navika – Poptheo Web Portal

O ritualu

U krivu smo pri pomisli kako je ritual nešto što isključivo pripada religiji i božanstvu. Religiozni rituali kao da nas se ne tiču. Oni nam pripadaju i ne podnosimo ih. Ipak, mi smo ritualna bića. Imamo određene rituale koje svakodnevno ponavljamo. Ili barem od vremena do vremena nešto ritualno činimo i radimo. Ponekad kažemo kako svako jutro radimo nešto ritualno. Uobičajeno. Nešto bez čega ne možemo zamisliti svoj dan. Ili vrijeme. Ne pravimo nikakve magijske obrede. Radije kao da se kroz taj svakodnevni ritual držimo čvrsto povezani s nečim ili nekim. Kao kada muž i žena nakon određenog razdoblja imaju neke zajedničke rituale. Kao što je zajednička kava ujutro. Ili zajedničko gledanje neke omiljene serije. Ili zajednički rad u vrt jer oboje vole neku određenu biljku. Volimo se isticati svojim izrazitim individualizmima i autonomijama. Biti slobodan. Biti sam. Ne dopustiti da budem svezan nikakvim ogradama. Obzirima. Pravilima. Uvjetima. Međutim, ritual nije ništa od toga. Nije pravilo. Ograda. Uvjet. Ritual je način kako se čovjek povezuje sa svijetom i ljudima i ostaje s njima povezan. Ima ih koji su izričito uvjereni kako ne pripadaju nikakvim ritualima i obredima misleći da ovo dvoje pripadaju isključivo svijetu religije i svetom. Međutim, ritual je nešto što ne pripada isključivo i samo religiji. Ritual je način kako se čovjek povezuje i s drugima i sa samim sobom. Ima ljudi koji vole ujutro sami piti kavu i zapaliti cigaretu. Imaju omiljeno mjesto u nekom baru gdje ih se može skoro svako jutro ili svaki dan vidjeti kako sjede u tišini. Prekinuti njihov ritual može samo nešto izvanredno i iznenadno. Sve drugo mora čekati završetak rituala. Ima ljudi koji ujutro ili uvečer imaju određene rituale kojih se drže i od kojih nikada neće odstupiti. Njihova vezanost na ritual kojega svakodnevno i pobožno održavaju nije ništa intenzivniji od nekog snažnog religioznog iskustva. S religioznom predanošću i religioznim žarom ljubomorno čuvaju svoje dnevne rituale od odmaranja u kadi s toplom vodom do čitanja novina poslije tuširanja u kućnom ogrtaču. Može se reći kako je u pitanju laž ili barem zabluda kada čovjek uvjereno tvrdi da nije ritualno biće i da se užasava bilo kakvih rituala. Možda ne podnosi religiozne rituale i obrede, ali to ne umanjuje činjenicu da je on i dalje ritualno biće. U čovjekove dnevne i svakodnevne rituale ne spada samo raditi i činiti nešto što je naviknut i od čega se ne želi odvojiti, nego neke i geste i radnje postanu ritualne. Od sportaša do svakodnevno zaposlenih ljudi, svi imamo neke ritualne geste od kojih nikada ne odustajemo. Ne propuštamo ih učiniti i napraviti. Nije važno kakav će dan biti. Dobar ili loš. Ritualna gesta na početku novog dana osigurava da se osjećamo bolje i opuštenije. Sve će biti u redu. Sve će biti dobro. Ponavljamo u sebi dok ujutro ritualno nešto činimo i radimo.

