Kategorija: Popularna psihologija

OVERTHINKING – KAKO SE OSLOBODITI PRETJERANOG RAZMIŠLJANJA?

Overthinking ili u slobodnom prijevodu sa engleskog – pretjerano razmišljanje možemo opisati kao stanje u kojem previše razmišljamo i analiziramo određene situacije, probleme, događaje bilo iz naše prošlosti ili budućnosti, a kao posljedica toga javlja se prevelika zabrinutost, anksioznost, nemir, strah itd. Ono proizlazi uglavnom iz uspoređivanja s drugima i fokusiranja na negativne aspekte određene situacije. Ovo je sve češći problem s kojim se ljudi susreću, a procjenjuje se da su čak 73% osoba u dobi između 25-35 godina žrtve ovoga ”začaranog kruga”. Svakako da kad se nađemo pred nekim ozbiljnim problemom ili kad smo u dilemi moramo pažljivo razmotriti i promisliti o svim mogućim posljedicama koje mogu proisteći iz našeg poteza ili odluke, ali se ne smije ostati samo na tome, potrebno je donijeti tu odluku, potrebno je nešto konkretno napraviti. Upravo je u tome problem s pretjeranim razmišljanjem. Ono nas onesposobljava za djelovanje. Stvara u nama osjećaj nemoći, straha, jednostavno nas zarobljava. Previše razmišljanja o događajima iz prošlosti ili pak o vlastitoj budućnosti sprječava nas da živimo u sadašnjosti. Zapravo, nije problem kada povremeno razmišljamo o nekim greškama iz prošlosti, ali na koncu tu istu grešku iskoristimo kao primjer što ne smijemo napraviti ubuduće ili kada se pred nama nalazi neka važna odluka koju trebamo donijeti pa nas to neko vrijeme opterećuje. Problem nastaje kad naprosto previše vremena provodimo u razmišljanju o svakom mogućem potezu kojeg smo napravili ili kojeg tek trebamo napraviti. Na taj način mi počinjemo živjeti u mašti, u našem umu. Vodimo monolog unutar svojih misli koji ne dovodi ni do kakvog dogovora, rješenja nego se jednostavno nastavlja u nedogled. Pitamo se je li uopće moguće zaustaviti ovakvu navalu negativnih misli? Moguće je, itekako. U potrazi za mogućim rješenjima osvrnut ćemo se na tekst psihoterapeutkinje Amy Morin za Psychology Today.

Kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja?

 Amy Morin u svojem tekstu navodi 6 savjeta kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja:

  1. Obratite pozornost! – Ovo je vjerojatno i najteže primjenjiv savjet. Nije lako zaustaviti misli kad one jednom navale, ali upravo posvješćivanje samog problema i jest prvi korak ka njegovom rješavanju. Dakle, potrebno je primijetiti kada počnemo previše razmišljati, tj. kada previše brinemo o situaciji na koju ne možemo utjecati te potom sami sebi priznati da naše misli nisu produktivne. Tek tada ćemo biti u stanju iste i zaustaviti.
  2. Pobijedite svoje misli! – Ovdje se prvenstveno radi o negativnim mislima koje nam zaokupljaju um. Stoga, prije nego npr. zaključimo kako nećemo položiti ispit jer nismo uspjeli zapamtiti jednu definiciju, potrebno je priznati sebi kako pretjerujemo te naučiti kontrolirati negativne misli prije nego izludimo sebe i one oko sebe.
  3. Koncentrirajte se na pozitivno rješavanje problema! – Razmišljanje o problemima neće dovesti do njihovog rješenja. Stoga je potrebno svoju pažnju usmjeriti na pozitivna rješenja tako što ćemo si postaviti pitanje: ”Što konkretno mogu napraviti?”, a ne: ”Zašto se to meni dogodilo?”.
  4. Nađite vremena za razmišljanje! – Ovaj savjet djeluje kao da potiče na dodatno razmišljanje, a mi se istog želimo osloboditi. No, ključ je u tome da tijekom dana rezerviramo 10 do 20 minuta za kukanje, razmišljanje, preuveličavanje, dramatiziranje, ali kada to vrijeme istekne onda se prebaciti na nešto pozitivno i produktivno. Dakle, ono što smo do sada radili većinu vremena, sada treba ograničiti na točno određeno vrijeme.
  5. Vježbajte živjeti u sadašnjosti! – Već smo ranije spomenuli kako nas overthinking sprječava da živimo u sadašnjosti. Zato sebi trebamo posvijestiti da ono što je bilo jučer ne možemo promijeniti te da ne možemo znati što će biti sutra tako da se ne isplati plakati za prošlošću niti se nervirati zbog budućnosti. Potrebno je živjeti i djelovati sada. Stoga se moramo vježbati biti prisutni u sadašnjem trenutku.
  6. Promijenite program! – Ne možemo prestati pretjerano razmišljati ako sami sebi govorimo da moramo prestati toliko razmišljati. To samo može proizvesti da još više razmišljamo. Zato se trebamo zaokupiti nečim korisnim, npr. čitanjem, sportom, druženjem s prijateljima i sl. U tom smisli Albert Einstein reče: ”Ne možemo riješiti probleme koristeći se istim načinom razmišljanja koji smo upotrijebili stvarajući ih”.

Umjesto zaključka

Razmišljati o prošlosti i budućnosti je neizbježno pa i korisno ako nas dovodi do rješenja problema ili do ispravne odluke. Ali razmišljati, a ne djelovati ne samo da je nekorisno, nego može biti i vrlo štetno kako za naše zdravlje tako i za našu budućnost. Ili kako to lijepo primijeti velški glumac Anthony Hopkins: ”Umiremo od prevelikog razmišljanja. Ubijamo se polagano razmišljajući o svemu. Razmišljaj. Razmišljaj. Razmišljaj. Ionako nikad ne možeš vjerovati čovjekovom umu. To je zamka smrti”.

U Mostaru, 20. 2. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Izvor (foto): 123rf.com

IGRA KOJU IGRAMO – ILI ZAŠTO U SVAKOJ LAŽI NA KRAJU IMA BAREM POLA ISTINE?

Ratna vremena su mnogi mladi ljudi doživljavali kao izazov i priliku da pokažu svoju muževnost, hrabrost, heroizam i patriotizam. No bilo je i onih drugih koji su se pošto-poto nastojali izvući od rata, a pogotovo s bojišnice. Neki su pri tome bili dosjetljivi i kreativni, drugi čudni, a treći opet suludo brutalni prema samima sebi i svome tijelu: Propucavanje vlastite noge ili lomljenje iste uz pomoć dvije stolice i najboljeg prijatelja koji u rukama drži čekić ili metalnu polugu (pa za ovo skoro da treba više hrabrosti nego za ono otići u borbu???) S druge strane, oni čudni su bili baš čudni! Znali su čak obilaziti javne zahode i tamo oblizivati umivaonike i česme, sve to ne bi li priskrbili kakvu infektivnu žuticu. Zvuči krajnje odvratno, ali za neke je to jednostavno značilo godinu dana spasonosne poštede od fronta i pogibli. Ipak, najveće zvijezde među svim simulantima su bili oni koji su pokušavali odglumiti ludilo. Prema njima su na kraju čak i najveći „fajteri“ i patrioti znali pokazivati razumijevanja, ako zbog ničega drugog, onda zbog količine kreativnosti i tragikomike koju su pri tome pokazivali i stvarali. Međutim, rijetki su se na kraju uspijevali izvući na ovaj način i to su zbilja bili pravi majstori. Jedan od razloga, odnosno, prepreka je bila i ta što je u našem gradu za ovakve slučajeve bio zadužen psihijatar koji je važio kao veliki stručnjak, ali možda još važnije i kao kategorična i apsolutno nepotkupljiva osoba. No, kako već rekosmo, nekolicina se na kraju ipak uspjela izvući, a ja sam ih osobno poznavao dvojicu. Jedan je maestralno bio glumio šizofreniju, i to onu vjerojatno najtežu – paranoidnu. Drugi je glumio „sinkopu“. Ono, priča čovjek sve lijepo, kad odjednom prekid na pola riječi, desetak sekundi tupog buljenja u jednu točku, i zatim opet nagli nastavak priče od pola riječi kao da se ništa nije ni dogodilo…
I tako sam baš jednog ratnog dana smijući se pričao o svemu ovome svojoj majci, inače iskusnom medicinskom radniku, a ona je na to mrtva hladna rekla da ta dvojica „majstora“ moraju biti barem malo (ali stvarno) luda kad su uspjeli na komisiji preveslati jednog takvog stručnjaka. Kako sam ih dobro poznavao, pretpostavio sam da je mama bila barem djelomičnu u pravu. Jedan od njih je inače bio teški ekscentrik, neprilagođena osoba, umjetnička duša i istinski buntovnik, drugi je (sinkopa) opet bio dijete iz nesređene obitelji, sitni lopov i dokazani ulični fajter.

