smisao – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

JEDNO ŽIVOTNO PROPUTOVANJE I DVA MOGUĆA USPUTNA ZASTRANJENJA

Pojmovi poput staze života, životnoga puta i proputovanja su učestali kako u onom svakodnevnom kolokvijalnom govoru tako i u onim složenijim umjetničkim i duhovnim nacrtima i konceptima. No, s obzirom na današnji sjedilački način života, i to u punom smislu – pred TV-om i kompjuterom sjedilačkim, mogli bismo se s pravom pitati koliko ono prvo zapravo više uopće ima smisla? Je li se nekadašnji vječiti selilac i lutalac definitivno skrasio i ukopao, ili možda još uvijek u njemu ima životnoga ritma, pokreta i poleta?

Nešto se ipak kreće…

Koliko god danas statično živjeli, sam život još uvijek isključivo opstoji kao dinamičan proces. Našim tijelima stalno kolaju životni sokovi, a u periodu od sedam do deset godina izmijenjamo gotovo sve tjelesne stanice. Pri tome, da i ne spominjemo sve one munjevite nervne procese, kao ni egzotični subatomski svijet od kojeg smo satkani, a unutar kojeg se elektroni frenetično kreću teško zamislivom brzinom svjetlosti. U svakom slučaju, dobro je pokušati osjetiti sav taj pokret u nama, i malo se uživjeti u njega, pa dopustiti onda i našem duhu da poteče razigrano poput čistog planinskog potoka…

„Život je putovanje, a ne destinacija”

Alber Einstein reče jednom da je život poput vožnje bicikla, te da ravnotežu možemo sačuvati samo ukoliko nastavimo okretati pedale. S ovom mišlju se susrećemo s prvim zastranjenjem koje se čovjeku događa kada se život ne shvati ispravno kao proputovanje. Kad se zastane, gubi se ravnoteža. Zato uvijek treba ići dalje. Naravno da će biti divno ako na tom putu budemo imali drage suputnike, ali čak ako ih i ne bude – treba krenuti dalje. No, zašto onda uopće ponekad zastanemo ako je toliko logično da se treba ići dalje? Pa bude tu svega… Čovjek ponekad pomisli da je već pronašao svoju krajnju destinaciju, a zapravo još toliko puno toga u životu ima za naučiti i upoznati … Kao što onaj drugi razočarano zastane, jer nije uspio upasti na neku željenu destinaciju, ne videći pri tome stotine onih drugih, još ljepših i boljih… Netko se opet usput zagleda u kakvu mračnu duboku provaliju, a ona se također zagleda u njega, pa onda ni makac … a samo se trebalo okrenuti i nastavati dalje. Za kraj ono Andrićevo: Ponekad nas uspiju zaraziti čekanjem, a to je valjda najčvršći i najžilaviji od svih okova i lanaca. Ali i u tom slučaju ponovno važi isto: „Ako se nađete i u sred pakla, nastavite ići“ (Chuchill).

„Život je putovanje, a ne utrka”

Kao što ponekada neopravdano zastanemo, tako se ponekad pomalo i previše zadamo. Premda može zvučati kao kontradikcija, dva naznačena zastranjenja često mogu egzistirati istovremeno i zajedno. Tako, u nekim aspektima života kao da se više uopće ne mičemo, dok se u onim drugim nemilice natječemo, umjesto da i dalje smireno putujemo. Utrka se po sebi može ticati nekih nezajažljivih zahtjeva i ambicija, ali isto tako i one najobičnije statične drskosti koja drugima ne želi dati za pravo kao ni ono „preda se”. Premda se čini kako sama priroda stvari nameće čovjeku taj sveprisutni natjecateljski duh, to nas ipak ne oslobađa onog jednog velikog pratećeg problema. Naime, svijet je lijep promatran isključivo očima djeteta, dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački (Hesse). Pri tome se čak čini da se kod jednog ovakvog negativnog pogleda na svijet zapravo uspostavlja obostrana negativna petlja između čovjeka i svijeta. Hegel u tom smislu primijeti: „Tko razborito gleda svijet, toga i svijet gleda razborito.” Ili u našem slučaju nešto preciznije: Tko se prema sveukupnoj stvarnosti drži agresivno, tome će i stvarnost uzvratiti agresivno. Uistinu, svaki teški pesimist bi prvo trebao provjeriti razinu svoga ega i ambicija.

Naznačenu promjenu perspektive punoljetnog čovječanstva, koje se usuđuje suditi i presuditi čak i samom Bogu, moguće je najizvrsnije opisao Friedrich Nietzsche u svojoj „Radosnoj znanosti”. Nakon što je ludi čovjek upao na gradski trg i svima nagovijestio smrt Božju, dedivinizirano čovječanstvo se vrlo brzo počinje susretati s posljedicama, i ovdje stvari zbilja postaju zanimljive. Nakon početnog razvedravanja i osjećaja olakšanja zbog „smrti Božje”, modernom čovjeku odjednom postaje sve mračnije. Ludi čovjek se nadalje stoga pita: „Što učinismo kad odriješismo zemlju od njena sunca? Kuda li se onda sada kreće? Kuda li idemo mi? Dalje, dalje od svih sunaca? Ne padamo li neprestance? I to natrag, naprijed i na svaku stranu? Ima li još kakvo gore i dolje? Ne lutamo li kao kroz netko neizmjerno ništavilo? Ne osjećamo li dah praznog prostora? Nije li postalo hladnije? Ne dolazi li neprestance samo noć, sve dublja noć?” Ne ulazeći ovdje dublje u Nietzscheovu radikalnu sumnju koja nemilosrdno propituje kako sam teizam tako i ateizam, ovdje ćemo se samo zadržati na zlovolji kao dijagnozi emancipiranog čovjeka – i to s tendencijom daljnjeg širenja. Tako u istom djelu Nietzsche nadalje piše: „Dovoljan je već jedan jedini čovjek nesklon radosti, pa da čitavom kućanstvu nametne trajnu mrzovolju i tmurno nebo; a jedino se nekim čudom dogodi da netko takav izostane! … Onaj tko je nezadovoljan sobom, neprestano je spreman svetiti se za to: mi ostali bit ćemo njegove žrtve, makar jedino tako što ćemo morati podnositi njegov ružan pogled. Jer prizor ružnog čini lošim i turobnim.”

Za kraj svakako ostaje pitanje kako se izvući iz ovog začaranog kruga usiljene emancipiranosti, pretjeranih ambicija i posvemašnje zlovolje? Jedno je izgledno sigurno: Radost i sreća su rezervirani za ljude čista i jednostavna srca, ali pri tome se ovim nanovo željenim epitetima ne smije pristupati kao još jednoj od naših ambicija i emancipacija. Zapravo, ovdje nije potrebno činiti ništa novo, nego tek prestati činiti ono staro. Lijek je jednostavni, stari … gledajte svijet onako kako biste željeli da on gleda vas. Doslovno, dati osmijeh za željeni osmijeh, poštovanje za poštovanje, divljenje za divljenje, zahvalnost za zahvalnost, šansu za šansu…

U Sarajevu, 22. IV. 2020.

M. B.

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Glavna_stranica

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Kovalenko

MALE OPASNE IZJAVE O LJUBAVI, MIRU I PRIJATELJSTVU…

Neki ljudi kažu kako su za ljubav. Neki pri tome čak kažu da su za ljubav svim svojim srcem ili bićem. Ne zvuči loše, ali realno bi moglo zvučati i bolje ukoliko bi rekli da su za ljubav i povjerenje. Ili još bolje, za ljubav, poštovanje i povjerenje.

Zašto u nekim slučajevima može biti opasno ukoliko se potonje zanemari? Pa probajte zamisliti ljubav od koje su trajno i potpuno odstranjeni poštovanje i povjerenje, i bit će vam kudikamo jasnije. Mislim da sam već nekad ranije pod ovom rubrikom spominjao ispovijest onog jednog čovjeka koji je imao jako teško djetinjstvo. Otac mu je strašno, i to godinama zlostavljao majku, do te mjere da mu je na kraju sud trajno i potpuno zabranio prilazak istoj. Godine su zatim prolazile, i tamo nekad dvadesetak godina od toga, jednog dana umrije majka. Neki zajednički prijatelji javiše tužnu vijest i ocu, koji je već dvije decenije usamljeno živio na drugoj adresi. Kad je čuo, srušio se i više se nije ustajao. Još je desetak dana nakon toga apatično životario na postelji odbijajući bilo kakvu hranu ili utjehu, te ispusti dušu … A na kraju svi otprilike zaključiše kako je on nju stvarno volio, ali na nekakav vrlo čudan i poremećen način. Baš ono kako rekosmo, kad netko jako puno voli, ali neće ili ne zna istovremeno da vjeruje i poštuje.

Mir pod svaku cijenu?

Idemo dalje… Neki ljudi kažu da su za mir. Štoviše, da su za mir pod svaku cijenu. E što ga sad dođe to „pod svaku cijenu”? Da se čovjek uvijek nesebično treba truditi i žrtvovati za mir ili tek to da je bolji ikakav mir nego nikakav? Prvo je dobro, drugo i ne baš. Pravi mir osim ovoga „miran” treba biti i pravedan. Jedan mir, tako da kažemo, u kojem krivci nisu kažnjeni, a žrtve obeštećene, po sebi i nije znatno bolji od užasa rata.

Jednostrana i dvostrana prijateljstva

Mislim da svi imamo po barem onog jednog prijatelja koji strašno voli imati prijatelje, a pri tome ne biti to i sam drugima. Ili mu stalno nešto treba, ili se javlja samo kad mu nešto zatreba. Mogli bismo ovdje spomenuti i onu specifičnu skupinu prijatelja „na određeno vrijeme”. Zbilja znaju biti dobri i aktivni prijatelji, ali sve to samo dok su emotivno usamljeni. Čim se uspješno zaljube, više ih nećete vidjeti i tako sve dok su uspješno zaljubljeni, a što može značiti i trajno. U svakom slučaju, bilo bi dobro da je čovjek po sebi zainteresiran za ona dvostrana i trajna prijateljstva.

