Ljudi imaju različite vrste stvari koje opisuju kao omiljene. Riječju omiljen opisujemo nešto posebno, nešto što jedan trenutak i vrijeme u danu razlikuje od svih drugih trenutaka. Imamo omiljene ljude, navike, rituale, mjesta koja posjećujemo, hranu, piće. Prosječan čovjek ima nekoliko omiljenih stvari. Po čemu se omiljena kava ujutro s omiljenim prijateljem razlikuju od svih drugih kava i ljudi koje ćemo susresti toga dana?
Tek kada čovjek pokuša opisati ono što naziva omiljenim zna da je teško naći definiciju zašto mu je ta i ta stvar omiljena. Čovjek zna opisati ono što smatra omiljenim. Sviđa mu se stari bar pored njegove zgrade ili kuće, stolice i stolovi ga podsjećaju na njegovu mladost, slike, posteri i mnogo toga viseći na zidovima daje posebnu auru mjestu u koje redovito dolazi. Ali kad ga netko upita zašto ti je baš taj bar omiljen, a ne neki drugi, tek tad čovjek se zapita i zaključi da ponekad ni sam ne zna zašto mu je to mjesto omiljeno. Je li u pitanju navika, tradicija, sjećanje na nešto lijepo ono što je najvažnije kod omiljenih mjesta? Po čemu se recimo jutarnja kava, zajednički ručak, zajednička večera s nekim razlikuju od drugih kava, ručkova i večera? Što neko mjesto, neku stvar, neku naviku, neki ritual, nekog čovjeka čini da ih zovemo omiljenima, a sva druga mjesta, stvari, navike i ljude na smatramo takvima? I kad se pitaš zašto ti nedostaje neko mjesto, neka ulica, neki čovjek, neka navika, neki ritual bilo ujutro bilo navečer ne pitaš li se u isto vrijeme zašto su ti sve te stvari omiljene a druge nisu? Čovjek nema puno omiljenih stvari, mjesta i ljudi, čini se da ih ima tek nekoliko. I čvrsto je vezan uz te omiljene stvarčice i teško ih će se odreći i pustiti ih da nestanu.
Pisac Kazuo Ishiguro u svom romanu Ne daj mi nikada da odem opisuje iskustvo glavne junakinje Kathy H. s pjesmom po kojoj je roman dobio ime. U jednoj sceni kada je kao mala djevojčica posjedovala staru kazetu Judy Bridgewater morala se redovito skrivati kako bi slušala tu kazetu koju je smatrala najvrjednijom stvari koju je posjedovala. Ali Kathy H. nije slušala sve pjesme kako pripovijeda Ishiguro nego samo treću po redu koja se zvala Ne daj mi nikada da odem. Kasnije prisjećajući se djetinjstva, kazete i omiljene pjesme Kathy H. priča kako joj je poprilično teško kao odrasloj osobi bilo dokučiti zašto joj je ta pjesma bila omiljena, a ne neka druga ili sve pjesme na albumu. Staru kazetu i pjesmu uvijek je slušala kada bi išla na duga putovanja autom i sama ili kada je dan bio oblačan i tmuran, i uvijek je redovito vrtila tu jednu te istu pjesmu. Je li Ishiguro opisom lika Kathy H. koja uživa samo u jednoj pjesmi dok ide na dugo putovanje sama autom i dok vozi promatra svijet koji se sada javlja kao ravnica, sada kao šuma, sada kao lanac planina, sada kao predgrađe, sada kao veliki grad na neki način opisao ono iskustvo kada čovjek ima omiljenu pjesmu i kada te pjesma ne govori više o samom sadržaju, autoru, tekstu nego prije svega o onomu koji je sluša i naziva je omiljenom?
Čini se da je Ishiguro u ovom kratkom opisu iskustva omiljene pjesme htio izreći kako omiljena pjesma nije tek jedna od pjesama, nego je omiljena zbog toga jer nas za nju i uz nju nešto ili netko veže, neki događaj, neko iskustvo, neko mjesto, neka osoba. Može li se reći da kad jednom čujete nečiju omiljenu pjesmu možete reći kakav je netko čovjek i kakav mu je karakter ili kada netko čuje vašu omiljenu pjesmu? Je li vam se ikada dogodilo da kad zatražite omiljenu pjesmu netko vam priđe i kaže vam kako će vam sve reći o vama prema pjesmi koju upravo želite čuti? I zašto nas neke pjesme na neki način „bude“, a neke jednostavno ne ostavljaju nikakav trag na nama?
Ima izreka koja kaže otprilike „reci mi s kim se družiš i reći ću ti kakav si čovjek“, može li se ovu izreku malo promijeniti i pitati „reci mi koja ti je omiljena pjesma i reći ću ti sve o tebi“ ili bi naša omiljena pjesma slagala sve što bi netko o nama pokušao reći? Stvari, mjesta, navike, ljudi nisu omiljeni bez razloga, nepotrebno i bez smisla. Omiljene stvari su poput putokaza koji životu daju određeno usmjerenje, određeni smisao. U konačnici ono sve što nazivamo omiljenim daje i ishod našem životu i nekakav smisao. Zato se držimo omiljenih sitnica, jer one nekako daju neobičan ali ipak opipljiv i vidljiv smisao životu iako su drugim ljudima naizgled beznačajne, dosadne i naporne.
Među tim omiljenim sitnicama nalazi se i naša omiljena pjesma. Nekima je nejasna, neshvatljiva, odbojna, bez reda, smisla i značenja, ali nama njezin ton, ritam, tekst i sve što je u nju uključeno ima savršen i pun smisao. Ne bez razloga ljudi koji sklapaju prijateljstva često počinju svoj susret s pitanjem o glazbi i omiljenoj pjesmi. Ishiguro uvodeći lik Kathy H. s njenom omiljenom pjesmom nije želio da ideja omiljene pjesme bude tek usputna napomena čitatelju, nego je cijela priča satkana oko naslova pjesme jednog od glavnih likova.
Omiljena pjesma ne bi trebala biti tek neka usputna napomena radi reda nekomu koga želimo skinuti s dnevnog reda, ne bi trebala biti tek jedno noćno iskustvo koje ostaje nejasno i u magli ujutro kad se probudimo. Za Ishigura takve pjesme nisu omiljene, nego su obične, svakodnevne i zaboravljive. Ishiguro je htio da omiljena pjesma bude ritam, tekst, melodija oko kojih je satkan čovjekov život, a ne nabacani skup ritmova i tekstova za jednokratnu upotrebu. Kada prebireš po sjećanju kao što to čini Kathy H. u njegovom romanu nalaziš li svoju omiljenu pjesmu onu koju neprestano slušaš dok voziš autom nepreglednim poljem, ravnicom, divljom i obraslom šumom, onu koju ujutro pjevušiš kada se probudiš i onu koju u glavi ponavljaš dok čekaš u omiljenom gradu, na omiljenom mjestu, u omiljenoj ulici, u omiljenom baru, omiljenu osobu?
Koja je tvoja omiljena pjesma pita Ishiguro i kao da govori reci mi koja je a ja ću ti ispričati tko si ti ako treba o tome ću napisati i roman koji će nositi ime po tvojoj omiljenoj pjesmi bilo da se zove Ne daj mi nikada da odem ili nekako drugačije…
U Sarajevu, 6. 7. 2018.
O. J.