Zašto baš ta igra?
Pitamo se sada malo podrobnije koja je to i kakva veza između ove dvojice izvrsnih simulanata i eventualnih stvarnih psihičkih poteškoća koje su mogli imati? U ovom smislu postavljamo jednostavno pitanje iz podnaslova: Zašto baš ta igra? Isto pitanje važi i za one prethodno iznesene slučajeve. Naime, ako je u tim teškim vremenima nekome već toliko bilo stalo da se oslobodi vojske i ratovanja, za to su mogle dobro poslužiti i neke puno jednostavnije i bezbolnije metode. Npr., simuliranje dijabetesa! Kratko prije odlaska ljekaru pojedete recimo 300gr šećera i isti će se zatim na laboratorijskim pretragama zasigurno pokazati znatno povišenim. Sve ovo skupa ponovite još jedanput, dvaput na kontrolnim pregledima i dijagnosticiraju vam tešku bolest koja vas čini nesposobnim za vojsku. Ali eto, nekom je ipak bilo draže glumiti luđaka, kao što se nekom drugom bilo draže brutalno samoozljeđivati.
Svi mi u životu zbog različitih razloga igramo neke svoje igre, i ta Igra koju u životu igramo gotovo je uvijek puno tješnje s nama povezana nego što to mislimo. Jer igara, taktika i strategija je puno, ali mi se redovito i bez puno razmišljanja opredjeljujemo samo za jednu, jer baš tu jednu nekako doživljavamo kao logičnu i prirodnu. Upravo zbog toga, narav naše igre nam itekako može biti od pomoći da dosegnemo onaj otuđeni, ali itekako prisutni dio osobnosti s kojim se jednostavno u svakodnevnici ne uspijevamo identificirati.

U modi je biti osjećajan!
Pa jeste li ikada čuli i vidjeli da netko za sebe kaže da je bezosjećajan i hladan kao krokodil? Vjerojatno niste, jer danas je jako popularno biti osjećajan, čak što više – hipersenzibilan. Pa odakle onda tolika bezosjećajnost, hladnoća, kuliranje i ignoriranje s kojima se svakodnevno susrećemo. E pa, ljudi bi rekli da je to samo njihova igra … šta će jadni, eto boje se da ne budu povrijeđeni i namagarčeni, pa satraše sve oko sebe svojom hladnoćom, nezainteresiranošću i ignorancijom. Ali, svakog koji ovako razmišlja bi se neminovno moralo pitati ono već postavljeno pitanje: ZAŠTO BAŠ TA IGRA!? Pa ima i drugih igara. Recimo, zašto se ne igrati kooperativnosti i ultraljubaznosti, pa izmjeriti onda tuđe reakcije – uzvraćaju li dobrotom na dobrotu ili su jednostavno loš materijal za nas? Dakle, definitivno i nesumnjivo: tko se svakodnevno igra vlastitom hladnoćom i ignorancijom, to naspram njega ne može biti samo igra. Ne, to je jednostavno neosviješteni dio njegove osobnosti, a svega toga će se tek moći riješiti upravo ukoliko toga postane svjestan.
Svakako, u ovom smislu „poruka o sebi“ može ići i jednim suprotnim smjerom. Recimo, tome su osobito skloni introverti: sebe smatrati iznutra opasnima, pa čak i čudovišnima, a svoju poslovičnu ljubaznost i finoću doživljavati samo kao igru kojom se zavarava druge. Razotkrivanje će ovdje na kraju donijeti smiraj i samopoštovanje. Jer ukoliko se svaki dan igrate dobrote i finoće vi ste zapravo puno finiji i bolji čovjek nego što mislite!

U Sarajevu, 14.II.2019
M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

KAKO SE NOSITI S TOKSIČNIM RODITELJIMA?

Znamo da odgoj djece prvotno pripada roditeljima. To je posve prirodno i normalno. Njihova je dužnost brinuti se o djeci, omogućiti im ne samo materijalnu sigurnost nego i onu emocionalnu. Svoje prve kontakte i odnose djeca stvaraju u krugu obitelji, ponajprije s majkom, a potom i s ostalim članovima. Već smo ranije spominjali kako je način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. To će reći da ako roditelji otpočetka grade jedan zdrav i skladan odnos sa svojom djecom, veća je vjerojatnost da će djeca kasnije lakše uspostavljati dobre odnose i s drugima. No, što ako roditelj nije dovoljno emocionalno zreo pa svoje neupravljane emocije projicira na djecu? U tom slučaju govorimo o toksičnim roditeljima. Kako bismo nešto više mogli reći o tome, bazirat ćemo se na tekstovima psihoterapeutkinja Andrea-e Mathews i Darlene-e Lancer pisanih za Psychology Today. One govore o znakovima prema kojima možemo prepoznati toksične roditelje i što u takvoj situaciji dijete treba napraviti, tj. kako se osloboditi od takvih roditelja.

Razlika između zdravog i toksičnog roditelja

Zdrav roditelj je onaj koji je dovoljno emocionalno zreo da posjeduje vlastiti psihološki materijal kojeg ne projicira na dijete. Emocionalna zrelost znači da roditelj može posjedovati vlastite emocije i koristiti emocije kao svoj vlastiti unutarnji sustav za razmjenu poruka – što olakšava samosvijest. Samosvijest znači da postoji jedan afektivni i emocionalni odnos sa samim sobom – koji uključuje veliku količinu samo-empatije i ljubavi prema sebi. Sve ovo znači da je roditelj samodostatan. Stoga, njegov odnos s drugima ne sadrži projekcije, neprikladne granice i toksičnost. Zdravi roditelji znaju kako bezuvjetno voljeti i odražavati autentičnost djeteta. Oni mogu stvoriti odgovarajuće granice i prikladno disciplinirati (tj. podučavati) dijete, istodobno poštujući autentičnost djeteta.
S druge strane, toksični roditelj nije emocionalno zreo. Stoga će sve svoje neupravljane emocije i svoj nesvjesni materijal projicirati na djecu. Toksični roditelj može, ali i ne mora imati dijagnozu mentalne bolesti ili poremećaja osobnosti. Problem s toksičnošću toksičnih roditelja je taj što dijete upija taj otrov još od djetinjstva i što je vjerovalo da je konzumiranje tog otrova normalno.
Kako prepoznati toksičnog roditelja?

Kako bi dijete moglo prepoznati je li njegov roditelj toksičan, obično mu se postavljaju sljedeća pitanja:
• Imaju li tendenciju pretjerano reagirati ili stvoriti scenu?
• Koriste li emocionalnu ucjenu?
• Postavljaju li česte ili nerazumne zahtjeve?
• Pokušavaju li vas kontrolirati? (”Na moj način ili nikako”)
• Kritiziraju li vas ili uspoređuju?
• Slušaju li vas sa zanimanjem?
• Da li manipuliraju, koriste krivnju ili igraju žrtvu?
• Okrivljuju li vas ili napadaju?
• Preuzimaju li odgovornost i ispričavaju li se?
• Poštuju li vaše fizičke i emocionalne granice?
• Zanemaruju li vaše osjećaje i potrebe?
• Jesu li vam zavidni ili se natječu?

Prema ovim pitanjima, ovisno je li odgovor potvrdan ili ne, možemo prepoznati radi li se o toksičnom roditelju. Naravno, ovakvo ponašanje mora biti kronično jer svaki roditelj ponekad može postupiti na sličan način kao i toksičan roditelj.

Kako se dijete može obraniti od toksičnog roditelja?

Dijete se pod svaku cijenu mora odvojiti od ovakvog roditelja. No, to svakako nije jednostavno. Obično se navodi pet stadija kroz koje dijete prolazi: poricanje, ljutnja, žalost, pregovaranje i prihvaćanje. Kako bi izbjegli strašne osjećaje ljutnje i tuge, djeca toksičnih roditelja obično preskaču ove stadije te onda zaglave u stadiju pregovaranja. To je stadij koji uključuje implikaciju ”AKO-ONDA”. Na primjer, AKO se brinem za svoju majku, ONDA mi ona neće naštetiti. Tek kada dijete shvati da je ono stvarno i da je važno, počinje faza prihvaćanja. To se obično događa kada to dijete odraste i počne donositi vlastite odluke. Ono postaje svjesno da postoji netko tko brine i može zadovoljiti sve njihove emocionalne i fizičke potrebe, za razliku od njegovog roditelja. Taj netko je on Sam. To znači da liječenje započinje sa samim djetetom – s njegovim osjećajima i stavovima. Potrebno je raditi na sebi. To ne znači da će se roditelj promijeniti, ali hoće dijete. Ponekad je potreban kvalitetan razgovor, a što je još važnije, oprost. Ono o čemu dijete (ili kasnije odrasla mlada osoba) mora voditi računa je sljedeće:

• Vaši roditelji se ne moraju izliječiti da bi vama bilo bolje.
• Vi niste vaši roditelji.
• Nisi ni ono uvredljivo što kažu o tebi.
• Ne morate se svidjeti svojim roditeljima, ali još uvijek možete biti vezani i voljeti ih.
• Aktivna ovisnost ili zlostavljanje od strane roditelja mogu vas potaknuti. Postavite granice i prakticirajte nevezivanje.
• Ne možete promijeniti ili spasiti članove obitelji.
• Ravnodušnost, a ne mržnja ili ljutnja, je suprotnost ljubavi.
• Mrziti nekoga ometa ljubav prema sebi.
• Neriješena ljutnja i gnjev vas povrjeđuju.

