Kategorija: Proza

USKRSNUĆE

Svijetlo sunca dopiralo je kroz prozirnu tkaninu na prozoru. Otvorim oči. Udahnem duboko. Danas je trebalo početi proljetnu sjetvu u polju. Nevoljko ustanem. Stresem se pri pomisli na napor koji me čeka. Uzmem haljinu od grubog platna i prašnjave sandale i iziđem u dvorište. Nekoliko cvjetova je dobilo boju. Znak proljeća. Bio je početak četvrtog mjeseca. Stanovao sam u maloj kući od opeke na rubu Jeruzalema, blizu potoka koji je prolazio većim dijelom grada. Kuće su bile načičkane jedna uz drugu. Uskim ulicama u vrijeme gužve jedva se prolazilo. Vriska djece i putujućih trgovaca kao i domaćih stanovnika znala je biti nepodnošljiva. Prijeđem nekoliko metara kroz dvorište do male kolibe daščare. Gurnem u stranu na brzinu sklepana vrata. Uzmem srp, motiku, i nekoliko drugih alatki. Stavim ih u veliku pletenu vreću, stegnem prošivenim konopom i izbacim van u dvorište. Vratim se u kuću.

Žena i djeca su još spavali. Zagrabim malo vode iz drvene posude i otpijem nekoliko gutljaja. Uzmem zavežljaj sa stola. Ručak za danas. Sir, masline i kolači od brašna i meda. Prebacim vreću preko ramena, otključam zasun na vratima i iziđem na prašnjavu ulicu. Nekoliko dječaka igralo se s čupavim i prljavim psom. Drugih ljudi nije bilo. Čudio sam se. U ovo doba dana ulica već vrvi kao mravinjak bezglavih stanovnika koji jure na sve strane. Skrenem u Ravnu ulicu koja je vodila dolje prema središtu grada. Nešto više ljudi koji su hodali, kupovali i cjenkali se nasred ulice stvarali su jaku buku. Iz Ravne ulice skrenem desno u Trgovačku ulicu popločanu finim kamenom dovučenim s obala Mrtvog mora. Tu su se mogle kupiti svakojake i skupe stvari. Zlatno prstenje i ogrlice, skupe pomasti, skupocjeno oružje i bogato vezeni plaštevi, haljine i marame. Ljudi su već uvelike prolazili i razgledali robu. Različiti jezici i glasovi borili su se za naklonost onih koji su prolazili i svako malo znatiželjno zavirivali u neki od nadsvođenih ulaza koji su skrivali od znatiželjnih očiju neki skupocjen predmet od zlata, srebra ili nekog dragog kamenja. Iz Trgovačke ulice spustim se ravno kroz Hramsku ulicu koja je prolazila s druge strane Hrama. Dok sam prolazio, čuh nekakvu viku i galamu. Pred Hramom je uvijek bila gužva jer se predvorje Hrama koristilo kao neka vrsta tržnice gdje se moglo kupiti i zamijeniti novac ako je netko želio prinijeti žrtvu u Hramu ili dati novac u hramsku riznicu.

Pasha je bila blizu pa me tolika galama nije iznenadila. Dok sam prolazio pored Hrama razmišljajući koliko mi još treba vremena da dođem do njive, prema meni je išla skupina hramskih čuvara. U lancima su vodili svezanog čovjeka. Onda skrenuše prije stražnjeg ulaza u Hram prema tržnici i otvorenom trgu ispred Hrama. Začuje se zaglušujuća vika i povici. Skrenem za njima, ali ne mogoh proći do trga nego me hramski čuvari zadržaše kod metalne ograde koja je dijelila hramski trg od ulice. Na trgu je bila oveća skupina ljudi sastavljena uglavnom od farizeja, saduceja i nekih uglednika grada. Trg je bio skoro prazan. Buka nije dolazila od trgovaca i mjenjača, nego ove skupine. Bilo je tu još običnog svijeta, nekih žena, muškaraca i djece koji su znatiželjno gledali što se događa. Čovjek u lancima stajao je okružen hramskim stražarima na dnu stepenica. Iz Hrama iziđoše svećenici i njihove sluge. Na kraju se pojavi i Veliki svećenik Kajfa držeći u ruci štap. Pokuša utišati ljude, ali oni nisu marili nego su glasno negodovali i tražili da se čovjek u lancima ubije. Veliki svećenik se spusti do njega. Vidjelo se da mu nešto govori. Ovaj je šutio jedno vrijeme. Onda podiže pogled i nešto progovori, jer je Veliki svećenik razderao svečanu haljinu za bogoštovlje i ostao samo u plaštu upirući štapom u njega i govoreći nešto onima oko sebe. Nisam imao vremena zadržavati se na trgu pa se okrenem i krenem ulicom uz ogradu. Nakon nekoliko prijeđenih ulica buka je jenjavala dok nije potpuno nestala.

Nešto kasnije konačno dođem do njive. Skinem gornju haljinu, izvadim alat i bacim se polako na posao. Dan je bio vedar, puhao je lagan vjetar. Bilo je idealno za rad u polju. Pomalo sam kopao zemlju. Odmorio bih nakon nekoliko minuta i onda nastavio. Velika mješina od kozje kože s hladnom vodom bila je pravi blagoslov. Bilo je lijepo raditi u polju. Osim zvuka vjetra i povremenog javljanja ptica, bilo je to vrijeme napornog rada i tišine. Nakon nekoliko sati sjedoh ručati. Pogledam prema gradu. Sunce je već bilo visoko na horizontu. Poslije ručka pokušam raditi još neko vrijeme, ali sam već bio poprilično umoran i ruke su me boljele, posebno desno rame. Odložim srp i sjednem na tlo. Polijem lice i ruke vodom iz mješine i napijem se. Računao sam koliko mi treba do kuće. Sutra je subota, a tu je i Pasha. Večeras mora biti sve spremno za blagdan.

Spremim alat u pletenu vreću, prebacim preko lijevog  ramena i zaputim se prema gradu. Dok sam se spuštao kroz maslinik na Getsemanskoj gori, ugledam na susjednom brdu nedaleko od maslinika dva križa kako stoje uspravno i nekoliko ljudi koji su nešto radili oko njih. Spustim se prema sjevernim vratima i ulici koja je išla prema njima. Iznenadih se kada vidjeh veliki broj ljudi koji su stajali na visokoj kamenoj stazi iznad ulice i glasno vikali. Ličilo je na prizor iz rimskih arena i borilišta. Zastadoh na trenutak razmišljajući kuda bih mogao skrenuti da prođem kroz Sjeverna vrata, ali nije bilo moguće. Ulica je bila jedna, a oko Sjevernih vrata izdizao se visok zid. Prokunem u sebi i nestrpljivo stanem na vrhu ulice čekajući da se gužva raziđe. Sjeverna vrata bila su otvorena i kroz njih je stalno nadiralo mnoštvo ljudi. Uskoro se i ulica i mala livada s donje strane ulice ispune ljudima. Tada u povorci iziđe Veliki svećenik i nekoliko svećenika za njim, a nakon njih rimski zapovjednik i nekoliko vojnika koji su ispred sebe gurali čovjeka koji je nosio, kako mi se činilo, drvenu gredu za koju su mu bile privezane ruke. Masa oduševljeno zavika kad je čovjek s gredom na rukama pao na tvrdo i prašnjavo tlo. Jedan od vojnika ga udari bičem. Čovjek se nekako pridigne i krene dalje. Neka žena pritrča i stavi mu neku krpu na glavu da ga obriše, ali je vojnik žestoko ošamari i žena se uz bolni jauk povuče držeći omanji komad platna u rukama. Još je nekoliko puta taj čovjek pao, ali se svaki put pridigao. Razjarena masa tu i tamo bi ga gađala kamenjem ili udarala ako bi se približio zidu. Vojnici se nisu osvrtali na to. Uskoro je vika postala tako glasna da sam na trenutak morao zatvoriti uši rukama kada se čovjek približavao mjestu na kojem sam stajao malo isturen ispred ostalih s vrećom na ramenu. Kada je čovjek došao skroz blizu, vojnik ga udari bičem i on pade na leđa udarajući ramenima od tvrdu gredu. Uz bolne, gotovo neljudske krikove svijao se i savijao od bolova. Tada jedan vojnik munjevito skoči prema meni, udari me po ramenu bičem i naredi da mu pomognem. Nesvjestan i iznenađen na trenutak nisam shvatio što se dogodilo i što se to traži od mene. Samo sam osjećao bol biča u ramenu. Tada me vojnik ponovno udari po licu otvorenim dlanom. Dođoh sebi. Pođem bježati, ali me vojnik sustiže i teškim metalnim kopljem me udari po leđima. Padnem na zemlju. Pokušah ustati i pobjeći, ali mi vojnik sjede na leđa i izvuče veliki nož i stavi pod vrat. Ako ne učinim što traži, reče da će me preklati k’o psa. Ustanem. U strahu priđem čovjeku koji je još uvijek ležao na zemlji. Nekoliko pogrdnih povika dopre do mene, a jedan me oveći kamen pogodi u leđa. Sagnem se i zastanem od straha i muke. Čovjekovo lice je bilo unakaženo do neprepoznatljivosti. Oči su mu bile napola zatvorene od udaraca, u glavu mu je bilo zabodeno nekakvo granje, nešto slično trnovima samo mnogo veće. Gornja usna mu je bila rasječena udarcem a brada i kosa prljave i skorene od krvi i znoja. Sagnem se i uzmem gredu s jedne strane i uspravim ga. Vojnik mi naredi da podbacim svoje rame pod njegov pazuh i tako mu pomognem nositi. Činilo se da i ne vidi što se događa oko njega, mislim da je bio u takvim bolovima da je mislio da je već mrtav.

Uskoro se odmaknusmo od ulice i pođosmo livadskim puteljkom prema brdu. Veliki broj ljudi ostao je dole niz ulicu i očito nisu imali namjeru ići dalje. Tek nekoliko žena je išlo iza nas i glasno plakalo, dok je na čelu išao Veliki svećenik sa svojom pratnjom. Vika i galama se malo smirila, vidjelo se da je i vojnicima laknulo što više ne moraju udarati po svjetini. Hodali smo polako jer je čovjek svako malo zapinjao vukući se teškim korakom. Čulo se kako teško i piskutavo diše kao da su mu rebra bila slomljena. Šimune, kad si zadnji put bio u Hramu – odjednom tiho, gotovo nečujno prošapće? Začudim se, ali se suzdržah da se to na meni ne primijeti zbog vojnika koji su nas pratili, ali koji sada više nisu puno obraćali pažnju. Davno – odvratim. Zašto Šimune – upita tiho? Jahve me je odavno napustio i više ne idem u Hram – rekoh tiho. Zašto je te napustio Šimune – tiho će on? Nije mi uslišao molitvu – rekoh. Za što si ga molio – tiho će on i pogleda u mene kroz poluotvorene oči? Imao sam osjećaj kao da je netko na trenutak svukao s mene kožu, kosti i meso i da gleda pravo u moju dušu.

Skrenem pogled na stranu. Jahve je pustio da moje dijete umre – procijedim kroz stisnute zube. Rame me je boljelo, postajao sam žedan i razdražljiv. Tvoj sin živi Šimune – odvrati on. I ja bih to volio, ali ne živi i mrtav je, eno mu groba s one strane Jeruzalema preko potoka – rekoh. Nije u grobu Šimune, živ je – kao da je inzistirao. Kako god ti kažeš – izustim. Vjeruješ li Šimune da je tvoj sin živ – tiho me upita? Ne vjerujem, čak i Jahve koji je svemoćan nije uspio iščupati moga sina iz ralja smrti – rekoh. Pomislim na svog sina i veliku bol koju smo oćutjeli ja i njegova majka. Na trenutak se u meni skupila gorčina i zašutim. Išli smo polako dalje šuteći. Šimune hoćeš li vjerovati ako uskrsne – on će tiho? Čudilo me kako čovjek u takvoj boli može biti toliko uporan i priseban. Hoću – slagah. Jer nisam vjerovao ni jedne riječi od onoga što je govorio. Dobro Šimune, nemoj zaboraviti što si obećao – reče i ušuti. Neću – rekoh odsutno.

Polako smo se približavali brdu. Dva križa su već stajala uspravno. Uskoro kroz koji minut dospijemo na ravni dio. Vojnici i kovači su hodali okolo i radili. Čuo se zvuk čekića i drugog alata. Vojnik mi naredi da se sklonim u stranu. Izvučem polako rame ispod njegova pazuha. Šimune, nemoj zaboraviti što si obećao – prozbori glas tiho odbijajući se od moja leđa. Okrenem se. Crne oči gledale su me jasnim i oštrim pogledom. Ali ipak taj pogled kao da je dolazio iz nekog nepoznatog mjesta ili svijeta, činilo mi se da nije odavde. Spustim glavu. Znao sam da me gleda. Neću – rekoh drhteći. Neću zaboraviti. Hvala Šimune – glas progovori tiho i spokojno. Kako znaš moje ime – podignem pogled? Pogled se promijenio. Bio je pun sućuti i nekakvog sažaljenja i nekakve neobične spoznaje kao da me je cijeli život poznavao i kao da me je cijeli život volio i ljubio. Jer Ja Jesam Šimune – reče on. Tada vojnici priđoše i odvedoše ga. Jedan vojnik mi priđe i udari me kopljem po prsima. Padnem na zemlju i sklonim se u stranu. Nakon nekoliko minuta dovedu još neka dva čovjeka, i užetima ih podignu i svežu na križ. Tada shvatih da njega neće svezati, nego će ga prikovati pa onda uspraviti. Okrenem pogled u stranu dok su ga prikivali i dok je vikao u bolovima. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja konačno uspraviše križ. Bio je prikovan kroz zapešća na rukama i kroz stopala. Tada spazih natpis iznad njegove glave. Htio sam otići, ali nisam mogao. Nešto me je držalo na brdu, gotovo se nisam mogao pomjeriti. Imao sam osjećaj da sudjelujem u nečemu nadzemaljskom, u nečemu neponovljivom, ali nisam znao što je to.

Nekoliko sati sam stajao sa strane. On bi se povremeno onesvijestio na križu i dolazio k sebi. U jednom trenutku, negdje oko tri popodne, iz njegovih se usta otme takav jauk da mi se krv u žilama sledila. Kao da mi je jauk dušu poderao na komadiće. Tada glasno i razgovijetno začuh njegov glas koji je vikao o bogu koji ga je napustio. Jedan vojnik pritrča da mu pruži piti dok je Veliki svećenik i grupica oko njega glasno skandirala i navijala i dovikivala podrugljive izraze o proroku Iliji, i neka siđe s križa, kakav je to sin božji? Tada vidjeh da vojnik pruža nešto na dugačkom koplju. Međutim, čovjek se samo na kratko osvijestio i onda spustio glavu, a tijelo se opusti viseći samo na rukama.

Začuh nekakvu tutnjavu u daljini kao da netko buši zemljinu utrobu, a nebo propara munja i udari u zemlju tik pored njegova križa. Naglo se smrači kao da je noć i tutnjava se nastavi još jače. Okrenem se i pođem bježati niz padinu prema Sjevernim vratima. Što sam se više približavao, tutnjava je bivala sve glasnijom. Dok sam stigao do Sjevernih vrata, tutnjava je prestala. Okrenem se prema brdu i pogledam. Nije bilo više oblaka, nebo je bilo vedro. Izgledalo je sve kao najobičniji petak pred Šabat. Uđem na Sjeverna vrata i okrenem desno da ne prolazim pored Hrama i zaputim se kući. Još uvijek su mi odzvanjale u glavi riječi razgovora s njim dok sam se provlačio kroz gužvu. Većina ljudi vjerojatno nije ni znala da se nešto događalo, kažnjavanje zločinaca bila je gotovo svakodnevna pojava, pa mnogi nisu ni izlazili da vide tko je to bio osuđen i razapet. Konačno stigoh kući. Nisam govorio što se dogodilo, slagah da sam sve do sad bio u polju. Na brzinu operem kosu, bradu, noge i ruke i odem u grad nabaviti hranu za Šabat i Pashu.

U gradu sam čuo da je razapeti bio zločinac, razbojnik i da je digao pobunu pa su ga za to dali razapeti. Nitko se nije posebno tome čudio. Za većinu je to bio jedan u nizu zločinaca koje je trebalo ubiti radi mira i izbjegavanja pobune. Na blagdan Pashe umjesto u Hram, odlučim otići provjeriti njivu. Iako je bilo strogo zabranjeno raditi, presvučem se u svečanu haljinu i rano ujutro zaputim se prema Sjevernim vratima. Ako me netko susretne, uvijek mogu slagati da idem u Hram, a ako me netko vidi da se vraćam, uvijek mogu reći da sam išao posjetiti rođake i rodbinu – u drugo selo. Prođoh kroz nekoliko ulica i dođem do Sjevernih vrata i kroz maslinik i Getsemansku goru uputim se prema njivi. Dok sam se penjao, zastanem i pogledam na brdo gdje je onaj čovjek bio razapet. Nije bilo ništa osim križeva koji su još uvijek stajali uspravno. Iako sam već zaboravio na njega, nisam se mogao osloboditi razgovora s njim. Dođem na njivu. Pogledam usjeve i okopanu zemlju i zadovoljno osmotrim ostatak njive. Bit će dobar urod ove godine. Sjednem, izvučem mješinu ispod haljine i popijem nekoliko gutljaja vode. Pogledam grad. Tada spazih siluetu koja je dolazila iz pravca grada. Protrnuh od straha misleći da je netko od hramskih stražara ili levita.

