RAZGOVOR O ŽENI (Razgovor o paklu – VIII. dio)

Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve…

Stariji đavao otpuhne dim cigarete. Noć je bila neobično maglovita i gusta magla nije dopuštala puno, tek pogled na nekoliko svjetiljki koje su žmirkale u mraku uz pješčanu stazu. – Večeras je prilično mračno vani. Stariji đavao se nagne naprijed prema prozoru. –Moguće. Iako ne vidim razliku. Mlađi đavao se približi prozoru i pogleda. – Kod nas je uvijek mračno. Mlađi đavao se vrati u kožni naslonjač i otpije gutljaj  crnog vina od neke portugalske sorte od koje se pravilo pomalo slatkasto, ali dobro vino. – Jesi li ikada bio zaljubljen? Mlađi đavao odloži čašu i znatiželjno se zagleda u starijeg đavla. – Ne. Duhovi poput nas ne vole niti osjećaju. Ali bio sam svjedok mnogim ljubavima. Posebno sam o ljubavi naučio od jednog starog redovnika još tamo u srednjem vijeku koji je bio pisac i filozofirao o ljubavi. – I što si od njega naučio?  Mlađi đavao pripali cigaretu. – O ljubavi ništa nisam naučio. Znao sam s njim razgovarati dugo i do kasno. On je znao tko sam ja. Nismo bili prijatelji. On je bio moj neprijatelj, a ja njegov. Ali bilo je trenutaka kad bi se obojica umorili od međusobnih smicalica. Ja od napasti i želje da ga odvučem u pakao, on od molitve i želje da me otjera od sebe. U tim trenutcima neobičnog primirja razgovarali smo ne kao neprijatelji, nego kao dva učenjaka. On je bio učenjak, pomalo ispred svog vremena, a ja sam znao puno i on je želio znati kako su stvari izgledale na samom početku. Razgovarali smo o astronomiji, svemiru, društvenim uređenjima, vjeri, ljudima, njegovom opatu samostana koji nije volio njegovo učenjaštvo i brinuo se da neće postati alkemičar ili astrolog iako sam opat nije puno ni znao ni mario za učenjaštvo.

Jednom smo tako kasno navečer u trenutcima primirja razgovarajući o kretanju planeta ne znam kako počeli razgovarati o ženi. Imao je majku koju je jako volio i dvije sestre, obje dobro udane za neku dvojicu grofova u njegovom kraju. Zanimalo ga je kako je izgledalo stvaranje žene jer sam mu otkrio da sam bio na početku stvaranja kad se sve događalo. – I što ga je konkretno zanimalo? Mlađi đavao otpije gutljaj. – Zanimalo ga je zašto se ženu do kraja ne može razumjeti je li riječ o Tvorčevoj namjeri da je takvu stvori ili je u pitanju nešto drugo. Ispričao mi je jedan svoj san o ženi koji nije toliko značajan, ali je u njemu pobudio znatiželju o tome pitanju. Kao učenjaka to je ga zanimalo s čisto znanstvenog gledišta. – I što si mu rekao? Mlađi đavao priguši svjetlo lampe koje mu je smetalo. – Ispričao mu o stvaranju žene. Jednog dana u vrtu vidio sam Tvorca i Adama kako nešto razgovaraju. Adam je gestikulirao i pokazivao rukama oko sebe i onda pokazivao rukom na sebe. Tvorac ga je slušao s pažnjom i pratio sa zanimanjem. Iako Adam nije govorio nikakav jezik, činilo se da ga Tvorac savršeno razumije. Nekoliko dana nakon njihovog razgovora slučajno u vrtu naletim na Adama. Bio je vidno uzbuđen. Pokušao sam doznati o čemu se radi ali njegovo jadno lamentiranje rukama i čudni zvukovi koje je ispuštao nije pomoglo. Nisam mogao razumjeti što mi želi reći jer nije govorio našim jezikom. Nije govorio uopće. Nije me ni zanimalo. Imao sam drugog posla jer sam morao nešto ići završiti kod stabla spoznaje dobra i zla. Kad sam se vraćao, vidio sam da Adam spava i da Tvorac uzima nešto iz njega. Bilo je veliko, svjetlilo je kao veliki plamen. Uzeo je jedan mali dio, kao iskrica plamena, a ostalo vratio natrag u Adamovo tijelo. Približio je iskru svojim ustima i progovorio. Iskra se pretvorila u veliki plamen. Uzeo je prašine i zemlje i bacio u smjeru velikog plamena. – I? – Nažalost, nisam vidio do kraja što se dogodilo jer je naišao jedan anđeo kerubin s plamenim mačem i rekao mi da nije lijepo špijunirati. Pokunjen i postiđen sam otišao.

Kasnije tog dana pred večer prolazio sam blizu mjesta gdje je Adam spavao i ugledao sam Tvorca, Adama i još neko biće slično Adamu. Nešto su razgovarali s Tvorcem, ali nisu više gestikulirali niti ispuštali čudne zvukove, nego su govorili kao što i mi govorimo. Kad se Tvorac udaljio, priđem Adamu dok je ono biće negdje otišlo i nije ga bilo u blizini. Adam mi ispripovjedi da se to biće zove žena, da je isto poput njega, ali da ima jedna poteškoća. S obzirom da je Adam sada govorio i mogao sam ga razumjeti, bio sam znatiželjan oko tog bića. Adam mi je pripovjedio da iako to biće liči na njega i govori jezikom kao i on i da mu je Tvorac rekao da je to biće isto poput njega, on Adam se nije sjećao kako se to biće pojavilo i odakle. Jedino je osjećao prazninu kad se probudio i čim se to biće pojavilo pred njim, praznina je nestala. Adam mi je rekao ono što sam i sam vidio, da sumnja u Tvorca da je uzeo od njega dio božanskog daha i udahnuo u to biće. Rekao sam Adamu da tu nema ništa pogrešno ako je tražio od Tvorca biće identično njemu, ali sam slagao da sam bilo što vidio.

Želio sam to biće i sam promotriti prije nego Adamu kažem što sam vidio. Kad se biće vratilo, Adam je predstavi kao ženu koja se zove Eva. Bila je poput njega, ista, identična, ali opet bilo je tu nešto što nisam mogao razumjeti niti dokučiti. Kad me onaj anđeo opomenuo da špijuniram, nisam vidio što se dogodilo do kraja. – Misliš da bi znao više o ženi da si vidio što se dogodilo od trenutka kad je Adam zaspao do trenutka kad je stala pred Adama? Mlađi đavao protegne leđa. Kao da ga je priča pomalo zamarala. Stariji đavao nije obraćao pažnju gledajući u gustu maglu vani. – Ne, ne mislim na to. Vjerojatno je proces stvaranja bio sličan kao i s Adamom. Mislim da je Tvorac nešto privatno razgovarao sa ženom prije nego su se ona i Adam susreli i da joj je nešto rekao. Kasnije kad sam je bolje upoznao, shvatio sam da je puno susretljivija i znatiželjnija od Adama. I kad sam ih nagovorio na grijeh jer sam bio zadužen za brigu oko stabla spoznaje dobra i zla, mislio sam da ću u zamjenu dobiti njezino priznanje o tome što je razgovarala s Tvorcem prije nego je došla do Adama. Ali je odbila iako je otkrila da se susrela s Tvorcem prije nego se susrela s Adamom i drugim stvorenjima uključujući i nas. – Želiš reći da je Tvorac njoj dao neku posebnu zadaću za koju znaju samo njih dvoje i nitko drugi? Mlađi đavao se malo uspravi. Počelo ga je zanimati. Nije znao da ima nešto što stariji đavao još ne zna. – To i jest pitanje mladi prijatelju jer ne znam na njega odgovor. – Tko bi rekao da ti koji si bio na početku svega ipak ne znaš sve? Mlađi đavao je bio pomalo podrugljiv. – Znam o ženama sve, ali ne znam ono najvažnije, a to je sadržaj razgovora između nje i Tvorca dok je Adam spavao. Pitao sam kasnije i neke druge zloduhe nakon pada. Veliki broj njih je čuo za razgovor između žene i Tvorca, ali nitko ne zna sadržaj razgovora i nikomu nije jasno kako su se uspjeli sakriti cijelo popodne od naših znatiželjnih pogleda i ušiju i u kojem su dijelu zemaljskog raja razgovarali. Dokazano je da su žena i Tvorac sigurno razgovarali, ali što joj je Tvorac rekao, o čemu su razgovarali, je li joj otkrio nešto o budućnosti, nešto o nama, je li joj otkrio nešto o sebi što ne znamo, ostala je nepoznanica svima, čak i Adamu. – Hm, zanimljivo, nisam znao da ima nešto što ti ne znaš. – Nije da ne znam, nego ne znam koji je sadržaj razgovora i ne znam na što se odnosio kada je riječ o ženi i njezinoj svrsi i smislu, svakako nisam utješen time da je njezina svrha i smisao samo fizičko postojanje i fizički život, tu mora biti i nešto drugo. Stariji đavao otpuhne dim cigarete. – Što ti je rekao redovnik kad si mu to ispričao? Mlađi đavao ustane i priđe prozoru.  – Narugao mi se i s podsmijehom konstatirao da je prilično zabavno otkriti da ni đavao ne razumije žene i da je smiješno za jedno tako inteligentno biće kao što sam ja da to otkrije tako kasno jer je on to znao vrlo rano još dok je bio mlad. – Ali sam ga ispravio.

Nije da ne razumijem žene, o razumijem ih puno bolje od njega. Ono što mene zanima je sadržaj razgovora između nje i Tvorca o kojem svi znamo, ali nitko od nas ne zna o čemu su razgovarali. Ali stari redovnik bio je prilično uvjeren da to znači da i ja ne razumijem žene jer ne znam sadržaj tog razgovora. Na kraju smo došli da zajedničkog stava da muškarci o ženama znaju veoma malo ili nimalo, da mi o ženama znamo veoma puno, ali ne sve i da jedino Tvorac zna sve o njoj jer je on s njom na početku stvaranja razgovarao privatno i tajno. – Ali to nije toliko važno zar ne? Mlađi đavao upitno pogleda starijeg. – Ne bih rekao, mislim da je to jedno od najvažnijih pitanja na koja nitko nema odgovor. Sjećaš se Nazarećanina, njegovog rođenja i njegove majke? Nitko od nas nije očekivao takav razvoj događaja zato jer nitko od nas ne zna o čemu su žena i Tvorac razgovarali na početku stvaranja, možda su razgovarali o majci od Nazarećanina, ili nisu? Ne znamo. Ali i ti kao mlađi đavao trebao bi već shvatiti da puno toga ovisi o ženi i njezinoj ulozi u svemu i da je činjenica da je ne razumijemo do kraja opasnost koju ne treba lako zapostaviti i zanemariti. To što je ne razumijemo ne znači da nema ulogu u svemu, možda ima presudnu ulogu u svemu od stvaranja do kraja svijeta. I nama nije isprika to što je muškarac ne razumije, on ponekad ni sebe ne razumije. Ali mi, mi moramo znati sve o njoj iako ćemo teško ikada doznati što se dogodilo onog popodneva u zemaljskom vrtu dok je Adam spavao o čemu su ona i Tvorac razgovarali. Da nije onaj anđeo s mačem naletio možda bih sada znao sve. Ovako kad je žena u pitanju, i mi donekle tapkamo u mraku i na to se navikni ubuduće.

Stariji đavao baci nervozno opušak u pepeljaru i ode u susjednu sobu. Mlađi đavao ostane pored prozora zureći u noć. Čudio se zašto je magla večeras tako gusta i ne može se vidjeti puno osim dvije žmirkave svjetiljke koje su bacale slabašno svjetlo na pijeskom posutu stazu koja je nestajala u mraku. Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve. Mlađi đavao zamišljeno nastavi gledati vani u nepreglednu tamu. Tko bi rekao da stariji đavao o ženama zna skoro sve, ali ne zna sve????? Osmjehne se. Zar ne kažu često da je đavao u detaljima, pomisli u sebi i nastavi zuriti vani dok je gusta magla prijetila da i one dvije žmirkave svjetiljke proguta zajedno s pješčanom stazom koja se jedva primjećivala u tami.

U Sarajevu, 9. 12. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

ANALITIČAR

Ulazi u zgradu. Poznati hodnici. Poznata lica. Ulazi u studio. Deset minuta do početka emisije. Drugi analitičar već tu. Pozdravljaju se. Srdačno. Širokim osmijesima. Poslije emisije? Ima li kakvih planova? Nema. Odlično. Vodi ga na večeru. Novi restoran. Tek otvoren. Izvrsna riba i morski plodovi i vrlo kvalitetno vino…

Pozvali ga danas. U emisiju. Udarni termin. Već nekoliko puta. Redoviti je gost. Gleda se u ogledalo. Razmišlja koja kravata za večeras? Koja košulja? Odijelo? Ono kupljeno prije tjedan dana. Hiljadu i osamsto maraka. U njemu izgleda mlađe. Muževnije. Vraća se u dnevnu sobu. Uzima novine sa stola. Izdanje od prije mjesec dana. Ugledni časopis. Intelektualni. Samozadovoljno gleda naslovnu stranicu. On u skupom odijelu. Iza njega polica knjiga. Tražio od fotografa da istakne neke naslove na fotografiji. Strani naslovi. Strani autori. Komplicirani naslovi. Vrlo komplicirani. John. M. McRadcliff, Metanaratives between social and metaeconomical void. Autor ugledan. Amerikanac. Tražio od fotografa da slika lijevu stranu lica. Iz profila. Izgleda zgodnije. Sviđa mu se kako skupocjeni sat viri ispod rukava skupe košulje. Tražio od fotografa da uhvati kvalitetne talijanske cipele.

Otvori časopis. Četiri stranice njegovih odgovora. Ponovo ih čita. Zadovoljan je. Jako. Puno riječi. Metadiskursi, onkraj narativnosti, klerometanarativ, socioekonomska paradigmatičnost, apercetivna autističnost nacionalnog, neologem, filozofem, problemska bitnost u nebitnosti političkog diskursa. Doduše, nije do kraja zadovoljan. Primjećuje da previše koristi metanarativ, narativ i diskurs. Nije on kriv. Gledatelji ga ne razumiju. Žale se u javljanjima uživo. Puno govori. Ništa ne kaže. Nema konkretnosti. Gledatelji ne čitaju. On čita. Novije američke autore. Francuske dekonstruktiviste. Talijanske socijaliste i idealiste. Engleske empiriste i ekonomiste. Zadovoljno uzdahne. On čita sve. Sociologiju, ekonomiju, filozofiju, povijest, književnost, fiziku, matematiku, poeziju, povijest umjetnosti i kazališta, posebno avangardu, kubizam i impresionizam. Zbog društvenih okolnosti počeo je čitati i religiju. Pročitao puno. Religiozni diskurs i metanarativ mu je zanimljiv.

