Kategorija: Proza

RAZGOVOR O RAJU (Razgovor o paklu – V. dio)

– Složit ćeš se sa mnom da vjerovanje u raj nije više razumljivo čovjeku. Ideja raja kao vječnog mjesta čini se zastarjela. Medicina i psihoterapeuti tu ideju puno bolje ostvaruju već ovdje na zemlji i rekao bih kako se raj čini nepotrebnim dodatkom. Tome treba dodati da i ako postoji, nitko se nije vratio i rekao čovjeku o čemu se radi. Kliničke smrti ne računam u to jer se ne odnose na raj. Mlađi đavao je iz nekog razloga večeras bio dobro raspoložen. Napunio je sebi čašu do vrha i ugodno se zavalio u naslonjač. Bilo mu je drago što je i noćna lampa staroga đavla konačno proradila. Sve je bilo ponovo onako kako je stari đavao želio.

– Kada je riječ o čovjekom razumijevanju raja, tu ima nekoliko neodgovorenih pitanja. Recimo, vjeruje li čovjek je li uopće posjeduje besmrtnu dušu? Ili smatra li čovjek da je stvarnost samo ono što proglasi stvarnim na temelju svojih istraživanja? Ili ako čovjek i vjeruje da posjeduje dušu, nije nevažno vjeruje li da je ta duša besmrtna ili propada zajedno s tijelom? Ima tu još puno pitanja, ali da stvari ne kompliciram ja bih pitanje raja sveo na dvije stvari: stvarnost i čovjekova duša. Sa stvarnošću i nije tako teško jer uvijek se nađe neki mudrac koji kaže kako koliko god čovjek zna i shvaća to nije cjelokupna stvarnost pa uvijek ostaje mogućnost da čovjek barem razmišlja o nečemu nestvarnom iako bi to u stvarnosti moglo postojati kao što je raj. Mislim da je teži problem što se tiče raja pitanje čovjekove duše i njezine besmrtnosti. Ako je besmrtna, trebala bi živjeti negdje nakon što napusti tijelo, je li tako? Gdje bi trebala živjeti i gdje se nalazi takvo mjesto ako ga uopće ima? Čovjek nekada zna naivno zamisliti da jer osjeća nekad nostalgiju za nečim trajnijim to trajnije bi trebalo i postojati, ali kao što znamo to nije uvijek slučaj. Nekada jest. Ako razmišljaš ljudski, pitanje ostaje bez odgovora jer čovjek tijelom ne može razumjeti besmrtnost. Dakle, moramo razmišljati o tome na naš način. Stariji đavao duboko udahne dim cigarete zadovoljno gledajući u noćnu lampu kao da je i sam malo oživio zajedno s njezinim svjetlom.

– Ne vidim svrhu zašto bismo razmišljali na naš način? Nama je sve jasno. Ne znam iz kojega razloga bi ti i ja trebali razmišljati o raju. Mlađi đavao pomalo nezainteresirano okrene pogled prema  gornjim policama s mnoštvom knjiga s čudnim naslovima.

 – Zašto si onda uopće pokrenuo pitanje o raju ako te ne zanima? Ali, mladi prijatelju, budi malo širokogrudan. Zasigurno ima ljudi koji bi voljeli čuti nešto više o tome. Zar ne misliš da poneki ljudski jadnik ne bi volio znati kakve se to misli motaju po glavi dva zloduha? Zanemarit ću tvoju primjedbu kako je raj nebitno pitanje. Jer nama je nebitno. O tome znamo mi. Zato nam je nevažno. Rekao bih iz iskustva da ima među ljudima onih kojima je to pitanje od presudne važnosti za cjelokupni život. Polazimo od onoga što znamo. Ako je Tvorac Stvoritelj, a jest, onda se sve stvoreno ravna na neki način prema njemu. Tvorac ima u sebi kako ljubavi tako i pravednosti. Bilo kako bilo, sve što čovjek čini ili ne čini ravna se prema Njegovoj vječnoj vagi s dva utega: ljubav i pravednost. Znamo da često prevagne ljubav umjesto pravednosti, ali o toj stvari ćemo nekom drugom prilikom. Tvorac je besmrtan. Nešto od onoga što je stvorio je raspadljivo, a nešto je predviđeno da traje. Jedan od problema ljudi jest što besmrtnost razumiju isključivo kao nešto bez smrti kako i sama riječ kaže i uvijek vežu isključivo fizičku smrt uz pitanje besmrtnosti. Međutim, mladi prijatelju, besmrtnost je, najkraće rečeno, apsolutna punina života koji nema početak ni kraj. Tako je to Tvorac zamislio. Tvorac je zamislio da čovjek treba imati nešto od toga. I zato je čovjeku darovao dušu. O tome smo već prethodno razgovarali. Zato je pitanje raja, mladi prijatelju, zapravo pitanje o tome vjeruje li čovjek da posjeduje besmrtnu dušu ili ne vjeruje? Ako ne vjeruje, onda bilo što vezano za stvarnost izvan njezinih fizičkih gabarita ga neće zanimati i neće se time baviti. Ako vjeruje, onda odmah i zna da su fizički gabariti stvarnosti nedostatni i da je stvarnost puno više i tu onda dolazi i pitanje besmrtnosti duše. Vjera ili nevjera u postojanje i besmrtnost duše je put ili zapreka razumijevanju postojanja raja. Stariji đavao upravo je gasio posljednju cigaretu. Lagano se ustane  i ode u susjednu sobu.

– Obojica znamo da je raj stanje uživanja punine vječnog života s Tvorcem i da je Tvorac predvidio to stanje za onaj dio čovjeka koji besmrtan, za njegovu dušu. Slažem se s tobom da je pitanje besmrtnosti duše ujedno i pitanje vjere ili nevjere u raj. Ali što s uskrsnućem? Poslije Židova iz Nazareta ništa se slično nije dogodilo i neće jer je bio Tvorčev Sin. Kako povezati besmrtnost duše s vjerom u uskrsnuće? Što će uskrsnuće ako je duša već besmrtna? Mlađi đavao govorio je glasnije gledajući kako stariji đavao kopa po ladici stola tražeći cigarete.

– Mladi prijatelju, tu nastupamo mi. Sve je bilo tako dok nismo nagovorili Adama i Evu da naprave ono što su napravili. S njihovim padom pojavila se smrt i grijeh. Naravno, bili su fizički i duhovno besmrtni do pada. Nakon pada, tijelo se više nije moglo spasiti, a i duša je zapala u velike poteškoće. Zabrinjava me tvoje razmišljanje koje je isuviše ljudsko i u okvirima fizičkog. Ali dobro, mlad si, neke ćeš stvari naučiti kasnije valjda. Ono što smo mi napravili jest da smo čovjeka osakatili prilično moćnim oružjem do te mjere da je izgubio najvažniji dar. Besmrtnost. Izgubio ga je tako što je zloupotrijebio jedan ne važniji, ali puno opasniji dar. Slobodu. Mi smo čovjeka ubili duhovno s njegovim padom, ali tako dobro smo ga ubili da je njegova duša iako besmrtna, sada u smrtnom tijelu bila sklonija prema smrti, grijehu i mogla se vječno izgubiti kod nas u paklu. Ti znaš kao i ja da je pakao vječno stanje, ali nemojmo se varati, pakao nije besmrtnost jer mu nedostaje punina života s Tvorcem. Ako budeš ljudski razmišljao kako si krenuo, i sam ćeš početi zbunjivati mlađe zloduhe od sebe kako su pakao i raj ista stanja zato jer su vječna. Ono što njih čini različitim nije vječnost, nego punina života. A toga kao što znaš u paklu nema. U paklu je potpuna odsutnost života. Naravno, ima tu života, ali ne života kao punine onako kako ga je Tvorac zamislio. Pakao je punina praznine. S druge strane, raj je punina punine. Nije baš najsretniji opis, ali nadam se da razumiješ donekle što hoću reći. Stariji đavao pripali novu cigaretu i zavali se u naslonjač.

– Ako sam te dobro razumio, ti kažeš kako su raj i pakao vječna stanja, dakle oba su besmrtna, ali su na potpuno suprotnim stranama kada je riječ o sadržaju besmrtnosti, zar ne ili značenju besmrtnosti, nisam te baš pratio cijelo vrijeme? Ti govoriš s jedne strane o značenju besmrtnosti i s druge o sadržaju besmrtnosti. S tvoje točke gledišta, i mi smo kao i anđeli besmrtni kao i ljudska duša, ali ono što nas bitno razlikuje jest stanje, odnosno sadržaj besmrtnosti. Ako je besmrtnost, kako ti misliš, punina života s Tvorcem i ako je to sadržaj besmrtnosti, onda smo mi besmrtni, ali bez sadržaja. Ali ne bih se složio s  tobom. Nije li smrt, patnja, muke, odvojenost od Tvorca u paklu također nekakav sadržaj besmrtnosti?

– Naravno da jest. Čak bi mogao biti i pozitivan i dobar da nije Tvorca. Naš sadržaj besmrtnosti je negativan jer je bez života ako obojica znamo tko je Tvorac i na koji način je Tvorac punina života. Ali jer znamo, odnosno, znam bolje od tebe jer sam bio na početku stvaranja što je značilo biti i uživati Tvorčevu ljubav, dobrotu i Njega samog a onda to izgubiti zbog brzopletosti i oholosti Glavnog, trebalo bi ti biti jasno da pakao i raj nisu uopće ni najmanje slični niti postoji ikakva dodirna točka među njima. Ako je raj, ljudskim rječnikom govoreći, punina punine, a pakao je punina praznine, onda je to moguće znati jer je Tvorac punina života i raj je stanje uživanja te punine. Pakao je, s druge strane, uživanje punine jedne praznine i odsutnosti života sa sviješću da je se moglo uživati u punini života samog Tvorca. Oba su stanja dakle besmrtna, recimo to tako, ali njihovi sadržaji nemaju nikakvih dodirnih točaka niti se može prelaziti iz jednog stanja u drugo jer ako je nešto vječno, bilo kakva promjena u njemu značila bi da nije vječno nego je podložno promjenama. Stariji đavao ustane i odšeta do noćne lampe u kutu sobe. Malo pomjeri lampu i svjetlost jače obasja polutamu sobe.

– Ima smisla to što kažeš. Sad ima smisla i ono što si rekao da je vjera ili nevjera u besmrtnost duše ujedno vjera ili nevjera u postojanje raja. Jer ako bi čovjek znao da posjeduje besmrtnu dušu i kad kažem besmrtnu mislim na dušu koja je predviđena da uživa puninu punine samog života Tvorca, onda bi logikom stvari povjerovao da postoji stanje gdje je tako uživanje moguće ostvariti. Kao što bi se šokirao, barem se mnoge duše šokiraju kada shvate da su u stanju besmrtnosti ali uživaju puninu praznine, odnosno pakao. Naravno da im to ne liči na raj i na uživanje nego na muku i patnju, a i kako čujem od mlađih kolega tako se i osjećaju. Imajući sve, nemaju ništa iako su mogli i to ih izjede iznutra. Ali jer je to stanje besmrtno, preostaje im samo da se vječno jedu iznutra. Mlađi đavao stavi čašu na stol i zakloni nakratko lice jer mu je svjetlost noćne lampe malčice smetala.

– Židov iz Nazareta je to sve znao do u detalje. Zato je bio spreman umrijeti i umro je. Ljudi misle da je umro kao heroj, revolucionar, junak. Njegovu smrt smatraju herojskom. Njegova smrt nije herojska jer bilo je i puno heroja prije njega koji su umirali čak i u gorim mukama. Rekao bih da je Njegova smrt bila posebna i neponovljiva. A zašto? Zato što je ponovno otvorila ne samo pitanje besmrtnosti i raja, nego ga stvarno ponudila čovjeku nakon što smo mi tu ponudu zatvorili njihovim padom na početku povijesti. Njegova smrt, a nažalost kasnije i uskrsnuće sve su promijenili i vratili stvari na početak. Zato, mladi prijatelju u radu s ljudima slobodno možeš zanemariti sve one koji ne vjeruju u besmrtnost i uskrsnuće, odnosno, sve one koji vjeruju da čovjek nema nikakve duše. Takve pusti neka se iznenade nakon smrti i naslađuj se njihovim iznenađenjem kada vide gdje se nalaze. Tvoju zabrinutost mogu probuditi oni koji još uvijek govore o besmrtnosti i uskrsnuću. Njih uvijek možeš zaustaviti tako što ćeš ih učiniti potpuno nerazumljivim i dosadnim. Ako mene pitaš, kao starog i iskusnog zloduha kojih se ljudi trebaš posebno paziti onda su to oni koji vjeruju i tvrde i žele dokazati da čovjek zaista posjeduje dušu. I to ne bilo kakvu, nego besmrtnu i stvorenu od Tvorca. Takvi su najgori. Jer kad s njima uđeš u raspravu, lako te zavedu svojim pitanjima i onda im otkriješ i ono što ne bi smio. Pred takvima, ako s njima ne možeš raspravljati, ili šuti ili ih se kloni. Takvi znaju da je vjera ili nevjera u besmrtnost duše ujedno i vjera i nevjera u raj, pakao, Tvorca i sve što je izvan njihovog tijela i fizičkog razumijevanja stvarnosti.

U Sarajevu, 6. 8. 2018.

O. J.

RAZGOVOR O ISTINI (Razgovor o paklu – IV. dio)

– Vjerujem da si bio nazočan razgovoru između Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja oko vrlo prijepornog pitanja. Onoga o istini. Židov iz Nazareta rekao je Rimskom Upravitelju kao odgovor na pitanje o istini da je On istina. Rimskom mozgu naviknutom da se istina sastoji od rečenica, verbalnih prijepora i pisanja knjiga mora da je zvučalo opskurno ono što je rekao Nazarećanin. Rimskom razumu je bilo nepojmljivo da se istina identificira s osobom od krvi i mesa. Mlađi đavao je prilazio stolu da uzme tek otvorenu bocu vina.

– Jesam. Bio sam tamo. Rimski upravitelj je postavio pitanje o sadržaju istine, a ne o tome kako se do istine dolazi. Nije pitao što inače svi pitaju kako znamo je li istina ili nije, nego je pitao Židova iz Nazareta što je istina. Židov iz Nazareta rekao bih razumio je Upraviteljevo pitanje dvojako. Prvo, da ga ovaj pita o sadržaju istine. Drugo, da ga također pita što se nalazi u sadržaju istine. Rimski Upravitelj ga je zapravo pitao što je i tko je istina. Židov iz Nazareta je mogao odgovoriti ono što je jedino i mogao. Kako je On i što i tko onoga što se naziva istinom. Naravno, mladi prijatelju, ovo trebaš razumjeti pod pretpostavkom da se ovaj događaj stvarno zbio i da je Židov iz Nazareta bio ono što je tvrdio da jest, Sin Božji. Glas starijeg đavla dopirao je iz druge sobe približavajući se, noseći cigaretu u zubima i držeći stari srebrni svijećnjak objema rukama. Iz nekog razloga nije bilo svjetla u sobi iako je vani bilo mirno vrijeme s gustom maglom.