„…I đavli vjeruju, i dršću”

Vidimo, ovim mnogim nekakvim „ja ovo – ja ono” očitovanjima ljudi se počesto zapravo ništa posebno ne očituju, ili čak kao da nam s tim uspijevaju poručiti i nešto sasvim opasno. Tako, na primjer, često ide i s pitanjima vjere. Vjerujem li ili ne vjerujem u Boga – predstavlja jedno od najvažnijih ljudskih samoočitovanja na društvenoj razini, no i ovo kao sve prethodno može biti poprilično dubiozno ako se ne uzme s pravim smislom i razumijevanjem. Stoga postavljamo pitanje što danas znači kad netko kaže da vjeruje u Boga? Pa otprilike to da ta osoba priznaje egzistenciju (postojanje) vrhovnog božanskog bića. I što sad s tim? Pravo pitanje s kojim se još prije skoro dva milenija bio pozabavio i Isusov apostol Jakov. On o tome satirično reče: „Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću” (Jak 2,19). Što će otprilike reći: I đavli znaju da ima Boga; čak, sigurniji su u to od nas, ali im to svejedno nije od posebne koristi, s obzirom da su trajno odlučili živjeti kao da ga nema. Stoga se kao jedino validno samoočitovanje po pitanju vjere čini ono: Kako živim i kako se ponašam s obzirom na to da priznajem ili ne priznajem Božju egzistenciju?

U svakom slučaju, o čemu god govorili, a osobito o onim važnim stvarima, uvijek će pored onoga „tko” i „što”, također biti važno i ono drugo „kako”, „zašto”, „koliko” i „pod koju cijenu”…

U Sarajevu, 14. IV. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: cluckva

ZAŠTO JE ŽIVOT TAKO ČESTO TEŽAK I KOMPLICIRAN KAD U SRCU RAZAZNAJEMO DA BI TREBAO BITI LIJEP I JEDNOSTAVAN?

Krenut ćemo moguće ponešto neuobičajenim redom. Pristojna početnička violina košta recimo 400KM. Solidna profesionalna violina košta deset puta više od početničke. Vrhunska profesionalna violina košta četiri do pet puta više od solidne, a najbolja moguća violina, ona Stradivarijeva, košta stotine puta više od one vrhunske. Dakle, tu već govorimo o milijunima. E sad, možebitno mali problemčić glede svega ovoga je što prosječni slušatelj uopće nije u stanju čuti, a ni uočiti razliku između ove četiri nabrojene violine. Profesionalac to svakako može, no i on će pri tome reći da razlika u svakom slučaju nije frapantna. Pa zašto su onda cjenovni razredi toliko različiti? Pa to je jednostavno tako, i nitko se zbog toga neće posebno uzrujavati. Poslovično se kaže da su kod glazbenih instrumenata nijanse jako skupe, ali to tako inače često ide približno i s brojnim drugim stvarima. Recimo, najskuplje butelje vina prodaju se na svjetskim aukcijama za desetke tisuća USD, a to vino kudikamo nije tisuću puta bolje od onog solidnog od 10$, kao što ni šalica Kopi Luwak kave od 50KM svakako nije 25 bolja od one solidne šalice od 2KM. Opet, vidimo slično kao i u prethodnom slučaju, ljudi su počesto za male nijanse spremni plaćati pravo bogatstvo.

Od sela do grada i nazad

U jednom zbilja zadivljujućem TEDx nastupu, Jon Jandai – jednostavni farmer sa sjeveroistoka Tajlanda dijeli sa auditorijem svoje životno iskustvo. Rođen je i odrastao u malom siromašnom selu, ali ga za djetinjstvo ipak vežu samo dobre i bezbrižne uspomene. Onda je došla TV, a i neki seljani koji su već prije bili otišli u grad počeli su navraćati te im govoriti kako su svi oni zapravo jako siromašni, te da bi trebali otići potražiti sreću u gradu. Jon ih je bio poslušao, pa krenuo u veliki Bangkok. Naporno je radio i studirao, i usprkos tome živio jako bijedno. Minijaturni stančić je dijelio s još nekoliko cimera, a i prehrana mu je bila poprilično loša. Neko vrijeme mu je sve to bilo normalno, dok se konačno nije počeo preispitivati. Čemu sve to? Zašto je sve tako teško i komplicirano? Vrijedi li toliko naporno raditi i učiti, a opet živjeti tako loše? Zapravo, sad je živio znatno gore nego u svom siromašnom selu. Tamo se barem bio dobro hranio, imao je puno više mira i slobodnog vremena, a o zraku i okolišu da i ne govorimo. Također se pitao isplati li se sad ovako cijeli mjesec naporno raditi da bi mogao sebi priuštiti neki pristojan komad dizajnirane odjeće? Zašto ta odjeća toliko puno košta? Još se više pitao zašto će morati trideset godina vraćati kredit ako kupi svoj vlastiti stan? Zbog čega uopće četiri zida u gradu toliko puno koštaju? Nama je to svima u međuvremenu valjda postalo sasvim normalno, ali stvarno zbog čega? Ono, inače, vreća cementa je 5KM, a cigla 1KM?

I tako, nakon šest napornih izazovnih godina, Jon se odlučio vratiti natrag u svoje malo selo. Za tri mjeseca je sam samcat, i to materijalom većinom sa svoje zemlje, uspio sebi izgraditi kući, i tako, kako u šali kaže, prištedjeti sebi (naspram onog mogućeg kredita) 29 godina i 9 mjeseci života. Pravog posla, kaže, ima dva mjeseca godišnje. Jedan mjesec da posadi rižu, i još jedan da je pokupi. Proizvede četiri tone riže godišnje, od čega on i njegova peteročlana obitelj potroše manje od pola tone. Ostalo prodaju, kao i viškove povrća iz svojeg malog vrta koji mu inače oduzima svega petnaestak minuta dnevno. Svaki dan ulovi, koliko im i treba, oko kilogram ribe iz obližnje rijeke. Ostalo? Čita, razmišlja, meditira, druži se sa obitelji i prijateljima… Aktivan je i u jednoj organizaciji koja se bori oko očuvanja autohtonog sjemena, također ovako propagira svoj novo-stari jednostavan način života … ukratko rečeno, uživa u životu i živi, što bi se reklo, punim plućima.

Božje je pravo svakome dati jednako

I tako, čini se da postoji ta jedna mjera finoga života koja svakoga sljeduje. No, čovjek je često onaj koji želi puno više od toga, pa tako onda na kraju ugrozi i svoju vlastitu mjeru finoga života, kao i mjeru drugih ljudi. Izlazeći iz te mirne luke, čovjek odmah upada u frenetičnu zonu preskupih nijansi, i batrga se toliko dugo sve dok ne shvati da se to u suštini ne isplati.

Mjera finoga života se tiče cjelokupne ljudske egzistencije. To podrazumijeva i mjeru uživanja koje nas sljeduje, mjeru ljubavi, pa čak i mjeru duha. Prikovan čavlima za križ, a još više stisnut svojim nebrojenim zločinima i grijesima, pustopašni razbojnik Dizma počinje tugaljivo moljakati Isusa, raspetog odmah pokraj sebe: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje” (Lk 23,42). Isus mu sa svog križa priprosto odgovara: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju” (r. 43). Iz svoje svakodnevne ljudske perspektive mogli bismo se pitati nije li ovo ipak malo prejeftino spasenje za jednog okorjelog zlikovca? Kako god, čovjek se malko u zadnji tren skrušio i pokajao, a Bog mu odlučio iskazati svoje beskrajno milosrđe. S druge strane, mnogim nadobudnim asketima i svecima, prema vlastitom kazivanju, život nije bio ništa drugo osim gola muka i nevolja. Naravno, ono se kaže da će na kraju primit svoju veliku nagradu kod Boga, ali vidimo, primio je bio i onaj što nije, reklo bi se, ni prstom bio makao u životu, osim onog kratkog završnog pokajanja na stratištu – kad mu je duša već bila „u nosu”. Kakva je to onda pravda? Pa to je Božja pravda, i mimo nje se ne može. Puno prije naznačenih golgotskih događaja Isus će ispričati jednu prispodobu o najamnicima u vinogradu (Mt 20,1-16a). Dakle, jedan imućan domaćin, vlasnik vinograda je izišao rano ujutro na gradski trg (kako se onda običavalo) potražiti radnike. Našao je neke i s njima se pogodio za denar, što je u ono vrijeme bila solidna prosječna dnevnica. Kasnije je opet bio izišao, pa našao i druge, zatim i treće, četvrte… Naravno, na kraju dana kad je bilo vrijeme isplate, oni što su radili od ranog jutra, nadali su se da će dobiti više nego ovi od kasnije, ali su se zatim bili grdno razočarali i pobunili kad su vidjeli da domaćin (ovdje slika samog Boga) daje svima isto. Domaćin jednom od njih na to odgovara: „Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?”
I tako, reklo bi se, uvijek se iznova u ljudsko mišljenje uvlači motiv da on zaslužuje više od zadane mjere života, samim tim, da zaslužuje više od drugih ljudi. To mišljenje se počesto javlja individualno, ali ono se također zatim često i na jedan služben način uvlači i u ekonomiju, i u politiku, čak i u vjersku doktrinu, premda to, vidimo, nije i ne može biti vjerska doktrina. Jedina istinska vjerska doktrina je to da smo kao ljudi pred Bogom svi jednaki, te da će na kraju opstati i biti blagoslovljeno samo ono što se promišlja i radi u okvirima upravo te i takve doktrine. Samo je to teologija, sve ostalo je politička teologija. Naravno, mnogi će i dalje misliti da oni zaslužuju više od toga, ali to svakako neće promijeniti neumoljiva pravila svekolike stvarnosti.
U Sarajevu, 21. I. 2020.
M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandar Kosev;

O VREMENIMA I NAVADAMA

U nekadašnjem grčkom panteonu, povrh svih dičnih Zeusa, Posejdona i Afrodita neumoljivo je stajao Kron (grč. Kronos) – vrhovni bog, bog vremena, te ujedno jedini primordijalni, nestvoreni bog među svim grčkim bozima.

Premda je u međuvremenu nadvladan jedan ovakav numinozno-mitološki pogled na vrijeme, i mi mu sami i dan danas rado pridodajemo poneki antropomorfizam. U tom smislu često se spominje onaj neumoljivi „zub vremena” koji nemilosrdno nagriza svaku ljudsku masku, privid i gizdavost ostavljajući za sobom netaknutim samo ono uistinu vrijedno, solidno i po sebi neprolazno. U tom smislu još rimski stoik Seneka primijeti da je vrijeme ono koje otkriva istinu, dok starogrčki pjesnik Pindar reče da je vrijeme najbolji zaštitnik poštenih ljudi, kao uostalom i najstroži sudac onih nepoštenih. Kad smo već kod antike, Terencije Afrikanac izreče ono nešto što se i dan danas opetovano ponavlja i čuje, kako „Vrijeme liječi sve rane.” Kroz godinu, dvije, tri … deset, i najbolnija rana i najdublja trauma mogu biti uspješno nadvladane, a neke od njih čak toliko uspješno da se na kraju sami sebi smijemo zbog čega smo se to nekoć jadni bili patili i beskrajno nervirali. Tko zna, možda nas to samo opet onaj neumoljivi „zub vremena” uspješno natjera da kao ljudi očvrsnemo i odrastemo.