Pogleda posljednje pitanje na četvrtoj stranici časopisa. Što on kao jedan od javnih intelektualaca misli o stanju u zemlji? Poznat je kao vrstan analitičar i stručnjak za povijest države, za povijest političkih uređenja, za filozofiju, za ekonomska pitanja, za arheološka nalazišta, za spomenike kulture, za pitanja mladih, za pitanja urbanističkog planiranja i izgradnje gradskih parkirališta. Što bi on poručio mladima koji ne vide svoju budućnost u ovoj zemlji kako poboljšati njihovo stanje i ekonomsku situaciju?

Čita svoj odgovor opet. Pa znate mogu vam reći mi smo na ovim prostorima oduvijek opterećeni metanarativnim apercepcijama reduciranih diskursa koji su oduvijek bili autistični na bitnost pitanja onkraj svakog narativnog svođenja bitnosti tih pitanja na egzsitencijalnu nebitnost pogotovo kada je riječ o mladima. Percetivna moć mladih onkraj svakog površnog filozofiranja tipa nekih postmodernih pseudofilozofa i njihovih logocentričnih metanarativnih autističnih stvaranja nove stvarnosti ex nihilo upućuje na to da mladi osjećaju problematičnost tog pseudodiskursa u obliku filozofema i to mislim u množini koji onkraj svakog ozbiljnog bavljena mladima ne nude ništa osim mračnjačke utopističke slike budućnosti orwelovsko-utopističkog tipa po uzoru na srednjovjekovne mračnjake i njihove logičke igre oko aksioloških pitanja koja i danas progone mlade kao što je Faust bio opterećen besmrtnošću iako se Goethe u svom drugom stvaralačkom periodu ogradio od takvog tumačenja njegovog djela koje imamo zahvaliti nekim neoromantičarskim tumačima herederovskog tipa s elementima hegelovskog diskursa o lošoj beskonačnosti i vječnom prokletstvu dijalektičkog procesa, kojega nemojmo zaboraviti pronalazimo već kod grčkih prirodnjaka, napose kod Heraklita.

Zadovoljno udahne još jednom. Odgovor je na mjestu. Ne bi ništa dodao ni oduzeo rečenom. Mladi će razumjeti. Trebali bi. Ako ne razumiju, nije njegov problem. Ne čitaju. Ne rade. Lijeni su. On im tu ne može pomoći ako ga ne razumiju. Ne može prilagoditi svoj jezik masama. Koje su nepismene. Neintelektualne. Zarobljene u svoje svakodnevne autistične metadiskurse i narative. Odjene kaput preko sakoa. Ton mobitela. Poruka. Pogleda poruku. Uplata na račun. Pet hiljada maraka. Politička stranka. Za prošli nastup na televiziji. Analizirao njihovog kandidata. U pozitivnom svijetlu. Zastane. Izvadi mobitel. Ukuca broj. Halo? Glas s druge strane. Muškarac. Pet hiljada je li tako? Jest. Uplata sljedeće sedmice. Za večeras. Je li zna što treba reći? Zna. Nema problema. Spreman je. Treba se paziti? Zašto? U emisiji će biti i onaj. Koji? Od prije nekoliko sedmica. Uzdahne. Nije zadovoljan. Drugi analitičar. Radi za drugu stranku. Čuo da mu daju manje za nastup. Oko tri i pol hiljade. Čitao je njegov intervju jednom časopisu. Zna s riječima. Nema profinjenost. Nema eleganciju. Oblači se skupo. Nosi skupocjeno. Završi razgovor. Iziđe na ulicu. Zaustavi taxi. Uđe.

Taksist priča o situaciji u zemlji. Loša. Previše korupcije. Sve moraš platiti. Svakomu staviti u džep košulje ili mantila. Duboko kima glavom. Slaže se s taksistom. Taksist ga prepoznaje. Vidio ga na televiziji nekoliko puta. Trebao je i on ići u školu. Babo mu govorio da škola ne da na sebe. Je li on profesor na fakultetu? Taksist skreće lijevo prema zgradi televizije. Jest. Radi na fakultetu i u državnim institucijama. Zovu ga svugdje. Puno radi. Puno predaje. Puno putuje. Veoma puno čita. Upravo je završio jednu knjigu od jednog američkog političkog filozofa o demokraciji u Americi. Slaba plaća na fakultetu. Intelekt i znanje se ne cijene. Nekad ne može račune platiti na kraju mjeseca. Auto još nije otjerao na servis jer nema para. Taksist sumnjičav. Odijelo? Izgleda skupo? Ah. Odijelo. Odijelo ne čini čovjeka. Izgleda skupo. Nije. Kupio na pijaci. Devedeset maraka. Neprimjetno zaklanja rukom etiketu s markom odijela na unutarnjoj strani sakoa. Zašto ne ide vani? Mogao bi zaraditi više. Ne želi. Voli ovu zemlju. Voli malog čovjeka. Želi promijeniti nešto. Želi ovu zemlju učiniti boljom. Zvuk mobitela. Poruka. Izvinjava se taksistu. Potvrda s vrha. Pet hiljada u ponedjeljak. Večeras treba govoriti o onomu o čemu su se dogovorili. Taksist se slaže. Eh da nam je deset takvih kao što si ti ova zemlja bi procvjetala. Uzdahne. Uzdah javnog intelektualca koji na svojim leđima nosi svu težinu ekonomskog sivila zemlje u kojoj živi. Zna. Nudili mu da se angažira u politici. Nije htio. Mora sačuvati svoj integritet i lično dostojanstvo. Nije na prodaju. Njegova plaća mu je dosta. Ne želi biti ovisan. Niti se prodati. Njega se ne može kupiti. Taksist potvrdno kima glavom. Stižu pred televiziju. Vadi pare. Taksist vraća ostatak. Ne treba. Treba i on živjeti. Zaraditi. Taksist ga tapše po ramenu. Ma da nam je trojicu kao što si ti ova zemlja bi bila drugačija i uspješnija.

Ulazi u zgradu. Poznati hodnici. Poznata lica. Ulazi u studio. Deset minuta do početka emisije. Drugi analitičar već tu. Pozdravljaju se. Srdačno. Širokim osmijesima. Poslije emisije? Ima li kakvih planova? Nema. Odlično. Vodi ga na večeru. Novi restoran. Tek otvoren. Izvrsna riba i morski plodovi i vrlo kvalitetno vino. Emisija počinje. Tema današnje emisije. Novinar govori razgovijetnim glasom. Pitanje zapošljavanja mladih i načina ekonomskih reformi kako bi se spriječio odlazak mladih iz zemlje. Gosti emisije. Ugledni analitičar. Prvi kimne glavom u znak pozdrava gledaocima. Drugi gost. Ugledni analitičar. On kimne glavom prema kameri.

Novinar nastavlja. Gospodo, što mislite kako i na koji način riješiti gorući problem zemlje kao što su nezaposlenost mladih i odlazak u potrazi za boljim životom?  Prvi analitičar. Pa rekao bih da u sadašnjem metanarativnom stanju onkraj svih pseudoekonomskih diskursa koji utopistički promatraju stvarnost ove zemlje kao da je riječ o državi, a ne kompliciranom mehanizmu ekonomskih makrodnosa koji se reflektiraju u mikrodnosima srednjih i malih preduzeća koja grcaju u problemima zbog nedostatka strukturnih reformi s dugoročnim fleksibilnim bankarskim injekcijama svježeg kapitala rekao bih da je pitanje vrlo složeno i jako kompleksno i komplicirano.

Novinar. Na drugu stranu. Što vi mislite? On popravi sako, istakne malo skupocjeni sat.  Pa mogu reći da je moj sugovornik precizno, jasno i nedvosmisleno detektirao gdje leži temeljni problem pitanja koje ste postavili s tim da se ne mogu složiti s kolegom oko pitanja narativnog metadiskursa ekonomskog tipa kada je riječ o strukturnim reformama i prilivu svježeg kapitala  jer ako pogledate neke američke ekonomiste i stručnjake prema njima upravo u tom narativnom metadiskursu leži bit cijelog problema tako da nisam uvjeren da moj sugovornik može do kraja izvesti vlastiti argument bez ozbiljnih posljedica temeljne logičke pogreške post hoc ergo propter hoc. Ali, da se vratim na vaše pitanje, mi sigurno imamo u ovoj zemlji neke svijetle primjere političkog djelovanja koji daju nadu u bolju budućnost kao što je recimo izbor novog gradonačelnika čija je stranka poznata po socijalnoj osjetljivosti i kako sada stvari već stoje novi gradonačelnik je već povukao par poteza u tom smjeru onkraj svih pseudoutopističkih poteza prethodnog gradonačelnika i njegove stranke koja je kao što to gledatelji već znaju zaglibila u narativnom rascjepu između pseudonacionalnog diskursa weberovskog tipa i pseudosocijalnog narativa lijevohegelovskog shvaćanja ekonomije kao dijalektičkog procesa između kapitala i strukturalnih ekonomskih reformi…

Vino je kvalitetno. Slažem se. Obojica otpijaju po gutljaj. Koliko si dobio za večeras? Poslovna tajna. Ja sam dobio tri i po hiljade. Ja sam dobio pet hiljada. Čuj pet hiljada? Odakle im? Ne znam. Nije me briga. Važno je da plate na vrijeme i da isplate sve. Gdje si sutra? Imam predavanje na forumu u hotelu kod shoping centra. Koliko si dobio? Hiljadu i pol? Dobro si. Nije loše za dva sata izlaganja. Koja je tema? Doprinos religijskih zajednica pristupu europskim integracijama i ulasku u Europsku uniju. Večeras ću malo preletjeti nešto pa spremiti za ujutro. Uglavnom, dogovorili smo se za sljedeći vikend. Jesmo. Kod tebe na vikendici, je li tako? Jest. Bit će i gradonačelnik i predsjednik stranke pa računaj na to. Nema problema. Rukuju se ispred restorana. On produži lijevo. Mobitel. Poruka. Šef stranke zadovoljan. Pare stižu u ponedjeljak. A za jedan drugi posao će se dogovoriti za koji dan. Na vikendici…

U Sarajevu, 7. 11. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

IZBORI

Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri…

Gleda štand. Tri djevojke. Studentice. Uredno našminkane. Nasmiješene. Dijele nešto. Priđe bliže. Uzme. Pod rukom osjećaj skupog papira. Kvalitetnog. Masnog. Nije kao novinski papir. Ili papir za školske knjige. Skuplji je. Kvalitetniji. Ugodniji za oko i ruku. Gleda lice. Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri. Nije prije mislila na broj tri. Ispod glave preko skupe kravate kratak tekst. Kao reklama. Kao poruka koja se mora usjeći u pamćenje. Razmišlja o porukama. Mnoge je vidjela zadnjih dana. Zajedništvo. Patriotizam. Država. Domovina. Narod. Radna mjesta. Ekonomija. Profesionalnost. Poštenje. Korektnost. Građanin. Naprijed. Budućnost. Europa. NATO. Investicije. Ulaganje. Fondovi. Obrazovanje. Pitala se je li ovaj sa slike razumije i jednu od tih riječi? Njihov smisao? Njihovu težinu? I on je imao magičnu riječ. S unutarnje strane masnog i skupog papira. Nekoliko nasmiješenih lica. Mladih. Neki su glumci. Profesionalni. U sredini on. Malo ležerniji stil i gluma iskrenog osmijeha. Slogan od dvije riječi. Samo zajedno. Zajedno? Kuda? S kim? Kome? Samo zajedno! S njim?????? Nije razumjela ljude oko sebe. Niti one koji su stajali oko nje. Prigovaraju. Zaposlio ženu. Zaposlio sina. Zaposlio nevjestu. Zaposlio svu rodbinu. Neki bacaju skupi papir. Gaze po njemu.

Uzima mikrofon. Nije uvijek ugodno. Ali mora se živjeti. Platiti račune. Kupiti hranu. Jedan stariji gospodin. Otmjena držanja. Pristojno odjeven. Postavlja pitanje. Gleda u nju. Gleda kameru. Neće na izbore. Sve lopovi. Kradljivci. Varalice. Fašisti. Nacionalisti. Lažni ljevičari. Ljut je. Za nas nije demokracija! Nama treba monarhija! Nama treba diktatura! Ljutito upire prstom u štand. Sramota! Mlade iskorištavati ovako! Pogotovo djevojke! Treba da ih bude sram! Odlazi psujući nešto sočno kandidatu sa skupim naočalama i glumljenim osmijehom.

Čovjek srednjih godina prilazi štandu. Raspituje se. Kupuju li glasove? On svoj prodaje. Zna da nije nešto, ali glas je glas. Djevojke odmahuju glavom. One ništa ne znaju. Samo dijele materijale. Usmjerava mikrofon prema njemu. Što misli o izborima, hoće li izići glasati sutra? Izbori? Prezrivo gleda u kameru. Banda je već podijelila fotelje i pare. Nema se tu šta odlučivati. Prodaje glas. Čuo da neki kupuju glasove. Njegov glas vrijedi para. Tko da pare za njega će glasat. Čuo za ovoga da je lopov i kriminalac. Mislio da je štand za kupovinu glasova. Razočarao se. Dijele slike. Šteta papira. Skup i mastan papir. Šteta. Toliko papira potrošeno nizašto.

Dvojica mladića prilaze štandu. Pozdravljaju djevojke. Znaju se. S fakulteta. Zajedno studiraju. Jednom od njih već duže vremena se sviđa ona što stoji pored velikog plakata glavnog kandidata za predsjedništvo. Nešto razgovara s njom. Govori kamermanu da snima. Simpatični su. Oboje. Zbunjeni. Ne znaju što će s rukama. Prvi spoj. Prvi izlazak. Puno je toga u igri. Možda cijeli život. Možda cijela budućnost. Prilazi drugom mladiću. Hoće li na izbore? Na izbore? Mladić vedro gleda u kameru. Nasmijan. Misli da je ovo reality show. Nešto kao Farma, Parovi ili Veliki Brat. Pokušava biti frajer. Ma kakvi izbori. Nije to za njega. Ima pametnija posla. Ne bi ni došao. Dopratio jarana da pita djevojku hoće li s njim večeras na koncert. Jala brat i Buba Corelli. Rasturaju. Bruka para. Zvijeri od auta. Nema pojma tko je kandidat na slici za predsjedništvo. Ne prati politiku. To je ofirno. To je za penzionere. Odlaze. Djevojke prilaze trećoj. Šta joj rekao? Hoće li ići s njim na koncert? Čestitaju joj. Baš je fin momak. Vodi je na koncert.