– To mi se čini pretjerano i neuvjerljivo. Danas svatko ima svoju verziju istine. Ne misliš li da je pomalo staromodno ponavljati danas kako je Židov iz Nazareta bio u pravu? Probao sam nekoliko puta s nekim ljudima razgovarati o tome. Uglavnom se sve svodilo na to kako je nebitno koliko ima istina, nije važno je li nešto istina sve dok se ljudi slažu i ne ubijaju oko istine. Čini mi se da bi stav Židova iz Nazareta danas naišao na veće nerazumijevanje nego kod Rimskog Upravitelja koji je, kako si sam jednom rekao, bio i vrstan logičar i čovjek praktične pameti. Ako on nije razumio što je Židov iz Nazareta htio reći, sumnjam da bi današnji čovjek isječen na fragmente i sastavljen od svih vrsta ljudskog znanja pomalo mogao uopće razumjeti na što je Židov iz Nazareta ciljao. Mlađi đavao udahne i puhne zrak prema svijećama. Plamen malo zatitra, a stariji đavao se okrene i prekori ga pogledom kao kad odraslog čovjeka prekorite da se ne ponaša kao malo dijete.

– Mladi prijatelju, trebamo se vratiti na razgovor Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja i probati stvari vidjeti našim, a ne ljudskim očima. S obzirom da znamo da je Tvorac stvoritelj svega i punina svega, onda je on Tvorac istine. I ne mislim da govori istinu u onome što obeća, u to smo se uvjerili, nego nama je to potpuno logično da je Tvorac sam po sebi istina. Zašto? Zato jer postoji. A kako postoji? Postoji savršeno. Onda je on savršena istina, zar ne? Vidiš, mladi prijatelju, ako je Židov iz Nazareta bio Njegov Sin, a mi znamo da jest, onda je najjednostavnije bilo da kaže Rimskom Upravitelju kako je On istina, jer ako je Tvorčev Sin, onda prvo ne laže, a drugo ako je iste naravi kao i Tvorac, onda je i On savršena istina. Iz naše perspektive promatrano, Židov iz Nazareta nije ni mogao dati odgovor osim onoga kojega je dao. Da je bilo što drugo rekao, slagao bi. A on je bio, priznat ćemo nevoljko, prilično dosljedan u onom što je govorio. Tako ako me pamćenje dobro služi, Židov iz Nazareta nije dao krivi odgovor, nego je Rimski Upravitelj postavio krivo pitanje. Trebao je pitati tko je istina, a ne što je istina. Vidiš kako dvije bezazlene riječi promijene cijelu povijest i svijest poimanja i shvaćanja svijeta i stvari. Od kako je Rimski Upravitelj postavio pitanje, to isto pitanje postavljalo se i prije, ali i nakon njega. Svi se pitaju što je istina, odnosno ljudi se pitaju što je istina. Mi, kao što znaš, nikada ne pitamo što je istina, ne samo zbog toga što odgovor znamo od pamtivijeka, nego još važnije znamo da je glavno pitanje tko je istina. Stariji đavao i dalje je prijekorno gledao u mlađeg đavla dok mu je lice prekrivao veliki oblak dima cigarete.

– Svejedno. Ne vidim razloga da čovjek nosi teret tog pitanja bilo da se pita što je ili tko je istina. Ako se čovjek pita što je istina, uvijek će završiti u nekom obliku misaonih akrobacija o istini. Ako se čovjek pita tko je istina, obojica znamo da danas neće dalje otići od toga da je on sam za sebe istina i da drugih istina nema. Ili barem kako istina ovisi od toga kako je on vidi, opisuje, definira ili što god drugo. S koje god strane pogledaš čovjek je osuđen na neznanje o istini i ne vidim zašto bi čovjek morao znati ono što mi znamo i zašto bi išao za istinom. Nije li zadovoljan svojim životom bez istine ili barem onoga što mi ponekad predstavimo kao istinu? Mlađi đavao skrene pogled u stranu. Ne zbog straha. Nije želio da stariji đavao vidi kako se smije njegovom prijekornom pogledu izlapljelog starca koji polako ide u zasluženu mirovinu za koje desetljeće.

– Teret pitanja se ne može izbjeći. Prije ili kasnije svaki normalan čovjek postavit će pitanje istine. Ne mora ga postaviti tako radikalno kao Rimski Upravitelj. Ali će ga sigurno postaviti jednog dana, najčešće sam sebi o drugim ljudima. Ljudi stalno postavljaju pitanje o istini, svaki dan. Ali su postali nesvjesni kako je riječ o tom pitanju. Misle da je o nečemu drugom. Prepiru se oko pitanja iz politike, religije, ekonomije. Izmišljaju nove riječi i objašnjenja oko čega se zapravo svađaju. Ali sve se svodi na pitanje istine. Je li nešto istina ili nije. Veliki broj pitanja čovjeka je usmjerilo na to da pita što je istina, a ne tko je istina. Evo nedavni primjer. Ne tako davno naveo sam jednog političara da napravi nešto zlo. Saznalo se. Ali zanimljivo, na sljedećim izborima je opet glatko pobijedio. Pitaš se zašto? Zato što je cijelo vrijeme stvari usmjeravao na pogrešno pitanje što je istina oko onoga što je učinio. Nitko nije postavio pitanje tko je istina jer ako bi se to primijenilo na njega i ono što je učinio, vidjelo bi se solidno čak i za ljudske pojmove kako je taj čovjek hodajuća laž. Poteškoća s tim jest što u pitanju tko je istina moraš zamisliti nekoga potpuno nesposobnog govoriti, koji je sposoban samo činiti i ništa više. Stariji đavao konačno skrene pogled prema prozoru pomalo nervozan zbog lošeg svijetla svijeća koje nisu mogle zamijeniti njegovu omiljenu noćnu lampu.

– Nije li to čovjekova vječna dilema? Je li istina znači govoriti ili činiti ili oboje? Mi kao duhovna bića činimo. Nisam primijetio da previše govorimo osim kada treba čovjeka nagovoriti na nešto. Nije li tebi čudno kako možeš čovjeka nagovoriti na laž i čovjek zna da ono na što ga nagovaramo jest laž, a ne istina? I da sve bude još čudnije, čovjek zna da je istina, ali se priklanja nama, odnosno onomu što mu mi proguramo u um kao istinu? Mlađi đavao suosjećao je s nervozom starijeg đavla oko njegove omiljene noćne lampe kao s djedom ili bakom koji je negdje na podu izgubio umjetne zube pred dobru večeru s dobrim, ali malčice žilavim mesom.

– Mladi prijatelju, tvoje razmišljanje o istini me pomalo plaši. O istini razmišljaš isuviše ljudski i tvoje suosjećanje prema čovjeku postaje pomalo sumnjičavo. Stavi se u položaj Rimskog Upravitelja. Ali nisi čovjek, nego to što jesi, dakle zloduh. Stojiš pred Židovom iz Nazareta. Znaš tko je On. On zna tko si ti. Pitaš ga što je istina? Kakav odgovor misliš da ćeš dobiti? Židov iz Nazareta prvo bi ti rekao da si dvoličan što pitaš krivo pitanje, kad znaš koje pitanje trebaš postaviti i morao bi postaviti pravo pitanje: tko je istina? Onda bi ti Židov iz Nazareta rekao ne kao Rimskom Upravitelju kako je On istina. Ne, mladi prijatelju, tebi ne bi dao takav odgovor. Pred tobom bi šutio i ne bi ništa rekao jer obojica znate tko je istina. Zapravo, ti ne bi mogao ni postaviti pitanje jer obojica znate odgovor na njega. Zato sam poslao Rimskog Upravitelja da ga pita. Naravno, očekivao sam da će Židov iz Nazareta upotrijebit neku filozofsku definiciju ili neku govorničku figuru ili pjesnički izraz. Ali ne! Židov iz Nazareta je lukavo pokušao pomjeriti um Rimskog Upravitelja na pravi trag rekavši kako je On istina. Sreća pa je Rimski Upravitelj bio isuviše mudar logičar da bi pristao na takvo objašnjenje i samo je u čudu odmahnuo rukom. Znam jednog kasnijeg sljedbenika Židova iz Nazareta koji da je kojim slučajem čuo taj odgovor, odmah bi povezao stvari i tada bi nam svima bilo puno teže. Ovako, istina je ostala zakopana u moru kojekakvih ljudskih igrarija i pitanje tko je istina postalo je nevažno. I tako treba ostati. A na pitanje što je istina više se i ne treba osvrtati. Čovjek ga je toliko zakomplicirao da zbrka jezika oko babilonskog tornja izgleda kao skladna simfonija naspram onoga što čovjek daje kao odgovor na pitanje što je istina. One koji pitaju što je istina možeš ostaviti po strani, ionako nikada neće doći do konačnog odgovora. Obrati pažnju na one koji pitaju tko je istina i njima se pozabavi. Stariji đavao otpuhne dim cigarete vidno nervozan zbog toga jer njegova omiljena noćna lampa nema svjetla večeras. Mlađi đavao uvuče se dublje u naslonjač dok mu se lice polako gubilo u mraku slabog svijetla svijeća. Gledajući titrajuće plamenove pitao se je li itko onda razumio što je Židov iz Nazareta rekao o istini ne samo tada u razgovoru s Rimskim Upraviteljem, nego i mnogo kasnije nakon tog razgovora. Imao je razumijevanja za starijeg đavla što nije sudjelovao u tom razgovoru jer stariji je đavao bio u pravu. Obojica su znali tko je istina i nije bilo drugog načina nego poslati Rimskog Upravitelja, inače vrsnog logičara, da razgovara sa Židovom. Iako je Židov pokušao reći Rimskom Upravitelju ono što svi đavli znaju oduvijek, Rimskom Upravitelju studij logike nije dopustio da stvar shvati kako treba, nego je čudeći se kako netko može reći da je istina krv i meso odgegao u atrij gdje su ga čekali zabrinuti vojnici koji su jedva kontrolirali razjarenu masu. Samo Tvorac u svom umu kao i Židov iz Nazareta znaju kako je sve moglo završiti da je Rimski Upravitelj bio loš logičar. Ni stariji ni mlađi đavao to nisu znali, i bili su kud i kamo bolji logičari od Rimskog Upravitelja, iako nikad nisu mogli pogriješiti da je pravo pitanje na kraju ne što je istina, nego tko je istina. Između što je istina i tko je istina, mislio je mlađi đavao, stoji ogroman jaz, i njihova je sreća što Rimski Upravitelj nije shvatio da je moguće da su što je istina i tko je istina jedno te isto pitanje na koje je odgovor jedan te isti. Mogu zahvaliti Rimskom Upravitelju što je, bar kako se trenutno čini, razdvojio ta dva pitanja kao suprotna i međusobno nepomirljiva.

U Sarajevu, 3. 8. 2018.

O. J.

RAZGOVOR O SMRTI (Razgovor o paklu – III. dio)

Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom…

– Smrt je tragedija u svakom smislu za čovjeka. On na to gleda kao kidanje svih veza sa živima. A i živi to gledaju kao nepremostiv gubitak. Barem na početku. Vrijeme kasnije malo ublaži tragičnost smrti. Ne vjerujem da je moguće čovjeka danas preplašiti smrću. Ne mislim na kataklizme, katastrofe, velike gubitke života. Mislim na stvarnost smrti i njezino postojanje. Smrt je postala normalna kao svaki događaj u životu. Normalnost smrti je pretvorila smrt iz tragedije u događaj. Tragedija uvijek ima u sebi dozu nečega mističnog i tajnog, a događaj nema ništa od toga. Mlađi đavao govorio je to pomalo zadihano otvarajući bocu crnog vina negdje iz Španjolske, od prije nekih sigurno dvjesto godina.

– Tragičnosti smrti, mladi prijatelju, moguća je samo ako postoji besmrtnost. Kad su Adam i Eva izgubili besmrtnost i shvatili da za nekoliko desetljeća valja umrijeti, u strahu što će biti nakon toga, tu se vidjela sva tragičnost njihovog položaja kao i naš veliki uspjeh i pobjeda na Tvorcem i čovjekom. Jer to nije poput onoga kada je čovjek bolestan pa iznenada ozdravi. Ne, mladi prijatelju, to ni približno ne oslikava tragediju gubitka besmrtnosti jer ovdje je u pitanju odnos vječnosti i vremena. Besmrtni Adam i Eva živjeli su u vremenu, ali vrijeme nije živjelo u njima. Mogli su brojati desetljeća i stoljeća bez straha. Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom. Jer, mladi prijatelju, strah je svijest kako živiš u vremenu i kako vrijeme živi u tebi. A ako ono prolazi, onda prolaziš i ti. I kad si toga svjestan, strah je neizbježan. U svakom slučaju prisjećajući se lica Adama i Eve nakon gubitka besmrtnosti, mislim da čovjek danas ne može razumjeti što je izgubio i dok je u materijalnom tijelu neće nikada moći. Stariji đavao udahne duboko dim cigarete.

– Ali nije li Tvorac preko Židova iz Nazareta čovjeku omogućio opet da bude besmrtan, nije li Židov iz Nazareta za to i živio i na kraju umro da bi vratio stvari u prvotno stanje? Ne vidimo li ponekad iz pakla u daljini svjetlo i ne čujemo li veselje u taboru Tvorca? I nisu li naš pakao i Tvorčev raj vječna stanja i naših i ljudskih duša? Nije li naš pakao s jedne strane dokaz ne fizičke, nego vječne smrti? Nije li Tvorčev raj dokaz vječne besmrtnosti? Kad naš pakao i raj s one strane ne bi bili vječni, onda ni smrt ne bi mogla biti vječna. I ona bi bila prolazno stanje nakon fizičke smrti koje prolazi. Ali mi znamo da nije tako zar ne? Mlađi đavao uputi znatiželjan pogled starijem đavlu. Stariji đavao se zavali dublje u kožni naslonjač i okrene se prema prozoru. Noć je polako padala, a prozirna magla zaklanjala je pogled na puteljak koji je vodio od kuće kroz drvored stabala prema otvorenoj cesti.

– Jest. Omogućio je. Ali, mladi prijatelju svijest čovjeka je i suviše vezana uz materiju da bi se čovjek izdigao i natjerao se misliti o smrti kao nečemu vječnom. U najmanju ruku čovjek fizičku smrt vidi kao kraj i zamišlja da poslije fizičke smrti nema ništa. Ali obojica znamo da ovdje ne govorimo fizičkoj smrti, o raspadanju tijela kojega kroz nekoliko mjeseci crvi oglođu do kosti. Takva smrt kad je čovjek promatra izgleda strašna, pogotovo ako zamisliš čovjeka u naponu snage kojega crvi izjedaju i hrane se njegovim mišićima, kožom koji su do maloprije pucali od života i snage. Mladi prijatelju, ta smrt nije vječna, to je čisto fizičko umiranje i propadanje. Čovjekovo tijelo je izgubilo dar vječnog života onoga trenutka kad su Adam i Eva na naš nagovor odlučili da je grijeh važniji od fizičke i duhovne besmrtnosti. Nakon čovjekova pada svijest je ostala povezana sa smrću, ali samo s fizičkom dimenzijom umiranja. Sjećam se kako su se ljudi čudili kada je Židov iz Nazareta govorio kako se trebaju paziti nas koji možemo ubiti dušu, a ne onih koji mogu ubiti tijelo. Čovjek smrt vidi kao stanje bez svijesti, neki oblik sna gdje više ničega nema. Ali to je fizičko razumijevanje smrti i nama je to nevažno. Važnije nam je ljude uvjeriti da se ne trebaju bojati smrti zato jer je smrt isključivo fizički događaj koji je normalan kao i svaki drugi događaj u životu. Bilo bi opasno kada bi čovjek shvatio da je vječna smrt stanje vječne budnosti, vječne svijesti, vječne jave u kojoj čovjek mora živjeti odvojen od vječne ljubavi Tvorca. Mladi prijatelju, fizička smrt je svijest o vremenu i strahu koji iz te svijesti proizlazi. Ali, vječna smrt, ona kojom smo prekinuli milost Tvorca prema čovjeku je stanje vječne svijesti i budnosti o ljubavi kojoj je netko rekao „ne želim je“. Smrt nije stanje besvijesti, stanje sna. A ne, mladi prijatelju smrt je stanje spoznaje da si imao stvarnu besmrtnost i predao si je u ruke smrti, a nisi morao. I tome još nadodaj da si toga svjestan. Nije li to naš pakao u kojem živimo? Stanje vječne budnosti da smo zbog oholosti Glavnog izgubili svoju besmrtnost. Ne zovu li ljudski teolozi upravo zbog toga naš pakao stanjem vječne smrti? Stariji đavao ustane i ode do police u kutu sobe gdje je stajala noćna lampa i izvadi debelu knjižurinu.

