Ogledalo (zrcalo) u umjetnosti predstavlja jedan od najkontraverznijih simbola. U kombinaciji sa zmijom i njezinim samospoznanjem, ogledalo je atribut razboritosti. Ono je također simbol čula vida, ali i gole istine („Ogledalo ne laže”). Kao zrcalo koje odražava Sotonin lik, simbolizira grijeh oholosti. U kombinaciji s Venerom kojoj nestašni Kupidon pridržava ogledalo, govorimo o simbolu taštine i bludnosti. S druge strane, onaj Mudrac koji u odrazu vidi dijete jest Sokrat. U religioznoj umjetnosti „zrcalo čisto” (speculum sine macula), pripada Djevici Mariji. Ista se molitveno u katoličanstvu pokatkada zaziva i kao „Ogledalo pravde”. Dakle, vidimo: razboritost, istina, grijeh, porok, mudrost, svetost, duh … Što je onda zapravo ogledalo? Možda je ono samo to što jest, najobičnije ogledalo, ali u tom slučaju smo onda sami mi kontraverzno poprište najrazličitijih nutarnjih stvarnosti i mogućnosti.
Zrcalni neuroni
Ukoliko negdje usput nabasamo na skupinu isprepadanih ljudi koji od nečega pokušavaju pobjeći, vrlo vjerojatno da ćemo se u djeliću sekunde i sami prepasti, pa čak i ako ne znamo o čemu se točno radi. Slično tome, ali obratno, ukoliko pristignemo u veselo nasmijano društvo, neće nam trebati puno da se i sami počnemo radovati i smijati, pa čak i slučaju da još pouzdano ne znamo čemu se oni zapravo smiju. Ili moguće jednostavnije, iz svakodnevnice znamo ono da je zijevanje „zarazno”, baš kao i dobar apetit. Suvremeni neuroznanstveni koncept „zrcalnih neurona” predstavlja hipotezu s popriličnim brojem konsekvenci iz domene socijalnog, a zatim i osobnog ponašanja. Jednostavno rečeno, naše osobno ponašanje je uvelike određeno ponašanjem ljudi koji nas okružuju. Ali stoga se može govoriti i o obratnoj vezi. Razmišljamo li ikad o tome kako sami utičemo na svoju okolinu? Također, razmišljamo li o tome da na okolinu uopće utičemo? Naime, danas se mnogi ljudi osjećaju potpuno nemoćno u odnosu na društvo koje ih okružuje, no to jednostavno ne ide tako. Američki psiholog Joseph Shrand u ovom smislu kaže da mi nikoga ne možemo osvojiti, ali da na svakoga itekako možemo utjecati. Sa ovim na kraju ponovno stižemo do one kontraverzne psihološke datosti koja nalaže kako iza niskog samopouzdanja zapravo često stoje nerealno visoka očekivanja, kao i grandiozno mišljenje o samom sebi. Tko hoće sve, često je deprimiran zbog toga što ne može imati sve, te uopće po sebi i nije u stanju opaziti široko polje utjecaja koje svakodnevno može ostvarivati na svoju okolinu. Njemu to jednostavno nije ni važno, nego radije i dalje vjeruje u ono, za vlastito psihološko zdravlje posve riskantno, „sve ili ništa”, umjesto da svakodnevno i strpljivo radi na širenju i ostvarivanju vlastitog utjecaja na druge ljude.
Ogledalo ne laže
Već smo pisali o onome kako se djeca obično ponašaju po onome što vide da njihovi roditelji i sami rade, a ne baš po onome što im ovi dobronamjerno govore što bi trebali raditi. To je to, kako već u uvodu rekosmo: „Ogledalo ne laže”. Ono reflektira istinu, i to poprilično dosljedno. Djelo reflektira djelo, riječ reflektira riječ. Tamo gdje se lijepo priča, a loše radi, na potomke će se reflektirati upravo jedan takav, hipokrizijski obrazac ponašanja.
Ogledalo ipak pokatkad zna i slagati?
