nepravda – Poptheo Web Portal

KOD PREDSJEDNIŠTVA

Glasan zvuk. Probija se. Kroz buku auta. Zvuk sportske jurilice. Zvuk papučice gasa pritisnute do kraja pri maloj brzini. Miris spaljenog benzina. Zvuk gasa prati zvuk jakih basova. Osjećaj da čak i asfalt tutnji i podrhtava. Zvuk basa udara jako i jednolično. Jedan te isti udarac u jednakim razmacima. Ženski glas koji zavija poput gladnog vuka ili životinje…

Ne bi se moglo reći da je riječ o pjevanju. Zvuči kao urlikanje žene kada se žestoko posvađa ili plače. Riječi se tek naziru. Kroz glasno i često stiskanje papučice gasa dok je auto u praznom hodu. Ona zavija. Ne pjeva. Bunda. Glas ječi i zavija i dalje. Skupe cipele. Nije ona na prodaju. Može druge kupiti. Nju ne može. Ona je jaka žena. Ona želi ljubav. Ne želi novac. Skupe torbice. Skupa auta. Ne želi jahtu. Put oko svijeta. Želi ljubav. Ne zanima je. Ona nije laka žena. Kao druge. Zavijanje završava u pokušaju da se dosegnu visoki tonovi koji inače zvuče uhu ugodno kad ih izvodi školovana osoba. Recimo operna pjevačica. Zavijanje prestaje. Ponovno basovi. Jako. Negdje u pozadini zvuk harmonike i flaute. Pada mi na pamet pastirska frula. Plemenit instrument. Za razliku od ovoga. Nekako izvještačeni i neprirodni. Kao da su vještački. Počinje druga strofa. Na semaforu još uvijek crveno. Nepoznati ženski glas ponovo počinje zavijati i derati se. Ja sam princeza. Ja sam dama. Ja sam žena. Ja samo želim ljubav. Ja nisam za jednu noć. Ja nisam kao druge. Ako me želiš. Budi princ. Oženi me. Pomalo iznenađujući kraj i vrlo brz prijelaz od princeze do princa i braka. Bas prestaje. Sve staje. Ženski glas ponovo. Samostalno. Neuvjerljivo. Loše. Neukusno. Očajno. Nekulturno. Zavijanje. Sve se sudara. Bas, harmonika, frula, bubnjevi i bezbroj nepoznatih instrumenata. Refren. Žensko zavijanje probija se kroz nesnosnu buku instrumenata. Oženi me. Oženi me. Oženi me. Budi moj princ. Bit ću tvoja princeza. Riječi pokušavaju pratiti udaranje basa, harmonike i frule. Konačno prestaje. Ali ne zadugo. Spikerica zahvaljuje slušatelju što je tražio ovu pjesmu. I njoj je najdraža. Najavljuje novu. Opet pjevačica. Vrlo egzotičnog imena. afrika. bubamara. sneki. stoja. taša. ceca. hani. Ne možeš biti siguran. Je li to jedna ili više njih?

