– Vjerujem da si bio nazočan razgovoru između Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja oko vrlo prijepornog pitanja. Onoga o istini. Židov iz Nazareta rekao je Rimskom Upravitelju kao odgovor na pitanje o istini da je On istina. Rimskom mozgu naviknutom da se istina sastoji od rečenica, verbalnih prijepora i pisanja knjiga mora da je zvučalo opskurno ono što je rekao Nazarećanin. Rimskom razumu je bilo nepojmljivo da se istina identificira s osobom od krvi i mesa. Mlađi đavao je prilazio stolu da uzme tek otvorenu bocu vina.
– Jesam. Bio sam tamo. Rimski upravitelj je postavio pitanje o sadržaju istine, a ne o tome kako se do istine dolazi. Nije pitao što inače svi pitaju kako znamo je li istina ili nije, nego je pitao Židova iz Nazareta što je istina. Židov iz Nazareta rekao bih razumio je Upraviteljevo pitanje dvojako. Prvo, da ga ovaj pita o sadržaju istine. Drugo, da ga također pita što se nalazi u sadržaju istine. Rimski Upravitelj ga je zapravo pitao što je i tko je istina. Židov iz Nazareta je mogao odgovoriti ono što je jedino i mogao. Kako je On i što i tko onoga što se naziva istinom. Naravno, mladi prijatelju, ovo trebaš razumjeti pod pretpostavkom da se ovaj događaj stvarno zbio i da je Židov iz Nazareta bio ono što je tvrdio da jest, Sin Božji. Glas starijeg đavla dopirao je iz druge sobe približavajući se, noseći cigaretu u zubima i držeći stari srebrni svijećnjak objema rukama. Iz nekog razloga nije bilo svjetla u sobi iako je vani bilo mirno vrijeme s gustom maglom.
– To mi se čini pretjerano i neuvjerljivo. Danas svatko ima svoju verziju istine. Ne misliš li da je pomalo staromodno ponavljati danas kako je Židov iz Nazareta bio u pravu? Probao sam nekoliko puta s nekim ljudima razgovarati o tome. Uglavnom se sve svodilo na to kako je nebitno koliko ima istina, nije važno je li nešto istina sve dok se ljudi slažu i ne ubijaju oko istine. Čini mi se da bi stav Židova iz Nazareta danas naišao na veće nerazumijevanje nego kod Rimskog Upravitelja koji je, kako si sam jednom rekao, bio i vrstan logičar i čovjek praktične pameti. Ako on nije razumio što je Židov iz Nazareta htio reći, sumnjam da bi današnji čovjek isječen na fragmente i sastavljen od svih vrsta ljudskog znanja pomalo mogao uopće razumjeti na što je Židov iz Nazareta ciljao. Mlađi đavao udahne i puhne zrak prema svijećama. Plamen malo zatitra, a stariji đavao se okrene i prekori ga pogledom kao kad odraslog čovjeka prekorite da se ne ponaša kao malo dijete.
– Mladi prijatelju, trebamo se vratiti na razgovor Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja i probati stvari vidjeti našim, a ne ljudskim očima. S obzirom da znamo da je Tvorac stvoritelj svega i punina svega, onda je on Tvorac istine. I ne mislim da govori istinu u onome što obeća, u to smo se uvjerili, nego nama je to potpuno logično da je Tvorac sam po sebi istina. Zašto? Zato jer postoji. A kako postoji? Postoji savršeno. Onda je on savršena istina, zar ne? Vidiš, mladi prijatelju, ako je Židov iz Nazareta bio Njegov Sin, a mi znamo da jest, onda je najjednostavnije bilo da kaže Rimskom Upravitelju kako je On istina, jer ako je Tvorčev Sin, onda prvo ne laže, a drugo ako je iste naravi kao i Tvorac, onda je i On savršena istina. Iz naše perspektive promatrano, Židov iz Nazareta nije ni mogao dati odgovor osim onoga kojega je dao. Da je bilo što drugo rekao, slagao bi. A on je bio, priznat ćemo nevoljko, prilično dosljedan u onom što je govorio. Tako ako me pamćenje dobro služi, Židov iz Nazareta nije dao krivi odgovor, nego je Rimski Upravitelj postavio krivo pitanje. Trebao je pitati tko je istina, a ne što je istina. Vidiš kako dvije bezazlene riječi promijene cijelu povijest i svijest poimanja i shvaćanja svijeta i stvari. Od kako je Rimski Upravitelj postavio pitanje, to isto pitanje postavljalo se i prije, ali i nakon njega. Svi se pitaju što je istina, odnosno ljudi se pitaju što je istina. Mi, kao što znaš, nikada ne pitamo što je istina, ne samo zbog toga što odgovor znamo od pamtivijeka, nego još važnije znamo da je glavno pitanje tko je istina. Stariji đavao i dalje je prijekorno gledao u mlađeg đavla dok mu je lice prekrivao veliki oblak dima cigarete.
