kršćanstvo – Poptheo Web Portal

DIGITALNO KRŠĆANSTVO

Od Descartesovog negdašnjeg „mislim, dakle postojim“ do aktualnog „dostupan sam, dakle postojim“ ili „fotografirao sam, dakle dogodilo se“. Kako je u međuvremenu posvemašnja digitalizacija ljudskog društva počela utjecati i na religiozne fenomene, kao i na samu ontologiju svekolike čovjekove stvarnosti?

Maurizio Ferraris u svom djelu „Where Are You? An Ontology of Cell Phone“ ističe tri temeljne osobine onoga što umjesto mobitel, trenutno zovemo pametnim telefonom (eng. smartphone): pisanje, povezivost, socijalna stvarnost. Ferraris ističe kako je pametni telefon u mnogočemu pojednostavio život jer umjesto da čovjek sa sobom nosi pisaću mašinu i brdo papira za pisanje, dovoljan je pametni telefon. Ferraris napominje kako je pisanje zahvaljujući pametnom telefonu postalo jednostavno, dostupno svima i jako brzo. Pametni telefon pojednostavio je život jer čovjeka povezuje s tisućama drugih ljudi u gotovo jednom trenutku bez obzira u kojem se djelu svijeta netko nalazio. Ne imati pametni telefon prema Ferrarisu znači, kako on to kaže, biti ontološki odsutan iz svijeta, drugim riječima znači ne postojati.

Od tri elementa o kojima Ferraris govori najznačajniji je treći, a to je sposobnost pametnog telefona da uvezan s tisućama drugih pametnih telefona stvara pravu stvarnost, a ne samo virtualnu. Kao primjer možemo navesti različite akcije koje se pokreću recimo preko društvenih mreža uglavnom korištenjem pametnog telefona, ali koje stvaraju stvarne socijalne događaje kao što su protesti, navijanje, politički skupovi, itd. Za Ferrarisa pametni telefon nije više puki tehnološki instrument, gadget koji se koristi kao stvar, nego je pametni telefon postao kreator stvarnosti i stvarnih događaja u svijetu. Način na koji se ti događaji stvaraju jest nešto što za Ferrarisa u stvarnom svijetu ne postoji, nego samo u virtualnom. Termini poput slanje poruka, dijeljenje sadržaja, lajkanje, dislajkanje, općenito komunikacija putem pametnih telefona za Ferrarisa ima sposobnost stvaranja novih stvarnosti i mijenjanja postojećih kao i sposobnost drugačijeg razumijevanja nekih stvarnosti. Ontologija pametnog telefona prema Ferrarisu sastoji se u činjenici da se pomoću njega stvara prava stvarnost i da on omogućuje ljudskom biću postojanje. Zato Ferraris pomalo i ironično i pomalo ozbiljno nečiju nedostupnost na mobilnoj mreži zbog slabog signala izjednačuje s nepostojanjem čovjeka. Odnosno, drugim riječima rečeno povezan sam na mrežu, na internet, dostupan sam, dakle postojim. Ferrarisova zanimljiva i korisna ontologija pametnog telefona koliko god izgledala smiješno ima ponešto reći i o samom kršćanstvu i kršćanima koji kao i mnogi drugi imaju i koriste pametne telefone.

Nedavno je papa Franjo u Ženevi slavio svetu misu gdje se na početku mise umjesto sklopljenih ruku moglo vidjeti stotine i stotine uzdignutih ruku koje pametnim telefonima nastoje zabilježiti svečani trenutak početka euharistije i molitve kajanja. Ta slika uzdignutih ruku koje pametnim telefonima bilježe ono što nijedno ljudsko dostignuće ne može zabilježiti jer je nadnaravno, samo potvrđuje Ferrarisovu misao dostupan sam, dakle postojim koja se može primijeniti na neke kršćane danas. Također možemo dodati ovome i ono „fotografirao sam, dakle dogodilo se“.

**Slika 1: Selfie s papom. Izvor: The Local Switzerland**

Ferrarisova ontologija pametnog telefona koju skraćeno definiram kao dostupan sam, dakle postojim može se nazvati u nedostatku boljeg izraza „digitalnim“ kršćanstvom kada je riječ o kršćanima (premda slično vrijedi i za druge religije današnjice). Pod digitalno mislim na razmišljanje kršćana koji smatraju da se sakrament nije uopće dogodio i slavio ako ne postoji fotografija na pametnom telefonu. Digitalno u ovom kontekstu ima onotološko značenje postojanja ili nepostojanja. Ako je uslikano postoji, ako nije uslikano makar se i dogodilo, zapravo ne postoji.