Nezgodna strana vremena

Vrijeme naspram nas ljudi definitivno ima jednu neugodnu, skoro da kažemo prevarantsku stranu. Naime, s jedne strane nam se počesto čini da ga imamo napretek. U tim nekim situacijama čak poželimo da nekako sve to brže proleti i prođe. A opet, ako pogledamo unazad, osjetimo da je sav naš dosadašnji život nekako proletio kao za čas. Pri tome nas posebno zabrinjava opažanje da se u svakodnevnici svo to vrijeme vrlo često besmisleno potroši i izvuče. “Dio našeg vremena nam ukradu, dio izmame od nas, a dio koji ostaje neprimjetno se izgubi” (Seneka). Stoga su se različiti mislioci od antičkih vremena pa sve do danas pokušavali pozabaviti pitanjem organizacije i menadžmenta vremena. Ovdje se ne radi samo o možebitnoj radnoj produktivnosti i učinkovitosti nego i o samom pitanju kontrole i moći, na kojeg smo, iskreno govoreći, svi manje-više osjetljivi. Upravo jer je cijela ljudska egzistencija umotana u neumoljiva pravila i zakonitosti onog „zuba” vremena, proizašlo je mišljenje da onaj koji može uspješno upravljati svojim vremenom, faktički može upravljati skoro svime (Bernard Borush).

Heroji na godišnjem odmoru

U svojem novom (prošlogodišnjem) djelu „Time and How to Spend it”, britanski futurist i novinar James Wallman bavi se naznačenom problematikom vremena, i to osobito kroz osvrt na neke današnje čovjekove običaje i navade. Ljudi se danas često žale na to kako nemaju dovoljno slobodnog vremena, a istovremeno troše u prosjeku tri i pol sata dnevno samo na svoje pametne telefone (…a kod nas bi tome trebalo pribrojiti i onih četiri i pol sata dnevno buljenja u TV). Ova navada iznenađuje ukoliko se zna da ovoliko puno svakodnevnog zurenja u ekrane različitih veličina i oblika kod većine ljudi izaziva anksioznost, tjeskobu i stres. Zašto se onda ne možemo od njih odvojiti? Wallman u ovom smislu spominje tzv. „FOMO” fenomen (engl. Fear of missing out on something – strah da se ne propusti nešto važno). A odakle nam uopće to da će se dogoditi nešto važno? Wallman u ovom smislu aludira na onaj famozni Pavlovljev eksperiment s psima, hranom i zvoncem. Dok su psi jeli zvonilo je zvonce, te bi od tada psi uvijek kad bi čuli zvonce počeli slinit očekujući hranu, premda iste više nije bilo. Dakle, mi slično nešto proživljavamo i sa virtualnim sadržajima u elektronskim medijima i na društvenim mrežama. Oni vrlo dobro simuliraju stvarnost, ali ipak to nisu, pa mi onda neprestano očekujemo da se ta stvarnost koju oni obećavaju konačno nekako i dogodi, a to uporno izostaje, pa smo onda isfrustrirani. Dodatni problem dugoročnog zurenja u ekran stvara i neke dodatne komplikacije, osobito kod djece i mladih. Tako njihov mozak s vremenom počinje percipirati virtualnu stvarnost kao pravu stvarnost, te ona za mozak postaje zadana, a onu pravu kao lažnu. Stoga i ne čudi da danas imamo mladost koja je izuzetno vješta sa elektronikom, dok se uživo ponašaju nešto poput Alise u zemlji čudesa.

Wallman se u naznačenom djelu nadalje bavi s tri osnovne strategije provođenja godišnjeg odmora i općenito slobodnog vremena. To su: Otići i skljokati se (Fly and flop); naći i tražiti (find and seek); te ići i postati (go and become).

Otići i skljokati se … bilo na plažu bilo tek na svoj kauč! Pod ovom strategijom se misli na pasivni odmor gdje se puno izležava, možda ponešto i pročita ili pogleda. Ovakav odmor po Wallmanu svakako ponekad ima smisla, uz napomenu da od svega ovoga i nećemo imati što posebno zanimljivo ispričati svojim prijateljima.

Naći i tražiti: Ova strategija podrazumijeva već nešto aktivniji odmor. Obilazimo muzeje, znamenite građevine, pohađamo okolne šume i brda, upoznajemo lokalne specijalitete, običaje i ljude… Ovakav odmor garantira da ćemo nešto naučiti i iskusiti posve novo, a od toga se čovjek na kraju osjeća valjda garantirano bolje i smislenije.

Ići i postati: Ovo je najaktivnija razina odmora. Ako je u pitanju neko more, upisujemo kurs ronjenja ili jedriličarstva. Ako smo vani negdje, pokušavamo za vrijeme boravka ovladati barem osnovama tog jezika. Wallman ovdje pribraja i duhovna hodočašća i putovanja i sl.

Wallman otprilike u svemu ovome slijedi logiku da što više uložimo u svoje slobodno vrijeme, ono će nam to više i dobrim i uzvratiti. Pri tome se osobito osvrće na Josepha Campbella i njegovu aluziju herojskog putovanja. Naime, ovakve priče su prisutne u svim kulturama, epohama i narodima. U jednom trenutku, heroj osjeća izazov, ostavlja mir i udobnost svoga prebivališta te kreće na dug i izazovan put. Na tom putu heroj će morati naučiti puno toga novog, upoznati se s novim ljudima i krajevima, suočiti sa svojim najvećim strahovima i demonima. Na kraju priče, heroj se obično vraća kući promijenjen i oplemenjen, zadobiva neko časno, nerijetko i kraljevsko, mjesto u svojoj zajednici, i od njegove novostečene mudrosti sada svi imaju nekakve koristi. Dakle, po Wallmanu, ovakve priče sadrže nešto duboko arhetipsko što se tiče svakog čovjeka. A mi bi na kraju po tome uvijek trebali slijediti trag one priče koja nas na pozitivan način uzbuđuje i čini sretnima.

U Sarajevu 1. I. 2020.

M. B.

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Vrijeme

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Abdullah Usame Deniz

Jean Amery o podsjećanju

Ponekad osjećati nešto je podsjećanje na ono što smo imali i više to nemamo ili smo izgubili. Osjećati se mladim pretpostavlja da je mladost djelimično prošla. Mladost se ponekad osjeća zato što je više nema jer ono što jesmo sada i što sada imamo na to se ne možemo podsjećati nego je to jednostavno ili s nama ili u nama. Podsjećanje pretpostavlja nekakav gubitak onoga što više nije s nama kao što osjećati glad podsjeća da duže vremena nismo ništa jeli.

Austrijski esejist Jean Amery (pravim imenom Hanns Chaim Mayer) koji je preživio Auschwitz podsjećanje opisuje kao osjećaj gubitka u svom eseju O starosti: Protest i rezignacija. Sadašnjost se ne osjeća, zapisat će Amery, kao što se ni mladost ne osjeća jer ako je čovjek mlad, mladost je jednostavno tu pred nama i u nama. Sadašnjost se ne može osjetiti jer je sadašnjost tu. Ono što se osjeća je uvijek ono što je prošlo ili izgubljeno. Pišući u svom eseju prije svega o fenomenu starosti Amery posvećuje nekoliko stranica fenomenu podsjećanja ponukan možda svojim iskustvom u koncentracijskom logoru kojega je opisao u eseju Na granicama uma: Konteplacije preživjelog o Auschwitzu i njegovim stvarnostima gdje podsjećanje predstavlja teret i patnju. Amery razmišlja o podsjećanju pesimistično kao o teretu. Podsjećanje nema nikakvog smisla jer podsjećati se na nešto ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje kao što ni podsjećanje na strahote Auschwitza Ameryu ne pomažu da sam sebi dadne zadovoljavajuće objašnjenje horora koji je preživio. Čitajući Amerya i njegove eseje o koncetracijskom logoru, starosti i samoubojstvu (O samoubojstvu: Diskurs o voljnoj smrti) Amery slika podsjećanje kao nešto izrazito negativno, opterećujuće i besmisleno jer podsjećanje ne može dati zadovoljavajuće objašnjenje prošlih događaja.

Fenomen podsjećanja Amery tretira drugačije od fenomena prisjećanja i sjećanja. Podsjećanje je ono što stoji u temelju sjećanja kao pokušaj da si čovjek objasni ono što je prošlo, što je izgubio i čega više nema. Podsjećanje je pokušaj da čovjek sam sebi objasni vlastiti život i vlastitu prošlost, da pokuša racionalno objasniti samom sebi što su njegova sjećanja i zašto se uopće mora ili treba prisjećati. Pišući o starosti kao fenomenu ljudskog života Amery nastoji istaknuti vlastitu ideju kako podsjećanje ne igra nikakvu posebnu ulogu u tumačenju i razumijevanju vlastite prošlosti jer čovjek ne može objasniti svoju prošlost samom sebi. Govoreći o starosti koja se podsjeća na vlastitu mladost Amery zapisuje kako podsjećanje na mladost ne objašnjava ni starost ni razlog zašto čovjek mora umrijeti. Podsjećanje na mladost služi kao oblik zaštite i samozavaravanja protiv trenutka starosti u kojem se čovjek trenutno nalazi. Stječe se dojam da Amery podsjećanje razumije kao samozavaravanje, kao da bi podsjećanje na mladost spriječilo dolazak starosti i propadanja fizičkih i duhovnih čovjekovih snaga.

Razlog zašto Amery kritizira podsjećanje kao samozavaravanje treba tražiti i u tome što njemu samom podsjećanje na koncentracijski logor nije moglo pomoći da dadne smisao strahotama koje je tamo vidio i doživio o čemu piše u svom eseju o Auschwitzu. Slično iskustvo pronalazimo i kod talijanskog kemičara i pisca Prima Levia u njegovom eseju Zar je to čovjek? Podsjećanje na takav horor kao što je Auschwitz ne može tom hororu dati bilo kakav smisao čak i u negativnom smislu. Za Amerya taj horor je neopisiv i podsjećanje na njega samo produbljuje krivnju zašto je preživio za razliku od mnogih koji to nisu, slično razmišlja i Primo Levi i ne treba čuditi da su obojica izvršili samoubojstvo jer nisu mogli nositi se s krivnjom da su oni preživjeli kao što podsjećanjem nisu mogli dati smisao svemu što su svjedočili. Možda iz tog motiva Amery radikalno realnim pristupom podsjećanje smatra zabludom i odgađanjem životnih neminovnosti koje se ne mogu izbjeći.

