Popularna psihologija – Stranica 5

JESMO LI STVARNO MENTALNO JAKI ILI SAMO POKUŠAVAMO U TO UVJERITI SEBE I DRUGE?

Kada bismo pokušali okarakterizirati mentalno jake ljude, mogli bismo prvo pomislili da su to oni hladni ljudi koji nikada ne pokazuju emocije, koji nikada ne traže pomoć drugih i koji ”pucaju” od samopouzdanja. No, ništa od ovoga nema puno veze s mentalnom jakošću. Zapravo, ovdje prije da je riječ o prividu i nastojanju pokazati se jakim. Ako ćemo se voditi riječima stručnjaka, oni kažu da biti mentalno jak znači biti svjestan svojih emocija, učiti iz bolnih iskustava i živjeti prema vlastitim vrijednostima. Osim toga, postoje jasne razlike između mentalno jakih ljudi i onih koji samo glume jakost. U nastavku ćemo donijeti 7 razlika kako ih navodi psihologinja Amy Morin za Psychology Today.

Sedam razlika mentalno jakih ljudi i onih koji glume jakost

Mentalno jaki ljudi neuspjeh doživljavaju kao sastavni dio života ili kako je to jednom Winston Churchill rekao: ”Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom ne gubeći entuzijazam”. Za razliku od njih, oni koji samo glume jakost vjeruju da moraju uspjeti iz prve, a to im se često odbije o glavu.
Mentalno jaki ljude rade na svojim slabostima. Oni su svjesni da ih imaju, kao uostalom i svi ljudi, ali ih ne pokušavaju prikriti. A prikrivanje je upravo ono čemu pribjegavaju prividno jaki ljudi jer nisu sposobni suočiti se s vlastitim manama.
Oni koji glume jakost skloni su precjenjivanju svojih mogućnosti te, kako smo u uvodu naveli, ”pucaju” od samopouzdanja. Zbog toga često ne vode računa o vremenu i energiji potrebnim kako bi došli do željenog cilja pa sve to skupa završi razočaranjem. Nasuprot tomu, mentalna jakost znači prepoznati vlastite nedostatke i posvijestiti sebi da se bez truda ne može postići cilj.
Ljudi koji žele da ih se doživi jakima neprestano se pokušavaju dokazati drugima. Vlastitu vrijednost mjere visokim postignućima i onako kako ih drugi vide. S druge strane, oni koji su istinski mentalno jaki ne dokazuju se nikome osim samima sebi. No, isto tako, nemaju problem tražiti pomoć od drugih kada im je ona stvarno potrebna.
Kako smo na početku naveli, često nam se čini da mentalno jaki ne pokazuju emocije. No, istina je suprotna. Oni nikada ne potiskuju emocije, nego ih kontroliraju. Svjesni su koliki je utjecaj emocija na misli i ponašanje te ne dozvoljavaju da emocije kontroliraju njima.
Vjerojatno svi znamo barem jednu osobu koja pokušava kontrolirati okolnostima i drugim ljudima. Zapravo, takva osoba time prikriva vlastitu slabost i nemogućnost kontrole same sebe. Mentalno jaki ljudi nikada ne pokušavaju nešto slično, nego se fokusiraju na kontrolu vlastitih emocija, ponašanja i misli.
Biti mentalno jak ne znači samo podnositi bol i patnju čime se često hvale oni koji glume jakost. Štoviše, potrebno je učiti iz njih. Mentalno jaki se usredotočuju na osobni rast i smisleni razvoj pa prema tome iz svake životne situacije nastoje naučiti ponešto.

Umjesto zaključka

Gluma u bilo kojem području života nikada nije pametna opcija jer time sami sebi nanosimo štetu iako ponekad to može zadovoljiti naše potrebe, ali na kratko. Nitko se ne rađa mentalno jak, ali svi imamo mogućnost to postati. Isto kao što fizičkim vježbanjem jačamo svoje tijelo, tako možemo vježbajući jačati svoj um.

U Mostaru, 26. 8. 2019.

K. L.

Izvori:

– Amy Morin, Are You Mentally Strong or Just Acting Tough? (9. 2. 2015.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201502/are-you-mentally-strong-or-just-acting-tough?fbclid=IwAR1oM9pCXyNDZBw2YHXq0SLNHfj4pSer91g8ImxOETM-Zo8YrlLYJLzKpHc (Stanje: 26. 8. 2019.).

– Amy Morin, Is It Be Emotionally Intelligent or Mentally Strong? (29. 4. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201704/is-it-best-be-emotionally-intelligent-or-mentally (Stanje: 26. 8. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ayman Alakhras

ZNAKOVI I ZNAČENJE PSIHOLOŠKE ZRELOSTI

Zrelost u psihološkom smislu nema puno veze sa životnom dobi i godinama. Naprotiv, ona se odnosi na načine na koji se osoba suočava s krizom te kako donosi važne odluke. Izvor, tj. uzor psihološke zrelosti bi trebali biti naši roditelji. Američka psihologinja Susan Peters u tom smislu jednom reče: “Djeca imaju mnogo veće šanse da odrastu ako su im roditelji to prvi učinili.” Sukladno tome, ako roditelji to nisu na vrijeme učinili, i njihova djeca će izgledno kroz život imati problema s tim.

Stoga ovdje kao malu pomoć u sagledavanju vlastite psihološke zrelosti prilažemo i neke specifične znakove iste.

1. Sposobnost pristajanja uz dugoročne obveze:

Već je Sigmund Freud ustvrdio da puna životna zrelost nastupa s čovjekovim trajnim vezivanjem uz jednu profesiju kao i uz jednog životnog partnera. Ovo dvoje je opet izravno povezano uz koncept odgovornosti te sposobnost odgađanja zadovoljstva. Naime, zrela osoba zna da se za svako istinsko dobro treba potruditi i strpiti. Stoga ne odustaje lako od onoga što je jednom ozbiljno izabrala.

2. Ne uzbuđivanje zbog laskanja ili kritika:

Zrela osoba zna da na ovom svijetu ništa nije savršeno dobro, kao što također ništa nije u potpunosti loše. Stoga neće izgubiti glavu ni zbog laskavih pohvala kao ni zbog neugodnih kritika. S druge strane, nezrele osobe su upravo sklone jednom crno-bijelom, romantičarskom svjetonazoru, a samim tim i velikom, bilo pozitivnom ili negativnom, uzbuđenju zbog prije spomenutih stvari.