Krštenje, krizma, vjenčanje, a sve češće i sprovodi su se dogodili ne zato što je riječ o stvarnim sadržajima u kojima je Krist i milost prisutni, nego jer ih je digitalno kršćanstvo zabilježilo. I tu smo svi bez iznimke uz manje ili veće razlike postali digitalni kršćani. Temeljna poteškoća digitalnih kršćana je u razmišljanju i shvaćanju stvarnosti onoga što se događa i čemu prisustvuju.

Sakramentalna stvarnost kao što je recimo stvarnost euharistije zahtjeva jedno potpuno drugačije razumijevanje stvarnosti i što sve čini stvarnost. Stvarnost euharistije je do te mjere duboka i puna sadržaja jer je Krist u njoj stvarno nazočan, da digitaliziranje euharistije uvijek ide u smjeru osiromašenja sakramentalne stvarnosti. Ako je Bog kao punina stvarnosti prisutan u euharistiji svaki pokušaj svođenja te stvarnosti na neku drugu stvarnost je njezino osiromašenje, a ne obogaćenje. Ali neki kršćani o euharistiji više ne razmišljaju o stvarnosti za sebe koja ima svoju puninu i sadržaj, nego razmišljaju radije ako euharistija nije digitalizirana, ona se nije dogodila, nema stvarnosti. Stvarnost euharistije za neke digitalne kršćane ne dolazi iz same naravi sakramenta, nego iz fotografije pametnog telefona.

Ferrarisovu zanimljivu ontologiju možemo i banalizirati i dalje i reći kako za neke kršćane stvarnost euharistije ne ovisi o prisutnom Kristu, nego o broju megapiksela kamere pametnog telefona. Posvemašnja digitalna ontologizacija koja je zahvatila i kršćane uz velike prednosti koje sa sobom nosi (dostupnost, povezivost, razmjena informacija, komunikacija) donosi sa sobom i veliki nedostatak, a to je digitalizacija stvarnosti od koje nažalost nisu imuni ni kršćani kao ni liturgijska slavlja određenih sakramenata i sakramentala.

Dovoljno je osjetiti nervozu i napetost kod krizme i trenutka mazanja krizmanika po čelu tako da se i biskup po mogućnosti skloni u stranu da bi megapikseli zabilježili sakrament, jer ako ga nisu zabilježili, nije se ni dogodio ni slavio. Digitalno kršćanstvo nije kako bi se moglo pomisliti obično fotografiranje djece, roditelja, bračnih parova, biskupa i papa. Digitalno kršćanstvo je koncept razmišljanja i razumijevanja stvarnosti sakramenata i njihovog slavlja gdje se božanska stvarnost koja je sama po sebi punina cjelokupne stvarnosti osiromašuje i svodi na digitalnu stvarnost. Nekad je maksima pojedinih kršćana bila Bog je stvarno prisutan u euharistiji, dakle postojim. Danas se promijenila stvarnost, posljedično promijenila se i maksima, slikao sam euharistiju ili slavlje nekog drugog sakramenta, dakle Bog postoji. Kraće i sadržajnije, imam pametni telefon od dvadeset megapiksela, dakle Krist je prisutan u euharistiji. Ili također ono: objavio sam na Facebooku da upravo molim krunicu Božanskom milosrđu, dakle, stvarno i uistinu molim.

U Sarajevu, 24. 8. 2018.

O. J.

O Bogu

Nevjerovanje u Boga ponekad svoj izvor ima i u slici Boga koja nije kršćanska. Ne vjerovati u Boga koji je arhitekt svijeta i svemira potpuno odsutan i nezainteresiran za vlastitu arhitekturu kojoj je uzrok ne obvezuje ni kršćanina. Za kršćanina Bog nije ekskluzivno arhitekt čija se veličina i moć očituje u arhitekturi svemira.

Kršćanski Bog nije ni Bog „praznina“, Bog koji služi kao objašnjenje za ona područja gdje znanost još ne zna odgovor gdje bi Bog u nedostatku razumskog objašnjena bio neko objašnjenje koje nam treba, jer ga moramo imati makar ono bilo i iracionalno. Kršćanski Bog nije ni energija, ni sila, ni čestica, ni atom, ni svemirska prašina, ni crna rupa. Kršćanski Bog pretpostavlja komunikaciju s čovjekom. S energijom, silom, česticom, atomom i svemirskom prašinom se ne razgovara. To nisu osobe.