Ustanem se i nervozno osvrnem oko sebe. Nije se moglo pobjeći, njiva je bila ravna. Silueta se približi. Mogu li dobiti malo vode – upita me čovjek tiho? Oprezno izvučem mješinu i pružim. Skine čep i nagnu piti. Hvala – reče vraćajući je. Šutio je i gledao u mene. Pa vrijeme je da pođem ‒ reče glasno. Znaš li kud se ide prema Galilejskom jezeru možda – upita me? Pokažem prstom. Okrene se u tom smjeru. Koliko treba do tamo – nastavi? Nekoliko dana – rekoh. Stajao je i gledao u daljinu. Stajao sam pored njega i nervozno se osvrtao. Ako nas netko vidi da na Pashu stojimo na pustoj njivi prijavit će nas da ne slavimo Pashu ili smo luđaci kojima ne treba dopustiti ulazak u grad. Bojiš li se – upita gledajući i dalje negdje daleko? Čega – upitam ga? Da će nas netko vidjeti i pomisliti da ne slavimo Pashu ili da smo dva luđaka kojima treba zabraniti ulazak u grad – reče gledajući i dalje u daljinu? Zamislim se. Kako je znao o čemu mislim? Ne bojim se – slagah. Kao što si obećao da ćeš vjerovati da ti je sin živ – osmjehne se i nastavi gledati u daljinu. Spopadne me strah. Promotrim ga malo bolje. Na glavi je imao tragove nekakvih uboda, bili su po cijelom čelu. Prestrašim se još više. Okrene se prema meni i krene. Ustuknem natrag, spotaknem se i padnem na leđa. Nagne se i pruži ruku. Prihvatim i spazim ogromnu rupu na njegovom zapešću. Podigne me lako kao list.  Ne zaboravi Šimune što si obećao – stavi mi ruku na rame. Od straha i nevjerice se okrenem u stranu i zatvorim oči. Pođem zamuckivati u želji da kažem da mi ništa nije jasno i otvorim oči. Silueta čovjeka je polako silazila prema gradu. Potrčim za njim da ga sustignem. On stane i okrene se. Ukočim se u mjestu. Galilejsko more nije na toj strani – pomislih. Ne zaboravi što si obećao Šimune – vikne glasno. Neću – uzviknem. Zaustih da ga upitam za sina, ali on podiže ruku i sunce me zaslijepi. Ponovno pogledah, ali nije bilo nikoga. Bio sam sam na rubu njive držeći u ruci mješinu s vodom. Polako se pođem spuštati prema Sjevernim vratima dok su mi u glavi sve više i više odzvanjale njegove riječi „ne zaboravi što si obećao Šimune“. „Neću Gospodine“ – pomislih dok je moj korak iz hoda prelazio u divlji trk prema kući kao da sam negdje odjednom osjetio i spoznao kad mi je dodirnuo rame probodenom rukom da moj sin živi i da me čeka kući.

 

U Sarajevu, 30. 3. 2018.

O. J.

RAZGOVOR

Kapi iz malene vrećice jednolično su kapale u strogom ritmu u malu cjevčicu. Cjevčica se svijala poput zakrivljene šumske staze do smežurane podlaktice. Plava vena pulsirala je ispod kože zalijepljena flasterima koje su pridržavale iglu duboko zarivenu u venu. Aparat je jednolično otkucavao jednolični ton dok su drečave brojke na monitoru pokazivale veliku zelenu liniju koja je ritmično odskakala praveći veliki val svaki put kad bi se čuo piskutavi zvuk aparata. Sijeda kosa bila je neuredno razmještena po licu dok su razbacani pokrivač i zgužvana pidžama ostavljali dojam da ovdje već dugo nitko nije ulazio. Barem nekoliko dana. Ako ne i više.

Dubok udisaj pomjeri cjevčicu koja se svijala prema laktu. Starica otvori oči. Okrene glavu prema prozoru s napola spuštenim roletinama. Vidio se samo sivi zid. Starica duboko udahne. Drugom rukom dohvati neki predmet s dugačkim kablom koji je nestajao ispod kreveta. Pritisne i krevet se pođe pomjerati uz mehaničko zujanje. Krevet se malčice uspravi. Staričino lice bilo je upalo i blijedo, tanka usta pretvorila su se u rez noža, a sive oči bile su duboko uvučene u jagodične kosti, činilo se kao da starica nema oči nego prazne duplje. S malo većim naporom nego inače skloni kosu s čela i obriše ga. Bilo je mokro i znojno, ljepljivo poput smole. Netko pokuca na vrata. Da – promumla starica hrapavim glasom i nakašlje se. Vrata se otvore. U sobu uđe mladić u bijelom mantilu. I kako ste danas – nasmija se i priđe krevetu? Samo čekam umrijeti – bezbojno će starica. Mladić je šutio i nešto gledao oko infuzije i aparata. Pritisnu nekoliko komandi na aparatu. Smijem li malo sjesti s vama – upita on? Zašto ne, ionako već danima nikoga nema – reče starica gledajući tužno u sivi zid kroz prozor. Mladić privuče stolicu do kreveta i sjedne. Starica se okrene i pogleda ga. Ne poznajem vas, vi niste dosad bili – reče ona podozrivo. Ja sam novi doktor, tek sam došao – odvrati on uz osmijeh. Aha – nezainteresirano će starica. Nije bilo potrebe, ionako znam da ću brzo nestati – reče starica. Znam – sućutno će mladić i dodirne joj ruku u koju je bila ubodena infuzija. Starica se nije pomjerala. Nastojim ovih dana sabrati svoj život nešto kao račun na kraju kupnje – progovori starica i okrene se prema njemu. I kakve su cijene – nasmiješi se mladić? Starica se također osmjehne. Bio je simpatičan taj mladi doktor. Svakakve neke su stvari bile visoko procijenjene, a nisu vrijedile ništa i obrnuto, nije bilo fiksnih cijena – osmjehne se starica. Kako ‒ upita on ne puštajući njezinu ruku? Pa recimo kad sam bila na fakultetu upoznala sam jednog krasnog momka s kojim sam mislila da ću dočekati starost i imati obitelj; sav je bio pažljiv, ugodan, pristojan – starica se ponovno osmjehne. I šta je bilo – upita mladić? Mladost – starica će sjetno. Ni jedno nismo bili spremni, a platila sam preveliku cijenu. Trebale su mi godine da se oporavim – reče ona. I dalje – upita mladić? Što dalje – pogleda ga starica? Ima li nešto što ste platili jeftino a dobili jako puno – upita on? Muža – staračka usta joj se razvuku u osmijeh. Upoznala sam ga slučajno, bio mi je odbojan, a na kraju sam se udala za njega i dobila dvije kćerke – nastavi s osmijehom. Uglavnom, nikad ne možeš izračunati što točno i koliko u životu trebaš izvagati i platiti da bi kasnije bio zadovoljan s kupljenim; sve je to poput lutrije – nastavi starica. Život je avantura – prozbori mladić. Na trenutak oboje zašute. Mladić je i dalje držao staričinu ruku. Što je bilo s mužem – prekine šutnju. Umro je prošle godine u jesen – tiho prozbori. Prokleti čovjek rodi se sam i na kraju umre sam, a nitko mu to ne objasni i ne upozori ga ni kad se rađa, ni kada se udaje ni kada djecu rodi – ljutito će starica i stisne mladićevu ruku jače. Možda i nije tako – tiho će mladić sklanjajući joj kosu s čela. Kako nije tako, pogledajte me, imala muža, imala djecu, bila mlada, zdrava, nikad se nisam bavila sabiranjem računa vlastitog života, a vidi me sada!!! Sama, bolesna, umirem, nema djece, muža nema, nitko nema vremena – glasno će starica i zakašlje se. Mladić ustane, podigne joj glavu i dadne joj vode. Ponovno ušute. Tišinu je remetilo staričino uzbuđeno disanje i piskutavi zvuk aparata. Možda se ne rađamo sami i ne umiremo sami – ponovo će mladić. Kad ste se rodili s vama su bili vaša majka, otac, kada ste rasli s vama su bili braća, sestre, školski prijatelji, kada ste se udali s vama je bio vaš muž, vaše kćerke. Možda i niste bili tako sami kako mislite – mirno će mladić. Jesam, sama sam se rodila i sama ću umrijeti, to je sudbina svakog čovjeka pa i mene i vas – nije se dala starica. Okrene glavu. Rekli ste maloprije da pokušavate sabrati životni račun. Kako vam to izgleda, kako se to radi – nastavi on s pitanjem? Starica okrene glavu prema njemu. Pogleda u strop i zamisli se. Ne znam, izgleda poput vožnje cestom dok gledate sve sporedne ceste kojima ste također mogli voziti i onda se okrećete na obje strane i razmišljate kako se neke ceste šire, sigurnije, bolje osvjetljenje, kako su neke mračne, uske, s puno opasnih skretanja i presjecanja. Meni to izgleda kao vožnja jednom cestom koja gleda na bezbroj cesta s obje strane i ne znate kako je mogla vaša vožnja završiti da ste išli nekom drugom – zamišljeno će starica. Ta vožnja nije tako ni loša, samo što jednom kad izabereš cestu ne možeš se vratiti na početak pa izabrati neku drugu. Doduše, s vremena na vrijeme možeš skrenuti malo na drugu, ali se nikad ne možeš vratiti na početak putovanja – nastavi starica. Mogućnosti – reče mladić. Da, život je vožnja cestama s bezbroj mogućnosti od kojih samo jedna postaje stvarna kada je izaberemo – nadoveže se starica. Mladić je i dalje držao njezinu ruku. Je li vam žao zbog vožnje i ceste koju ste izabrali – reče mladić namještajući joj jastuk? Starica ga pogleda. Čudno je to – sjetno će ona okrećući glavu prema prozoru. Koje – upita on? Je li mi žao zbog života kojega sam živjela – pitala je više sebe nego njega? Imala sam dobar život, rekla bih da je bio i ispunjen u onoj mjeri koliko je bilo moguće. Teško da bih izabrala kad bih mogla ga ponovo živjeti da ga živim drugačije … vjerojatno bih izabrala isti život. Mi ljudi smo takvi; biramo sigurne vožnje i dobro osvijetljene ceste ako možemo. Ali… ‒ reče on. Starica ušuti. Ali kad bih mogla izabrati sve bezbrojne vožnje cestom života, ne znam bi li opet na kraju za nečim žalila ili bi mi nešto nedostajalo – reče ona. Kako misliš – nastavi on? Pa recimo ovako – uspravi se. Mladić joj pomogne. Zamislite da sam mogla biti u životu sve što je bilo moguće. Recimo da sam mogla biti poznata glumica, pisac, predsjednica države, majka, supruga. Recimo da sam mogla biti sve ono što sam ikada pomislila ili poželjela biti u životu, ne vidim koji je smisao toga ako bih opet došla na ovo – reče starica  i podigne ruku s iglom u ruci. Mladić je šutio i držao je za ruku. Sad kada razmišljam o životu, zapravo mi se čini besmislenim, jer i ako bih mogla ostvariti bezbroj mogućnosti, sve bi one prestale prije ili kasnije. Mislite neke stvari imaju svoj rok trajanja – reče mladić. Sve ima rok trajanja u životu – starica će mirno. Što ako nešto ne bi imalo rok trajanja – upita mladić i stisne joj ponovno ruku? Što izabrati da nema rok trajanja – upita ga starica? Netko bi izabrao zdravlje, netko život, netko mladost, netko bogatstvo, netko prijateljstvo – nastavi starica. Bilo bi nemoguće odlučiti što izabrati od toga – nastavi ona. Što ako bi se moglo izabrati sve – mladić je pogleda? Kako – starica stisne njegovu ruku? Ljubav – mladić će tiho. Kad sam se udala mislila sam da ta ljubav neće nikada prestati, kad su došla djeca mislila sam da ljubav neće prestati, ali na kraju se sve promijenilo, prestalo i nestalo – reče starica s dozom razočaranja u glasu. Kad sve saberem i oduzmem, isto bi bilo i da sam cijeli život bila sama – nagne glavu i pogleda zid preko puta. Što ako ne bi bilo tako – upita mladić? Je li moguće da ne bude u životu drugačije – uzvrati starica protupitanjem? Možda – reče mladić. I kako bi to izgledalo – upita starica? Mladić zašuti. Zamislite da vozite svim životnim cestama u isto vrijeme i da su sve te ceste stvarne i da sve životne mogućnosti koje zamišljate jesu stvarne i ostvarene. Zamislite da vožnja ne prestaje i da nemate potrebe vraćati se ili žaliti za početkom, jer početka nema. Zamislite da je život vječna vožnja bez početka i kraja gdje nemate potrebu žaliti za propuštenim mogućnostima, jer su sve mogućnosti pred vama ostvarene – nastavi mladić. Da to ne bi bilo loše uopće, ali je nemoguće – rezignirano će starica. Vidjet ćemo – reče mladić. A što s ljubavlju – upita ga starica? Ljubav bi bilo ono što vam omogućuje da vozite svim cestama života, ona bi vas obuhvatila kao dijete, upila bi vas u sebe, ljubav bi bila temelj zbog čega bi bilo moguće da vozite vječno svim cestama života – mladić odvrati. Takav život bio bi zanimljiv – nasmiješi se starica. I ja mislim – mladić se osmjehne i ustane. Starica ga uhvati za ruku. Ostanite još malo – molećivo ga pogleda. Mladić je pomiluje po licu. Moram ići. Ali vidjet ćemo se opet – reče mladić nježno ispuštajući njezinu ruku. Kada – upita ga starica? Uskoro – mladić krene prema izlazu. Kako vam je ime – upita ga starica dok je izlazio? Mladić se okrene i pogleda je. Saznat ćete kada dođe vrijeme za to – izađe i zatvori vrata.

Dvije žene uđu u sobu. Starica je gledala prema prozoru. Starija žena izgledala je poput starice, samo je bila nešto mlađa od nje. Druga je bila jako mlada i ličila je na stariju ženu koja je prilazila krevetu. Starija žena priđe krevetu. Otvorene staričine oči gledale su prema prozoru. Izgledale su kao da nešto željno iščekuju. Starija žena krenu rukom i zatvori staričine oči. Na trenutak sagne glavu i zaplače. Mlađa joj priđe i zagrli je. Starija žena uhvati staričinu mlitavu ruku i poljubi je. Iz ruke ispadne nešto. Mlađa žena se sagne. Bio je to uredno savijen komadić papira. Razmota ga. Uskoro ćeš voziti vječnom cestom ljubavi bez početka i bez kraja. Tvoj anđeo čuvar – pisalo je. Mlađa žena smota papir i vrati ga starici u ruku. Dok je ona vraćala papirić, pored vrata naiđe mladić u bijelom mantilu. Zastane i proviri kroz odškrinuta vrata. Nasmiješi se. Dvije žene se pogledaju u čudu jer im se učinilo da se njihova majka na trenutak  nasmiješila pogledom nekome iza njih. Obje se okrenu prema vratima. Nije bilo nikoga. Pogledaše staricu. Njezine otvorene oči i dalje su gledale prema otvorenom prozoru. Činilo se da se smiješe i nekoga čekaju.

 

U Sarajevu, 26. 3. 2018.

O. J.

PRIČA O NEPOSTOJANJU

Što je uzrokovalo da Partner Dva oboli od Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Partner Dva rođen je Tridesete godine Razdoblja Korektnosti i nije mogao biti zaražen od rođenja poput nas koji smo rođeni u Razdoblju Diskriminacije i koji smo prošli liječenje na prijelazu u Razdoblje Korektnosti, stoga kao mogućnost ostaje da je preko nekoga došao u kontakt s kontaminiranim materijalima iz Razdoblja Diskriminacije – nastavi Osoba Tri…

U prostoriju uđe osoba u bijelom liječničkom mantilu. Sjede na metalnu stolicu preko puta. Preklopi ruke i položi ih na sivi stol. Podigne pogled i otvori sivu fasciklu. Ime – upita osoba u bijelom. Osoba Tri podbroj Jedan – odgovori glas. Boja očiju – nastavi osoba u bijelom. Neutralna – odvrati glas. Boja kose – osoba u bijelom spusti pogled. Neutralna – glas bezbojno odvrati. Datum rođenja – nastavi osoba u bijelom. Desete godine Razdoblja Diskriminacije – odvrati glas. Dob – upita. Šezdeseta godina Razdoblja Korektnosti – odvrati glas. Status partnerstva – nastavi. Postojeće – odvrati glas. Ime i prezime partnera – upita osoba u bijelom skidajući naočale. Osoba Dva podbroj Četiri – odvrati glas. Potomci – nastavi. Dva – odvrati glas. Potomak Pet podbroj Sedam i Potomak Dva podbroj Šest – odvrati glas. Zanimanje – upita. Otkrivač – bezbojno će glas. Osoba u bijelom mantilu zastane i podigne pogled. Čast mi je upoznati Otkrivača. Osoba Pet podbroj Tri – ispruži ruku. Osoba Tri Podbroj Jedan uzvrati stiskom. Radite gdje – upita vraćajući ruku da uzme olovku. Ured za Unutarnje Ideje i Misli, odsjek za rano otkrivanje Govora Diskriminacije i Konfuznog Govora – odvrati Osoba Tri.