Umjesto zaključka
Bez obzira što odnos s roditeljima ponekad može imati važnu ulogu na način na koji shvaćamo sami sebe i svijet oko sebe te za uspostavu kasnijih odnosa, ipak imamo mogućnost popraviti ono što su roditelji krivo činili. Važno je raditi na sebi i ne dopustiti da nas tuđe pogreške spriječe u stvaranju kvalitetnog i zdravog života. Ne možemo cijeli život za svoje neuspjehe kriviti druge jer kako kaže latinska poslovica: ”Faber est suae quisque fortunae” – ”Svatko je kovač svoje sreće”.

U Mostaru, 11. 2. 2019.
S engleskog prevela i uredila Katarina Lauc

Izvori:
https://www.psychologytoday.com/us/blog/toxic-relationships/201808/12-signs-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).
https://www.psychologytoday.com/us/blog/traversing-the-inner-terrain/201805/surviving-the-toxic-parent (Stanje: 10. 2. 2019.).

Izvor (foto): https://www.heimarbeit.de/liebe-eltern-so-fuehlen-sich-kinder-wenn-wir-streiten/

PSIHOPATIJA NEKOĆ I DANAS

Kad čujemo za riječ psihopat, vjerojatno će nam odmah na pamet pasti neponovljivi zaleđeni pogled filmskog dr. Hannibala Lectera, a starijem gledateljstvu moguće čak i prije smušeni ali krajnje nepredvidljivi lik Normana Batesa (Psycho).
S tim u vezi, odmah na početku po jedna dobra i loša vijest. Dobra je da nisu svi psihopati serijske ubojice, pa čak ni kriminalci, premda – s druge strane – svaki serijski ubojica po sebi jest psihopat. Loša vijest je ta da psihopata među ljudima ima znatno više nego što inače mislimo. Na razini cijelog društva, pretpostavlja se da oni čine oko 1,5% cjelokupne populacije, dok se kod istaknutih i cijenjenih zanimanja njihov broj – pretpostavka je – penje čak do 10%, jer psihopati jako vole takva mjesta i pozicije koje im pružaju moć, kontrolu i utjecaj nad običnim ljudima.

Ni zdravi, ni bolesni!
No, vratit ćemo se malo u bližu prošlost. Recimo, ako zavirimo u neku stariju medicinsku enciklopediju iz 60-tih godina XX. st., pronaći ćemo nešto drugačiju definiciju i klasifikaciju psihopatije nego što to pronalazimo danas. Prema velikom njemačkom psihijatru Kurtu Schneideru (1887.-1967.) pod psihopatijom treba razumijevati prirođenu abnormalnost ličnosti, bilo da od toga trpi dotična osoba ili društvo oko nje. Pri tome „abnormalna ličnost nije bolesna ličnost u medicinskom smislu. Kod nje se ne radi o bolesti nego o varijanti koja odstupa od normalnog prosjeka.“ S druge strane, psihoanalitička škola pod psihopatijom smatra „teški oblik karakterne neuroze“.
Kako se za psihopate kaže da nisu bolesni u punom smislu ali zato jesu abnormalni, bilo je potrebno uspostaviti određenu medicinsku klasifikaciju koja bi naznačila u kojem točno smjeru ide ta njihova abnormalnost. Premda je postojao veći broj ovakvih pokušaja, na kraju se najznačajnijim činio ipak onaj od spomenutog Schneidera.
On je izvršio podjelu psihopata u slijedeće tipove:
Hipertimici. U načelu ovo su pozitivne, aktivne i produktivne osobe s tingirano maničnim prizvukom. Ovo bi značilo da znaju biti vrlo neumjereni pa čak i ekstremni u emotivnim reakcijama. Također, skloni su naglim promjenama radnog mjesta i životne sredine, a mogu biti skloni i sitnim prijevarama. Površni su i nestalni, počesto vrlo svadljivi, premda veliki broj hipertimika spada u onaj produktivni dio stanovništva.
Depresivni tipovi. Najlakše ih je predstaviti kao antipodobove hipertimika. Oni pate zbog svoje depresije, ali također su teški za svoju okolinu. Vječito nezadovoljni, pesimisti, ne uspijevaju ništa vidjeti kao dobro, definitivno se ne znaju radovati. Previše razmišljaju i skloni su vlastitom precjenjivanju kao i podcjenjivanju okoline.
Nesigurno-malodušni tipovi. Kako sama riječ kaže, vrlo su nesigurni i neodlučni. Često se osjećaju nedoraslo naspram životnih izazova i zadaća. Vrlo su osjetljivi, ali zato mogu imati bogat nutarnji život. Kako nisu u stanju pravilno kanalizirati svoje emocije, one se nagomilavaju što na kraju rezultira povremenim arogantnim i agresivnim epizodama u ponašanju.
Fanatici predstavljaju snažne osobnosti s jakim nagonima, zadovoljne samima sobom. Aktivni, borbeni, eksplozivni; mnogi ih doživljavaju inspirativnim i uzbudljivim likovima. Fanatici, ukoliko nisu osobenjaci i čudaci, po prirodi su vođe. Rado će osnovati političku stranku ili religioznu sektu. U socijalnom smislu, često započinju velika nasilja i sukobe. Ako to ne, onda će minimalno biti skloni sudskom parničenju sa svim i svakim.
Tipovi željni uvažavanja ili tipovi histeričnog karaktera. Izvještačeni i teatralni, nerijetko je cijeli njihov život jedna besmislena predstava kojoj je jedini cilj istači sebe. Unutar ove skupine postoje dvije podskupine: Ekscentrici koji snažno vrednuju sve što je drugačije, te hvalisavci i pseudolozi. Ovi potonji su često vrlo vješti manipulatori, skloni velikim prijevarama.
Tipovi labilnog raspoloženja. Skloni su naglim promjenama raspoloženja bez većeg vanjskog povoda. U kriznim periodima odaju se alkoholu, bježe od kuće, izbjegavaju poslove i obveze.
Eksplozivni tipovi ili tipovi razdražljivog, impulzivnog i nasilnog karaktera. Žestoko reagiraju već kod najmanjeg povoda. Skloni su nanošenju teških ozljeda, pa i ishitrenom ubojstvu bez predumišljaja. Ponekad se u njihovom kontekstu govori o reakcijama „kratkog spoja“. U nekim situacijama baš kao da im nešto „kvrcne“ u glavi te u potpunosti izgube kontrolu nad svojim ponašanjem.
Bezvoljni tipovi. Najistaknutija im je psihološka karakteristika slabost volje. Kao takvi lako postaju pijuni u rukama jačih ličnosti. Vrlo su skloni zavidjeti onima za koje drže da su bolje prošli u životu od njih. Iz njihovih redova se regrutira znatan broj narkomana, kriminalaca i prostitutki.
Astenični tipovi. Radi se o vrlo heterogenoj grupi, no zajednička karakteristika bi im bila općenito neurotično ponašanje, uz snažan i učestao osjećaj zamora i iscrpljenosti.

Bezosjećajni tipovi
Premda ih Schneider u svojoj klasifikaciji ne izdvaja posebno, mi ćemo ih ovdje izdvojiti s opravdanim razlogom, jer po današnjim psihološkim i psihijatrijskim standardima upravo se bezosjećajne tipove smatra psihopatima u punom smislu riječi ili čak jedinim pravim psihopatima, dok su ostali – gore navedeni tipovi – u međuvremenu povezani s nekim drugim poremećajima ponašanja.
Glavna psihološka karakteristika bezosjećajnih tipova je pomanjkanje moralnih osjećaja samilosti, krivnje, savjesti i stida. Nesposobni su da osjete tuđu radost ili žalost, dakle, kod njih se radi manje-više o potpunom nedostatku empatije. Prema okolini su brutalni i bezobzirni. U ekstremnim slučajevima iz ove skupine niču pervertiti, sadisti, zločinci s predumišljajem, teški obiteljski zlostavljači, pa čak i serijski silovatelji i ubojice. Kako smo već na početku rekli, uživaju u potpunoj kontroli nad drugima. Oni se vole igrati Boga, odlučivati o tome tko će uspjeti a tko neće, tko će živjeti, a kome je već pomalo vrijeme i da umre. Vrlo često kod drugih vole izazivati strah i bol te uživati u tome. Čini se da su to ujedno jedine emocije koje prepoznaju i vrednuju. Neki autori kažu da je njihov glavni problem „nutrina“, tj. nedostatak iste. Njih zanima samo ono izvanjsko. Tako, u mnogim slučajevima zauzeto i pažljivo brinu o svojoj garderobi, frizuri, stilu i imidžu, a po tome procjenjuju i druge ljude. Koncept „nutarnje ljepote“ i dobre ljudske duše njima ne znači ništa. Stoga ne čudi da se bezosjećajne tipove ponekad klasificira i kao bezdušne psihopatske tipove.