3. Duh poniznosti:

Poniznost bi se mogla čak nazvati sinonimom zrelosti. Zrela osoba je svjesna doprinosa drugih ljudi u vlastitom životu i uspjehu. Ona osjeća i zna koliko puno su za nju učinili roditelji, učitelji, prijatelji, pa čak i neprijatelji, jer ni bez njih ne bi sad bila toliko zrela, mudra i promišljena. Uz ovo često ide i jedna zdrava religioznost koju krasi duboka zahvalnost prema Stvoritelju, a ne samo neke otužne žalopoljke i beskonačno moljakanje za sve i svašta…

4. Donošenje odluka prema karakteru, a ne osjećajima:

Zrela osoba ima jasno formiranu ljestvicu vrijednosti te se orijentira prema njima, a ne prema trenutačnim i prolaznim osjećanjima, pa koliko god ova duboka i snažna bila.

5. Duh zahvalnosti:

Zrela osoba uspijeva u svome životu uočiti jednu širu sliku. Ima to stalno na pameti da na svijetu trenutno haraju brojne krize i ratovi, te da milijarde ljudi žive u potpunoj bijedi. Stoga je zahvalna zbog svoga položaja i života, pa čak i ako joj ne cvjetaju stalno ruže.

6. Davanje drugima prednosti pred sobom:

Slično kao što shvaća da ni nje same ne bi bilo bez žrtve i zalaganja drugih ljudi, zrela osoba se zna nesebično žrtvovati i založiti za druge ljude, osobito za djecu, bolesne i ugrožene.

7. Poučljivost:

Stara izreka kaže da pametan ima naučiti što čak i od budale, dok budala ne može ništa naučiti, pa čak niti od pametnog. Zrele osobe prije nego što povuku neki važan potez, obično će tražiti savjet i mišljenje stručne, ili barem, iskusne osobe ili će se već raspitati na neki drugi način.

8. Ne skrivanje godina i zadovoljstvo zbog istih:

I u ovom smislu zrela osoba uspijeva vidjeti jednu širu sliku. Po Carlu Gustavu Jungu starost i umiranje su podjednako ravnopravni i smisleni dijelovi jednog životnog ciklusa kao što su to djetinjstvo i mladost. Zrela osoba prihvaća svoje godine i ne stidi ih se, dostojanstveno stari i na kraju bez bojazni umire.

9. Asertivno ponašanje:

Za kraj, moguće i jedan od najvažnijih znakova zrelosti, a to je asertivno ponašanje. Naime, zrela osoba zna reći sve ono što misli i osjeća, ali na jedan, tako da kažemo, prihvatljiv način. I kad upućuje snažnu kritiku, pa i opomenu, ne gubi poštovanje kao ni samopoštovanje. Reklo bi se, zrela osoba zna razlikovati zlo djelo od onoga koji ga je počinio.

Zrelost i specifična životna dob

Sasvim je jasno da desetogodišnjak ne može biti zreo kao četrdesetogodišnjak, kao što ni ovaj opet ne može biti zreo kao neki starac, ali ipak svatko od njih može biti zreo na neki svoj specifičan način. Stoga ovdje želimo ukratko sagledati ovu vezu osobne zrelosti sa specifičnom životnom dobi.

Na primjer, zreo desetogodišnjak dobro uočava sposobnosti drugih ljudi oko sebe. Jasno mu je kome u njegovom razredu dobro ide matematika, a tko najbolje igra košarku. Na osnovu ovih opažanja on može već solidno razmatrati i svoje vlastite sposobnosti kao i nesposobnosti. Primjećuje što mu ide od ruke, a što ne; razaznaje u čemu je dovoljno sposoban te oko čega bi se trebao još dosta potruditi.

Zreo osamnaestogodišnjak je sposoban jasno izraziti svoje želje, potrebe i uvjerenja. Osim toga, pokazuje već visoku dozu samostalnosti, što znači da zna samostalno rješavati većinu svojih problema i obveza. Uz ovo se računa i sposobnost raspolaganja novcem. Zreo osamnaestogodišnjak će tako znati sebi nešto i prištedjeti kako bi se domogao željene stvari ili aktivnosti.

Zreo dvadesetdevetogodišnjak ima već dobro zaokružen i formiran identitet. Mladenačka lutanja i posrtaji su završeni te sad jasno zna što u životu dalje želi ili ne želi činiti.

Zreo četrdesetogodišnjak je u stanju profitirati od svojih dosadašnjih iskustava. Svjestan je svojih dobrih ostvarenja, ali i grešaka te zna kako u buduće treba činiti da se iste ne bi ponavljale.

Za zrelog pedesetpetogodišnjaka je specifično da se sada trsi svih problema, nevolja, kao i toksičnih osoba u svome životu. Moglo bi se reći da počinje uživati u plodovima svojih, sada već brojnih, životnih saznanja i iskustava. Radi ono u čemu je dobar, a druži se sa onima zbog kojih se osjeća dobro. Također, u ovoj dobi zreli ljudi počinju shvaćati da se pravi smisao i vrijednosti pronalaze u relacijama i ljudima, a ne toliko u predmetima i stvarima.

Zreo sedamdesetogodišnjak je u stanju bez straha razmišljati o cijelom svojem životu, kao i o baštini koju bi želio ostaviti iza sebe. Također, u ovoj dobi zreli ljudi pokazuju sposobnost da više uživaju u malim svakodnevnim stvarima. Reklo bi se, dobro uočavaju pozitivne aspekte jednog svakodnevnog, običnog života.

U Sarajevu, 24. 8. 2019.

M. B.

Izvori:

–Maggie HYDE, Michael MCGUNNESS, Jung za početnike, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

-Tim ELMORE, The Marks of Maturity (14.11.2012.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/artificial-maturity/201211/the-marks-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

– Matt HUSTON, The Meaning of Maturity (4.5.2015.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/articles/201505/the-meaning-maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

– https://www.alleydog.com/glossary/definition.php?term=Maturity (Stanje: 24. 8. 2019.);

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: alphaspirit

KAKO SE PROMIJENITI?