Ipak Amery uspjeva analizom podsjećanja doći do jednog ljudskog iskustva povezanog s fenomenom podsjećanja. Podsjećanjem čovjek pokušava dati smisao svojoj sadašnjosti i sadašnjim događajima. Za čovjeka poput Amerya podsjećanje je proklestvo i patnja jer ništa ne objašnjava ni o njegovoj sadašnjosti, ali ne može objasniti ni njegovu prošlost. Ipak Amery dopušta, iako nevoljko i ne tako direktno, da podsjećanje može biti znak nade za onoga koji podsjećanjem želi razumijeti sadašnji trenutak vlastite patnje, neuspjeha iako on sam odbija za sebe takvu mogućnost. Podsjećanje kao znak nade može imati smisla samo ako je podsjećanje dovoljno snažno da objasni cjelinu čovjekovog života od njegovih prvih sjećanja pa sve do njegovog kraja i ako je sposobno ponuditi objašnjenje što se događa nakon kraja života.

Kada čovjek kao starac promišlja svoju mladost i svoj život podsjećanjem, on želi tom životu dati smisao, pronaći neku čvrstu nit kojom će povezati svoju mladost, snagu i želju za življenjem sa starošću, rezignacijom i propadanjem i odustajanjem od svake borbe. Podsjećanje je nit kojom čovjek želi satkati smisao oko vlastitog života kao jedne cjeline koja je imala i još uvijek ima svrhu. Tako recimo starac gledajući svoje unuke i praunuke podsjećanjem na svoje početke na svoj djecu, na svoju suprugu plete mrežu smisla u koju će poput pauka uhvatiti svoj život kao plijen kojega neće pustiti da umakne, nego će samo mrežu širiti i tkati služeći se podsjećanjem. I svoj posao, svoj trud i brigu oko djece i njihovog odrastanja podsjećanjem će utkati u mrežu svog života kako bi svojoj starosti dao određeni smisao. Podsjećanje je mreža sretnih i radosnih sjećanja i prisjećanja koju stvaramo kako bismo sadašnjem trenutku našeg života podarili nekakav smisao.

Amery je iz opravdanog razloga zbog svog osobnog iskustva protiv ovako optimistične slike podsjećanja. Protiv je podsjećanja kao mreže koja plete nadu oko čovjeka da njegov život nije bio besmislen i nepodnošljiv. Amery podsjećanje promatra kroz ogledalo pesimizma, kao zabludu koja ništa konkretno i bitno ne mijenja u sadašnjem trenutku našeg života. Amery bi možda ustvrdio da to što se neki starac ili općenito čovjek podsjeća na svoju prošlost prebirući po njoj za tragovima nade kako bi podnio starost ništa ne mijenja u sadašnjosti kada je čovjek star, bolestan i nemoćan. I zato je podsjećanje zabluda jer podsjećanjem ne mijenjamo sadašnji trenutak i podsjećanjem ne objašnjavamo ništa. Stvarnost ostaje kruta i surova i nijedno podsjećanje na mladost, nijedan pogled na djecu i unuke ni trenutak neće umanjiti stvarnost starosti kao tegobne sadašnjosti u kojoj čovjek upravo živi. Teško je se složiti se Ameryem kako je podsjećanje tek zabluda, bajkoviti pokušaj da čovjek prevari samog sebe i pobjegne od sadašnjosti iako su njegovi osobni razlozi za takav stav i više nego utemeljujući.

Mi volimo podsjećanje na mladost, na život, na radost, pa čak i na rat, na stradanje i na gubitak jer ne možemo barem ne pokušati pronaći nekakav smisao u našoj osobnoj prošlosti podsjećanjem na nju. Čak i ako je podsjećanje bajka koju pričamo sami sebi, nema li i u bajkama nekih trajnih i čvrstih istina oko kojih su bajke isplele sve one čudnovate priče i likove o kojima ljudi pripovjedaju svojoj djeci i unucima? Nisu li i bajke pokušaj podsjećanja na istinu, na nadu, na pravednost i vjeru u neku bolju budućnost. Kada tako ne bismo vjerovali, Pepeljuga nikada ne bi imala sretan kraj niti bi bajka o njoj ikada nastala. Ako podsjećanjem na svoju mladost, životne radosti i ljepote života pričamo bajke samima sebi, nema li u tim bajkama ipak istine kako nam je mladost zaista bila sretna i život ispunjen? Kad ne bi bilo tako, zar bismo sami sebi pričali laži o svom životu i svojoj prošlosti?

Imajući razumijevanja za njegov osobni stav, ipak ne možemo se do kraja složiti s Ameryem kako je podsjećanje ogromna zabluda i prevara jer u podsjećanju ima nešto od našeg stvarnog života i onoga što zaista jesmo kao ljudi bez obzira što podsjećanje ne može vratiti proživljenu stvarnost. Podsjećanje može biti i znak nade i nije apsolutna iluzija i zabluda o samom sebi i vlastitoj prošlosti. Čak i ako je podsjećanje bajka, volimo je pričati sebi kao malom djetetu jer ima nešto u tome da oživimo sami sebe i svoju prošlost i svoju mladost i sretne trenutke svoga života. Ima čudesnosti u podsjećanju i našim neprekinutim nastojanjima da se njime služimo kako bismo sebi osmislili sadašnji trenutak. Amery nije baš u pravu kada tvrdi kako podsjećanje ne olakšava starost, patnju, tugu, bol, osamljenost. Podsjećanje olakšava sve te trenutke jer u svoj sadašnji život, u svoju starost, nemoć, samoću uvlačimo podsjećanje kao bajku koju pričamo svojoj starosti i nemoći. Pričamo sebi o svojoj mladosti, snazi, ispunjenom životu, sreći.

Možda je bajka to što sebi pričamo o našoj prošlosti, ali ne vole samo djeca bajke. I mi ih volimo i podsjećanje je bajka koju treba njegovati, voljeti i uvijek pričati sebi jer i u starosti i nemoći bajka barem na trenutak može učiniti život čudesnim i čudnovatim. Treba nam podsjećanje jer ćemo uvijek voljeti bajke i podsjećanje sigurno spada u jednu od najljepših bajki koju sebi možemo pripovijedati dok živimo u sadašnjem trenutku. U svakoj pa i najfantastičnijoj bajci ima nekih vječnih istina. I u podsjećanju kao bajci ima istine o nama, o našoj prošlosti i našem životu, našoj mladosti, našim ljubavima, i bajka podsjećanja ipak nam daruje trenutke u kojima znamo i svjesni smo da nije sve bajka o nama i da smo zaista doživjeli i imali mladost, život, sreću.

Podsjećanje nije iluzija ni samozavaravanje kako opisuje Amery jer nijedna bajka nikada nije toliko čudnovata i fantastična, toliko iluzorna i samozavaravajuća da u njoj ne bi bilo barem malo prave i sigurne istine o svijetu i o nama. Tako ni podsjećanje koliko god bilo iluzorno i samozavaravajuće ne može biti u tolikoj mjeri takvo da u podsjećanju nećemo pronaći istinu o sebi o svojoj prošlosti, mladosti i sretnom životu kojim sada hranimo svoju starost pričajući sebi bajku kako smo nekad bili mladi, puni života i sretni svjesni da u našem vlastitom pripovjedanju ipak ima istine o nama samima.

Čudnovatost i neobičnost fenomena podsjećanja ne može sakriti od nas istinu da je podsjećanje ponekad sjećanje i prisjećanje na stvarnost koju smo jednom u prošlosti živjeli i odživjeli i sada je više nemamo. Podsjećanje ne bi moglo biti toliko zlobno i pokvareno prema nama da cijelu našu prošlost pretvori u nešto što nikada nije postojalo i što smo potpuno izmislili.

U Sarajevu, 12. 9. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O ČEMU RAZMIŠLJAJU LJUDI NA SAMRTI?

U svojem bestseleru iz 2012. „Top five regrets of the dying” (Pet stvari za kojima umirući ljudi najviše žale), australska medicinska sestra za palijativnu skrb Bronnie Ware progovara o svojim dojmljivim iskustvima s ljudima na samrti.

Zanimljivo, nikad nije čula da je netko pred smrt žalio što u životu nije imao više seksa, novca ili vlasti. S druge strane, ljudi su najviše žalili za slijedećim stvarima:

1. „Žalim što nisam bio vjerniji sebi, a ne toliko očekivanjima drugih ljudi”: Ovo je uopće prema autorici najčešće žaljenje kod umirućih. Tek pred pragom neumoljive smrti, ophrvani teškom bolešću i slabošću, u trenucima kad više ništa sami ne mogu poduzeti, ljudi razaznaju koliko je dragocjen taj dar osobne slobode i izbora što nam se za života daje.

2. „Žalim što sam radio toliko puno”: Prema autorici, ovo je češće znala čuti iz usta umirućih muškaraca, ali nerijetko i od žena. Jako vrijedni ljudi na kraju shvate da su u međuvremenu propustili mnogo toga od života. Shvaćaju da su se trebali više družiti, putovati i biti sa svojom djecom.

3. „Žalim što nisam hrabrije izražavao svoja osjećanja”: Ponekad zbog ponosa, ponekad zbog mira u kući, ljudi prešute puno toga. Tek na kraju shvate da ih je to ograničilo u životu ili da ih je zbog toga bila ophrvala dugotrajna gorčina i potištenost.

4. „Žalim što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima”: Upravo, što zbog posla, što zbog ugađanja tuđim „nosevima” ljudi kroz život zapuste pa i prekinu brojna vrijedna prijateljstva. I naravno, na kraju zbog toga jako žale, jer tek pred smrt shvaćamo da je iskreno prijateljstvo jedna od uopće najvrijednijih stvari pod ovim nebom.

5. „Žalim što si nisam dopustio/la da budem sretniji/ja”: Autorica pod ovim žaljenjem aludira na čovjekov strah od promjene, a što je po sebi opet povezano s ljudskim neradim napuštanjem tzv. zone komfora. Naime, ljudi tek pred pragom smrti definitivno shvaćaju da sreća nije lutrija nego izbor. Sreća se ne iščekuje; za njom moramo aktivno tragati.

Ljubav, smisao i obitelj

Spomenut ćemo ovdje i jednu drugu autoricu iz slične domene. Kerry Egan je kao bolnička kapelanica također imala u životu priliku mnogo razgovarati sa umirućim i teško bolesnim ljudima. Kao teologesi bilo joj je zanimljivo da umirući ne razgovaraju toliko često izravno o Bogu, ali zato jako puno razgovaraju o ljubavi, smislu i vlastitoj obitelji. No, ona smatra da su upravo to one stvari po kojima čovjek i spoznaje Boga u svojem životu. Pri kraju života, ljude sustižu snažna sjećanja na ljubav koju su primili ili je nisu primili, kao i na onu vlastitu ljubav koju su dali ili nisu dali. Kako rekosmo, puno razgovaraju i o svojoj obitelji, jer tu su im se desile one najljepše, ali često i one najružnije stvari u životu. Žele oprostiti, i žele da im bude oprošteno.