Psihopat, sociopat, narcis – koja je razlika?
Pored potonja dva naziva, bezosjećajne (ili bezdušne) tipove se klasificira i kao antisocijalne psihopatske tipove. Tako dolazimo i do nečasnog naziva sociopat. Psihopat i sociopat su se nekada podrazumijevali i kao sinonimni pojmovi. Danas liječnici rijetko pacijentima prišivaju ovakve prefikse, nego se radije sve ovo vodi pod antisocijalnim poremećajem osobnosti. Ipak, između psihopata i sociopata se povlače neke jasne razlike, a one se po sebi tiču prvenstveno prisutnosti, odnosno, odsutnosti savjesti. Naime, u svezi psihopata se govori o potpunoj odsutnosti iste. Kakvo god grozno djelo radio, psihopat zbog toga neće osjećati bilo kakvu nelagodu ili grižnju savjesti. S druge strane, sociopati imaju savjest, ali ona je poprilično slabo razvijena. Oni počesto znaju intenzivno patiti zbog svog ponašanja i dijela ali se svejedno neće promijeniti. Stoga bi se moglo reći da se psihopat rađa, dok se sociopat postaje. Tu je često u pitanju i neadekvatan odgoj ali također i traumatično djetinjstvo.
U ovom kontekstu ćemo spomenuti i narcistički poremećaj ličnosti. Narcisi se u mnogo toga mogu ponašati vrlo slično prethodnim skupinama, pošto nedostatak empatije također i kod njih igra važnu ulogu. No, uzroci su drugačiji. Naime, narcizam je donekle normalna faza u razvoju mladalačke osobnosti, koja se u ovom slučaju ne uspijeva nadvladati. Stoga se pokatkad u kontekstu narcističkog poremećaja govori i o sekundarnom narcizmu. Ovakve osobe su preokupirane samima sobom, imaju prenapuhan ego, sklone su grandioznim idejama o samima sebi, imaju ogromna i nerealna očekivanja od života, očekuju da njihove vlastite potrebe svima budu na prvom mjestu, od drugih vječito očekuju hvalu i odobravanje, ne znaju se nositi s kritikom i sl.
Nažalost, zajedničko svim trima prethodnim skupinama je i to da njihovo liječenje donosi vrlo slabe rezultate, pa se one ekstremne slučajeve jedino može dugoročno zatvoriti „na sigurno“.
U Sarajevu, 29. 12. 2018.
M. B.

Izvori:
-dr. Mirko Dražen GRMEK (Ur.), Medicinska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1970.
– Dr. Vladimir HODULIN, Psihijatrijsko-psihološki leksikon, Panorama, Zagreb, 1968,
– ARNOLD – EYSENCK – MELI, Lexikon der Psychologie, Neuausgabe, Herder Freiburg – Basel – Wien, 1972.
– Narcistički poremećaj ličnosti (narcizam) – uzroci i simptomi, Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/narcisticki-poremecaj-licnosti (Stanje: 28.12.2018.).
– Koja je razlika između psihopata i sociopata?, Centar zdravlja, Izvor: https://www.centarzdravlja.hr/zdrav-zivot/psihologija/koja-je-razlika-izmedju-psihopata-i-sociopata/?refresh=true (Stanje: 28.12.2018.).

GOVOR TIJELA (III. DIO): ZRCALJENJE

Nastavljamo se baviti djelom ”Velika škola govora tijela” autora Allana i Barbare Pease. U ovome dijelu pažnju ćemo posvetiti prepoznavanju jesu li drugi u određenim situacijama pozitivno ili negativno raspoloženi prema nama i kako mi otkrivamo da nam netko jest, odnosno, i nije baš simpatičan.

Počesto ne možemo ne vidjeti očite signale da nismo dobro došli u nekom društvu ili pak da nas prihvaćaju širom otvorenih ruku. No, isto tako svjesni smo kako je ponekad teško procijeniti nečije raspoloženje prema nama jer ljudi, vjerovali ili ne, redovito glume. Unatoč tome, pomno promatrajući sugovornikov govor tijela, vrlo brzo možemo otkriti prihvaća li nas ili ne. Sve što trebamo napraviti jest uočiti hoće li dotična osoba ponoviti naše kretnje tzv. zrcaljenjem.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/govor-tijela-ii-dio-osmijeh/ ‎

Zrcaljenje kao način povezivanja i prihvaćanja

U davno doba zrcaljenje je bilo sredstvo pomoću kojega su se naši preci uspješno uključivali u veće skupine. To je ujedno i primitivni način učenja oponašanjem. Najjednostavniji oblik zrcaljenja jest zijevanje. Kada jedan čovjek zijevne, svi oko nje počnu zijevati. Robert Provine otkrio je kako je zijevanje toliko zarazno da je čak dovoljno samo širom otvoriti usta kako bi se izazvala reakcija. U prethodnom dijelu o osmijehu, spomenuli smo da ljudi uglavnom osmijeh uzvraćaju osmijehom. Tu se također radi o zrcaljenju. Ono je namijenjeno stvaranju prisnih odnosa s drugima. Također, zrcaljenjem se objašnjava zašto neki mirni tipovi podivljaju kada se nađu unutar ljutite svjetine – oni jednostavno zrcale agresivno ponašanje i time stvaraju osjećaj sigurnosti. Zrcaljenjem drugima poručujemo da smo isti kao oni, da im ne predstavljamo prijetnju. Autori navode kako neka društva, poput Nijemaca i Britanca, upravo zahvaljujući zrcaljenju kojega se u velikoj mjeri pridržavaju, dominiraju svijetom dugi niz godina. Povezivanje pomoću zrcaljenja započinje već u maternici kada dijete usklađuje svoje tjelesne funkcije i otkucaje srca s majčinim ritmom. To će reći da je zrcaljenje stanje kojem smo po prirodi skloni.

Zrcaljenje kao uzrok sličnosti među ljudima

Zasigurno svi znamo barem jednog muža i ženu koji nam fizički izgledaju kao brat i sestra. Nakon dugo godina zajedničkog života oni jednostavno počnu sličiti jedno na drugo. Razlog toga je što stalno međusobno zrcale izraze lica pa s vremenom izgrade mišiće na istim dijelovima lica. Jedno istraživanje pokazalo je da je vjerojatnost za raspad braka veća ako jedan bračni partner ne zrcali izraze sreće drugog partnera. Jasno je da nepostojanje zrcaljenja nije razlog raspada braka, ali je jedan od pokazatelja da nešto ne funkcionira dobro. Ovo ne vrijedi samo za bračne partnere. Vremenom i najbolji prijatelji počnu međusobno nalikovati jedno na drugo (sama sam se često našla u situaciji da prijateljicu i mene pitaju jesmo li sestre). Osim toga, autori čak tvrde da se zrcaljenje može primijetiti i kod izbora ljubimaca. Skloniji smo birati one ljubimce koji nam tjelesno nalikuju ili pak odražavaju naša raspoloženja.

Namjerno usklađivanje

Zrcaljenje je jasan način na koji nam drugi govore da se slažu s nama ili da im se sviđamo, ali i način na koji mi drugima otkrivamo naše raspoloženje. Ako zrcaljenje izostaje, možete biti sigurni da ne odgovarate osobi s kojom ste se sreli. No, zrcaljenje se može i namjerno izvoditi. U situacijama kad nam je važno doprijeti do drugih, ostaviti dobar dojam ili se pak uključiti u neku skupinu, možemo početi usklađivati vlastite geste, intonaciju glasa, brzinu govora te izraze lica s našim sugovornikom. Na taj način druge opuštamo te pokazujemo da im nismo prijetnja. Važno je naglasiti kako namjerno usklađivanje nije moguće kada su u pitanju mikrokretnje poput treptanja, širenja nosnica, podizanja obrva i sl. Takvo usklađivanje događa se samo kod osoba koje uistinu odgovaraju jedna drugoj ili, kako se to obično kaže, koje su na ”istoj valnoj duljini”. Osim toga, uvijek si moramo posvijestiti u kakvom smo odnosu s osobom prije nego počnemo namjerno preslikavati njezin govor tijela. Nije baš pametno da npr. zaposlenik preslikava šefov govor tijela koji odiše dominacijom kada ga želi zatražiti povišicu.

Umjesto zaključka

Na koncu, ovaj kratki pregled opsežnog djela ”Velika škola govora tijela” završavamo s jednim citatom s kojim samo djelo započinje. U njemu se ogleda važnost govora tijela u svakodnevici:

Po čovjekovim noktima, po rukavu njegova sakoa, po njegovim cipelama, po koljenima na njegovim hlačama, po zadebljanjima na njegovom kažiprstu i palcu, po njegovu izrazu lica, po manšetama njegove košulje, po njegovim kretnjama – po svakoj od tih stvari jasno se otkriva čovjekovo zvanje. Da sve to neće prosvijetliti sposobnog analitičara u svakom je slučaju gotovo nezamislivo. (SHERLOCK HOLMES, 1892).