Ispričajte mi što se dogodilo sinoć – reče Osoba Pet. Hm – osoba Tri se nakašlje. Zaprimili smo informaciju od člana partnerske zajednice kako jedan partner pokazuje znakove Konfuznog Govora i kako opetovano odbija prihvatiti pomoć Ministarstva za Objektivan Govor kako bi se stanje popravilo. Partner Jedan je kroz nekoliko tjedana obavještavao Ministarstvo kako Partner Dva koristi pred Potomkom Pet i Potomkom Osam zabranjene riječi Konfuznog Govora poput muškarac, žena, otac, majka, sin, kćer, i kako se stanje Partnera Dva s vremenom pogoršalo do te mjere da je Partner Dva u naletu bijesa i ljutnje za sebe izjavio da je muškarac i sve to pred Potomcima Pet i Osam. Partner Dva je hospitaliziran i bit će podvrgnut liječenju od Konfuznog Govora, novom metodom koju je prošle godine odobrilo Ministarstvo Nediskriminacije. Računamo da će kroz nekoliko tjedana liječenja Partner Dva ponovno biti u stanju objektivnog i korektnog uma – mirno obrazloži Osoba Tri.

Što je uzrokovalo da Partner Dva oboli od Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Partner Dva rođen je Tridesete godine Razdoblja Korektnosti i nije mogao biti zaražen od rođenja poput nas koji smo rođeni u Razdoblju Diskriminacije i koji smo prošli liječenje na prijelazu u Razdoblje Korektnosti, stoga kao mogućnost ostaje da je preko nekoga došao u kontakt s kontaminiranim materijalima iz Razdoblja Diskriminacije – nastavi Osoba Tri. Mislite nešto kao knjige, glazba, filmovi, predstave gdje se govori jezikom Konfuznog Govora – upita Osoba Pet? Da – kratko odvrati Osoba Tri. U kući nismo pronašli ništa sumnjivo, nikakav trag koji bi nas uputio na koji način i kako je Partner Dva došao u kontakt s Konfuznim Govorom – nastavi Osoba Tri. Osoba Pet nabora obrve i upitno pogleda prema Otkrivatelju. Kako mislite nikakav trag – upita i skine naočale i nagne se preko stola? Nema nikakvog traga na koji način je Partner Dva došao u kontakt s Konfuznim Govorom. Moguće da je riječ o autoimunom oboljenju, da je um Partnera Dva razvio neku bolest koja nam je nepoznata i da je Konfuzni Govor simptom te bolesti – mirno odgovori Osoba Tri.

Vi ste Otkrivatelji, vi morate znati sve, vi imate pristup informacijama, umovima, mislima, željama, vi morate sve znati i ništa vam ne smije promaknuti, vi ste zaduženi da se takve stvari ne događaju. Ministar Korektnosti bit će jako bijesan kada se ovo iznese na sastanku Odbora za zaštitu Nediskriminacije. Ovo je prvi zabilježeni slučaj koji vam je promaknuo. Zamislite samo gospodine Otkrivatelju koliko će biti potrebno vremena, rada i sredstava da se Partner Jedan i Potomci Pet i Osam vrate u stanje Prvobitne Korektnosti uma i koliko će psiholoških tretmana biti potrebno da ih se izliječi uključujući i korištenje lijekova – ljutio će Osoba Pet, ustajući bijesno od stola i bacajući sivu stolicu od debelo zatamnjeno staklo. Jedino objektivno i logično objašnjenje jest da je Partner Dva razvio neku vrstu čudne bolesti koju dosad nismo susreli i za koju trenutno nemamo adekvatnog tretmana – mirno će Osoba Tri. Da, izgleda da ste u pravu – reče Osoba Pet namještajući stolicu. Pokušavamo s različitim tretmanima od elektrošokova do nekih metoda mučenja, ali zasad nema velikog uspjeha. Partner Dva i dalje tvrdi da je on muškarac. Uzeli smo uzorak njegovog mozga i poslali na detaljnu analizu u Zavod za Podsvijest, možda se ispostavi da je riječ o nekom virusu ili patogenu koji se hrani zdravim stanicama mozga i ostavlja zaražene stanice koje se manifestiraju kao Konfuzni Govor. Mislimo da je u pitanju moždani udar, ali nismo otkrili nikakve ni najmanje promjene u rasporedu neurona i živčanih sinapsi u mozgu Partnera Dva. Sve se čini u najboljem redu što se tiče zdravlja, ali Partner Dva i dalje boluje od Konfuznog Govora. Znam, rečeno mi je već, zato sam i rekao da je Partner Dva na liječenju – mirno će Osoba Tri. Osoba Pet ustane. Ispruži ruku. Svejedno, hvala vam, bila je čast upoznati Otkrivatelja – razvuče usta u osmijeh. Osoba Tri prihvati stisak.

Dakle što se dogodilo, kakve imate informacije – ljutito će Ministar Korektnosti. Osoba Pet u bijelom mantilu se nakašlje i ukratko pročita izvještaj o slučaju Partnera Dva. Svi su zabrinuto slušali. Posebnu zabrinutost što se vidjelo na licima prisutnih izazvala je činjenica što Ured za Unutarnje Ideje i Misli i specijalni Odsjek za otkrivanje Govora Diskriminacije i Konfuznog Govora nije otkrio bolest kod Partnera Dva, nego su tek nakon nekoliko tjedana i na poziv Partnera Jedan intervenirali. Nakon čitanja izvještaja, Ministar za Potomstvo istakao je važnost pojedinačnog rada s Potomkom Pet i Potomkom Osam u svrhu njihovog liječenja i promatranja radi mogućeg prenošenja zaraze Konfuznog Govora s Partnera Dva. U tu svrhu predložio je odmah da se za Potomka Pet i Potomka Osam osiguraju sredstva iz rezervi kako bi ih se liječilo posebnim pristupom i metodologijom iako je izrazio zabrinutost koju metodu i lijekove primijeniti s obzirom na težinu slučaja.

S kim ste razgovarali o slučaju Partnera Dva – upita Ministar za Kontrolu Rodne Ravnopravnosti? S Osobom Tri koja radi kao Otkrivatelj i koja je radila na slučaju Partnera Dva – odvrati Osoba Pet. I nije vam mogao reći kako je Partner Dva došao u kontakt sa bolešću Konfuznog Govora – nastavi Ministar? Prema njegovom shvaćanju moguće je da je riječ o autoimunoj bolesti koju je Partner Dva razvio i kako nije morao biti nužno u kontaktu sa zaraznim materijalima Konfuznog Govora poput knjiga, filmova, kazališnih predstava – odvrati Osoba Pet. Ali to je nemoguće, svi kontaminirani materijali su ili uništeni ili se strogo čuvaju u posebnom sefu u mom uredu, a ja sef nisam otvorio od trenutka kad je nekoliko kontaminiranih zaraznih predmeta u njega stavljeno – zabrinuto će Ministar Korektnosti. Na kraju krajeva, u sefu je par slika koje prikazuju osobe iz Razdoblja Diskriminacije i ništa više, na jednoj piše ovo je žena, a na jednoj od njih piše ovo je dječak s nekoliko loših ilustracija. To mi se ne čini dovoljno da bi netko razvio takvo patološko stanje kao što je to slučaj kod Partnera Dva – zamišljeno će Ministar.

Pred kraj sastanka dogovoreno je da se stanje Partnera Dva prati izbliza. Zabranjeno je s njim razgovarati i zabranjeno ga je posjećivati. Oni koji rade na njegovom liječenju obvezni su nositi odjela sa slušnom izolacijom kako se ne bi zarazili Konfuznim Govorom. Naređeno je da se Partner Dva prebaci u zvučno izoliranu prostoriju i da se njegove izjave snimaju i prate, ali dozvolu za slušanje njegovih izjava ima samo Ministar Korektnosti i sve izjave Partnera Dva moraju biti predane zapečaćene Ministru Korektnosti.

Osoba Tri, odnosno Otkrivatelj iziđe iz male sive prostorije sa zatamnjenim staklom. U hodniku susretne nekoliko osoba u sivim odijelima i nekoliko u bijelim mantilima. Na izlazu čuvar mu vrati njegove stvari. Sivi kaput, sivi šešir i sivi kišobran. Osoba Tri iziđe na svježi zrak. Okrene se i podigne pogled na natpis iznad velikih ulaznih staklenih vrata. Ministarstvo Korektnosti pisalo je velikim sjajnim i metalnim slovima boje srebra. Iziđe na ulicu i podigne ruku. Naiđe sivi taxi, vozač u sivim hlačama i majici sive boje upita za odredište. Siva ulica broj pet – mirno će Osoba Tri. Osoba Tri gledala je sive zgrade, automobile i ljude, sive bilboarde s različitim porukama. Na jednom bilboardu bili su Osoba Devet i Osoba Sedam, poznati glumci. Ispod njih je stajao slogan: Jednost u mnoštvu i mnoštvo u jednosti, budite dio novog svijeta korektnosti gdje smo svi jedno. Na drugom bilboardu ispod dvije bezbojne sive kugle pisalo je sličnost u različitosti i različitost u sličnosti. Nakon više od pola sata taxi stane pred kućom. Sve kuće u redu bile su iste, s istim izgledom, rasporedom i dvorištem.

Osoba Tri iziđe. Osvrne se oko sebe i pogleda niz ulicu. Jednaki auti, jednaki poštanski sandučići, jednaki nogostupi i ista visina trave u dvorištu. Osoba Tri uđe u kuću. Osoba Dva Podbroj Četiri sjedila je na stolici i zabrinuto gledala u slike koje su prolazile preko displaya malog kućnog tableta. Osoba Tri priđe i sjedne. Osoba Dva ga pogleda zabrinutim pogledom. Zar ništa niste mogli učiniti – upita Osoba Dva pokazujući mu sliku Partnera Dva kojega su vodili okovanog lisicama? Ispod slike je stajao veliki naslov glavnih dnevnih novina: Je li ovo naznaka apokalipse? Partner Dva upotrijebio riječ muškarac što je znak Konfuznog Govora!!! Naslov je nastavljao dalje: Ministarstvo Korektnosti izrazilo duboku zabrinutost slučajem koji je uzburkao Javnost i u priopćenju koje je potpisao Ministar Korektnosti obećalo bespoštednu borbu sa opakom bolešću i izrazilo sigurnost kako ostali građani ne trebaju strahovati, jer je zaraza pod kontrolom, a Partner Dva se dobro oporavlja. Nismo – mirno će Osoba Tri, i baci tablet na krevet. Neko vrijeme su sjedili šutke. Jednostavno nije bilo nikakvih znakova u mislima, idejama, samo je odjednom eksplodiralo – mirno će Osoba Tri. Osoba Dva ustane od stola i ode do vrata koja vode na terasu. Potomak Dva i Potomak Sedam bi se mogli naći u opasnosti ako se ne otkrije kako je do ovog došlo. Zamisli da netko od nas dvoje oboli od Konfuznog Govora i njih zarazi – zabrinuto će Osoba Dva. Znam ‒ mirno će Osoba Tri i ustane. Idem do kupatila pa na spavanje za danas mi je dosta – reče Osoba Tri i iziđe. Osoba Dva gledala je za njim.

Osoba Tri uđe u kupatilo. Zavuče ruku u unutarnji džep sivog kaputa. Izvuče neki predmet. Otrese prašinu s njega. Zrnca prašine ga natjeraju da se nakašlje. Je li sve u redu – čuo se glas Osobe Dva. Jest – glasno će Osoba Tri. Otvori korice i pročita naslov: Ljubav u Doba Kolere. Predmet je zaplijenio kod Partnera Dva prije nego su drugi Otkrivatelji došli. Sjedne pored umivaonika na pod i otvori prvu stranicu. Nekoliko sati kasnije Osoba Tri se uspravi s poda. Ne zna koliko je dugo bio na podu kupatila. Već je bila duboka noć. Upali malo svjetlo iznad noćnog ogledala i pogleda. Ime i prezime – Steve Hunt. Datum rođenja: 20 travnja, 2059. Spol – muškarac. Boja očiju – crna. Boja kose – sijeda. Zanimanje – profesor književnosti. Zaposlenje – Sveučilište Harold Robins – odsjek za srednjovjekovnu englesku književnost. Bračno stanje – oženjen. Supruga – Jane Hunt. Djeca – sin James i kćer Carrie. Steve otvori vrata i priđe vratima spavaće sobe. Jane je spavala dok su James i Carrie spavali na njegovoj strani. Steve se nasmiješi i nečujno zatvori vrata. Vrati se u kupatilo i pogleda svoj izraz. Osoba Tri ga je gledala hladno, bezbojno i mirno, ali Steve nije mogao izdržati više pogled Osobe Tri. Svijetlo u kupatilu se ugasi.

Nekoliko dana kasnije u dnevnim novinama se pojavila vijest kako je Osoba Tri – Otkrivatelj počinila svjesni odlazak u Nepostojanje vješanjem u kupatilu. Nije bilo nikakvih tragova ni znakova kod Osobe Tri da bi tako nešto učinila. U kupatilu nisu pronađeni nikakvi tragovi bolesti Konfuznog Govora čega su se mnogi bojali s obzirom da je Osoba Tri bila u kontaktu s Partnerom Dva tijekom njegova privođenja. Novine su pohvalile objektivnost i korektnost Osobe Dva Podbroj Četiri kao i hrabrost Potomka Dva i Potomka Sedam koji su nakon kraćeg pregleda u Ministarstvu Nediskriminacije pušteni na kućno liječenje kao potpuno zdravi.

Osoba Dva Podbroj Četiri priđe ogledalu. Iznenada se začu kucanje. Sve u redu – upita Potomak Sedam. Da – glasno i mirno će Osoba Dva. Osoba Dva ponovno skrene pogled prema ogledalu. Iz ogledala ju je gledala Jane Hunt, lijevom rukom sklanjala je kosu s čela i gledala bore oko očiju i lica dok je u desnoj ruci držala neki maleni prljavi predmet koji je ličio na neku starudiju nasumično spojenih papira. Tek kad je Osoba Dva prišla bliže ogledalu i pogledala oči vidjelo se da u ruci Jane Hunt drži knjigu na čijim je koricama pisalo Ljubav u doba kolere,  i da na unutarnjoj stranici piše: Za Jane od Stevea, svibanj 2079 najdražoj ženi i supruzi, smislu i svrsi moga života. Osoba Dva pogleda u ogledalo. Jane Hunt nije mogla izdržati pogled Osobe Dva. Susjed s druge strane ulice gledao je kroz prozor u svijetlo u kupatilu. Taman se spremio da ode provjeriti Osobu Dva i Potomke Pet i Sedam, kada se svijetlo u kupatilu odjednom ugasi i cijela ulica ponovno utonu u jednolični mrak.

 

U Sarajevu, 15. 3. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

JUDA

Iškariot je bio malo mjesto uz rimski garnizon. Od kako sam prvi put otvorio oči, u mene je ušao osjećaj mržnje prema okupatorima. Mrzio sam sve što je imalo veze s Rimom. Njihovu moć, raskoš, vojsku, orla koji se ponosno isticao na njihovim zastavama, njihove kohorte, njihove mačeve, koplja i štitove.

Prvi put sam susreo rimskog vojnika kao dječak od sedam godina. Vraćao sam se s ocem Benjaminom iz polja. Bilo je vrijeme proljetne žetve usjeva. Umoran i gladan nosio sam očev srp u rukama, dok je otac na leđima nosio snop svježe požnjevene pšenice. Sunce se polako spuštalo prema brdu na zapadu iza kojeg se nalazio veliki grad Jeruzalem. Maštao sam o odlasku u Jeruzalem. Čuo sam priče o njegovoj veličini i ljepoti. Škiljeći na sunce koje je ugodno grijalo moje lice nisam primijetio siluetu koja nam je dolazila u susret. Otac stane. Skine zavežljaj. Pogledam u smjeru u prema kojem se otac okrenuo. U susret nam je dolazio visok čovjek. Plašt mu se lagano vijorio na vjetru. Na glavi je imao željeznu kacigu pričvršćenu kožnim pojasom ispod njegova vrata. Uz njegovo bedro ljuljao se kratak mač s velikom drškom o pojasu. Stranac zastane i pruži ruku mome ocu. Otac se nasmije i uzvrati pozdrav. Rukuju se i zagrle. Rimski vojnik grlio se s mojim ocem. Mržnja me prožme i prema ocu i prema tom vojniku. Vojnik razmjeni nekoliko riječi s ocem na aramejskom. Pogleda me, osmjehne se i dodirne mi kuštravu crnu kosu teškom i ispucalom rukom. Izmaknem se. Otac me u čudu pogleda. Rimski vojnik nije obraćao posebnu pozornost na moj potez. Kasnije upitam oca zašto se rukovao i zagrlio s tim vojnikom. Otac mi objasni da se vojnik zove Poncije Pilat i da je zapovjednik garnizona i da su već godinama moj otac i on prijatelji i da zapovjednik pomaže našem mjestu tako što smanjuje poreze i ne uzima sve što je propisano oko usjeva i stoke, nego dosta ostavlja i nama da možemo živjeti. Očevo svjedočanstvo o rimskom zapovjedniku nije promijenilo moj osjećaj mržnje prema okupatorima. Štoviše, moja mržnja je rasla sa spoznajom da ovisimo o milosrđu čovjeka koji nas je okupirao i koji ima vlast nad nama. Ocu to izgleda nije smetalo. Svake subote išao bi u sinagogu na molitvu i vraćao se. I ja sam išao s njim. Nezadovoljan, gledao sam gomilu staraca s bradama i pokojeg mladog čovjeka kako čitaju Toru i tumače Božji zakon. Rabin koji bi nakon čitanja govorio o pročitanom nikada nije spominjao rimske okupatore i borbu protiv njih. Govorio je kako će Jahve izbaviti svoj narod i kako obećani Mesija uskoro dolazi.