Muškarac i žena prilaze štandu. Nadmeno. S visoka. Uzimaju letak. Djevojka im se nešto trudi objasniti. Gledaju je prezirno. Prilazi s mikrofonom. Hoće li izići na izbore? Neće. Imaju be-ha državljanstvo. Ali neće. Kod njih u Americi se zna što je demokracija. Kod njih u Americi imaju visoku svijest o demokraciji. Tamo redovito glasaju. Uvijek. Tamo je to važno. Patriotizam. Američki. On glumi američki naglasak dok govori na domaćem jeziku. On je republikanac. U Americi uvijek glasa. Ovdje neće. Nemaju za koga. Tu su na odmoru. U prolazu. Nemaju za koga glasati. Lopovi. Kriminalci. Fašisti. Nacionalisti. Komunjare. I ovaj u skupom odijelu i na masnom papiru je lopov. Slogan mu je glup. Van svake pameti. Čuj samo zajedno? A ja ublehe! Koga on to pravi budalom????? U Americi ne bi dogurao ni do čuvara lifta u Bijeloj kući, a ovdje se kandidira za predsjedništvo. Odlaze. Kamerman gleda zbunjeno u nju. Da siječem? Ipak ide večeras uživo u udarnom terminu? Sijeci. Nećemo prikazati prilog. Nemamo šta prikazati. Ona nemoćno gleda prema ulici. Gleda prolaznike. Koga zaustaviti? Koga pitati? Samo jedna rečenica. Da nema psovke. Da nema vrijeđanja. Da nema dobacivanja. Jednostavan odgovor. Izići ću na izbore. Neću izići na izbore. Dovoljno. Bez objašnjenja.

Nailazi djevojka. Mlada. Studentica možda. Uzima mikrofon. Djevojka se nećka. Misli se. Nije sigurna. Samo jedna rečenica. Hoće li izaći na izbore? Hoće, naravno. Zašto? Jer se nada promijeni. Vjeruje da je moguće bolje od ovoga. Vjeruje da ima budućnosti. Djevojka se smiješi. Ali ne usiljeno. Ne glumi. Zaista vjeruje da je moguće bolje. Vjeruje da ima sutra. Djevojka odlazi. Gleda za njom. Ne vjeruje. Pita se hoće li biti dovoljno onih koji vjeruju i nadaju se boljem sutra? I ona se nada. I ona vjeruje. Kao i djevojka. Kamerman odahne. Gleda u njega? Čemu takav uzdah? Imamo nešto objavit za večeras. U udarnom terminu. Jest da je kratko. Nekoliko sekundi. Ali je pristojno. Ona gleda prolaznike. Gleda lica. Zaustaviti još nekoga? Poslije djevojke koja će izići na izbore u nju ulazi malo optimizma. Prilazi ovećoj grupi ljudi. Muškarci i žene s djecom. Jedan muškarac se čini pristojan. Inteligentan. Mikrofon? Hoće li izići na izbore? Naravno. Vjeruje u promjenu. Nada se boljem. Za sebe. Svoju suprugu. Pokazuje osmijehom na ženu pored njega. Dodiruje nježno dijete po glavi. Dječak. Nekih pet-šest godina. Nije sigurna je li dobro čula. Za koga će glasati? Zna. Ali ne želi reći. Za promjenu. Za bolje. Uključuje se žena sa strane. Staje pred kameru. I ona će izići na izbore. Ovdje je rođena. Ovdje je odrasla. Voli svoju zemlju. Vjeruje da njezina zemlja ima potencijal. Nije sarkastična. Nije cinična. Zna da u politici ima poštenih i dobronamjernih ljudi. Takve treba pronaći. Takvima treba dati glas. Skupina muškaraca i žena s djecom potvrđuje glavom i odobravanjem. Skupina veselo maše u kameru. Treba izići na izbore. Kamerman je donekle šokiran. Vidi se na licu. Gledaju jedno drugo. Ima i drugih. Osim djevojke. Koji vjeruju. Koji se nadaju. Koji žele promjenu. Koji izgleda neće otići kao posljednji iz ove zemlje i ugasiti svijetlo kad više nikoga ne bude. Netko će ipak ostati. Zadovoljna je. Imat će pristojan prilog. Za večeras. Kad završi izborna šutnja. Kad završi prebrojavanje. A kad izbori prođu? Razmišlja. Uzdahne duboko. Pomalo tugaljivo. Kamerman je gleda. Je li sve u redu? Je li bolesna? Prehlađena? Sve je u redu. Ne misli više na prilog. Na izvještaj. Misli na tečaj njemačkog. Već tri mjeseca. Misli na posao. Negdje vani. Dobila je ponudu. Pristojnu. Sigurnu. Nije njezina struka. Nema veze. Ipak… razmišlja. Dilema. Djevojka koja vjeruje u promjenu. Skupina obitelji koji vjeruju u bolje za sebe i svoju djecu. Možda ostane. Upaliti svijetlo kada zadnji odu. Ili ga držati upaljenim kada budu dolazili. Da se ne izgube. Da mognu pronaći put. Do omiljene ulice. Do omiljenog bara. Do starog poznanika. Do groba roditelja. Do zaboravljene i napuštene domovine.

U Sarajevu, 10. 10. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O ATEIZMU (Razgovor o paklu – VII. dio)

„Ateizam, mladi prijatelju, onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga.“

Mlađi đavao se nije osjećao dobro već nekoliko dana i smetalo ga što stariji đavao ne obraća pažnju na njega i ne pita ga o njegovim problemima i pitanjima. A imao je puno pitanja koja su mu pobuđivala određene sumnje. Nervozno se promeškolji u kožnom naslonjaču i spusti čašu na stol pored sebe. Stariji đavao nije obraćao pažnju na njega. Sjedio je duboko zavaljen u kožni naslonjač i lijeno otpuhivao dim cigarete. Ili je uživao u nečemu ili je razmišljao. Mlađem đavlu večeras vino nije sjedalo kako treba iako je bilo riječ o skupocjenom vinu jedne fine i slatke portugalske sorte. I naravno, bilo je dovoljno staro, ali nije mu išlo najbolje i čaša je već duže vremena stajala puna i iako ju je prinosio ustima, još nije okusio ni kapi.

– Mi nismo ateisti, je li tako? Nemamo mogućnost nevjerovanja. Jest da mrzimo, ali vjerujemo. Osuđeni smo vjerovati i to ne možemo nikako izbjeći. Iz naše perspektive mržnja nije ateizam ako vjeruješ u ono što mrziš i znaš da postoji. Ljudi se međusobno mrze, ali vjeruju jedni drugima da postoje. Ljudi nisu ateisti kada mrze i znaju i vjeruju da ono što mrze postoji. Razmišljajući o ljudima čini mi se da smo mi najveći vjernici. Mrzimo puno jače i snažnije. Ali i razgovjetnije i jasnije znamo da Tvorac kao objekt naše mržnje stvarno postoji. Toliko smo bijedni da se ne možemo odlučiti ni za ateizam. Mlađi đavao je rezignirano gledao prema prozoru. Kiša je ugodno padala i bubnjala po prozorskom staklu. Mlađi đavao se osjećao pomalo umorno. Večeras je duže nego obično držao vino na stolu koje je stajalo u punoj čaši.

– Ne, nismo ateisti. Nikada nismo bili. I ne možemo biti. Na kraju krajeva, nema ateista. Čak ni među ljudima. Za ateizam nije potrebno apsolutno nevjerovanje jer ga nema. Kao što ni za vjeru nije potrebno apsolutno vjerovanje jer ga također nema. Za ateizam je potrebna apsolutna ravnodušnost. Kao kad bi se neki čovjek našao pred licem Tvorca i ne bi osjetio apsolutno ništa ni ljubav, ni mržnju, ni žalost, ni radost. Ateizam je apsolutna ravnodušnost i nema nikakve veze s vjerom i nevjerom. Naravno, čovjek misli da biti ateist znači mrziti Tvorca, negirati ga, odbacivati ga. Ali to nije ateizam. Ako o nečemu razmišljaš bilo da ga mrziš ili ljubiš makar postojalo samo u tvojoj glavi ono ipak postoji. U tvojoj glavi. Čovjek nije ateist jer i kad ne vjeruje u stvarnog Tvorca, trudi se ne vjerovati u Tvorca kojega je zamislio u svojoj glavi, u Tvorca kojega smatra svojom osobnom projekcijom i sebe za to optužuje i progoni. Biti ateist mladi prijatelju znači biti ravnodušan do mjere ništavila i nepostojanja. A do takvog ateizma je nemoguće dospjeti i takvih ateista nema. Pa čak ni među nama. I naš pakao nije nikakav dokaz ateizma, nego dokaz postojanja Tvorca, jer što bi nam trebao pakao kad Tvorca ne bi bilo? Ne bi li sve bilo pakao? Ali kad bi postojala vječna i apsolutna ravnodušnost poput ništavila koja bi pred licem Tvorca bila nepomična i bezosjećajna do mjere apsolutnog, to bi bio ateizam. Ateizam nije negiranje Njegovog postojanja. To je pogrešno. Ako razmisliš da negirati bilo što znači donekle tvrditi da negdje postoji. Ne mora se znati kako i na koji način postoji. Ni potvrđivanje njegovog postojanja nije borba s ateizmom. Ateizam ne želi ni dokazati da Tvorca nema niti želi opovrgnuti da Tvorca ima. Ateizam je čista, vječna, apsolutna ravnodušnost pred postojanjem cjelokupne stvarnosti. Stariji đavao otpuhne dim cigarete visoko prema stropu. Ostavi cigaretu u veliku pepeljaru od mesinga, ustane i priđe prozoru.

– Onda to znači da se ateizam krivo shvaća i ako želiš biti ateist moraš nijekati postojanje cjelokupne stvarnosti, a ne samo postojanje Tvorca? Ima određene logike u nijekanju onoga što se ne može uskladiti s razumijevanjem stvarnosti. Ali ne ide li to na jezičak na vagi u korist ljudi jer nisu poput nas pa ne bi trebali imati obvezu baviti se stvarnostima koji su iznad njih? Mlađi đavao prebaci ruke iza glave i nasloni se na naslon upirući pogled prema stropu.

– Ateizam nije nijekanje ni Tvorca ni cjelokupne stvarnosti jer nijekati ih bi značilo priznati im barem da postoje u glavi onoga koji ih niječe bio to čovjek ili netko od nas. Nijekanje je potvrđivanje. Naravno, pitanje je može li čovjek potvrditi da Tvorca nema ili nijekanjem Njegovom postojanja potvrđuje Njegovo postojanje? Tu se ljudi međusobno ne slažu i treba ih prepustiti njihovim međusobnim sukobima oko toga. Ja uopće ne mislim na ljudsku verziju ateizma koja je, budimo iskreni, isključivo utemeljen na iskustvu različitih zala koje čine ljudi ili se prirodno događaju. To je uvijek solidan kamen temeljac za ateizam, a i čvrsta prepreka za vjeru. Oduvijek smo to poticali i na tome radili i na tome i sad radimo. Tu nema dileme i sumnji. Ali to je ljudski ateizam. Ja mladi prijatelju govorim o božanskom ateizmu, onom ateizmu kojega bismo mi htjeli, ali ne možemo. Naš ateizam nije negiranje postojanja Tvorca, naš ateizam, kad bi bio moguć, ne bi bio ni ateizam pobune protiv Tvorca. Naš ateizam bi bio apsolutna ravnodušnost pred Njegovim postojanjem. Takav ateizam je nemoguć jer nam nedostaje najvažniji sastojak. Sloboda. Ateizam je sloboda od nijekanja i potvrđivanja postojanja ili nepostojanja Tvorca. Zapravo, mladi prijatelju ateizam je sloboda, a biti ateist znači biti slobodan, biti vječno i apsolutno ravnodušan prema stvarnosti i prema Tvorcu. Zato mi ne možemo biti ateisti jer nismo slobodni, ali ne može ni čovjek biti ateist jer ne zna u stvari koliko je slobodan. Ateizam, mladi prijatelju onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga. Stariji đavao i dalje je stajao kod prozora i zurio vani. Mlađem đavlu se činilo da mu godi zvuk kiše po prozoru.

– To bi onda značilo da bi dostizanje apsolutne slobode značilo i istinski ateizam, zar ne? Jer kad se dosegne apsolutna sloboda, onda se slobodno može odbacivati, tvrditi, nijekati? Nije li čovjek već na tom putu? Nisu li im takvi zakoni, razmišljanja… ne ukida li sve moguće zakone i pravila da dostigne taj ateizam apsolutne slobode od nijekanja i potvrđivanja? Nije li Tvorac onda na taj način jedini stvarni ateist jer je apsolutno slobodan? Mlađi đavao se malo promeškolji u naslonjaču i dohvati čašu vina i otpije poveliki gutljaj.

– To bi bilo istina kad bi Tvorac bio i apsolutno ravnodušan. Ali mi znamo da to nije slučaj. Stoga o Tvorcu ne možemo govoriti kao o ateistu jer mu nedostaje ravnodušnost. Mladi prijatelju, kad govorim o ravnodušnosti, ne mislim na one bijedne ljudske izlike i razumijevanja kako biti ravnodušan znači biti hladan, dalek, udaljen, nezainteresiran. To su, složit ćeš se sa mnom, prilično blijede i loše slike ravnodušnosti. Ja mislim mladi prijatelju na ravnodušnost kao vječno ništavilo odakle vječno promatraš sav sjaj i ljubav Tvorca i pri tom ne osjećaš ništa jer si ravnodušan do mjere ništavila. To je pravi i istinski ateizam mladi prijatelju. Zato su ljudi iako su do toga došli na slučajan način, ateizam nazvali određenim nepostojanjem misleći na Tvorca. Ali to nije ateizam. Ateizam je ništavilo ravnodušnosti prema svemu što postoji uključujući i Tvorca. Takvo nešto je moguće samo onom tko bi bio apsolutno slobodan da slobodno izabere ništavilo ravnodušnosti kao svoju svrhu i smisao. A to nitko ne može izabrati, ni čovjek, ni mi, ni anđeli, jer nitko od nas nije tako slobodan. Mi pogotovo, a čovjek samo do određene mjere. Jedino je Tvorac slobodan na taj način, ali Tvorac nije ravnodušan i zato ateizma onako kako bih ja htio da ga ima, nema i neće ga biti jer Tvorac nije ravnodušan do mjere ništavila, nego je obratno: Pun je života do mjere neizdržljivosti, tako da je ateizam kako ga čovjek zamišlja samo igranje riječima sa stvarnostima koje čovjek nikada neće razumjeti do kraja.