U Mostaru, 9. 12. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Allan i Barbara Pease, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

KAKO RAZUMJETI ONE KOJE JE NEMOGUĆE RAZUMJETI?

U ovom tekstu ćemo nastojati prikazati djelo švedskog komunikologa Thomasa Eriksona: Okruženi idiotima. Kako razumjeti one koje je nemoguće razumjeti? Djelo je na našim prostorima izašlo 2018. u ediciji izdavačke kuće Znanje iz Zagreba.

Odmah na početku valja reći kako se iza provokativnog naslova krije zbilja inteligentno i praktički primjenjivo djelo. Kako smo već istakli i u sažetku: Već u ranoj mladosti formiramo stav prema kojem su svi oni s kojima znamo dobro i uspješno komunicirati dobri i pametni, dok oni s kojima to ne znamo – su idioti. Međutim, postoje načini i znanja u smislu bitnog unapređenja vlastitih komunikacijskih vještina, tako da čovjek može uspješno početi komunicirati čak i sa onima za koje je mislio da su nemogući i beznadni slučajevi. Da bi nas približio pojedinim tipovima ljudskih osobnosti, Erikson se služi klasičnom Hipokratovom podjelom osobnosti, koju – međutim – ponešto adaptira i unapređuje. Tako su kolerici ovdje „crveni“, sangvinici – „žuti“, flegmatici – „zeleni“, a melankolici – „plavi“. Pri tome su žuti i crveni ekstroverti, a plavi i zeleni introverti. Zatim, crveni i plavi tipovi su više orijentirani prema problemima i zadacima, a žuti i zeleni prema odnosima. Sve ovo Erikson u knjizi predstavlja i prikladnom shemom:

Erikson ističe kako njegov model svakako nije savršen, te da mu se sigurno ima što prigovoriti. Međutim, on također ističe kako je isti niknuo iz njegove dugogodišnje prakse bavljenja međuljudskom komunikacijom, te stoga svakako može biti inspirativan i koristan.

S obzirom da je vrlo teško jedno složeno djelo iscrpno prikazati na stranicu – dvije, ovdje ćemo se ukratko fokusirati na svaki od četiri tipa osobnosti, te pokušati naznačiti na koji način s kim treba komunicirati.

Crveni – „Pravila su tu da se krše!“

Crveni tip: ekstrovert orijentiran prema rješavanju konkretnih problema i zadataka. Energični, marljivi, prodorni, vrlo otvoreni, čak indiskretni. Žive u sadašnjem trenutku, obično uspijevaju uraditi za trojicu. Rado krše pravila, ali ne zbog zlobe ili prljava dobitka, nego zato što im se vječito žuri. Marljivo sabiru kazne iz prometa, a u poslu će rado zaobići i neku idiotsku dosadnu papirologiju, jer jednostavno, nemaju oni vremena za to.

Po Eriksonu, sa svojom velikom energijom i elanom crveni su skloniji od svih ostalih tipova druge vidjeti kao gomilu nesposobnih idiota. S druge strane, ovi drugi njih također redovito doživljavaju pretežito negativno: kao ambiciozne manijake, bezobrazne, bezobzirne, indiskretne itd.

U komunikaciji, crveni su već kako rekosmo (pre)otvoreni i brzopleti. Ako mu se nešto ne sviđa, odmah će vam to reći i to često na vrlo neprimjeren način. A osobito ih živciraju duge i predetaljne priče, jer kako rekosmo – njima se žuri. Drugi će se pred njihovom eksplozivnom energijom često povući i zatvoriti, međutim to je greška koja će eventualnu krizu samo produbiti. S crvenima se komunicira onako kako oni to najviše vole: izravno, otvoreno, iskreno i emotivno nabijeno. Možda se neće posve složiti s vašom reakcijom, ali barem će vas cijeniti.

Žuti – „Osjećam da sam u pravu!“

Žuti tip: također ekstrovert, ali više orijentiran prema odnosima. Erikson kaže da ih je vrlo lako prepoznati. Oko koga u velikom društvu vidite najviše ljudi, i gdje je najviše smijeha, e osoba u sredini svega toga je izgledno „žuti“. Karizmatični su, dopadljivi, zanimljivi, vrlo rječiti, ali pomalo i nerealni kao i površni. Reklo bi se da žive u budućnosti. Idealisti su, ali pri tome teško mogu detaljno objasniti kako se stiže do tih njihovih ideala. Vole novotarije, bilo da je riječ o stvarima ili idejama, ali zato im podjednako sve brzo i dosadi pa opet traže nešto novo. Stoga im je teško zadržati pažnju, a osim toga – katastrofalni su slušači; doslovno ono: „Na jedno uđe, na drugo iziđe“.

Stoga u komunikaciji sa žutima Erikson predlaže slijedeće: Kao prvo, potrebno je naoružati se osmijehom, jer žuti jedino dobro funkcioniraju u pozitivnom okruženju. Tako će te im dati do znanja da ih cijenite kao i to da vam je drago što postoje, i što su sad upravo tu s vama. Žuti će vas već zbog toga nesebično zasuti svojim zlatno-sunčanim žutilom. Međutim, kako su slabi slušači, unaprijed se naoružajte strpljenjem i upornošću, i pri tome im nikad ne govorite ono: „Pa stotinu puta sam ti već rekao“, nego jednostavno recite što ste mislili po stotinu i prvi put. Poslušat će vas prije ili kasnije!

Premda će se možda neko upitati a što će mi uopće, važno je istaknuti da žuti imaju nevjerojatnu moć uvjeravanja i kao takvi su uvijek korisni i kao prijatelji, i kao poslovni suradnici. Erikson tvrdi da oni doslovno mogu prodati sve: „I led Eskimu, i pijesak beduinu.“ Baš sve…

Zeleni – „Oni koji su davno odlučili da neće donositi nikakve odluke!“

Ne mogu svi biti posebni i karizmatični, pa netko mora biti i prosječan obični čovjek. To su po Eriksonu „zeleni“ – ujedno najčešći tip ljudske osobnosti. Znaju biti dobri i pouzdani prijatelji, kao i vjerni bračni drugovi i roditelji. Međutim, jako su pasivni. Plaše se velikog posla, plaše se i velikih promjena i planova. Zato su najsretniji kad ih se pusti na miru. Tako se otprilike i ponašaju: stabilni su, ne toliko rječiti i ekspresivni, radije sjede po strani i slušaju što drugi govore. Vrlo su nepovjerljivi prema istinskim autoritetima i znalcima, s druge strane, često naivno povjerljivi prema svakojakim protuhama i neutemeljenim medijskim natpisima i objavama. „Pa bilo u novinama“ ili pak ono „Rek’o mi prijatelj“ – za njih često nema dalje. Da, i neodlučni su vrlo, kako Erikson kaže – davno su se odlučili da neće donositi nikakve odluke!

Erikson kaže da sa zelenima treba komunicirati blago, ali iznimno strpljivo i uporno. Stalno ih je potrebno „gurati“ i poticati, ali sve to skupa pomalo. A takvi su otprilike i na poslu. Ne treba ih plašiti velikim planovima, nego bi te velike planove trebalo izlomiti na manje dijelove, pa im na dnevnoj razini davati male, konkretne zadatke. To im je već prihvatljivije. Zeleni po prirodi nisu vođe, nego oni koje se vodi. Stoga im tuđe vodstvo uopće ne smeta, ali kako rekosmo, treba ih voditi blago, strpljivo i sve to nešto pomalo! U protivnom, vjerojatno vam se neće otvoreno suprotstaviti, ali rado će vas ogovarati iza leđa i namjerno će zabušavati. Da, zeleni su izrazito skloni jednom tihom, pasivnom otporu.

Plavi – „majstori Excela!“

Plavi vam vjerojatno nikad neće stvoriti neki veliki problem u životu. Marljivi, posvećeni, odgovorni, racionalni, korektni, međutim, pored svega toga – ipak – dosta teški i komplicirani za komunikaciju i suradnju. Pri tome je izgledno najveći krivac njihova iznimna posvećenost detaljima. Njima ništa nije nevažno, a obavljene zadatke su u stanju provjeravati do u beskonačnost. Plavi su perfekcionisti, a za perfekciju treba dosta vremena, i zbog toga su plavi poslovično veoma spori, te ih se stalno mora požurivati. Obožavaju tablice, proračune, statistike… Erikson kaže da će te ih u poslovnom okruženju najlakše prepoznati po tome što će im na kompjuteru vjerojatno biti otvoren Microsoft Excel.