Ritual nije navika. Navika je nešto što ne smatramo svetim. I svojim navikama ne mislimo kao o svetima ili ne. O svojim navikama mislimo da su dobre ili loše. Međutim, rituale koji su povezani s našim navikama doživljavamo drugačije. Nikada za neki svoj ritual nećemo reći kako je dobar ili loš. Koristan ili beskoristan. Ima nedostatke i prednosti. O svojim dnevnim ritualima mislimo u religioznoj kategoriji. Kada druge upozorimo da je to naš ritual, nitko nas ne smije prekidati i smetati nam. Naš jutarnji, dnevni ili večernji ritual je svet. Izuzeli smo ga iz svakodnevnice. Odvojili od običnog dana. Izdvojili od posla. Od druženja. Taj naš osobni ritual pripada nečemu što je za nas sveto. Kao kad čovjek ujutro nakon doručka odvaja vrijeme da nešto vježba ili sluša glazbu. Ne dopušta nikomu da ga prekida i da mu dosađuje. Drugi reći da je to glupa navika. On će se naći duboko uvrijeđen. Jer to nije navika, to je sveti ritual kojega čovjek pobožno sa začuđujućom religioznom marljivošću i strašću svakodnevno čini. Jedino bi ga apokalipsa mogla spriječiti u obdržavanju njegovog dnevnog rituala. Zanimljivo je kako je čovjek svjestan razlike između navike i rituala makar bili identični. Čovjek zna da drugi neke njegove dnevne rutine smatraju navikama, ali ih on ne vidi uvijek kao navike. On ih doživljava i proživljava kao rituale. Kao religiozne dnevne događaje. Možda je to motiv i objašnjenje čovjekove srdžbe, gnjeva i nezadovoljstva kada mu netko prekine ritual. Osobito ako je razlog ili uzrok nevažan i nebitan. Ritual pokazuje koliko je čovjek, htio ili ne htio, duboko u sebi religiozno biće. Ritual ga povezuje sa svijetom. S ljudima. S obitelji. S prijateljima. Koliko je samo obiteljskih rituala (nažalost danas sve više zapostavljenih i zanemarenih) do kojih se drži koje se ljubomorno čuva kao da su u pitanju religiozne objave i svete religiozne stvari i radnje. Koliko je samo rituala među prijateljima od kojih ne odustaju i inzistiraju na njima i njihovom obdržavanju do mjere religioznog fanatizma i onoga koji odustane od rituala nekoliko puta, spremni su trajno isključiti iz prijateljstva i prijateljskog odnosa. Čovjek se ne može čuditi, pa čak i dobrodušno nasmiješiti, kada ga netko svim silama i svojim ponašanjem želi uvjeriti kako su svi rituali zapravo robovski lanci koje su izmislile religije kako bi čovjeka držale u pokornosti i strahu. Više izgleda da je ritual kao fenomen postojao prije religije i da je zajedno s čovjekom ušao u svijet i da je neraskidivo povezan s čovjekovim bićem. I naši svakodnevni rituali od kojih ne odustajemo, koje ljubomorno s religioznim žarom čuvamo, koje ne dopuštamo da ih drugi ukidaju i da nas ometaju dok ih činimo nam pokazuju da je čovjek ritualno biće, da je sam čovjek nekakav ritual. I da čovjek bez fenomena rituala ne može i ne zna živjeti jer ga ritual povezuje sa svijetom i ljudima. Ritual ga povezuje sa stvarnošću i ne dopušta mu da jednostavno odluta i nestane i pretvori se u bezličnu individuu. Čovjek je čovjek jer je svjestan rituala i ritual ga čini čovjekom. Bez rituala čovjek ne bi mogao i znao biti ljudsko biće.