Kršćanski Bog nije ni snop pozitivne energije koju možemo dijeliti kako hoćemo, kome hoćemo i kako hoćemo. Dijeljenje pozitivne energije preko koncerata, skupova, sportskih događaja nema nikakve veze s kršćanskim poimanjem Boga. Kršćanski Bog nije pozitivna energija. Kršćanski Bog nije ni pozitivno nabijena emocija, nije unutrašnji mir, nije pozitivni duh djeljiv sa svakim tko se emotivno osjeća loše. Kršćanski Bog nije pozitivna emocija. Kršćanski Bog nije dobro božanstvo u sukobu s neki zlim božanstvom u vječnom kozmičkom sukobu. Kršćanski Bog nije dobro božanstvo koje egzistira uz neko zlo božanstvo. Kršćanski Bog nije dualist.

Kršćanski Bog nije američko božanstvo i američki „way of life“ kojim bi se trebalo opravdavati sve što nekome padne na pamet. Kršćanski Bog nije „way of life“ Bog. Kršćanski Bog nije popustljivac kojemu je najvažnije kako se osjećamo, bez obzira kako živimo i kako se ponašamo. Kršćanski Bog nije „važno se osjećati dobro“ Bog. Kršćanski Bog nije emotivist. Kršćanski Bog nije čakra, feng-shui, yoga, fitness. Kršćanski Bog nije „instruktor fitnessa i zdravog života“ Bog. Kršćanski Bog nije „ja imam direktnu vezu s Bogom i ne treba mi nikakav posrednik i posrednici“ Bog. Kršćanski Bog nije Bog kojega se može imati na „direktnoj“ liniji po potrebi. Kršćanski Bog nije „iracionalna sila“ koja ne dopušta znanosti razumsko shvaćanje stvarnosti. Kršćanski Bog nije „iracionalni“ Bog.

Kršćanski Bog nije „ljubav je najvažnija“ bez obzira na posljedice i tumačenja što ćemo nazvati ljubavlju. Kršćanski Bog nije „hippy“ Bog ljubavi. Kršćanski Bog nije „svi su mi krivi pogotovo vjernici, jer su oni uzrok svega zla u svijetu“ Bog. Kršćanski Bog nije „zao“ Bog bez obzira što ima kršćana koji u Njegovo ime čine zlo pozivajući se na Njega. Kršćanski Bog nije „ustavni i politički“ Bog gdje se pozivajući se na Njega donose zakoni suprotni shvaćanju kršćanskog Boga. Kršćanski Bog nije „politički“ Bog. Kršćanski Bog nije „europski“ Bog gdje ga se nastoji na svaki mogući način isključiti iz bilo kakvog oblika života. Kršćanski Bog nije „kontinentalni“ Bog omeđen granicama Europske Unije.

Kršćanski Bog nije „ratni“ Bog na kojega se pozivaju često kada opravdavaju ratove, preventivne ratove i napade na druge zbog nafte, profita i prodaje oružja. Kršćanski Bog ne nosi oružje i ne poziva na oružje. Kršćanski Bog nije „modni“ Bog na kojega se povremeno pozivaju „slavni i poznati“ čiji život nema nikakve veze s kršćanskim Bogom. Kršćanski Bog nije „glumac, pjevač, ikona stila“. On nije Bog „mode“. Kršćanski Bog nije Bog na kojega se pozivaju „intelektualci i znanstvenici“ koji smatraju da znaju svu istinu o svemu i svačemu. Kršćanski Bog nije „svaštara“ iz koje može svako zahvatiti kako mu se hoće i kad hoće.

Kršćanski Bog nije Bog na kojega se ponekad pozivaju „analitičari“ nadobudno ističući kako je kršćanska slika Boga prepreka apsolutnoj dominaciji čovjeka. Kršćanski Bog nije „analitičar“ i ne bavi se „analizama“. Kršćanski Bog nije „posvoduša“ koju se može i mora na svakom mjestu i u svakoj prilici pozivati za svjedoka. Kršćanski Bog „ne hoda okolo“. Kršćanski Bog nije Bog kojega se uz najgore psovke uzima u usta kao dokaz vlastite kršćanske pravovjernosti. Kršćanski Bog „ne psuje“ pogotovo ne psuje samog sebe. Kršćanski Bog nije „ateistički“ Bog, jer nekome život nema nikakvog smisla. Kršćanski Bog nije „ja sam za sve kriv vi niste krivi ni zašto“ Bog. Kršćanski Bog nije „svi vjerujemo u isto nema veze i razlike ne znače ništa. Kršćanski Bog nije „sinkretist“.