Pored mene stariji čovjek. Vrećica u ruci. Kruh i jogurt. Gleda u stranu prema meni. Dubok uzdah. Glasno pitanje. Odakle balavcu pare za auto? Ne odgovaram. Šutim. Nastavlja govoriti. Za sebe. Da mu bude lakše. Radio. Cijeli život. Rudnik. Preživio nesreću pred sami rat. Puno rudara poginulo. Više od trideset godina kopao. Krampom. Lopatom. Motikom. Ima penziju. Ne može kupiti ništa. Cipele. Hlače. Odjeću. Može kupiti kruh i jogurt. Čudno mu. Nejasno mu. Kako za trideset godina rada ne može kupiti ništa? Gdje je balavac zaradio novac za auto? Gdje radi? Koji posao? Sliježem ramenima. Ne želim izgledati kao da starac mene pita. Nemam odgovor. Stid me. Ne znam što bih rekao. Šutim. Gledam pred sebe. Gledam balavca. Dvadeset godina? Možda. Student? Ne izgleda. Radnik? Ne vjerujem. Ruka nemarno položena na volan. Naočale skrivaju oči. Prsti bubnjaju u ritmu basa, harmonike, frule i ženskog glasa koji sada kao da jauče. Druga ruka zauzeta. Mobitel. Brzo klizanje prstima gore dole. Glava ne gleda naprijed. Vjerojatno ni oči. Zeleno pješacima. Prolazim. Starac iza mene nekoliko koraka. Zvuk sirene. Jak zvuk velikog broja obrtaja. Bolid se pokreće silovitom brzinom. Iz mjesta. Starac pada. Kruh i jogurt se rasipaju. Odjednom gužva. Vika. Galama. Starac ustaje. Balavac viče. Nadjačava spikericu koja najavljuje novu ženu egzotičnog imena. Novo zavijanje uz frulu i harmoniku. Starac pokazuje semafor. Zeleno. Pješacima. Balavac izlazi. Plave patike s malim znakom krokodila. Pametni sat neprirodno velik za njegovu ruku. Farmerice s natpisom na neprimjerenom mjestu. Od straga. Dolce i Gabana. Majica koja visi. Balavac. Nema ruke. Nema mišiće. Nema ništa. Nema tu čovjeka. Nema zrelosti. Nema mudrosti. Nema odraslosti. Tek dijete. Velika zlatna slova na prsima. Sjaje se na suncu. Armani jeans. Prilazi starcu. Naočale na licu. Unosi mu se u lice. Psuje. Vrijeđa. Prijeti. Starijem čovjeku. Starac šuti. Glava spuštena. Grčevito steže vrećicu. Ručak. Kruh i jogurt. Napola uništen i neupotrebljiv. Balavac se vraća. Sjeda. Pritišće gas do kraja. Auto stvara nesnosnu buku. Starac se sklanja. Na drugu stranu. Auto velikom brzinom odlazi. Kroz crveno. Jedan semafor. Dva semafora. Tri semafora. Pješaci se sklanjaju. Nitko ne prelazi. Svi stoje. Još uvijek se čuje zvuk harmonike i frule i ženskog jaukanja. U daljini se iza auta još uvijek čuje neprirodan ženski glas. Ostavit ću te radi drugog ne možeš mi ništa. Ja sam svoja. Ja sam vatra. Ja sam kraljica. Ja sam tvoja propast. Pobogu gdje nađu ovakvu kombinaciju riječi???????? Tko ovo piše?????????? Starac prelazi. Druga strana. Nekoliko koraka sam iza njega. Dva policajca stoje. Objašnjava im. Sve. Što se dogodilo. Traži da reagiraju. Gledaju ga. Nezainteresirano. Blijedo. S podsmijehom. Nisu nadležni. Oni čuvaju zgradu Predsjedništva. Tko je nadležan? Ne znaju. Nije njihov posao. Jedan od njih je iz grada. Zna o kome je riječ. Zna tko je vozač. Zna tko je balavac. Ima prekršaja u vrijednosti njegovih dvjesto-tristo penzija. Starac zbunjen. Zabezeknut. Zašto ništa ne učine? Ne mogu. Ne može nitko. Stara mu sutkinja ustavnog suda. Stari mu drži onaj hotel u centru grada. Tu dolaze svi. Predsjednici. Ministri. Religiozne vođe. Elita. Stari mu se druži s elitom. Već je udario ženu dole kod zgrade muzeja. Prije toga udario studenticu. Studentica ostala trajno nepokretna. Žena preživjela. Jedva. Bio na sudu. Nekoliko puta. Oslobođen. Greške. Sudska procedura. Starac nemoćno gleda. Steže vrećicu. Policajci se odmiču. Zvuk glasa preko aparata za njegovim pojasom. Šifra. Brojevi i slova. Netko stiže. Odmičem se u stranu. Starac također. Kolona auta. Crnih. Skupih. Kvalitetnih. Ispred Predsjedništva. Izlaze. Različiti ljudi. Neki nepoznati. Neki i poznati. S televizije. Novina. Pozdravljaju se. Grle se. Osmjehuju. Ulaze unutra. Starac uzdahne. Nemoćno. Bolno. Starački. Učinilo mi se da sam vidio suze. Ili je to bio odsjaj sunca? Odlazi. Polako. Hramlje. Polako krenem. Na drugu stranu. Hodam i mislim. Balavac. Vozač. Žensko jaukanje i deranje uz bas, harmoniku i frulu. Mislim. Ostavit ću te radi drugog ne možeš mi ništa. Ja sam svoja. Ja sam vatra. Ja sam kraljica. Ja sam tvoja propast. Gdje nađu takve riječi i tko je sposoban tako nešto napisati? I gdje pronađu sva ta egzotična imena, afrika, bubamara, stoja, sneki, taša, ceca, hani. Pronađu. U glavi. Ali ne svojoj. U glavi. U glavi vozača. U glavi balavca. U glavi njegove stare. Sutkinje ustavnog suda. U glavi njegovog starog. Vlasnika hotela za elitu. U glavi elite. Kod Predsjedništva.

U Sarajevu, 6. 9. 2018.