– Svejedno. Ne vidim razloga da čovjek nosi teret tog pitanja bilo da se pita što je ili tko je istina. Ako se čovjek pita što je istina, uvijek će završiti u nekom obliku misaonih akrobacija o istini. Ako se čovjek pita tko je istina, obojica znamo da danas neće dalje otići od toga da je on sam za sebe istina i da drugih istina nema. Ili barem kako istina ovisi od toga kako je on vidi, opisuje, definira ili što god drugo. S koje god strane pogledaš čovjek je osuđen na neznanje o istini i ne vidim zašto bi čovjek morao znati ono što mi znamo i zašto bi išao za istinom. Nije li zadovoljan svojim životom bez istine ili barem onoga što mi ponekad predstavimo kao istinu? Mlađi đavao skrene pogled u stranu. Ne zbog straha. Nije želio da stariji đavao vidi kako se smije njegovom prijekornom pogledu izlapljelog starca koji polako ide u zasluženu mirovinu za koje desetljeće.
– Teret pitanja se ne može izbjeći. Prije ili kasnije svaki normalan čovjek postavit će pitanje istine. Ne mora ga postaviti tako radikalno kao Rimski Upravitelj. Ali će ga sigurno postaviti jednog dana, najčešće sam sebi o drugim ljudima. Ljudi stalno postavljaju pitanje o istini, svaki dan. Ali su postali nesvjesni kako je riječ o tom pitanju. Misle da je o nečemu drugom. Prepiru se oko pitanja iz politike, religije, ekonomije. Izmišljaju nove riječi i objašnjenja oko čega se zapravo svađaju. Ali sve se svodi na pitanje istine. Je li nešto istina ili nije. Veliki broj pitanja čovjeka je usmjerilo na to da pita što je istina, a ne tko je istina. Evo nedavni primjer. Ne tako davno naveo sam jednog političara da napravi nešto zlo. Saznalo se. Ali zanimljivo, na sljedećim izborima je opet glatko pobijedio. Pitaš se zašto? Zato što je cijelo vrijeme stvari usmjeravao na pogrešno pitanje što je istina oko onoga što je učinio. Nitko nije postavio pitanje tko je istina jer ako bi se to primijenilo na njega i ono što je učinio, vidjelo bi se solidno čak i za ljudske pojmove kako je taj čovjek hodajuća laž. Poteškoća s tim jest što u pitanju tko je istina moraš zamisliti nekoga potpuno nesposobnog govoriti, koji je sposoban samo činiti i ništa više. Stariji đavao konačno skrene pogled prema prozoru pomalo nervozan zbog lošeg svijetla svijeća koje nisu mogle zamijeniti njegovu omiljenu noćnu lampu.
– Nije li to čovjekova vječna dilema? Je li istina znači govoriti ili činiti ili oboje? Mi kao duhovna bića činimo. Nisam primijetio da previše govorimo osim kada treba čovjeka nagovoriti na nešto. Nije li tebi čudno kako možeš čovjeka nagovoriti na laž i čovjek zna da ono na što ga nagovaramo jest laž, a ne istina? I da sve bude još čudnije, čovjek zna da je istina, ali se priklanja nama, odnosno onomu što mu mi proguramo u um kao istinu? Mlađi đavao suosjećao je s nervozom starijeg đavla oko njegove omiljene noćne lampe kao s djedom ili bakom koji je negdje na podu izgubio umjetne zube pred dobru večeru s dobrim, ali malčice žilavim mesom.