Svatko se može promijeniti, ali ne svatko na isti način…

Svojevrsni ključ/odgovor na pitanje iz naslova se izgledno krije u našim dosadašnjim iskustvima, osobito ako smo pri tome stariji od 25. Naime, svi smo mi već kroz život dosta toga pokušavali mijenjati, i pri tome smo ponegdje uspijevali, a negdje ne. Stoga ovaj tekst i ne pokušava nuditi neka gotova rješenja, nego samo biti putokaz i orijentir u ophođenju s vlastitim iskustvima. Pri tome ćemo se bazirati na promišljanju četiri tradicionalna, temeljna tipa osobnosti, pa tko se već gdje i kako nađe…

Kolerici u suštini vole promjene, kako one male tako i one veće, i vrlo su uspješni u njihovom provođenju. Ukoliko povremeno volite ispremještati raspored stvari po kući, čisto ‘nako da osvježite izgled stana, vjerojatno ste kolerik. Međutim, pri tome za kolerike postoji jedan delikatni conditio sine qua non – tj. uvjet bez kojeg ne ide, a to je da oni provode samo one promjene koje su sami isplanirali i osmislili. Ukoliko se to tiče njihovog bližeg životnog i radnog okruženja, rado će se upetljati i u one promjene koje pokušavaju pokrenuti njima bliski ljudi. Kolerici vole kontrolu i bez nje su kao ribe na suhom. Stoga bi i u provođenju promjena možda više trebali paziti na mišljenje i zahtjeve drugih ljudi, te autoritarno i samoinicijativno djelovati samo onda ukoliko drugi nemaju jasno izraženog stava, mišljenja i ideje.

Sangvinici su po naravi više od priče nego od djela. Društveni su, slatkorječivi i zanimljivi. Tako će se nerijetko dogoditi da će bolje druge motivirati za promjene nego li sami sebe. No, i oni će sami ponekad kvalitetno provesti promjene ukoliko ih stvar istinski oduševljava, ali ako u međuvremenu oduševljenje splasne, neslavno će se vratiti na staro. Kako smo već ranije pisali, sangvinici su po naravi jako loši slušači i ako im netko nešto sugerira, morat će im to ponoviti stotinu puta. No, ponekad im od koristi može biti neko jako ozbiljno i sugestivno upozorenje. Recimo, ukoliko im neki bljedunjavi dr. Primarius ledenom ozbiljnošću žeteoca smrti kaže: „Hoćeš pušit ili ćeš živjet?” – sangvinik će u tom slučaju vjerojatno izabrati život! A i pored toga, u životu svakog sangvinika obično postoji netko do čijeg mišljenja stvarno drže, pa eto, onda nek’ ga se drže…

Kod melankolika je sve jasno, odnosno, sve im mora biti jasno. Nepopravljivi su racionalisti. Bilo da sami nešto planiraju mijenjati ili im to već netko drugi sugerira, oni će prvo morati podrobno znati ima li to uopće smisla, kao u ostalom još dosta drugih popratnih pitanja: ima li od toga koristi; kakve; kolike? Na koji način se to točno provodi da se na kraju bez veze ne izgubi samo vrijeme i živci itd. Stoga se oni vrlo teško pokreću na promjene, ali ako njihova precizna znatiželja jednom bude zadovoljena, provest će stvari planski i uspješno. Ipak, zbog svoje, moguće, pretjerane sklonosti detaljima, bilo bi dobro da sebi postave neki jasan i ograničen rok za promišljanje, jer u protivnom će uložiti više energije u samo promišljanje nego što bi to zahtijevala sama promjena.

Došli ste na odmor; more je plavo, kao i nebo, smještaj dobar, društvo super, ali vi ste svejedno jako nervozni, pomalo dezorijentirani i pitate se što je vama ovo trebalo? Za dva dana se već osjećate malo bolje i prirodnije u novom okruženju, a za još pet kao da ste kod kuće. Međutim, onda se sjetite da za dva dana idete kući i opet ste nervozni od pomisli na privikavanje na staro. Ako vam se ovako nešto događa, vjerojatno ste flegmatik. Flegmatici su stabilna vrsta, pa stoga ni ne vole promjene, jer one uvijek po sebi podrazumijevaju manju ili veću destabilizaciju. Nije sad da flegmatici ne osjećaju nikakvu potrebu za promjenama, ali njima je to sve skupa jako stresno. Stoga im je najpametnije da se drže malih koraka i malih promjena. Ukoliko ste flegmatik, nikad nemojte recimo planirati da počnete ići četiri puta tjedno po sat i pol u teretanu. Bit će to za vas prevelika i posve stresna promjena. Radije odaberite da svaki dan počnete sa desetominutnim vježbanjem kod kuće, pa kad to jednom postane dio vaše stabilne svakodnevnice, možda povisite to vrijeme i na dvadeset minuta. Mimo svih očekivanja, flegmatici mogu veoma puno napredovati u životu, ali kako rekosmo, pomalo, svakodnevno i bez velikog stresa.

U Sarajevu, 5. 8. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

Opravdava li cilj sredstvo i logika koja iza toga stoji

Poznata politička maksima ”cilj opravdava sredstvo” koja se pripisuje talijanskom filozofu Niccolu Machiavelliu stoljećima je već predmet rasprave, izlažu se argumenti pro i contra, pa onda neki tvrde da on uopće nije tako nešto izjavio, dok je s druge strane sama koncepcija zadobila naziv ”makijavelizam”. Kako god, činjenica je da ta misao u prvom redu spada pod moralni vidik određenih (ne)djela. No, mi ovdje nećemo propitivati njezinu moralnost nego vodeći se djelom ”Izgubljena umjetnost razmišljanja” američkog liječnika i autora Neila Nedleya pokušat ćemo uvidjeti psihološki aspekt ove kontroverzne misli.

Kognitivna distorzija i makijavelizam

Nedley smatra da se u pozadini ove zamisli nalazi kognitivna distorzija ”proricanja budućnosti”. O čemu se zapravo radi? Ako smatramo da je svako sredstvo koje upotrebljavamo prihvatljivo ako će nas dovesti do željenog cilja, onda iz toga proizlazi da mi zasigurno znamo kakav će ishod biti. Jasno je da pred sobom imamo određeni cilj kojeg hoćemo dostići, ali kako to mi možemo biti 100% sigurni da će nas određena sredstva uistinu dovesti do tog cilja? S tim u vezi, ljudi koji vjeruju da je svako djelo prihvatljivo ako pridonosi ”većem dobru” ne samo da pretpostavljaju kako mogu pravilno sagledati budućnost, nego i vjeruju kako znaju što je najbolje za osobe koje su uključenje u ostvarenje nekog poduhvata. Nedley za primjer uzima laganje. Često se pribjegava tzv. ”dobronamjernim” lažima kako bi se zaštitili tuđi osjećaji ili pak zbog mogućih nevolja koje bi istina mogla prouzročiti. No, nikada se za sigurnošću ne može znati kako će druge osobe reagirati, tj. hoće li im više odgovarati prevara ili istina.