– Slažem se s tobom. Ali, zbog čega bi ostali ljudi izgubili besmrtnost, samo zato jer su Adam i Eva prokockali svoju? Zar ne misliš da je Tvorac tu bio malo zloban prema cijelom ljudskom rodu jer je cijeli ljudski rod osudio na fizičko umiranje često u mukama, tjeskobama i patnjama? Ne pokazuje li se u njegovom oduzimanju besmrtnosti Adamu i Evi manjak Njegove ljubavi prema ljudskom rodu? Mlađi đavao napregne pogled, ali zbog polumraka nije mogao vidjeti o kojoj je knjizi riječ.

– Bio sam tamo kad je Tvorac Adamu i Evi rekao da im daje besmrtnost i vječni život s Njim. Zauzvrat nije tražio ništa, osim da Ga poštuju i ljube. Tvorac ih nije prevario ni izigrao. Kad im je davao slobodu isto im je rekao da su slobodni izabrati život i besmrtnost, ali i nisu. Naravno da su uživali u besmrtnosti. I možda se nikada ne bi odrekli besmrtnosti da se nismo mi pojavili i nagovorili ih da odbace besmrtnost i prigrle smrt. Način na koji smo ih u to uvjerili bio je poprilično jednostavan. Smrt smo im predstavili kao moć, kao snagu. Uvjerili ih da ako prihvate smrt znat će sve tajne svemira, ali i tajne Tvorca. Ne samo da su željeli biti kao Tvorac nego još više, bili su znatiželjni o tome što je to smrt. Jer do tad nisu ni znali što je smrt, a nisu ni mogli jer su poznavali samo besmrtnost. Nakon pada spoznali su smrt, ali i odmah zaključili kako je smrt strahota, tragedija i ništavilo. Shvatili su da smo ih izigrali mi, a ne Tvorac. Razumjeli su da grijeh daje nevjerojatnu moć, ali ta moć je isključivo razarajuća i uništava sve pred sobom. Najvažnija stvar za koju su znali jer im ju je Tvorac izričito rekao jest da su oni kruna Njegovog rada i da u sebi nose cijelo čovječanstvo i besmrtnost za buduće naraštaje koji se imaju roditi. Njih dvoje nisu shvatili tu najvažniju stvar. Njih dvoje su bili čovječanstvo. Sve što su činili predviđeno je bilo za sve one koji će poslije njih doći. Tvorcu se tu nema što prigovoriti. Bio je kristalno jasan kakve su im sposobnosti, koje su im mogućnosti i što se može dogoditi. Ovdje sve piše. Doduše, ne na taj način, ali ne treba puno napora da se to uvidi. Stariji đavao stavi teški knjižurinu na stol i zrnca prašine se razlete po stolu kao mnoštvo vatrenih iskri.

– Znači ti misliš da čovjek ne razumije uopće koncept smrti, nego ga svodi na fizički događaj? Mlađi đavao se ustane i približi stolu. Znatiželjno baci pogled na knjigu i otvori korice. Zakašlje se od gomile prašine koja se uskovitlala oko njegovog lica i nosa.

– Naravno da ne razumije. Pitanje smrti nije pitanje umiranja, nego pitanje besmrtnosti čovjeka i pitanje kako je uspio izgubiti takav dar kojega je Tvorac oduzeo nama da bi ga dao čovjeku. Zato je i poslao Židova iz Nazareta. Da ponudi mogućnost besmrtnosti čovjeku. I da vrati koliko je moguće čovjeku svijest o tome što je besmrtnost. Misle da je Židov iz Nazareta došao da pokaže svu tragičnost smrti. Ali to misle oni koji Židova iz Nazareta vide isključivo kao fizičku pojavu. I ne mogu razumjeti zašto je došao a njegovo uskrsnuće vide kao iluziju i nemogućnost. Kamo sreće da je tako!!! Ali Židov iz Nazareta je uskrsnuo da uspostavi ono što je čovjek izgubio. Besmrtnost, odnosno otvorio je ponovo mogućnost čovjeku da bude besmrtan. Kad pojedini čovjek to shvati, onda zna da smrt nije pitanje fizičkog umiranja. U pitanju je nešto puno važnije, a to je besmrtnost koju su Adam i Eva izgubili, a unatoč našem trudu i naporu Židov iz Nazareta ponovno ponudio čovjeku kao mogućnost. Zato moramo raditi na tome da čovjek ne razvije svijest o smrti kao pitanju besmrtnosti, nego da ostane na razini shvaćanja smrti kao pukog fizičkog događaja. I po tome znamo koji ljudi pripadaju nama, a koji još ne pripadaju. Oni koji smrt vide kao prazan fizički događaj su već naši, a oni koji misle i vjeruju da je smrt pitanje besmrtnosti i vječne smrti njih treba napastovati i protiv njih se boriti. Stariji đavao zaklopi knjigu i vrati je na policu. Vrati se u naslonjač i zapali novu cigaretu gledajući kako se magla polako spušta prema prozoru zaklanjajući i posljednji tračak svjetla ulične rasvjete koja je u daljini treperila kroz drvored stabala koja su vodila prema cesti i gradu.

U Sarajevu, 28. 7. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O ČOVJEKU (Razgovor o paklu – II. dio)

“Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom.”

– Jesi li ikada razmišljao kako je biti čovjekom? Jesi li ikada došao u napast postati čovjek kad bi to bilo moguće, zamijeniti se s njim? Nisi li bio u napasti imati mogućnost pobuniti se protiv Tvorca i proći nekažnjen ili napraviti neko veliko zlo i onda Tvorcu reći direktno u lice da si to napravio jer znaš da postoji, ali Ga se ne bojiš jer je Tvorac nesposoban pobijediti samog sebe i dati prednost pravednosti, a ne ljubavi? Mlađi đavao je to izgovorio više sebi u bradu, razmišljajući naglas nego kao pitanje. Velika čaša bila je puna do vrha crnog vina i od svih poroka koje je imao mlađi đavao je smatrao da mu je jedini porok neograničeno uživanje u dobrim i kvalitetnim crnim vinima. A podrum starijeg đavla bio ih je pun. Vina iz svih stoljeća, razdoblja i krajeva svijeta. Mlađi đavao je volio taj alkoholni globus i rado bi se prije nego se nađu u radnoj sobi zavukao u podrum istražujući koje bi vino bilo najbolje za noć koja je pred njima. Nije mogao pogriješiti jer su sva vina bila izuzetna.

– Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom. No, ne bih želio čovjekovu svijest, volio bih biti čovjekom, ali zadržati inteligenciju đavla. Čovjekova svijest o Tvorcu je prošla kroz različite prilagodbe i preinake do mjere da čovjek Tvorca više i ne smatra postojećim. Ali ja znam da postoji, bio sam svjedokom pobune, svjedokom Adamovog i Evinog pada, svjedokom Abelova ubojstva. Sve sam to vidio. Toliko sam zavidio čovjeku jer je sve to učinio, a Tvorac nije ni prstom maknuo osim što je to bijedno stvorenje još više ljubio i pozivao da se vrati. Samo jedan trenutak biti čovjekom i svojom đavolskom pameću unijeti se Tvorcu u lice i reći mu ne volim te, ne želim te, mrzim te a da pri tom On ne samo da ne može učiniti ništa, nego me pri tom još više ljubi. Kakvo bi to bilo iskustvo, poslije toga mirno bih prihvatio osudu kojom bi me Tvorac osudio na vječno ništavilo i nepostojanje. Oduvijek sam želio biti čovjekom. Sjećam se onog francuskog filozofa Pascala koji je za čovjeka rekao da je trska, ali trska koja misli. Svu svoju snagu, moć, inteligenciju, časti, i sam bih pakao dao da propadne da mogu samo jedan trenutak biti trska koja misli da Tvorcu pokažem koliko ga mrzim, a da Tvorac ne može ili ne želi učiniti ništa. Kad razmišljam o tome uvijek mislim kako mi đavli pogrešno mislimo kao i oni drugi anđeli – s one strane – u raju, da smo uzvišeniji i bolji i jači i časniji. Ali poslije Tvorca po uzvišenosti slijedi čovjek, a ne mi. Jer ja bih htio biti čovjekom iako sam od njega inteligentniji, no u svojoj profesionalnoj karijeri nisam susreo čovjeka koji želi biti đavao, odnosno biti ja. Stariji đavao otpuhne dim cigarete prema stropu i uvuče se dublje u crni kožni naslonjač škiljeći prema svjetlu noćne lampe u kutu sobe.

– Ja sam relativno mlad, ali kad ste se na početku pobunili, nije bilo čovjeka, bili ste samo vi i Tvorac? Vjerujem da ste znali kako je bilo nemoguće zauzeti mjesto Tvorca bez borbe s Njim, ali i borba protiv Njega bila je unaprijed osuđena na propast. Njega je nemoguće pobijediti. Mene je uvijek zanimalo, ali Glavni nikad o tome nije htio govoriti, nikada zašto ste se uopće pobunili na kraju krajeva? Uživali ste u ljubavi, bili okupani svjetlom, bili ste najčasniji, stajali pred Njegovim licem pa Glavni je držao svjetlo kojim je slava Tvorca osvjetljavala nepregledna prostranstva svemira. Sad svi ispaštamo zbog neuspjelog „državnog udara“ na prijestolje koje je ionako bilo nemoguće osvojiti. Ti si bio tu, znaš sve kako je počelo. Mlađi đavao otpije dobar gutljaj vina uz pomalo nepristojan uzdah zadovoljstva i zainteresirano se zagleda u starijeg đavla.

– Sve je počelo kada je Tvorac u svom planu predvidio stvaranje nekog stvorenja koje bi smjestio u svemir. Naravno u početku se nismo bunili. Razmišljali smo o tom stvorenju kao o nekoj vrsti životinje, nekoj nižoj vrsti materije koja neće ništa posebno raditi nego samo jesti i umirati. Stvar je bila i u tome što Tvorac nije predvidio taj plan kao nešto što se mora i bez čega se ne može. Plan je više bio kao jedna vrsta grubog nacrta pa ako se Tvorcu bude dalo raditi dalje na tome. Sve je ostalo u okvirima Njegove slobode da eventualno ostvari taj plan. Međutim, jedna grupa okupljena oko Glavnog mislila je da je taj plan takav da ga Tvorac mora napraviti i da nema drugog izbora. I to nije bio toliki problem. Pravi problem je nastao kad se otkrilo da Tvorac namjerava tom stvorenju dati dio svoje božanske iskre, a ta iskra u tom stvorenju trebala je to stvorenje voditi tako da ono razmišlja, govori, stvara, općenito da bude poput nas. Tvorac je to nazvao dušom, neki njihovi teolozi su to nazvali imago Dei. Mi smo to doživjeli kao napad na naše povlastice i povlašten položaj kod Tvorca. Tvorac je smirivao situaciju govoreći kako se ne trebamo brinuti jer će biti mjesta za sve pogotovo što se tiče Njegove ljubavi. Ali već je bilo prekasno. Sam dan pobune bio je užasan. Srdžba i pravednost kojom je Tvorac reagirao na našu pobunu do te nas je mjere paralizirala da smo morali skloniti se u jedan mračni prostor gdje njegov pogled nema toliku moć. Izgradili smo pakao. Kada je konačno stvorio to stvorenje i nazvao ga čovjekom i dao mu dio naših privilegija kao što je bila besmrtnost, nismo se mogli držati po strani. Stvorili smo razdor između Tvorca i čovjeka misleći da je Tvorac time konačno shvatio pogrešku koju je napravio stvarajući to bijedno stvorenje. Ono što nas je posebno zaboljelo jest što mu je dao slobodu koju je nama oduzeo. Jer mi ne možemo ništa drugo nego buniti se protiv Njega. Ali to stvorenje i može i ne mora. Stvar se naravno kasnije pretvorila u pravu pravcatu katastrofu s onim Židovom iz Nazareta za kojeg se na kraju ispostavilo da nije obični Židov, nego Tvorčev Sin. Iako sam predosjećao da je taj Židov čudan, Glavni je odbio moje zabrinutosti kao posljedicu strahova koji su se u mene uvukli još od pobune. Stariji đavao ugasi cigaretu i prekriži ruke. Zamišljeno uzdahne i nastavi gledati vani u polumrak.

– Vidiš, nisam to znao i nisam tako o tome razmišljao. Informacije koje sam pronašao u paklu u glavnoj knjižnici prilično škrto o tome govore, a čovjeka i ne spominju. Na kraju ispada da se pobuna dogodila zbog čovjeka, a ne zbog toga što je Glavni htio zauzeti mjesto Tvorca i njegov tron. Ali ako u tom trenutku čovjeka nije bilo i nije bilo obvezno za Tvorca da ga stvori, nije mi jasno tko je bio tako kratkovidan i naveo ostale da se pobune. Pogotovo kako kažeš ako je Tvorac obećao da će biti mjesta za sve, a obojica znamo da se Tvorac drži svoje riječi i svojih obećanja. Pobuna je bila nepotrebna i na kraju nas je dovela u takav položaj da razmišljamo o tome kako bismo unatoč svojoj inteligenciji i časti mi sami htjeli biti ljudima. Kakvo poniženje!!! Mlađi đavao žustro skloni pramen crne kose koji mu je već neko vrijeme smetao padajući na čelo.