Vjerovati ili ne vjerovati u Boga se i ne može ako se prije ne zna i ne razumije o kojem i kakvom Bogu uopće govorimo i kako Ga razumijemo, jer često kada netko tko nije kršćanin ne vjeruje u Boga i kršćanin shvati da i on ne vjeruje u takvog Boga, jer to nije kršćanski Bog uopće.

U Sarajevu, 2. 8. 2017.

O. J.

Izvanjski znakovi superiornosti kršćanstva

Ako pitamo nekog gorljivog kršćanskog vjernika o tomu zašto je i kako kršćanstvo uspjelo te kako je dvanaest neukih ribara i seljaka uspjelo osvojiti cijeli zapadni svijet, vjerojatno ćemo dobiti jednostavan odgovor: pa snagom i naumom Božjim, koji je i odredio da se vjera u njegovog Sina proširi po cijelom svijetu. Međutim, cijela se stvar može sagledati i na potpuno drugačiji način…

Nedavno sam na National Geographic-u pogledao jedan zanimljiv dokumentarac koji se bavio striktno izvanjskim znakovima superiornosti kršćanstva nad drugim religioznim pokretima i sljedbama svoga vremena i nevremena. Naravno, znanstvenici ne polaze pri tomu od vjerskih pretpostavki i govora o Svemogućem Bogu i Njegovom spasenjskom naumu. Oni se u svemu ovomu ponašaju kao da Boga nema. To svakako ne znači da su svi oni ujedno ateisti. Ima i u tom svijetu vjernika, no kad je posao u pitanju, moraju se držati konkretnih činjenica i stroge metodologije (metodički ateizam), a u takvom egzaktnom okruženju uistinu se teško pronalazi mjesto za osobnog Boga, jer Bog čak ni unutar okvira kršćanske vjere nije predstavljen kao činjenica, nego kao otajstvo – sveta tajna. U Njega il’ vjeruješ il’ ne vjeruješ, tako da dokazi tu i ne igraju baš veliku ulogu. Ovakvo kontraverzno ozračje prati donekle i samu kršćansku teologiju, jer i ona je u konačnici neka znanost. Doduše, ona a priori priznaje Božje postojanje, ali mu ne pristupa subjektivno, nego objektivno. Npr. u molitvi pred oltarom, ja kao vjernik mogu reći: „Slatki moj Isuse“! No, kad pišem kao teolog, ne smijem sebi dopustiti ovakve subjektivne izljeve nježnosti, jer bi me kolege teolozi tada sigurno proglasili neobjektivnim! Zato je i sama teologija po sebi izazovna i napeta stvar, čak i pomalo zločesta – rekao bih, jer se usuđuje potisnuti subjektivni pristup Bogu te mu prilaziti isključivo objektivno. A što je to subjektivno, a što objektivno? Pa subjektivni pristup je pristup subjektu – osobi, a osobi se pristupa s poštovanjem njezinog integriteta i slobode; pristupa se s lijepim manirima i osjećanjima. Za razliku od ovoga, objektivni pristup je posve drugačiji, jer u načelu, objektivno se pristupa objektima – neživim stvarima. A s njima možemo što hoćemo i kako hoćemo. Ispitivat, istraživat, popravljat ili kvarit; prigrlit, odbacit ili zanemarit! Sa stvarima možeš kako hoćeš, pod uvjetom da su tvoje. Da, one nemaju osobne slobode i dostojanstva; s njima se trguje; čovjek ih kupuje i prodaje, ponekad iznajmljuje ili posuđuje. Pri tome se stvar ne pita za mišljenje i osobne afinitete, jer ih zapravo i nema. Tako se ponekad zabrinuto zapitam o tome, nije li Svevišnji zapravo postao talac teologije i teologa. Što zapravo želim reći, dalo bi se razjasnit jednim jednostavnim primjerom: grupa stručnjaka te promatra, zagledaju te, bockaju te, mjerkaju te različitim aparatima, raspravljaju o tebi, preispituju što su sve drugi do sad rekli o tebi i zatim pokušavaju o tebi donijeti neki epohalni zaključak, a da tebe samog pri tome ništa nisu upitali. Ni kako se zoveš, ni kako se osjećaš, ni to da li ti sam o sebi imaš potrebu nešto reći. Mislim da se nitko od nas ne bi želio naći u ovakvom košmaru nehumane znanosti! Dobro, mi svakako o sebi rado govorimo, i kad treba i kad ne treba, no, kako da pristupimo šutljivom i tajanstvenom Bogu. On ne govori tako često, a i kad govori, govori po ljudima koji opet znaju i slagati, a ako su i iskreni hoće barem pogriješiti. I tako dolazimo do čudne istine: Bog je svojom šutnjom sam od sebe načinio objekt ljudske znatiželje i istraživanja, premda je On apsolutni subjekt. E sad, to je ono gdje nama već polagano staje pamet dok se susrećemo sa ovakvim podudaranjem suprotnosti, koje se daju raspoznati i u Isusovoj osobi. On je i sluga i kralj, žrtveni jaganjac, ali i plamteći eshatološki lik posljednjih vremena. On nije samo Alfa i Omega u horizontalnoj razini kao prvi i posljednji, već i u vertikalnoj liniji hijerarhije: On je potpuno poniženi i potpuno uzvišeni, a sve je ovo valjda na tragu Božje cjelovitosti i sveobuhvatnosti. Čovjek tako može biti ili „gornji“ ili „donji“, a Bog može biti i jedno i drugo, pa čak i puno više od toga, a sve to skupa: istovremeno.