Proricanje budućnosti se s razlogom ubraja u kognitivne distorzije jer ne samo što su ljudi vrlo loši u proricanju, nego nam ono zamagljuje jasnu sliku realnosti te za sobom povlači razne negativne psihološke posljedice. Budućnost se ne može predvidjeti koliko god se trudili i koliko god željeli da je drugačije. Stoga nema smisla da ono što bi se moglo dogoditi u budućnosti uzimamo kao opravdanje za naše sadašnje postupke. Nasuprot tome, naše odluke bi trebale biti vođene načelnim i moralno ispravnim postupcima, a ne nadom u određeni budući ishod. Na koncu, uvijek se korisno prisjetiti drevne izreke: ”Ut sementem feceris ita metes” (Kako siješ tako ćeš žeti).

U Mostaru, 7. 6. 2019.

K. L.

Izvor: Neil Nedley, Izgubljena umetnost razmišljanja, Preporod, Beograd, 2018.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tanyar30

VAŽNOST PRVOG DOJMA: Prema čemu procjenjujemo jedni druge nakon samo par trenutaka poznanstva?

Zasigurno ste više puta čuli kako je prvi dojam koji drugi stječu o nama ili mi o njima najvažniji. Neki se možda neće složiti s time, tj. može spadaju u onu grupu ljudi koja smatra da je prvi dojam varljiv i nepouzdan. Bilo kako bilo, činjenica je da se prilikom prvog susreta s drugima formira nekakvo mišljenje i stav o dotičnim osobama, a hoćemo li se povoditi njime ili ne svatko odlučuje na osnovu svoga iskustva.

Što ljudi procjenjuju kod drugih prilikom prvog susreta?

Prema najnovijim istraživanjima koja su proveli harvardski profesori i psiholozi Amy Cuddy, Susan Fiske i Peter Glick proizlazi da je prvi dojam uistinu važan, a oni su se pozabavili pitanjem što to ljudi procjenjuju prilikom prvog susreta. Ističu kako samo u nekoliko trenutaka tijekom prvog susreta ljudi odgovore na dva ključna pitanja vezana za osobu koju su sreli: ”Mogu li poštovati tu osobu?”, i ”Mogu li vjerovati toj osobi?”. Dakle, poštovanje i povjerenje ili nedostatak istih su dvije važne stavke koje proistječu iz prvog susreta. Jednom stečene, teško se mogu izgubiti i obratno, ako na prvom susretu izostaju, kasnije ih je teže pa skoro i nemoguće steći. Na pitanje koja od ove dvije stavke je važnija, poštovanje ili povjerenje, psiholozi odgovaraju kako je povjerenje daleko važnije od poštovanja. Dakle, povjerenje uz koje su usko vezani toplina i prijateljstvo ili nedostatak istog su najkritičniji faktori prema kojima nas ljudi procjenjuju. Oni dalje navode na koje sve stavke utječe ta brza procjena. To su: osobni i profesionalni odnosi, posao (sadašnji ili budući), utjecaj, promicanje, potencijal zarade, intimnost, samopoštovanje itd.

Umjesto zaključka

Iz ovoga vidimo kako prvi dojam puno otkriva o daljnjim odnosima s tek upoznatim osobama, stoga mu trebamo pridavati više pažnje ako smo to do sada zanemarivali. Možda nam nekad i neće biti toliko važno ostaviti dobar prvi dojam jer ionako ne planiramo graditi dublje odnose s određenim ljudima, ali kada se radi o razgovoru za posao ili sastanku s osobom koja nam se sviđa, tada zaista trebamo pripaziti. Nadalje, ako već u ranoj fazi poznanstva nedostaje povjerenja i poštovanja, potrebno je sebi posvijestiti kako se tu kasnije i neće moći puno toga promijeniti na bolje te u skladu s tim donijeti neke konkretne odluke o nastavku tog odnosa.

U Mostaru, 30. 5. 2019.

K. L.

Izvori:

https://www.powerofpositivity.com/people-decide-two-things-about-you-in-seconds/?fbclid=IwAR07khZHSiyLf1lk2hAcVdEcpLVzQKWJKGzv1kzKe8j1Anhws3a9bZNzFMs (Stanje: 30. 5. 2019.).

https://www.businessinsider.com/HARVARD-PSYCHOLOGIST-AMY-CUDDY-HOW-PEOPLE-JUDGE-YOU-2016-1

https://www.businessinsider.com/SCIENCE-OF-FIRST-IMPRESSIONS-2015-11/#IF-YOURE-TRUSTWORTHY-1

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/media-spotlight/201605/the-science-making-better-first-impression

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ammentorp

RASPOLOŽENJA NAŠA SVAKODNEVNA

Kada bi vas netko upitao što najviše utječe na vaše raspoloženje, odnosno, što vas može učiniti dobro raspoloženim, a što pak pokvariti vaše raspoloženje, zasigurno biste mu mogli nabrojati više stvari koji utječu na vaše raspoloženje. Dakako da su to na prvom mjestu zdravlje, odnos s bliskim ljudima, uspjeh ili neuspjeh na poslu i u drugim područjima života. Sve to ima smisla jer raspoloženja obuhvaćaju i naše tijelo i um. Jednostavno, osjećaje svojeg tijela nije moguće odvojiti od osjećaja svojega uma. Ako smo fizički bolesni, umorni ili nenaspavani, mogli bismo biti razdražljivi i rastreseni. S druge strane, ako smo u depresiji i nalazimo se u začaranom krugu negativnih misli, vjerojatno nećemo fizički biti naročito aktivni. No, vjerojatno nam se svima znalo dogoditi da ustanemo na ”lijevu nogu” pa nas kroz cijeli dan prati loše raspoloženje bez nekog posebnog razloga. Isto tako, ponekad znamo biti dobro raspoloženi a da uopće nemamo nekog vidljivog razloga koji je proizveo takvo stanje. Iako se naša raspoloženja stalno mijenjaju, ponekad se čak u samo par sati od nasmijane i vesele osobe pretvorimo u mrzovoljnu osobu kojoj sve ide na živce, ipak raspoloženje uvelike utječe na kvalitetu našeg života, ali i života ljudi oko nas. Zbog toga pod svaku cijenu želimo ukloniti uzroke lošeg raspoloženja. Tako redovito po internetskim portalima možemo susresti savjete poput: ”Kako u nekoliko koraka popraviti svoje raspoloženje”, ili pak: ”Hrana koja popravlja raspoloženje” i sl.

No, jesmo li se ikad zapitali zašto se raspoloženja ponekad tako brzo izmjenjuju tijekom dana bez nekog posebno vidljivog razloga? Američki psiholog Robert E. Thayer u djelu ”Izvorište svakodnevnih raspoloženja” na temelju višegodišnjih istraživanja donosi prilično zanimljiv odgovor.