– Teško je to razumjeti. Pobuna se dogodila i nije se dogodila radi čovjeka. Ovo ne smiješ nikada i nikome reći. Jer ako se za ovo sazna, ti i ja smo gotovi. Mislim da je Glavni zabrljao cijelu stvar jer mu nije bilo dovoljno stajati pred Tvorčevim licem i od njegova svjetla nositi svjetlo u sve kutke svemira. Glavni je htio biti to lice koje svijetli, htio je biti Tvorac. Da stvar bude gora, Tvorac ga je ljubio više nego nas ostale. Kada je Tvorac iznio plan o stvaranju čovjeka, Glavni je to vidio kao priliku za napad. Nama ostalima je prenio informacije, ali je prešutio glavnu stvar koju mu je Tvorac rekao. Jer Tvorac mu je rekao da što se tiče ljubavi ne treba brinuti, on će zadržati svoje mjesto jer je Tvorac što se tiče ljubavi neizmjeran. I sam sam to osjetio nekoliko puta prije pobune. Međutim, Glavni je prešutio tu najvažniju stvar i nešto nemušto ispričao o novom stvorenju koje će Tvorac ljubiti više nego nas i kojemu će tvorac dati dva dara koja donekle pripadaju nama: besmrtnost i dušu. Kasnije je Tvorac, da nam jednostavno napakosti, iz čiste ljubavi tome bijednom stvoru dao i slobodu. Glavni je također prešutio da je Tvorac taj plan planirao, ali nije ga još odlučio provesti, dakle bio je slobodan u tome i bilo je još vremena za pregovore oko stvaranja čovjeka što mu dati i koje mu darove dati. Glavni je rekao da je plan postojao od vječnosti i da je nužan i da mu je Tvorac rekao da ne može drugačije. Ispada da je pobuna nastala zbog čovjeka, ali mi smo zabrljali stvar i sve upropastili. Pogledaj nas sad. Osuđeni vječno gledati u neizmjernu ljubav Tvorca kojoj smo rekli ne i od koje se skrivamo u sjenama pakla da nas ne vidi. Tako je naš pakao i nastao. Onog trenutka kad je Glavni shvatio da smo neizmjernoj ljubavi Tvorca rekli „NE“ iako nismo zato imali razloga i da ćemo toga biti svjesni kroz cijelo svoje postojanje, nastupio je osjećaj takve muke da je od naših muka nastao pakao kao vječni podsjetnik na ono što smo učinili. Stariji đavao je izgledao pomalo sjetno i tužno ili se to odsjaj noćne lampe svojim sjenama i svjetlom igrao s njegovim licem. Mlađi đavao nije bio siguran i nije se usuđivao pitati ga.

 – I što sad s čovjekom? Nesvjestan je koliko znači Tvorcu. Ne zanima ga ono što mu Tvorac nudi. Današnji čovjek se ponaša kao da Tvorca nikad nije ni bilo. Živi, razmišlja, promišlja, domišlja, govori, piše, stvara kao da nije stvoren i ne duguje Tvorcu apsolutno ništa za to što postoji. Da smo mi upola tako oholi kao čovjek, Tvorac od nas ne bi ostavio ni iskru da postoji. I nejasno mi je zašto je Tvorac sve to napravio. Stvorio čovjeka koji ga je izdao, ostavio i koji danas razmišlja i radi uvjeren da Tvorca nema i da ne postoji. Od čovjeka Tvorac nema apsolutno nikakve koristi i kako stvari odmiču prema budućnosti sve mi je manje jasno kakvu je korist od njega mislio imati? Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše ovaj put zadržavajući uzdah zadovoljstva zbog dobrog vina u malo tišem i primjerenijem tonu.

– Ne znam. I meni koji sam bio na početku pobune koji sam od samog početka desna ruka i oslonac Glavnom nije jasno što je Tvorac htio i što je naumio s čovjekom? Čak i Glavni o tome ništa ne zna što bi rekao, ali se odavno prestao time i baviti. Smatra da je čovjek ionako izabrao biti sam na svijetu bez Tvorca, bez nas, bez pakla, bez raja, bez vječnosti… Ono što Glavnom nekad smeta jest što čovjek zna biti gori od nas, a onda zato optužuje Tvorca da je kriv, Tvorca za kojeg ne vjeruje da više uopće postoji. Glavni to smatra apsurdom i to ga najviše nervira kod čovjeka. Zato svakoj duši koja dolazi u pakao prvo pokaže svjetlo u daljini koje se pomalo nazire iz pakla i na sav glas iskritizira dušu što je činila sve što je htjela i kako je htjela inzistirajući na tome kako nema nikakvog Tvorca. I uvijek se čudi ljudskoj gluposti i kratkovidnosti kad kaže da Tvorca nema. I tu vidi koliko smo pametniji od čovjeka, ali i potpuno bespomoćni. Jer mi znamo crno na bijelo da Tvorac postoji, ali čovjek više ni nama ne vjeruje kad govorimo o svom strahu od njegove srdžbe i svojoj mržnji prema Njegovoj ljubavi. Glavnom su te duše najgore. Najradije bi ih izbacio iz pakla jer se cijelo vrijeme po paklu čude ne samo da Tvorac postoji, nego i da postoji i on i pakao i mi. Glavni nekad bude toliko ljut da se nekad sam pojavi pred čovjekom da mu skrene pozornost na postojanje Tvorca i njegove srdžbe. Ali daleko najvećom ljudskom glupošću smatra kada o Židovu iz Nazareta govore kao o opsjenaru i luđaku, jer barem kako to Glavni vidi, ne moraš biti previše potkovan da uvidiš da je jedini način da Tvorac pokaže što namjerava s čovjekom tako da postane čovjekom. A to da u ljudskoj koži za njih umre i uskrsne, Glavni nikada neće moći probaviti kako treba. Jer Židov iz Nazareta za nas ne bi trebao ni umrijeti, ma ne bi trebao napraviti ništa, mi bi za njega umrli, samo da nam na trenutak dopusti da vidimo ponovo lice Tvorca.

– Zato mladi prijatelju kada je riječ o čovjeku nitko živ ne zna što on hoće i kuda ide. Tvorac sigurno zna, Židov iz Nazareta pogotovo. Ali čovjek živi i radi kao da ništa ne zna i mogu ti reći mladi prijatelju to neznanje bi ga moglo skupo koštati jednog dana. Zato treba od različitih grijeha koje smo izmislili najviše raditi na čovjekovoj lijenosti da se potrudi spoznati bilo što o Tvorcu i svojoj budućnosti. Lijenost je najvažnija, jer lako prelazi u dosadu, a dosada još brže prelazi u ravnodušnost, a to je jedan od naših najvažnijih i najuspješnijih grijeha danas.

Stariji đavao otpuhne dim cigarete koji se polako gubio prema stropu. Mlađi je đavao sa zanimanjem gledao u starijeg đavla pitajući se hoće li ikada odustati od razmišljanja i potajne želje da jednog dana bude čovjekom, ako to ikako bude moguće, jer mlađi je đavao znao da je stariji đavao spreman dati puno da bude čovjekom. Ne radi sebe, ne radi Glavnog, ne radi pakla. Nego radi Tvorca. Samo da mu jednom kaže ne i nastavi pušiti cigaretu bez straha da će ga Tvorac na licu mjesta pretvoriti u ništavilo i prepustiti nepostojanju.

U Sarajevu, 24. 7. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

PRIČA O KYLEU

Jednog dana, dok sam bio na početku srednje škole, vidio sam klinca iz razreda. Zvao se Kyle. Izgledalo je kao da nosi sve svoje knjige. Pomislio sam: “Zašto bi netko nosio sve svoje knjige iz škole kući u petak? Mora da je stvarno glupan.“

Imao sam isplaniran vikend (neke zabave i nogometna utakmica s mojim prijateljem sutra poslijepodne), pa sam slegnuo ramenima i nastavio dalje. Dok sam hodao, vidio sam kako hrpa klinaca trči prema njemu. Namjerno su se zabili u njega, izbivši mu sve knjige iz ruku i gurajući ga tako da je tresnuo pravo u blato. Njegove naočale su odletjele, i vidio sam ih u travi oko deset metara od njega. Podigao je pogled i vidio sam tu strašnu tugu u njegovim očima. Sažalilo mi se. Otrčao sam prema njemu, dok je on puzeći naokolo tražio naočale; vidio sam mu suze u očima.

Dok sam mu pružao naočale, rekao sam: “Ti dečki su stvarno idioti. Ne znam čemu žive.” Pogledao me i rekao: “Hej, hvala! “Sad je već imao veliki osmijeh na licu. Bio je to jedan od onih osmijeha koji pokazuju veliku zahvalnost.

Pomogao sam mu pokupiti knjige i pitao ga gdje živi. Ispostavilo se da živi blizu mene, pa sam ga pitao zašto ga prije nisam vidio? Rekao je da je prije išao u privatnu školu. Nikad prije toga osobno nisam upoznao nekoga tko je išao u privatnu školu…

Razgovarali smo sve do kuće, noseći pri tome njegove knjige. Ispostavilo se da je stvarno cool dečko. Pitao sam ga bi li u subotu htio igrati nogomet sa mnom i s mojim prijateljima? Rekao je da hoće. Kyle mi se stvarno svidio, kao i mojim prijateljima.

Svanuo je ponedjeljak, a Kyle je ponovno krenuo u školu sa onom ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao mu: “Hej dečko, jel’ ti to kontaš bildati mišiće s tim knjižurinama?” Samo se nasmijao i uvalio mi pola knjiga. Tijekom sljedećih četiri godine, Kyle i ja smo postali najbolji prijatelji. Kad smo postali stariji, počeli smo razmišljati o fakultetu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja sam otišao na Duke. Znao sam da ćemo uvijek biti prijatelji, i da to nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam planirao upisati biznis školu uz pomoć nogometne stipendije. Ispred našeg razreda, Kyle je bio odabran za velegovornika (veledictorian – u Sjevernoj Americi učenik ili student koji drži glavni govor tijekom graduacije).

Zafrkavao sam ga da je glup za tu zadaću, te da mu se neće biti lako pripremiti, a zapravo sam bio presretan što to ne moram biti ja.

Izgledao je sjajno. Bio je jedan od onih mladića koji se stvarno pronađu tijekom školovanja. Cure su ludjele za njim i bio sam nerijetko zbog toga ljubomoran.

I onda, došao je i taj dan. Vidio sam da je nervozan zbog svog govora. Lupio sam ga po leđima i rekao: “Hej, veliki čovječe, bit ćeš super!” Pogledao me je kao nekad sa istim onim zahvalnim osmjehom i rekao „hvala“.

Počeo je govoriti, pročistio je grlo i nastavio. “Matura je vrijeme da se zahvalite svima onima koji su vam pomogli da prođete kroz te teške godine. Vašim roditeljima, vašim profesorima, braći i sestrama, možda treneru … ali ponajviše svojim prijateljima. Ovdje sam da vam kažem da ste najljepši dar koji čovjek može imati. Ispričat ću vam priču” … I gledao sam svoga prijatelja s nevjericom dok je pričao o onom prvom danu kad smo se bili sreli. Planirao je ubiti se tijekom vikenda. Govorio je o tome kako je tog petka bio pokupio sve svoje knjige iz škole, da mu to kasnije ne bi morala mama činiti. Osvrnuo se prema meni i malo se osmjehnuo. “Srećom, bio sam spašen. Moj prijatelj me spasio od toga da učinim ono tako teško i neizrecivo.“ Kroz publiku se čuo žamor. Ljudi su istovremeno bili ganuti i oduševljeni što taj tako popularni mladić iskreno govori o svojim najtežim životnim trenucima.

Gledao sam njegove roditelje. Gledali su i oni mene sa istim onim zahvalnim osmjehom. Tek tada sam shvatio svu dubinu one situacije od prije četiri godine. Nikad ne podcjenjujte snagu svojih riječi i djela!

Jednom malo gestom možete promijeniti nečiji život, dal’ na bolje ili na gore. Bog nas šalje jedne drugima kako bi međusobno utjecali. Tražite Boga u drugima!

U Sarajevu, 24. 7. 2018.

S engleskog preveo Mario Bernadić

 

Izvor: https://www.snopes.com/fact-check/the-story-of-kyle/

Izvor (foto): 123rf.com

Razgovor o paklu

Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Je li ovo ono što smo očekivali? Stariji đavao govorio je tiho otpuhujući dim cigarete. U polutami sobe gledao je vani u tamu. Sijeda kosa, brada i podrugljiv pogled govorili su o stotinama godina radnog iskustva. – Sjećam se da sam govorio Glavnom da je onaj Židov iz Nazareta sumnjiv i da mi je od samog početka čudan. Bilo je nešto neobično kod njega. Glavni mi je odbrusio da je moje trabunjanje postalo i suviše dosadno i da u svemu vidim teorije zavjere našeg Neprijatelja i Tvorca kako da se domogne čovjeka i spasi ga. Moram ti priznati sve je išlo dobro čak je i smrt na križu za jednog iskusnog zloduha poput mene bila poprilična novost i ugodno iskustvo. Ali stvari su krenule nizbrdo samo nakon tri dana. I tako sve do danas. Stariji đavao ponovno otpuhne dim i zadrži nakratko dah.

– Nisam ovako zamišljao pakao. Mlađi đavao držao je u ruci čašu jako starog crnog vina. Vidjelo se da je još uvijek početnik jer mu je pogled još uvijek bio pogled mješavine dobrote i zloće. Imao je još stoljeća pred sobom prije nego postigne pogled svoga starijeg suradnika. Pogled zloće i podrugljivosti na kojemu mu je zavidio, ali se nikad nije usudio to mu reći. Njima je bilo zabranjeno zavidjeti jedni drugima. – Pomalo sam razočaran na kraju svega. Mlađi otpije poduži gutljaj vina i zadovoljno se obliže podugačkim jezikom oko usana. – Ovo još nije pakao. Stariji se zavuče dublje u polunaslonjač škiljeći sjajnim očima vani u polutamu. – Zar ne bi trebalo sve biti gotovo? Nismo li stvorili svojim trudom sedam novih glavnih grijeha. Mlađi ispravi palac s dugačkim šiljatim noktom. – Indiferentnost, nezainteresiranost, ravnodušnost, dosada, bešćutnost, besciljnost, besmislenost. Obje ruke držao je u zraku dok se sjaj noćne lampe odbijao od njegovih dugačkih i njegovanih noktiju.

– Onaj Židov iz Nazareta nije mogao predvidjeti da ćemo nakon određenog kolapsa i šoka nakon Uskrsnuća opet izići kao pobjednici, jer se nije nadao da ćemo izmisliti sedam novih i glavnih grijeha i zaraziti ljude. Ako je i umro kako kažu za grešnike, umro je za one stare grešnike, oholice, šktrce, bludnike, neumjerene, srdite, lijene, sumnjam da je njegov plan predvidio ove nove grešnike danas u ovom vremenu. Koliko mi je poznato iz onih izmišljotina o Njemu pozivao je one koji nisu bili kao ovi danas: bešćutni, indiferentni i ravnodušni. Sumnjam da bi kojim slučajem da se danas pojavi imao toliko uspjeha kao što ga je navodno imao prije više od dvije tisuće godina. Nije li to smisao pakla? Da vladamo ravnodušnim dušama koje se samo dosađuju i ništa ih ne zanima? Stari je šutio otpuhujući dugačak dim.

– Nije to onaj pakao kakav je bio na početku i kako smo ga zamislili kad smo se pobunili protiv Tvorca. Glavni je imao ideju pakla gdje ćemo dovlačiti borbene, žive, zainteresirane duše. Ovi danas koje dovodimo ni najmanje ne zadovoljavaju Glavnog. Prilično su mrtvi još u ovom životu, i kad ih dovedemo tamo, nema nikakvih trzaja duše. Na spomen muka, vatre samo nezainteresirano i ravnodušno odmahuju, a kad se pojavi Glavni u svoj svojoj snazi, moći i ljepoti malo se uzbude tek toliko da im nije dosadno. Glavnom je već postalo naporno jer se sve češće mora pojavljivati kako bi u tim dušama bar malo pronašao nekakvog osjećaja straha i tjeskobe od pakla, uglavnom neki dan se žalio upravitelju pakla kako će uskoro prolaziti pored njega kao pored starog spomenika kulture na kojega nitko ne obraća pažnju, osim pasa koji ga tu i tamo obiđu da se olakšaju. Stariji đavao nervozno otrese pepeo cigarete koji mu se prosuo po crnim hlačama tek novog i po mjeri skrojenog odjela.