O. J.

POSAO

Kuca. Teška masivna vrata. Glas izdaleka. Hajd ulazi jesi gluha!!! Glas. Grub i nekulturan. Stisne dlanove jače. Osjeća znoj na leđima. Nervoza. Kvaka je hladna i godi znojnim dlanovima. Ulazi. Veliki masivni stol. Na zidu slika predsjednika stranke i neki citat. Nešto o jakosti i jedinstvu. Predsjednik se smiješi samouvjereno sa slike. Spušta pogled. Debeo. Veliki stomak. Crven u licu. Pije redovito. Haj šta si stala ko kip!!! Gleda je. Oblizuje se. Na trenutak joj dolazi osjećaj povraćanja. Sjedaj i daj te papire!!! Alma, Alma!!! Dere se kao kočijaš na ulici. Mlada žena. Ne više od trideset. Uredna. Ispeglana. Našminkana. Dotjerana. Izvolite. Glas školovan i spikerski. Ma šta bona izvolte, jesi gluva hajd kavu mi donesi!!! Namješta košulju. Popravlja kravatu. Žena izlazi. Daj papire!!! Podiže pogled. Gleda u dekolte. Osmijeh. Red umjetnih zuba. Bijeli. Ona prekriži ruke na prsima. Neugodan osjećaj. Haj bona šta se bojiš kad imaš šta pokazat brzo ćeš napredovat!!! Ponovo pogled. Odmjerava noge. Pitanje u glavi. Zašto se uopće javila na natječaj?????? Poniženje. Bezobrazluk i debeli lik s druge strane stola. Možda je bolje u Njemačkoj.

Bio sam komandir tvom babi u ratu!!! Prekid misli. Sjećanje. Babo. Otac. Već odavno mrtav. Nema ga da je sada zaštiti i savjetuje. Osjećaj hladnoće negdje oko srca. Kako ti je babo???? Pristojno pitanje. Rahmetli je već pet godina. Odgovor tih. Ne komentira. Šuti. Lista papire. Ona razmišlja. Opet nervoza. Sigurno neki papir nedostaje. Nešto nije ovjereno kako treba. Fali kopija nečega. Krivi pečat. Krivi datum. Razmišlja o šalterima. Dokumenti. Ovjere. Notari. Mjesec dana i načeti živci. Neki papiri nedostaju. Glas mu ozbiljan. Ona šuti. Bona šta si se pripala ko da nemaš jezik!!! Ponovo se smije. Kao gospodar života i smrti. Papiri ti i ne trebaju, bona to samo onako kofol da ispande sve ko po zakonu, da ti nisam babi bio komandir kakv poso kakvi bakraći bona!!! Poniženje prodire dublje. E mala znači ovako ćemo što se tiče posla i svega ostalog.

Ustaje od stola. Prilazi. Zadah konjaka. Buljave i prožrdljive oči gledaju dekolte. Kucanje ga prekida. Ljutito okreće glavu prema vratima. Alma s kavom. Šta si stala tu ko kip, hajd razguli!!! Ostavlja kavu. Izlazi. Buljavi pogled prema dekolteu i nogama. Ti znaš ko sam ja????? Zna. Prije rata prodavao farmerke na pijaci, danas drži pola grada. Prodaje stanove i gradi nove. Ako budeš radila šta ti kažem dogodine moćeš birati u koju ćeš ambasadu. Hoš u Evropi, hoš u Ameriki, hoš bilo đe nema problema. Seljački ton glasa i nepismenost. Ona se pita zašto ova zemlja još nije propala. Ja sam zamjenik precednika i mene se pita ovde sve. Ja sam ovde glavni. U gradu nemere muha proletit a da ja nisam dao dopuštenje da leti. Gleda dekolte. Direktno. Otvoreno. Ona šuti. Kratko kimne glavom. Osjećaj povraćanja ponovo. Najbolja studentica. Zlatna značka. Zašto? Za koga?

Olakšanje. Odmiče se. Gleda sliku predsjednika stranke. Vidiš ovog ublehu gori????? Mesnati prst uperen u zid. Vjenčani prsten. Skup sat. Kimanje glavom. I njemu sam bio komandir. Uzdah ponosa i vlasti. Monolog. Predsjednik u ratu bio na rezervnom položaju. Švercao cigarete, naftu i oružje. On to zna. Drži ga zato u šaci. Bona, precednik nemere bez neme napravit ništa ako mu ne kažem da smije. Lopov bona, jalijaš, samo krade a onda se kobojagli poziva na nacionalne interese bona ma kome on prodaje maglu bona… Monolog se naglo prekida. Njezine misli negdje drugdje. U Americi. U Kanadi. Samo ne ovdje. Razmišlja.