U Sarajevu 14. 2. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

O tuzi

Tuga je dugotrajna nijemost, bolna sposobnost da se govori šutnjom i nikako drugačije. Tuga progovara bez rečenica i bez teksta, tek pokretom tijela, gestom ruke, pogledom oka. Rijetke su i skoro neprimjetne tuge koje se izgovaraju glasno i da ih čuju mnogi. Tuga je beskrajno prostranstvo gdje se čovjek nalazi u sivoj magli pokušavajući glasno viknuti kako bi ga netko čuo na drugoj obali. Tuga je stanje nijemosti, vrijeme gubitka volje i snage da se ponovo govori, viče, piše, pjeva o nekad presretnom doživljenom i odživljenom životnom trenutku kojega se nazivalo i opisalo riječju sreća. Tuga je poput uspona na planinu čiji je vrh skriven u oblacima, vrh do kojega se nikako ne dopire i što se duže penjemo, sve se više udaljavamo od vrha i ostajemo u podnožju planine života. Tuga i ako govori, ona to čini nijemo bez glasa i bez riječi. Tuga zahtjeva više od čovjeka nego što to zahtjeva bol. Bol se može izraziti glasom, krikom, plačem, vriskom. Tuga se teško može izraziti bilo kakvim jezikom. Tuga zahtjeva od čovjeka da sebe izrazi tako što će kriknuti bez krika, vrisnuti bez vriska, progovoriti bez glasa i teksta. Takav zahtjev prodire duboko u čovjekovu nutrinu i ranjava čovjeka iznutra jer unutar sebe čovjek stvara krik, vrisak i glas koji ne prolazi i ne dolazi kroz otvorena usta, nego ostaje zarobljen u njemu. Tuga se ne može izreći, ona se samo osjeća i živi za razliku od boli koja se može izreći i izraziti. Bol ranjava, ali slabije i površnije od tuge dok tuga boli više i od same boli. Tuga je nešto puno dublje, zahtjevnije, teže i nezahvalnije za čovjeka od boli koju osjeća i trpi. Tuga se ne trpi i tuga se ne osjeća. Tuga se živi jer ona postaje sam čovjek i život može postati tuga koju se živi. Čovjek se ne može osloboditi tuge jer bi se morao osloboditi samog sebe i radije bira živjeti tugu kako bi ostao na životu, nego da se sebe oslobodi i prestane postojati zajedno sa svojom tugom. Neobično kako se čovjek suživi s tugom i ona mu postane životna suputnica kao trajna životna sjenka koja bdije uz njega i onda kada spava i živi u svijetu snova. I u snovima se tuga pojavi kao vjerni čuvar njegovih uspomena i sjećanja. Koliko je god mrzili, tuga mora imati u sebi nešto magično i božansko jer ništa čovjeka ne iscrpi i ne pročisti kao tuga. Iako je nerado primamo i potajno želimo da nas što prije napusti, tuga zna ostati dugo s nama. Dugotrajno nas iscrpljuje i kao nagradu što smo bili šutljivi i strpljivi pročisti i očisti nas od svih životnih jurnjava, želja i potreba. Je li morbidno i mazohistički što čovjek čak zna i žaliti kada se mora rastati od svoje tuge s kojom je postao prijatelj, koju je volio, kojoj se ispovijedao i koja ga je strpljivo slušala i podnosila i zajedno s njim tugovala za izgubljenim? Kada se naviknemo na tugu, sve nam je teže odgoditi rastanak s njom. Kada tuga odluči da je došao trenutak da nas napusti, ne događa li se da izmislimo nešto što nismo izgubili zato jer se bojimo ostati sami bez tuge? Tuga je najbolji prijatelj čovjeka i neprijatelj osamljenosti. S tugom se može biti sam. S tugom se ne može biti osamljen. Posebna čar tuge jest čudan osjećaj da nismo sami i da je netko s nama i da nas netko razumije, iako taj netko ne govori i nema sposobnost izreći riječ, napisati rečenicu ili tekst. Kao da ponekad uživamo u tuzi i kao da je ponekad namjerno i ciljano tražimo kako bismo izbjegli samoću i nadvladali osamljenost. Što je ona? Osjećaj? Bol? Patnja? Tuga nema svoju definiciju jer je ne možemo definirati, rijetko je uspijemo i opisati onako kako je osjećamo i doživljavamo. O tuzi govorimo kao nekom neopisivom osjećaju koji nas iznutra lagano i strpljivo reže, sječe, probada. Znamo o njoj da je dobra tek kad nas ponovo vrati u život drugačije, pročišćene nečim za što ne pronalazimo odgovarajuće riječi. I zaista, kako opisati razdoblje tuge od nekoliko godina jednom kada se čovjek pročišćen i drugačiji vrati životu? Gdje sam bio/bila sve ove godine? U tišini? U mraku? U miru? U patnji? U tjeskobi? U magli? I ako sam bio/bila negdje od prethodno nabrojanog, koje od svih tih iskustava i stanja mogu sigurno definirati i nazvati tugom? Ili je tuga sve što smo nabrojili pomiješano u odgovarajućem omjeru? Tuga za nas ostaje tajna. Ne možemo objasniti kako smo je izdržali. Ne možemo objasniti zašto smo je izdržali. Tu i tamo maglovito se prisjećamo kako tuga nije bila uvijek neugodna i destruktivna. Znala je biti korisna, ugodna, pa čak i bliska. Učinila nas je zrelijima i ozbiljnijima. I njezina jednolična rezanja, probadanja i ranjavanja naše nutrine nismo najbolje podnosili. Neki ožiljci ostali su u nama i ostat će trajno i ne možemo ih ukloniti. Ipak, dok prebiremo nutarnje ožiljke nastale od djelovanja tuge, jesmo li normalni ako uz neugodu i bol osjećamo i određeno ispunjenje i zadovoljstvo jer smo bili strpljivi s tugom i šutke podnosili njezino rovanje i kopanje duboko u nama? Zašto je tuga ponekad i povremeno privlačna i ugodna iako je snažnija i ozbiljnija od boli? Možda u nama ima nešto od hrabrosti i herojstva, nešto što nas nosi da tugu strpljivo podnosimo i šutke odživimo, možda ima nešto u nama satkano od same tuge i kada tuga uđe nas, nije se dogodilo ništa novo, nego kao da se stari poznanik nakon duga odsustva vratio kući odakle je otišao. Možda u nama postoji mjesto u kojem tuga oduvijek živi samo jer ode na dugo putovanje, zaboravimo da je tu živjela. Pa se iznenadimo kad se vrati, ali se brzo na nju naviknemo kao da nikada nije otišla od nas i kao da je oduvijek živjela s nama. Ponekad čak kada se ugnijezdi u nama, ne želimo da ode. Toliko se naviknemo na nju da nam se nutrina čini napuštena kao stara i oronula kuća kada u njoj nema nama povremeno dragog i znanog prijatelja. Naše tuge.