Aluzije putovanja

I na kraju ćemo nešto o samom kraju, tj. o čovjekova posljednja 72 sata života. Medicinski radnici koji rade sa umirućima svjedoče o svojevrsnoj aluziji putovanja koja se javlja kod mnogih umirućih u posljednja tri dana života. Traže cipele, pitaju jesu li ovjerene karte i vize, spominju neke stjuardese koje ih hoće ukrcati na neki avion i sl. A i osobno sam čuo jednog starog gospodina koji mi se povjerio kako zadnjih nekoliko mjeseci stalno sanja da putuje svemirom i to nevjerojatnom brzinom. Uskoro je bio umro.

Za kraj, stara srednjovjekovna mudrost kaže „Memento mori” – „Čovječe, sjeti se da ćeš umrijeti”, s tim da ovaj „Memento mori” nije bio samo pobožna krilatica nego i svojevrsna teorija, kao i meditativna praksa. Smrt je posljednja, nepobitna istina čovjekovog života, pa se valjda u skladu s tim i ne može istinito i mudro živjeti bez misaone anticipacije na vlastitoj smrti. Jer kako vidjesmo, tek pred vratima smrti čovjek razaznaje što je uistinu bilo vrijedno i za što se u životu uistinu trebalo boriti.

U Sarajevu, 5. VI. 2019.

M. B.

Izvori:

– Patricia PEARSON, Opening Haeven’s Door, Atria, New York – London – Toronto – Sydney – New Delhi, 2014.

– https://www.theguardian.com/lifeandstyle/2012/feb/01/top-five-regrets-of-the-dying (Stanje: 5. VI. 2019.);

– https://kerryegan.com/ (Stanje: 5. VI. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yuriy Klochan

O događajima

U životu nailazimo na velike događaje. Neki od tih događaja su osobni i nisu povezani s velikim svjetskim događajima i svjetska povijest za njih nikada neće doznati. O velikim događajima našeg života neće pisati povijest niti će arheolozi pronalaziti ostatke našeg života i naših događaja. Mladi bračni par koji čeka svoje prvo dijete nije zanimljiv svjetskoj povijesti, student koji upravo diplomira također, brucoš koji upravo upisuje fakultet, radnik koji upravo odlazi u mirovinu. Nevjerojatan je broj događaja u našem životu koji nikada neće biti predmet povijesnog interesa i arheoloških iskapanja, nikada neće biti zabilježeni u velikim događajima ljudske povijesti, niti će nas itko spominjati u nekom budućem udžbeniku povijesti.

Ipak ti događaji, naši osobni i intimni događaji su središte našega svijeta i naše osobne povijesti tako da ponekad svjetske događaje ne mjerimo prema datumu kad su se dogodili, nego prema onomu što se nama dogodilo u životu. Niste li ponekad čuli rečenicu koja počinje riječima: „Bilo je to one godine kad smo se vjenčali…“. Te godine počeo je nekakav svjetski događaj možda rat, možda svjetsko prvenstvo u nekom sportu, možda se dogodila nekakva kataklizma, možda su te godine ljudi hodali površinom Mjeseca. Svim tim događajima prethodio je jedan događaj kojega svjetska povijest nije niti zabilježila, to je bio naš osobni događaj, naš osobni i nutarnji svijet se promijenio i zauvijek preobrazio ili kako to volimo reći: „Bilo je to one godine kad smo…“, čime se potvrđuje da čovjek ne mjeri povijest samo prema velikim svjetskim događajima o kojima svi ponešto znamo i o kojima svi u školi učimo. Mjerimo povijest i svjetske događaje i prema našim osobnim događajima, našim nutarnjim i intimnim promjenama koje su se dogodile, koje svjetska povijest neće nikada zabilježiti.

Rado volimo početi rečenicu i riječima poput ovih ili sličnih: „Sjećam se dobro, bilo je to one godine kad mi je otac umro, a ja čudesno preživio bolest i ozdravio od koje sam trebao umrijeti prema prognozama liječnika“. Nema veze što se te godine recimo urušio Berlinski zid ili se dogodilo nešto veliko na pozornici svjetske povijesti. Svjetsku povijest i njezine događaje promatramo kroz sliku naših osobnih i privatnih događaja koji su za nas epohalni i neizbrisivi i svjetsku povijest počinjemo mjeriti našim osobnim događajima. Naši privatni, nepoznati, intimni i osobni događaji su nam potrebni kada svjetski događaji krenu nizbrdo ili kada nam zaprijete brisanjem naše osobne povijesti i naših osobnih događaja. Rat kao svjetski događaj preživljavamo ponekad pukom srećom i slučajnošću. Ali rat ponekad preživljavamo i vraćajući se na naše osobne događaje, na naše osobne i privatne povijesti gdje pronalazimo razloge i smislove za preživljavanje i življenje. Nije li tako često rečenica: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“ pokazatelj da naši osobni i privatni događaji mogu poslužiti kao sredstvo smisla u vrijeme potpunog besmisla. I kada govorimo jedni drugima: „Sjećaš li se prije rata kako smo…“, pred očima i u sjećanju uvijek imamo najčešće neke osobne događaje nepoznate svjetskoj povijesti poput sjećaš li se kako smo prije rata posjećivali muzej, odlazili na koncerte, glumili u školskoj predstavi, igrali se u dvorištu, bili zaljubljeni u nepoznatu curu ili dečka u razredu.

Osobni i privatni događaji su temelj naše svakodnevnice. Kada svakodnevnica postaje monotona i dosadna sjećanjem rado pobjegnemo do nekog od naših osobnih događaja iz prošlosti kako bi smo svakodnevnicu učinili malčice zabavnijom i uzbudljivijom. Kao što svakodnevnicu osvježavamo osobnim događajima iz života koji već prošao, tako i neki veliki svjetski događaj kojega ne možemo kontrolirati, a koji na nas neminovno utječe osmišljavamo našim osobnim događajima. Pozivanjem na osobne događaje u vrijeme rata kojega ne možemo kontrolirati i koji je izvor besmisla nastojimo dati smisao svakom zlu i razaranju. Prolazimo pored srušenih kuća, zgrada, mostova, grobova i govorimo nekome: „Sjećaš li se kad smo ispred ove zgrade gledali onu djevoku s drugog sprata…“, ili dok gledamo nečiji grob: „ Sjećaš li se kako je uvijek u razredu htio biti najbolji…“. Svjetska povijest i svjetski događaji ponekad niti imaju smisla niti ih možemo razumjeti. Kad su u pitanju svjetski događaji koji u sebi nose zlo, patnju i umiranje, naši osobni događaji iz našeg privatnog života često ostanu i ostaju zadnja obrana pred potpunim besmislom i gubitkom svrhe. Tko bi rekao da jedan događaj kao vjenčanje dvoje zaljubljenih kojega svjetska povijest nikada neće zabilježiti ima takvu snagu da i u najzločestijim i najbrutalnijim događajima svijeta i njegove povijesti može biti događaj koji daje i smisao i svrhu životu dvoje ljudi?

Kad smo zahvaćeni strahotama svjetskih događaja kojima nismo uzrok i koji nas nastoje samljeti i pretvoriti u nevidljive mrvice povijesti, naši osobni događaji, naši privatni događaji ljubavi, plemenitosti i žrtve pretvaraju se u jedinu stvar koja imao smisao u cijelom kaosu kojim smo zahvaćeni. Iako osobni događaji iz našeg života, naše svadbe, rođenja, proslave, radosti, žalosti i umiranja ponekad pomalo izblijede iz našeg privatnog pamćenja kada se sudarimo sa tragedijom nekog velikog događaja povijesti koji prijeti da nas uništi, ti privatni događaji ožive poput živih slika ili filma u kojem smo mi i glavni glumci i redatelji. Odjednom izblijedjeli događaj iz našeg osobnog života uskrsne u obliku žive i pokretne slike i ne samo da se maglovito prisjećamo tog sretnog osobnog događaj kao što je recimo proslava nekog rođendana, nego ožive i svi ljudi, svi ukusi, svi mirisi i buka tog dana i te proslave i čini se kao da se taj radosni događaj događa upravo pred našim očima. Osobni događaji talože se u prostorima našeg pamćenja i tamo mogu ostati godinama, desetljećima i s vremenom izblijede i izgube se u magli novih događaja koji stalno pristižu. Usprkos njihovoj nejasnoj prisutnosti i zaboravu naši privatni osobni događaji mogu se vratiti u našu sadašnju svijest ili kao poticaj dosadnoj svakodnevnici ili kao obrana od nekog zlog svjetskog događaja.

Svakodnevnica može umrtviti čovjeka, paralizirati njegove nutarnje živce i sposobnost da osjeća ponekad do razmišljanja kako je svakodnevnica besmislena, monotona, dosadna i ubitačna i nema nijednog razloga da se nešto čini, radi i živi. Onda ugledamo staru fotografiju neke proslave i film se pokrene, ugledamo odraslog čovjeka sina ili kćer i prisjetimo se njegovih i njezinih prvih koraka, ugledamo brata ili sestru sjetimo se prve dječije prepirke oko igračke, ugledamo prijatelja i sjetimo se prvog zajedničkog dana u školi, ugledamo starca ili staricu i sjetimo se i sebe i njega ili nje kako smo nekad bili mladi na početku zajedničkog života i s velikim planovima za budućnost. Ponekad svjetski događaji čine ono što ne želimo i vode nas tamo gdje nećemo i nemoćni pred takvim događajima, hvatamo se grčevito za naše osobne i privatne događaje koje svjetska povijest ne bilježi, ne pamti i ponekad prezire i odbacuje. Prestrašeni, uplašeni, zbunjeni i s osjećajem razarajuće samoće moramo ponekad vidjeti nastradlog, umirućeg, tragediju, smrt, umiranje i opet kao i uvijek zastanemo i film se pokrene… Gledamo uništeno i razoreno kino i sjećamo se kako smo tu prvi put gledali film, sjećamo se kako je u toj uništenoj zgradi bio plesni studio u kojem je plesala djevojka u koju smo potajno bili zaljubljeni, sjećamo se kako smo u toj uništenoj dvorani započeli svoje prve sportske korake, sjećamo se kako smo u tom parku prvi put čuli dvoje zaljubljenih koji jedno drugom obećavaju bezuvjetnu ljubav bez obzira na sve opasne svjetske događaje i sve dosadne i monotone svakodnevnice.