Stariji đavao se okrene i vrati u naslonjač. Cigareta je dogorjela i stariji đavao pripali novu. Nema ateista, mislio je stariji đavao, uvlačeći duboko dim cigarete, jer ateizam onako kako ga je on zamišljao bio bi i suviše strašan. Bio bi gori i od samog pakla i on sam koliko god mrzio Tvorca do srži svoga bića puno bi teže podnio da je ravnodušan prema Njemu, jer koliko god mrzio Tvorca više se bojao vječnog ništavila. Bilo mu je drago donekle što nema slobodu i što je čovjek i suviše nesavršen da bi prodro svojim umom u cjelokupnu stvarnost, i što je bio i suviše zaokupljen svakodnevnim životom da bi razumio strahotu slobode u kojoj je, prema njegovom razmišljanju, sadržaj ateizma. Jer samo apsolutna sloboda je jedini put prema ateizmu kako ga je stariji đavao vidio, koja onda mora završiti u apsolutnoj ravnodušnosti. Stariji je đavao znao da nitko osim Tvorca nije apsolutno slobodan, i da on osobno nije ni najmanje ravnodušan jer Tvorca mrzi do iznemoglosti, a to je njemu kao iskusnom zloduhu bilo dovoljno da vrlo dobro zna da Tvorac postoji. Ljudski ateizmi ga nisu nikada ni zanimali, ionako je čovjeka smatrao nižim stvorenjem koje je nepravedno dobilo darove koji su trebali pripasti njemu. Zato je stariji đavao mrzio i čovjeka i ni prema njemu nije bio ravnodušan i da mu netko kaže da čovjek ne postoji, postojao bi bar u njegovoj glavi jer toliku mržnju prema čovjeku je teško bilo izbaciti iz svoga đavolskog uma. Na kraju krajeva, mislio je stariji đavao, ateizam je moguć samo za apsolutno slobodne. A to nije nitko osim Tvorca. Zato je stariji đavao donekle također mrzio čovjeka, ne samo jer je za razliku od njega bio slobodan, nego također jer si je umislio da je apsolutno slobodan. Stariji đavao znao je da to nije istina. Zato je redovito izbjegavao raspravljati s onim ljudima koji su tvrdili da su apsolutno slobodni i mogu činiti što žele iako im je i on sam bio dokaz da nije tako. Radije je posjećivao one ljude koji su bili sumnjičavi prema tome da je čovjek baš apsolutno slobodan. Jer takvi su vjerovali u neka pravila i zakone, među ostalim i u pakao. Oni prvi koji su se smatrali apsolutno slobodnim, nisu vjerovali ni u što i redovito bi mu se rugali kad bi razgovarao s njima. Njih je zaobilazio u širokom luku čekajući da umru i da im se onda osveti ukoliko ne bi promijenili mišljenje prije smrti.

U Sarajevu, 28. 9. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

RATNI JUNAK

Gledao je poznato lice na plakatu. Golobradog mladića čiji je osmijeh obećavao budućnost svima i cijeloj državi. Tako je pisalo na plakatu ispod njegovog lica. Želimo budućnost svima, a ne samo izabranima. Nije volio politiku. Oduvijek je smatrao da je to posao za ljude bez časti i uvjerenja, za ljude koji samo slažu ramenima i glavom, za ljude koji ne misle i nemaju nikakvih ideja osim tuđih.

Ispod plakata je stajao datum održavanja političkog skupa u njihovom gradu. Nikada nije išao na političke skupove niti je ikada izlazio na izbore. Smatrao je da u zemlji nema nikoga tko je vrijedan njegovog glasa. Glasa koji je u ratu izgubio jednu nogu i desno oko. Glasa koji je dobio bezvrijedni komad papira na kojem je pisala zahvala što je ovoj zemlji darovao svoju mladost, zdravlje i zamalo i vlastiti život. Njegovu zahvalnicu potpisao je onaj koji mu je obećavao dostojan život nakon rata, a sada živi daleko na Zapadu vodeći zakladu pod svojim imenom za ratom zahvaćena područja u svijetu. Kakva igra sudbine mislio je u sebi dok je gledao poznato lice na plakatu. Lice koje je imalo dječačke pjege i dječju plavu kosu koju je skrio svojim tijelom od pucnja i eksplozije. Mnoga lica više nije želio vidjeti i od mnogih se lica sklanjao. Postao je nevažan i nepotreban komad mesa odbačen na smetlište života koji više nikomu ne treba.

Vjerovao je u poštenje i pravednost koji su još za vrijeme rata bili načeti sumnjom dok je gledao kako jedni ubijaju druge, a kasnije ti isti međusobno dijele krvavi novac od krijumčarenja oružja i nafte koje su prodavali jedni drugima da bi se poslije ponovo ubijali i tako beskonačno u začaranom krugu zla, krvi i obmane. Nadao se da je to moralo tako biti jer je sastavni dio rata da ljudi prestanu biti ljudi i postanu životinje, krvoloci i zvijeri željni krvi i ubijanja koji ne smiju prestati. Brzo je naučio da u ratu postoji samo životinjski svijet i osjećaj preživljavanja pod svaku cijenu. Sva druga pravila nisu važila čak i ako su postojala. Lanci zapovijedanja i komandi postojali su uvijek samo do prvog pucnja i prvog metka, nakon toga životinjski instinkt preuzimao je moć nad svim i nad svakim. Nakon pucnja i granate prestanu postojati ljudi, postoje samo zvijeri. Obećavali su mu sve dok je bio sposoban i neustrašiv, dovoljno lud da pokuša napraviti nemoguće i da uvijek bude prvi i na prvom mjestu i na prvoj liniji. O njemu se još za rata stvorila legenda kao neustrašivom borcu, ratnom Golijatu koji je sam mogao pobijediti brigadu. Znao je da im ne treba vjerovati i nije im vjerovao. Ali je griješio što je vjerovao u princip i mogućnost da kad sve ono ludilo završi možemo biti opet ljudi i prestati biti zvijeri.

Vjerovao je ne samo da se krvoločna ratna zvijer može pripitomiti u bezopasnu životinju, vjerovao je da ta zvijer može ponovno nakon svega otkriti u sebi tragove svoje ljudskosti i čovječnosti bilo da prizna zlo i pokaje se bilo da oprosti zlo. Ali bio je jedna od rijetkih zvijeri rata koja je u sebi zadržala nešto od svog dječjeg svijeta i naivnosti. Rijetko je mogao primijetiti kako su drugi s kojima je dijelio blizinu smrti jedva čekali da pokažu svoju zvjersku stranu jer su čekali predugo i bili su i suviše opijeni zlom da bi čak i pokušali barem skriti kako u njemu uživaju. Cijelo je vrijeme vjerovao da će jednog dana doći netko tko će ga razumjeti, razumjeti zašto izbjegava ljude, zašto izbjegava susrete, zašto ne želi pričati o ratu. On ratni junak, dobitnik bezbrojnih priznanja i danas invalid koji skuplja ostatke hrane po gradskim parkovima. Nitko nije bio zainteresiran za junaka koji je duboko žalio sa svojim izgubljenim čovještvom i svojom ljudskošću kojoj nikada više neće moći vratiti njezinu djetinju nevinost i pogled na svijet jer je vidio i doživio previše da bi danas vjerovao da uopće postoji bilo kakva nevinost. Ali osmijeh mladića na plakatu probudio je u njemu malenu iskru nade, poput onog ludog osjećaja kad su sve šanse protiv tebe, ali ti ipak pobijediš i dođeš do cilja prvi mimo svih očekivanja i unatoč svim preprekama. Vidjevši dječje pjegavo lice i plavu kosu sada uobličenu u lice mladića, povjerovao je da nemoguće može postati moguće i pomislio da je budućnost moguća čak i za njega koji je odavno prestao vjerovati da je bilo što moguće osim polaganog umiranja zbog sramote što ratni junak danas sa štakom i bez noge, slijep na jedno oko čeznutljivo gleda izlog pekare preko puta parka.

Mislio je kako njegova štaka i stakleno oko imaju smisla sada kada stoji pred licem onoga kojega je zaštitio svojim tijelom od udara granate i zbog kojega danas teško hoda i povremeno se sudara s ljudima jer ne vidi uvijek dobro. Želio ga je vidjeti ponovo nakon toliko godina. Neće mu prići i pozdraviti ga i reći mu da ga je on spasio od sigurne smrti i da je zbog njega invalid i tražiti nešto za sebe. Ne želi mu prilaziti jer ne želi da se politički junak osjeća neugodno zbog svoga spasitelja koji je hodao u poderanoj odjeći s napola iskrivljenom štakom i bez noge do koljena. On nije takav. Želi samo čuti što će mladić reći i je li mladić naučio lekciju još dok je bio pjegavo dijete s plavom kosom i napola izludjelim pogledom majke koja je gledala krv nakon udara granate. Želi samo osluhnuti je li pjegavi dječačić shvatio što se dogodilo toga dana i što mu je majka rekla dok je njegov spasitelj ležao u nesvijesti krvave glave i otkinute noge. Želio je čuti je li zapamtio riječi svoje majke koje je izgovorila u trenutku kad se njegov spasitelj probudio u bolnici dok su njih dvoje stajali pored njegovog kreveta. Nevoljko je odlučio doći na politički skup najjače stranke, ali nije mogao odoljeti želji da čuje jesu li čovještvo i ljudskost još uvijek živi u tom pjegavom licu i plavoj dječjoj kosi.

Na skup je došao na samom početku, ali je stajao izvan kruga podalje. Stajao je oslonjen na štaku i osluškivao. Oprezno i napeto. Redali su se govornici i obećavali nemoguće, javno lagali ljude pred sobom, ali to ga nije zanimalo i nije želio to čuti. Želio je čuti njega. Kada su konačno svi redom slagali što im je bilo zapovjeđeno da slažu, konačno je i on stao za govornicu. Počeo je s podsjećanjem. S podsjećanjem na junaka koji mu je spasio život u ratu i koji je dobitnik najviših državnih i ratnih priznanja. Masa je oduševljeno klicala i izvikivala ime velikog junaka i njegovog spasitelja koji je sam podalje od njih stajao oslanjajući se na štaku držeći u ruci prljavu vrećicu s ostacima staroga kruha. Podsjetio se mladić svog junaka i rekao kako je prije nego je ovdje došao išao obići njegov grob i položiti cvijeće. Prisjetio se mladić kako mu je njegov spasitelj rekao da kad rat ponovo dođe, treba biti zvijer i pobiti sve one koji budu stajali na suprotnoj strani. Podsjetio se kako mu je njegov spasitelj rekao da sve treba mrziti, istrijebiti i pobiti dok zemlja ne bude njihova. Ako ni to ne bude moguće, treba je onda do kraja razoriti i uništiti.

Podsjećao se na ratni put svoga spasitelja dok je pjenio s govornice obećavajući nove ratove, novu vojsku, nova oružja i nova ubijanja ako itko dirne ma i u jedan pedalj njegove rodne domovine. I dok je masa urlala na pozive da svi ponovo postanemo zvijeri jer su i oni s druge strane ništa drugo nego također zvijeri koje nas žele raskomadati, ratni junak je šutio i gledao gomilu zvijeri kako se sprema za neki novi pir krvi i zla. Čudno, pomislio je, da je danas bio na mom grobu koji ne postoji jer ni ja ne znam gdje je, da sam mu govorio dok sam ležao napola mrtav čuvajući njegovo dječje tijelo i lice bez svijesti i u tami, da nije zapamtio riječi majke koje mu je rekla kad su došli prvi i zadnji put u bolnicu da ga obiđu i zahvale. Ratni junak duboko uzdahne i sjedne na zemlju gledajući masu koja je galamila i pljeskala na svaki poziv kojim je dijete pjegavog lica i plave kose pozivalo da je jedini način da živimo jest da ponovo postanemo divlje zvijeri i psi rata.

Zamislio se jer je shvatio da ovo nije njegov svijet i da ovo nisu njegovi ljudi i da ovaj što govori nije onaj dječak pjegava lica i plave kose kojega je spasio. Zbog kojega je dobio sva ratna i poratna priznanja, ali nikada nije dobio natrag svoje dostojanstvo i ljudskost koji su se svaki dan gasili malo-pomalo po kontejnerima i gradskim parkovima. U tom trenutku ratni junak je spoznao, ili mu se barem tako činilo, da su ljudi samo zvijeri koje uživaju u zlu i da su rijetki, a možda čak i ne postoje oni koji se još uvijek pitaju gdje je njihova ljudskost i je li je moguće dobiti natrag nakon svega. A to je bio njegov temeljni problem i pitanje koje ga je mučilo i nije mu dalo spavati. Je li može povratiti barem djelić svoje ljudskosti i svoje dječje nevinosti i naivnosti? Bilo mu je žao golobradog mladića koji je još uvijek s govornice prijetio i udarao šakom svako malo obećavajući rat i ubijanje. Bilo mu je žao jer se nadao da jednog dana čak i ako se svi pretvore u zvijeri, pjegavo lice i plava kosa neće krasiti lice zvijeri, nego lice čovjeka koji vjeruje u ljudskost, čovječnost i zrnca dobrote skrivena u čovjeku koje samo treba izvući na površinu. Prevario se. Vjerojatno posljednji put.

Znao je oduvijek da je politika način da netko postane zvijer i da ljudi ne postaju zvijeri uvijek jer žele, nego jer postoji način da ih se u zvijeri pretvori. Postoji životinjski kavez zatvoren sa svih strana gdje čovjeka drže u mraku i strahu. Treniraju ga i dresiraju. Udarcima, uzvicima, plašenjima, parolama, atentatima i naručenim ubojstvima. I kad ga puste iz kaveza izluđenog i dresiranog, iz kaveza iziđe zvijer bez tragova čovještva spremna rastrgati svakoga tko miriše na nešto drugačije od kaveza. Za njega je politika bila taj kavez. A on nije volio kaveze i nikada nije dopustio da bude dresiran u jednom od njih.