Dnevni ritam

Prema Thayeru, dvije osnovne dimenzije iz kojih proizlaze naša raspoloženja su energija i napetost. Depresivnom raspoloženju je svojstvena niska razina energije i visoka razina napetosti, dok optimistično raspoloženje obuhvaća visoku razinu energije i nisku razinu napetosti. Ono što je značajno za ove dvije dimenzije je cirkadijurni ritam, tj. dnevni tijek pojačavanja i slabljenja naših prirodnih tjelesnih i mentalnih energija. Napetost i energija su u dijametralnom odnosu pa slabljenje prirodne energije vodi pojačavanju napetosti koji stvara negativne osjećaje, dakle loše raspoloženje. Thayer je kroz istraživanja došao do podataka da naša energija raste tijekom jutra, a vrhunac doseže oko podneva ili 13 sati. Potom slabi tijekom poslijepodneva da bi u ranim večernjim satima ponovo dosegla nekakav mini-vrhunac nakon čega potpuno opada sve do odlaska na spavanje. Iako osnovni cirkadijurni ritam obuhvaća mnogo individualnih varijacija, za prosječnu osobu najkritičnije doba dana je 16 sati. Tada je energija na vrlo niskom nivou, a napetost vrlo visoka. Thayer to stanje naziva napeti umor. Poslije toga se energija ponovo diže, a između 21 i 23 sata opet slabi. No, pitamo se zbog čega je to toliko važno znati? Već smo na početku istaknuli kako raspoloženja utječu na kvalitetu našeg života. Sad ćemo to pokušati malo jasnije predočiti. Vjerojatno se svima događa da neki problem koji nas muči ne izgleda isto u npr. 2 sata poslije ponoći i u 9 sati ujutro. Upravo je to Thayer proučavao u svojim pokusima. On je pet puta u danu zamolio ljude koji su bili suočeni s nekim velikim osobnim problemom da ocjene kako vide taj problem. Dakako, viđenje problema uvelike je ovisilo o dobu dana. Ovi ispitanici su puno teže doživljavali svoj problem u poslijepodnevnim satima negoli ujutro. Stoga Thayer savjetuje da izbjegavamo razmišljati o svojim problemima kada smo u stanju napetog umora jer tada samo možemo dodatno zakomplicirati stvar. Isto tako, naše misli nas mogu učiniti optimističnijima nego to realnost opravdava kada smo u stanju visoke energije pa i tada trebamo biti pažljivi kakve odluke donosimo i kome što obećavamo. Sve u svemu, izgleda da trenutna razina energije koja se tijekom dana mijenja ne utječe samo na naše raspoloženje nego i na sposobnost našeg rasuđivanja, tj. na ono za što smatramo da ćemo biti (ne)sposobni u budućnosti.

”Jutro je pametnije od večeri”

Sudeći prema Thayerovim istraživanjima, izreka ”Jutro je pametnije od večeri” nije samo obična floskula onih koji pokušavaju pobjeći od problema. Ona izgleda ima svoj temelj te bismo se češće trebali voditi njome. Naravno, svi smo različiti pa prema tome postoje i određene varijacije u dnevnom ritmu. Stoga bismo trebali pažljivo neko vrijeme promatrati kako se naše raspoloženje mijenja tijekom dana te tako postati svjesniji osjetljivih trenutaka kako bismo izbjegli moguće loše životne odluke.

U Mostaru, 9. V. 2019.

K. L.

Izvor:

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: ximagination

MOGUĆNOST IZBORA – KADA JE VIŠE ZAPRAVO MANJE

Mogućnost izbora uglavnom predstavlja nešto poželjno. Time potvrđujemo da smo slobodna bića jer se možemo slobodno odlučiti za koji od dva ili više ponuđenih izbora ćemo se opredijeliti. Smatramo da je uvijek bolje imati više mogućnosti izbora i ako postoji samo jedan, čini nam se da smo ograničeni, predodređeni pa čak i zarobljeni. Tako ponekad zavidimo onima koji npr. imaju izvrsne ocjene tijekom školovanja pa im se otvara veći izbor studija koje mogu upisati, a onda i poslova koje mogu raditi. Isto tako, često sa žaljenjem gledamo sve one uspješne i bogate ljude i čini nam se kako su daleko sretniji od nas jer imaju više mogućnosti u svome životu upravo zato jer imaju više novca. No, kad se nađemo u situaciji da možemo birati, shvaćamo da to i nije tako zavidna situacija jer se onda pojavljuje dilema koji je izbor optimalan i kako doći do njega. Upravo o ovome problemu piše američki psiholog Barry Schwartz u djelu ”Paradoks izbora: zašto je više zapravo manje”.

Mogućnost izbora i sreća

Schwartz je na temelju većeg broja istraživanja došao do zaključka da nas veći izbor ne čini sretnijima. Štoviše, ponekad može umanjiti naše zadovoljstvo jer ne pruža nužno kvalitetniji život ili više slobode. Danas općenito imamo više mogućnosti nego što su to npr. naši roditelji i djedovi i bake imali. No, slušajući njihove priče počesto zaključujemo kako su bili zadovoljni onim što su imali, ako ništa, zasigurno su bili manje pod stresom nego mi danas. Jedan od razloga možda leži u tome što oni nisu imali mogućnost uspoređivanja jer su živjeli u mjestima gdje su svi manje-više bili u jednakoj situaciji. Ali, s pojavom televizije, interneta i sl. suočeni smo s ogromnim brojem ljudi koji su u mnogo čemu drugačiji od nas te se tako uspoređujemo s njima. Schwartz izdvaja tri posljedice naglog povećanja mogućnosti izbora:

svaka odluka iziskuje više truda
vjerojatnost pogrešaka je veća
psihološke posljedice tih pogrešaka su veće.

Biološka nespremnost

Zapravo, Schwartz vjeruje kako mi biološki nismo spremni za mnogo izbora s kojima se suočavamo u suvremenom svijetu. Kroz povijest ljudi su uglavnom birali na način ”uzmi ili ostavi”, tj. pravili su razliku između onoga što je dobro ili loše – to je bilo ključno za preživljavanje. Danas ljudi većinom biraju između dobrog, boljeg i najboljeg. To je daleko kompleksnije i teže. Ako naposljetku i donesemo odluku, onda se javlja misao jesmo li možda pogriješili. Ako se ispostavi da jesmo, onda se javlja kajanje zbog propuštene prilike. Također, vrlo često se događa da kada smo suočeni s dvije privlačne mogućnost, na kraju ne odaberemo nijednu. To podsjeća na pripovijest ”Buridanov magarac” u kojoj, nastojeći dokazati kako ljudska volja nije određena vanjskim motivima, francuski filozof Jean Buridan opisuje magarca koji se ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena te na kraju ugiba od gladi.