Negdje u dječačkoj dobi kada sam imao trinaest godina, u Iškariot je došao novi zapovjednik garnizona. Poncije Pilat s kojim je otac gajio prijateljstvo premješten je. Novi zapovjednik garnizona rimski general bio je ambiciozan, zao i pokvaren. Uskoro je u Iškariotu počelo ponestajati hrane, porezi su narasli i postalo je nepodnošljivo živjeti pod teškim nametima. Jer sam navršio propisanu dob, bilo mi je dopušteno samostalno pohađati subotom sinagogu. Jedne subote rabin je tumačio redak iz proroka Izaije o Sluzi Božjem ističući kako se moramo nadati, jer Mesija uskoro dolazi. Prožet bolom i ljutnjom ustanem i optužim rabina da zavodi stanovnike Iškariota i da se protiv rimskog okupatora i novog zapovjednika garnizona moramo boriti, osvojiti garnizon i njih protjerati. Jedan od starijih stanovnika Iškariota Ruben, koji je uvijek sjedio na desnoj strani iza hramskog svijećnjaka, oštro me ukori kao mladog i neobuzdanog. Još se nekoliko starijih javi optužujući me za mladost i sirovost koreći pri tom i moga oca što me pušta da sam dolazim i govorim na subotnjem bogoslužju. Ljutit i povrijeđen iziđem iz sinagoge. Što izlapjeli starci znaju o slobodi i želji da se bude slobodan? Zatvoreni kao ptice u kavezu boje se razmišljati o slobodi, svijetu bez kaveza, zato radije biraju da ostanu zatvoreni. Otac me ukori zbog ponašanja prema starijima i zabrani mi ubuduće ići u sinagogu bez njega ili nekoga starijeg da me prati. Od te subote prestadoh ići na bogoslužje. Dok bi većina muškaraca Iškariota subotom molili u sinagogi, ostajao bih kod kuće razmišljajući o Mesiji koji je trebao doći. Zamišljao sam velikog vojskovođu koji će nas osloboditi rimskog biča i mrskog i pokvarenog zapovjednika garnizona. Noću bih sanjao potoke rimske krvi koje je Mesija pobio svojim mačem. Zamišljao sam kako mi Mesija pruža mač da odsiječem glavu rimskom generalu koji je mučio i otimao našu zemlju, usjeve i vodu. S ocem sam se sve češće prepirao oko toga. Otac je bio pobožan i ponizan Židov koji je vjerovao u dolazak Mesije koji će osloboditi naš narod od ropstva. Smatrao je da ne trebamo činiti ništa. Trebamo čekati.

Vrijeme je prolazilo. Sve više sam shvaćao da u Iškariotu živi grupica preplašenih ljudi koji se ne usude ustati i boriti za svoja prava i svoju slobodu. Najviše što su činili jest što su subotom u sinagogi molili za strpljenje i šutke davali sve što bi teškom mukom stekli rimskom satrapu. Prezirao sam ih. Prezirao sam njihov kukavičluk i poniznost, prezirao sam svoga oca i njegovo strpljivo čekanje koje mi je više ličilo na bunilo čovjeka koji čeka utopiju da se ostvari, nego na stvarni pogled čovjeka koji se mora ako treba i silom usprotiviti vlasti koja ga je tlačila. Godinama se prijezir u meni skupljao i prema mojim sumještanima, i prema ocu i prema rimskoj vlasti.

Jedne jeseni kroz selo naiđe skupina pobunjenika i napadnu garnizon. Iako su bili poraženi s nekoliko ubijenih i ranjenih, krišom noću uzmem veliki očev bodež za klanje i pobjegnem s njima prema Jeruzalemu. Sviđali su mi se. Zvali su se bodežari ili sjekači. Bila je to mala skupina mladih muškaraca koja je povremeno napadala rimske stražarske kule i rimske vojnike. Njihov vođa zvao se kao i ja Juda. Bio je visok, krupan i plećat sjajnih crnih očiju. Kad bi govorio protiv Rimljana i kako ih trebamo ubijati, oči bi mu luđački sjale od zanosa. Bili smo zaneseni njegovim nastupima i govorima. Smatrao sam da bi on mogao biti Mesija i bio sam spreman položiti život za njega. Uskoro se o nama pročulo. Počeli su nam pristupati i drugi Židovi iz drugih mjesta oko Jeruzalema i širom Galileje. Uskoro smo postali veliki pokret od nekoliko stotina naoružanih muškaraca. Jednom nakon nekoliko mjeseci uspješnih napada na rimske vojnike i stražarske kule Rimljani nam postave zasjedu. Okruže nas i napadnu. Pobiju nekoliko stotina muškaraca. Nas stotinjak zajedno s Judom zarobe. Odvedu nas u Jeruzalem. Judu odmah pogube na gradskom trgu odsijecanjem glave. Ostale strpaju u tamnice.

Nekoliko tjedana proveo sam u tamnici. Jednog dana u moju tamnicu uđe rimski zapovjednik. Odmah prepoznah Poncija Pilata nekadašnjeg zapovjednika garnizona u Iškariotu i prijatelja mog oca. Reče mi kako se u Galileji pojavio neki čovjek kojega narod zove Mesijom i da spasim život ponudi mi da se priključim pokretu tog Mesije i izvijestim ga o svemu. Koliko god sam prezirao i mrzio rimsku vlast znao sam da nemam izlaza. Pristanem obećavajući sebi da ću jednog dana kad sve prođe sam Pilatu odsjeći glavu. Rimski vojnici mi skinu okove i izvedu me van. Dadnu mi upute gdje trebam ići i zavežljaj hrane i nešto novaca u maloj kožnoj kesi. Uputim se prema vanjskim zidinama Jeruzalema. Nekoliko dana hodao sam kuda su me uputili rimski vojnici. Konačno nakon četiri dana stignem do jednog malog mjesta nekoliko kilometara udaljenog od Jeruzalema. Na ulazu u selo pored bunara susretnem nekoliko muškaraca. Sjedili su u krug. U sredini je sjedio čovjek i nešto govorio. Zastanem. Bilo ih je jedanaest. On je bio dvanaesti. Zastane. Svi usmjere pogled prema meni. Čovjek u sredini upita me kako se zovem i odakle sam. Rekoh mu. Upita me bi li ostavio sve i pošao za njim. Htjedoh reći da me rimski upravitelj Pilat prijatelj mog oca poslao da uhodim nekoga tko se predstavlja Mesijom. Prešutim. Nešto je bilo u njemu što me odmah privuklo i opčinilo kao da sam bio zaljubljen. Poslije tolikog vremena osmjehnem se i bez osjećaja prijezira i mržnje sjednem s ostalima na travu. Nazva me Judom Iškariotskim. Upoznah i druge. Petar, Ivan, Andrija, Matej, Tadej… On se zvao Isus i kako sam čuo od onih koji su ga pratili bio je iz Nazareta. Nazaret je bio blizu Iškariota. Nazvah ga Isus Nazarećanin. Svidjelo mu se. Nakon razgovora, ostali se upute u mjesto. Mene uzme za ruku i odvede ma stranu. Dade mi veliku kožnu kesu punu novaca i reče mi da ću biti zadužen za hranu. Imao je pogled poput sanjara koji ide za nečim velikim, činilo se dok mi je govorio za kesu i hranu da uopće ne misli o tome, nego da su mu misli negdje drugo. Dadne mi kesu i ode za ostalima. Krenem za njim. Nekoliko sati je ostao u tom mjestu. Govorio im je o kraljevstvu, ljubavi, milosrđu. U jednom trenutku doveli su pred njega čovjeka koji je imao usahlu ruku. On zagrli tog čovjeka nešto mu prošapće na uho i odmakne se. Čovjek ispruži ruku. Bila je zdrava. Uzvik oduševljenja se prolomi kroz okupljeno mnoštvo. I sam ostanem osupnut. Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da je to bio trik koji je smislio u dogovoru s nekim iz sela. Tada reče ljudima da ušute. I poče im govoriti o dobrima i lošima, o jarcima i ovcama, o lijevima i desnima. Mnoštvo je opčinjeno slušalo. Nitko nije treptao, protestirao, gotovo se činilo kao da gledam zamrznutu sliku na kojoj se nitko ne pomjera dok njegov glas kroz sliku čini da ljudi odjednom postaju živi. Njegov glas je bio blag, smiren i melodičan. Govorio je aramejski, ali kao da je govorio aramejski koji je jedino njemu bio poznat i kojega nitko drugi nije poznavao osim njega. Bio sam opčinjen načinom na koji je govorio. Tu večer smjestili smo se na maloj uzvišici izvan naselja. Skupio nas je u krug. Tumačio nam je sve što je taj dan govorio mnoštvu. Nakon toga odmakne se od nas nasamo. Nisam mogao odoljeti znatiželji, pa mu priđem i upitam ga tko je on i je li on Mesija? Osmjehne se i ništa ne reče.

Dani i tjedni su prolazili. Hodali smo Galilejom uzduž i poprijeko. Propovijedao je i činio čudesa. Nakon nekoliko tjedana shvatim da je on taj kome me Pilat poslao da izvidim tko je i da mu javim. Jednog dana dok smo boravili u blizini Jeruzalema, krišom pošaljem poruku Pilatu o Isusu Nazarećaninu. Bio sam razočaran jer to nije bio Mesija kojeg sam očekivao i kojeg sam sanjao kao dječak. Bio je putujući sanjar sa skupinom istomišljenika koji su živjeli izvan stvarnosti. Nisam želio Mesiju koji govori o milosrđu, ljubavi, grijesima i oproštenju. Želio sam Mesiju koji će mačem pobiti mrske Rimljane, ali i sve one koji su s Rimljanima surađivali. Na moju žalost on je činio suprotno. Ne samo da je među njegovim sljedbenicama bio meni mrski carinik Matej, nego je i ljudima govorio kako treba ljubiti one koji nas progone i opraštati im. Počeo sam sve više prezirati i njega i njegovu putujuću skupinu. Udaljio sam se od njega iako sam stalno bio s njim. Prezirao sam njegovu blagost, njegov sanjarski pogled i njegovu fanatičnu vjeru. Počeo sam ga mrziti, jer je zavodio narod da bude pokoran i da se uzda u spasenje od Boga. Bio je gori od mog oca i staraca iz Iškariota koji su iščekivali Mesiju. Uskoro se pročulo o njemu. Počeli su ga mrziti i tražiti i Židovi i Rimljani. Rimljani, jer je bio faktor nestabilnosti i u onako nemirnoj pokrajini, a Židovi, jer su ga smatrali opasnim za religijski poredak. Posebno Veliki svećenik. Zato smo se počeli skrivati. Nestalo je onog prvotnog oduševljenja kod ostalih. I on sam je govorio kako će ga ubiti. Ostali njegovi učenici počeli su polako sumnjati u njega. Kad bi se povukao nasamo, sjedili bi i raspravljali. Počeli su sumnjati u njega, u ono što je govorio i u njegovo zdravlje. Bio sam mudriji od većine od njih, jer sam davno shvatio da ovo ne vodi ničemu i da ćemo svi na kraju stradati. Govorio sam ostalima da se trebamo skloniti od njega. Neki su se kolebali, neki su bili za, neki su odbijali napustiti ga. On sam, uglavnom je šutio i sve češće se povlačio u samoću. Više s nama nije govorio, tek tu i tamo ako bi nešto trebalo učiniti. Uskoro je ostalo opasno bilo gdje pojaviti se. U dosluhu s Pilatom, Veliki svećenik mi se javi. Obeća da će nas ostale sve poštedjeti ako ga predamo. Izložim to ostalima. Neki odmah pristanu. Neki su se premišljali. Petar se usprotivi i nazva me izdajicom i kukavicom.

Jednu večer sjedili smo za večerom. Govorio nam je o svojoj smrti, muci koja je pred njim. Tada progovori o uskrsnuću. Svi smo ga u čudu pogledali. Pomislih u sebi da je stvarno poludio i da ga se trebamo što prije riješiti jer ćemo zbog njega izgubiti glavu. Umoči kruh i pruži mi. S pogledom prijezira uzmem kruh i pogledam ga. U mojim očima se zrcalio prijezir, nevjera i podsmijeh prema čovjeku koji je tvrdio da je Mesija. Ponosno ga pogledam u oči nijemo mu govoreći da sam od početka znao da od njega i cijelog ovog veselog društva neće biti ništa, za nekoliko dana kada njega uhvate i ubiju.

Međutim, njegov pogled je bio drugačiji i kao da je u meni nešto izronilo iz dubine mojeg bića. Pogledom mi je govorio da sve zna, ne zato što mu je netko rekao, nego je njegov pogled prodirao duboko u mene i sjekao me na najtanje dijelove i žile. Pogled mu je sjekao moj um, srce, savjest, moju dušu. Svojim pogledom rasjekao je moje biće do temelja. Tada je iz mene izronilo nešto nepoznato, skriveno duboko u meni i to nešto se usprotivi njegovu pogledu i pogleda s mržnjom i ohološću u njega. On je i dalje šutio i gledao i njegov pogled je prestao biti obično gledanje u oči drugog čovjeka, on je gledao moju dušu kao da je drži u rukama poput predmeta okrećući je na sve moguće strane kako ništa ne bi ostalo skriveno njegovom pogledu.

Obuzme me neobičan i nepoznat strah. Bio je to pogled nekoga tko nije s ovog svijeta. Skrenem pogled. On se nagne prema meni i reče mi da pozdravim Pilata i Velikog svećenika i da učinim brzo ono što trebam učiniti. Drugi se zbunjeno okrenuše prema nama dvojici ne shvaćajući što se događa. Ustanem. Pogledam ga još jednom. Ostanem preneražen. Njegov pogled je gorio neobičnim plamenom. Kao da sam jedini u tom trenutku znao i shvatio da preda mnom stoji Mesija kojega idem izdati Pilatu i Velikom svećeniku. Rastrojen iziđem vani u noć dok je ono što se u meni probudilo pod njegovim pogledom govorilo da je za mene oproštenje vječno zatvoreno.

Nemajući hrabrosti ući natrag i ponovno susresti njegov pogled, saberem se i odlučnim korakom krenem prema Jeruzalemu dok je nešto u meni i dalje tutnjalo poput bijesne oluje koju više nisam mogao kontrolirati i koja me potpuno obuzela govoreći mi kako čovjeku poput mene koji od malena prezire i mrzi nijedan pogled ljubavi i milosrđa više ne može pomoći i da je bolje da požurim, jer Poncije Pilat i Veliki svećenik s nestrpljenjem iščekuju moj dolazak.

 

U Sarajevu, 20. 2. 2018.

O. J.

Križni put

Tanko pleteno uže duboko se zarezalo u moja zapešća. Osjećao sam tu i tamo toplinu na vrhovima prstiju. Gubio sam osjećaj u rukama. Od umora sam jedva stajao. Napuklo rebro probadalo je moja pluća žestokom boli svaki put kad bih udahnuo. Osjećao sam hladnoću. Vezanih ruku, bos, omotan u grubi plašt rimskog vojnika stajao sam i slušao gubavca kojega sam izliječio kako govori velikom svećeniku o meni. Nije bilo u njegovim očima povjerenja kad je onomad u Jeruzalemu stao pred mene i molio da ga ozdravim. Oči su mu bile ispunjene mješavinom straha, lukavosti, proračunatosti i pohlepe. Ljudske oči. Prijevarne i prijetvorne. Jednom su me molile, a sada su me prezirale očekujući nagradu za svoju rabotu. Nekada gubavac, a sada čist čovjek govorio je o meni i protiv mene.

Veliki svećenik ustade i priđe mi. Vidjelo se da me želi nešto pitati, pogled mu je gorio zluradom znatiželjom. Upita me. Šutio sam. Upita me ponovo. Stražar koji je stajao do mene udari me drškom mača u rebra. Bol propara pluća, izgubim dah i srušim se. Priđe drugi stražar. Usprave me. Pluća su pulsirala od boli. Povraćalo mi se i gubio sam svijest na trenutke. Okrenem se i pogledam stražara koji me udario. Njegov pogled bio je prijeziran. Iako sam ozdravio njegovu kćerku, sada me je promatrao kao posljednjeg nitkova. Nije imao takav pogled kada me je sreo u jednom malom selu blizu Jerihona. Pogled mu je bio drugačiji. Veliki svećenik se vrati na sudačku stolicu. Svečano ustane. Ustanu i drugi članovi Vijeća. Bol u rebrima se pojačavala. Izrekne presudu i odluči da me pošalje Upravitelju da presudu potvrdi.

Do Upraviteljeva dvora bilo je nekoliko stotina metara. Nekoliko puta sam pao i onesvijestio se od bolova. Uz niski kameni zid prema dvoru stajalo je nekoliko žena i muškaraca koji su podrugljivo vikali. Jedan muškarac uzme sa zemlje kamen i baci ga na mene. Kamen me pogodi u glavu. Srušim se. Stražari me svezanog usprave. Oštra zrna pijeska sjekla su moje bose tabane. Stražar me gurnu da krenem naprijed. Teškom mukom pokušam pružiti korak. Krajičkom oka pogledam čovjeka koji je bacio kamen na mene. Podrugljivo me  i slavodobitno gledao. Sjećam ga se. Iz njega sam istjerao zloduha i poslao ga u krdo u svinja. Stražar me još jednom gurnu. Krenem naprijed.