Naši privatni i intimni događaji se neće naći u udžbenicima povijesti, svjetska povijest ih neće zabilježiti niti će nas arheologija jednog dana pronaći i izložiti u muzeju kao neki poseban primjerak zaboravljenog vremena i proživljene prošlosti. Ipak sve dok živimo, dišemo i mislimo svjesni smo važnosti tih osobnih događaja za naš život i njegov smisao i njegovu svrhu. U ponekad dosadnoj svakodnevnici i nekom besmislenom ili zlom svjetskom događaju naši osobni događaji su jedino što stoji kao izvor entuzijazma za svakodnevnicu ili izvor smisla tijekom nekog rata ili kataklizme. Ponekad se premalo prisjećamo tih dobrih i radosnih osobnih događaja koji su obilježili naš život, pokušavamo se bez njih probiti se kroz život. Međutim, nekad je ipak bolje malo zastati i pogledati svoju staru suprugu preko puta dok drhtavim rukama pokušava popraviti svoje sijede vlasi i prisjetiti se i reči naglas: „Sjećaš se kad smo bili mladi kako nam ništa nije moglo stati na put“. Možda se neće dogoditi ništa, a možda se ipak dogodi da i ona zastane i prisjeti se tog osobnog događaja kad je zajedno s njim bila mlada, na početku i puna života.

Svjetska povijest nikada neće zabilježiti dvoje staraca koji sjede jedno nasuprot drugom razmjenjujući međusobno osobne i intimne događaje, nećemo ih nikada vidjeti u muzeju kao svjedoke prošlog vremena jer ih arheologija neće ni tražiti niti se njima baviti. Ali njih dvoje razmišljajući o svojim osobnim i privatnim događajima i djeleći ih međusobno ostat će upisani u vječnoj knjizi onih osobnih, privatnih i nepoznatih povijesti najvećeg broja ljudi koji svojim pamćenjem i prisjećanjem na osobne događaje svog ljudskog života daju podstrek monotonoj svakodnevnici i daju svrhu životu kada neki svjetski događaj poput rata prijeti da uništi svaki smisao i svaku svrhu.

U Sarajevu, 20. 5. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

O OSJEĆAJIMA I DOGAĐAJIMA

Ponekad je teško sabrati u smislenu cijelinu i dati odgovor na pitanje što je bilo prije: događaj koji nam se dogodio ili osjećaj koji je uzrokovao događaj? Osjećaji se uvijek čine prolaznima, zaboravljamo ih, nestaju iz pamćenja dok se događaji zadržavaju duže u našim sjećanjima. Kada nešto opisujemo onda opisujemo događaj, osjećaja se ne sjećamo. Je li uvijek tako? Većina će se složiti da jest. Zaljubljeni kad opisuju kako su se susreli čini se kao da opisuju događaj. Možda je bio i neki osjećaj ali teško ga se prisjećamo. Lakše se prisjećamo ulice, bara, dijelova razgovora, boje očiju, odjeće nego li osjećaja koji se u tom trenutku javio. Događaji su tragovi osjećaja u svijetu i stvarnosti, a osjećaji su tragovi događaja u nama.
Dvoje zaljubljenih ponekad vole posjetiti mjesto gdje su se prvi put susreli. Za sve druge to mjesto je kao i svako drugo mjesto, tek jedna od ulica, tek jedan od barova, tek jedan od mostova, tek jedan od gradova, tek jedan od parkova. Za sve druge to su beznačajne i mrtve stvari koje ne upućuju na bilo kakav događaj. Prolazimo pored neke ulice svaki dan. Ulica je beznačajna. Svakodnevno stotine drugih prolazi pored nje i kroz nju. Ta ulica ne znači ništa, barem ne nama. Onda se slučajno pojave dvoje starijih ljudi koji se drže za ruku i gledate ih kako se došaptavaju poput dvoje mladih i pokazuju drhtavim rukama na metalnu i napola raspadnutu ogradu. Ograda nama ne znači ništa. Ne bismo je ni primijetili da nam je njih dvoje nisu pokazali. Ali za njih dvoje ograda je događaj, svijet, stvarnost trag događaja kada su se prvi put slučajno susreli i susret traje i danas. I taj događaj u njima je stvorio osjećaj koji je možda zaboravljen i sada bi ga trebalo oživjeti.
Ulice, parkovi, barovi, mostovi, ograde za nas su često mrtve stvari. Nepomične, hladne, nezainteresirane. Glupo je i pomisliti da bi jedna mrtva stvar kao što je most mogla biti događaj. To je samo smjesa betona i željeza. Ništa više. Za nas. Za nekoga drugoga smjesa betona i željeza, taj most je događaj jer se tu na tom mostu rađa ponovo osjećaj na nešto ili nekoga, na gubitak, na tragediju, na ljubav, na ispunjenje i tako neke mrtve i nepomične stvari postanu žive jer u njima postoji trag našeg osjećaja. Zato ljudi vole pojedina mjesta, neku posebnu ulicu, neki posebni bar, raskršće, park, drvo, izlog jer tu se dogodio događaj koji u njima živi kao osjećaj i onda kada je događaj završio. Čak i kad nema više ulice osjećaj je dovoljno jak da u čovjeku ponovno nacrta sve do u detalje koji su vezani za tu ulicu. Zaljubljeni se sjete da je tu nekad bio stari hrast, ili neka stara kuća ili neka ograda, ili neka malena zgrada, ili neki neobičan stanovnik ulice. Iako sada ništa nema osim gomile betona i čelika koji se penje visoko prema nebu, iako nema onog čudnog stanara koji ih je stalno tjerao čim bi se susreli, svi su oni još uvijek živi u njihovom sjećanju. Oni još uvijek vide staru ulicu, onakva kakva je bila u vrijeme kad su se sreli prvi put.
Osjećaji su čuvari događaja, oni su arhiva svijeta i stvarnosti i ljudi. Nisu samo događaji važni, ponekad su osjećaji još važniji. Mislimo kako se nećemo moći prisjetiti nekog događaja jer je prošlo toliko vremena, a onda se – slučajno ili ne – nađemo pred ulazom u bar koji smo rado posjećivali. I onda se dogodi čudo. Odjednom naš osjećaj izgradi cijeli svijet duboko zakopan u našem zaboravu. Odjednom cijeli svijet i stvarnost uskrsnu. Naš osjećaj uskrsne cijeli događaj, čak možemo čuti i glazbu koju smo rado slušali na tom mjestu, iako se jedino oko nas čuje samo buka automobila i galama ljudi. Ali mi čujemo glazbu, čujemo taktove omiljene pjesme. I ne samo to. Zakleli bi se da možemo osjetiti i okus pića i miris hrane. Najčudesnije je što možemo iako se čini nemogućim čuti razgovijetan glas voljene osobe, čuti njezin smijeh, osjetiti njezin dodir na licu, prijekor u njenom glasu, kritiku, ushit, čuđenje, divljenje. Odjednom oko nas sve nestane i pred nama potaknut tek letimičnim pogledom prema baru izroni pred nas cijeli naš svijet i sva naša stvarnost.
Osjećaji čuvaju događaje. Čuvaju ih ljubomorno i skriveno od drugih. Opet osjećaji su velikodušni prema nama. Rado će nam ustupiti dio svoga bogatog pamćenja, potrudit će se da otrgnu od zaborava ono što ni sami više ne znamo da se uopće i dogodilo. Osjećaji će dobrohotno dopustiti i vratiti nam događaje kada vide u našem pogledu čežnju, želju, strast, žalost, tugu. Osjećaji su čuvari naših događaja. Iako događaja nema i stvari se čine mrtve i nepokretne, osjećaji oživljavaju hladne i mrtve stvari. Osjećaji ožive most, ulicu, park, izlog, sposobni u svojoj dobrohotnosti čak i da ožive osobu kad je više nema. Osjećaji nastoje dati smisao događajima, nastoje nam objasniti njihovu svrhu i nastoje nam odgovoriti na pitanje zašto o nekom događaju. Sami događaji bili bi i suviše jednostavni, i suviše obični i svakodnevni kad ne bi bilo osjećaja koji ih prožimaju. Osjećaji svemu nastoje dati smisao i svrhu i nastoje u svaki događaj udahnuti život. Osjećaji se čak trude i oživjeti srušeni most, uništenu ulicu, asfaltirani park, srušenu zgradu, mrtvo i nestalo lice.
Njihova dobrohotnost i plemenitost može biti i ubojita, nesnosna i nepodnošljiva. Osjećaji žele da sve iskusimo čisto, nepomiješano, iskonski kao da se događa prvi put. I osjećaji ne prave selekciju između događaja. Oni su poput arhive ili biblioteke gdje postoji veliki broj spisa ili knjiga ali ne postoji red i način čitanja i istraživanja. Ili čitate i istražujete sve ili ništa često selekcija i izbor događaja nije dopušten. Mi se trudimo ponekad biti arhivari i bibliotekari naših vlastitih događaja i spremamo ih jedan po jedan u naš arhiv i biblioteku misleći da postoji neki red i raspored. Ali mi nismo ni arhivari ni bibliotekari događaja. Mi smo samo korisnici, znatiželjnici koji bi željeli malo pogledati u vlastiti arhiv i biblioteku ali to možemo samo ako se pustimo osjećajima koji su istinski čuvari i nadziratelji naših nutarnjih biblioteka i arhiva. Oni su oni koji ako žele mogu napraviti izbor i selekciju onoga što će nam dati za čitanje i istraživanje.
Ali nisu svemoćni. Oni su zatvoreni u biblioteci, u arhivu naše nutrine. Ne mogu nam ponuditi ništa za čitanje i istraživanje ako nema nas koji promatrajući mostove, ulice, barove, parkove otvaramo vrata kako bi nam oni nešto dali za čitanje. Neki događaj koji se dogodio, koji je prošao, kojega se ne sjećamo, ali koji je pažljivo spremljen u biblioteku ili arhiv čovjekove duše i njegove psihe. Zvuči gotovo pa glupo, ali pogled na most gdje se dogodio neki događaj nije ništa drugo nego trenutak kada počinjemo čitati događaj. Osjećaj vadi iz biblioteke ili arhiva knjigu događaja koja se odjednom nađe pred našim očima. Zato most, ulica, ljudsko lice, park, nisu mrtve i nepomične stvari. To su mjesta gdje čitamo knjigu. Mjesta gdje čitamo knjigu o događaju pomoću naših osjećaja. Ako je odnos između događaja iz naše prošlosti i našeg osjećaja o tom događaju knjiga koju se čita, onda stvar koja nas to podsjeti, osoba koja se vrati u naš život ništa drugo doli jezik kojim se govori o događajima i osjećajima.
Nekome most nije ništa drugo doli mješavina betona i željeza, dok je nekomu drugom most jezik kojim čovjek razgovara o nekom događaju pomoću svojih osjećaja. Netko tko je susreo svoju ljubav slučajno na mostu ne dolazi na most da ga jednostavno prijeđe i nastavi dalje a da se ne osvrne. Ne, on dolazi na most da mu most priča o njezinom pogledu, o mirisu njezine kose, o boji njezinog glasa, o toplini njezinih ruku, o ljepoti njezinog lica. Iako ponekad prolazimo pored stvari kao da su mrtve, nepomične one su jezik koji ne govori svima nego samo nekima koji su tu nešto doživjeli i osjetili.
Kao i dvoje staraca koje susretnemo u jednoj pokrajnjoj ulici dok drhtavim rukama pokazuju na polomljenu ogradu. Nama je to uvijek bila samo ograda, polomljena, prastara, opasna za zdravlje zbog svojih polomljenih rubova i oštrih vrhova. Za njih dvoje to je jezik, jezik koji im govori o vremenu kad su se prvi put susreli, pogledali i zaljubili i njihova ljubav još uvijek traje. Stvari pored kojih prolazimo ponekad nisu tek mrtve i nepomične stvari. One ponekad pričaju, pričaju jezikom događaja i osjećaja onima kojima te stvari znače. Nismo li i sami ponekad zastali pored nekog mosta, pored klupe u parku, pored izloga, negdje u pokrajnjoj ulici pored derutne ograde i napola uništene kuće, pored bara, zastali kad smo čuli pjesmu, osvrnuli se kad nam se lice učinilo poznato, kako bismo razgovarali o događajima i osjećajima? Onome što nas je obilježilo i trajno ostalo urezano u našu nutrinu.
Stvari pored kojih prolazimo uvijek pričaju o nečemu i uvijek pričaju s nekim iako možda ne pričaju nama, o nama i s nama. Opet i mi imamo svoje stvari koje nama pričaju, i pričaju o nama i s nama, dok drugi pored njih prolaze kao da su mrtve i nepomične stvari, dok su za nas one jedini jezik koji nam je preostao kako bismo razgovarali o onome što je prividno zaboravljeno i čega prividno nema, jer u razgovoru dok gledate ulicu gdje ste prvi put susreli osobu koju i danas volite sve je još uvijek tako živo kao da nikada nije prestalo niti ikada zaboravljeno.