Ej mala jesti udata majke ti, ja te ne pita odma. Ponovno nagli prekid misli. Ne. Kratak i tih odgovor. Gleda kroz prozor. Otvara. Halo bolan pa neš se javit kad dođeš kod nas. Posto ministar i sad nikog ne znaš. Haj dolazi gori kavu popit!!! Zatvara prozor. Znači, u ponediljak na poso od osam. Zatvori fasciklu. Nevidljivi uzdah olakšanja. Alma će ti objasnit. Alma!!! Ulazi. De majke ti pokaži curi đe joj je stol da zna. Ustaje. Druga prostorija. Alma. Ruka ispružena. Zelene oči. Sažaljive. Otvorene. Iskrene.

Glasovi. Muški. Pa đe si Marko tito mu mamu nema te nikako ovde!!! Ti posto ministar i sad nikoga ne znaš!!! Mahire ne mogu stići nemam kad. Alma!!! Ponovo poziv. Ajd donesi tri kafe, i reci Jovanu nek dođe došo Marko. Alma se vraća. Izlazi. Ona sama. Gleda. Dva velika masivna stola. Sjeda. Muka. Drhti. Alma se vraća. Kava. Ulazi.

Glasovi. Mrmljaju. Uf dobra ti ova mala đe si je našo????? Nepoznat glas. Jovo neću ja svašta, znaš da sam znao naći dobre koke uvjek. E jesi brate oca mi svaka čast.. Sve trojica se glasno smiju. Ona sjedi. Idi odavde. Almin glas. Upitan pogled. Ustane. Mislim idi vani. Vani. Njemačka, Slovenija, Austrija. Bilo gdje. Muški glasovi razgovjetnije. Slušaj vi nama dajte ministarstvo, a mi ćemo vama dati nešto drugo, ne znam šta vam paše. Njegov glas. Ozbiljan. Dajte nam financije. Mi ćemo vama kulturu. Drugi glas glasno i samouvjereno. Ajd more al moram precedniku reć. Njegov glas. Kakav precednik ionako ti vučeš sve konce. Treći glas. Hajd lako mi je za njega, nego ovi drugi ne daju, kažu da financije ne damo nikako. Tišina. Ajd smislit ćemo nešto. Sad će izbori. Malo ćemo po nacionalnom udarat i pričat i to će proć ko halva. Njegov glas samouvjereno. Ajmo kod Fehre na janjetinu danas, dovest ću ja precednika pa da to utalimo i završimo. Taman. Ja ću svom javit. Glas potvrdno. Što se mene tiče smatrajte riješenim. Glas potvrđuje.

Pozdravi i glasno komentiranje. Dobra ona što donosi kavu. Došla nova. Dobra. Ko avion. Glasno odobravanje. Maher je za koke. Alma gleda. Prazan pogled. Ulazi. Vidno raspoložen. Košulja izvučena. Kravata opuštena. Mala ne pita te kako ti je ime??????? Pogled prema Almi. Nejra .Odgovor tih. Pogled spušten. Ne gleda ga. Fino ime, fino, fino. Aj bona sve će bit dobro nemoj bit tako mutava, babo ti je bio čojek i po. Babo. Otac. Da. Bio je čovjek. Ne kao ti. Ne kao vi. Alma jesil vidila šta je s onim projektom i parama????? Traže objašnjenje. Alma pruža papir. Gleda. Reko sam onom srbinu da će bit problema zbog ovog. Eto vidiš šta naprave. Potroše pare a projekta niđe i štaš sad majku mu! Ljutit uzdah. Prebaci hrvatima. Ministru. Ne. Bolje zamjeniku. Neka nađu nešto. Projekt. Dat ćemo pare iz buđeta. Ovi smote već potrošili.

Zvonjava. Grize donju usnu. Jesam. Bili maloprije. Ajd u dva. Hoće financije. Ajd vidit ćemo. Kod Fehre. Uzdah zadovoljstva. Kao kralj na tronu. Vlast. Opet zvonjava. Šta bolan? Ma reko sam ti hiljadu puta ruši!!! Ma kogaš pitat!!! Ma kakav urbanistički bolan ruši. To ćemo naknadno. Cure, ako ste za druženja u dva sa mnom. Tišina. Neugodna. Majka u bolnici. Alma glasno. Ti, mala đeš ti posle????????? Šutnja. Gdje? Australija, Afrika, bilo gdje. Razmišlja. Kući. Glasnije nego uobičajeno. Ajd onda dobro. Bit će prilike da se družimo. Uspaljen i proždrljiv pogled prema objema. Alma gleda. Stol. Papiri. Izbjegava pogled. Izlazi.