Upraviteljev dvor bio je na blagoj uzvišici. Morao sam se popeti stepenicama. Hladnoća izlizanog kamena godila je mojim krvavim tabanima iza kojih je ostajao krvav trag. Upravitelj je sjedio na mramornom prijestolju. Pored njega stajala je žena. Žena skrenu pogled s mene. Upravitelj me pogleda s nelagodom u očima vidjevši kako izgledam u rimskom plaštu i s krunom na glavi od krutog bodljikavog granja koje se duboko zarilo u moje čelo i potiljak. Naredi da se kruna i plašt skinu s mene. Ogrnu me običnom haljinom iz dva dijela. Krunu se ne usudiše skinuti. Čim su počeli, neopisiv bol prošao je kroz mene i opet se onesvijestim. Poliju me vodom. Na mramornom podu ostadoše pomiješani krv i voda. Kruna ostade na mojoj glavi.

Upravitelj priđe. Upita me jesam li kralj, revolucionar, kriminalac? Šutio sam. Upravitelj me pogleda s visoka. Njegove oči prezrivo i cinično se zagledaju u mene. Reče kako ima svu moć i može učiniti sa mnom što hoće. Šutio sam. Nakon nekoliko minuta moje uporne šutnje izvedu me na trijem pred skupinu od dvadesetak ljudi. Vikali su i galamili. Upravitelj sjede na visoku stolicu. Digne ruku i rulja ušuti. Pored mene je stajao neki čovjek. Lice mu je bilo pokriveno gustom bradom i prljavom kosom. Ljutitim i gnjevnim pogledom gledao je oko sebe. Onda pogleda prema meni i pljunu mi u lice. Upravitelj ustade. Žena koja je stajala maloprije unutra proviri iza debelog zastora. Pogled joj je bio preplašen. Nešto šapnu sluzi. Sluga priđe Upravitelju. Upravitelj ustane i uđe unutra. Tada netko iz rulje povika i baci kamen prema meni. Kamen me pogodi u prsa. Rulja se priključi vikom i galamom. Spazim ženu u rulji. Pogledom punim mržnje gledala je prema meni i pokazivala prstom u mene. Sjetim se njenog pogleda. Bio je drugačiji. Pun straha, šoka i neizrecive sreće kad se dodirnula moje haljine i ozdravila. Upravitelj se vrati. Rulja ušuti. Pokaže rukom stražaru da me dovede. Njegov pogled se promijenio. Gledao me je sumnjičavo i s nepovjerenjem. Upita me odakle sam. Šutio sam. Nervozno i ljutito pokaže stražaru da me vrati na moje mjesto. Tada Upravitelj upita rulju o čovjeku koji je stajao pored mene. Rulja je vikom i skandiranjem odobravala Upravitelju.

Tada pokaže prstom na mene. Rulja se uznemiri i nekoliko kamenova doletješe prema meni, jedan pogodi Upravitelja u nogu. Upravitelj se vrati na svoje mjesto. Sluga donese pozlaćeni pehar i posudu od srebra. Voda se prelijevala u zlatnim i srebrnim bojama dok je Upravitelj prao ruke. Upravitelj nešto reče, a jedan čovjek istupi iz rulje i prihvati Upraviteljevu riječ i pokaza prstom na mene. Pogledom punim cinizma i oholosti gledao me i držao uperen prst. I njega sam znao. I njegov pogled pun ljubavi i zahvalnosti kad sam se dotakao njegovih očiju pored bunara da mu vratim vid.

Upravitelj sjede. Dade znak sluzi i sluga priđe. Tada sluga stane pred rulju i glasno izgovori odluku Upravitelja. Prljavi i bradati čovjek se grohotom nasmija, oči mu se užare mješavinom radosti i pakosti, a rulja odgovori bjesomučnim i veselim skandiranjem i vikom. Bradati čovjek me pogleda. Na trenutak se prestade smijati. A onda zlurado pogledom pokaže na prolaz na drugoj strani s druge strane rulje koja je još uvijek vikala. Stražari me uzmu svaki s jedne strane. Zbog boli u tabanima i prsima više nisam mogao ni hodati. Vukli su me prema ulazu kroz rulju koja me je pljuvala i udarala štapovima i rukama.

U prolazu je stajao visok i krupan vojnik. U ruci je držao bič. Pred njim je bio veliki i visoki drveni stup s metalnim lancima koji su visjeli s vrha stupa do sredine. Bič je bio načinjen od metalne palice i nekoliko kožnih traka koje su bile pričvršćene za vrh palice. Na kraju traka bili su mali metalni završetci poput metalnih kuglica ili čavala. Stražar podigne moje ruke. Bol u prsima se pojača i ponovno povratim i onesvijestim se. Hladna voda probudi moje oči. Bio sam vezan za stup. Na leđima sam osjećao kao da mi netko pali kožu užarenim željezom. Kriknem od boli i ponovno padnem u nesvijest. Probudim se. Bilo je mračno. Ležao sam na prljavom i hladnom podu punom tragova izmeta i prljavštine. Leđa su gorjela kao da mi je netko zario čavle u svaku poru kože.

Otvore se vrata. Uđe stražar. Podigne me. Bol u prsima i leđima se pojača. Od boli suze mi pođoše teći niz lice. Stražar me izvede. Bili smo iza Upraviteljeva dvora. Dvojica stražara držali su drvenu gredu dok su drugi stražari nijemo gledali. Stražar me uspravi. Dva stražara priđu s drvenom gredom. Stave je na moja ramena i svežu kožnim uzicama za moja zapešća i iznad laktova. Bio je to komad grube drvene i oble grede, taman i s nekoliko grbavih izbočina. Zbog bola u prsima i leđa koja su gorjela od bolova padnem. Prašina i pijesak ispune moja usta, nos, oči i dušnik. Pođem se gušiti. Stražari se nastave smijati. Jedan od njih pritrča i stane nogom na moju glavu i gurne je dublje u pijesak. Ostanem bez svijesti i daha. Usprave me. Stražar koji je stao nogom na mene pogleda me s dubokom mržnjom i udari šakom u lice. Iz nosa i usta poteče krv. Sjetio sam ga se nakon što je bijela svjetlost od udarca prošla ispred mojih očiju. Gledao me duboko molećivim pogledom kad sam ozdravio njegovu kćer dok sam jednom prolazio u blizini Kafarnauma.

Tada me stražari izguraju van. Bilo je oko podne. Sunce je neizdrživo peklo i bio sam strahovito žedan. Pogledam pred sebe. S obje strane uskog prašnjavog puta stajali su ljudi koji su vikali i prijetili rukama. Podignem pogled i ugledam maleno brdo nekih par stotina metara ispred. Stražar me udari drškom mača po leđima. Bol me sasječe i uz bolan vrisak krenem. Prolazeći prašnjavim putem ljudi se vikali, vrijeđali, neki su bacali kamenje. U jednom trenutku hodajući nagazim na oštar kamen u pijesku koji probode moj taban i srušim se. Greda se djelomično odveže i padne mi na glavu guleći pri tom moja krvava leđa. Bol me natjera da povratim. Stražari priđu i pridignu me na koljena. Tada neka žena iziđe iz grupe ljudi i sagnu se do mene. Njene oči gledale su me sa žaljenjem i dubokom tugom. Izvuče iza leđa svoje haljine mokru i vlažnu krpu. Položi je na moja okrvavljena leđa. Stražari dopustiše. Na trenutak bol postade podnošljiva. Tada okrene krpu na drugu stranu i prisloni je na moje lice. Lagano prijeđe preko mog lica brišući krv, suze i znoj. Tada jedan od stražar priđe i grubo je odgurnu nogom. Padne u prašinu. Stražar me udari kopljem po glavi. Granje oko glave dublje se usječe u moje čelo i zatiljak. Bol me ponovno obuzme. Usprave me i ponovno privežu gredu. Tada me stražar udari bičem dajući znak da krenem dalje. Jedan od stražara koji je išao ispred izvuče mač i udari neku ženu koja mi je pokušala prići. A tako i jednog starca koji je u ruci držao krčag s vodom. Udari ga mačem, a voda se prolije po prašini stvarajući malu baricu blata i kaljuže.

Nakon nekoliko metara jedan mladić istupi iz mase ljudi i držeći u ruci kamen baci ga prema meni. Kamen me pogodi u bolna leđa i ponovno padnem. Mladić podiže obje ruke u zrak dok mu je grupica mladića aplaudirala. Pogledom punim cinizma i oholosti pristupi dok sam ležao s licem i ustima u prašini. Sagnu se do mojeg uha i nešto prošaputa. Stražari ga odgurnu i ponovno me usprave. I mladićev sam pogled znao otprije. Njegova majka me gledala ushićeno i s dubokom ljubavlju kad sam ga doveo živog i zdravog slobodna od psihičke bolesti od koje je bolovao od rođenja.

Stražari me dovedu u podnožje brda. Pokušam napraviti korak prema usponu. Nisam mogao. Srušim se opet padajući na leđa i na gredu. Jedan od stražara priđe ljudima koji su stajali sa strane i uhvati jednog čovjeka. Čovjek se otimao i borio, ali ga stražar uhvati za glavu i stavi mu mač pod vrat. Čovjek nevoljko priđe. Pogled mu je bio pun straha. Njegov pogled nisam prije vidio. Ovo je bio prvi put. Odvežu gredu i skinu je s mene. Obore ga na koljena i svežu mu gredu na leđa. Teškom mukom se uspravi. Stražar ga gurnu i on pođe. Stražari me usprave. Iako nisam imao više gredu na leđima, teškom mukom sam kretao. Bol je razarala moju glavu, leđa i noge.

Konačno dođemo na malu uzvisinu. Nekoliko vojnika kopalo je rupe u zemlji. Druga grupa tesala je sjekirama dugačku i debelu drvenu gredu. Čovjeka koji je nosio moju gredu obore na tlo. Skinu gredu s njega. Uzmu je i privežu za dugačku gredu koja je ležala na tlu pored jedne od iskopanih rupa. Tada uz brdo dođe još jedna grupa vojnika s dvojicom zatvorenika. Obore ih na tlo i privežu za grede. Tada nekoliko vojnika konopima uspravi grede i polože ih u rupe iskopane sa strane. Dvojica zatvorenika visjeli su na gredama nogama i rukama svezani po nekoliko debelim kožnim konopima.

Dva vojnika priđu i polože me na gredu. Prvo mi svežu ruke i noge. Onda jedan čovjek priđe noseći u rukama čekić i metalnu posudu. Sagnu se pored moje glave i spusti posudu. Izvadi iz nje veliki metalni čavao i položi ga na moje zapešće. Podigne ruku i čekić u njoj. Zamahne. Neopisiva bol probije moju ruku i cijelo tijelo. Izgubim svijest. Visio sam na križu. Slomljeno rebro je probilo plućno krilo. Svaki udisaj bio je do te mjere bolan da bih nakon nekoliko udisaja potpuno malaksao viseći samo na rukama. Kruna na glavi pritiskala je još više moj potiljak. Bolovi u rukama i nogama bili su nesnosni poput ugriza otrovnice. Neki čovjek koji je stajao u rulji koja mi se podrugivala iziđe nekoliko koraka ispred ostalih. Okrene se prema rulji. Govorio im je visokim, gotovo vrištećim glasom. Čuo sam povremeno kroz zvuke vjetra riječi poput prorok, Sin Božji, Ilija, siđi ako možeš. Okrene se prema meni i približi se podnožju križa. Njegov pogled bio je pogled luđaka koji uživa u zlu. Bio je to paklen pogled. I njega sam se sjećao. Itekako sam se sjećao njegovog pogleda punog poštovanja i poniznosti dok sam često dolazio u njegovu kuću i govorio i ozdravljao mnoge koji su dolazili. Sjećam se i njegovog pogleda punog patnje kad me molio za svoju kćer. Sjećam se njegovog pogleda punog vjere kada je ugledao svoje dijete živo i zdravo. Sjećam se da je klečao preda mnom i molio me da mu oprostim grijehe. Sjećam se da sam mu sve oprostio i rekao mu da ga je vjera njegova spasila i da ne griješi više.

Pogledam rulju. Uglavnom poznata lica. Tu su bili neki koji su me slušali s oduševljenjem, neki koje sam ozdravio, neke kojima sam oprostio neoprostivo, neki koji su me slavili kad sam prije nekoliko dana dolazio u grad. Sjećam se njihovih pogleda. Pogleda svakoga od njih. Bol prođe kroz moje tijelo. Podignem pogled prema nebu. Udahnem još jednom duboko dok me bol razarala. Pogledam ih sve. Opraštam vam. I opet ću vam oprostiti. Jedan stražar priđe s motkom s nečim na vrhu. Pruži je mojim ustima. Jak miris na trenutak probudi moje tijelo i moje oči. Spazim ženu koja je stajala sa strane. Očima je molila da patnja prestane. Pogledam je. I ona je pogledala mene. Naši pogledi su se susreli. Okrenem glavu na stranu. U tom trenutku tlo zadrhti i munja propara oblake koji su se nakupili. Iz mene se ote krik pomiješan sa strahom, bolom, nadom i ljubavlju. Neki pomisliše da nekoga zovem pa naglo zašutješe. Zbog tamnih oblaka izgledalo je kao da je već noć. Bilo je tri sata. Posljednjim naporom uspravim svoj pogled prema nebu. Tiho i jedva čujno prošapćem, i spustim glavu, i mrak se spusti na brdo i prekri cijeli grad.

 

U Sarajevu, 15. 2. 2018.

O. J.

Stvoritelj i ja

Bila sam prilično sumnjičava kada me je jednom Stvoritelj dok smo šetali rajskim vrtom upitao bi li se željela roditi kao ljudsko biće.

Nikada nisam pomišljala da bih se mogla odvojiti od Njegove blizine. I sama pomisao da Ga na trenutak ostavim bila mi je nesnosna. Rekao mi je da razmotrim ponudu i da nije nužno ako ne želim. Uvijek mogu ostati u Njegovoj blizini. Bilo je previše razloga protiv rođenja da bih na to uopće pomišljala. Na prvom mjestu, u sadašnjem stanju nema smrti, nema patnje, bolesti, boli. Živim u vječnom miru i vječnoj radosti. Ne vidim razloga zašto se roditi i mučiti se dolje među tolikim ljudima samo da bih okusila ljudskost i malo prolazne sreće. Nakon nekog vremena Stvoritelj me susretne ponovno i upita jesam li razmislila. S obzirom da je dopuštao da Mu se sve kaže bez straha, rekoh da ne želim. Reče da je u redu ako je to moja odluka. I reče da se uvijek mogu predomisliti ako se budem željela roditi i doda kako žuri jer je netko u susjedstvu odlučio roditi se, pa treba obaviti sve nužne pripreme za zemaljsko rođenje. Zamolih Ga da idem s Njim da vidim kako to izgleda. Dopusti mi. Dođosmo u jedan dio raja jarko osvijetljen. Jedan moj prijatelj stajao je pored anđela sav u iščekivanju. Stvoritelj se srdačno pozdravi s anđelom i zagrli mog prijatelja. Uze ga za ruku i pokaže mu da gleda ispred sebe. Svijetlo se pojača i ugledah svoga prijatelja kako kao bljesak ulazi u svijet u trenutku spajanja nečega što je izgledalo kao dvije nevidljive točkice. Uskoro ugledasmo kako se iz točkice polako razvija neka velika točka dok ne postade maleno ljudsko biće s jako sićušnim rukama, nogama i glavom. Ugledasmo i neku ženu kako se smije i nekog muškarca kako pleše od radosti, uskoro ugledasmo kako moj prijatelj plače, i tako kao u jednom trenutku vidjesmo cijeli njegov život i povratak nazad. Svijetlo oslabi i Stvoritelj se okrenu mom prijatelju i upita ga je li spreman. On potvrdno kimne glavom. Stvoritelj ga zagrli, svojim zagrljajem sakrije ga cijelog mom pogledu i svijetlo jarko zasvijetli. Stvoritelj raširi ruke. Mog prijatelja više nije bilo. Stvoritelj i anđeo kojega je srdačno pozdravio kratko se zadrže u nekom važnom razgovoru. Stvoritelj je žustro objašnjavao i gestikulirao što ovaj treba sve činiti vezano uz čuvanje mog prijatelja. Anđeo je samo kimao glavom. Kada Stvoritelj završi anđela nestade. Stvoritelj se okrene prema meni, pogleda me s tragom zanimanja u pogledu i ode.