Zbog poslovične kompliciranosti i opterećenosti detaljima i nisu nešto rječiti. Ukoliko plavi odluči ispričati vic, to bi se lako moglo pretvoriti u noćnu moru. Kako s njima komunicirati? Erikson veli da ako želite s njima nešto raspraviti, dobro se naoružajte činjenicama i argumentima. Plavima ne možete bacati floskule, a neće proći ni neki bučni afektivni ispadi. Jednostavno, morate ih uvjeriti logikom i argumentima! Osim toga, budite spremni da ih uvijek požurujete i podsjećate na rokove. Jer ako to ne činite, oni će se bezbrižno posvetiti onomu što najviše vole – detaljima.

Upoznati druge, upoznati samog sebe

Erikson u knjizi upozorava na jednu stvar. Naravno da nitko od nas u stvarnosti nije obilježen samo jednom bojom. Svi smo mi najčešće glede osobnosti kombinacija dviju ili čak više različitih boja. No, suština priče pri tome ostaje ista, jer boje u konkretnim slučajevima obično nisu nerazgovjetno pomiješane, nego su već raspoređene po različitim sferama života. Na primjer, netko je uglavnom zeleni tip, ali kad su u pitanju temeljne vrijednosti i odluke, lako se prometne u crvenog. Ili netko je u poslovnom smislu „plav“, ali privatno je više ‘nako zelen.

Uglavnom, vrijednost Eriksonovog sustava nije samo u tome što nam može biti od pomoći u razumijevanju drugih ljudi, nego i nas samih, jer ako poznajemo dovoljno sami sebe, tada ćemo puno lakše i sa onima drugim. Ako ništa, moći ćemo ih egzaktnije i na vrijeme upozoriti s kim imaju posla!

U Sarajevu, 8. 12. 2018.

M. B.

NA KOJI NAČIN SE INTROVERTI TREBAJU PONAŠATI U JEDNOM EKSTROVERTNOM SVIJETU?

Ovdje prenosimo jedno razmišljanje dr. Susan K. Whitbourne objavljeno u Psychology Today.

Introverti se mogu osjećati vrlo nepristalo i neprilagođeno u kulturi koja više cijeni ekstroverte. Nešto poput „kvadratnog klina u okrugloj rupi“.

Krenuvši već od školskih dana, „zvijezde“ su obično ekstroverti. Bilo da se radi o pametnjakovićima koji smjelo i spretno raspravljaju s nastavnicima i učiteljima, bilo da je riječ o dobrim zabavljačima koji briljiraju na školskim priredbama i eventima ili jednostavno samouvjerenim galamdžijama koji uvijek uspijevaju biti u centru pažnje i zbivanja. U svakom slučaju, introverti će već u školskom razdoblju biti u situaciji da se osjećaju i doživljavaju manje vrijednima i bitnima.

Međutim, ovdje valja naglasiti kako je naznačena dominacija ekstroverta karakteristična prvenstveno za suvremenu zapadnjačku kulturu. S druge strane, mnoge svjetske kulture uopće ne cijene ekstroverte, štoviše, osuđuju njihovo nasrtljivo i preotvoreno ponašanje.

Prema Rodneyu Lawnu i njegovim kolegama (2018.) u Centru za pozitivnu psihologiju na Sveučilištu u Melbourneu, idealna osoba “individualističkog Zapada” bi bila “samostalna, ekspresivna u ponašanju i komforna u poziciji središta pozornosti” (str. 2). Prema ovoj teoretskoj slici, osobe naglašene ekstraverzije će u skladu s tim izgledno biti sretnije od samozatajnih osoba koje se vole držati po strani. No, spomenuti australski istraživači istovremeno primjećuju da ovo ne važi i za druge kulture, što će reći da se introverti po sebi mogu osjećati nesretnima isključivo u jednoj kulturi koja naglašeno vrednuje ekstroverte.

Pritisak suvremene zapadnjačke kulture danas je takav da on na neki način introverte konstantno tjera da izigravaju ekstroverte, a to za sobom neminovno povlači gubitak autentičnosti, a koja je po sebi bitna komponenta osobne sreće. Zanimljivo je da su još neki psihoanalitičari sa sredine XX. st., poput Karen Horney i Alfreda Adlera, diskutirali o problemu visoke psihološke cijene koja se mora platiti zarad održavanja lažnog sebstva. Čovjekova psihološka dinamika je takva da će on ipak biti najsretniji ukoliko bude slijedio nutarnje orijentire, ili u ovom slučaju konkretnije, ukoliko vam se sjedi po strani i mirno sluša što drugi govore, svakako vas neće učiniti sretnijima to da na silu stanete u centar zbivanja i ukradete svu pažnju za sebe.

Lawn i suradnici su na kraju proveli i jedno konkretno psihološko istraživanje na teritoriju Australije. Sudjelovalo je 349 osoba starosne dobi od 18 do 61 godine. 58% su bili rođeni Australci, a 42% Australci kineskog i azijskog podrijetla. Cilj je bio u istraživanje uključiti kako „individualističke zapadnjake“ tako i „kolektivističke istočnjake“, a pitanja su pokušala utvrditi naznačeni razmjer kulture, osobne psihološke dinamike i sreće. Rezultati istraživanja su pokazali kako većina ispitanika prepoznaje da žive u zemlji koja visoko vrednuje ekstraverziju, tako da su se ekstroverti na kraju ujedno pokazali više sretnima sa snažnijim osjećajem autentičnosti. Međutim, s druge strane među introvertima su se sretnijima pokazali oni koji su odlučili ostati vjernima sebi, ne prihvaćajući pri tome izazove i pritiske jedne ekstrovertne kulture.

Stoga bi se moglo kratko i zaključiti: možda ovo uistinu jeste vrijeme ekstroverta, ali ukoliko ste introvert, najpametnije vam je ostati to što jeste, jer na kraju vam ništa neće moći nadoknaditi gubitak vlastite autentičnosti.

U Sarajevu, 7. 12. 2018.

Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

 

Izvor:

Susan KRAUS WHITBOURNE, „How Introverts Can Make It in an Extraverted World. New research shows how introverts can learn to become happier with themselves“, (4.12.2018.), Psychology Today,  https://www.psychologytoday.com/intl/blog/fulfillment-any-age/201812/how-introverts-can-make-it-in-extraverted-world (Stanje: 7.12.2018.); poziva se na Lawn, R. B., Slemp, G. R., & Vella-Brodrick, D. A. (2018). Quiet flourishing: The authenticity and well-being of trait introverts living in the west depends on extraversion-deficit beliefs. Journal of Happiness Studies: An Interdisciplinary Forum on Subjective Well-Being. doi:10.1007/s10902-018-0037-5.

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR TIJELA (II. DIO): OSMIJEH

Osmijeh je bez sumnje najprivlačniji i najpoželjniji izraz koji možemo uputiti jedni drugima. On je znak dobrog raspoloženja, užitka, sreće, zadovoljstva, dakle svih onih pozitivnih emocija. Iako smo svi manje-više svjesni toga, rijetko kad se pitamo kakve posljedice osmijeh i smijanje imaju za naše kako fizičko tako i psihičko stanje, ali i stanje ljudi oko nas. Još se manje pitamo o porijeklu osmijeha, tj. kako to da su baš izlaganje zubi, povlačenje kutova usana unatrag te podizanje očiju postali izrazi dobrog raspoloženja, prijateljstva, dobroćudnosti i sl. U ovom dijelu, osim navedenih pitanja, prateći već poznato djelo Allana i Barbare Pease, opisat ćemo najčešće načine osmjehivanja te otkriti njihovo značenje. Također, vidjet ćemo ima li istine u onoj poznatoj: smijeh je najbolji lijek.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/govor-tijela-i-dio-ruke/ ‎

Porijeklo osmijeha

Svi prethodno nabrojani izrazi lica koje jednom riječju nazivamo osmijeh, osim izražavanja dobrog raspoloženja imaju i dublju, primitivniju svrhu. Suvremena istraživanja čimpanza pokazuju kako ovi primati upotrebljavaju slične izraze kao ljudi kad se osmjehuju kao znak pokoravanja. U situacijama kada im prijeti opasnost, čimpanze otvaraju donju čeljust, povlače kutove usana te podižu oči kako bi suparniku dale do znanja da im ne predstavljaju prijetnju. Kod ljudi, svrha je uglavnom ista: osmijehom poručujemo drugima da im nismo prijetnja te tražimo prihvaćanje na osobnoj razini. To je razlog zašto se većina svjetskih lidera i dominantnih pojedinaca rijetko osmjehuje. Oni jednostavno ne žele ostaviti dojam pokoravanja. Također, istraživanja pokazuju da se žene smiju više od muškaraca. Vjerojatno je riječ o urođenom ponašanju jer se djevojčice već u osmom tjednu prenatalnog razvoja smiju više od dječaka. Autori navode da je češće osmjehivanje žena jedan od razloga zašto žena izgleda podređena ili slaba u susretu s nenasmijanim muškarcem.