”Maksimajzeri” i ”zadovoljnici”

Nadalje, kada je u pitanju traganje za optimalnim izborom, čini se kako bi logično bilo između mnoštva mogućnosti izabrati ono što je ”dovoljno dobro”, umjesto uvijek tražiti ono ”najbolje”. To je jednostavnije i lakše. U tom smislu Schwartz dijeli ljude na ”maksimajzere” i ”zadovoljnike”. Prvi uvijek traže najbolje bez obzira na okolnosti. Zbog toga puno vremena potroše na analizu, razmišljanje, ”vaganje” prije nego donesu konačnu odluku. Iako često uistinu donesu objektivno najbolju odluku, oni su ipak nezadovoljni i nesretni. Razlog toga je njihov stav – previše su samokritični i uvijek ih prate one žalosne misli: ”mogao sam”, ”želio sam, ”trebao sam”. S druge strane, ”zadovoljnici” nikad ne teže onom najboljem. Čak i ako pogriješe, oni se ne uznemiruju puno oko toga jer smatraju da su u tom trenutku učinili ono što su mogli. Oni znaju da ne mogu stvoriti savršen svijet za sebe pa im onda ni ne smeta što svijet sam po sebi nije savršen. Iako to možda djeluje dosta neambiciozno, pasivno itd. u pravilu su, kako im i ime kaže, daleko zadovoljniji, imaju više duševnog mira i optimistični su.

Sreća je u granicama

Ono što je zaista paradoksalno glede odnosa sreće i slobode jest činjenica da nam istinsku sreću pružaju bliski odnosi s obitelji i prijateljima, a isti nam zapravo ograničavaju slobodu. Na primjer, brak smanjuje našu slobodu da imamo više od jednog partnera. Također, istraživanje je pokazalo kako su pripadnici određene religiozne zajednice sretniji od onih koji ne pripadaju sličnim zajednicama iako ih te zajednice pozivaju na određeni način života koji je pun pravila i zabrana. Kao zaključak na ovo Schwartz konstatira kako bi bolje bilo da vrijeme koje trošimo baveći se stotinama mogućnosti uložiti u bliske odnose jer mogućnosti nam neće poboljšati kvalitetu života, ali bliski odnosi definitivno hoće. Njegov recept za sreću je dvostruk: donosite neopozive odluke i neprestano budite zahvalni za život koji živite.

U Mostaru, 3. 4. 2019.

K. L.

Izvori:

http://wp.vcu.edu/univ200choice/wp-content/uploads/sites/5337/2015/01/The-Paradox-of-Choice-Barry-Schwartz.pdf, Barry Schwartz, The Paradox of Choice: why more is less, HarperCollins e-books.

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com

Slušajte s vašim srcem i glavom – kvalitetno rješavanje sukoba

Vrlo je teško u jeku rasprave na ispravan način izraziti ono što mislimo i osjećamo, a još je teže razumijeti osjećaje osobe s kojom se raspravljamo. Često pribjegavamo različitim argumentima kako bismo dokazali da smo u pravu, ali time samo potičemo sugovornika da se još više brani. Stoga ovdje donosimo tekst u kojem autor James L. Creighton piše o tehnikama koje možemo primijeniti kako bismo jednostavnije riješili sukobe s nekom osobom. Iako on prvenstveno govori o sukobima između supružnika, tehnike se mogu primijeniti u svim našim odnosima. Tekst je pisan za Psychology Today.

Prihvaćanje tuđih misli i osjećaja

Jedan od vidljivih zakona odnosa jest taj da otpornost stvara otpornost. Ako se raspravljate, suprotstavljate ili odbacujete ono što vaš partner kaže, dobit ćete isti otpor s njegove strane. Neki od nas misle da ako pružimo još nekoliko činjenica, još nekoliko argumenata, možemo natjerati drugu osobu da vidi stvari iz naše perspektive. Ako raspravljate s osjećajima vašeg partnera, to govori da ili niste voljni slušati ili ne cijenite partnerove osjećaje. Jedan od uzroka otpora je uvjerenje da ako ne popravimo trenutno emocionalno stanje osobe, ona će se zauvijek tako osjećati. To nije daleko od istine jer kada odbacujemo nečije osjećaje, to uzrokuje da ta osoba još snažnije brani iste. S druge strane, tek kada se osjećaji prihvate, postoji mogućnost da će se promijeniti. Ponekad se ljudi u vrlo kratkom vremenu mijenjaju ako su njihovi osjećaji prihvaćeni.

Cilj učinkovitog slušanja je upravo prihvaćanje. No, prihvaćanje ne znači suglasnost. Postoji velika razlika. Na primjer:

Suglasnost – ”U pravu ste, trebala se prvo savjetovati s vama. I ja bi se tako uzrujala”.

Prihvaćanje – ”Dakle, povrijeđeni ste jer ona nije tražila vaš savjet”.

Prihvaćanje pokazuje da razumijete i prihvaćate da se osoba osjeća na način na koji se osjeća. Suglasnost znači da vi odobravate njihove osjećaje te se i sami tako osjećate.

Dvije tehnike koje omogućuju prihvaćanje tuđih osjećaja

Jedna od najvrednijih vještina kojom možete poboljšati vaše odnose jest Aktivno slušanje. Aktivno slušanje razvio je dr. Carl Rogers i primjenjivao ga je u terapijske svrhe, ali ono može biti od velike koristi u svim međuljudskim odnosima. Uz to je i iznimno vrijedna vještina za vođenje sastanaka.

Aktivnim slušanjem pokušavate shvatiti stvarnost druge osobe čak i kad se uvelike razlikuje od vaše. Ne morate se nužno sporazumjeti s tom stvarnošću jer ponekad to znači da se morate odreći vlastite. Ono što vi trebate jest pokazati razumijevanje te da druga osoba to prepozna.

Aktivno slušanje odvija se tako da osoba vlastitim riječima sažme osjećaje i misli druge osobe te onda zajedno s njom provjeri je li ju ispravno razumjela. Teoretski je lako, ali primijeniti u praksi je vrlo teško.

Postoje četiri glavne smjernice za učinkovito aktivno slušanje:

Sažmite, nemojte prosuđivati.
Sažmite i osjećaje i misli.
Razmislite o intezitetu sugovornikovih osjećaja.
Izbjegavajte uvodne fraze.

Dakako da je prepoznavanje potrebe za ovom vještinom prvi korak ka kvalitetnijem rješavanju sukoba, ali na tome ne treba stati. Ako želite uistinu postati dobar aktivni slušatelj, potrebno je puno vježbe.