Zvonjava. Sad tiše. Nerazgovjetno. Ama Martine reko sam ti da ćete dobit pare šta si se uzbunio odma!!!! Ko bolan?????Almir?????????? Ma pusti njega nema pojma o čem priča. Nerazgovjetno mumljanje. Reko sam precedniku da sad mora bit tako. Poslije izbora. Ha ja bolan. Ma batali to. Jesmo se neki dan dogovorili da ćemo rvatima dat što traže. Srbima isto. I jesmo se dogovorili šta ćete vi nama dat????????????? Onda u čem je problem čoječe.

Koje novine??????????? Ma to su Mehmedove novine bolan Martine. Ma pusti Mehu bolan ljut što mu nedamo dozvolu za gradnju. Martine bolan pa nudio nam nešto sitno para da mu damo, šta ti je!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Milion maraka. Jelde da nije puno???????????? Haj kad smo kod toga koliko vam je dao Slobodan za plac?????????????? Eto. I mi smo tražili toliko od Mehe. Ma šta se sikiraš bolan čim dadne pare novine će prestat pisat!!!!!!!!!!!!! Dobro. Javi se svakako pa ćemo to rješit.

Zujanje kompjutera. Alma ustaje. Izlazi. Razmišlja. Još uvijek. Otići. Gdje? Kuda? Svejedno. Bilo gdje. Ulazi. Odijelo kompletirano. Sako ispeglan. Krava zategnuta. Košulja u hlačama. Reci Almi nek mi ostavi onaj papir od maloprije na stolu. Dobro. Glas malo čvršći. Zastane. Okrene se. Pogleda. Mala, jelno Nejra je l?????????? Potvrdno kimanje. Bit će ti dobro, šta si se ušutila. Dobila si poso i sad možeš šta hoćeš.

Glasan zvuk zatvaranja vrata. Posao. Hm. Otići. Zašto? Babo. Otac. Čovjek. Nije se borio. Za ovo. Za njega. Ali je umro. Zbog njega. Zbog ovakvih. Zbog nepravde. Otići. Sigurno. Gdje? Gdje nema nepravde. Gdje nema ovakvih. Kakvih? Proždrljivih pogleda… Ustaje. Izlazi. Zatvara vrata. Gdje? Bilo gdje. Tamo. Daleko. Gdje nema mahira, jovana, martina, mehmeda, marka. Gdje ima ljudi. Gdje ima Almi. Gdje ima Nejri. Gdje ima baba i očeva. Zadovoljan uzdah. Shvatila. Gdje??????????????? Tamo gdje ima ljudi… poput njezinog oca…….

U Sarajevu, 2. 7. 2018.

O. J.

Diktator možeš bit’ i ti: O pretjeranim zahtjevima našega vremena…

Samo jednostavna i kompaktna struktura može biti jaka struktura…

Svaki diktator živi u uvjerenju da je neizmjerno ljubljen od strane svoga naroda. Međutim, svaki diktator jednako je tako duboko zabrinut za vlastitu sigurnost. Deseci, pa i stotine naoružanih čuvara, veći broj dobro utvrđenih rezidencija, nekolicina predsjedničkih blindiranih kolona koje neprestano špartaju između njih, tako da nitko nikad sa sigurnošću ne zna gdje je on, osim par ljudi od najvećeg povjerenja. Tu je svakako i pokoji kušač jela i pića, za svaki slučaj da nešto nije zatrovano, a iza svega toga stoje sigurnosne službe koje se trude da spriječe svaku potencijalnu opasnost za diktatora – prije nego se i dogode. Tu se čak nađe pokoja vračara ili samozvani guru, kako bi zaštitili diktatora od kletvi i uroka, jer diktatori se skoro pa redovito plaše takvih stvari.

Pitamo se čemu tolika predostrožnost ukoliko te tvoj narod neizmjerno voli; ukoliko si uvjeren da bi te oni sumanuto štitili svojim tijelima? Ovdje očito udaramo na samu srž narcisoidnog poremećaja! Što si čovjek neutemeljeno daje veću važnost, s tim on postaje sve manje siguran u samog sebe. Obuzima ga prvo anksioznost, a zatim i prava paranoja. Nekako se dolazi do proturječnog stava: „Svi mi se dive, ali svi me i mrze“.

Psihologija ovdje počesto koristi sliku napuhanog balona. Što je balon napuhaniji, on je bliže svome pucanju. Strah koji se javlja od drugih zapravo je projicirani strah od samog sebe, tj. strah od skorašnjeg vlastitog „pucanja“. Druga teorija bi rekla da navedeni strah dolazi od stanovitih nutarnjih zaštitnih mehanizama koji nas čuvaju od navale zavodljivih nesvjesnih sadržaja. Po ovome bi anksioznost bila upravo brana od totalnog ludila. Međutim, kao takav, strah istovremeno ima i upozoravajuću ulogu. Po ovome bi duševna bol imala istovjetnu ulogu kao i bilo koja fizička bol: biološko upozorenje da nešto u nama ne funkcionira kako bi trebalo!