Misijska neselektivnost kršćanstva

No, da se mi ipak malo vratimo naznačenoj temi. Dakle, u prije spomenutom dokumentarcu znanstvenici su se pozabavili izvanjskim znakovima superiornosti kršćanstva nad drugim religioznim pokretima svoga vremena. Pored samog kršćanstva u razmatranje su uzeli još četiri popularna religiozna pokreta toga vremena. To su pokret Šimuna Maga, pokret Apolona iz Tyane, Mitrin kult te Izidin kult. Sa Šimunom Magom se nisu previše bavili. Konstatirali su da je povijesno poprilično izvjesno da je Šimun Mag uistinu bio ponižen i poražen u susretu sa silovitim apostolom Petrom – kako to već svjedoče Djela apostolska. Apolon iz Tyane je bio već dosta intrigantniji lik od sirovog i priprostog Šimuna Maga. Neki ga zapravo nazivaju poganskom verzijom Isusa. Čak što više, neki izvori svjedoče da je bilo mnogo, kako fizičke, tako i psihološke sličnosti između Isusa i Apolona. Mlad, vrlo lijep, karizmatičan, činio je brojna čudesa, propovijedao u korist pravde i moralne kreposti. Pa zašto je onda tako brzo pao u zaborav pred naletom kršćanstva? U svezi s tim, ovi znanstvenici kažu da je u pitanju bio vjerojatno loš izbor učenika. Naime, Apolon je imao vrlo mal broj izravnih sljedbenika, koje je pomno birao – mahom – iz visokih društvenih slojeva. I tako: em ih je bilo malo, em su bili razmaženi i naviknuti na život na visokoj nozi; a takvi se baš i nisu bili spremni žrtvovati za više ideale. Za razliku od njega Isusovi ribari – naviknuti na hrvanje i s prirodom i ljudima – pokazali su se punim misionarskim pogotkom. Osim toga, Isus je svoju radosnu vijest prvenstveno bio usmjerio na niže društvene slojeve, koji su u to vrijeme ujedno činili apsolutnu većinu unutar sveukupne društvene populacije. Sukladno tomu, kršćanstvo se širilo vrlo brzo i masivno.

Ženski faktor

Kako reče jedan od znanstvenika iz dokumentarca: „Da sam živio u ono vrijeme i da sam se trebao kladit na neki od ovih pokreta, uložio bih sve na Mitrin kult“! Ovo će reći da se radilo o vrlo zaraznom i zavodljivom pokretu koji je u Isusovo vrijeme osvajao sve veći broj sljedbenika diljem prostranog Rimskog carstva. O njihovom nauku se i ne zna puno, jer iza njih nije ostalo puno pisanih izvora. No, jedno se zna: u ovom kultu su mogli sudjelovati samo muškarci, dok su žene bile isključene, a izgledno je da im je upravo ova datost na kraju došla glave. Tomu nasuprot, kršćanstvo je od samog početka u sebe uključilo žene i to ne samo kao pasivne sljedbenice, već i kao aktivne učenice. A religijski potencijal žena je veći od muškarčevog. Pa ako i danas zavirite u bilo koju crkvu na svijetu uvijek će te nabrojati barem dva puta više žena nego muškaraca. One radije idu u crkvu, radije se mole i radije doprinose za crkvene potrebe. Možda muškarci dominiraju kroz crkveno vodstvo, no, žene su oduvijek činile većinu one moćne i široke kršćanske baze, bez koje bi i samo vodstvo ostalo kratkih rukava.