– Mladi prijatelju, tvoje razmišljanje o istini me pomalo plaši. O istini razmišljaš isuviše ljudski i tvoje suosjećanje prema čovjeku postaje pomalo sumnjičavo. Stavi se u položaj Rimskog Upravitelja. Ali nisi čovjek, nego to što jesi, dakle zloduh. Stojiš pred Židovom iz Nazareta. Znaš tko je On. On zna tko si ti. Pitaš ga što je istina? Kakav odgovor misliš da ćeš dobiti? Židov iz Nazareta prvo bi ti rekao da si dvoličan što pitaš krivo pitanje, kad znaš koje pitanje trebaš postaviti i morao bi postaviti pravo pitanje: tko je istina? Onda bi ti Židov iz Nazareta rekao ne kao Rimskom Upravitelju kako je On istina. Ne, mladi prijatelju, tebi ne bi dao takav odgovor. Pred tobom bi šutio i ne bi ništa rekao jer obojica znate tko je istina. Zapravo, ti ne bi mogao ni postaviti pitanje jer obojica znate odgovor na njega. Zato sam poslao Rimskog Upravitelja da ga pita. Naravno, očekivao sam da će Židov iz Nazareta upotrijebit neku filozofsku definiciju ili neku govorničku figuru ili pjesnički izraz. Ali ne! Židov iz Nazareta je lukavo pokušao pomjeriti um Rimskog Upravitelja na pravi trag rekavši kako je On istina. Sreća pa je Rimski Upravitelj bio isuviše mudar logičar da bi pristao na takvo objašnjenje i samo je u čudu odmahnuo rukom. Znam jednog kasnijeg sljedbenika Židova iz Nazareta koji da je kojim slučajem čuo taj odgovor, odmah bi povezao stvari i tada bi nam svima bilo puno teže. Ovako, istina je ostala zakopana u moru kojekakvih ljudskih igrarija i pitanje tko je istina postalo je nevažno. I tako treba ostati. A na pitanje što je istina više se i ne treba osvrtati. Čovjek ga je toliko zakomplicirao da zbrka jezika oko babilonskog tornja izgleda kao skladna simfonija naspram onoga što čovjek daje kao odgovor na pitanje što je istina. One koji pitaju što je istina možeš ostaviti po strani, ionako nikada neće doći do konačnog odgovora. Obrati pažnju na one koji pitaju tko je istina i njima se pozabavi. Stariji đavao otpuhne dim cigarete vidno nervozan zbog toga jer njegova omiljena noćna lampa nema svjetla večeras. Mlađi đavao uvuče se dublje u naslonjač dok mu se lice polako gubilo u mraku slabog svijetla svijeća. Gledajući titrajuće plamenove pitao se je li itko onda razumio što je Židov iz Nazareta rekao o istini ne samo tada u razgovoru s Rimskim Upraviteljem, nego i mnogo kasnije nakon tog razgovora. Imao je razumijevanja za starijeg đavla što nije sudjelovao u tom razgovoru jer stariji je đavao bio u pravu. Obojica su znali tko je istina i nije bilo drugog načina nego poslati Rimskog Upravitelja, inače vrsnog logičara, da razgovara sa Židovom. Iako je Židov pokušao reći Rimskom Upravitelju ono što svi đavli znaju oduvijek, Rimskom Upravitelju studij logike nije dopustio da stvar shvati kako treba, nego je čudeći se kako netko može reći da je istina krv i meso odgegao u atrij gdje su ga čekali zabrinuti vojnici koji su jedva kontrolirali razjarenu masu. Samo Tvorac u svom umu kao i Židov iz Nazareta znaju kako je sve moglo završiti da je Rimski Upravitelj bio loš logičar. Ni stariji ni mlađi đavao to nisu znali, i bili su kud i kamo bolji logičari od Rimskog Upravitelja, iako nikad nisu mogli pogriješiti da je pravo pitanje na kraju ne što je istina, nego tko je istina. Između što je istina i tko je istina, mislio je mlađi đavao, stoji ogroman jaz, i njihova je sreća što Rimski Upravitelj nije shvatio da je moguće da su što je istina i tko je istina jedno te isto pitanje na koje je odgovor jedan te isti. Mogu zahvaliti Rimskom Upravitelju što je, bar kako se trenutno čini, razdvojio ta dva pitanja kao suprotna i međusobno nepomirljiva.
U Sarajevu, 3. 8. 2018.
O. J.