Pomislih na slike zemaljskog života svoga prijatelja i ono što sam vidjela. Obuzme me znatiželja. Uhvatim jednog anđela i počnem mu dosađivati da mi ispriča kako je među ljudima, jer znam da je dolje među njima često, jer je jedan od glavnih. Ispriča mi mnogo toga uzbudljivog o ljudima, njihovim životima, radostima, žalostima, patnjama, pitanjima, nadanjima. Pomislih da bi možda bilo zanimljivo roditi se kao ljudsko biće i živjeti. Pomislih što bih sve mogla i željela biti. Mogla bih toliko toga možda napraviti. Biti umjetnica, liječnica, pisac, pjesnikinja, glumica… dijete, djevojčica, žena, majka, starica, baka… toliko toga mi je padalo na pamet što bih sve mogla i željela. Ali o tome sam mogla samo maštati, jer da bih bila nešto od toga, bilo je potrebno da se rodim kao ljudsko biće. A to me je pomalo plašilo. Nakon nekog vremena vijećanja i savjetovanja malo sa sobom, malo s nekim od svojih prijatelja, i malo s nekim od anđela koji su dolje bili, priđem Stvoritelju. Bojažljivo mu iznesem svoju želju da se rodim. Stvoritelj me ljubopitljivo pogleda. Prepusti mi da sama izaberem gdje se želim roditi, kada se želim roditi i za koga želim da me rodi. Stvoritelj mi pokaže nepregledno mnoštvo ljudi i izaberem jednu prelijepu i mladu ženu koja se tek udala. Dok smo Stvoritelj i ja razrađivali detalje kad i u kojem mjesecu prema zemaljskom vremenu da me pošalje, priđe jedan anđeo. Stvoritelj se srdačno s njim rukuje i pažljivo mu objasni njegov posao. Mene čuvati i paziti dok budem dolje. Bio je lijep sav od svjetla. Nakon što smo na neki način obavili sve formalnosti oko moga putovanja kao i upozorenja koja je Stvoritelj nekoliko puta precizno i jasno izložio anđelu koji je stajao pored mene, Stvoritelj reče da je vrijeme. Zagrli me i osjetih neopisivu toplinu, sreću, radost, uzbuđenje sve međusobno pomiješano. U trenutku svega nestane i ja se nađoh u mraku. Nakon prvotnog šoka shvatim da čujem glasove koji dopiru izvana. Osvrnem se oko sebe. Mjesto jest bilo malo mračno u odnosu na raj, ali je bilo vrlo ugodno, toplo i osjećala sam se prilično zaštićenom sa svih strana. Osim svijetla koje je nedostajalo bilo je, pa gotovo kao u raju. Skoro. Čula sam nekakav dubok glas koji nikad nisam prije čula. Nije bio kao Stvoriteljev. Govorio je o nečemu što nisam razumjela o trudnoći, mučnini, lijekovima, vježbama. Međuostalimm u nekom trenutku glas je izgovorio jednu čudnu riječ… majka. Na prvi zvuk zaljubila sam se u tu riječ. Majka. Majka. Majka. Pjevušila sam u sebi od neke čudne radosti. Tad mi je sinulo da bih trebala zagrliti majku kao što je Stvoritelj zagrlio mene prije nego me poslao. Zagrlim majku. Svojom dušom. Željela sam da osjeća onu toplinu, radost, sreću, uzbuđenje koju sam osjetila kad me Stvoritelj zagrlio. Uskoro sam hodala okolo s majkom. Doduše ništa nisam vidjela, ali sam sve osjećala. S njom sam se radovala, plakala, žalila na umor, na mučninu, na bolove u leđima, na nesanicu. Bilo je fantastično. Čaroban osjećaj. Sve što je ona osjećala i ja sam isto. Kao da smo bili jedna te ista osoba, jedno biće. Kovala sam velike planove. U sigurnom utočištu razmišljala sam što bih sve željela biti. Majka je pričala o tolikim stvarima, ljudima, planovima, bila sam kao spužva, sve sam upijala. Jedan dan sam željela biti glumica, drugi dan liječnica, treći dan planinar, četvrti dan istraživač, peti dan sportašica. Toliko mogućnosti preda mnom!!!! A što bih sve mogla učiniti za majku. Bezbroj stvari!!! Nasmijavati je, tješiti je, izvlačiti joj živce, učiniti je ponosnom svojim uspjesima, svojim životom, brinuti se o njoj kad ostari, donositi joj lijekove, brinuti se o njoj, donijeti joj svijeću na grob i cvijeće. Imala sam toliko velikih planova i odlučila sam početi s njima čim se rodim. Jednog dana dok sam zabavljena svojim planovima spavala u utočištu probudi me hladnoća. Ne znam kako bi to opisala, nije mi bilo hladno, hladnoću sam samo osjećala kao neko čudno prisustvo. Uz hladnoću, počela sam osjećati nervozu, strah i tjeskobu. Sve su one bile tu negdje oko mene. Pokušam se prisjetiti kakav je osjećaj bio u Stvoriteljevom zagrljaju da ih odagnam. Uspjela sam se malo osloboditi hladnoće, ali sa svakim danom hladnoća se pojačavala. Pokušam osluhnuti da doznam što se događa. Majka je šutjela. Tišina je bila svugdje oko mene. Bilo je mračno kao u rogu. Osjećala sam se sama, napuštena i bespomoćna. Pokušam zavapiti Stvoritelju, ali glas nije mogao izići iz mene. Nijemo sam vapila. Nedostajao mi je Njegov zagrljaj. Pokušam zavapiti majci, ali nije čula. Nastavila je šutjeti. Sljedećih nekoliko dana provela sam u polusnu i agoniji. Stalno sam se budila u strahu i drhtanju. Vapila sam glasno i majci i Stvoritelju, ali me nitko nije čuo. Pokušala sam dozvati onog anđela što ga je Stvoritelj poslao netom prije mene, ali nisam znala njegovo ime ni kako uopće doći do njega ako je to uopće bilo moguće. Jedno jutro probudilo me nekakvo bockanje i peckanje. Prvo sam se pokušala malo pomjeriti u stranu, ali bezuspješno. Prostor je bio previše uzak. Pokušala sam i grozničavo razmišljala kako pobjeći, ali nisam imala gdje. Kao zvijer u kavezu osvrtala sam se oko sebe, ali kavez je bio isuviše čvrst da bih bilo što mogla. Bockanje i peckanje se nastavi jače i grublje. Počelo je boljeti. Pokušam se obraniti, ali bila sam preslaba. Zaplačem. Bol se pojačavala i strah se proširi kroz moje biće. Više se nisam pomjerala. Bol je postala nesnosna. Bockanje i peckanje je postalo nepodnošljivo. Od bolova nisam se više mogla pomjeriti. U jednom trenutku pomislim na Stvoritelja i zatvorim oči. Bockanje i peckanje prestade kao i bol. Otvorim oči. Bila sam ponovo na istom mjestu prije nego me Stvoritelj zagrlio. Ugledam poznate obrise i anđela s kojim je Stvoritelj razgovarao prije o meni. Odahnem. Sanjala sam valjda. U tom se pojavi Stvoritelj. Pogleda me i zagrli. Misleći da me želi poslati u ono mjesto koje sam sanjala puno boli bockanja i peckanja istrgnem se iz Njegovog zagrljaja. Začuđeno me pogleda. Uzme me i pokaže mi ispred mene. Svijetlo se pojača. Ugledah sebe kako jurim kao zvijezda i nestajem između dvije točke. Ugledah kako se točke spajaju i kako u njima svijetlim kao plamičak svijeće. Ugledah ženu koju sam bila izabrala kako se svađa s nekim muškarcem. Ugledah je kako odlazi u neku sobu. Ugledah kako netko nešto radi oko nje. Osjetih onu hladnoću, sjetih se bockanja i peckanja i povučem se dublje u sebe. Stvoritelj me ponovo zagrli, ovaj put jače. Ugledah cijeli svoj život kao ljudsko biće, vidjeh kako sam postala liječnica, kako sam spasila život nekom djetetu, vidjeh silne pacijente, vidjeh kako sam postala poznata sportašica i bezbroj medalja koje sam osvojila, vidjela sam kako sam postala poznata znanstvenica i otkrila lijek za neku bolest i kako su mi dali neku nagradu. Vidjeh tolike mogućnosti koje su propale i koje se nikada neće ostvariti. Vidjeh majku. Željela sam joj reći da je volim i da je jedva čekam upoznati ovdje i da nisam ljuta na nju i da je razumijem. Željela sam ponovo sići i proći svu onu bol, strah, sve ono nesnosno bockanje i peckanje samo da je vidim i kažem joj da je volim, ali mi Stvoritelj reče da to nije moguće više. Okrenem se ljutito prema Stvoritelju. Shvatio je da se ne slažem s Njim i da želim na sve moguće načine ponovo pokušati doprijeti do majke samo da joj kažem da je volim i da je čekam ovdje. Ali Stvoritelj je bio neumoljiv. Iznenadilo me kad reče da je bespomoćan pred slobodom moje majke. Nisam mogla razumjeti. Stvoritelj, a bespomoćan pred slobodom onih koje je stvorio. Nisam znala što mogu učiniti. Izbezumljeno sam ga preklinjala da mi dopusti da nešto učinim. Reče da je mogu čuvati. Majku. Bez razmišljanja pristanem. Ponovo me zagrli i pretvorim se u anđela sličnom onome s kojim je razgovarao i davao mu upute. Ponovo me zagrli. Jurnem kroz svemir nevjerojatnom brzinom i nađem se u sobi pored majke. U ruci je držala zgužvanu sliku nečeg nejasnog i mutnog, nečeg što je imalo obrise ljudskog bića. Šutjela je. Priđem bliže i pokušam je zagrliti. Ali moje ruke prođu kao zrak kroz nju. Nisam je mogla dodirnuti!!! Tada napregnem svu snagu svoga bića naslonim se na njezino rame i zagrlim je kao što je Stvoritelj mene zagrlio. Iako sam znala da me neće čuti, povičem iz svega glasa i glas mi je zvučao kao bezbroj trublji: volim te… Kao da je čula i pogleda u mene. I ja pogledam u nju. Osjetim Stvoriteljev zagrljaj u njezinim očima, pa iako nikada neću biti njezina kćer, bila sam radosna što mi je Stvoritelj dopustio da budem njezin anđeo čuvar. I čuvat ću je dok se obje ne nađemo u Stvoriteljevu zagrljaju…

 

U Sarajevu, 19. 1. 2018.

O. J.

BOG I GOSPODIN MOUNIER

Gospodin Mounier nemoćno je promatrao oči svoje supruge. Njezine oči bile su umorne, ali blage. Pitao se kako je mogla biti tako mirna u takvoj situaciji? Čudilo ga je što ne protestira protiv svemira, providnosti, ili bilo koje sile koja je ovo dopustila. U sebi je proklinjao. Proklinjao život, svrhu, smisao, sreću, budućnost, radost… Jer njemu je sve bilo besmisleno bez njegove supruge.

Za gospodina Mouniera bio je to mučan i neugodan osjećaj. Kao da gledaš kad kopni posljednja kap vode u pustinji koju očajnički želiš popiti da rashladiš vreli jezik, a ne možeš. Kap je tu pred tobom i pakleno je vruće, ali jedino možeš gledati kako se kap topi i lagano isparava. Gospodin Mounier protestirao je nijemo. Bez glasa. Bez govora. Bez trzaja lica. Bez treptanja očiju. Bez suza. Ali njegov protest bio je iz dubine njegova bića. Osjećao ga je do te mjere da bi i svemir u svojoj beskonačnosti stao u dubine njegove duševne praznine. Gospodin Mounier nije mogao proniknuti zašto sada, zašto on i zašto njegova supruga? Zašto ne netko drugi? Do suprugine bolesti gospodin Mounier bio je anonimni vjernik, onaj koji jednom godišnje uđe u neku crkvu, kratko zastane iz osjećaja straha i krivice da barem zahvali za ono što jest. No u dubini duše gospodin Mounier nije smatrao da njegov godišnji posjet može bilo što posebno promijeniti u njegovom životu. Činio je to iz običaja iz poštovanja prema pokojnoj majci koja je bila veoma pobožna i čiju vjeru uglavnom nije razumio niti ga je posebno zanimala.

Suprugina bolest pomjerila je život gospodina Mouniera s uhodanih tračnica na neizvjestan kolosijek. Kad im je liječnik saopćio dijagnozu, gospodin Mounier kao čovjek knjige postavio je nečujno samo jedno pitanje u tom trenutku: zašto ona? Kasnije su se pitanja namnožila i uključivala su i mnoge druge elemente njegova života i pogleda na svijet i na stvarnost, ali njegova pitanja su uglavnom ostala bez odgovora. Bilo je čudnovato gospodinu Mounieru primijetiti da kod postavljanja velikih životnih pitanja svi oni koji bi trebali dati odgovor a to su za gospodina Mouniera bili stvarnost, svemir, Bog su uglavnom ćutali. Gospodina Mouniera je nerviralo što nitko od njih ne govori. Ništa.

Gospodin Mounier je mogao razumjeti da stvarnost ništa ne govori jer je previše složena i komplicirana da bi progovorila nekome tako beznačajnom kao što je on. Nije se ni čudio što je svemir ćutao. Nepregledna masa zvijezda, planeta, galaksija i crnih rupa ionako neće usmjeriti svu svoju pažnju na beznačajnog čovjeka kao što je on. Bolest njegove supruge i stvarnosti i svemiru bili su zaista beznačajni i on je to razumio i s tim se nekako pomirio. Stvarnost i svemir nisu zainteresirani za njegovu bol i njegova pitanja. Gospodin Mounier nije mogao razumjeti zašto je Bog ćutao. To ga je plašilo, činilo ljutitim, ali ga je i privlačilo nekim neobičnim načinom. Zašto Bog sada šuti i kako izgleda recimo kada Bog govori nekom čovjeku, što mu govori i na koji način? Gospodin Mounier je prihvaćao dio krivice za dugotrajnu šutnju između njega i Boga, ali sad je bio u situaciji kada bi se konačno i on i Bog mogli malo osloboditi svoga ponosa, svatko po jedan mali djelić kako bi konačno stupili u razgovor.

U posljednjih nekoliko mjeseci koliko traje bolest supruge, gospodin Mounier je primijetio da između njega i Boga postoji određeni nesporazum. Naime, dok je sjedio u maloj crkvici nedaleko od bolnice gospodin Mounier je razmišljao kako njegov odnos prema Bogu izgleda donekle kao odnos alkoholičara prema njegovoj bolesti. Iako nikada nije pio alkohol osim crno vino i to vrlo rijetko, gospodin Mounier je znao da u odnosu alkoholičara i njegovog poroka postoji nekakvo nerazumijevanje između toga dvoga. Onako kako je to gospodin Mounier razumio porok se razvija dugotrajno kao određena navika. Nitko prema gospodinu Mounieru ne postaje alkoholičar od jedne boce vina. Svi postaju alkoholičari dugotrajnom i konstantnom vježbom u ispijanju nešto kao što sportaši koji godinama vježbaju. Gospodin Mounier je smatrao da i alkoholičar postiže određenu izvrsnost u svome poroku za razliku od nekoga tko nije nikada okusio alkohol. Međutim, kada alkoholičar želi prestati piti, on ne može to učiniti preko noći kao što nije ni postao alkoholičar preko noći, nego se mora sada obrnuto vježbati u trijeznom stanju protiv svoga poroka. Zato mnogi ne uspiju jer misle da se bez vježbanja trijeznosti može prestati. Razmišljajući o tome dok je neka baka prolazila i sjedala u klupu ispred njega, gospodin Mounier je zaključio da je njegov odnos s Bogom sve do sad bio kao odnos alkoholičara prema njegovom poroku.

Gospodin Mounier godinama nije imao nikakav poseban odnos s Bogom. Suprugina bolest ga je natjerala da razmišlja i o tom segmentu svoga života. I zaista se osjećao kao alkoholičar koji se prvi put slučajno probudio trijezan misleći da je prestao piti i da više nikada to neće napraviti samo zato jer mu je noć prije ponestalo alkohola. Gospodin Mounier je htio grozničavo rješenje, neku vrstu čuda u kojem bi Bog direktno došao njegovoj supruzi i izvadio iz nje bolest. To je ono što je gospodin Mounier htio i za što je svaki dan u crkvici pored bolnice molio. No, sam je osjećao površnost i čudnost te molitve. Činilo mu se da svaki put čim otvori usta na molitvu Bog s prijezirom progovori: a gdje si bio dosada? Osjećao je i nemoć kao kad alkoholičar držeći bocu u ruci i prezirući sam sebe mašta o tome da prestane piti, ali i dalje pije iz boce. Taj osjećaj nemoći, mislio je gospodin Mounier, čini se kao sloboda, ali više izgleda kao najgori oblik ropstva jer si nesposoban reći i odlučiti se bilo za ili protiv. Gospodin Mounier osjećao je nemoć, nemoć alkoholičara koji pije i mašta kako je trijezan. Ta nemoć ga je činila pomalo praznim i povremeno bi mu se u glavi javilo i pitanje: zašto uopće i moliti sada kada desetljećima nije molio ništa i nikad? Neka ga je luda nada ali i znatiželja držala da i dalje moli.