U Sarajevu 5. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Nadiia Forkosh

ISTRAŽIVANJA KOJA ZBUNJUJU

Mediji nas svakodnevno zapljuskuju rezultatima nekakvih najnovijih istraživanja koja nas sve zajedno pozivaju na usvajanje opet nekakvih najnovijih prehrambenih i zdravstvenih navika…

Na tu informaciju obično naletite u formi rečenice koja počinje „ako ste dosad“, pa onda znanje pa onda zaključak i savjet „sigurno ćete“… Ako ste recimo dosad znali pojesti jabuku prije spavanja, sad ćete sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da jabuka prije spavanja uzrokuje bolest jednog dijela noktiju na nožnim prstima. Ako ste dosad znali za ručak pojesti malo teletine, sigurno ćete sada prestati jer je istraživanje pokazalo da konzumiranje teletine u malim količinama jednom mjesečno uzrokuje oboljenje vlasišta kose na području potiljka. Ako ste dosad recimo redovito zimi koristili pidžamu od pamuka, sad će te sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da ljudi koji koriste pamučne pidžame u starosti obolijevaju od demencije, za razliku od ljudi koji – recimo – spavaju goli. Ako ste dosad recimo trčali pet kilometara svako jutro od šest do sedam, sigurno ćete promijeniti dužinu rute ili barem vrijeme u koje trčite jer je istraživanje pokazalo da ljudi koji svaki dan trče pet kilometara od šest do sedam sati ujutro u starosti obolijevaju od artritisa. Ako ste dosad – recimo – redovito koristili smartphone isključivo u desnoj ruci, sigurno će te to sada promijeniti jer je istraživanje pokazalo da su ljudi koji drže smartphone u desnoj ruci skloni debljanju, depresiji i nezadovoljstvu…

“Ludi znanstvenik” … Izvor (foto): https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/73/Mad_scientist_artlibre_jn.png

Postalo je nemoguće imati bilo kakve navike, čak i one navike koje su zdrave za život. Iako se čovjek osjeća zdravo i zadovoljno čuvajući i razvijajući takve navike, odjednom se ispostavi da su sve te navike prema „najnovijem istraživanju“ pogrešne, loše i opasne po zdravlje. Takav pristup zbunjuje prosječnog čovjeka i dovodi ga u situaciju posvemašnje konfuzije oko toga što i kako sada živjeti i koje navike usvojiti. Odustati od već uhodanih navika ili poslušati do u detalje sugestije „istraživanja i istraživača“ pa umjesto jabuke navečer pojesti platu miješanog mesa za dvoje, umjesto pamučne pidžame spavati u kućnom ogrtaču, umjesto teletine jesti samo svježu salatu, umjesto trčanja pet kilometara hodati petsto metara i umjesto držanja smartphonea u desnoj ruci držati ga s obje ruke ili samo u lijevoj ruci.