Najčešći načini osmjehivanja

Iako je osmijeh u susretu s ljudima većinom poželjan i prihvatljiv, postoje različiti načini na koji se ljudi osmjehuju, a neki od njih ne označavaju sve one pozitivne emocije. Prije svega, potrebno je razlikovati iskreni od lažnog osmijeha. Francuski znanstvenik Guillame Duchenne de Boulogne među prvima je istraživao postoje li znakovi koji pokazuju neiskrenost ljudskog osmijeha. Otkrio je da osmijeh izazvan užitkom podiže kutove usana, a mišići oko očiju se stežu, dok se kod osmijeha bez užitka smiju samo usnice. Stoga su bore oko očiju prvo kamo trebamo pogledati kada provjeravamo iskrenost nečijeg osmijeha. Nadalje, osmijeh stisnutim usnama kod kojeg se ne vide zubi pokazuje da osoba ima neku tajnu, stav ili mišljenje koje želi zadržati za sebe. Zatim, osmijeh koji je svojstven zapadnjacima je iskrivljeni osmijeh. Kod takvog osmijeha na jednoj strani lica su obrva i usna podignuti stvarajući svojevrsni osmijeh, dok druga strana lica sa spuštenom obrvom i usnom stvara namrgođeni izraz. Izvodi se isključivo namjerno te ima samo jednu poruku – sarkazam. Sljedeći način osmjehivanja svojstven je ženama: osmijeh upućen pogledom ustranu i gore. Osoba koja se tako osmjehuje izgleda mladenački, razigrano i tajnovito. Ovo tajnovito nema isto značenje kao kad su usne stisnute. Zapravo, taj izraz označava stidljivost te kod ljudi budi zaštitničke osjećaje budući da podsjeća na nevino dijete. Autori navode kako je takav način osmjehivanja bio jedan od omiljenih iz repertoara princeze Diane koja je njime uspjela pridobiti ljude diljem svijeta.

Smijeh je najbolji lijek

Ovo nije smo jedna od uobičajenih floskula. Mnoga istraživanja pokazuju kako osmijeh pozitivno utječe na ljudsko zdravlje. Osim što ubrzava disanje, povećava dotok kisika u krv te može smanjiti brzinu otkucaja srca, smijeh potiče lučenje prirodnih analgetika i beta endorfina (hormon sreće). Time se smanjuje stres te tako smijeh učinkovito uklanja rane znakove depresije. Ne samo da smijanje oslobađa endorfine, nego i samo gledanje nasmijanih lica ima isti učinak. Kod osmijeha je iznimno to što kad ga čovjek nekome uputi, uzrokuje da mu osoba uzvrati osmjehom pa i onda kad je lažan. Dakle, smijeh je uistinu zarazan jer ljudi zrcale izraze lica koja vide. Ako smo okruženi nesretnim i jadnim ljudima, vjerojatno ćemo se i sami tako osjećati. Zbog toga bismo se trebali truditi većinu vremena biti nasmijani. To zasigurno nije lako jer su nam često životne prilike takve da bismo radije plakali i ljutili se na sve oko nas. Ali, imajući na umu kakve sve dobrobiti donosi osmijeh, od onih zdravstvenih pa sve do društvenih, jednostavno ”nabacimo” osmijeh na lice.

U Mostaru, 21. 11. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Allan i Barbara Pease, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR TIJELA (I. DIO): RUKE

Većina ljudi smatra da je govor glavni oblik ljudske komunikacije. Zbog toga smo uglavnom usredotočeni na ono izgovoreno te tako nehotično zanemarujemo ono što se nalazi u pozadini. No, govor se kao oblik ljudske komunikacije vjerojatno pojavio prije dva i pol milijuna godina. Do tada su govor tijela i grleni zvukovi bili osnovni način priopćavanja osjećaja i misli. Da je tako i danas potvrđuju različita istraživanja koja su pokazala kako se 65 posto komunikacije odvija neverbalno. Dakle, riječi zauzimaju svega 35 posto. Većina istraživača danas smatra da se riječi koriste za prenošenje informacija, dok se raspoloženja među ljudima prenose govorom tijela. Allan i Barbara Pease u svojem djelu ”Velika škola govora tijela” donose dublji uvid u komunikaciju s drugima za bolje razumijevanje stavova i osjećaja ljudi oko nas, ali i za bolje razumijevanje samih sebe. Kroz analiziranje različitih gesti, kretnji i izraza otkrivaju kako možemo ispravno procijeniti nečiji stav, mišljenje ili raspoloženje te u skladu s tim postupati. Također, otkrivaju zašto neki ljudi bolje prolaze u društvu dok drugi ostanu neprimijećeni ili pak ostavljaju negativan dojam. Vrlo je važno znati vlastite pokrete, geste i izraze uskladiti s riječima kako bi naša poruka bila adekvatno prenesena i doprla do sugovornika. U vezi s tim obradit ćemo nekoliko gesti i izraza koje autori analiziraju u knjizi. Većinu tih gesti svakodnevno koristimo, a možda nismo dovoljno svjesni kakvu poruku time šaljemo.

Slika 1.: Srdačno-nasrtljiv prijatelj.

Geste rukama

Između mozga i ruku postoji više veza nego između mozga i bilo kojeg drugog dijela tijela. Tijekom evolucije ruke su bile najvažniji alat. Ruke su itekako važne u komunikaciji. Gotovo je nezamislivo nešto pokušati reći, objasniti, protumačiti, izložiti a da pri tom ne koristimo ruke. No, rijetko kad razmišljamo kako se naše ruke ponašaju dok mi govorimo i kakve poruke pomoću njih šaljemo. Već pri samom susretu s drugom osobom ruke imaju vrlo važnu ulogu. Rukovanje je ostatak iz naše davne prošlosti. Kad bi se pripadnici primitivnih plemena prijateljski susretali ispružili bi ruke i izložili dlanove kao dokaz da nisu naoružani. I danas se otvoren dlan veže uz iskrenost i poštenje – prisege se polažu s dlanom položenim preko srca, a svjedok na sudu desni dlan diže u zrak dok u lijevoj ruci drži bibliju. Promatrajući držanje nečijih ruku, možemo otkriti je li osoba iskrena. Autori knjige navode kako je vrlo vjerojatno da će osoba koja govori istinu drugoj osobi izložiti cijele dlanove ili njihov dio, dok će prilikom izgovaranja laži skrivati dlanove u džepove ili ispod prekriženih ruku. Zanimljiva je činjenica kako su iskrenost i dlanovi uzročno-posljedično povezani: što su kretnje otvorenim dlanovima češće, to je sklonost prema izgovaranju laži manja, tj. vrlo je teško lagati otvorenih dlanova. To je još jedan dokaz da su naše emocije i geste međusobno tijesno povezane. 

Slika 2.: Otvoren i ispružen dlan.

Izražavanje zapovijedi i uputa

Također, dlanovi se koristi prilikom davanja uputa, zapovijedi ili rukovanja. Dlan okrenut prema gore je ne prijeteća kretnja koja podsjeća na prosjaka dok prosi. Zbog toga bi se ta kretnja trebala koristiti ako želimo uputiti molbu ili se njome služiti dok držimo neko predavanje. S druge strane, dlan okrenut prema dolje izražava naredbu pa osoba koja se služi tom kretnjom djeluje autoritarno. Jedan od najiritantnijih pokreta rukama je zatvoreni dlan s ispruženim kažiprstom. Već smo kao mala djeca vjerojatno često bili upozoreni kada bismo koristili taj pokret dok smo pokušavali pokazati određeni predmet ili još gore neku osobu. Razlog zašto je taj položaj ruke u većini slučajeva neprihvatljiv i budi negativne osjećaje je što podsjeća na batinu. On je preteča direktnog udarca kojeg su primati koristili za napad. Stoga je potrebno izbjegavati taj pokret, osobito dok držimo javne govore ili nešto tumačimo određenoj skupini ljudi.

Slika 3.: Za razliku od uzdignutog prsta, položeno ispruženi prst ne mora biti nužno prijeteći znak.

Rukovanje

Rukovanje je uobičajena gesta prilikom upoznavanje, susreta, odlaska ili pak uspješno sklopljenog posla. Već iz te općeprihvaćene geste možemo puno toga otkriti. Vezano uz ranije spomenute pokrete dlanom prema gore i prema dolje, rukovanje nam odaje tri osnovna stava: dominacija, pokoravanje i ravnopravnost. Dominacija se prenosi dlanom okrenutim prema dolje, pokoravanje dlanom okrenutim prema gore, a ravnopravnost se očituje kada su dlanovi obiju osoba u okomitom položaju. Prema tome, potrebno je prilagoditi način rukovanja ovisno o okolnostima i osobama s kojima se rukujemo. Isto tako, promatrajući pažljivo koji od ove tri vrste rukovanja osoba koristi, možemo s lakoćom utvrditi njezine stavove i namjere.

U kojem su nam položaju ruke?