– Dobro, ne možeš reći da ratovi, ubojstva, zločini i genocidi nisu dio plana Glavnog da se pakao stvori već ovdje na zemlji? Mlađi đavao ponovno otpije gutljaj iz velike kristalne čaše. – Pa takav je bio plan na početku još od Kajina, ali plan se na kraju izjalovio. Sve dok su ljudi bili osjetljivi na grozote i strahote ratova, ubijanja i kojekakvih smicalica koje smo im priređivali, Glavni se nadao da je to prilično siguran put da se pakao konačno stvori i popuni zadovoljavajućim brojem onih koji to rade. Međutim, u zadnjih nekoliko desetljeća stvar se prilično okrenula protiv našeg plana jer se ljudi više ne uzbuđuju oko ratova i sličnih zala koje smo stvorili zato što u novinama uz članak o dijeti i gubljenu kilograma čitaju kako je negdje neka vojska ubila nekoliko stotina civila i oko toga više ne stvaraju buku, niti osjećaju strah ili bilo što drugo. Ne osjećaju ništa. Naš pakao se na kraju okrenuo protiv nas samih. Uvodeći sedam novih glavnih grijeha u koje smo puno uložili i koje smo stoljećima polako stvarali i reklamirali, na kraju smo i sami postali žrtve vlastitih proizvoda. Nije to zato što ljudi više ne vjeruju u pakao ili u nas. Možda pokoji jadnik još uvijek vjeruje. Ljudima je svejedno ima li pakla i ima li nas. Više ih ne možeš ničim motivirati da vjeruju da postojimo ni ratom, ni prirodnom katastrofom, ni zlom, ničim. A čujem da i Tvorac i naš Neprijatelj ima sličan problem kao i mi. Ni Tvorac izgleda ne zna na koji način riješiti problem. Židov iz Nazareta prije više od dvije tisuće godina stvari je pomakao s mrtve točke, ali se sve ponovno vratilo u mrtvilo i mislim da nema smisla da se Židov iz Nazareta rađa svako malo samo da bi ljudi osjetili malo uzbuđenja pa opet potonuli u grijehe koje smo, i nemojmo to zaboraviti i gurati pod tepih, mi izmislili, osmislili i u svijet uveli. Ljudima više ne trebamo. Stvorili su svoj vlastiti pakao. Mi smo im teret i nepotrebni smo im. Stariji đavao rezignirano upilji pogled u noćnu lampu u kutu sobe.

– Do koje je mjere to došlo možda ti dočara slučaj koji sam imao neki dan. Naime, malo sam šetao gradom i naišao na nekog labilnog i izgubljenog čovjeka koji se htio baciti s mosta. Naravno prvo sam se potrudio da ga nagovorim da što prije učini da dobijemo njegovu dušu. Ali onda mi je rekao da on ne vjeruje da ja postojim i da mu je stvarno svejedno gdje će mu duša završiti i da to radi zato što mu je dosadno u životu i jer je unutra potpuno prazan. Ne osjeća ništa. Na kraju sam mimo vlastite volje i poziva nagovorio ga da to ne čini i poslao ga u obližnji bar da se dobro napije. Glavni mi bi polomio rogove da se kojim slučajem duša ovog ispražnjenog jadnika pojavila u paklu pred njim. Kažem ti, nije teško pronaći dušu za pakao, nego je gotovo nemoguće pronaći dušu koja se pakla boji i u kojoj ima malo straha od pakla. Uglavnom su sve prazne, dosadne, ravnodušne. Od takvih duša ni u paklu nema neke koristi. Glavni već dugo vremena razbija glavu što učiniti i kako riješiti stvari, ali i njemu je jasno da su ljudi ovdje sami sebi stvorili pakao i naš im je pakao čak i zanimljiv i simpatičan, ali im uopće ne liči na pakao jer imaju svoj. Većina duša se uopće ne šokira kada vidi gdje dolazi. Kad im lijepo objasniš da je to za vječnost i da nema povratka negdje drugo, samo potvrde glavom i odoše. Naš pakao je prazan jer nijedna duša u njemu više ništa ne osjeća niti je sposobna osjećati, ni strah, ni muku, ni tjeskobu. Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Nešto se može učiniti, nešto se mora učiniti. Ne može ostati ovako. Ne smije ostati ovako. Sve što smo postigli, sve što smo napravili pa i naša pobuna protiv Tvorca bila je zamišljena da imamo svoj zatvoreni svijet daleko od Njegovog pogleda gdje ćemo moći mučiti duše pokazujući im što su mogle imati da su znale odgovoriti kako treba na ono što im je Tvorac ponudio. Nismo se pobunili da bi ljudi stvorili i imali svoj pakao na zemlji, pa pakao koji smo stvorili pobunom smisao je našeg postojanja, ako u njemu duše prestanu osjećati, izgubit će svaki smisao, mi ćemo izgubiti smisao. Mlađi đavao uzrujano je gestikulirao provlačeći rukom kroz gustu crnu kosu.

– Možda. Ali ono što zabrinjava jest da ni sam Glavni ne zna što poduzeti. Uzalud sastanci kojekakvih đavolskih odbora za grijehe, za ratove, za nagovaranje na grijeh. Svi se žale da je sedam novih glavnih grijeha zahvatilo ne samo ljude, nego i neke od nas i da i među našima ima onih koji su postali ravnodušni i nezainteresirani za hvatanje duša za pakao. Glavni koji ima i pokojeg špijuna u taboru našeg Tvorca kaže i da je kod njih stanje poprilično alarmantno. Jedino kažu da onaj Židov iz Nazareta koji na svakom sastanku sjedi odmah s njegove desne strane smiruje situaciju i kaže da stvari idu u najboljem smjeru i prema zacrtanom planu. Glavni nije siguran je li taj Židov iz Nazareta bulazni i izmišlja jer zna tko je naš špijun u njihovom odboru, ili stvarno ima neki plan za kojega ne znamo i kojega još uvijek nismo uspjeli otkriti. Glavni je rekao da nije ni sam siguran, ali da svakako neće dozvoliti da ga Židov iz Nazareta namagarči kao prošli put prije nešto više od dvije tisuće godina.

Obojica utonuše u tišinu. Mlađi đavao je razmišljao kako se moglo dogoditi da njihov glavni projekt sedam novih glavnih grijeha od kojih su najviše nade polagali u dosadu i ravnodušnost se na kraju okrene protiv njih samih i dovede u pitanje njihovo postojanje i postojanje njihovog pakla koji je ionako prilično nezanimljiv i hladan bez živosti što se tiče muka i paklenih vatri. Stariji je mislio na Glavnog i na vijesti koje će donijeti špijun iz tabora Tvorca o planu onoga čudnovatog i neobičnog Židova iz Nazareta. Stariji đavao nekako je predosjećao da bi samo Židov iz Nazareta mogao stvari pokrenuti s mrtve točke. Kako? Nije znao. Ali stariji se đavao u ovakvim razmišljanjima vodio zdravom ljudskom logikom, a ne svojom paklenom naravi i zaključio ako je već jednom mogao pokrenuti svijet s mrtve točke, sigurno je pronašao način kako će ga pokrenuti opet. Samo treba sačekati da njihov najbolji špijun otkrije koji je plan Židova iz Nazareta i dostavi njegov nacrt Glavnom. Onda će već biti lakše.

Dok je mlađi đavao nervozno vrtio praznu čašu u ruci, stariji đavao zadovoljno se uvuče dublje u crni masivni naslonjač i otpuhne dim cigarete koja je već bila pri kraju. Zadovoljno se osmjehne pokazujući red savršenih malo zašiljenih bijelih zuba. Predosjećao je da se nešto ima dogoditi, nešto što će promijeniti sve što je vezano za njihov pakao i čovjekov pakao na zemlji kojega je čovjek za sebe stvorio bez pomoći đavla. Njegov dobar predosjećaj kvario je mali osjećaj zabrinutosti jer je to nekako povezano sa onim Židovom iz Nazareta. Taj Židov iz Nazareta jednom ih je već prevario, ako ih uspije prevariti opet, onda je gotovo s njihovim paklom, a i s njima. Zato ih je Glavni upozorio da budu pripravni. Jer još nitko nije otkrio koji je plan Židova iz Nazareta i zašto je onako bio samouvjeren kada je Tvorac napomenuo da su stvari loše, rekavši Tvorcu da se ne brine i da sve ide po planu i kako treba.

Dok je mlađi đavao već polako tonuo u san gledajući kako se svijetlo noćne lampe stapa s polutamom sobe, stariji đavao netremice je zurio vani u polutamu zabrinut jer ga je prije nešto više od dvije tisuće godina Židov iz Nazareta prevario baš kad je mislio da je sve imao u svojim rukama. Glavni mu je to oprostio jer je bio relativno mlad i neiskusan. Da mu se to ponovo dogodi, Glavni mu to ne bi sigurno progledao kroz prste, jer kako bi objasnio Glavnom da je on kao vladar svih đavola koji je nasljednik Glavnog ponovno izigran i prevaren od Židova iz Nazareta?

Zato ga nije toliko brinuo ni pakao na zemlji, ni njihov pakao, njega je brinuo Židov iz Nazareta jer se radi o njegovoj koži. Sjetno uzdahne pitajući se gdje je nestao taj fini grijeh sebičnosti i zašto se i njemu čini da je on kao idejni tvorac sedam novih glavnih grijeha također potpao pod jedan od najgorih, a to je bila ravnodušnost. Jer koliko se god brinuo oko Židova iz Nazareta, pomalo je i osjećao ravnodušnost što bi taj Židov ponovno mogao napraviti. Neka to rješavaju drugi, mislio je u sebi tonući polako u san dok su se posljednji koluti dima cigarete polako gubili u stropu polutamne sobe. Dok je tonuo u san, osjećao je kako ravnodušnost prodire u njega govoreći mu da mu treba biti svejedno postoji li pakao, postoji li on i kakav je plan Židova iz Nazareta. Za đavolsku nesanicu ravnodušnost je ne samo najbolji grijeh, nego i najbolji lijek.

U Sarajevu, 21. 7. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

ŠETNJA

Znala je da je noć drugačija. Noć priča priče drugih. Hoda trotoarom. S druge strane trg. Lijepo osvijetljen. Veliki plakat na pročelju zgrade. Najava predstave. Nešto o ratnim traumama. Gleda plakat. Muka joj. Samo rat. Stalno rat. Uvijek rat. Umjetnost svedena na rat. Povici nekoliko mladih dok prolaze trgom. Djevojka žestoko psuje. Barbarski i nekulturno. Druga tetura. Pijana. Zastaje. Gleda ih. Što se dogodilo ženama? Opijaju se. Psuju. Tuku. Odmahne rukom. Što je briga? Ona nije nekulturna. Ne može drugima zabraniti da rade što hoće.

Prolazi pored stajališta za taxi. Dvojica nešto razgovaraju. Bez galame. Bez vike. Umjereno. Iznenadi se. Predrasude. Taksisti su nekulturni. Grubi. Bezobrazni. Neodgojeni. Ne može odoljeti. Kratko zastane. Smiren glas prvog. Kćerka odlazi za mjesec dana. Njemačka. Njegovateljica. Žao mu. Računao na penziju. Dočekati unuke. Ostaviti im kuću. Ovako tko zna. Iza njega ne ostaje ništa. Ni kuća. Ni unuci. Potvrdno kimanje glavom i dubok udah. Cigareta. Nijemo slaganje drugog. Ne govori. Gleda prema njoj. Mahanje. Prijevoz? Odmahuje rukom. Slijeganje ramenima.

Dvije prilaze. Glasno komentiranje nečije haljine od maloprije. Odličan izbor. Nepogrešiv. Uvijek je imala osjećaj za modu. Uzdah zavisti. Ima više od nje. Ali ne zna kombinirati kao ona. Nije važno. Glas druge siguran i glasan. Ima novac. Stil će svladati usput. Gleda na drugu stranu. Stara zgrada. Grafit. Izričaj ljubavi prema nepoznatoj djevojci. Datum. U potpisu muško ime.

Glasni zvukovi kako se približava. Poznati bar. Glazba ugodna. Jazz ili tako nešto. Nije sigurna. Nema puno ljudi. Nekolicina sjedi ispred. Dok prolazi sluša. Mladić i djevojka ne mogu se dogovoriti. Ona dobila posao u ministarstvu. Ne želi se vratiti kući. On već godinama živi kući. Mora. Brine o roditeljima.  Prigovor da nije sam. Sestra daleko. Kanada. Pomaže. Ali ne može se vratiti. Ona kategorički obećava da neće ostaviti posao. Čekala je dvije godine. Možda i više. On pokušava argumentom emocija. Voli je. Sve će učiniti za nju. Ona zna. To nikada nije bilo problem. Rasprava se nastavlja. Glasovi se gube kako prolazi. Ne zna što su se dogovorili. I jesu li uspjeli.

Veliki park. Starija žena. Mlađa pored nje. Stoje. Između njih dječja kolica. Mlađa radosna. Dobar je. Posao nezgodan. Treća smjena. Starija se slaže. Nije važno. Posao jest nezgodan. Ne pije. Ne puši. Najvažnije. Ne kocka. Ne ide u kladionice. Neće izgubiti plaću. Obitelj. Kuću. Mlađa potvrđuje. Sretna je. Samo da se ništa ne dogodi. Starija utješno govori. Ne brini. Kladionice su vrag!!!! Samo da se ne kladi. Čula od susjede. Onaj u zgradi preko puta. Ostavila ga žena. Prokockao stan. Kladionica. Treba biti zadovoljna. Muž se ne kladi. Takvih je malo danas. Prolazi pored njih. Mlađa pogledava prema kolicima. Ne vidi dobro. Čini se da se smiješi i da joj oči sjaje. Prolazi. Ostaju stajati. Voljela bi znati kako je razgovor završio. Jesu li obje jednako sretne što se muž mlađe ne kladi?

Prolazi pored poslovnice banke. Zatamnjena stakla. Sredovječni muškarac pred bankomatom. Razgovara. Uzrujano. Vraća se za sat vremena. Ponijet će lijekove. Ne zna kakvo je stanje. Simptomi moždanog udara.  Ni on ne može vjerovati. Nije bila bolesna. Nikad. Ne zna što i kako. Sin će sutra stići. Ne zna. Sve mu se srušilo. Svijet. Život. Planovi. Nije bilo znakova. Našao je onesviještenu na podu. Hitna stigla brzo. Profesionalni. Mirni. Zadovoljan je. Nekoliko puta dubok uzdah. Da. U redu. Stoji na semaforu pored nje. Gleda ga ispod očiju. Lice malo izobličeno. Bol. Strah. Tuga. Briše suze. Trčeći korak. Prelazi. Nestaje iza ugla. Razmišlja. Tko je u pitanju? Njegova supruga? Kćerka? Unuka? Nije sigurna želi li znati. Ne voli spoznaju tragedije drugih. Razmišlja ponovo. Sretna što nije bolesna. Ulaže puno u druge stvari. U zdravlje ništa. Čeka da zaboli. Kao i mnogi drugi. Vjerojatno.