RAZGOVOR O PATNJI (Razgovor o paklu – VI. dio)

Meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla?

Dopusti da ti ispričam jednu priču. Stariji đavao držao je neku knjigu u ruci. – Jednom prije nekoliko desetljeća susreo sam dvije sestre koje su držale malu radionicu za šivanje. Starija sestra podredila je sve svojoj mlađoj sestri odrekavši se svega da bi svoj život podredila mlađoj. Mlađa sestra o tome ništa nije znala. Stariji đavao otpuhne dim cigarete odloži knjigu na stol. – Starija sestra je jednom u tom dijelu grada blizu njihove šivaonice susrela jednog mladog čovjeka koji je držao malu zlataru u njihovoj ulici. Bio je vrlo naočit i lijep mladić. Iako je starija sestra podredila sve svojoj mlađoj sestri i odlučila da se nikada neće udati, zbog čestih susreta počela je osjećati privlačnost prema mladom gospodinu. Kasnije je mladi gospodin upoznao i mlađu sestru, ali je svoju ljubav isključivo ponudio starijoj želeći je uzeti za svoju ženu. Starija sestra ipak da ne bi učinila nešto nažao svojoj mlađoj sestri nakon razmišljanja odbije njegovu bračnu ponudu. Nedugo nakon toga mladi gospodin počne pokazivati simpatije prema njenoj mlađoj sestri iako nije bio na početku zainteresiran za nju. Mlađa sestra se ludo zaljubila. Starija sestra koja je upoznala neke vrlo mračne osobine tog mladog gospodina pokušala je iz ljubavi mlađoj sestri skrenuti pozornost. Ali mlađa sestra ju je odbila i upozorila da je to samo u pitanju njezina zavist jer je već starija i pomalo uvenula da bi bila sposobna za tako strasnu ljubav. Nakon nekog vremena starija sestra odluči da će se potpuno predati tome da se brine i pomaže mlađoj sestri. Nakon što se mladi par vjenčao, svu svoju ušteđevinu dala im je da kupe kuću, a prije toga da odu na bračno putovanje. Mlađa sestra odselila se uskoro u drugu zemlju. Nakon nekoliko mjeseci starija sestra primi pismo u kojoj se mlađa sestra žali na svoga muža kako je grub, kako je zlostavlja i kako je teški ovisnik i kako ga je odlučila napustiti i zamoli stariju sestru da je primi natrag. Starija sestra odlučna da u svemu bude na raspolaganju, primi je natrag. Ne samo da ju je primila natrag, nego kada je otkrila da je mlađa sestra teško bolesna odlučila je prodati sve i prijeći u manji stan da bi se mogla o njoj brinuti. Starija sestra brinula se mjesecima o njoj nikada ne protestirajući zbog onoga što je pogodilo. Jednog dana otkrije da je mlađa sestra postala vjernica i da više ne želi da je obilazi nego će to činiti nekakav vjerski službenik. Bilo je to nekoliko dana pred smrt mlađe sestre. Prije nego je umrla mlađa sestra optužila ju je da je ona za sve kriva jer ona ju je upoznala s mužem. Na njezinom sprovodu gdje nitko nijednom riječju nije spomenuo stariju sestru ona je stajala po strani podalje od groba pitajući se gdje je pogriješila? Stariji đavao duboko udahne i na trenutak zatvori oči. – Mladi prijatelju, kao što vidiš, nečija patnja ne mora donijeti nekome dobro. Na kraju patnja starije sestre nije donijela nikakav rezultat. Bila je uzaludna. Njezino odricanje zbog mlađe sestre ništa dobrog nije donijelo. Patnja je besmislena jer sam poznavao obje sestre. Starijoj sam uvijek govorio da sve što čini za mlađu sestru na kraju će biti uzalud. I rekao bih da je bilo točno onako kako sam predvidio.

Mlađi đavao sjedio je u polumraku držeći čašu u ruci. Jedno vrijeme između njih dvojice vladala je tišina. – Pretpostavljam da mi ovom pričom želiš reći da je patnja besmislena i uzaludna i da se iz nje ne može roditi ništa dobro. Slažem se s tobom. Ako pogledaš našu patnju u paklu zbog gubitka raja i sam ćeš vidjeti da je uzaludna. Uzaludna zato što smo vječno osuđeni na patnju i zato jer ne možemo nikada stanje naše patnje promijeniti. Naša patnja jest i ostat će vječna. Ali ako misliš da možemo biti ravnodušni prema našoj patnji, nadam se da to ne misliš. I sam znaš da je naša mržnja prema Tvorcu rezultat naše patnje zbog izgubljenog raja. Ne bih se složio s tobom da je patnja uvijek uzaludna. Nije uzaludna ako za nju postoji objašnjenje, a za našu patnju objašnjenje postoji. Priču koju si mi ispričao o dvije sestre ne bi nikada mogao ispričati da su njezini glavni likovi dva đavla, jer se nijedan od njih ne bi mogao pitati gdje je pogriješio jer od početka znaju što je pogrešno, a s obzirom da znaju što je pogrešno, znaju i zašto moraju patiti. Ako govoriš o ljudskom shvaćanju patnje, to je druga stvar. Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše.

Stariji đavao skrene pogled prema knjizi na stolu. – Ljudi se domišljaju različitim rješenjima zašto patnja i zašto neki od njih moraju patiti, a zašto neki ne trebaju. Jedno od rješenja koje su pronašli i koje je Tvorac obećao jest da će za podnesenu patnju biti nagrađeni. Međutim, to i nije uvijek najsretnije rješenje. Ako promotriš priču o dvije sestre, primijetit ćeš da s obzirom na njihov život nagrada ne može biti jednaka za obje. Starija sestra zaslužuje veću nagradu nego mlađa. Ako dobiju istu nagradu, onda Tvorac postaje nepravedan. Židov iz Nazareta pokušao je ljudskom rodu objasniti pričom o radnicima koji dolaze u različito vrijeme na posao. Jedni rade cijeli dan, jedni sat vremena, jedni par minuta, ali na kraju svi su plaćeni isto jer su se tako dogovorili s vlasnikom. Drugim riječima rečeno, neki vjernik se dogovorio s Tvorcem da će cijeli život raditi pošteno i živjeti prema njegovim pravilima, a neki kriminalac odlučio u času smrti da želi biti pošten. Zar nepravda koju Tvorac na ovaj način stvara nije uzrok patnje? Stariji đavao ustane i ode do prozora. Mlađi đavao gledao je negdje u daljinu.

– Ako sam te dobro shvatio, pričom o dvjema sestrama želiš reći kako je patnja besmislena? To bi bilo istina kada ne bi postojao Tvorac i kada bi čovjek bio samo komad slijepe materije bez svrhe. Činjenica da čovjek to do kraja ne zna ili ne želi znati ne znači da ta svrha ne postoji. Rekao bih a tako i svrha patnje. S obzirom da si poznavao obje sestre iz priče, gdje su one na kraju završile? Ako se ne varam, obje su završile u raju kod Tvorca. Starija, jer je u trenutku smrti i dalje vjerovala da je njezina patnja imala smisla iako nije imala pojma zašto, i mlađa jer se na kraju, ako se ne varam, kajala jer je učinila nepravdu starijoj sestri. Ti si mi ispričao da se tako dogodilo. I opet ću se složiti s tobom da je patnja u ljudskim dimenzijama potpuno besmislena. Kada pogledaš povijest ljudskog roda, onda stvari izgledaju daleko zlokobnije i strašnije ako samo baciš pogled na jedno stoljeće ratova i njihovog međusobnog ubijanja. Mislim da si u pravu kada kažeš da patnja ne upućuje na Tvorca, ali to se odnosi na one ljude koji izvan dimenzije patnje i ne vide ništa drugo čak i kada žele vidjeti u patnji neki smisao i svrhu. Ti si bio i tražio dozvolu od Tvorca da kušaš Joba i da ga uništiš. I što se na kraju dogodilo? Dogodilo se ono što vjerujem ni tebi kao iskusnom đavlu nije jasno. Dogodilo se da je taj gospodin kojega si kušao odlučio patiti iako nije znao zašto to mora učiniti. Bila je to patnja bez znanja. I opet ga nisi uspio slomiti. Računao si na to da će biti dovoljno kušati ga patnjom i učiniti ga nesposobnim da spozna zašto pati. I tako je bilo. Ali ti si izgubio. Naravno, ako se na varam, Tvorac se nije miješao u tvoj posao osim što ti je zabranio da ga ubiješ. Rekao bih da se i ti pitaš kako je moguće patiti bez spoznaje zašto se pati? I vjerujem da iako želiš biti čovjek da bi se slobodno mogao usprotiviti Tvorcu, još se više bojiš postati čovjekom jer onda bi izgubio svoju spoznaju zašto sada kao zloduh patiš. Ti ne bi želio biti čovjekom jer bi morao patiti bez smisla i svrhe. I to te plaši i rekao bih zato i zavidiš čovjeku. Njegovoj sposobnosti da pati bez smisla.