Ustane se s prašnjave zemlje i baci umoran pogled na urlajuću masu i golobradog mladića koji je još uvijek govorio glasno i smiono zlokobno predviđajući kako uskoro slijedi vrijeme kada svi moraju izići iz kaveza dresirani spremni da budu ono što su oduvijek željeli biti. Zvijeri. Pogleda prema stazi koja je vodila nizbrdo. Osloni se na zdravu nogu, podbaci iskrivljenu štaku pod ruku i stisne vrećicu sa starim i prljavim kruhom. Gdje bi mogao otići večeras? Možda do svoga groba o kojem je mladić govorio? Da se odmori jer na njegovom grobu sigurno nema zvijeri, možda na svom grobu pronađe djelić svoje ljudskosti i svoga čovještva jer ovi dole na stadionu koji su se derali i urlali ili su ga izgubili ili ga nikad nisu imali. Možda da ode na grob i odmori se od zvijeri i njihove rike za krvlju i ubijanjem. Jer grob je mjesto tišine, mira i počivanja i tamo nema rike. Zastane. Možda je on samo ustao da vidi je li njegova nada i vjera u ljudskost imala temelja dok je čekao pjegavo lice i plavu kosu da kažu da vjeruju u čovjeka, ljudskost i dobrotu? Možda je vrijeme da se vrati jer pjegavo lice i plava kosa nevinog dječaka postali su lice mladića čiji pogled postaje pogled zvijeri koja poziva na rat. A njemu je bilo dosta ratova, zvijeri, krvi i ubijanja. Čeznuo je za mirom, tišinom i počivalištem. Nitko nije obraćao pažnju na tamnu siluetu na brdu iznad stadiona koja je polako zamicala iza brda stapajući se sa zalaskom sunca.

Golobradi mladić na trenutak je zastao i pogledao prema mjestu gdje je stajao ratni junak. Učinilo mu se da je vidio siluetu kako stoji, ali to mu se činilo nemogućim jer je prije nekoliko sati bio na njegovom grobu. I golobradi mladić nije želio da se njegov spasitelj pojavi jer je znao da mu njegov spasitelj nije rekao da se pretvori u zvijer. Rekao mu je u bolničkom krevetu da bude čovjek, da treba imati ljudskost, da treba znati voljeti drugačijeg od sebe i oprostiti mu. Sjetio se i majčinih riječi kad mu je rekla nakon što je njegov spasitelj usnuo da u svakom ljudskom zvjerinjaku i ludilu ima netko tko je još uvijek čovjek s ljudskim licem i zbog koga vrijedi graditi svijet ljudskosti. Rekla mu je da zapamti njegove riječi i da po njima živi. Zato je odahnuo kada je dobro se zagledavši vidio da gore na brdu nema nikoga i da njegov spasitelj već odavno počiva u grobu. Nije mu palo na pamet da je ratni junak samo danas i nikada više došao da ga vidi i čuje i da se razočaran vratio u svoj neoznačeni i nepoznati grob. I ne bi bilo dobro da mu padne na pamet ili da zna da ga je ratni junak vidio i čuo jer kako bi čovjeku sa štakom i jednim okom koji u ruci drži vrećicu skorenog i starog kruha pogledao u oči i rekao mu i ja sam čovjek kao i ti, i ja u sebi nosim kao i ti djelić tvoje čovječnosti i ljudskosti?

U Sarajevu, 21. 9. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O PATNJI (Razgovor o paklu – VI. dio)

Meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla?

Dopusti da ti ispričam jednu priču. Stariji đavao držao je neku knjigu u ruci. – Jednom prije nekoliko desetljeća susreo sam dvije sestre koje su držale malu radionicu za šivanje. Starija sestra podredila je sve svojoj mlađoj sestri odrekavši se svega da bi svoj život podredila mlađoj. Mlađa sestra o tome ništa nije znala. Stariji đavao otpuhne dim cigarete odloži knjigu na stol. – Starija sestra je jednom u tom dijelu grada blizu njihove šivaonice susrela jednog mladog čovjeka koji je držao malu zlataru u njihovoj ulici. Bio je vrlo naočit i lijep mladić. Iako je starija sestra podredila sve svojoj mlađoj sestri i odlučila da se nikada neće udati, zbog čestih susreta počela je osjećati privlačnost prema mladom gospodinu. Kasnije je mladi gospodin upoznao i mlađu sestru, ali je svoju ljubav isključivo ponudio starijoj želeći je uzeti za svoju ženu. Starija sestra ipak da ne bi učinila nešto nažao svojoj mlađoj sestri nakon razmišljanja odbije njegovu bračnu ponudu. Nedugo nakon toga mladi gospodin počne pokazivati simpatije prema njenoj mlađoj sestri iako nije bio na početku zainteresiran za nju. Mlađa sestra se ludo zaljubila. Starija sestra koja je upoznala neke vrlo mračne osobine tog mladog gospodina pokušala je iz ljubavi mlađoj sestri skrenuti pozornost. Ali mlađa sestra ju je odbila i upozorila da je to samo u pitanju njezina zavist jer je već starija i pomalo uvenula da bi bila sposobna za tako strasnu ljubav. Nakon nekog vremena starija sestra odluči da će se potpuno predati tome da se brine i pomaže mlađoj sestri. Nakon što se mladi par vjenčao, svu svoju ušteđevinu dala im je da kupe kuću, a prije toga da odu na bračno putovanje. Mlađa sestra odselila se uskoro u drugu zemlju. Nakon nekoliko mjeseci starija sestra primi pismo u kojoj se mlađa sestra žali na svoga muža kako je grub, kako je zlostavlja i kako je teški ovisnik i kako ga je odlučila napustiti i zamoli stariju sestru da je primi natrag. Starija sestra odlučna da u svemu bude na raspolaganju, primi je natrag. Ne samo da ju je primila natrag, nego kada je otkrila da je mlađa sestra teško bolesna odlučila je prodati sve i prijeći u manji stan da bi se mogla o njoj brinuti. Starija sestra brinula se mjesecima o njoj nikada ne protestirajući zbog onoga što je pogodilo. Jednog dana otkrije da je mlađa sestra postala vjernica i da više ne želi da je obilazi nego će to činiti nekakav vjerski službenik. Bilo je to nekoliko dana pred smrt mlađe sestre. Prije nego je umrla mlađa sestra optužila ju je da je ona za sve kriva jer ona ju je upoznala s mužem. Na njezinom sprovodu gdje nitko nijednom riječju nije spomenuo stariju sestru ona je stajala po strani podalje od groba pitajući se gdje je pogriješila? Stariji đavao duboko udahne i na trenutak zatvori oči. – Mladi prijatelju, kao što vidiš, nečija patnja ne mora donijeti nekome dobro. Na kraju patnja starije sestre nije donijela nikakav rezultat. Bila je uzaludna. Njezino odricanje zbog mlađe sestre ništa dobrog nije donijelo. Patnja je besmislena jer sam poznavao obje sestre. Starijoj sam uvijek govorio da sve što čini za mlađu sestru na kraju će biti uzalud. I rekao bih da je bilo točno onako kako sam predvidio.

Mlađi đavao sjedio je u polumraku držeći čašu u ruci. Jedno vrijeme između njih dvojice vladala je tišina. – Pretpostavljam da mi ovom pričom želiš reći da je patnja besmislena i uzaludna i da se iz nje ne može roditi ništa dobro. Slažem se s tobom. Ako pogledaš našu patnju u paklu zbog gubitka raja i sam ćeš vidjeti da je uzaludna. Uzaludna zato što smo vječno osuđeni na patnju i zato jer ne možemo nikada stanje naše patnje promijeniti. Naša patnja jest i ostat će vječna. Ali ako misliš da možemo biti ravnodušni prema našoj patnji, nadam se da to ne misliš. I sam znaš da je naša mržnja prema Tvorcu rezultat naše patnje zbog izgubljenog raja. Ne bih se složio s tobom da je patnja uvijek uzaludna. Nije uzaludna ako za nju postoji objašnjenje, a za našu patnju objašnjenje postoji. Priču koju si mi ispričao o dvije sestre ne bi nikada mogao ispričati da su njezini glavni likovi dva đavla, jer se nijedan od njih ne bi mogao pitati gdje je pogriješio jer od početka znaju što je pogrešno, a s obzirom da znaju što je pogrešno, znaju i zašto moraju patiti. Ako govoriš o ljudskom shvaćanju patnje, to je druga stvar. Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše.

Stariji đavao skrene pogled prema knjizi na stolu. – Ljudi se domišljaju različitim rješenjima zašto patnja i zašto neki od njih moraju patiti, a zašto neki ne trebaju. Jedno od rješenja koje su pronašli i koje je Tvorac obećao jest da će za podnesenu patnju biti nagrađeni. Međutim, to i nije uvijek najsretnije rješenje. Ako promotriš priču o dvije sestre, primijetit ćeš da s obzirom na njihov život nagrada ne može biti jednaka za obje. Starija sestra zaslužuje veću nagradu nego mlađa. Ako dobiju istu nagradu, onda Tvorac postaje nepravedan. Židov iz Nazareta pokušao je ljudskom rodu objasniti pričom o radnicima koji dolaze u različito vrijeme na posao. Jedni rade cijeli dan, jedni sat vremena, jedni par minuta, ali na kraju svi su plaćeni isto jer su se tako dogovorili s vlasnikom. Drugim riječima rečeno, neki vjernik se dogovorio s Tvorcem da će cijeli život raditi pošteno i živjeti prema njegovim pravilima, a neki kriminalac odlučio u času smrti da želi biti pošten. Zar nepravda koju Tvorac na ovaj način stvara nije uzrok patnje? Stariji đavao ustane i ode do prozora. Mlađi đavao gledao je negdje u daljinu.

– Ako sam te dobro shvatio, pričom o dvjema sestrama želiš reći kako je patnja besmislena? To bi bilo istina kada ne bi postojao Tvorac i kada bi čovjek bio samo komad slijepe materije bez svrhe. Činjenica da čovjek to do kraja ne zna ili ne želi znati ne znači da ta svrha ne postoji. Rekao bih a tako i svrha patnje. S obzirom da si poznavao obje sestre iz priče, gdje su one na kraju završile? Ako se ne varam, obje su završile u raju kod Tvorca. Starija, jer je u trenutku smrti i dalje vjerovala da je njezina patnja imala smisla iako nije imala pojma zašto, i mlađa jer se na kraju, ako se ne varam, kajala jer je učinila nepravdu starijoj sestri. Ti si mi ispričao da se tako dogodilo. I opet ću se složiti s tobom da je patnja u ljudskim dimenzijama potpuno besmislena. Kada pogledaš povijest ljudskog roda, onda stvari izgledaju daleko zlokobnije i strašnije ako samo baciš pogled na jedno stoljeće ratova i njihovog međusobnog ubijanja. Mislim da si u pravu kada kažeš da patnja ne upućuje na Tvorca, ali to se odnosi na one ljude koji izvan dimenzije patnje i ne vide ništa drugo čak i kada žele vidjeti u patnji neki smisao i svrhu. Ti si bio i tražio dozvolu od Tvorca da kušaš Joba i da ga uništiš. I što se na kraju dogodilo? Dogodilo se ono što vjerujem ni tebi kao iskusnom đavlu nije jasno. Dogodilo se da je taj gospodin kojega si kušao odlučio patiti iako nije znao zašto to mora učiniti. Bila je to patnja bez znanja. I opet ga nisi uspio slomiti. Računao si na to da će biti dovoljno kušati ga patnjom i učiniti ga nesposobnim da spozna zašto pati. I tako je bilo. Ali ti si izgubio. Naravno, ako se na varam, Tvorac se nije miješao u tvoj posao osim što ti je zabranio da ga ubiješ. Rekao bih da se i ti pitaš kako je moguće patiti bez spoznaje zašto se pati? I vjerujem da iako želiš biti čovjek da bi se slobodno mogao usprotiviti Tvorcu, još se više bojiš postati čovjekom jer onda bi izgubio svoju spoznaju zašto sada kao zloduh patiš. Ti ne bi želio biti čovjekom jer bi morao patiti bez smisla i svrhe. I to te plaši i rekao bih zato i zavidiš čovjeku. Njegovoj sposobnosti da pati bez smisla.

– Ne znam što bih ti rekao. Ovo pitanje je čak i za mene kao iskusnog starog đavla ponekad neodgovoreno. Stariji đavao i dalje je gledao vani i nije se osvrtao dok je govorio. – Naravno, meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla? Mislio sam da će mi tvoji odgovori rasvijetliti nešto od tog pitanja. Doduše, moram priznati nešto i jesu rasvijetlili, ali najvažnije pitanje ostalo je u mraku. Zašto i kad osjeća da patnja nema smisla čovjek odlučuje patiti? Ponekad to odlučuje i svjesno i slobodno. Pitati jednog čovjeka o tome je labirint bez izlaza. Jer koliko je ljudi toliko je odgovora zašto moraju patiti. Razgovarao sam i s onima koji vjeruju, i onima koji ne vjeruju i onima koji su ravnodušni. Svi oni uz mala neslaganja misle da u patnji nešto ima uzvišeno. Ali ako uzmeš stariju sestru iz priče, nema tu ništa uzvišeno. Njezina patnja nije donijela ništa dobro, nego je ostala bez ikakvog ploda čak se i ona pitala gdje je pogriješila. Mene puno više zanima zašto je nastavila živjeti i zašto je u trenutku smrti pomislila kako je njezina patnja imala smisla iako ona taj smisao nije mogla dokučiti. Stariji đavao okrene se i vrati u naslonjač. Pripali novu cigaretu i duboko udahne dim.

Sjedili su u tišini obojica i obojici je prolazilo kroz glavu jedno te isto nikada do kraja odgovoreno pitanje. Zašto čovjek dopušta sebi patnju i onda kad je očito da je patnja besmislena kao što je bilo u slučaju starije sestre? Jedini odgovor koji im se motao po glavi jest da je Tvorac dodao nešto u čovjeka kad ga je stvarao, nešto što nisu  mogli dokučiti o čemu je riječ. Vjera u vječnost? Dobrota? Ljubav? Milost? Milosrđe? Nagrada? Nijedan od odgovora koji im se motao u umovima nije bio zadovoljavajući jer ako je Tvorac sve gore navedeno, zašto je uopće dopustio patnji da postoji? Ili su tome krivi oni jer su se pobunili protiv Tvorca? Možda su oni krivi. Upoznali su čovjeka s patnjom, ali su mu namjerno prešutjeli zašto se događa i koja je njezina svrha. Oni su znali svrhu svoje patnje, možda su iz zavisti prešutjeli čovjeku svrhu njegove, možda je to njihova najveća pobjeda nad Tvorcem i nad čovjekom? Da čovjek ne razumije smisao svoje patnje čak i ako Tvorac postoji. Nije li čovjek u to ponekad uvjeren? Kako postoji Tvorac, ali je patnja beskorisna i besmislena. U čemu je onda tajna?

U Sarajevu, 8. 9. 2018.