Prelazi preko ceste. Knjižara. Ukusno osvijetljen izlog. Netko zna kako se to radi. Gleda naslove. Jezik. Nacionalizmi. Postkonfliktno društvo. Rat. Nakon rata. Poslije rata. U ratu. Pomalo neugodan osjećaj. Opet o ratu. Samo o ratu. Neodređeni osjećaj mučnine. Dva mladića prolaze. Čekaju ih u poznatom baru. Tko? Njih dvije. Dogovor za ponedjeljak. Idu svi zajedno. Ona ima auto. Tjedan dana. Najbolje voziti uz obalu. Mogu spavati u autu. Krenu od Dubrovnika. Tako je najbolje. Sretan je. Godinama planiraju zajedničko putovanje. Konačno su uspjeli. Red je. Završavaju srednju. Znaju se od djetinjstva. Uskoro se razilaze. Ona odlazi vani studirati. On također. Njih dvoje ostaju ovdje. Žao mu što odlaze. Ne treba biti. Planiraju se vratiti. Neslaganje. Nitko se ne vraća jednom kada ode. Čvrsto obećava da hoće. Glasovi polako prelaze u neodređene zvukove. Još uvijek gleda naslove. Zašto toliko pišu o ratu, zašto svaki naslov govori o ratu? Bila je tu. Zna što je vidjela. Sjeća se svega. Ima drugih stvari. Lijepih. Pozitivnih. Zašto rat? Ne ide u kazalište. Ne ide u kino. Ne čita novine. Uvijek isto. Rat. Osjećaj izoliranosti i neznanja. Svejedno joj. Tako želi. Mirna je kad ne čita, ne gleda i ne čuje. Čudi se. Toliko je godina prošlo. Rat kao da nije. Pišu. Govore. Režiraju. Tema? Rat. Nekoliko bučnih mladića i djevojaka prolaze pored nje. Svečana odjela i haljine. Matura. Hotel je već otvoren. Raduju se. Vino i pivo za poslije. U stanu. Kod jedne od djevojaka. Ima da se oleše večeras. Glasan uzvik odobravanja. Navijanje. Naplatit sve muke srednje škole. Poslije? Šta poslije? Kad prođe matura? Nevažno! Nebitno! Važno je večeras!!! Glasna vika nestaje iza ugla.

Nastavlja do tramvajske stanice. Nekoliko ljudi. Neka žena. Možda pedeset godina. Lice umorno. Vrećica u ruci. Mantil poznatog trgovačkog lanca. Često prebacuje s noge na nogu. Sigurno bolovi. Dugo stajanje na poslu. Tri djevojke. Gledaju ispred sebe. Svaka u svoj display. Šute. Nagli trzaj jedne. Pokazuje drugima. Komentiraju i smiju se. Lijepa profilna. Dobro joj stoji ljubičasto. Stariji gospodin. Pogledava na sat. Često. Sigurno žuri. Vrećica u ruci. Logo poznate pekare. Mladić sa slušalicama u ušima. Sportske patike. Trenerka. Zadihan. Trčanje? Sportaš? Nije mogla odrediti. Škripa, buka i trenje. Tramvaj. Star. Oronuo. Išaran. Prljav iznutra. Poluprazan. Ne ulazi. Odlučuje pješačiti. Samo dvije stanice. Možda dvadeset minuta.

Prolazi pored izloga. Tehnologija. Novi smartphone. Cijena  u visini nekoliko njezinih plaća. Reklama ga hvali. Najnovija kamera. Zabilježite trenutke s najmilijima!!! Broj megapiksela beskonačan. Prelazi cestu. Semafor. Mlađi muškarac. Razgovor s nekim s druge strane. Mobitel. Bit će u dnevniku. Nema problema. Udarna vijest. Neće prikazivati sve. Onaj s druge strane se ne treba brinuti. Vijest će biti namontirana kako treba. Izgledat će objektivno. Istinito. Profesionalno. Treba platiti uredniku informativnog programa. Na ruke. Ne može preko banke. Otkrit će se. Nema brige. Vijest će biti udarna. Neće nitko primijetiti. Važno je istaknuti negativno. Lopov. Zapošljavao preko veze. Tukao bivšu ženu. Kćerka ne želi pred kamere. Nema veze. Naći će kolegu s posla. Bivšeg. Hoće. Ne treba brinuti. Hoće za novce sigurno. Prilog ide u udarnom terminu. Koji novinar? Nema tu novinara. I on hoće novce. Ne previše. On će to odradit na terenu. Koliko će sve koštati? Neće puno. Par stotina. Prelazi cestu. Razmišlja. Novinar? Nije sigurna. Možda. Izgledao je kao lešinar. Sve za priču i udarni termin. Plaćanje. Kupovanje. Laganje. Nije ju čudilo. Odavno ne gleda vijesti. Ne čita novine. Mirna je. Ima svoj vlastiti svijet.

Prelazi cestu prije skretanja. Muškarac i žena. Četrdesete. Ruke zajedno. Nema snage. Umorna je. Posao. Djeca. Rodbina. Odobrava joj. Hrabri je. Ne treba brinuti. On je tu. Zahvaljuje. Uvijek je bio muškarac i otac. Hvali je. Oduvijek je bila izvrsna supruga i majka. Zahvaljuju jedno drugom. Što ima nju. Što ima njega. Prebrodit će sve. Bit će uz nju cijelo vrijeme. Gleda za njima. Sretna je. Osjećaj radosti u nutrini. Vole se. Poštuju se. Dolazi pred zgradu. Sat. Hm… skoro sat vremena? Nije primijetila. Ne ulazi.

Osvrne se. Gleda zgrade. Svijetla. Sluša buku. Auta. Tramvaji. Ljudski glasovi. Razmišlja. Grad. Satkan od priča ljudi. Neobičnih priča. Običnih. Tužnih. Sretnih. Neispričanih. Svakodnevnih. Treba slušati. Pogotovo noću. Noć priča priče drugih. Oni. Drugi. Pričaju. Oni su grad. Slušati. Slušati grad. Slušati grad noću. Dok hoda noću ona voli slušati grad. I sutra će ga slušati. Sutra. Navečer. Grad će pričati priče…

U Sarajevu, 18. 7. 2018.

O. J.

Bar pored katedrale u Sarajevu

Sama je za stolom. U kutu. Najbolje mjesto. Svi su vidljivi. Nju se ne primjećuje. Troje za drugim stolom. On, ona i dijete. Ne sviđa mu se kako se odjenula. Pokazuje previše. Negoduje i dalje. Previše troši. Gluposti. Njen odgovor odriješit. Ona je žena. Mora brinuti o sebi. Svom izgledu. Zdravlju. On voli kad je ona lijepa. On ne voli kad je drugi muškarci gledaju. Povišen ton. Uvijek su me gledali.

Glasan zahtjev da se pomiri s tim. Glasno odbijanje. Nije vjerovao da je zaista takva. Trebao je gledati bolje. Glas humorističan. Žestok prigovor kako ona nije prostitutka. Brani se da nije tako mislio. Zašto svaki put stavlja u njegovu glavu i usta misli koje ne postoje i riječi koje ne izgovara? Dijete nešto traži. Djevojčica. Četiri godine. Želi sladoled. Oboje u isto vrijeme ušutkavaju. Neka sačeka. Djevojčica plače. Nikad nisam rekao to. Nagli zaokret prema njoj. Jesi. Uvijek. Njezin pogled pomalo zloban. Njegov pomalo ljutit i agresivan. Glasan prigovor. Napravio sam ženu od tebe i damu. Neki okreću glavu u smjeru muškog glasa. Ona sklanja pogled u stranu. Lijep lančić oko vrata. Skup. Ljetna haljinica bež boje. Vitke i njegovane noge. Čvrste grudi. Ženski sat na ruci. Poznata marka. Malo šminke i sjenila na licu. Kosa uređena. Nokti dotjerani. Lak bezbojan. On naglo ustaje. Kratke lanene hlače. Bijele. Lanena košulja. Boja kave. Sandale. Uredno podšišan. Njegovana brada. Lijepo građen. Teretana vjerojatno. Skup novčanik u ruci. Elektronička kartica u drugoj. Znak poznate njemačke marke automobila na njoj. Kuda? Upitan pogled. Ne obraća pažnju. Saginje se i uzima djevojčicu. Osmijeh i opetovani zahtjev za sladoled. Odlazi s djevojčicom. Pitanje glasnije. Kuda ide? Ne osvrće se. Izlazi i nestaje iza ugla. Ljutita. Nervozno prebire po telefonu. Povelik za njezine ruke. Srebrna jabuka ispod kamere. Glas s druge strane. Najbolja prijateljica. Sačekat će je. Ne zanima je gdje je otišao. Redaju se naslovi. Đubre, kreten, konj, manijak, manipulator, kurvar, zlostavljač. Bio tako nježan i pažljiv dok se nisu vjenčali. Potpuno se promijenio. Potvrđuje za pola sata ispred trgovačkog centra. Ustaje. Prilično zgodna i dobro građena. Nekoliko muških pogleda u njezinom smjeru. Odlazi…

Dvojica sjedaju. Kravate. Jedan mlad, crn i visok. Drugi nešto stariji, također visok i prosjed. Mladi na telefonu. Konobar prilazi. Njegova ruka u zraku. Sočna psovka nekome s druge strane. Izborne liste se ne mogu sastaviti bez njega. I ne smiju. On će odrediti tko će i na koju listu. Prekida. Isprika konobaru zbog čekanja. Nema isprike zbog psovanja. Kafa produžena. Stariji govori o nekom čovjeku. Bio s njim zajedno dugo u stranci. Pouzdan je. Njega treba ubaciti za ministra. Mlađi sumnjičav. Pitanje je kontrole. Strah da taj stariji neće slušati naređenja stranke. Stariji ga uvjerava. Poznaje ga. Prijatelji su. Mlađi prebacuje temu. Neobično. U svakoj drugoj ili trećoj rečenici je redovito neka psovka. Nekad psuje imena. Nekad psuje neodređeno. Stariji čovjek se okreće u njihovom smjeru. Prezriv pogled. Stariji pokazuje neki papir. Imena. Kantoni. Mladi uzima olovku. Piše. Objašnjava. Stariji odmahuje glavom. Smatra da to neće biti dobro ako taj bude nositelj liste u tom kantonu. Ljudi ga ne vole tamo. Naglo prestaju. Odmiču se od stola dok konobar stavi kavu. Odguruju sadržaj stola u stranu. Ponovno papir. Stariji ponovo negoduje. Lista je loše sastavljena. Mlađi uz psovku nešto gestikulira. Ne može promijeniti. Već je platio za prvo mjesto na listi. Koliko? Mlađi se osvrće oko sebe. Stotinu hiljada maraka. Neka mu vrati novac i skine ga s liste. Ne može. Potrošeno na plakate, promociju i predizborni skup u velikom gradu. Stariji se odmakne. Dubok uzdah. Ruka na čelu. Razmišlja. Možda. Mlađi upitno gleda. Prebaciti ga u drugi kanton. Ostaviti mu prvo mjesto na izbornoj listi. Ne želi. Već pitan. Zašto? Stariji ne razumije. Vidi mu se na licu. Kanton je bogat šumom. Drži pilane. Želi mjesto kantonalnog premijera. Lakše će mu biti doći do sirovine za proizvodnju. Stariji razmišlja. Neki drugi kanton gdje ima šuma? Mlađi gleda. Prst klizi po papiru. Glasan usklik radosti. Samo nakratko. Ima. Jedan. Nije naš. Čiji je? Njihov. Šta ima veze? Ima. Obećano narodu da nema koalicije s njima. Stariji gleda u stranu. Razmišlja. Neka pređe kod njih. Mlađi začuđen. Nemoguće. Dao je pare. Nema veze. Riješit će se. Poslije izbora. Kako? Obećati mu. Ministarstvo. Okoliš. Tu spadaju i šume. Mlađi na telefonu. Razgovor. Kratko. Obećava. Sigurno. Nema koalicije. Nisu ista stranka. Nema to veze. Dobit će ministarstvo. Zadovoljan uzdah. Pristaje. Stariji zadovoljno kima glavom. Kava već hladna. Neće piti. Ustaju. Stariji odlazi do šanka. Mlađi na telefonu. Opet sočna psovka. Ne može na listu. Dolazi za deset minuta. Stariji ga tapše po ramenu. Mlađi psuje nekom imenom. Uporan. Hoće na prvo mjesto na listi. Stariji ga i dalje tapše. Riješit ćemo. Odlaze…

Dvije starije gospođe. Šešir. Neobičan. Sviđa joj se. Retro. Takvi se ne mogu nigdje kupiti. Pedesete možda. Gospođa u zelenoj ljetnoj haljini traži limunadu da se osvježi. Druga ima ženski sako i haljinu odgovarajuće boje. Liči na tajnicu. Iz detektivskih filmova o Pink Pantheru. Predavala je francuski godinama. Posjetila Pariz šezdesetih. Vidjela veći dio Francuske. Smatra da je najveći problem grada kultura. Potvrdno kimanje glavom. Mladi su nekulturni. Odrasli pogotovo. Odijevanje svedeno na golotinju i pokazivanje mesa. Druga niječe glavom. Ne. Nije to. Nego? Druga pomalo nervozno. Grad nema kulturu. Prazan. Druga odbija vjerovati. Ima kulturu. Kazalište. Filmski festival. Koncerti. Opera. Druga niječe ponovo. Ne misli to. Nije to kultura. Nego? Grad. U sebi. Nema kulturu. Beton. Asfalt. Zgrade. Svijetlo. Buka. Grad izgubio sebe. Druga zamišljena. Sjeća se. Razglednica. Kraj šezdesetih. Prekrasan perivoj. Lijepa austrougarska zgrada u pozadini. Sada? Beton. Moderni spomenik. Nije umjetnički. Tržni centar. Perivoj i zgrada uništeni. Uništena kultura. Rat je bio. Nisu krivi ljudi. Rat je uništio kulturu. Uništio grad. Uništio ljude. Tišina. Gledaju u stranu. Koliko ga već nema? Koga? Njezinog muža. Ona u odjelu retro tajnice uzdiše. Pet godina. Bio je dobar čovjek. Cijenjen u gradu. Arhitekt. Poznat. Sin je arhitekt također. Japan. Radi za veliku kompaniju. Snaha je Japanka. Predivna. Prekrasna. Skromna. Dvoje djece. Dvoje unučadi. Jedina radost. Dolaze za tri dana. Godišnji. Njezin muž? Zelena haljina se malo pomjeri. Već tri godine bolestan. Pokretan. Ne prepoznaje nikoga. Ne prepoznaje nju. Demencija. Teško joj. Kopni svaki dan. Ne može učiniti gotovo ništa. Djeca pomognu. Kćerka posebno. Dođe svaki tjedan. Obje uzdahnu. Tužan pogled negdje u daljinu. Ili prema stolu gdje su dvije mlade djevojke i dva mladića. Mladi. Sretni. Glasno se smiju. Nemaju gubitak pamćenja. Nisu dementni. Živi su. Na početku. Kao da svaka za sebe razmišlja. Ah, život!!! Brzo pobjegne kroz ruke. Ne vidiš, ne čuješ, ne osjetiš, ne znaš. Odjednom. Osvrneš se. Starost, samoća, briga. Strah… smrt je tu negdje. Teže ustaju. Retro tajnica malo hramlje. Muž čeka. Presvlačenje. Hranjenje. Kupanje. Tišina. Kratko stoje ispred. Svaka na svoju stranu. Odlaze…

