pokazuju veliku zahvalnost.

Pomogao sam mu pokupiti knjige i pitao ga gdje živi. Ispostavilo se da živi blizu mene, pa sam ga pitao zašto ga prije nisam vidio? Rekao je da je prije išao u privatnu školu. Nikad prije toga osobno nisam upoznao nekoga tko je išao u privatnu školu…

Razgovarali smo sve do kuće, noseći pri tome njegove knjige. Ispostavilo se da je stvarno cool dečko. Pitao sam ga bi li u subotu htio igrati nogomet sa mnom i s mojim prijateljima? Rekao je da hoće. Kyle mi se stvarno svidio, kao i mojim prijateljima.

Svanuo je ponedjeljak, a Kyle je ponovno krenuo u školu sa onom ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao mu: “Hej dečko, jel’ ti to kontaš bildati mišiće s tim knjižurinama?” Samo se nasmijao i uvalio mi pola knjiga. Tijekom sljedećih četiri godine, Kyle i ja smo postali najbolji prijatelji. Kad smo postali stariji, počeli smo razmišljati o fakultetu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja sam otišao na Duke. Znao sam da ćemo uvijek biti prijatelji, i da to nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam planirao upisati biznis školu uz pomoć nogometne stipendije. Ispred našeg razreda, Kyle je bio odabran za velegovornika (veledictorian – u Sjevernoj Americi učenik ili student koji drži glavni govor tijekom graduacije).

Zafrkavao sam ga da je glup za tu zadaću, te da mu se neće biti lako pripremiti, a zapravo sam bio presretan što to ne moram biti ja.

Izgledao je sjajno. Bio je jedan od onih mladića koji se stvarno pronađu tijekom školovanja. Cure su ludjele za njim i bio sam nerijetko zbog toga ljubomoran.

I onda, došao je i taj dan. Vidio sam da je nervozan zbog svog govora. Lupio sam ga po leđima i rekao: “Hej, veliki čovječe, bit ćeš super!” Pogledao me je kao nekad sa istim onim zahvalnim osmjehom i rekao „hvala“.

Počeo je govoriti, pročistio je grlo i nastavio. “Matura je vrijeme da se zahvalite svima onima koji su vam pomogli da prođete kroz te teške godine. Vašim roditeljima, vašim profesorima, braći i sestrama, možda treneru … ali ponajviše svojim prijateljima. Ovdje sam da vam kažem da ste najljepši dar koji čovjek može imati. Ispričat ću vam priču” … I gledao sam svoga prijatelja s nevjericom dok je pričao o onom prvom danu kad smo se bili sreli. Planirao je ubiti se tijekom vikenda. Govorio je o tome kako je tog petka bio pokupio sve svoje knjige iz škole, da mu to kasnije ne bi morala mama činiti. Osvrnuo se prema meni i malo se osmjehnuo. “Srećom, bio sam spašen. Moj prijatelj me spasio od toga da učinim ono tako teško i neizrecivo.“ Kroz publiku se čuo žamor. Ljudi su istovremeno bili ganuti i oduševljeni što taj tako popularni mladić iskreno govori o svojim najtežim životnim trenucima.

Gledao sam njegove roditelje. Gledali su i oni mene sa istim onim zahvalnim osmjehom. Tek tada sam shvatio svu dubinu one situacije od prije četiri godine. Nikad ne podcjenjujte snagu svojih riječi i djela!

Jednom malo gestom možete promijeniti nečiji život, dal’ na bolje ili na gore. Bog nas šalje jedne drugima kako bi međusobno utjecali. Tražite Boga u drugima!

U Sarajevu, 24. 7. 2018.

S engleskog preveo Mario Bernadić

Izvor: https://www.snopes.com/fact-check/the-story-of-kyle/

Izvor (foto): 123rf.com