RAZGOVOR O ŽENI (Razgovor o paklu – VIII. dio)
Osjećao je zluradost i blagu pakost, zlobno zadovoljstvo otkrivši da stariji đavao ne zna sve o ženama, dobro, zna veoma puno, ali ipak ne zna sve, iako o svemu drugom od stvaranja do danas zna sve…
ANALITIČAR
Ulazi u zgradu. Poznati hodnici. Poznata lica. Ulazi u studio. Deset minuta do početka emisije. Drugi analitičar već tu. Pozdravljaju se. Srdačno. Širokim osmijesima. Poslije emisije? Ima li kakvih planova? Nema. Odlično. Vodi ga na večeru. Novi restoran. Tek otvoren. Izvrsna riba i morski plodovi i vrlo kvalitetno vino…
IZBORI
Skupe naočale bez okvira. Izvještačen pogled ozbiljnog čovjeka. Iznad glave logo stranke. Tri slova. Uvijek tri slova. Ima nešto magično u broju tri…
RAZGOVOR O ATEIZMU (Razgovor o paklu – VII. dio)
„Ateizam, mladi prijatelju, onako kako ga čovjek razumije je rasprava koja od samog početka stoji na krivoj strani. Ateizam nije pitanje o Tvorcu, nego pitanje o slobodi da se prema Tvorcu može biti vlastitom odlukom i vlastitom sviješću apsolutno i vječno ravnodušan. A to je, moj mladi prijatelju u konačnici pitanje slobode, a ne pitanje postojanja bilo čega ili bilo koga.“
RATNI JUNAK
Gledao je poznato lice na plakatu. Golobradog mladića čiji je osmijeh obećavao budućnost svima i cijeloj državi. Tako je pisalo na plakatu ispod njegovog lica. Želimo budućnost svima, a ne samo izabranima. Nije volio politiku. Oduvijek je smatrao da je to posao za ljude bez časti i uvjerenja, za ljude koji samo slažu ramenima i glavom, za ljude koji ne misle i nemaju nikakvih ideja osim tuđih.
RAZGOVOR O PATNJI (Razgovor o paklu – VI. dio)
Meni patnja ima smisla, ima mi smisla i čovjekova patnja jer svaki dan vidim poneku dušu koja zbog patnje završi okupana ljubavlju njezinog Tvorca. Nisam priču ispričao da bi meni patnja imala smisla. Ispričao sam je da bih pokušao shvatiti zašto čovjek prihvaća patnju, zašto je dopušta sebi i zašto misli da ona ima smisla?
KOD PREDSJEDNIŠTVA
Glasan zvuk. Probija se. Kroz buku auta. Zvuk sportske jurilice. Zvuk papučice gasa pritisnute do kraja pri maloj brzini. Miris spaljenog benzina. Zvuk gasa prati zvuk jakih basova. Osjećaj da čak i asfalt tutnji i podrhtava. Zvuk basa udara jako i jednolično. Jedan te isti udarac u jednakim razmacima. Ženski glas koji zavija poput gladnog vuka ili životinje…
NESREĆA
Veliki trenutci dolaze neopaženo. U život. Dobri. Loši. Odvratni. Poželjni. Svejedno. Nije znala. Nije naučila. Nitko joj nije rekao. Nigdje. Ni u školi. Ni kod kuće. Ni na poslu. Nigdje. Nikad. I njezin je došao. Iznenada. Skrivao se…
STARAC
Njegov stan bio je posljednji u nizu, gotovo u podrumu. Prozori njegovog stana imali su teške metalne rešetke, poluraspadnute zbog čestih kiša koje su nagrizle nekada sjajni i ulašteni metal. Bile su stare i istrošene kao i prozorski okvir i prljavo staklo kroz koje se nije ništa moglo vidjeti čak ni kad bi u stanu gorjelo svjetlo.
POČETAK
Sama. Konačno. Toliko mjeseci. Previše. Previše dana. Previše sati. Previše minuta. Bez tišine. Previše riječi. Previše posla. Previše svađe. Previše kritike. Previše samokritike. Hm? Razmišlja. Previše čega? Da! Previše same sebe. Popuštanje. Isprike. Samoponiženje. Samoprijekor. Izgubila je sebe. Zašto? Ne zna. Nejasno. Je li mogla prije? Jest! Je li trebala prije? Svakako! Zašto to nije učinila? Prebire misli. Nutrina joj otežava. Dobacuje joj. Zašto to nisi učinila prije? Zašto si čekala sve dosad? Gdje ti je bila pamet? Gdje ti je bila intuicija?