Fascinira povremeno lakoća kojom pojedini ljudi (ne svi!!!) uvažavaju takva istraživanja u obliku reklamnih savjeta i prodaje specifičnih proizvoda koje se odnose na čovjekovo zdravlje, zanemarujući pri tom vlastito pozitivno iskustvo s navikama koje su već razvili i koje godinama prakticiraju, a koje i po njihovom osobnom iskustvu i po određenim pravilima zdravog razuma njihovom zdravlju koriste, a ne štete. Česta promjena zdravih navika uslijed raznoraznih „istraživanja“ koje od čovjeka zahtijevaju da barem jedno dnevno, ako ne i češće, dovede u sumnju svoje uhodane navike više stvara problema zdravlju nego što ih rješava. Ako čovjek već ima razvijene dobre navike za koje zna i osjeća da su njegovom zdravlju korisne, takva „istraživanja“ treba zanemariti ili u najmanju ruku ne shvaćati ozbiljno, jer ako njegovom zdravlju koristi jabuka prije spavanja, pamučna pidžama, jutarnje trčanje od nekoliko kilometara, zašto bi trebao eksperimentirati sa svojim zdravljem i sa svojim navikama? Takva „istraživanja“ uzimaju za svoju metodu da što šteti jednom čovjeku šteti svima i što koristi jednom čovjeku koristi svima kao da „istražuju“ univerzalnog čovjeka, zanemarujući činjenicu da nema univerzalnog čovjeka sa univerzalno dobrim ili lošim navikama, nego je svaki čovjek za sebe razvio i prakticira svoje osobne navike koje su zdravlju korisne i te navike se često i ne mogu uklopiti u „univerzalni istraživački program“ kojega svi trebaju slijediti i prakticirati, a koji se često reklamira kao „eliksir mladosti“.

Dokaz tome su ljudi koji unatoč ne samo dobrim genima, nego i svojim zdravim navikama koje su u suprotnosti s „najnovijim istraživanjima“ dožive solidnu starost jer su jeli jabuku prije spavanja, spavali u pamučnoj pidžami, držali telefon u desnoj ruci, konzumirali meso i povremeno trčali svako jutro točno pet kilometara i to točno od šest do sedam sati ujutro ili su radili potpuno obrnuto, a opet doživjeli duboku starost.

U Sarajevu, 8. 11. 2017.

O. J.

O nepoštivanju Svetog

I kad osoba nije rodbina pokojniku, osjeća da se događa nešto gdje se od čovjeka zahtjeva ozbiljnost i zrelost. Nema dobacivanja, galame i vike. Osjeća se svetost događaja u kojem se dostojanstveno i posljednji put dragoj osobi želi nešto reći. Poštivanje njezine smrti, njezinog tijela, zahtjeva od čovjeka dostojanstveno ponašanje, zrelost i ozbiljnost.

Događaji poput ovoga traže od čovjeka zrelost u ponašanju, odijevanju i ophođenju. Kod nekih događaja čovjek se ne može, ne smije i ne treba ponašati nezrelo i neozbiljno kao da je riječ o svakodnevnom događaju. Neki događaji nisu svakodnevni, nego su takvi da se u njima i preko njih čovjek treba uozbiljiti i sebi osvijestiti da ono što se događa nije svakodnevno, obično nego je jedinstveno, tajanstveno i sveto.