Osim načina rukovanja i držanja dlanova, vrlo je važan položaj u kojem se ruke nalaze. Obično dok stojimo ili sjedimo prekrižimo ruke. Autori navode kako takav položaj trebamo što je moguće više izbjegavati. Tim pokretom stvaramo zapreku, želimo se zaštiti. Stavljanjem ruku preko prsa ostavljamo dojam da smo napeti, negativno ili obrambeno raspoloženi. Zasigurno nam nije stalo da nas na zabavama, različitim druženjima ili tijekom javnog nastupa drugi dožive na takav način. Iako taj položaj pruža osjećaj sigurnosti i ugode, drugi nas mogu smatrati nepristupačnima.

Suprotan položaj od ovoga je držanje ruku na leđima. Sasvim nam je normalno i prihvatljivo vidjeti policajce, zaštitare, vojnike ili državne lidere kako hodaju uzdignute glave, izbočene brade držeći dlanom jedne ruke drugu ruku na leđima. Taj stav je povezan s osjećajem nadmoći, autoriteta i samopouzdanja. To vrijedi samo kad se na leđima drži dlan u dlanu. Hvatanje zapešća na leđima otkriva suprotno raspoloženje. Ta kretnja označava frustraciju i pokušaj samokontrole. Dakle, ako osoba drži ruke na leđima i pri tome se čvrsto hvata za zapešće, ona pokušava sakriti nervozu. No, što ako sami sebe uhvatimo u takvom položaju dok se nalazimo u liječničkoj čekaonici ili pak čekamo važan poslovni sastanak? Budući da su osjećaji i geste uzročno-posljedično povezani, autori daju vrlo koristan savjet – potrebno je spustiti ruku kojom hvatamo zapešće u dlan i odmah ćemo se osjetiti sigurnijima.

Moć je u vašim rukama

Svi ćemo se nesumnjivo složiti kako su ruke itekako važan dio našega tijela. Rukama dajemo, primamo, milujemo, udaramo, radimo i mnogo toga još. Dajući ovaj kratki pregled gesta rukama, uočili smo da su isto tako važne u komunikaciji. Pomoću njih otkrivamo laži, prenosimo molbu ili zapovijed, ali i otkrivamo vlastite i tuđe emocije i namjere. Zanimljivo koliko toga možemo iščitati iz samo jednog dijela našega tijela. Što li tek skrivaju ostali dijelovi?

Nastavit će se…

U Mostaru 6. 11. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Allan i Barbara PEASE, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

UBOJICE SAMOPOUZDANJA U RANOJ DOBI

Razvojni psiholozi drže da su prve godine života odlučujuće glede kasnijih odnosa, samopouzdanja, načina reagiranja na različite situacije, tj. odlučujuće su za razvoj ličnosti. Način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko je povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. S tim u vezi dotaknut ćemo se pitanja kako reakcije odraslih utječu na samopouzdanje kod djece?

Često nismo ni svjesni da jednim bezazlenim komentarom ubijamo dječji entuzijazam, sigurnost pa i volju za daljnji rad i napredak. To je vrlo opasno jer postoji mogućnost da će se takvo stanje manifestirati u zrelijim godinama – u budućem radu, odnosima, na različitim područjima života općenito. U nastavku ćemo navesti neke naoko bezazlene situacije u kojima roditelji i učitelji često neadekvatno reagiraju.

Uobičajene (neprihvatljive) reakcije na dječje pogreške

Počevši od ranih godina kada dijete po prvi puta uzme u ruke pribor za crtanje, papir i olovku pokušavajući povući prve crte u nadi da će nešto nacrtati i napisati, neki roditelji često daju pogrešne komentare koji im se u takvoj situaciji čine sasvim logičnim. Dijete s oduševljenjem pokazuje vlastiti rad, a odgovori koje dobiva su podsmijeh, neodobravanje, savjeti kako će bolje nacrtati itd. Umjesto pohvale za trud, roditelj uzima u ruke olovku uz riječi: “Nije to dobro, ja ću ti pokazati kako se to radi!” Poruka koju dijete dobiva je sljedeća: „Nisi sposoban sam to napraviti, potrebna ti je pomoć!“ Ako se to često ponavlja, dijete gubi samopouzdanje, smatra da nije doraslo postavljenom zadatku i na taj način razvija osjećaj manje vrijednosti. Slično se događa i u školskom okruženju. Na svaku pogrešku, neuspjeli pokušaj, učitelj uglavnom odgovara neodobravanjem, križa netočne odgovore crvenom bojom, pokazuje kako je to trebalo uraditi itd. Posljedice su iste: gubljenje samopouzdanja, entuzijazma, dijete postaje pasivno, inferiorno, plašljivo… Sasvim je logično da se neće usuditi ponovo pokušati odgovoriti na postavljeno pitanje ili pak pokušati opet nešto nacrtati ako ga je prethodna reakcija učitelja uvjerila da ono “nema pojma”. To utječe i na kasnije školovanje. Počesto se i na fakultetu profesori žale kako su studenti pasivni, nezainteresirani, bave se drugim stvarima za vrijeme predavanja i sl. Kao razlog uglavnom navode da su današnje generacije jednostavno takve i da tu nema puno pomoći. No, vidimo kako se jedan od razloga skriva tamo negdje još u njihovom djetinjstvu. Naravno da ovakve reakcije neće imati jednake posljedice na svako dijete, jer važnu ulogu ima i njihov temperament kao i brojni drugi čimbenici, ali dakako da je i ovaj segment važan, a ponekad i odlučujući.

Primjena drugačijeg pristupa

Umjesto navedenih reakcija roditelja i učitelja, postoje puno prikladniji oblici odgovora. Npr. kada dijete pokazuje vlastiti rad, bio to crtež ili nešto drugo, iako možda ne izgleda baš najbolje, roditelj može reći: “Lijepo si to nacrtao, možda bi bilo dobro da ovoj kući dodaš dimnjak ili pak da krov obojiš u crveno. Mislim da bi tada crtež bio još ljepši”. Ili ako je dijete pokušalo napisati svoje ime, a neko slovo nije ispravno, može se reći sljedeće: “Mora da si uložio puno truda da napišeš sva ova silna slova, svaka čast! Hajde molim te pogledaj ovo treće slovo. Jesi li siguran da se slovo ‘A’ ovako piše?”. Ako se pak radi o djetetu školske dobi, učitelji mogu prilikom netočnog zadatka iz matematike reagirati ovako: “Vjerujem da si se umorio rješavajući ove teške zadatke. Molim te, pogledaj još jedanput ovaj peti zadatak, možda postoji drugačije rješenje?” Dakle, očito je kako se ovi odgovori u potpunosti razlikuju od onih prethodnih. Naravno da dijete ne treba hvaliti ako je učinilo pogrešku, ali mu treba dati do znanja da je unatoč pogreškama ono sposobno i da može tu istu pogrešku ispraviti. Potonji primjeri reakcija upravo to pokazuju: odrasli ujedno ukazuju djetetu na počinjene greške, ali mu pri tome ne ubijaju želju za radom. Daju mu do znanja da je sposobno, premda ono što je uradilo nije baš najbolje.

Dodatna naznaka problema: uspoređivanje s vršnjacima

Još jedna uobičajena zamka u koju roditelji često upadaju i time ubijaju samopouzdanje kod djece jest uspoređivanje. Bilo to sa starijim bratom ili sestrom, sa susjedovim sinom ili kćeri, kolegom iz razreda, uspoređivanje uvijek ima negativne posljedice za razvoj samopouzdanja. Svatko od nas je zaseban, jedinstven – počevši od genetskog koda pa nadalje. Ne postoje niti su ikada postojala dvije u potpunosti jednake osobe. Zašto onda nametati svome djetetu da bude kao netko? Jasno je da roditelji pa i učitelji time žele potaknuti dijete na pozitivne promjene, ali uspoređivanje ne donosi nikakvu korist. Ono u djetetovoj svijesti stvara osjećaj manje vrijednosti, smatra kako nikada neće doseći onu razinu na kojoj se nalazi njegov brat, sestra, prijatelj, kolega itd. Zbog toga se može prestati uopće truditi, nizati neuspjeh za neuspjehom te tako potvrditi svoj osjećaj ”manje vrijednosti”. Naravno, postoji i druga strana medalje. Moguće da upravo to uspoređivanje kod određene djece probudi bunt te ih natjera da se još više trude kako bi pokazali da su bolji i sposobniji od drugih. No, to i dalje nije ona prava motivacija za napredovanje pa stoga vjerojatno i neće dugo potrajati.

Umjesto zaključka

Navedeni uzroci nedostatka samopouzdanja kod djece koje se manifestira i u odrasloj dobi zasigurno nisu jedini, ali su nekako uobičajeni i vrlo česti, toliko da se uopće u njima i ne prepoznaje razlog dječje inferiornosti, pasivnosti i nezainteresiranosti. U tekstu smo naveli moguće drugačije pristupe, no svakako da postoje brojni drugi, važno je samo da slijede istu logiku: ukazati na grešku ne oduzimajući pri tome entuzijazam i volju za radom.

U Mostaru, 18. 10. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Razvojna psihologija, Skripta, Sarajevo-Mostar, 2010.

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version