RAZGOVOR O RAJU (Razgovor o paklu – V. dio)
Složit ćeš se sa mnom da vjerovanje u raj nije više razumljivo čovjeku. Ideja raja kao vječnog mjesta čini se zastarjela. Medicina i psihoterapeuti tu ideju puno bolje ostvaruju već ovdje na zemlji i rekao bih kako se raj čini nepotrebnim dodatkom. Tome treba dodati da i ako postoji, nitko se nije vratio i rekao čovjeku o čemu se radi. Kliničke smrti ne računam u to jer se ne odnose na raj. Mlađi đavao je iz nekog razloga večeras bio dobro raspoložen. Napunio je sebi čašu do vrha i ugodno se zavalio u naslonjač. Bilo mu je drago što je i noćna lampa staroga đavla konačno proradila. Sve je bilo ponovo onako kako je stari đavao želio.
RAZGOVOR O ISTINI (Razgovor o paklu – IV. dio)
Vjerujem da si bio nazočan razgovoru između Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja oko vrlo prijepornog pitanja. Onoga o istini. Židov iz Nazareta rekao je Rimskom Upravitelju kao odgovor na pitanje o istini da je On istina. Rimskom mozgu naviknutom da se istina sastoji od rečenica, verbalnih prijepora i pisanja knjiga mora da je zvučalo opskurno ono što je rekao Nazarećanin. Rimskom razumu je bilo nepojmljivo da se istina identificira s osobom od krvi i mesa. Mlađi đavao je prilazio stolu da uzme tek otvorenu bocu vina.
RAZGOVOR O SMRTI (Razgovor o paklu – III. dio)
Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom…
RAZGOVOR O ČOVJEKU (Razgovor o paklu – II. dio)
“Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom.”
PRIČA O KYLEU
Jednog dana, dok sam bio na početku srednje škole, vidio sam klinca iz razreda. Zvao se Kyle. Izgledalo je kao da nosi sve svoje knjige. Pomislio sam: “Zašto bi netko nosio sve svoje knjige iz škole kući u petak? Mora da je stvarno glupan.“
Razgovor o paklu
Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.
ŠETNJA
Znala je da je noć drugačija. Noć priča priče drugih. Hoda trotoarom. S druge strane trg. Lijepo osvijetljen. Veliki plakat na pročelju zgrade. Najava predstave. Nešto o ratnim traumama. Gleda plakat. Muka joj. Samo rat. Stalno rat. Uvijek rat. Umjetnost svedena na rat. Povici nekoliko mladih dok prolaze trgom. Djevojka žestoko psuje. Barbarski i nekulturno. Druga tetura. Pijana. Zastaje. Gleda ih. Što se dogodilo ženama? Opijaju se. Psuju. Tuku. Odmahne rukom. Što je briga? Ona nije nekulturna. Ne može drugima zabraniti da rade što hoće.
POSAO
Kuca. Teška masivna vrata. Glas izdaleka. Hajd ulazi jesi gluha!!! Glas. Grub i nekulturan. Stisne dlanove jače. Osjeća znoj na leđima. Nervoza. Kvaka je hladna i godi znojnim dlanovima. Ulazi. Veliki masivni stol. Na zidu slika predsjednika stranke i neki citat. Nešto o jakosti i jedinstvu. Predsjednik se smiješi samouvjereno sa slike. Spušta pogled. Debeo. Veliki stomak. Crven u licu. Pije redovito. Haj šta si stala ko kip!!! Gleda je. Oblizuje se. Na trenutak joj dolazi osjećaj povraćanja. Sjedaj i daj te papire!!! Alma, Alma!!! Dere se kao kočijaš na ulici. Mlada žena. Ne više od trideset. Uredna. Ispeglana. Našminkana. Dotjerana. Izvolite. Glas školovan i spikerski. Ma šta bona izvolte, jesi gluva hajd kavu mi donesi!!! Namješta košulju. Popravlja kravatu. Žena izlazi. Daj papire!!! Podiže pogled. Gleda u dekolte. Osmijeh. Red umjetnih zuba. Bijeli. Ona prekriži ruke na prsima. Neugodan osjećaj. Haj bona šta se bojiš kad imaš šta pokazat brzo ćeš napredovat!!! Ponovo pogled. Odmjerava noge. Pitanje u glavi. Zašto se uopće javila na natječaj?????? Poniženje. Bezobrazluk i debeli lik s druge strane stola. Možda je bolje u Njemačkoj.
Dilema
Odgovor na pitanje nije znala jer ga nije mogla znati. Ili barem nije bila sigurna. Vrteći slike sjećanja u glavi poput scene iz crno-bijelog starog nijemog filma nije mogla pronaći tu presudnu scenu, prijelomni trenutak gdje se filmska radnja prelama i junaci počinju živjeti novi trenutak, neku novu budućnost. Sjećanje joj se učinilo kao nezanimljiva i prazna stranica dosadnog romana. Izgledalo joj je kao da čita prazne stranice bez naslova, bez zapleta, bez vrhunca, bez zaključka, bez poruke.