I pred svetim treba biti ozbiljan. Postoje prostori koji su jedinstveni, tajanstveni i sveti i u tim prostorima pred svetim stvarima treba biti ozbiljan i zreo. Zašto čovjek danas nema ponekad osjećaja da je ono što se događa pred njim nešto sveto i da mjesto na kojem stoji je sveto mjesto, ako ne njemu onda nekomu drugom tko vjeruje u svetost i događaja i prostora??? Gubitak osjećaja za svetost događaja i prostora u kojem se taj događaj odvija ima i svoj uzrok u čovjekovom raspolaganju svetim stvarima, prostorima i događajima. Bog mu je povjerio u ruke nešto sveto, neprocjenjivo. Snagom navike i svakodnevnim raspolaganjem svetim bilo stvarima, mjestima ili događajima dolazi se do gubitka osjećaja da je ono što se čini svet događaj.

Mnogima je ulazak u prostor koji je posvećen i u kojem Sveto prebiva ulazak u prostor kao i svaki drugi. Polugoli ljudi koji viču, galame i nadvikuju se ne pokazuju ni najmanje osjećaja da uopće znaju da Sveto prebiva u tom prostoru. Na upozorenje kako njihovo ponašanje, odijevanje, vika i dernjava narušava svetost prostora i kako Sveto koje prebiva ovdje od njih zahtjeva ozbiljnost i tišinu, gledaju vas u čudu i zbunjeno. Oni više i ne shvaćaju da još uvijek postoje prostori, napose crkve, koje su sveti prostori i čuvaju Presveto u svetohraništu. Ono što je najsvetije u bilo kojoj crkvi u kojoj se otajstvo Euharistije slavi. Njima to ne znači gotovo ništa. Možda bi i željeli da im znači kao i vama, ali oni više i ne znaju što znači svet prostor, svet događaj. Kada ih upozorite da je stvar kulture, kućnog odgoja u određenim okolnostima ponašati se pristojno i u skladu s prostorom u kojem se nalazite, gledaju vas s prezirom i podsmjehom.

Kao da nemate pravo čuvati Sveto. Kao da Sveto više ne postoji. Kao da, jer oni ne znaju što je Sveto, ne trebate ni vi znati. I ne trebate se oko Svetog brinuti. Ako kojim slučajem napravite paralelu s nekim drugim prostorima koji zahtijevaju kulturno ophođenje kao što je kazalište, općina ili škola, dobit ćete odgovor otprilike da je općinski šalter ili kazališni balkon nekima od njih svetiji nego Presveto u svetohraništu. Podrazumijeva se da određeni prostori koji nisu sveti niti u njima sveto prebiva kao što je šalter, klupa, bina, zaslužuju strahopoštovanje dok džamija, hram, crkva, svetohranište, oltar i Presveto ne zaslužuju ni kulturno ophođenje niti ponašanje, a kamoli poštovanje i strahopoštovanje.

Nepoštivanju Svetog doprinose i oni kojima je Sveto povjereno i koji s njim raspolažu. I kod njih su ponekad šalter, prvo mjesto, bina svetiji nego prostor koji im je povjeren na čuvanje i upravljanje. I oni se povremeno pred šalterom ili na mediju pojavljuju u stavu, ponašanju i ophođenju koji pokazuju da su im važniji takvi prostori nego prostori i događaji gdje raspolažu i predstavljaju Sveto drugima. I oni imaju odgovore na prigovore. Najčešći je odgovor kako Svetim raspolažu s punim znanjem i pravom. Ili kako Svetom nije bitno kako se odijevate, ponašate i Svetom pristupate, nego je najvažnije vaše srce, vaša nutrina za koju ionako nitko ne zna osim vas kakva je. Ili kako vrijeme u kojem jesmo zahtijeva da Sveto spustimo s trona Njegove svetosti i približimo ga do te mjere drugima da Sveto postane samo jedan od predmeta, stvari, događaja kao i sve druge stvari, predmeti i događaji. I jedni i drugi imamo i odgovore i prigovore jedni drugima oko toga što i kako treba raspolagati sa Svetim.