Samrtno proljeće

Možda i najtragičniji ljubavni roman ikad napisan ljudskom rukom – „Samrtno proljeće“ – mađarskog majstora Lajosa Zilahy-ja govori o mladiću, bogatom obrazovanom veleposjedniku koji iz provincije dolazi u Peštu s velikim političkim i životnim ambicijama. U zgradi, u kojoj živi, upoznaje prekrasnu Evitu, kći visokog vojnog časnika, u koju se ubrzo zaljubljuje. Priča se poprilično dugo drži u idiličnim okvirima: mladi, lijepi, bogati, uspješni, a ipak ono još uvijek neiskvareni, nadasve ludo zaljubljeni… No, zatim dolazi do naglog obrata. Poslije odmora, Evita nestaje; nit’ se javlja, nit’ dolazi. Mladić saznaje da ga ona zapravo nikad nešto nije posebno ni voljela, a da katastrofa bude potpuna, tijekom njezinog samostalnog odmora u igru je uletio netko drugi, i eto oni već sretni i zaručeni… Tu počinje emocionalno i svako drugo propadanje glavnog junaka. U moru alkohola, te između dvije partije karata on ubrzano uviđa koliko je slab i ništavan. Namjerno gubi, namjerno rasipa svoje imanje; mrzi ga, jer uviđa da ga je ono učinilo tako mekoputnim i nespremnim za život. Njemu je u životu sve bilo servirano, nikad se ni zašto nije morao boriti, pa kad se na kraju ipak trebao boriti, niti je mogao, niti znao. Sada se prisjeća svojih školskih drugova iz nižeg društvenog sloja… Nekoć ih je s prijezirom gledao kako iz svojih radionica i rudnika nakon posla prljavi svraćaju u lokalnu krčmu, ne bi li s kojom čašicom uspjeli razblažiti svoj vječito teški život. Međutim, sad im je u vlastitoj agoniji počeo zavidjet. Oni su se na vrijeme učili preživljavati na ovom trpkom svijetu, dok za njega više nije bilo nikakve šanse…

Jurodivi

S jurodivijima ovaj cijeli tekst pokušava poprimiti određeni zaokret. Oni predstavljaju potpunu suprotnost svim prethodnim likovima. Nastali su na prostoru carskog Bizanta, ali najvećeg traga će ostaviti u povijesnoj Rusiji. Ime im znači „Božje budale“ ili „sveti luđaci“. Teško ih je nazvati redovnicima; bolje reći da se radilo o proročkom pokretu. Živjeli su u najradikalnijem mogućem siromaštvu. Spavali su po štalama, hranili se otpacima, oskudno odjeveni, pa čak nerijetko i potpuno goli, izlažući nezaštićena pothranjena tijela okrutnim ruskim zimama. Tek im je ponašanje bilo priča za sebe… No, iza njihove prividne ludosti krilo se nešto puno dublje. Prividnom ludošću oni su zapravo raskrinkavali prividnu normalnost ovoga svijeta. Zanimljivo je da su oni bili izgledno jedini likovi od kojih je zazirao okrutni ruski car Ivan Grozni (1530.-1584.). Jedan od njih, imenom Nikola Salas ga je osobito volio „meziti“. Jašući na metli oko kićenog Kremlja, te izvodeći i brojne druge nepodopštine, nerijetko je znao počastiti cara raznoraznim uvredama, a nemilosrdni car se na sveopće zaprepaštenje bojao te lude. Nakon počinjenog masakra u Novgorodu, Salas je uspio uvjeriti cara (opet jednom ludom gestom) da ne počini isto i u Pskovu.

Umjesto zaključka

Ovaj mali, moguće naizgled nepovezani tekst, pokušava biti svjedokom svoga vremena. Živimo u poprilično narcisoidnom periodu povijesti. Počesto nas sve obuzima zamisao o velikoj vlastitoj važnosti i neponovljivosti. Uvjereni smo da zaslužujemo više, da možemo više, da je život nepravedan prema nama. Nerijetko govorimo da volimo sve ljude na svijetu, ali istovremeno kao da nemamo povjerenja u nikoga. Ne vjerujemo u suradnju i zajedništvo jer ne vjerujemo u ljude, ali dovoljno ni u sami sebe. Očekujemo neki vanjski zaokret, neku posebnu priliku, namjesto da mijenjamo sebe. Što bi se mijenjali kad se osjećamo savršenima, a opet, ako smo toliko savršeni zašto nas onda nagrizaju neraspoloženje i tjeskoba? Gdje god su prevelika očekivanja, tu je uvijek i znatna opasnost raspadanja na komadiće koji se više nikada neće moći adekvatno posložiti. Treba se smiriti i malo poniziti. Samo jednostavna i kompaktna struktura može biti jaka struktura …