U bajci o Snjeguljici i sedam patuljaka, bezobzirna kraljica s početka priče s nestrpljivim pogledom gleda u svoje zrcalo i intonira: “Ogledalo, ogledalce moje, reci mi na svijetu najljepši tko je?” Ogledalo poslušno govori kraljici da je to ona … I godinama i godinama to govori, sve dok jednog dana ne odgovori da je to kraljičina prekrasna pastorka Snjeguljica. Kraljica trenutačno biva ophrvana ubilačkim bijesom… Čini se kako su danas ogledala svi oni roditelji i učitelji koji misle da pomažu svojoj djeci, podižući im samopouzdanje do nerealnih i neslućenih dimenzija: „Ti si zvijezda. I sve je moguće!” Američka psihologinja Jean Twenge u svojoj knjizi „Generacija Ja” (Generation Me) naziva spomenuto „sve je moguće” novom mantrom naše ere. I sama je odrasla to slušajući: „Mogu li djevojčice odrasti u matematičare koji su također supermodeli, koji su uz to i astronauti?” Twenge nastavlja pišući: „Naravno! Sve je moguće!” Prepuni hvale, mladi su zaslijepljeni, hipnotizirani i paralizirani. Naznačena knjiga uključuje i anegdotu o jednom svježe svršenom diplomcu koji je, gotovo odmah nakon što je bio zaposlen na radno mjesto u velikoj tvrtki, rekao preplašenom menadžeru da očekuje da će za tri godine biti potpredsjednik tvrtke. Kada mu je upravitelj rekao da to nije realno, jer većina potpredsjednika su bili u šezdesetim, mladić se naljutio na njega i rekao: „Trebali biste me ohrabriti i pomoći mi da ispunim svoja očekivanja.” Twenge se dalje zabrinuto pita: Kakvo ogledalo i na kojem zidu mu je ulilo takva i tolika očekivanja?
Kako općenito vrijedi ono da se „klin klinom izbija” tako se netko sjetio i da sve te iluzorne odraze današnjice nadomjesti onim stvarnim odrazima. Ovdje govorimo o „terapiji izlaganja zrcalu” (Mirror Exposure Therapy) koja ima za cilj suočavati one ljude s poteškoćama samoprihvaćanja da se konačno i prihvate takvima kakvi jesu. Može zvučati čudno, ali sa ovim je povezan jako veliki broj psiholoških poteškoća. Tu govorimo o različitim poremećajima prehrane, ali i o anksioznosti, depresiji i sl. Cilj je suočiti ljude s njihovim izgledom te preispitati njihove kriterije lijepoga i prihvatljivoga. Ovdje je nutarnji konflikt često vrlo velik jer se osoba nalazi u škripcu kognitivne disonance. Recimo, premda joj brojni bližnji govore da je lijepa i simpatična, ona to ne želi vjerovati jer se pronalazi inferiornom u odnosu na one slavne ljepotane i ljepotice. Međutim, svi znamo da se i ti slavni ljepotani i ljepotice obilato koriste uslugama vrhunskih „make up” artista, stilista, kreatora itd., što će reći da oni u stvarnosti možda i nisu toliko lijepi u onom prirodnom ljudskom smislu. Naprotiv, oni predstavljaju svojevrsni „produkt”. A jedna od karakteristika vremena u kojem živimo i jest to da se ono stvarno i virtualno, prirodno i vještačko više i ne mogu posve jasno razlučivati. U tom smislu ogledalo predstavlja pouzdan povratak sebi i svojoj vlastitoj prirodi. Ta zašto bi uopće itko trebao očekivati da u zrcalu vidi antičku statuu božanstva ili netko drugi opet onu naprlitanu lutku iz tržnog centra? Stvarno zašto?
U Sarajevu, 25.VII.2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu;
Izvori:
- Zrcalo, u: James HALL, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 368.
- Joseph A. SHRAND, Mirror, Mirror On the Wall. Mirror, Mirror, Neurons All, Psychology Today (4.II.2017.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-i-m-approach/201702/mirror-mirror-the-wall-mirror-mirror-neurons-all (Stanje: 25.VII.2020.).
- S. RUFUS, Mirror, Mirror Syndrome. We welcome truth-telling, American Idol-style, Psychology Today (23.XII.2008.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/stuck/200812/mirror-mirror-syndrome (Stanje: 25.VII.2020).
-
Arash EMAMZADEH, What Is Mirror Exposure Therapy? And Does It Work?, Psychology Today (14.XII.2018.), https://www.psychologytoday.com/intl/blog/finding-new-home/201812/what-is-mirror-exposure-therapy-and-does-it-work (Stanje: 25.VII.2020.).
Komentari su zatvoreni.