Ali smo svi pomalo i oni kojima je Sveto povjereno na čuvanje i davanje drugima i oni koji to Sveto primaju i promatraju izgubili osjećaj što je Sveto i kako se prema Njemu treba ponašati, pred Njim odijevati i pred Njim stajati. Šalter, bina, prvo mjesto na nastupu ili sceni su postali sveti prostori pred kojima stojimo u strahopoštovanju, a crkva, džamija, sinagoga, hram, prostori molitve, tišine i susreta sa Svetim postali su prostori gdje je i biti samo kulturan kao u vlastitoj kući za neke prevelik napor. A vaše upozorenje kako se nalaze u svetom prostoru i da je u tijeku svet događaj smatraju napadom na svoj modni izričaj i gledaju vas s podsmjehom i u čudu. Valjda ne znaju da ima ljudi koji znaju i smatraju da postoje prostori i događaji koji su još uvijek privilegirano mjesto susreta sa Svetim, koji nisu ni obični ni svakodnevni nego od čovjeka zahtijevaju ozbiljnost, zrelost i strahopoštovanje, jer u tim događajima i prostorima Sveto prebiva i živi.

U Sarajevu, 27. 7. 2017.

O. J.

O prolaznosti i navici

Prolaznost počinje tamo gdje prestaje važnost. Kada nam ljudi, mjesta, stvari prestaju biti važni, počinje prolaznost. Nenaviknuti na prolaznost, uvijek udubljeni u osjećaj kako konkretna osoba, stvar nikada ne smije proći, prolaznost se javlja nekad kao prijetnja.

Dugotrajni kontakt s nekom osobom ili nekom stvari pretvara nas u ovisnike. Naša ovisnost o drugome zna biti slijepa. Ne vidimo kako je prekid kontakta mogućnost da se progleda i oslobodi. Začahureni u sebe ne želimo promjenu. Zatvoreni u sebe, ne želimo vidjeti slobodu koja nas čeka. Ispunjeni monotonijom, predvidivošću i navikom, gubimo volju za bilo kakav korak. U našem životu se povremeno susreću prolaznost i navika. Naviknuti na osobu, naviknuti na stvar, naviknuti na predmete prolaznost smatramo prijetnjom. Što će biti ako konkretna osoba ode, konkretan predmet izgubimo? Toliko smo navikli na osobu ili predmet da nas njihova prolaznost plaši. Prolaznost postaje prijetnja. Ne želimo da osoba ili predmet prođu. Prolaznost prijeti, a ne postaje mogućnost za slobodu, novi život. Prolaznost postaje lakoća, novi život, sloboda onda kada se oslobodimo naviknutosti, kada prestanemo biti ovisnici o drugom, o predmetu. Prolaznost postaje lakoća onda kada prestaje navika, začahurenost u sebe. Prolaznost postaje lakoća onda kada drugi ili predmet nisu stvar navike, navezanosti, nego stvar moje slobode da ih pustim od sebe kada oni to žele i trebaju. Lakoća prolaznosti nastaje u puštanju drugog da bude slobodan i poštivanju njegove želje da ode kada on to želi, jer ne želi više biti samo dio moje navike. Navika je neprijatelj prolaznosti. Navika je neprijatelj lakoće kojom čovjek povremeno treba prihvatiti prolaznost osobe, predmeta i samog sebe. Živjeti naviknutim životom, monotonim slijedom događaja bez želje, motiva i volje da se nešto promijeni je navika. I tu prolaznost nastupa kao prijetnja, jer prijeti urušiti uhodanu životnu naviku, naviknutost na osobu, na predmet. Gubitak navike nije uvijek gubitak. Prestanak navike na osobu, na predmet podsjeća na prolaznost svih osoba i svih predmeta u životu. Nekad urušavanje navike na osobu, na predmet, ne donosi katastrofu, kraj, nego lakoću prolaznosti, osjećaj novog početka i slobode. Navika zatomljuje u čovjeku mogućnosti novih početaka tako što čovjeka plaši prolaznošću. Predbacuje čovjeku da ako se pokuša osloboditi navike na osobu, na predmet, izgubit će se i pasti u ponor beznađa, jer je sve prolazno i osobe i stvari. Ali nije uvijek tako. Povremeno gubitak i odbacivanje navike na osobu, na predmet, otvara prostor prolaznosti ne kao ponora, nego kao lakoće. Prolaznost kao lakoća dolazi onda kada se čovjek nakon godina navike na osobu ili predmet oslobodi i udahne zrak punim plućima. Slobodan, smiren i lagan. I bude zahvalan što sve prolazi. I ljudi i predmeti. Jer da nema prolaznosti osoba i predmeta, navika bi bila jedina mogućnost. A ima navika bilo da je riječ o osobi ili predmetu koje čovjeku ne daju živjeti, disati, kretati se. I ne moći osloboditi ih se, bilo bi gore za čovjeka, nego spoznaja da sve ima svoj vijek trajanja kroz prolaznost. U prolaznosti čovjek povremeno otkriva dašak slobode, mira i lakoće.