O. J.

 

Izvor(foto): 123rf.com

KOD PREDSJEDNIŠTVA

Glasan zvuk. Probija se. Kroz buku auta. Zvuk sportske jurilice. Zvuk papučice gasa pritisnute do kraja pri maloj brzini. Miris spaljenog benzina. Zvuk gasa prati zvuk jakih basova. Osjećaj da čak i asfalt tutnji i podrhtava. Zvuk basa udara jako i jednolično. Jedan te isti udarac u jednakim razmacima. Ženski glas koji zavija poput gladnog vuka ili životinje…

Ne bi se moglo reći da je riječ o pjevanju. Zvuči kao urlikanje žene kada se žestoko posvađa ili plače. Riječi se tek naziru. Kroz glasno i često stiskanje papučice gasa dok je auto u praznom hodu. Ona zavija. Ne pjeva. Bunda. Glas ječi i zavija i dalje. Skupe cipele. Nije ona na prodaju. Može druge kupiti. Nju ne može. Ona je jaka žena. Ona želi ljubav. Ne želi novac. Skupe torbice. Skupa auta. Ne želi jahtu. Put oko svijeta. Želi ljubav. Ne zanima je. Ona nije laka žena. Kao druge. Zavijanje završava u pokušaju da se dosegnu visoki tonovi koji inače zvuče uhu ugodno kad ih izvodi školovana osoba. Recimo operna pjevačica. Zavijanje prestaje. Ponovno basovi. Jako. Negdje u pozadini zvuk harmonike i flaute. Pada mi na pamet pastirska frula. Plemenit instrument. Za razliku od ovoga. Nekako izvještačeni i neprirodni. Kao da su vještački. Počinje druga strofa. Na semaforu još uvijek crveno. Nepoznati ženski glas ponovo počinje zavijati i derati se. Ja sam princeza. Ja sam dama. Ja sam žena. Ja samo želim ljubav. Ja nisam za jednu noć. Ja nisam kao druge. Ako me želiš. Budi princ. Oženi me. Pomalo iznenađujući kraj i vrlo brz prijelaz od princeze do princa i braka. Bas prestaje. Sve staje. Ženski glas ponovo. Samostalno. Neuvjerljivo. Loše. Neukusno. Očajno. Nekulturno. Zavijanje. Sve se sudara. Bas, harmonika, frula, bubnjevi i bezbroj nepoznatih instrumenata. Refren. Žensko zavijanje probija se kroz nesnosnu buku instrumenata. Oženi me. Oženi me. Oženi me. Budi moj princ. Bit ću tvoja princeza. Riječi pokušavaju pratiti udaranje basa, harmonike i frule. Konačno prestaje. Ali ne zadugo. Spikerica zahvaljuje slušatelju što je tražio ovu pjesmu. I njoj je najdraža. Najavljuje novu. Opet pjevačica. Vrlo egzotičnog imena. afrika. bubamara. sneki. stoja. taša. ceca. hani. Ne možeš biti siguran. Je li to jedna ili više njih?

Pored mene stariji čovjek. Vrećica u ruci. Kruh i jogurt. Gleda u stranu prema meni. Dubok uzdah. Glasno pitanje. Odakle balavcu pare za auto? Ne odgovaram. Šutim. Nastavlja govoriti. Za sebe. Da mu bude lakše. Radio. Cijeli život. Rudnik. Preživio nesreću pred sami rat. Puno rudara poginulo. Više od trideset godina kopao. Krampom. Lopatom. Motikom. Ima penziju. Ne može kupiti ništa. Cipele. Hlače. Odjeću. Može kupiti kruh i jogurt. Čudno mu. Nejasno mu. Kako za trideset godina rada ne može kupiti ništa? Gdje je balavac zaradio novac za auto? Gdje radi? Koji posao? Sliježem ramenima. Ne želim izgledati kao da starac mene pita. Nemam odgovor. Stid me. Ne znam što bih rekao. Šutim. Gledam pred sebe. Gledam balavca. Dvadeset godina? Možda. Student? Ne izgleda. Radnik? Ne vjerujem. Ruka nemarno položena na volan. Naočale skrivaju oči. Prsti bubnjaju u ritmu basa, harmonike, frule i ženskog glasa koji sada kao da jauče. Druga ruka zauzeta. Mobitel. Brzo klizanje prstima gore dole. Glava ne gleda naprijed. Vjerojatno ni oči. Zeleno pješacima. Prolazim. Starac iza mene nekoliko koraka. Zvuk sirene. Jak zvuk velikog broja obrtaja. Bolid se pokreće silovitom brzinom. Iz mjesta. Starac pada. Kruh i jogurt se rasipaju. Odjednom gužva. Vika. Galama. Starac ustaje. Balavac viče. Nadjačava spikericu koja najavljuje novu ženu egzotičnog imena. Novo zavijanje uz frulu i harmoniku. Starac pokazuje semafor. Zeleno. Pješacima. Balavac izlazi. Plave patike s malim znakom krokodila. Pametni sat neprirodno velik za njegovu ruku. Farmerice s natpisom na neprimjerenom mjestu. Od straga. Dolce i Gabana. Majica koja visi. Balavac. Nema ruke. Nema mišiće. Nema ništa. Nema tu čovjeka. Nema zrelosti. Nema mudrosti. Nema odraslosti. Tek dijete. Velika zlatna slova na prsima. Sjaje se na suncu. Armani jeans. Prilazi starcu. Naočale na licu. Unosi mu se u lice. Psuje. Vrijeđa. Prijeti. Starijem čovjeku. Starac šuti. Glava spuštena. Grčevito steže vrećicu. Ručak. Kruh i jogurt. Napola uništen i neupotrebljiv. Balavac se vraća. Sjeda. Pritišće gas do kraja. Auto stvara nesnosnu buku. Starac se sklanja. Na drugu stranu. Auto velikom brzinom odlazi. Kroz crveno. Jedan semafor. Dva semafora. Tri semafora. Pješaci se sklanjaju. Nitko ne prelazi. Svi stoje. Još uvijek se čuje zvuk harmonike i frule i ženskog jaukanja. U daljini se iza auta još uvijek čuje neprirodan ženski glas. Ostavit ću te radi drugog ne možeš mi ništa. Ja sam svoja. Ja sam vatra. Ja sam kraljica. Ja sam tvoja propast. Pobogu gdje nađu ovakvu kombinaciju riječi???????? Tko ovo piše?????????? Starac prelazi. Druga strana. Nekoliko koraka sam iza njega. Dva policajca stoje. Objašnjava im. Sve. Što se dogodilo. Traži da reagiraju. Gledaju ga. Nezainteresirano. Blijedo. S podsmijehom. Nisu nadležni. Oni čuvaju zgradu Predsjedništva. Tko je nadležan? Ne znaju. Nije njihov posao. Jedan od njih je iz grada. Zna o kome je riječ. Zna tko je vozač. Zna tko je balavac. Ima prekršaja u vrijednosti njegovih dvjesto-tristo penzija. Starac zbunjen. Zabezeknut. Zašto ništa ne učine? Ne mogu. Ne može nitko. Stara mu sutkinja ustavnog suda. Stari mu drži onaj hotel u centru grada. Tu dolaze svi. Predsjednici. Ministri. Religiozne vođe. Elita. Stari mu se druži s elitom. Već je udario ženu dole kod zgrade muzeja. Prije toga udario studenticu. Studentica ostala trajno nepokretna. Žena preživjela. Jedva. Bio na sudu. Nekoliko puta. Oslobođen. Greške. Sudska procedura. Starac nemoćno gleda. Steže vrećicu. Policajci se odmiču. Zvuk glasa preko aparata za njegovim pojasom. Šifra. Brojevi i slova. Netko stiže. Odmičem se u stranu. Starac također. Kolona auta. Crnih. Skupih. Kvalitetnih. Ispred Predsjedništva. Izlaze. Različiti ljudi. Neki nepoznati. Neki i poznati. S televizije. Novina. Pozdravljaju se. Grle se. Osmjehuju. Ulaze unutra. Starac uzdahne. Nemoćno. Bolno. Starački. Učinilo mi se da sam vidio suze. Ili je to bio odsjaj sunca? Odlazi. Polako. Hramlje. Polako krenem. Na drugu stranu. Hodam i mislim. Balavac. Vozač. Žensko jaukanje i deranje uz bas, harmoniku i frulu. Mislim. Ostavit ću te radi drugog ne možeš mi ništa. Ja sam svoja. Ja sam vatra. Ja sam kraljica. Ja sam tvoja propast. Gdje nađu takve riječi i tko je sposoban tako nešto napisati? I gdje pronađu sva ta egzotična imena, afrika, bubamara, stoja, sneki, taša, ceca, hani. Pronađu. U glavi. Ali ne svojoj. U glavi. U glavi vozača. U glavi balavca. U glavi njegove stare. Sutkinje ustavnog suda. U glavi njegovog starog. Vlasnika  hotela za elitu. U glavi elite. Kod Predsjedništva.

U Sarajevu, 6. 9. 2018.

O. J.

NESREĆA

Veliki trenutci dolaze neopaženo. U život. Dobri. Loši. Odvratni. Poželjni. Svejedno. Nije znala. Nije naučila. Nitko joj nije rekao. Nigdje. Ni u školi. Ni kod kuće. Ni na poslu. Nigdje. Nikad. I njezin je došao. Iznenada. Skrivao se…

U mraku. Prokleti trenutak! Došao je silovito. Uz buku. Uz lomljenje. Uz nepodnošljivu bol. Imao je i oblik. Svakodnevni oblik. Često susretan. Poznat. Čime je ona zaslužila taj odvratan trenutak? Nepažnjom? Možda. Kratak pogled. Na važnu poruku. Volan u jednoj ruci. Pogled na poruku. Odgovoriti? Odmah. Nije uspjela ni podignuti glavu. Njezin prokleti trenutak! Eksplodirao je. Bujica buke, lomljave kostiju. Prokleti trenutak! Kako se samo stvorio? Iznenada? Zašto ga nije vidjela? S desne strane? Velik. Ogroman. Natovaren. U punoj brzini!

Mrak. Tišina. Mir. Veliki tamni svemir pred njom. Bez zvijezda. Bez planeta. Bez kometa. Bez života. Samo ona i svemir. Nema bolova. Nema ništa. Uvijek se pitala. Može li se tišina čuti? Može li se mir dodirnuti? Može li se svemir isprazniti?  Može li se samosvijest zaboraviti? Može li se šutjeti bez opravdanja? Bez objašnjenja? Šutjela je. Tiho. Mirno. U svom svemiru. Praznom i mračnom. Bilo je lijepo. Ugodno. Konačno šutjeti bez objašnjenja drugima. Ne odgovarati na dosadna pitanja. Na glupa pitanja. Kako si? Šta ti je? Je li sve u redu? Svemir je bio mračan. Ali ugodan. Privlačan. Nikoga nema. Nitko ne dosađuje. Nitko ne pita. Svi šute. U njenom svemiru. Šute ljudi. Šute zvijezde. Šuti tišina. Šuti mir. Šuti život. Šute dosadna i glupa pitanja. Šuti bol. Kosti ne govore. Jesu li sve polomljene? Ili nisu? Svemir se nije zanimao za njih. Nije ni ona. Njezin privatni tamni svemir. Gdje je bio prije? Zašto nije znala o njemu? Zašto joj nitko nije rekao? Bila je ljubomorna. Na svoj svemir. Njegovu vječnost. Njegovu nepromjenjivost. Njegovu ravnodušnost. Beskrajni odmor. Od svega. Od svih. Nema trenutaka. Dobrih. Loših. Poželjnih. Nepoželjnih. Nema zabrinutosti. Nema borbe. Sukoba. Svađe. Samo ona i njezin privatni svemir. Dubok. Taman. Vječan. Nema vremena. Nema postojanja. Nema prostora. Nema dimenzija. Njezin svemir i ona su jedno. Vječnost mraka. Bez boje. Bez okusa. Bez mirisa. Bez trzaja. Razgovarali su. Često. Ona i njezin svemir. O svemu. O trenutcima. O životu. O smislu. O ljudima. Voljela je svoj svemir. Ljubomorno. Sa strašću. Svemir ju je slušao. Strpljivo. Tiho. Mirno. Bez odgovora. Ali nije ni trebao govoriti. Trebao je slušati. I slušao je. Imao je cijelu vječnost pred sobom. Veliki. Neograničeni. Beskonačni svemir. Samo za nju i samo njezin! Govorila je. Kritizirala. Plakala. Ljutila se. Na sebe. Na ljude. Svemir je slušao. I slušao. Dugo je govorila. Izgubila je pojam. O vremenu. O riječima. O glasovima. O rečenicama.

Više nije govorila. Svemir je i dalje slušao. Ali rekla je sve. Sve. Potrošila je sve riječi i sve rečenice. Kako se dogodi? Da čovjek potroši jezik, riječi i rečenice i da više ne može ništa reći? Ne događa se. Inače. Ali dogodi se. Uvijek. Kad vas sluša vaš svemir. Vječan. Taman. Prazan. Biti sama u vječnom svemiru. Kako se riječi i rečenice mogu nositi s vječnošću? Ne mogu. Prestanu. Prije ili kasnije. Strast je prerasla u tjeskobu. Ljubav u mržnju. Njezin svemir nije ugodan. Nije privlačan. Više. Zlokoban je. Očajan. Tjeskoban. Zloslutno prazan. Nijem. Slijep. Gluh. Ali kako umaknuti vječnosti? U kojem kutku svoga svemira može pronaći zvijezdu koja sija ? Ili naseljen planet? Ili jedan zvuk? Jedan glas? Jednu rečenicu? Jednu riječ? Jedno slovo? Nigdje. Tjeskoba je prerasla u agoniju. Agonija u očaj. Svemir je slušao. Strpljivo. Mirno. Tiho. Kad ga je voljela, slušao je. Kad je bila strastvena prema njemu, slušao je. Kad je obećavala da će vječno ostati s njim, slušao je. Njezin svemir. Samo njezin i ničiji drugi! Potrošila je riječi ljubavi. Potrošila je riječi strasti. Potrošila je riječi privlačnosti. Sad je pronašla druge riječi. Drugi jezik. Sad ga je mrzila. Odbacivala. Psovala. Vrijeđala. Njezin svemir. Njezin tamni i mračni vječni ljubavnik koji šuti! I sada je šutio. I slušao. Nikada nije uzvratio. Ni ljubav. Ni strast. Ni mržnju. Ni proklinjanje. Konačno je potrošila. Sve riječi.  Sve rečenice. Sva slova. I mržnje i očaja. I ljubavi i agonije. Konačno je postala svoj svemir. Tiha. Prazna. Bez jezika. Bez glasa. Bez misli. Tek malo očaja u praznom svemiru. Prihvatila je svoju vječnost. Vječnost bez glasova. Bez zvukova. Bez pitanja. Bez sumnji. Bez ljudi. Bez igdje ikoga. Vječnost vječne samoće. Tišine. Mira.