– Ne znam što bih ti rekao. Ovo pitanje je čak i za mene kao iskusnog starog đavla ponekad neodgovoreno. Stariji đavao i dalje je gledao vani i nije se osvrtao dok je govorio. – Naravno, meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla? Mislio sam da će mi tvoji odgovori rasvijetliti nešto od tog pitanja. Doduše, moram priznati nešto i jesu rasvijetlili, ali najvažnije pitanje ostalo je u mraku. Zašto i kad osjeća da patnja nema smisla čovjek odlučuje patiti? Ponekad to odlučuje i svjesno i slobodno. Pitati jednog čovjeka o tome je labirint bez izlaza. Jer koliko je ljudi toliko je odgovora zašto moraju patiti. Razgovarao sam i s onima koji vjeruju, i onima koji ne vjeruju i onima koji su ravnodušni. Svi oni uz mala neslaganja misle da u patnji nešto ima uzvišeno. Ali ako uzmeš stariju sestru iz priče, nema tu ništa uzvišeno. Njezina patnja nije donijela ništa dobro, nego je ostala bez ikakvog ploda čak se i ona pitala gdje je pogriješila. Mene puno više zanima zašto je nastavila živjeti i zašto je u trenutku smrti pomislila kako je njezina patnja imala smisla iako ona taj smisao nije mogla dokučiti. Stariji đavao okrene se i vrati u naslonjač. Pripali novu cigaretu i duboko udahne dim.

Sjedili su u tišini obojica i obojici je prolazilo kroz glavu jedno te isto nikada do kraja odgovoreno pitanje. Zašto čovjek dopušta sebi patnju i onda kad je očito da je patnja besmislena kao što je bilo u slučaju starije sestre? Jedini odgovor koji im se motao po glavi jest da je Tvorac dodao nešto u čovjeka kad ga je stvarao, nešto što nisu mogli dokučiti o čemu je riječ. Vjera u vječnost? Dobrota? Ljubav? Milost? Milosrđe? Nagrada? Nijedan od odgovora koji im se motao u umovima nije bio zadovoljavajući jer ako je Tvorac sve gore navedeno, zašto je uopće dopustio patnji da postoji? Ili su tome krivi oni jer su se pobunili protiv Tvorca? Možda su oni krivi. Upoznali su čovjeka s patnjom, ali su mu namjerno prešutjeli zašto se događa i koja je njezina svrha. Oni su znali svrhu svoje patnje, možda su iz zavisti prešutjeli čovjeku svrhu njegove, možda je to njihova najveća pobjeda nad Tvorcem i nad čovjekom? Da čovjek ne razumije smisao svoje patnje čak i ako Tvorac postoji. Nije li čovjek u to ponekad uvjeren? Kako postoji Tvorac, ali je patnja beskorisna i besmislena. U čemu je onda tajna?

U Sarajevu, 8. 9. 2018.

O. J.

Izvor(foto): 123rf.com

O omiljenoj pjesmi

Ljudi imaju različite vrste stvari koje opisuju kao omiljene. Riječju omiljen opisujemo nešto posebno, nešto što jedan trenutak i vrijeme u danu razlikuje od svih drugih trenutaka. Imamo omiljene ljude, navike, rituale, mjesta koja posjećujemo, hranu, piće. Prosječan čovjek ima nekoliko omiljenih stvari. Po čemu se omiljena kava ujutro s omiljenim prijateljem razlikuju od svih drugih kava i ljudi koje ćemo susresti toga dana?

Tek kada čovjek pokuša opisati ono što naziva omiljenim zna da je teško naći definiciju zašto mu je ta i ta stvar omiljena. Čovjek zna opisati ono što smatra omiljenim. Sviđa mu se stari bar pored njegove zgrade ili kuće, stolice i stolovi ga podsjećaju na njegovu mladost, slike, posteri i mnogo toga viseći na zidovima daje posebnu auru mjestu u koje redovito dolazi. Ali kad ga netko upita zašto ti je baš taj bar omiljen, a ne neki drugi, tek tad čovjek se zapita i zaključi da ponekad ni sam ne zna zašto mu je to mjesto omiljeno. Je li u pitanju navika, tradicija, sjećanje na nešto lijepo ono što je najvažnije kod omiljenih mjesta? Po čemu se recimo jutarnja kava, zajednički ručak, zajednička večera s nekim razlikuju od drugih kava, ručkova i večera? Što neko mjesto, neku stvar, neku naviku, neki ritual, nekog čovjeka čini da ih zovemo omiljenima, a sva druga mjesta, stvari, navike i ljude na smatramo takvima? I kad se pitaš zašto ti nedostaje neko mjesto, neka ulica, neki čovjek, neka navika, neki ritual bilo ujutro bilo navečer ne pitaš li se u isto vrijeme zašto su ti sve te stvari omiljene a druge nisu? Čovjek nema puno omiljenih stvari, mjesta i ljudi, čini se da ih ima tek nekoliko. I čvrsto je vezan uz te omiljene stvarčice i teško ih će se odreći i pustiti ih da nestanu.

Pisac Kazuo Ishiguro u svom romanu Ne daj mi nikada da odem opisuje iskustvo glavne junakinje Kathy H. s pjesmom po kojoj je roman dobio ime. U jednoj sceni kada je kao mala djevojčica posjedovala staru kazetu Judy Bridgewater morala se redovito skrivati kako bi slušala tu kazetu koju je smatrala najvrjednijom stvari koju je posjedovala. Ali Kathy H. nije slušala sve pjesme kako pripovijeda Ishiguro nego samo treću po redu koja se zvala Ne daj mi nikada da odem. Kasnije prisjećajući se djetinjstva, kazete i omiljene pjesme Kathy H. priča kako joj je poprilično teško kao odrasloj osobi bilo dokučiti zašto joj je ta pjesma bila omiljena, a ne neka druga ili sve pjesme na albumu. Staru kazetu i pjesmu uvijek je slušala kada bi išla na duga putovanja autom i sama ili kada je dan bio oblačan i tmuran, i uvijek je redovito vrtila tu jednu te istu pjesmu. Je li Ishiguro opisom lika Kathy H. koja uživa samo u jednoj pjesmi dok ide na dugo putovanje sama autom i dok vozi promatra svijet koji se sada javlja kao ravnica, sada kao šuma, sada kao lanac planina, sada kao predgrađe, sada kao veliki grad na neki način opisao ono iskustvo kada čovjek ima omiljenu pjesmu i kada te pjesma ne govori više o samom sadržaju, autoru, tekstu nego prije svega o onomu koji je sluša i naziva je omiljenom?

Čini se da je Ishiguro u ovom kratkom opisu iskustva omiljene pjesme htio izreći kako omiljena pjesma nije tek jedna od pjesama, nego je omiljena zbog toga jer nas za nju i uz nju nešto ili netko veže, neki događaj, neko iskustvo, neko mjesto, neka osoba. Može li se reći da kad jednom čujete nečiju omiljenu pjesmu možete reći kakav je netko čovjek i kakav mu je karakter ili kada netko čuje vašu omiljenu pjesmu? Je li vam se ikada dogodilo da kad zatražite omiljenu pjesmu netko vam priđe i kaže vam kako će vam sve reći o vama prema pjesmi koju upravo želite čuti? I zašto nas neke pjesme na neki način „bude“, a neke jednostavno ne ostavljaju nikakav trag na nama?

Ima izreka koja kaže otprilike „reci mi s kim se družiš i reći ću ti kakav si čovjek“, može li se ovu izreku malo promijeniti i pitati „reci mi koja ti je omiljena pjesma i reći ću ti sve o tebi“ ili bi naša omiljena pjesma slagala sve što bi netko o nama pokušao reći? Stvari, mjesta, navike, ljudi nisu omiljeni bez razloga, nepotrebno i bez smisla. Omiljene stvari su poput putokaza koji životu daju određeno usmjerenje, određeni smisao. U konačnici ono sve što nazivamo omiljenim daje i ishod našem životu i nekakav smisao. Zato se držimo omiljenih sitnica, jer one nekako daju neobičan ali ipak opipljiv i vidljiv smisao životu iako su drugim ljudima naizgled beznačajne, dosadne i naporne.

Među tim omiljenim sitnicama nalazi se i naša omiljena pjesma. Nekima je nejasna, neshvatljiva, odbojna, bez reda, smisla i značenja, ali nama njezin ton, ritam, tekst i sve što je u nju uključeno ima savršen i pun smisao. Ne bez razloga ljudi koji sklapaju prijateljstva često počinju svoj susret s pitanjem o glazbi i omiljenoj pjesmi. Ishiguro uvodeći lik Kathy H. s njenom omiljenom pjesmom nije želio da ideja omiljene pjesme bude tek usputna napomena čitatelju, nego je cijela priča satkana oko naslova pjesme jednog od glavnih likova.

Omiljena pjesma ne bi trebala biti tek neka usputna napomena radi reda nekomu koga želimo skinuti s dnevnog reda, ne bi trebala biti tek jedno noćno iskustvo koje ostaje nejasno i u magli ujutro kad se probudimo. Za Ishigura takve pjesme nisu omiljene, nego su obične, svakodnevne i zaboravljive. Ishiguro je htio da omiljena pjesma bude ritam, tekst, melodija oko kojih je satkan čovjekov život, a ne nabacani skup ritmova i tekstova za jednokratnu upotrebu. Kada prebireš po sjećanju kao što to čini Kathy H. u njegovom romanu nalaziš li svoju omiljenu pjesmu onu koju neprestano slušaš dok voziš autom nepreglednim poljem, ravnicom, divljom i obraslom šumom, onu koju ujutro pjevušiš kada se probudiš i onu koju u glavi ponavljaš dok čekaš u omiljenom gradu, na omiljenom mjestu, u omiljenoj ulici, u omiljenom baru, omiljenu osobu?

Koja je tvoja omiljena pjesma pita Ishiguro i kao da govori reci mi koja je a ja ću ti ispričati tko si ti ako treba o tome ću napisati i roman koji će nositi ime po tvojoj omiljenoj pjesmi bilo da se zove Ne daj mi nikada da odem ili nekako drugačije…

U Sarajevu, 6. 7. 2018.

O. J.