Promijeniti se a ostati svoj

Spomenut ćemo još Izidin kult. Radilo se o veselom kultu egipatskih korijena, a koji je u svom bogoštovlju častio božansku majku. Krasile su ga razigrane procesije, pune cvijeća i radosne pjesme. Privlačio je i muškarce i žene; i stare i mlade. No, ovaj kult će polako nestati pred kršćanskim marijanskim pobožnostima. A osobito je važno da je kršćanstvo osim marijanskih pobožnosti nudilo još puno toga drugoga. Dakle, Izidin kult je bio i suviše plitak i površan da bi se ozbiljno mogao u onom vremenu suprotstaviti kršćanstvu. No, s druge strane, neka istraživanja pokazuju da je ovaj kult izravno i nemalo utjecao na sam izgled i sadržaj marijanskih pobožnosti unutar kršćanstva. Izvjesno je da je kršćanstvo posudilo ponešto od njegove ikonografije i koreografije. Da je kršćanstvo stvarno znalo ponešto posuditi od drugih svjedoči i tzv. Afroditino srce. Naime, ono srce s cvijećem i vatrom, koje obično krasi Blaženu Djevicu Mariju na našim pobožnim slikama i sličicama, zapravo je helenističkog podrijetla. Antički pogani su s njim obično ukrašavali svoju božicu Afroditu, a to se sve prakticiralo još davno prije kršćanstva. I tako opet kažu ovi naši stručnjaci: s jedne strane kršćanstvo je bilo dovoljno otvoreno da prihvati neke atraktivne elemente drugih religija, no, s druge strane, činilo je to na taj način i s takvom mjerom da se nikad nije razvodnilo te izgubilo onaj svoj originalni i jedinstveni identitet, kao ni sadržaj.

Od izvanjskog do nutarnjeg znaka

Dakle, u konačnici imamo dva očita izvanjska razloga superiornosti kršćanstva. Prvi je misijska neselektivnost, a drugi je mogućnost prihvaćanja promjena koje u konačnici ipak ne zadiru u bit stvari. Prvi nam sugerira da se kršćanstvo masovno proširilo zato što je u – doslovno – svakom čovjeku vidjelo „pogodan materijal“. Nisu ga svi – kojima je naviješteno – prihvaćali, no ipak su ga mnogi od njih prihvatili. A da bi se ovo i u naše vrijeme postizalo, potrebno je nadvladati osobne predrasude. Tko kaže: „Ovaj mi je čovjek glup, a onaj lud, onaj drugi opet infantilan, a ovaj treći umišljen, četvrti fanatičan, peti prestar, a šesti premlad, sedmi ima lošu prošlost, osmi sadašnjost“ … takav čovjek zasigurno ne može biti dobar kršćanski misionar. Dobar misionar pristupa svakome hrabro i otvoreno i neće se razočarati ako po katkada i ne uspije, jer će neki drugi put zasigurno uspjeti. Ovdje zapravo prelazimo sa onog izvanjskog na ono unutarnje. Mogućnost prihvaćanja svakog čovjeka i jeste znak jedne uzvišene ljubavi i želje za općim jedinstvom. Ovo napominjem, jer naši prostori naprosto pucaju od predrasuda. Naš svećenik nerijetko kao da očekuje unaprijed da ima samo posla sa već dobro formiranim kršćanima. Oni drugi ga ne zanimaju. Prezire ih i ne želi ih u svojoj blizini. Zato se pitajmo: jesu li Krist i apostoli imali oko sebe dobre i formirane kršćane? Nisu! Tek ih je trebalo pronaći i formirati! I bi tako!

S druge strane, što znači ovo mijenjati se, a ostati ipak svoj? Tko se nije spreman mijenjati nikako, taj je obično fanatik i buntovnik, a to nije dobro. Tko je opet previše podložan i presporo se mijenja, taj je (nažalost) beskičmenjak – mali čovjek bez jasnog stava i identiteta. Mijenjati se, a ostati ipak svoj predstavlja jednu idealnu mjeru ljudskosti. To znači: znati poštivati druge, ali i sebe samog; čuvati brižno ono što je dobro, ali znati prihvatiti i ono bolje!

U Sarajevu, 19. 11. 2012.

M. B.