No, također mogu postojati trenutci kada aktivno slušanje nije moguće. Ponekad možete sami biti preplavljeni vlastitim osjećajima da jednostavno nema prostora još i za tuđe. To osobito vrijedi ako ste meta ljutnje ili frustracije druge osobe. Budući da će otpor samo pogoršati situaciju, možete upotrijebiti drugu tehniku koja se zove Petominutno pravilo. Funkcionira tako da svaka osoba dobije pet minuta da kaže sve što želi i na način na koji želi. Druga osoba ne smije prekidati. Zatim se zamijene. Ako nakon toga osobe još uvijek imaju potrebu nešto reći, onda naprave još jedan krug.

Razlog učinkovitosti ovoga pravila jest to što vam unutar pet minuta nitko ne govori da ste glupi, loši, ludi zbog toga što se osjećate onako kako se osjećate. Također, pet minuta je dovoljno da se intezitet osjećaja smanji.

Umjesto zaključka

Navedene tehnike mogu djelovati dosta komplicirano i neizvedivo jer često je izrazito teško kontrolirati vlastite osjećaje kad naiđemo na neodobravanje i odbacivanje od strane ljudi koji su nam važni i vrlo bliski. No, upravo zato što nam je stalo do tih osoba, trebamo se potruditi naći kvalitetniji način rješavanja naših sukoba jer zapravo sve je bolje od otpora i potiskivanja. Stoga, vrijedi pokušati primijeniti barem jednu od ove dvije.

U Mostaru, 15. 3. 2019.

S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/loving-through-your-differences/201903/listening-your-heart-and-head (Stanje: 12. 3. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com

PREUZETI ODGOVORNOST ZA VLASTITE OSJEĆAJE

Uvrede, poniženja, omalovažavanja i sl. dio su našeg svakodnevnog života. Obično nas neće toliko pogoditi kada iste dođu od strane osoba koje nam ne znače puno, s kojima nismo na bilo koji način dublje povezani. S druge strane, kada dođu od onih koji su nam bliski, npr. roditelji, bračni drug, djeca, prijatelji itd., osjećamo bol čiji intezitet ovisi o emotivnoj povezanosti s dotičnom osobom, ali i o vrsti uvrede. Počesto ne znamo kako se nositi s tim, a u tim trenutcima nam se čini kako ćemo teško tako nešto oprostiti, a kamoli zaboraviti. Sve to utječe ne samo na naš odnos s tom osobom, nego i na naše viđenje samih sebe i na naše samopouzdanje. No, jesmo li ikada pomislili da smo zapravo sami glavni krivci što se osjećamo povrijeđeno nakon što nam netko uputi negativnu poruku? Zvuči pomalo paradoksalno, ali u tome zapravo i ima ponešto istine. Kako to jednom reče grčki filozof Epiktet: ”Ljude ne uznemiravaju stvari, nego vlastita viđenja stvari”.

Preuzeti odgovornost za vlastite osjećaje

Marshall Rosenberg, američki psiholog i autor djela ”Nenasilna komunikacija”, tvrdi da ono što drugi kažu nikada ne može biti uzrok naših osjećaja, nego samo poticaj. Zapravo, mi možemo izabrati kako ćemo reagirati na negativne poruke koje su nam upućene. Rosenberg navodi četiri načina reagiranja, a kako bi bili jasniji upotpunit ćemo ih primjerom razgovora majke i sina koji nije počistio vlastitu sobu:
1. Kriviti sebe – Majka: ”Ti si obična lijenčina”, a sin primajući poruku osobno može pomisliti: ”Trebam se više potruditi i biti aktivniji”.

2. Kriviti druge – U ovom slučaju odgovor sina može biti: ”Ti nikada nisi zadovoljna što god ja napravio, jednostavno si prezahtjevna”.

3. Osvijestiti vlastite osjećaje i potrebe – U ovom slučaju sin iskazuje koliko ga je ta poruka povrijedila: ”Kada mi kažeš da sam lijenčina, to me boli, jer mi je potrebno da prepoznaš barem dio mojih napora koje uložim u kućanske poslove”.

4. Osvijestiti osjećaje i potrebe drugih – Ovoga puta sin iskazuje empatiju prema majci: ”Osjećaš li se povrijeđenom jer ti je potrebna veća pomoć u kućanskim poslovima”?

Prvi način stvara osjećaj krivnje te uzrokuje manjak samopoštovanja. Drugi način uzrokuje ljutnju te može ozbiljno poljuljati naše međusobne odnose. Tek trećim i četvrtim načinom preuzimamo odgovornost za svoje osjećaje jer se usmjeravamo na vlastite želje, potrebe, očekivanja, vrijednosti… Vjerujem da obično reagiramo na prvi ili drugi način, a razlog toga je što kad nam netko uputi poruku sličnu navedenom primjeru, u nama se budi obrambeni mehanizam. Osjećamo da takvim prosudbama drugi napadaju nas osobno, jer nije isto nekoga etiketirati kao lošu osobu ili pak njegovo djelo prosuditi kao loše. Upravo se u tome i krije problem kritiziranja i vrijeđanja, ali ako smo svjesni vlastite vrijednosti i truda, onda nećemo takve poruke prihvaćati osobno. Imamo puno pravo upozoriti druge da ono što govore budi u nama negativne osjećaje, ali nikada ne bismo smjeli krenuti u protunapad jer time se samo vrtimo u začaranom krugu.

Umjesto zaključka

Usmjeravajući se na vlastite osjećaje i potrebe, potičemo druge na empatiju koja bi zapravo trebala biti u temelju svih naši odnosa. Naravno da nije uvijek lako ne odbrusiti kada nam netko uputi negativnu poruku, ali potrebno je posvijestiti sebi da takva reakcija neće prouzročiti ništa pozitivno. Štoviše, time samo narušavamo odnose koji su nam od velikog značenja. Stoga, potrebno je vježbati se u navedenom trećem i četvrtom načinu reagiranja, a to možemo započeti već prilikom sljedeće negativne poruke koja nam bude upućena. I za kraj, trebamo zapamtiti: ”Život je 10% onoga što nam se događa i 90% onog kako reagiramo na to.” (Dennis Kimbro)

U Mostaru, 12. 3. 2019.