Jer gospodin Mounier je imao jednostavan plan. Moliti da vidi što će se dogoditi. Naravno, potajno se nadao pozitivnom ishodu, ali bio je znatiželjan i zbog sebe. Suprugina bolest ga je promijenila, postarao se, izgubio nekoliko kilograma, postao je razdražljiv, rijetko je spavao. Ali gospodin Mounier je razmišljao i o još jednoj promijeni. Nutarnjoj. Što će se dogoditi ako Bog nastavi šutjeti i pusti da mu supruga umre? Hoće li postati od anonimnog vjernika žestoki protivnik Božji, ili će kao i neki drugi samo odmaknuti se jer ionako ni sada nije bio Bogu previše blizu? U gospodinu Mounieru događala se nutarnja promjena. Ono što je iznenadilo gospodina Mouniera je činjenica da je ta nutarnja promjena bila kaotična, neuređena i nejasna jer gospodin Mounier nije mogao predvidjeti kako će uopće završiti kao što nije mogao odrediti ni kada je ona točno počela. Računao je kao hladni logičar da je moguće s Bogom postići neku vrstu ugovora gdje su sve ugovorne stavke jasne i tko prekrši ugovor snosi posljedice. Ali u posljednjih nekoliko mjeseci gospodin Mounier je naučio vrlo brzo da nema ugovora ni ugovornih stavki s Bogom, nego su on i Bog kao dvoje ljubavnika koji se netom vole, netom mrze, napadaju jedno drugo, a onda jedno drugom padaju u zagrljaj. Gospodin Mounier je smatrao da je razmišljajući o tom odnosu s Bogom upravo njihov odnos kao odnos ljubavi. Nekada bi u crkvici sjedio i ljutio se na Boga što ne olakšava patnje njegovoj supruzi, a nekada bi kad svi iziđu iz crkve ostajao dugo sam i plakao moleći toga istog Boga za snagu, nekada bi osjećao kao da je uronjen u neki njemu nepoznat ocean ljubavi, a nekada bi mu se činilo da je ogoljen do kostiju i duše, sam i napušten. Primijetio je gospodin Mounier da je taj odnos s Bogom u posljednjih nekoliko mjeseci iscrpljujući barem za njega, za Boga nije bio siguran je li ga iscrpljuje svojim optužbama i molitvama. Štoviše, činilo mu se da on koliko god razmišljao o svojoj supruzi i njezinom zdravlju ili bolesti još više razmišlja o sebi. Imao je osjećaj da ga neki glas iznutra optužuje da se više bavi sobom i svojim odnosom prema Bogu nego što moli za svoju suprugu. Ali gospodin Mounier nije znao drugačije. Njegova znatiželja mu nije dopuštala da se ponaša kao hladni promatrač odnosa između njegove supruge i Boga. Nije se mogao zamisliti kao treća strana koja s tim odnosom nema ništa, on je postao aktivni sudionik toga odnosa. Moleći za suprugu, počeo je razmišljati o sebi i što je više molio za nju to je više razmišljao što on i Bog mogu reći jedan drugom.

Gospodin Monuier je nekako predosjećao da je počeo prekasno moliti. Bilo mu je to teško shvatiti i nekoliko posljednjih tjedana razmišljao je o tome. S jedne strane, znao je i čuo od drugih da što se tiče Boga tu nema kasno, na vrijeme, prekasno, zakasnio i takve stvari. Bog poznaje vrijeme jer ga je stvorio, ali vrijeme ne poznaje Boga niti će ga ikada poznavati. Međutim, nešto drugo je mučilo gospodina Mouniera. Pokušao je to sebi zamisliti na sljedeći način smatrajući da je ta slika koliko toliko blizu onome o čemu je razmišljao. Svaki čovjek, razmišljao je gospodin Mounier, posjeduje dvije slike o sebi. Jedna slika je stvarna, ono što čovjek jest, a druga slika je buduća, ono što bi čovjek mogao i trebao biti i postati. Nevolja za čovjeka, mislio je gospodin Mounier, nastaje onda kada su te dvije slike isuviše jedna od druge udaljene što izazove rascjep u čovjeku u obliku različitih nezadovoljstava, kriza, tjeskoba. Pao mu je na pamet jedan njegov prijatelj, inače vrstan matematičar koji je upropastio i izgubio i posao kao profesor, i javni ugled, i mjesto u akademskoj zajednici jer se odao previše kockanju.

Razmišljajući o njemu iako ga nije već dugo vidio, gospodin Mounier je bio siguran da njegov bivši prijatelj sada razumije rascjep između onoga što jest kada je sve izgubio i između onoga što je mogao i trebao biti kao jedan od najboljih svjetskih matematičara. Gospodinu Mounieru se činilo da je kada je riječ o vjeri upravo u takvoj situaciji, s jedne strane je tu u crkvici ono što jest i što je mogao i trebao biti kao vjernik da je na vrijeme gradio odnos s Bogom. Gospodin Mounier osjećao je u sebi rascjep, a posljedica rascjepa nije bilo nezadovoljstvo nego strah da mu Bog neće uslišiti molitvu za bolesnu suprugu. I što je najneobičnije bilo, gospodin Mounier je nekako shvaćao da tu Boga ne može kriviti, nego samo sebe. Ali objasniti sebi još uvijek nije mogao.

Gospodin Mounier volio je svoju suprugu. Bila je tiha, nenametljiva, uvijek tu i uvijek nasmijana. Znao je gospodin Mounier da njegova supruga puno više vremena posvećuje vjeri i molitvi nego on. No, šokirao se kada je shvatio koliko je njegova supruga čitala o vjeri, koliko je istraživala o Bogu, o molitvi, o crkvi. Nakon njezinog odlaska u bolnicu čisteći jednu malu ostavu u stanu pored njihove spavaće sobe pronašao je desetine knjiga koje na ovaj način govore o vjeri, molitvi, smrti. U jednom trenutku se osjećao postiđenim misleći da je njegova supruga tek priprosta žena koju ništa ne zanima. Duboko se postidio svoga razmišljanja o njoj i sad je na sve moguće načine u njezinoj bolesti nastojao nadoknaditi to što je tako o njoj mislio.

Dok je sjedio pored bolničkog kreveta i gledao kako diše isprekidanim uzdasima boreći se za svaki atom kisika dok su aparati pumpali zrak u njezina pluća, gospodinu Mounieru privuče pažnju nešto ispod njezina jastuka. Zavuče ruku i izvadi kovertu. Otvori i izvuče mali komad papira. Na malom komadiću papira pisalo je malim slovima: Voljeti nekoga znači reći mu ti nikada nećeš umrijeti. Tvoja supruga. U dnu je stajao jučerašnji datum. Gospodin Mounier na trenutak zatvori oči. Ali suze su probile kroz njegove kapke i trepavice i provalile poput bujice koja sve nosi pred sobom. Gospodin Mounier je znao da je to bila oproštajna poruka i da njegova supruga više neće otvoriti oči i razgovarati s njim. Više neće čuti njezin glas, neće vidjeti njezin osmjeh. Sve što mu je ostalo jest njezino isprekidano disanje. Uzme njezinu ruku u svoju. Nasloni je na svoje lice. Suze su polako natapale njezinu ruku. Gospodin Mounier nije u tom trenutku ni protestirao, ni optuživao, ni vikao, ni kriknuo, samo je nijemo šutio prazan iznutra i nemoćno grlio njezinu ruku koja je polako gubila toplinu. Negdje duboko u sebi ostavio je mali plamičak nade da se nešto može promijeniti. Ali i taj plamičak sada polako se gasio i gospodin Mounier prihvaćao je neizbježno.

Gospođa koja je svaki dan otvarala malu crkvicu pored bolnice često se pitala tko je stariji gospodin koji svaki dan dolazi i sjeda u predzadnju klupu desno i ostaje svaki dan točno po pola sata. Nije se usuđivala prići mu. Bio je točan, uvijek bi dolazio točno u isto vrijeme i odlazio u isto vrijeme. Onako je procijenila da je već prešao sedamdeset godina, ali da se još uvijek dobro kreće iako uz pomoć štapa. Jednu večer nije došao i gospođa se zabrinula. Iako ga nije poznavala, nekako je navikla da dolazi svaki dan i bilo bi joj neobično kad se ne bi pojavio iako se to dogodilo možda dva ili tri puta u zadnjih desetak godina. Nije došao ni sutra. Ni prekosutra. Ni sljedeći tjedan. Ni tjedan iza toga. Prošao je mjesec. Pola godine. Godina. Nije se više pojavljivao.

Gospodin Mounier je ušao u crkvicu. Desetljeća su prošla od smrti supruge. Već je prešao sedamdeset i petu i kretao se pomoću štapa. Ušao je i sjeo. Tko može i tko smije reći nekome ti nikada nećeš umrijeti kada svi umiremo i ne možemo je izbjeći, mislio je gospodin Mounier. Tko bi se usudio tako slagati i tako bezočno prevariti čovjeka i to mu reći? Tko bi skupio hrabrosti i čovjeku ponudio iluzornu nadu, fantaziju vječnosti, vječnost ljubavi? Tko bi se usudio učiniti tako nešto? Tko smije slagati čovjeka? Samo netko tko nije lažov, mislio je gospodin Mounier. Samo netko tko nikada ne umire, samo netko tko je pobijedio smrt može tako nešto reći i čovjeku obećati. Ali čovjek to više ne razumije danas, čovjek danas više ne shvaća, ne pita se, ne zanima ga, razmišljao je gospodin Mounier. Čovjeka danas nije briga je li postoji netko tko mu može reći ti nikada nećeš umrijeti. Gospodin Mounier je bio siguran da ljubav znači besmrtnost, jer onako kako je to gospodin Mounier razumio bilo koja ljubav podložna umiranju ne može biti božanska jer prije ili kasnije propada smrću onih koji se vole. Ali što ako bi oni koji se vole mogli vječno voljeti jedno drugo čak i kao ih je smrt rastavila? Za takvu vrstu ljubavi mora biti netko tko je iznad smrti, iznad vremena, iznad svih granica, propadanja i raspadanja. Gospodin Mounier izvadi komadić papira. Već je bio požutio. Slova su izgubila boju. Ali još uvijek je mogao pročitati. Voljeti nekoga znači reći mu ti nikada nećeš umrijeti. Tvoja supruga. I datum od prije više od četrdeset godina. Gospodin Mounier je sklopio oči i prestao razmišljati. U tišini crkvice odjednom poput eksplozije svjetla odjeknula je misao u njegovoj glavi: Gospodine Mounier, ti si stvoren za vječnost i jednog ćeš dana uskrsnuti. Bila je jasna, čista i živa kao da mu netko na uho glasno izgovara rečenicu. Gospodin Mounier otvorio je oči. Pogledao još jednom crkvicu, oltar i veliku sliku Kristova uskrsnuća iznad oltara. Ustane se. Uzme štap. Iziđe iz crkvice. Pogleda prema bolnici nedaleko odatle i nasmiješi se. Sad je znao gdje ide i kamo treba poći. Laganim korakom uputi se kući. Više se nikad nije pojavio u crkvici i gospođa se pitala što se s njim dogodilo i zašto ga više nema.

 

U Sarajevu, 11. 1. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

SJEĆANJE

Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me…

Jednog dana netko će promatrati moju fotografiju ili moj nadgrobni spomenik pitajući se tko je bila ta osoba. Gledat će moju požutjelu fotografiju i misliti o meni. Gledat će moje oči, kosu, lice. Ili će gledati moj grob, ime i prezime i datum rođenja. Razmišljat će gledajući možda broj godina uklesane u spomenik da sam živjela prilično dugo u tako nesretnom i nemirnom vremenu. Kada vidi raspon godina. ponadat će se da i on ili ona živi barem upola dugo kao ja. Ako budem dovoljno zanimljiva zbog svoje slike ili svoga imena, možda će o meni razmišljati duže. Mislit će kakva sam bila kao dijete. Jesam li bila plačljiva, nemirna ili tiha? Kakvi su bili moji roditelji? Je li mi otac bio strog? Jesam li voljela svoje roditelje? Tražila da mi kupe igračke? Razmišljat će kakva sam bila kao djevojčica? Jesam li se igrala lutkama? Jesam li maštala o svome princu? Jesam li tražila da spavam s upaljenom lampom i da mi otac čita priče prije spavanja? Možda će misliti koja mi je priča kao djevojčici bila najdraža? Gledat će godinu moga rođenja i pitati se jesam li plakala kad sam se rodila? Je li majka bila sretna, je li otac jurio s posla da vidi svoje prvo dijete?

Gledat će godine moga života i pitati se kakvo je bilo vrijeme u kojem sam živjela? Je li se tih godina nešto važno dogodilo, je li se živjelo isto kao što se danas živi u njegovo vrijeme? Možda će stajati pored moga groba, gledati moj spomenik i pitati se o mojim snovima, nadama, očekivanjima? Pitat će se što sam u životu željela, što sam od života htjela i što mi je život dao? Čudit će se kako i on i mnogi živi prolaze pored mene svaki dan i nikada se ne pitaju tko je osoba u tom grobu, čije je to lice i čije je to ime i prezime? Pitam se hoću li mu biti samo broj i spomenik na gradskom groblju ili će ponekad zastati pored mene i upitati se o mom životu i mom vremenu? Hoće li me pitati kako je s one strane? Hoće li shvatiti da tu kuda svaki dan prolazi ne leže kosti i kamen s imenom i prezimenom, nego cijela povijest jednog života, bezbroj uspona, padova, uspjeha i neuspjeha, ljubavi i mržnji, nadanja i očaja? Hoće li razumjeti da sam još uvijek tu i da još uvijek živim i da još uvijek ljubim, nadam se, očekujem, tražim, osluškujem?

Što ako nađe u nekoj staroj prašnjavoj ladici moju staru fotografiju? Hoće li je baciti? Hoće li je pogledati? Hoće li kupiti staru kuću u kojoj sam živjela, učila svoje prve korake, riječi i prve roditeljske ljubavi i ukore? Hoće li je srušiti ne pitajući se tko je u njoj živio i tako uništiti uspomene skrivene u starim zidovima, sobama i vratima? Voljela bih da sjedne ako pronađe moju staru fotografiju. Voljela bih da sjedne na stari krevet gdje me majka prvi put spustila kad me rodila. Voljela bih da barem pogleda moju fotografiju ili je barem okrene na drugu stranu i vidi ponovo datum rođenja i moje ime i godinu kad sam rođena. Hoće li razmišljati o godini mog rođenja kao onoj godini kada ni on ni njegovi roditelji nisu bili rođeni? Hoće li se zapitati kakva je bila ta godina? Je li bila dobra ili loša? Jesu li je ljudi slavili i dočekali veselo na trgovima ili nisu? Jesu li tada ljudi bili bolji ili lošiji, više se voljeli ili manje? Bilo bi mi drago da razmišlja o mom imenu i što ono znači? Da razmišlja zašto su mi roditelji dali to ime, a ne neko drugo? Htjela bi da razmišlja jesu li se otac i majka svađali oko mog imena?

Bila bih sretna ako bi razmišljao jesam li imala stariju sestru koja je bila sretna ili ljuta što je dobila takmaca u borbi za roditeljsku ljubav? Ne bi željela da moju fotografiju samo baci kao stari pohabani papir. Voljela bih da zna da je moja stara fotografija puna života. Voljela bih da mogu utjecati nekako s druge strane na njega da ostane sjediti na starom krevetu i gleda moju fotografiju. Da gleda moje oči. Da se pita što su te oči vidjele, kad su plakale i kad su bile sretne? Da razmišlja je li bilo straha u tim očima kad se kraj približio nadomak da se već u hladnom dahu mogao osjetiti? Voljela bih da se ne stidi kada bude gledao moje oči i pitao se jesu li te oči nekada nekoga voljele? Jesu li gorjele strašću i radošću u ljubavnom zagrljaju? Jesu li bile izgubljene kad su se rastajale od ljubavi? Jesu li gledale u prazno? Ne bih voljela da gleda samo moje oči. Htjela bih da pogleda moju kosu. Je li plava ili je crna ili smeđa? Je li bila duga, njegovana? Jesam li bila sretna kad bih je raspustila na vjetru, jesam li bila zaljubljena do ludila kad ju je netko dodirivao?

Jesam li bila uplašena kad sam prvi put vidjela nekoliko snježnih uvojaka? Jesu li me unuci čupali za bijelu kosu i govorili umiljatim glasom tražeći skriveno blago od svoje bake? Jesu li me djeca milovala po sijedoj glavi i govorila mi da vole svoju majku? Je li netko plakao za mnom kada je pokrov prekrio moje sjede? Ali ne želim da gleda samo moje oči i moju kosu. Jarko bih željela da gleda moje lice, moje obrve, čelo, usne, obraze. Željela bih da ostane dugo sjediti s mojom fotografijom u ruci. Željela bih da zna da nisam komad starog crnobijelog papira.

I tako nekada, negdje, jednom netko će naići. Gledat će spomenik ili fotografiju. Ne bih željela da prođe. Ne bih željela da samo zastane i produži dalje. Ne bih željela da mu ime i prezime, godine života i lice s fotografije ne znače ništa. Htjela bih razgovarati s njim. S ove strane ne mogu ništa reći. Ni da, ni ne. Ali on može razgovarati sa mnom. Može se pitati i razmišljati o meni. Tko je žena koja ovdje počiva ili tko je žena na fotografiji. Tako počinje svaki razgovor. S pitanjem. Nastavlja se s odgovorom. Ja neću odgovarati. Ali moje godine, moje ime prezime, moje oči, kosa i lice će razgovarati s njim umjesto mene. Jednog dana ćeš možda ti naići pored mene. Vidjet ćeš spomenik ili fotografiju. Nemoj proći. Razgovaraj sa mnom. Nećeš me čuti. Nemam glasa. Ali počni s pitanjem. I pitaj me. Tko je žena koja počiva ovdje i tko je žena na fotografiji? To će biti dovoljno. I sve ću ti ispričati. Bez glasa. I meni je potreban razgovor a i tebi. Oboje smo znatiželjni. Tebe zanima kako je s ove strane, a mene zanima kako je s te strane gdje si ti sada. I oboje se pitamo, ti o ženi čiji spomenik ili fotografiju gledaš, a ja o čovjeku koji na moj spomenik stavlja svijeću ili drži moju fotografiju u svojoj ruci?