Dvoje mlađih. Zadihani. Godine? Dvadesetak. Studenti. Rijetka brada i brčići. Neobrijan. Majica kratkih rukava. Petokraka i bradati lik s uzdignutom pesnicom. Nekoliko slova u drečavoj crvenoj boji. Južna Amerika.  Zadihan. Predavanje mu bilo skroz bezveze. Mislio da je lik ljevičar. Obični filozof. Školski. Došao u kravati i odjelu. Teški buržuj i kapitalist. Samo priča. Razočaran. Očekivao puno više. Samo citati i ponavljanje. Isfurano. Ona potvrđuje. Karirana košulja s kockama. Podsjeća na stolnjak u seoskoj kafani. Kosa raspuštena. Komad metala u nosu i iznad obrve. Uske hlače. Čizme s debelim đonom. Prošivene. Žuti konac. Naručuju. Dvije limunade. Čudno. Zar ne bi trebalo biti žestoko? Votka? Konjak? Ona prva. Svijet treba promjenu. Zemlja treba promjenu. Grad treba promjenu. Nacionalizam i fašizam uništavaju. Oni su žrtve. Žele promjenu. On potvrđuje. Treba se boriti za radničku klasu. Nove fabrike. Nova radna mjesta. Kapitalizam je propao. Bio na susretu antifašista. Zabrinut. Sve stari. Nema mladih. Nezainteresirani su. Ne žele se boriti. Ništa ih ne zanima. Ona preuzima. Internet im ispire mozak. To su kapitalisti izmislili. Žali što nije rođena u titino vrijeme. Radničke akcije. Fabrike. Partizani. Sve zajedničko. Bratstvo i jedinstvo. Mota cigaretu. Pripaljuje. Slaže se. Slušao je od djeda. Svi su bili sretni. Svi su imali. Nitko nije krao i otimao. Svi su imali dovoljno. Danas? Danas sve plaćaš. Plaće nikakve. Penzioneri nemaju šta jesti. Nemaju za lijekove. Treba oteti bogatima. Ovim što su u ratu švercali. Sad otvaraju benzinske na svakih sto metara. S druge strane njihovog stola kratak komentar. Balavurdija. Ništa ne rade. Samo po kafanama hodaju. On se čudi. Kod njih u Danskoj preko dana sve kafane prazne. Ovdje pune. Njih dvoje ustaju. Djevojka namješta košulju. Kratak dogovor za večeras. Koncert. Karte su kod njega. Dobar bend. Regionalni. Najviše nastupa u regiji. Odlaze…

Trojica. Sjedaju. Sunčane naočale. Ne skidaju. Naručuju. Tri kafe s mlijekom. Prvi dodiruje kosu. Uredno zalizana. Tetovaža na desnom bicepsu. Kineski znak za heroja. DG velikim slovima na majici pripijenoj uz tijelo. Tom Tailor patike. Čarape s crticom. Nike. Telefon na stolu. Ogroman. Možda zbog maske. Uski donji dio trenirke. Sportaš. Osvojio neki dan turnir. Pobijedio južnoamerikanca za prvo mjesto. Neobično ime zahvata kojim je to izveo. Neko kinesko, ili japansko. Drugi potvrđuje. Gledao ga na televiziji. Skupa košulja. Farmerice. Špicaste cipele. Zlatna narukvica. Uživao u borbi. Nije mogao doći. Morao sređivati neke porezne papire za kafane. Inspekcija ga stalno ganja. Traže dlaku u jajetu. Hoće da ga zatvore. Sve uredno plaća. Ne mogu mu naći greškice u knjigama. Ali ga proganjaju. Vjerojatno zbog politike. Podržao protukandidata za načelnika, a ne njihovog. Da je znao ne bi. Zanima ga biznis. Ništa drugo. Ne ide tako. Bar ne ovdje u gradu. Svi to znaju. Treći govori. Vraća cigaretu u pepeljaru. Srednje godine. Proćelav. Općinski vijećnik. Zna šta se događa. Zna. Bio na sjednicama. Bio u odboru za dodjelu radnih dozvola za kafiće u glavnoj ulici. Zna tko je protiv njega i tko hoće da mu zatvori kafane. Stiglo s vrha. Iz stranke. Kako on ne može ništa poduzeti? Zašto ga plaćaju? Ne može. Nije do njega. Vadi fasciklu iz torbe. Papiri. Dozvole. Nacrti. Potpisi. Općina. Sud. Ministarstvo. Sve spremno. Treba još platit. Kome? Inspektoru? Kojem? Za urbanizam. Zašto? Da potpiše dozvolu. Koliko? Pet hiljada maraka. Prvi uzdahne. Ajd odmah. Zaboravit će. Ajd sačekaj. Kafa. Nije žurba. Razgovor odlazi dalje. Zdravlje, porodica? Svi dobro. Djeca rastu. Mater slaba. Stara. Skoro osamdeset. Naživila se. Pa jest. Nekako ti žao kad mlad čovjek ode, kad je netko star i nije toliko teško. Ali jest ako je netko tvoj. Uvijek je teško. I nikad nisi spreman. Požuruje. Ajmo. Pare. Kad će početi radit unutra u kafani? Sutra. Danas će inspektor sve potpisat. Ustanu. Kratko razgovaraju ispred. Mora na sjednicu općinskog vijeća. Mora u kafanu da vidi je li sve u redu. Onaj u uskoj trenerci ide prošetat. Tek se vratio. Ode malo naparit oči. Ima dobrih koka po gradu. Odlaze…

Gleda na sat. Vrijeme je. Ustaje od stola. Stavlja sunčane naočale preko očiju. Izlazi. Sparno i vruće. Puno ljudi. Previše. Razmišlja. Osvrće se. Još nije stigla. Sat na katedrali. Prodoran i jak zvuk. Gleda gore. Dva tornja. Lijepi. Gleda prema baru. Ljudi. Ulaze. Izlaze. Konobari. Gleda natpis. Gleda bar. Lijep. Uredan. Čist. Malčice šminkerski za njen ukus. Ali pristojan. Sviđa joj se. Doći će opet. Bit će neka nova priča. Neki novi ljudi. Zanimljivi su. Svi. Ti ljudi. Na svoj način. Oni su kultura. Oni su grad.

U Sarajevu, 9. 7. 2018.

O. J.

POSAO

Kuca. Teška masivna vrata. Glas izdaleka. Hajd ulazi jesi gluha!!! Glas. Grub i nekulturan. Stisne dlanove jače. Osjeća znoj na leđima. Nervoza. Kvaka je hladna i godi znojnim dlanovima. Ulazi. Veliki masivni stol. Na zidu slika predsjednika stranke i neki citat. Nešto o jakosti i jedinstvu. Predsjednik se smiješi samouvjereno sa slike. Spušta pogled. Debeo. Veliki stomak. Crven u licu. Pije redovito. Haj šta si stala ko kip!!! Gleda je. Oblizuje se. Na trenutak joj dolazi osjećaj povraćanja. Sjedaj i daj te papire!!! Alma, Alma!!! Dere se kao kočijaš na ulici. Mlada žena. Ne više od trideset. Uredna. Ispeglana. Našminkana. Dotjerana. Izvolite. Glas školovan i spikerski. Ma šta bona izvolte, jesi gluva hajd kavu mi donesi!!! Namješta košulju. Popravlja kravatu. Žena izlazi. Daj papire!!! Podiže pogled. Gleda u dekolte. Osmijeh. Red umjetnih zuba. Bijeli. Ona prekriži ruke na prsima. Neugodan osjećaj. Haj bona šta se bojiš kad imaš šta pokazat brzo ćeš napredovat!!! Ponovo pogled. Odmjerava noge. Pitanje u glavi. Zašto se uopće javila na natječaj?????? Poniženje. Bezobrazluk i debeli lik s druge strane stola. Možda je bolje u Njemačkoj.

Bio sam komandir tvom babi u ratu!!! Prekid misli. Sjećanje. Babo. Otac. Već odavno mrtav. Nema ga da je sada zaštiti i savjetuje. Osjećaj hladnoće negdje oko srca. Kako ti je babo???? Pristojno pitanje. Rahmetli je već pet godina. Odgovor tih. Ne komentira. Šuti. Lista papire. Ona razmišlja. Opet nervoza. Sigurno neki papir nedostaje. Nešto nije ovjereno kako treba. Fali kopija nečega. Krivi pečat. Krivi datum.  Razmišlja o šalterima. Dokumenti. Ovjere. Notari. Mjesec dana i načeti živci. Neki papiri nedostaju. Glas mu ozbiljan. Ona šuti. Bona šta si se pripala ko da nemaš jezik!!! Ponovo se smije. Kao gospodar života i smrti. Papiri ti i ne trebaju, bona to samo onako kofol da ispande sve ko po zakonu, da ti nisam babi bio komandir kakv poso kakvi bakraći bona!!! Poniženje prodire dublje. E mala znači ovako ćemo što se tiče posla i svega ostalog.

Ustaje od stola. Prilazi. Zadah konjaka. Buljave i prožrdljive oči gledaju dekolte. Kucanje ga prekida. Ljutito okreće glavu prema vratima. Alma s kavom. Šta si stala tu ko kip, hajd razguli!!! Ostavlja kavu. Izlazi. Buljavi pogled prema dekolteu i nogama. Ti znaš ko sam ja????? Zna. Prije rata prodavao farmerke na pijaci, danas drži pola grada. Prodaje stanove i gradi nove. Ako budeš radila šta ti kažem dogodine moćeš birati u koju ćeš ambasadu. Hoš u Evropi, hoš u Ameriki, hoš bilo đe nema problema. Seljački ton glasa i nepismenost. Ona se pita zašto ova zemlja još nije propala. Ja sam zamjenik precednika i mene se pita ovde sve. Ja sam ovde glavni. U gradu nemere muha proletit a da ja nisam dao dopuštenje da leti. Gleda dekolte. Direktno. Otvoreno. Ona šuti. Kratko kimne glavom. Osjećaj povraćanja ponovo. Najbolja studentica. Zlatna značka. Zašto? Za koga?

Olakšanje. Odmiče se. Gleda sliku predsjednika stranke. Vidiš ovog ublehu gori????? Mesnati prst uperen u zid. Vjenčani prsten. Skup sat. Kimanje glavom. I njemu sam bio komandir. Uzdah ponosa i vlasti. Monolog. Predsjednik u ratu bio na rezervnom položaju. Švercao cigarete, naftu i oružje. On to zna. Drži ga zato u šaci. Bona, precednik nemere bez neme napravit ništa ako mu ne kažem da smije. Lopov bona, jalijaš, samo krade a onda se kobojagli poziva na nacionalne interese bona ma kome on prodaje maglu bona… Monolog se naglo prekida. Njezine misli negdje drugdje. U Americi. U Kanadi. Samo ne ovdje. Razmišlja.

Ej mala jesti udata majke ti, ja te ne pita odma. Ponovno nagli prekid misli. Ne. Kratak i tih odgovor. Gleda kroz prozor. Otvara. Halo bolan pa neš se javit kad dođeš kod nas. Posto ministar i sad nikog ne znaš. Haj dolazi gori kavu popit!!! Zatvara prozor. Znači, u ponediljak na poso od osam. Zatvori fasciklu. Nevidljivi uzdah olakšanja. Alma će ti objasnit. Alma!!! Ulazi. De majke ti pokaži curi đe joj je stol da zna. Ustaje. Druga prostorija. Alma. Ruka ispružena. Zelene oči. Sažaljive. Otvorene. Iskrene.

Glasovi. Muški. Pa đe si Marko tito mu mamu nema te nikako ovde!!! Ti posto ministar i sad nikoga ne znaš!!! Mahire ne mogu stići nemam kad. Alma!!! Ponovo poziv. Ajd donesi tri kafe, i reci Jovanu nek dođe došo Marko. Alma se vraća. Izlazi. Ona sama. Gleda. Dva velika masivna stola. Sjeda. Muka. Drhti. Alma se vraća. Kava. Ulazi.

Glasovi. Mrmljaju. Uf dobra ti ova mala đe si je našo????? Nepoznat glas. Jovo neću ja svašta, znaš da sam znao naći dobre koke uvjek. E jesi brate oca mi svaka čast.. Sve trojica se glasno smiju. Ona sjedi. Idi odavde. Almin glas. Upitan pogled. Ustane. Mislim idi vani. Vani. Njemačka, Slovenija, Austrija. Bilo gdje. Muški glasovi razgovjetnije. Slušaj vi nama dajte ministarstvo, a mi ćemo vama dati nešto drugo, ne znam šta vam paše. Njegov glas. Ozbiljan. Dajte nam financije. Mi ćemo vama kulturu. Drugi glas glasno i samouvjereno. Ajd more al moram precedniku reć. Njegov glas. Kakav precednik ionako ti vučeš sve konce. Treći glas. Hajd lako mi je za njega, nego ovi drugi ne daju, kažu da financije ne damo nikako. Tišina. Ajd smislit ćemo nešto. Sad će izbori. Malo ćemo po nacionalnom udarat i pričat i to će proć ko halva. Njegov glas samouvjereno. Ajmo kod Fehre na janjetinu danas, dovest ću ja precednika pa da to utalimo i završimo. Taman. Ja ću svom javit. Glas potvrdno. Što se mene tiče smatrajte riješenim. Glas potvrđuje.

Pozdravi i glasno komentiranje. Dobra ona što donosi kavu. Došla nova. Dobra. Ko avion. Glasno odobravanje. Maher je za koke. Alma gleda. Prazan pogled. Ulazi. Vidno raspoložen. Košulja izvučena. Kravata opuštena. Mala ne pita te kako ti je ime??????? Pogled prema Almi. Nejra .Odgovor tih. Pogled spušten. Ne gleda ga. Fino ime, fino, fino.  Aj bona sve će bit dobro nemoj bit tako mutava, babo ti je bio čojek i po. Babo. Otac. Da. Bio je čovjek. Ne kao ti. Ne kao vi. Alma jesil vidila šta je s onim projektom i parama????? Traže objašnjenje. Alma pruža papir. Gleda. Reko sam onom srbinu da će bit problema zbog ovog. Eto vidiš šta naprave. Potroše pare a projekta niđe i štaš sad majku mu! Ljutit uzdah. Prebaci hrvatima. Ministru. Ne. Bolje zamjeniku. Neka nađu nešto. Projekt. Dat ćemo pare iz buđeta. Ovi smote već potrošili.

Zvonjava. Grize donju usnu. Jesam. Bili maloprije. Ajd u dva. Hoće financije. Ajd vidit ćemo. Kod Fehre. Uzdah zadovoljstva. Kao kralj na tronu. Vlast. Opet zvonjava. Šta bolan? Ma reko sam ti hiljadu puta ruši!!! Ma kogaš pitat!!! Ma kakav urbanistički bolan ruši. To ćemo naknadno. Cure, ako ste za druženja u dva sa mnom. Tišina. Neugodna. Majka u bolnici. Alma glasno. Ti, mala đeš ti posle????????? Šutnja. Gdje? Australija, Afrika, bilo gdje. Razmišlja. Kući. Glasnije nego uobičajeno. Ajd onda dobro. Bit će prilike da se družimo. Uspaljen i proždrljiv pogled prema objema. Alma gleda. Stol. Papiri. Izbjegava pogled. Izlazi.