U Sarajevu, 6. 10. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Osuditi neprijatelja

Ako ništa drugo, smrt zaključuje sve nepravde i podlosti koje u životu preživimo i zaključuje život onoga koji nam te nepravde i podlosti čini. Čini se nevažnim čiji će život smrt ranije zaključiti, naš ili njegov. Ostati kao žrtva tuđe nepravde i podlosti i uživati ostatak života slobodni od progonitelja čini nam se kao pravda.

Smrt je zaključila život našeg progonitelja, neprijatelja, prekinula ga iznenada u njegovoj podlosti i zloći. U prvi mah smatramo da je pravda zadovoljena, nastojimo razumjeti smrt kao posljednje sudište Pravednosti i dobrima i lošima. Ali kad si postavimo pitanje kad će naš neprijatelj ili progonitelj odgovarati za nepravdu i zlo koju je nama učinio, a za koju nikad nije odgovarao ni pred kim, smrt se više ne čini posljednje sudište Pravednosti, nego posljednje utočište Nepravde. Smrt onoga koji nas je progonio, zlostavljao, činio nam zlo se čini kao najveća nepravda koja nam je učinjena, jer ga je smrt krišom i iznenada nepošteno uzela sebi bez da je odgovarao za svoju podlost i svoje zlo. Naš neprijatelj jednom uzet od nas kroz smrt više ne može biti vraćen da mu sudimo i da ga osudimo za počinjeno. Razmišljamo i tome da ga i mrtvog osudimo zbog svega što nam je učinio, dok se u isto vrijeme pitamo zašto to radimo svjesni da on više ne osjeća ni naš gnjev, ni gorčinu, želju za pravdom. Ako ga mrtvog osuđujemo, pa čak i ako to zaslužuje, nemamo zadovoljstva previše takvom osudom, jer mi želimo da on osjeća, bude svjestan naše osude, svjestan svoje krivnje, ali ništa od toga nije moguće. Osuda mrtvog neprijatelja, pa čak i ako je zaslužena je ponekad borba s vjetrenjačama, jer naš neprijatelj ne osjeća više ništa na način na koji bismo mi željeli. U nemogućnosti da ga uskrisimo i osudimo, svoga neprijatelja proklinjemo i tražimo od Boga osudu. Ali i tu smo svjesni da je Bogu i Njegovoj milosti nemoguće odrediti granicu i ograničiti kome i koga će Bog spasiti u zadnji trenutak. Ako je već smrt spasila našeg neprijatelja u zadnji tren od naše pravedne osude i pravednog gnjeva, čini se još većom nepravdom da i sam Bog učini isto. I Bog i smrt su nepravedni, jer nam oduzimaju pravo da sudimo, presudimo i osudimo onoga koji to zaslužuje. I u Bogu pronalazimo neprijatelja ako nam ne dopušta da osudimo svoga zlostavljača, ubojicu, klevetnika… Naša muka, nemogućnost da osudimo onoga koji po svim ljudskim mjerilima zaslužuje biti osuđen utječe na nas, naš život, živote naših bližnjih. Ako smo ostali živi iza svoga neprijatelja, ta muka nas prati nekako kroz cijeli život. Kao da jedva čekamo umrijeti i sresti ga tamo negdje onkraj svega i izvršiti ili barem izreći osudu koju je zaslužio. Ako smo umrli prije svoga neprijatelja, njegov život se čini kao pljuska u lice našim bližnjima, jer kako takav čovjek još uvijek uopće smije biti među živima? Smrt se opet ne čini pravednom, nego izgleda kao krajnje ishodište nepravde. A ako ga (za one koji vjeruju) susretnemo u vječnosti, recimo u raju među svetim i neporočnim dušama, nije li to nepravda najveća od svih koja nam je ikada učinjena? I kad ga susretnemo što ćemo učiniti? Konačno osuditi? Konačno presuditi? Boga osuditi jer mu se smilovao? Čini se da iako sudimo i presuđujemo u zemaljskim stvarima bilo pravedno ili nepravedno, u vječnim stvarima nismo ni suci, ni tužitelji, ni dželati iako bismo to svom dušom željeli biti…, no kad bismo bili i osudili sve one koje smatramo neprijateljima i koje osuđujemo, možda bi naš raj bio pust, a i pitanje je bismo li Svemogućeg zatekli u takvom raju.