Najvažniji trenutci dolaze neopaženo u život. Neprimjetno. Kao vješti kradljivci. Kao primamljiva pjesma sirena koje te žele odvući u dubinu. Nije primijetila. Odmah. Najvažniji trenutak. Malu jedva vidljivu zvijezdu u udaljenoj galaksiji svoga praznog svemira. Njezino jedva slabašno titrajuće svijetlo. Nije primijetila. Drugu. Treću. Nije primijetila patuljasti planet u jednoj od praznih galaksija svog svemira. Nije primijetila. Nije primijetila odmah. Njezin očaj vidio je prvi. Njezina agonija vidjela je prva. Trepereće zvijezde i planete. Očaj i agonija vidjeli su prvi. Tračak svijetla. Dah života. I pojurili su. Divlje. Strastveno. Kao dva ljubavnika koji se bore na život i smrt za ruku voljene žene. Kao da cijeli svemir ovisi o njima. Njezin svemir. Njezin svemir tonuo je dublje u mrak. Polako. Pomalo. Ali više nije bio tih. Taman. Mračan. Gluh. Slijep. Čuo je. Zvukove. Glasove. Riječi. Rečenice. Dodire. Nadu. Suze. Vidio je. Nove zvijezde. Nove planete. Vidio je. Novi svemir. Njezin svemir. Svemir bezbrojnih zvijezda, planeta i galaksija. Svemir svijetla. Svemir koji govori. Koji diše. Koji živi. Koji pita. Koji sumnja. Svemir koji će se svađati. Sumnjati. Osjećati. Novi svemir je progovorio. Glasno. Snažno. Radosno. Živa je! Diše! Svijetlo je eksplodiralo u njezinim očima. Svijetlo galame. Buke. Vikanja.

Presudni životni trenutci dolaze neopaženo. Ne vidiš ih. Ne čuješ ih. Dovoljan je trenutak. Pažnje. Nepažnje. Glupa poruka. Jedna ruka na volanu. Krivi pogled. Nepažljiv pogled. Pažljiv pogled. Ili se tako činilo. Glupi pažljivi pogled!!! Veliki trenutci mijenjaju. Uništavaju. Izgrađuju. Oni dolaze. Uvijek. Neprimijećeno. Neopaženo. Znala je. Slušat će. Gledat će. Bdjeti. Čekati. Velike trenutke. Zašto? Da izbjegne. Veliki svemir. Taman. Mračan. Prazan. Vječan. Bez zvijezda. Bez zvukova. Bez riječi. Bez rečenica. Konačno osjetila je nešto. Nešto! Drhtanje. Strah. Osjetila je. Užas! Užas praznog i tamnog svemira. Ne želi se vratiti. Nikada. Više. Tamo. Negdje. U mrak. U tamu. Zato će čekati. Čekati. Bdjeti. Uvijek.

Veliki trenutci dolaze neopaženo. Neprimijećeno. Dobri. Loši. Poželjni. Odvratni. Njezin je došao. Umalo. Neprimijećen. Zao. Zloslutan. Odvratan. Taman. Mračan. Zlokobno gluh i slijep. Zlokobno šutljiv. Zlobno tih. Očajno prazan. Nepodnošljivo vječan. Njezin svemir. Veliki trenutak. Uništenja. Razaranja. Trenutak poruke na telefonu. Trenutak jedne ruke na volanu. Trenutak odsutnosti pogleda na pravu stranu. Tako beznačajan trenutak. Tako nevidljiv. Običan. Svakodnevan. Čest. Redovit. I tako velik. Velik kao prazni, vječni i mračni svemir. Njezin svemir. Užasni i strašni svemir!

U Sarajevu, 30. 8. 2018. 

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

STARAC

Njegov stan bio je posljednji u nizu, gotovo u podrumu. Prozori njegovog stana imali su teške metalne rešetke, poluraspadnute zbog čestih kiša koje su nagrizle nekada sjajni i ulašteni metal. Bile su stare i istrošene kao i prozorski okvir i prljavo staklo kroz koje se nije ništa moglo vidjeti čak ni kad bi u stanu gorjelo svjetlo.

Nitko od nas nikada nije išao k njemu i rijetko smo ga susretali u polumračnom stubištu. Čak i susret s njim prošao bi s osjećajem nelagode jer nikada mu niste mogli vidjeti lice. Prošao bi pored vas spuštene glave s nekom prljavom kapom na glavi. Ne bi ništa rekao. Jedino što ste mogli primijetiti jest da je teško hodao i bio malčice pogrbljen. Iz njegovog stana nikada ništa nije dopiralo osim tišine. Niste mogli čuti ni zvuk televizije, ni radija, niti šum vode. Čak i u znatiželji kad bih potajno dok drugi ne vide zastao pored njegovih vrata i naslonio uho, ništa ne bih čuo. Ni korake ni disanje. Ništa. Samo bi zvuk mog vlastitog daha i žamorenje s ulice ponekad dopirali do mene. U zgradi u kojoj živim stanovao sam deset godina. Nikada nisam s njim progovorio niti jedne jedincate riječi. Čak ni riječi najobičnijeg pozdrava. U deset godina čuo sam bezbroj priča o starcu iz podruma. Neke su bile izmišljene i prelazile su u legendu. Neke su bile zlobne. Ljudi su takvi da kad nešto ne znaju o nekomu, a ne mogu to saznati onda izmisle dvije vrste priča. One legendarne gdje je nepoznati čovjek dobar, i one zlobne gdje je nepoznati čovjek loš. Obje vrste priča ljudi pričaju jer ne mogu pomoći svojoj znatiželji i jer su nesposobni pustiti čovjeka na miru kad se od njih traži. Jedna od priča koje su legendarne jest da je starac iz podruma bio nekada poznati pisac i dramaturg koji je zbog gubitka posla i krađe romana od strane jednog zavidnog kolege odlučio skloniti se od ljudi i više ne komunicirati s njima. Ali nitko nije znao o kojem je piscu riječ i koji je roman u pitanju i što je on uopće napisao. O starcu iz podruma su govorili kao o piscu s mnogim imenima, ali nitko nije znao koje je ime pravo. I nitko se nije usudio zaustaviti ga i pitati. Jedna od zlobnih priča bila ja kako je riječ o jednom ubojici koji je prije nekoliko desetljeća pobio cijelu svoju obitelj i pobjegao u grad gdje se sakrio i živi u tajnosti da ga ne bi pronašli. Kao i mnoge u zgradi i mene je zanimalo koja je priča o starcu iz podruma istinita. Je li on poznati pisac ili ubojica? Međutim, nije bilo načina da to doznam jer starac se rijetko pojavljivao i nikada nije glavu podizao dok bi prolazio. Pod utjecajem priča mnogi stanari bi ga se klonili u širokom luku u rijetkim susretima s njim prelazeći na drugu stranu hodnika ili plašljivo i panično tražeći prekidač da osvijetle tog, kako smo mnogi mislili, mračnog staračkog lika. Ime mu nismo znali. Postao je poznat kao starac iz podruma, ili samo starac. Ponekad bismo kada bi dolazilo nešto službeno u zgradu poput pošte čekali nestrpljivo blago odškrinutih vrata neće li izići, ali nikada nismo uspjeli vidjeti kako se vrata otvaraju. Ujutro, pošta pred vratima bi nestala. Kada i kako nitko nije znao niti vidio. Iako sam ga se plašio, divio sam se starcu koji je uspijevao živjeti gotovo nevidljivo među tolikim ljudima koji su svakodnevno marširali zgradom kao gomila mrava izlazeći i ulazeći u nju kao u veliki mravinjak. Starac je bio česta tema naših obiteljskih i prijateljskih druženja pa čak i nekih proslava. Jer ljudima ništa nije tako privlačno kao nešto nepoznato o čemu žele sve znati, a ne mogu. Isto vrijedi i za ljude. Privlačnost starca iz podruma bila je u tome što smo svi htjeli znati nešto o njemu, ali nitko nije imao hrabrosti zaustaviti ga i pitati kada ga vidi. Zato smo satkali cijelu knjigu priča o starcu iz podruma jer kukavice kada nemaju hrabrosti onda izmišljaju priče kako o sebi tako i o drugima i zašto bi starac iz podruma bio iznimka? Nismo samo ispredali priče o starcu iz podruma, nego i svemu onomu što je bilo povezano s njim. O vratima njegovog stana, o njegovom prozoru, o raspadnutim metalnim rešetkama, o njegovoj kapi, o njegovom slabom i pogrbljenom hodu o svemu su postojale priče i sve zajedno na okupu držao ih je lik toga mračnog čovjeka iz podruma. Da nije bilo njega i vrata njegovog stana i rešetke i njegov hod i njegova kapa samo bi bili obične stvari, obična vrata, obične rešetke, običan prozor, obična kapa. Ali sve je bilo misteriozno kao da bi rešetke ili prozor ili vrata imali svoju vlastitu priču jednako misterioznu kao i starac koji se skrivao iza njih. Jednog dana dok sam prolazio pored njegovog prozora opazih oveći komad papira pored prozora natopljen vlagom i vodom. Sagnem se i shvatim da u ruci držim kovertu. Malo otvorim i primijetim nekoliko rubova papira. Unutra je moglo biti jedan ili dva lista. Misleći da je koverta ostavljena za starca prvo pomislim da bih je trebao ubaciti među rešetke i tu je ostaviti. Međutim, činjenica da bih mogao nešto saznati o starcu iz podruma i da bih bio jedini koji bi nešto znao o njemu bila je toliko privlačna i opijajuća da sam u trenutku odustao. Osvrnuvši se oko sebe da vidim je li me netko gleda spremim kuvertu u džep. Uzbuđenje koje sam osjećao bilo je neopisivo kao da sam u svom džepu skrivao sve tajne svijeta koje će mi se uskoro otkriti i ja ću znati sve ono što je skriveno od pogleda i očiju drugih ljudi. Zatvorim i zaključam vrata stana za sobom i sjednem u radnoj sobi za veliki masivni stol. Izvadim sadržaj iz koverte i primijetim da su listovi bili poprilično žuti. Dvije stranice su bile uredno označene brojevima, a na vrhu prve stranice stajao je i datum. Otprilike prije više od tri mjeseca kada sam starca iz podruma posljednji put i vidio. Uzbuđeno odvojim prvu stranicu i počnem čitati:

Datum: 1. 1. 2001.

U ovoj zgradi živim već dvadeset godina. Ljudi u ovoj zgradi misle da sam poznati pisac ili poznati ubojica. Kako su došli do takvih zaključaka nikada neću doznati jer nitko od njih ne želi razgovarati sa mnom. Rijetko izlazim jer me izbjegavaju u širokom luku kada pored njih prolazim i panično pale svijetlo kada im se približim. Nestašlucima svoje djece prijete da će ih oteti starac iz podruma. Da, tako me zovu. Starac iz podruma ili samo starac. Nitko od njih nikada nije ni pokušao pružiti mi ruku i pitati me kako se zovem. Zašto ne znam i vjerojatno nikada neću doznati. Nikada mi nitko od njih nije pokušao pomoći dok hodam jer zbog bolesti već godinama hodam pogrbljen i lijeka za moju bolest nema. Jer je bolest nesnošljiva i bolovi nepodnošljivi, noću ne spavam. Preko dana uspijem uhvatiti malo sna. Moj se život zbog bolesti promijenio i većinu stvari koje ljudi obavljaju preko dana ja obavljam noću. O svemu se moram pobrinuti sam, a snage je sve manje kako fizičke tako i one umne. Primijetio sam da sve više zaboravljam i počeo sam pisati što sve trebam napraviti, a zbog bolesti rijetko ili gotovo nikada ne izlazim. U pošti sam upoznao jednu ljubaznu gospođu koja umjesto mene plaća moje račune jer ja ne mogu hodati tako daleko i tako dugo. Ona se pobrine i donese mi ponekad nešto hrane da imam. Dao sam joj da upravlja mojom mirovinom i obećao joj ostaviti stan nakon što umrem. Nitko od stanara u zgradi nije se nikada ponudio da nešto slično učini za mene. Ovdje gdje živim ljudi su rekao bih čudni i nisu onakvi kakvi su tamo odakle dolazim. Znatiželjni su. Previše. Kad nešto ne znaju o vama, onda o vama izmisle priče. Tako su izmislili o meni da sam pisac, dramaturg, ubojica, bonivan, spadalo, prosjak. A, ja sam kao i oni. Jedan od njih, samo čovjek i starac koji bi ponekad s nekim od njih želio progovoriti da lakše podnesem samoću i starost. Rekao bih da su vrlo vješti u izmišljanju priča o meni, ali nisu posebno zainteresirani kad bi mi trebalo pomoći. Prije nekoliko mjeseci jednog mladića zamolio sam da mi pomogne unijeti vreću u stan. On se skamenio i pobjegao i kasnije ispričao da sam u vreći imao cement kojim bih zazidao zid nakon što ga ubijem i kako njegovo tijelo ne bi moglo biti nikada pronađeno. U vreći su bile namirnice, obična hrana koju mi je gospođa iz pošte donijela, ali ja sam bio nemoćan sam nositi cijelu vreću. Još nekoliko puta sam pokušao s ljudima iz zgrade razgovarati i zatražiti pomoć, ali svi su redom bježali preda mnom. Znao bih se nasmijati sebi dok bih nemoćan na krevetu ležao, nesposoban ustati dok me ne popusti bol, u što se pretvorio legendarni pisac i legendarni ubojica? U starca koji bez pomoći drugih više nije mogao dalje. Često bi gledali krišom kroz svoja vrata neću li otvoriti vrata da uzmem poštu koja je stajala ispred. Ne znam što su očekivali i da me vide? Pošta je danima stajala pred vratima jer zbog bolesti nisam mogao ustati iz kreveta da je uzmem. Noću kad bih uhvatio malo predaha od bolova uspio bih doći do vrata i teškom mukom uzeti poštu s prljavog poda. Ponekad zbog bolova morao sam to raditi četveronoške. Često su to bili samo računi i neke reklame, ali jednom me je ugodno iznenadilo pismo koje sam dobio od svoje kćerke. Pisala mi je kako će doći iduće godine da me posjeti. Pisala mi je kako imam dvije unuke već velike cure i kako često ode na mamin grob i s njom razgovara. Nevjerojatno me obradovala misao da će doći poslije toliko godina zajedno s unučicama da me posjeti. To mi je dalo određenu nadu da ćemo se vidjeti prije nego umrem i da ću vidjeti i unučice. Tih dana nakon tog pisma bio sam vidno raspoložen i moje se zdravlje malo popravilo. Bolest je bila tu, ali bilo mi je podnošljivije sad kad sam znao da će doći. Moja radost nije bila duga vijeka jer sam nakon mjesec dana primio ponovo pismo uz ispriku da zbog nemogućnosti da isplanira godišnji na pravi način neće moći doći da me vidi. U koverti je bilo nekoliko novčanica koje sam poderao i bacio u smeće. Raspoloženje mi je postalo turobno i mračno i razmišljao sam da si oduzmem život. Starac kojega se svi plaše i kojega nitko ne obilazi što ima drugo i nad čim drugim ima moć osim nad vlastitim životom? Dok je bolest napredovala i bol postajala sve nepodnošljivija razmišljao sam o načinima kako to izvesti. Bavio sam se tom mišlju danima i tjednima sve dok nisam osjetio da je bolest pri kraju i ja zajedno s njom i da će bolest biti brža od mojih planova. Od svega što sam mogao učiniti u tim trenutcima odlučih napisati jedno kratko pisamce kao podsjetnik na mene da ljudi nakon moje smrti i dalje ne bi mislili da sam poznati pisac i ubojica, nego tek starac koji polako kopni zbog bolesti, kojega kćerka neće posjetiti jer ne može isplanirati godišnji na pravi način, i koji je već desetljećima udovac. Nisam htio pisati biografiju ni svoje podatke, to će ionako naći kada uđu i provale u stan. Htio sam samo napisati da nisam pisac, ni dramaturg ni ubojica nego obični čovjek, starac iz podruma koji polako umire od bolesti, na kojega nitko više ne obraća pažnju. Htio sam samo podsjetiti ljude da sam i ja čovjek i ništa više. Htio sam pisamce ostaviti nekom od susjeda u sandučić, ali se nisam mogao tako daleko više kretati. Odlučio sam dopuzati do prozora i izbaciti pisamce van. Možda ga netko pronađe i pročita. Ako ga netko čita onda znači da nisam uspio u svom naumu i da sam već pokojni i da je bolest bila brža, obavila ono po što je došla. Ako ga tko pročita, neka rekne mojoj kćerci da je sada sve u redu i da zajedno s njenom mamom odozgor pazim na nju i na naše unučice. Ne zamjeram joj ništa kao ni stanarima zgrade. Nadam se da ćemo se jednog dana ponovo svi susresti u jednoj drugačijoj zgradi gdje nećemo biti ni bolesni, ni stari ni odbačeni ni sami ni zapušteni. U međuvremenu pronalazaču ovog pisamceta ostavljam na razmišljanje jednu sitnicu. Ako je čitatelj starac kao i ja neka je zanemari, brzo će doći i njegov kraj. Ako je čitatelj mlad i ako živi u zgradi u kojoj sam živio, neka ovo pisamce ostavi negdje skriveno i ostavi ga do svoje starosti. Kada ostari, neka ga ponovo pročita nekoliko puta zato jer mu ovo pisamce sada nema smisla, ali kad ostari moglo bi imati i spasiti mu život.