Zvonjava. Sad tiše. Nerazgovjetno. Ama Martine reko sam ti da ćete dobit pare šta si se uzbunio odma!!!! Ko bolan?????Almir?????????? Ma pusti njega nema pojma o čem priča. Nerazgovjetno mumljanje. Reko sam precedniku da sad mora bit tako. Poslije izbora. Ha ja bolan. Ma batali to. Jesmo se neki dan dogovorili da ćemo rvatima dat što traže. Srbima isto. I jesmo se dogovorili šta ćete vi nama dat????????????? Onda u čem je problem čoječe.

Koje novine??????????? Ma to su Mehmedove novine bolan Martine. Ma pusti Mehu bolan ljut što mu nedamo dozvolu za gradnju. Martine bolan pa nudio nam nešto sitno para da mu damo, šta ti je!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Milion maraka. Jelde da nije puno???????????? Haj kad smo kod toga koliko vam je dao Slobodan za plac?????????????? Eto. I mi smo tražili toliko od Mehe. Ma šta se sikiraš bolan čim dadne pare novine će prestat pisat!!!!!!!!!!!!! Dobro. Javi se svakako pa ćemo to rješit.

Zujanje kompjutera. Alma ustaje. Izlazi. Razmišlja. Još uvijek. Otići. Gdje? Kuda? Svejedno. Bilo gdje. Ulazi. Odijelo kompletirano. Sako ispeglan. Krava zategnuta. Košulja u hlačama. Reci Almi nek mi ostavi onaj papir od maloprije na stolu. Dobro. Glas malo čvršći. Zastane. Okrene se. Pogleda. Mala, jelno Nejra je l?????????? Potvrdno kimanje. Bit će ti dobro, šta si se ušutila. Dobila si poso i sad možeš šta hoćeš.

Glasan zvuk zatvaranja vrata. Posao. Hm. Otići. Zašto? Babo. Otac. Čovjek. Nije se borio. Za ovo. Za njega. Ali je umro. Zbog njega. Zbog ovakvih. Zbog nepravde. Otići. Sigurno. Gdje? Gdje nema nepravde. Gdje nema ovakvih. Kakvih? Proždrljivih pogleda… Ustaje. Izlazi. Zatvara vrata. Gdje? Bilo gdje. Tamo. Daleko. Gdje nema mahira, jovana, martina, mehmeda, marka. Gdje ima ljudi. Gdje ima Almi. Gdje ima Nejri. Gdje ima baba i očeva. Zadovoljan uzdah. Shvatila. Gdje??????????????? Tamo gdje ima ljudi… poput njezinog oca…….

U Sarajevu, 2. 7. 2018.

O. J.

Dilema

Odgovor na pitanje nije znala jer ga nije mogla znati. Ili barem nije bila sigurna. Vrteći slike sjećanja u glavi poput scene iz crno-bijelog starog nijemog filma nije mogla pronaći tu presudnu scenu, prijelomni trenutak gdje se filmska radnja prelama i junaci počinju živjeti novi trenutak, neku novu budućnost. Sjećanje joj se učinilo kao nezanimljiva i prazna stranica dosadnog romana. Izgledalo joj je kao da čita prazne stranice bez naslova, bez zapleta, bez vrhunca, bez zaključka, bez poruke.

Osjećaj koji se u njoj javljao dok je prebirala slike sjećanja bio je poput osjećaja čovjeka koji stoji pred nečim nepoznatim, ali to se nepoznato ne dopušta vidjeti, čuti i dodirnuti. I jer ne dopušta, čovjek se rezignirano udaljava od toga, ili nepoznato svede na razinu iluzije kojom se pokušao zavesti. Nije mu palo napamet da bude strpljiviji i natjera se čekati jer je nepoznato koje je osjećao možda bilo spremno da se konačno pojavi pred njegovim očima. Ali on nije mogao čekati. Bilo zbog nestrpljivosti bilo zbog straha.

Osjećala se kao taj čovjek nesigurna što je bilo u pitanju i što je trebalo učiniti. Je li trebalo još čekati? Je li trebala biti strpljivija? Je li je strah natjerao da pobjegne? Je li veliki broj mogućnosti pred njom zaslijepio njezinu intuiciju koja ju je izdala u najvažnijem trenutku? Što sada kada je trenutak prošao? U ustima je osjećala kiseli i metalan okus gorčine koji je dolazio iz njezine duše. Dosad nije znala da i tijelo pokaže kad je duša ogorčena. O sebi je mislila da nema dušu. Uvijek je znala slušati kako gubitak velikog životnog trenutka donekle znači i nesretno življenje budućeg života. Govorili su joj sreća je jednako velikom životnom trenutku.

Ali kojem? Koji je njezin najveći životni trenutak? Je li već prošao ili tek dolazi? Kako ga predosjetiti? Kojem proroku i vidovnjaku se obratiti da joj pokloni točan dan, sat i minutu presudnog trenutka? Ogorčeno je udahnula i okrenula glavu na drugu stranu. Čekajući taj neki veliki trenutak mnogi drugi su joj trenutci prošli, a da za njih nije ni znala. Naučila je jednu stvar. Trenutak koji čekaš, kojega želiš, kojega bjesomučno mučeći sebe i svoju psihu i svoje tijelo iščekuješ, ne može se predvidjeti. Jer iako se nešto može dogoditi, važnost događaja tek budućnost razumije koju još uvijek nemaš i ne živiš.

Naučila je to na različite načine i od različitih ljudi. Trenutak je besmislen ako nemaš budućnost koja će ti objasniti njihovu važnost i veličinu. Čula je od mnogih da valja učiti na svojim greškama, ali nitko joj nije rekao da se o greškama uči u budućnosti, a ne u trenutku kada ih činiš. Greške mogu biti protumačene jer postoji budućnost u kojoj će moći o njima razmišljati i sebe preispitivati. U trenutku kada je činila greške nije znala da su greške. Razumjela je da nešto u sadašnjosti nije ni greška ni dobar potez, nego tek u budućnosti će znati je li ono što je danas učinila bilo greška ili nije.

Gorak okus u ustima se pojačavao dok je grčevito rukom stezala neku knjigu. Zašto ne bi bilo moguće da sada vidi je li ono što je učinila pogrešno ili nije? Zašto ne može vidjeti? Tišina povremeno prekidana njezinim uzdahom tjeskobe joj se rugala. Pokušala je svoje misliti usmjeriti drugačije. Možda odluka koju je donijela nije presudna za cijeli njezin život? Možda će biti još takvih odluka i valja već sada imati kamenu čvrstoću kad se budu donosile? Ali zašto joj je osjećaj govorio da je ova odluka nekako presudna? Je li moguće da se cijeli njezin život može odrediti i odživjeti jednom jedinom odlukom donesenom u datom trenutku? Osjećaj joj je govorio da je to moguće, ali bila je sumnjičava prema tome. Nije se osjećala loše zbog odluke koju je donijela, osjećala se nesigurno.

Kako je rasla i sazrijevala, sve je više razumjela da nesigurnost nije pitanje dobre ili loše odluke, vremenski dobro tempirane. A ne. Nesigurnost je dio čovjeka, bez obzira na vrijeme, tempo i dinamiku životnih odluka i životnih trenutaka. Učili su je jednostavnosti. Nagovarali da u životu primjenjuje jednostavno pravilo koje će joj uštedjeti vrijeme, živce i noći provedene u nesanici. Odluči, presjeci i ne osvrći se. No, već kod prve važnije životne odluke koju je donijela po predloženom pravilu našla se u stanju nemira. Odlučila je, presjekla je, ali se nastavila osvrtati još dugo do te mjere da je na vlastitom životnom putu kada se osvrne to mogla učiniti samo pomoću nekog instrumenta poput dvogleda jer je taj trenutak bio tako daleko da se više nije mogao vidjeti golim okom. Umjesto dvogleda upotrebljavala je sjećanje.

I što ga je više koristila to je postajala nemirnijom jer odluči, presjeci i ne osvrći se nije tako dobro i pametno pravilo. Sjećanje je rađalo nesigurnošću. Zaboravili su joj reći da se nesigurnost hrani sjećanjem, što više podsjećanja na trenutke i odluke to više nesigurnosti jesu li trenutci bili pravi i odluke ispravne. Nesigurnost ju je izjedala jer je suviše često dopuštala sjećanjima da vode glavnu riječ u njezinoj sadašnjosti. I svoju budućnost osjećala je kao tmurnu zbog sjećanja koja nije mogla suzbiti. Sada kada je donijela odluku za koju joj je intuicija govorila da je presudna za njezin život, otvorila se Pandorina kutija njezinih nemira i pitanja. Ali svako pitanje istovremeno je imalo dva suprotna odgovora koji joj nisu puno pomagali da razbistri glavu.

Nekad je davno naučila od mudraca da je kontradikcija pravilo ljudskog razuma, da čovjek koji u isto vrijeme nešto niječe i potvrđuje ne može razmišljati i s njim se ne može razgovarati i da takav završi u bunilu i ludilu. Ali joj nisu rekli da čovjekovi osjećaji, intuicije, maštanja i fantazije bez problema žive upravo jer ne poštuju pravilo kontradikcije, nego upravo ne poštujući ga, sebi osiguravaju dugovječan i stabilan život u čovjekovoj nutrini, ali čovjek zbog toga nije bunovan i lud. U sadašnjem trenutku sebe nije smatrala ludom iako joj na isto pitanje pristižu dva međusobno nepomiriljiva odgovora.

Okrene se na drugu stranu prema prozoru i spusti knjigu na pod. Na trenutak pomisli kako bi bilo praktično da je poput nekakvog automata, mašine nekog input-output uređaja koji kad mu daš komandu, zapovijed, zadaš pitanje, narediš samo izbaci papirić sa željenim sadržajem. Ali ne bi bilo ljepote u sadašnjem trenutku u kojem se nalazila. Znala je da ovakve situacije u kojima se nađe imaju neku svoju ljepotu koja pomalo boli. Ovakvi trenutci imaju i neku svoju mračnu privlačnost. Ovakve situacije ne rađaju jake i čvrste ljude. Sudeći prema njoj ovakve okolnosti rađaju čudesnim sposobnostima mašte da stvori cijeli jedan svijet u kojoj odluku nije donijela i u kojoj se trenutak koji ju je doveo do odluke nije pojavio. Onako kako je to ona zamišljala mogla je sada nesputano maštati o svim trenutcima koji joj se nikada neće pojaviti u životu i odlukama koje nikada neće donijeti.

Međutim, nju je posebno veselilo što budućnost nije mogla zaustaviti maštu. U toj nesposobnosti budućnosti da zabrani mašti njezino promatranje nalazila se barem za nju sva ljepota i uzbuđenje stanja u kojem se nalazila. Mogla je maštati. Slobodno. Nema granice. Ne postoje greške i dobri potezi. I ako postoje, snagom mašte oni se ukidaju, mijenjaju, dolaze i nestaju. Mašta je djelovala umirujuće i ljekovito na njezino trenutno stanje. Nitko je nije mogao zaustaviti i spriječiti u tome. Mislila je kako bi bilo božanski kad se ne bi morala vratiti u stvarnost. Kad bi mogla ostati u svijetu svoje mašte, tamo gdje ni kontradikcija nema snagu i gdje njezina moć potpuno nestaje.

Iako su joj govorili da se snaga ljudi mjeri prema tome koliko čvrsto stoje ili ne stoje kod svojih odluka, njoj se činilo razumljivije da se snaga ljudi ili njihova nemoć mjeri time može li njihova mašta nadjačati stvarnost ili će je stvarnost poraziti. Jer sada ona je bila najsnažnija žena na svijetu. Njezina mašta nadjačala je stvarnost trenutka u kojem se našla i odluke koju je donijela. Zaključila je da su pitanja zašto je morala tako učiniti i zašto u tom trenutku, odnosno, općenito pitanja su neprijatelji mašte jer čovjeka vuku grčevito za rukave prema dole, u stvarnost. A ona je željela ostati gore, u mašti.

Ostajanje i zadržavanje gore imalo je svoju cijenu. Jer ostajanje u mašti za nju nije značilo postići određenu visinu i tu ostati. Ne. Značilo je penjati se u visinu do beskraja. Ali zato i pad u stvarnost može biti bolniji ovisno od visine koju je dotakla. Varala se kad je bila uvjerena da može odrediti visinu koju će mašta dosegnuti. Nije išlo. I zato se prepustila mašti da ju nosi negdje gore. Pad s tako velike visine u stvarnost nije mogao proći bez posljedica. Nemir, tjeskoba koju je osjećala bili su rezultat pada. Ogorčenost i metalan okus u ustima došli su kao fizička posljedica. Nije mogla vjerovati da pad u stvarnost može stvoriti i fizičku reakciju.

Međutim, pad u stvarnost i nije bio toliko bolan za nju koliko je bila spoznaja da ne zna je li odluka koju je donijela greška ili dobar potez i da to neće znati dok ne zastane pored putokaza na kojem piše budućnost i osvrne se natrag da vidi. Njoj je bilo nečuveno i neprihvatljivo da ne zna. Ali to je stvarnost. Mašta je za nju izgradila cijeli jedan svijet koji je prilagođen njezinim željama i osjećajima. Stvarnost je već izgrađena. Razumjela je da dijelove stvarnosti može prilagoditi sebi i svojim prohtjevima, ali ne i cjelokupnu stvarnost, pogotovo budućnost.

Budućnost nije mogla prilagoditi sebi i bila je osuđena na čekanje. A čekati značilo je za nju priznati da vrijeme postoji. Ta spoznaja nije joj bila ugodna. Dok je ležala gledajući kroz prozor i slušajući zvukove izvana, pokušala je sebi dočarati i opisati kako se zove stanje u kojem se trenutno nalazi. Nije bila depresivna, ali je bila pomalo pesimist. Ali je bila i pomalo optimistična nadajući se da će joj budućnost donijeti odgovor koji je već sebi dala i koji bi je zadovoljio i udobrovoljio. Gledajući kroz prozor sinulo joj je da se nalazi ni na nebu ni zemlji, nalazila se u međuprostoru između svoje mašte i stvarnosti svijeta i zvukova koji su dopirali kroz poluotvoren prozor. Nalazila se u međuprostoru između mašte bez budućnosti i stvarnosti čekanja i vremena da budućnost dođe.

Nalazila se, kako je ona to razumjela i rekli bismo prilično dobro u dilemi, jer jedina stvar koju je nisu krivo naučili jest da je dilema međuprostor između mašte i stvarnosti, između slobode od budućnosti i okova čekanja u vremenu. Ono što ju je utješilo i konačno natjeralo da se pomjeri s kreveta i ustane i krene prema prozoru jest činjenica da veliki broj onih koje sluša kroz prozor kako viču, galame, smiju se, plaču i pjevaju su također u međuprostoru između mašte i stvarnosti. I oni su kao i ona u dilemi.

 

U Sarajevu, 15. 6. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version