U Sarajevu, 3. 9. 2017.

O. J.

O mučnom osjećaju nepravde

Neobično je tvrditi kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Pijani mladić koji ubije dvije mlade osobe automobilom pred velikim brojem svjedoka je nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja. Nasilnik koji opljačka banku i ubije zaštitara – koji pokušava s torbom u glavi prehraniti obitelj – i čije lice zabilježe sigurnosne kamere također je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Kriminalac koji pretuče palicom čovjeka na smrt u centru grada pred užasnutim očima žena i djece je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

Što se tu ima dokazivati? Ne bi li bilo logično da se nema što dokazivati kad je stvar očita i svima jasna i vidljiva? Što treba dokazati u slučaju pijanog mladića koji se slobodno i svjesno otišao „urokati“, pa onda pri brzini trostruko većoj od dopuštene odnese dva mlada života? Što treba dokazivati u slučaju „očajnog“ kockara i kladioničara koji je prokockao sve što je imao slobodno i svjesno odlučio da mu treba novaca za klađenje, pa rano ujutro još na početku radnog vremena odlučio „posjetiti“ banku „naoružan do zuba“? Što dokazivati u slučaju poznatog nasilnika višestrukog povratnika u vršenju krivičnih djela koji svjesno, ciljano i planirano čovjeka na smrt prebije palicom za vrijeme popodnevne kave?

Koju poruku društvo šalje očajnim roditeljima dvaju mladih osoba čiji je život nasilno prekinut puštajući na slobodu, a i za volan „mladog pijanca“, jer nije prethodno osuđivan, jer je iz „ugledne“ obitelji i jer mu je ovo prvi put??? Treba li sačekati da to napravi nekoliko puta i oduzme još nekoliko mladih života i djecu njihovim roditeljima??? Koju poruku društvo šalje očajnoj supruzi ubijenog zaštitara i majci dvoje ili troje djece kada ubojicu pušta da se brani sa slobode, jer je uplatio jamčevinu, smanjena mu je bila psihološka ubrojivost, a i sam je to učinio, jer je bio očajan, jer mu je nedostajalo novca za ponovo klađenje?

Treba li čekati da opljačka još nekoliko banaka ubije još nekoliko zaštitara i ostavi još nekoliko obitelji bez zaštite, bez sigurnosti i djecu bez oca??? Koju poruku društvo šalje starici čijega starog i bolesnog muža mladi i nasilni „kabadahija“ prebije palicom na smrt kada mu napiše prekršajnu prijavu i pusti ga da se brani sa slobode jer je već „odležao“ svoje, ali je nepopravljiv, pa mu se mora dopustiti da tako radi??? Koliko staraca treba prebiti da bi ispunio „bonus“ kaznenih prijava???

Čovjek ispada lud, glup i budala kada promatra kako se ubojica njegovog sina ili kćeri studenta ili studentice na sudu brani kako se ne sjeća koliko je popio tu večer, ali eto žao mu je kao da je naletio na komad papira ili plastičnu bocu, a ne ubio dvije mlade osobe!!! Kakav je to sud, pravda, obrana, dokazivanje, pita se supruga ubijenog zaštitara dok nervozno stišće ručice svoje djece s nevjericom slušajući kako se ubojica njezinog supruga šalje na psihološko vještačenje ili liječenje zbog psiholoških smetnji uzrokovanih ovisnošću o kocki!!! Hoće li društvo pomoći ocu ili majci ubijenih studenata i studentica, hoće li pomoći supruzi i djeci ubijenog zaštitara, hoće li pomoći starici koja je ostala bez muža, jedinog oslonca u životu???

Umjesto zaključka

Ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje ili nevinosti mora provesti zbog pravednosti. I to ne treba zanemariti i odbacivati zbog onih koji kao nevini mogu stradati i biti osuđeni.

Ali ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje i nevinosti svede i pretvori u nepravdu, hladnu birokratsku nepravdu pred kojom čovjek postaje nemoćan, koja izaziva osjećaje mučnine i koja čovjeka unatoč želji da to ne čini tjera da uzima i uzme „pravdu u svoje ruke“ i sam postane žrtva te iste nepravde i sam se pretvori u onoga koji je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

I tako se vrtimo u začaranom i mučnom krugu „vječnog“ progonjenja i „ganjanja“ pravde samo zato što društvo smatra da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, čak i onda kada je po svim zakonima logike i zdravog razuma osoba apsolutno kriva. Nije uvijek čovjek nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ima slučajeva gdje je čovjek kriv i tu se teško može i treba govoriti o nevinosti bez obzira na sve „olakotne“ okolnosti.

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

O. J.