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.

Ponovo…

„Ponavljanje je majka znanja!“, svi smo mnogo puta čuti ovu latinsku poslovicu. Stari Latini su bili svjesni da se učenjem stječu relativno stalni oblici reagiranja u određenim uvjetima koji su se ponavljanjem pretvarali u znanje.

Danas mi to jednostavno i lako nazivamo navikom. Osnovni faktori u formiranju navika su ponavljanje i vježba, a vježbom navika postaje sve čvršća i dovodi do automatizma. Kako se navike vježbom brže ili sporije automatiziraju, tako se i nevježbanjem dolazi do deautomatizacije, a potom i do gašenja navike. Kod djece se navike najčešće usvajaju uz pomoć potkrepljenja, tj. uz nagradu ili kaznu.

Odnosno potkrepljenje je svaki podražaj koji povećava vjerojatnost da će se neko ponašanje pojaviti ili da se neko nepoželjno ponašanje neće pojaviti (Petz, 2005).

Osim o vježbi, formiranje navike ovisi i o samoj motiviranosti osobe koja želi usvojiti određenu naviku. Što je navika više automatizirana, minimalna je svijest kontrole i javlja se optimalni utrošak energije, a takvo reagiranje je vrlo ekonomično.

Tipičan primjer automatizirane radnje, tj. navike je vožnja automobila. Nakon više ponavljanja tko još razmišlja o tome kako se pali automobil, kad je potrebno pritisnuti kvačilo, gas, kočnicu… nema više tog razmišljanja kad ćemo prebaciti u koju brzinu, nego se sve radi po automatizmu, pod minimalnim stupnjem svjesnosti.

Navike su te koje nam olakšavaju svakodnevno funkcioniranje te nam uvelike skraćuju vrijeme koje bismo potrošili da nam određena radnja nije poznata i usvojena.

U psihologiji je poznata hijerarhija navika, a objašnjava se kao organizacija jednostavnijih (komponentnih) navika u sklopu neke složenije navike. Hijerarhija se odnosi i na redoslijed pojavljivanja pojedinih komponentnih navika i na intenzitet tog pojavljivanja. Za jednostavnije navike uvijek je potrebno manje vremena, dok za one složenije potrebno je više vremena i više svjesnosti, ali vremenom i ponavljanjem to postaje sve manje svjesno i sve lakše izvodljivo.

Budući da smo u životu izloženi mnogim situacijama, postoje mnoge prilike da usvojimo kako dobre tako i loše navike, kako za nas tako i za druge. Ovisno od stabilnosti ličnosti i životnih događaja usvojit ćemo navike koje mogu biti i dobre i loše.

Navike su kao i svi drugi oblici ponašanja, koji ovise kako o nama i našoj ličnosti, tako i o situaciji, kako o nasljeđu tako i o okolini. Kad se govori o nasljeđu i navikama ne govori se o genu koji smo naslijedili za neko ponašanje i naviku, nego o nasljeđivanju preferencije da smo skloniji određenim oblicima ponašanja koje su naši preci ponavljali.

Mnogo puta čujemo o zdravim i lošim navikama života, o tome što jedemo i kako jedemo i slično. Sve su to ustaljena ponašanja i usvojeni oblici ponašanja koje smo bez velikog razmišljanja ponavljajući usvojili. Kad malo razmislimo, čitav naš dan se većinom sastoji iz naših navika… zato dobro će nam doći da razmislimo što to sve ponovo činimo, jer sve ponovljeno može nam postati navika…

U Sarajevu, 16. 2. 2014.

B. K.