SITUACIJE „ŽIVOTA ILI SMRTI” U SVAKODNEVNICI

Uvidom u životinjski svijet da se primijetiti kako iste uglavnom pokazuju značajniju razinu agresivnosti ukoliko im je doveden opstanak u pitanje kao i njihova međusobna hijerarhija. Dakle, po prirodi stvari se čini da agresivnost pripada području vitalnih nagona te da bi tamo trebala i ostati.

Za razliku od životinja čovjek je obdaren razumom, ali s tim onda dolazi ponešto i do nesigurnosti nagona. Jer oni ovdje više ne mogu opstojati čisto u svojem izvornom obliku, nego su pod velikim utjecajem čovjekove imaginacije, kako one individualne tako i one šire društvene koja izbija u vidu uhodanih predrasuda. U tom smislu se među ljudima pokatkad govori i o postojanju miroljubivih, kao i onih drugih ratobornih kultura.

U aktualnom trenutku se u Sjedinjenim Državama baš mnogo polemizira o tamošnjem problemu policijske brutalnosti. Koliko je problem izražen, najbolje pokazuje i jedan egzaktan podatak. Recimo u trećem mjesecu 2015. američka policija je tijekom obavljanja svojih dužnosti ubila čak 111 ljudi. S druge strane, britanska policija je u cijelom XX. st. ubila tek 52 čovjeka. Kao drugi primjer donosimo link na jedan kratki video koji uspoređuje ophođenje američke i njemačke policije prema neobuzdanim bajkerima. Dok ih njemački policajac ljubazno zaustavlja i skoro očinski upozorava da paze kako voze, američki policajac istog trena bez ikakve potrebe povlači pištolj:

https://www.youtube.com/watch?v=WzCf2RJHNSw

Ljudska agresivnost predstavlja vrlo složen fenomen. U nekim slučajevima ona se javlja i kao posljedica dubljih duševnih, ali i onih neuroloških patologija i tada se neminovno mora medicinski tretirati. Ljudska agresivnost se također često javlja i kao posljedica pomanjkanja znanja i inteligencije, tj. kao svojevrsna nuspojava onkraj bilo kakvog lateralnog kreativnog spektra. Nešto u smislu, dok pametni ljudi popravljaju stvari, glupi ih udaraju jer ne vide drugog rješenja. Doduše, ovo se možda još češće događa zapravo zbog nestrpljivosti da se iznađe neko kvalitetnije rješenje, što će reći da agresivnost vrlo dobro ide pod ruku sa impulzivnim oblicima ponašanja. U svakom slučaju, i jedno i drugo neminovno aludira na potrebu dugotrajne kvalitetne izgradnje ljudske ličnosti.

Za kraj nešto više o agresivnosti iz domene neurolingvističkog programiranja. Već smo rekli da je agresivnost nešto što se u svojem prirodnom obliku javlja prvenstveno u kontekstu djelovanja vitalnih nagona te da ovi i nisu posve pouzdani kada govorimo o čovjeku. Većinu svojih strahova zapravo učimo kroz život, bilo da je tu riječ o uplivu onih širih, društvenih predrasuda, bilo da govorimo o nekim vlastitim lošim iskustvima, te o naknadnom učestalom mentalnom prežvakavanju istih. Jednostavnije rečeno, čovjek je počesto sklon doživljavati kao vitalnu ugrozu i ono što to po sebi zapravo i nije. U tom smislu se u krivičnoj praksi počesto spominje da je uzrok nebrojenim fizičkim nasrtajima, pa čak i ubojstvima bilo ono trivijalno: „Gled’o me je!” Dakle, čovjeka je netko gledao, i on se zbog toga osjetio skoro pa smrtno ugroženim. Ili drugi primjer, jedno novije istraživanje španjolskih neuroznanstvenika provedeno nad islamskim radikalima, podrijetlom iz Sjeverne Afrike, pokazuje kako oni razmišljaju na kudikamo drugačiji način od običnih ljudi. Niti su u stanju shvatiti religiju kao stvar duhovnog uzdizanja i puta mira i ljubavi, nit’ su u stanju shvatiti politiku kao stvar demokratskog društvenog samoodređenja i koncenzusa. Njima je to, naprotiv, sve pitanje „života ili smrti”. Što će reći, da im se kod religioznih i političkih promišljanja aktiviraju oni centri u mozgu koji se inače kod običnih ljudi aktiviraju u trenucima vitalne životne ili društvene ugroženosti.

Dakle, na samom kraju bismo mogli zaključiti da je sasvim normalno da postanemo agresivni u trenucima kad smo vitalno ugroženi, no kao veliko pitanje ostaje u kojim smo to točno situacijama uistinu i doslovno ugroženi? Ovo je možda prilika da svi preispitamo svoje najveće životne strahove. Koliko se tu stvarno radi o objektivno opasnim izazovima, a koliko o našim negativnim subjektivnim doživljajima nečega što po sebi možda i nije toliko velika opasnost? U svakom slučaju, ovo dvoje je uvijek dobro pokušati razdvojiti: vlastiti osjećaj od onoga što ga je uzrokovalo. Jer možda taj loš osjećaj na kraju neće trebati ništa drugo nego malo prijateljskog razgovora i uvjeravanja. No, da bi do potonjeg došlo, potrebno je pretpostaviti da možda ipak nismo toliko vitalno ugroženi koliko nam se u nekim trenucima čini. Kao npr. ono, kad nam netko nešto kaže, ili nam zasmeta, ili nas ružno pogleda, ili nam se čini da nešto od nas krije… Možda je to ipak samo mala nepodopština koja se uspješno može riješiti i bez primjene bilo kakve agresije … i to ne samo one fizičke, nego čak i bez one verbalne. Stvarno možda … Zašto ne bi pokušali?

U Sarajevu 21. 6. 2020.

M. B.

Izvori:

Pavao BRAJŠA i Stjepan OZIMEC. Medicinska psihologija i mentalna higijena. Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb, 1990.
Nafees HAMID i Clara PRETUS, The neuroscience of terrorism: how we convinced a group of radicals to let us scan their brains, com (12.VI.2019.), https://theconversation.com/the-neuroscience-of-terrorism-how-we-convinced-a-group-of-radicals-to-let-us-scan-their-brains-114855 (Stanje: 20.VI.2020).
Aleksandar SAVIĆ i Vlado JUKIĆ, Neurobiologija agresivnosti i nasilja, u: Psihijat. 42(2014) 109-113, Izvor: https://hrcak.srce.hr/.
US police killed more people in March than UK did in 20th century – report (5.IV.2015. – RT America), https://www.youtube.com/watch?v=xkX-UybXo_I.