Nepoznatom čitatelju uz znake dubokog poštovanja,

Starac iz podruma ili Starac

U Sarajevu, 19. 8. 2018.

O. J.

POČETAK

Sama. Konačno. Toliko mjeseci. Previše. Previše dana. Previše sati. Previše minuta. Bez tišine. Previše riječi. Previše posla. Previše svađe. Previše kritike. Previše samokritike. Hm? Razmišlja. Previše čega? Da! Previše same sebe. Popuštanje. Isprike. Samoponiženje. Samoprijekor. Izgubila je sebe. Zašto? Ne zna. Nejasno. Je li mogla prije? Jest! Je li trebala prije? Svakako! Zašto to nije učinila? Prebire misli. Nutrina joj otežava. Dobacuje joj. Zašto to nisi učinila prije? Zašto si čekala sve dosad? Gdje ti je bila pamet? Gdje ti je bila intuicija?

Uzdah. Trebala sam poslušati intuiciju. Ponovno nutrina. Ovaj put jače i glasnije. Da, trebala si poslušati intuiciju, zašto nisi??????????? Neugodna tišina između nje i njezine nutrine. Ne slažu se. Nisu se složili na početku. Ona je bila za. Intuicija je bila protiv. Srce je bilo oduševljeno. Razum je bio skeptičan. Osjećaji su bili živi. Razum je bio agnostik. Nezainteresiran. Hladan. Je li trebala poslušati razum? Nije li joj intuicija govorila kroz razum?

Nutrina joj prigovara. Tiše. Ne ječi glasno protiv nje. Sada slijedi ono što ne voli. Nutrina koja govori. Logično. Razumski. Metodično. Nutrina počinje. Ona šuti. Logički dio. Zli ljudi čine zlo. Dobri ljudi čine dobro. On je bio zao. Bit će dobar prema njoj? Nelogično! Promijenit će se? Još manje logično!!! Razumski dio. Zašto nije slušala? Govorili su joj. Upozorenja. Skretanje pažnje. Znakovi da nešto nije u redu. Pravila se da ne vidi. Nerazumno!!! Metodički dio. Bio je zao, bio je pokvaren, bio je nasilan, bio je grub. Zašto je bio takav? Metodički dio. Jer je loš čovjek.

Pokušava odbaciti nutrinu. Nije sve tako loše. Znao je biti nježan. Kupovao joj poklone. Govorio joj lijepo. Nutrina neumoljivo. Ovaj put čvršće i glasnije. Pokloni? Za koliko šamara? Suza? Nježnost??????????? Za koliko gorčine i fizičkih udaraca? Nutrina opet tiše. Podsjeća. Doziva slike. Doziva bol. Doziva strah. Ona se strese. Pitanje? Možda je nutrina u pravu? Odmahuje. Glavom. Negativno. Nutrina ne zna ništa. Logika ne zna! Razum ne zna! Logika i razum su čiste gluposti!!! Kakva metoda logike i razuma!!! Nema tu metode!!! Voli ga. Jako. Žestoko. Nutrina se povlači s osjećajem sažaljenja prema njoj. Odjednom osjeća mržnju. Prema nutrini. Prema sebi. Mrzi je. Zašto je sažalijeva? Mrzi nutrinu. Mrzi sebe. Ne vidi to. Slijepa je. Nutrina šuti.

Ona nastavlja. Krivica? Da!!! Konačno rješenje!!! Otkrila je blago. Krivica. Kriva je. Nije voljela dovoljno. Pružala premalo pažnje. Premalo ljubavi. Premalo svega. Promijenit će ga. Kako? Pružit će više. Previše. Ljubavi. Žrtve. Pažnje. Čini se sretnom. Previše će riješiti sve. Bit će bolji. Bit će nježan. Voljet će je. Samo treba dati sve. Sve što ima. Sve što jest. Razmišlja o krivnji. Krivnja je dobra. Krivnja tjera. Na više. Na bolje. Krivnja traži žrtvovanje. Do kraja. Razmišlja. Ne dopušta nutrini da govori. Ona nije žrtva. Ne. Nutrina vara. Nutrina laže. On je dobar. Nutrina se pokušava probiti. Ne dopušta. Odbija. Zabranjuje logiku. Ne dopušta razum.

Naglo ustaje. Što učiniti? Da nutrina ne progovara? Okupirati se. Zaposliti. Raditi. Napraviti plan. Pospremanje. Frizura. Kava. Kupovina. Dan će proći. Odličan plan!!! Ugodan osjećaj smisla u glavi. Pospremanje. Osjećaj entuzijazma dok čisti. Osjećaj zadovoljstva. Nema nutrine. Ne čuje se. Ne govori. Nutrina šuti. Čisti mahnito. Gotovo divljački. Glasna glazba. Njezina omiljena grupa. Zaboravlja na vrijeme. Zaboravlja na njega. Njegove udarce. Njegov prijezir. Njegovu nježnost. Zaboravlja sve.

Frizura? Naglo diže pogled. Zaboravila je. Nema veze. Ne mora danas. Ima sutra. Otkazuje kavu. Prijateljice zabrinute. Nešto nije u redu? Sve je u redu. Ne želi van. Ne želi nigdje. Samo želi biti… sama. Danas. Bez ikoga. Danas ne želi obveze. Želi slobodu. Biti slobodna. Misli da je čudna. Zašto? Tko nalazi slobodu u pospremanju stana? Nitko. Nitko? Osim nje. Ona nalazi. Lijep osjećaj. Brisanje prašine kao brisanje gorčine. Brisanje poda kao brisanje krivnje. Pospremanje ormara kao pospremanje nutrine. Nakratko zastaje. Treba predah. Znojna je. Disanje je glasno. Bez straha. Ne mora hodati na prstima. Hoda bosim stopalom. Ne mora šutjeti. Govoriti tiho. Ne mora. Ne treba. Pjeva. Spontano. Glasno. Slobodno.

Nutrina odjednom. Iznenada. Kao lopov. Pitanje? Za koga čisti? Zašto? Zastaje. Nutrina kvari raspoloženje. Zašto uopće progovara? Nutrina probija jače. Glasnija je. Hrabrija je. Ne traži dozvolu. Sjeda na pod. Konačno popušta nutrini. Nutrina ne provaljuje. Čudno? Mislila je drugačije. Zadržava dah. Oči zatvorene. Nutrina žubori tiho. Ne kao oluja. Ne kao divlja rijeka. Kao izvor vode. Kao mirno jezero.

Nutrina govori. Sluša. Nutrina počinje. Pitanja. Bezbroj pitanja. Zašto čisti? Za koga? Za njega? Neće vidjeti. Za sebe? Radi sebe? Neće pomoći. Krivnja ostaje. Gorčina ostaje. Neugodan osjećaj da nije cijenjena? Ostaje. Nutrina ne prigovara. Nutrina je racionalna. Logična. Metodična. Neka razmisli dobro? O čemu? Nema što razmišljati. Promijenit će se. On? Možda? Imao je priliku. Bezbroj prilika. Nije iskoristio. Nijednu. Nikada. Samo isprike. Umoran. Odgovoran posao. Stres. Zarađuje radi nje. Njoj treba. Sigurnost. Zaštita. Sve radi. Radi nje. Za nju.

Nutrina se ne slaže. Udarci radi nje? Uvrede na račun njezina izgleda? Zlobno o njezinom intelektu? Isticanje njezinih nedostataka pred drugima? Radi nje???????? Nutrina se ne slaže. Ovaj put žestoko i silovito. On ne voli. On ne mrzi. On uživa. U čemu? Ona pita kao da ne razumije. Nutrina joj se podsmjehuje. Upozorava. Glumiš. Površnost. Neznanje. Znaš da sam u pravu!!! Nutrina slavodobitno klikće. Slavi. On uživa!!!!!!! Nutrina vrišti. Uživa u tvom samoprijeziru. Tvojoj krivnji. Tvojoj gorčini. Osjećaju manje vrijednosti. Želi da nestaneš. Polako. Bolno. Želi da se istopiš. Kao snijeg. Kao pahulja.

Napet trenutak. Ona šuti. Nutrina šuti. Vrućina. Oko očiju. U očima. Suza? Slobodno. Smiješ!!! Trebaš!!! Nutrina hrabri. Dopusti sebi. Pusti sebi. Budi ono što jesi. Nitko ne vidi. Ne čuje. Ne zna. Znamo mi. Nutrina i ti. Nutrina neće nikome reći. Pusti ih!!! Neka ih!!! Ona pušta. Konačno. Predaje se. Nutrini. Nutrina je obuhvaća. Kao plašt. Kao zaštita. Kao utočište. Kao ljubav. Nutrina je dodiruje. Miluje. Ne brini. Ne očajavaj. Prošlo je. Završilo je sve. Kraj.

Slomljena je. Jecanje dopire u daljini. Negdje daleko. Jecanje dolazi bliže. Plač dolazi bliže. Suze dolaze bliže. Još uvijek ne želi. Otima se. Nutrina je miluje. Hrabri. Pusti ih. Došli su da ti pomognu. Bujica navire negdje. Duboko. Sagradila je branu. Zid. Nutrina je nagovara. Sruši zid!!! Pusti ga neka padne!!! Neka se uruši!!! Boji se. Strah. Što kada zida nestane? Što kada bujica probije? Utopit će se? U gorčini? U krivnji? Nutrina je hrabri. Ponovo. Nećeš se utopiti. Čeka te površina. Čeka te pučina. Otvoreno more. Pusti bujicu!!! Otvara oči. Otvara usta. Istovremeno. Suze i vrisak. Suze i krik. Leži na podu. Previja se. Bol je nepodnošljiva. Ne čuje. U ušima zaglušujuća tutnjava. Rika bujice. Bujica nosi pred sobom.

Kao da se ne sjeća koliko je dugo trajalo. Noć je. Dugo je ležala na podu. Nema bujice. Nema rike. Nema suza. Nema vriska. Nutrina i ona. Same. Nutrina je grli. Uspjela si!!! Pobijedila si!!! Ti si junakinja, ti si heroina, ti si pobjednica!!! Ustani pobjednice!!! Pobjednici ne leže. Ne plaču. Ne vrište. Pobjednici hodaju. Uspravno. Uzdignute glave. Hrabro. Smiono gledaju oči drugih. Ustaje se. Još uvijek je na podu. Sjeda. Konačno sama. Konačno slobodna. Nema straha. Nema krivnje. Nema gorčine. Bujica je razorila sve. Odnijela sve. Ali ne i nju. Ona je pobijedila bujicu. Ukrotila divlju rijeku. Ugasila usplamtjeli vulkan.

Konačno na red dolaze logika, razum, metoda. Nutrina progovara. Savjetuje. Ostaviti ga? Da. Definitivno. Ne zaslužuje nju. Ne želi takav život. Život straha. Boli. Patnje. Udaraca. Zlostavljanja. Želi slobodu. Želi život. Želi zrak. Ustaje s poda. Jak osjećaj. Moć. Snaga. Sada sve može. Nutrina odobrava. Nutrina savjetuje. Pazi. Budućnost. Ne činiti istu grešku dvaput. Slušaj. Obrati pažnju uvijek. Logika. Razum. Metoda. Kima glavom. Slaže se. Govori nutrini. Sad sam nova osoba. Druga žena. Nova žena. Na početku. Ja sam početak. Ja mogu sve. Nutrina odobrava. Ti si nova žena. Ti si nova osoba… ti si novi početak. Drugačiji. Hrabriji. Mudriji. Snažniji. Moćniji. Jači. Ti si bujica. Divlja rijeka. Usplamtjeli vulkan. Ti si snažna…

U Sarajevu, 15. 8. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version