K. L.

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): 123rf.com

UTJECAJ RODITELJA NA IZBOR DJETETOVA ZANIMANJA

Kod mnogih današnjih roditelja je popularno stajalište kako njihovu djecu ne treba opterećivati teškim fundamentalnim životnim opcijama tipa vjere, braka, pa i zanimanja; ta odlučit će se već sami kad odrastu. S druge strane, svjesni smo da postoje i oni roditelji koji možda nesvjesno pokušavaju preko djeteta ostvariti neke svoje propuštene želje i snove iz djetinjstva, kao i prilike iz mladosti, a ovo se osobito tiče karijere. Ili pak oni koji na bilo koji način pokušavaju utjecati na djetetov odabir. Vjerojatno s neodobravanjem komentiramo takve pothvate i čini nam se da takvi roditelji forsiraju svoju djecu i žele od njih napraviti uspješne ljude kako bi se kasnije mogli ponositi s njima i hvaliti ih na sva zvona.

Roditeljima je ipak uglavnom najvažnije da njihova djeca budu sretna s čime god se bavila, a kao najbolji način da to i postignu vide u slobodi, tj. prepuštanju odluke samom djetetu. To nam se na prvu čini posve u redu jer smatramo kako je važnija ljubav prema onome što radimo nego uspjeh i prestiž. Svakako da je to istina i da bi roditelji trebali podržavati svoje dijete, a ne mu silom nešto nametati. Obično je ključna dob za izbor zanimanja završetak osnovne škole (kod nas obično 15. godina života) kada dijete treba izabrati koju će srednju školu upisati, a onda potom i završetak srednjoškolskog obrazovanja te izbor studija. Naravno da zanimanje ne ovisi samo o školskom obrazovanju jer postoje određena zanimanja koja se ne uče nužno u školi kao npr. sportaš. Stoga se pitamo je li dijete uistinu u toj dobi sposobno samostalno donijeti odluku ako znamo da frontalni režanj, odgovoran za uzročno-posljedično projiciranje budućih akcija te za izbor između dobrih i loših postupaka, svoju punu zrelost dostiže tek u kasnim 20-ima? Vezano uz to, imaju li roditelji pravo donijeti tu odluku umjesto djece i guše li oni tim postupkom njihovu slobodu?

Rana stimulacija

Na izbor zanimanja osim želja utječu i naše sklonosti, tj. talent. Uglavnom smatramo kako se s tim sklonostima rađamo, a da je kasnije važno to prepoznati i razvijati. Tako kada vidimo da je neko dijete čiji su roditelji uspješni u određenom zanimanju također izabralo isto zanimanje, logično pretpostavimo da se radi o urođenoj sposobnosti, tj. da je naslijedilo taj gen od svojih roditelja. No, istraživanja pokazuju da to i nije baš tako. Fernando Corominas, predsjednik Europskog instituta za obrazovanje, u svojoj knjizi ”Kako odgajati volju” tvrdi da djeca inteligentnih i glazbeno nadarenih roditelja obično nisu takva zbog gena koje su naslijedili, već zato što od djetinjstva žive s njima. To će reći da naše sklonosti ovise o podražajima koje primamo te o našoj sposobnosti odgovora na iste. Time on ističe kako roditelji smiju, štoviše trebaju preuzeti odgovornost odabira za svoju djecu jer djeca nisu sposobna sama donositi odluke. On to naziva ranom stimulacijom. Prema tome, vidimo da oni roditelji koji nastoje utjecati na izbor djetetova zanimanja i nisu toliko u krivu kako se nama obično čini. No, problem je što to većinom poduzimaju kad je već kasno. Ako žele da njihovo dijete bude uspješan sportaš, glazbenik, intelektualac, onda s poticajima moraju započeti već u ranoj dobi. Rana stimulacija se ne odnosi samo na izbor zanimanja, nego također i na naše druge osobine i općenito naše ponašanje. Ako roditelji žele da njihovo dijete bude marljivo, uredno, poslušno i sl., onda se moraju potruditi da uistinu bude takvo.

Genij se ne rađa, nego stvara

Iako nekima ovo može izgledati malo nategnuto razmišljanje i možda se neće složiti s ovime, ovdje ćemo donijeti jedan primjer koji potvrđuje ovo stajalište. László Polgár, mađarski šahist i psiholog, svojim eksperimentom dokazao je tezu da se ”genij ne rađa, nego stvara”. Naime, Polgár je svoje tri djevojčice već od prvih godina podučavao šahu. Naravno, nije im odmah od početka objašnjavao pravila jer one to ne bi mogle shvatiti, nego im je npr. u sobu stavljao knjige o šahu, zidovi soba bili su prekriveni prikazima zanimljivih šahovskih problema, davao im je figurice da se igraju s njima itd. Kako su djevojčice rasle tako je raslo i njihovo zanimanje za šah, a otac je svakodnevno s njima dosta vremena proučavao određene strategije i analizirao poteze svjetskih velemajstora. To je kasnije prouzročilo da su sve tri djevojčice postale izvrsne šahistkinje, a jedna od njih i svjetska prvakinja. Može nam se činiti kako zapravo nisu imale drugoga izbora i da su bile prisiljene na to, ali njegove kćeri su kasnije izjavile kako ni u jednom trenutku nisu osjećale pritisak i da su jednostavno uživale igrajući šah. Za njih je sve to bila najobičnija igra. I jest bila igra, jer se njihov otac svojski potrudio da to i bude igra, ali jedna ciljana igra koja je izvrsno stimulirala, stvarala i razvijala šahovski genij kod njegovih djevojčica.

Umjesto zaključka

Dakako da će i dalje postojati oni koji se ne slažu sa ovakvim stavom, ali zapravo ovo budi nadu da nas naši geni ne određuju i da svako dijete, osoba ima potencijal postati ”genij”. Također, ovime uloga roditelja, koja je ionako važna, dobiva još veću težinu u odgoju djece. Prepuštajući djetetu da samo donosi odluke za koje još nije sposobno riskiramo njihovu budućnost. Potrebno ih je pravilno motivirati i poticati, a oni će već kad postignu određenu zrelost sami odlučiti žele li to prihvatiti ili ne, a to uvelike ovisi o načinu na kojih ih se motiviralo.

U Mostaru, 4. 3. 2019.

K. L.

Izvor:

Corominas, Fernando, Kako odgajati volju, Verbum, Split – Zagreb, 2012.

https://bs.wikipedia.org/wiki/%C4%8Ceoni_re%C5%BEanj (Stanje: 3. 3. 2019.).

https://en.wikipedia.org/wiki/L%C3%A1szl%C3%B3_Polg%C3%A1r?fbclid=IwAR12ObOrGvDdLuhB6s_q1eRDXKC0CyAjS8lAr9b2nt8x3AqaLh1K3L6ajcc (Stanje: 3. 3. 2019.).

Izvor (foto): 123rf. com