 

U Sarajevu, 14. 12. 2017.

O. J.

 

Izvor (Foto): 123rf.com

Snijeg

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama… 

Razmišlja. Pahulja dodiruje lice. Kao nježan dodir. Još jedna pahulja. Pa još jedna. Misli. Nedostaje joj. Ali što? Sve. Toplina vatre. Majčin smijeh. Očev strogi pogled. Sestrin zagrljaj. Razmišlja. Otvara oči. Noć. Mjesec. Prigušeno svjetlo ulične svjetiljke. Smijeh djece u blizini. Krošnja velikog bora prekrivena snijegom. Klupa na kojoj sjedi. Gleda u nebo. Gdje su? Osluškuje. Pahulja. Velika. Prelijepa. Lagan dodir. Hladan, ali ugodan. Pahulja nestaje. Prebire pamćenje. Majčin osmijeh? Davno. Slabo se sjeća. Otac? Bila je mala. Ne pamti. Samo pogled. Sestra? Donekle pamti. Njezin zagrljaj. Miris kose. Miris odjeće. Tupa bol u prsima. Nedostaju. Pahulja. Spušta pogled. Prekrasna, velika. Misao. Sjećanje. Majčino lice. Prekrasno. Prelijepo. Blago. Nasmijano. Spušta glavu. Dodir vjetra. Hladan. Otac. Hladan, dalek, nepoznat? Možda. Nova pahulja. Neobična. Oblik čudan. Ipak savršen. Sestra? Čudna? Ipak savršena? Možda. Nečiji glasan smijeh u blizini. Ustane. Ljudi. Troje. Čeznutljiv pogled. Nisu oni. Sjeda. Nervoza polako. Gdje su? Koliko je prošlo? Puno. Godine. Svijetlo ulične lampe. Prigušeno. Zlatno. Sjećanje. Miris kruha zlatne boje? Majčine tople ruke? Toplo. Iznutra. Gleda oko sebe. Borovi. Snijeg u krošnjama. Ulične svjetiljke. Klupe prekrivene snijegom. Park. Čarobno. Nešto. Večeras. Sat. Spušta pogled. Još malo. Misao. Sjećanje. Otac? Pokušava. Strogi pogled. Zagrljaj? Možda. Ne sjeća se. Ponovo sjećanje. Sestra? Zvonak smijeh. Trčanje po kući. Vriska. Veselo. Razdragano. Majčin glas. Prijekoran. Ormar. Pažnja. Skupo. Vrijedno.

Prolaznik. Zastaje. Zamišljena. Pogled prema nebu. Pahulje. Bezbroj. Sve u redu? Da. Odlazi. Spušta pogled. Ulična svjetiljka. Zlatna boja. Opet sjećanje. Pomiješano. Majka koja je drži u naručju. Otac sjedi. Sestra spava. Toplina. Njezin dlan. Gleda. Pahulja. Savršen oblik. Ne topi se. Gleda. Opet sjećanje. Kuća. Veliki prozor. Pogled na ulicu. Djeca trče. Viču. Želi ići s njima. Očev glas. Ne. Plakanje. Očev zagrljaj. Obećanje. Sigurnost. Hrabrost. Snaga. Pogled na sat. Skoro. Koliko je prošlo? Previše. Predugo. Nedostaju. Glasovi. Ustaje. Nisu oni. Ljudi. Petero. Veseli. Pjevaju. Galame. Glasan smijeh. Raspoloženi. Razmišlja. Snijeg? Nešto ima. U snijegu. Čarobno. Magično. Privlačno. Što? Možda sjećanja? Kakva? Prošla. Roditelji. Braća. Sestre. Prijatelji. Topao stan. Bor koji svijetli. Obitelj. Ljubav? Mir? Sreća? Voli snijeg. Snijeg čuva. Što? Njezina sjećanja. Diže pogled. Pahulje. Lagane. Baršunaste. Tople. Snijeg kao more sjećanja. Pahulje kao događaji. Prati veliku pahulju pogledom. Pahulja kao događaj. Koji? Bilo koji. Koji želi. Kojeg se sjeća. Velika pahulja važan događaj. Koji? Kad je diplomirala. Druga pahulja. Pored njenog lica. Događaj. Koji? Kad je bila sretna. Zašto je bila sretna? Nije važno. Bila je. Treća pahulja. Treći događaj. Koji? Kad je pobijedila bolest. Pogled prema nebu. Bezbroj pahulja. Bezbroj događaja.

Glasovi. Osluškivanje. Možda su oni. Ustaje. Troje ljudi. Sjene. Glas progovara. Sjećanje. Glas poznat. Sestra! Uzdah. Radost, euforija, mir? Sve!!! Zagrljaj. Miris sestrine kose. Miris njezine odjeće. Isti. Pahulje pomiješane sa suzama. Ne govori. Šuti. Sjećanje. Sestra? Vesela. Vragolasta. Zaigrana. Odmiče se. Pogled. Isti! Veseo, zaigran, vragolast. Kao da su još uvijek djeca. Nisu odrasle. Drugi glas. Hladan. Dubok. Malo napuknut. Otac? Zagrljaj. Konačno!!! Sigurnost, hrabrost, šutnja. Očev glas ponovo. Topao. Ljubav. Sjećanje. Na oca. Više ne treba. Otac je tu. Grli. Dugo. Čvrsto. Muški. Pravi otac. Ponovo pahulje. Suze. Otac plače. Velike oči. Nisu hladne. Blage su. Preplašene. Sretne. Treći glas. Poznat glas. Pazi! Past ćeš! Slomit ćeš! Brinem se! Kuda ćeš? Što se ne javljaš? Majka. Miris toplog kruha. Toplina vatre. Njezine nježne ruke. Njezine tople ruke. Ljubi. Lice. Obraz. Oči. Čelo. Jak zagrljaj. Gotovo nestaje zraka. Jecaj. Pahulje pomiješane sa suzama. Opet. Zbrka. Pitanja. Puno pitanja. Odgovori. Toliko ih je. Odakle početi? Od početka? Trajat će. I treba. Prošle su godine. Konačno. Gleda. Sestru. Oca. Majku. Konačno! Svi zajedno! Još ne vjeruje. Gleda sestru. Smijeh. Gleda majku. Smijeh. Gleda oca. Smijeh. Sanja? Možda. Otac progovara. Snijeg. Da. Majka gleda pahulje. Gleda nebo. Spušta pogled. Gleda nju. Velika pahulja između njezinog i majčinog pogleda. Obje gledaju. Pahulja nestaje u snijegu. Nije važno. Konačno! Tu su! Godine čekanja i iščekivanja!!! Stoje. Gledaju se. Četvoro. Obitelj.

Ima nešto magično u snijegu? Možda. Ima nešto neobično u pahuljama? Sigurno. Ima nešto čudnovato u krošnji bora prekrivenoj snijegom? Ima. Ima nešto privlačno u zlatnom svijetlu ulične lampe? Hm? Ima? Ali što? Ne zna. Ne može objasniti. Gleda. Osjeća. Dodiruje. Sestrine ruke. Očevo lice. Majčin topao dah. Negdje duboko u sebi govori. Snijeg? Ima nešto magično u njemu. Pahulje? Ima nešto neobično u njima. Ali što? Ne može dati odgovor. Nije važno. Konačno svi su tu! Zajedno! Obitelj! Šute. Odlaze.

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama??? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama. Tri velike savršene pahulje. Otac, majka, sestra. Četvrta pahulja. Ona. Krhka, nemoćna pahulja. Pada. Ne topi se. Traje. Dugo. Vječno. Razmišlja. Snijeg krije. Skriva. Bezbroj pahulja. Bezbroj priča. Bezbroj sudbina. Snijeg šuti. Ali pahulje pričaju. Svaka za sebe. Savršena. Prekrasna. Priča. Svoju priču. Traži? Sreću? Mir? Tišinu? Smisao? Svrhu? Obitelj? Tko zna? Ni ona ne zna. Ali osluškuje. Pahulje pričaju…

 

U Sarajevu, 12. 12. 2017.

O. J.

 

Izvor (Foto): 123rf.com

ZAČIN ŽIVOTA

Samo jedan običan rad. Četvrtak. Radni dan. Obveze sve ispunila kako sam i planirala, ali ipak na kraju radnog dana nikakav osjećaj. Ni toplo ni hladno. Samo još jedan dan. Još jedno završeno radno vrijeme. Tijekom dana pao je dogovor za kavu s najboljim prijateljem. Uobičajena satnica, isto mjesto. Pozdrav s dragom osobom i mehanički odlazak do poznatog odredišta. Naše omiljeno mjesto za kavu.

Mjesto koje omogućava iskren razgovor i razmjenu ideja, ali i dijeljenje životnih mudrosti. Nekako ni malo iznenađujuća priča, ali iznova svaki put jednako draga. I riječ po riječ, razgovor nas odvede do kuhanja. Tema posta kuhanje, a glavna konstatacija je bila da nema dobrog jela bez debelog kuhara. I mahinalno se s tom izjavom složih, ali jedna rečenica me duboku dirnu. Ne razmišljah previše o njoj, ali nekako prostrujala je mojih tijelom, mislima, cjelokupnim bićem. Nema dobrog jela bez ljubavi. Sve što se kuha treba se kuhati s ljubavlju i tek će onda jelo valjati. Sve što se radi bez ljubavi nekako nije to to, nastavila se priča dalje. Bez polemika složila sam se s tim, jer onako općim znanjem smatram da bez ljubavi ništa nije kako treba. Razgovor se nastavio, ali ja sam bila na nekom svom nebu. Susret polako privodimo kraju i svatko odlazi do toaleta, naredu, kao i obično. Ovaj put ja prva odoh u toalet i eno… Idealna situacija za nerviranje. Puče štrampla po sred noge, ni manje ni više, baš na dijelu koljena koje sijeva ispod suknje. Malo zgrmih u sebi i iziđem iz toaleta, jer što ću sada. Ostaje mi pronađi prvi dm, a zatim i toalet da kako treba dođem kući. Uredna, kako sam i izišla jutros iz kuće. Nakon rastanka odlučim se za duž Titove, skrivajući sitnim korakom poredanu štramplu. Naredni tržni centar, ulijetanje u njega i potraga za dm-om. Međutim, u mislima je bilo Moram platiti račun za televiziju i internet. I bez imalo dileme produžim do blagajne. Vadim račun i novac. Sve uredno privodim kraju kad eno ga opet. Idealna situacija za novo nerviranje. Neke administrativne začkoljice današnjeg vremena. Izgubih 15 minuta bez ikakve veze dogovarajući prigovor i reklamaciju za zadnji obračun. Ali nekako čudan osjećaj je kolao mojim venama. Bez imalo uzbuđenja i napetosti riješih i to i krenuh dalje glavnom ulicom. Zrak je tako bio mio, nekako odisao je svježinom kao proljetno sušenje rublja na toplom povjetarcu. A zrak oko mene, nekako je bio čist kao suza. Hodajući tako mirnim korakom pitala sam se jesam li očistila naočale, pa se sve tako kristalno jasno i čisto. Sve blješti. Svjetla na sve strane. U tom zanosu, opijena mirisom svježine i bistrinom oka mahinalno izvadih slušalice  iz torbe. Prebacih torbu u siguran položaj (poštarski položaj) stavih slušalice i začuh prve note Dolly Bell i ne pitajući se hoću li to šetajući do doma. I tada… Ne znam ni kako, ni kada dođoh do narednog tržnog centra. Na tren zastadoh u razmišljanju hoću li svoju šetnju nastaviti uobičajenim putom kroz šetalište ili ću po prvi put nastaviti glavnom ulicom do kuće. Kad pomislih na šetalište, uhvati me neka sjeta i čudan osjećaj i nastavih putom svjetla. To blještavilo rasvjete, reklama, automobila me je opijalo. Ne znam zašto, uopće mi nije bilo hladno. I provjeravajući koliko je stupnjeva, vidjeh da je 8 i začuh taktove Voljela me nije ni jedna. Nasmiješim se i moji prsti u čizmicama lagano zaplesaše prolazeći pokraj zgrade u kojoj sam provela pet dugih godina. Pet godina učenja i rada. Ali ta misao tako klizeći prođe mojom glavom i nesta poput dječjih saonica. Uz sav pokušaj da čujem samo taktove odabrane glazbe, iza mene je dolazio snažan zvuk iskrenom smijeha. Skupina mladića i djevojaka su nemareći prošli pokraj mene, ali svojim smijehom su nadglasali i svaku misao u mojoj glavi, kamo li glazbu u ušima. Hodajući laganim korakom bistra pogleda spazih kako dijete snažno zagrli oca, a on gotovo klečeći pred njim iskreno se nasmija. Oči mu zacakliše, a mene od tog osjećaja obuhvati sva milina ovoga svijeta. Naprosto krasan osjećaj to i vidjeti, kamo li doživjeti. Uz zvuk Nepopravljive sretoh drago lice koje mi klimnu glavom, osmjehnu se i iskreno pozdravi. Ozdravila sam s baš velikom dozom sreće. Gledajući dalje svjetla velegrada, spazih svoga školskog druga, koji me nije primijetio. Drago mi je i da nije, ne što se nisam morala pozdraviti, već što sam ponovno vidjela koliko umije smotan i smušen biti, ali na tako drag način što me uvijek činilo sretnom. Pomislila sam samo da se nikada promijeniti neće. Smotan i smušen, ali uvijek tako drag i jednostavno drug za pamćenje. Korak mi je bivao sve lakši i mekši kada iza velike svjetleće reklame ugledah i to malo stvorenje na nebu. Mjesec, bistar, sjajan, a tako mali. U obliku kifle dičio se nebom. Uzdizao sebe u visine i svojom pojavom izmamio mi osmijeh na lice. Osmijeh, koji je mjesec izazvao, je izmamio i osmijeh mladiću koji mi je išao u susret. Gledajući me milo, osmjehnuo se, a meni ne bi krivo. U tom zanosu sam nastavila koračati dalje. Uz zvuke Woman in love promatrala sam niz uredno posloženih zgrada i ulične rasvjete. Sve je bilo tako blještavo i sjajno, naprosto zadivljujuće. I opet zvuk u ušima prekide smijeh, začuh ga neposredno pokraj sebe. Dolazio je od zaljubljenog para koji se tako slatko smijao da je i meni srce zaigralo. Bila sam sretna zbog njihove sreće. Toliko je blaženi bio taj osjećaj, da se nisam, kao svaki put do sada, pitala, a zašto ja ovakvo nešto nemam. Ta mi misao nije bila ni na kraju uma. Tek sada kao ovo pišem, shvaćam da se te misli nisam sjetila. Sjećam se i taktova Sve je isto, inače pjesme koja me svaki put stavi u drugu dimenziju. Smijeh od obližnje skupine žena srednje dobi nije dopustio da uz taktove te pjesme pređem u drugu dimenziju. Nekako ostavili su me tu, gdje jesam, tu i sada. Uz zvuke smijeha, koji su i mene činili sretnom. Koračajući bez ikakvog opterećenja, odmjerenim korakom stigla sam u neposrednu blizinu svoga naselja, ali zastadoh. Pogledah opet to malo stvorenje na nebu koje je kao iz inata pojačavalo svoj sjaj, a u neposrednoj trgovina cvijeća spazih kako djevojka srednjovječnoj ženi kupuje Božićnu zvijezdu. E tek te miline. Naprosto sam stala, gledala i uživala, kao na reklamama pred Božić. Sve je tako blještavo i sjajno, a srce veliko kao svemir. Mojom glavom su se protezale misli o kupovini Božićne zvijezde i za moj mali skromni dom, ali nekako nisam željela pokvariti tu idilu u pogledu. Ostala sam gledajući u njih i prateći njihov veseli izlazak iz cvjećare. Zadovoljna srca nastavila sam dalje i za nekoliko minuta ugledala i svoje naselje. Kao i uobičajeno svjetla u mome domu nije bilo, ali u srcu jest i to velika količina svjetla koju sam začinila svraćanjem u dm. Da, ipak sam svratila u dm, ali ne, ne kupih štrample. Nego prilikom ulaska s namjerom krenuh prema polici s mirisnim svijećama i redom pođoh mirisati. Osobito one svijeće koje su tek stigle. Moja čula su bila veća i dublja. Jednostavno, upijala sam svaki trag mirisne note. Izabrah nekoliko njih i izađoh sretna kao malo dijete s omiljenom igračkom.

Nedugo nakon toga stigla sam u svoj dom. Uslijedili su rituali presvlačenja, večere, pripreme za sutrašnji dan, kupanja i na kraju paljenje mirisnih svijeća. A sada, sada me čeka nastavak čitanja knjige. Jedna od mojih omiljenih radnji s kojom završavam svaki dan.

I pred kraj dana ipak spoznah jedno – ja sam svoj dan začinila začinom života, ljubavlju.

I sve je tako magično, naprosto savršeno.

Blještavo, sjajno, bistro i svježe, jednostavno voljeno.

P. S. A za naredne dane ostaje mi s ljubavlju kupiti i ovogodišnju Božićnu zvijezdu. Gdje ćeš veće sreće osobi poput mene?

 

Sarajevo, 23. 11. 2017.

B. K.

Exit mobile version