Popularna psihologija – Stranica 4

Preosjetljivost – prednost ili mana?

Za neka ljude često primijetimo da su preosjetljivi, a možda smo čak i sami takvi pa onda čujemo od drugih: ”Nemoj dramiti, to uopće nije tako strašno. Jednostavno si preosjetljiv”. Rečeno na ovakav način, visoka osjetljivost zvuči kao nešto negativno, ali kao i obično, sve ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Visoka osjetljivost (High sensitivity) definirana je kao oštra fizička, mentalna i emocionalna reakcija na vanjske i unutarnje podražaje. Klinička psihologinja dr. Elaine Aron koja proučava visoku osjetljivost od 1991. godine navodi niz karakteristika specifičnih za ovakve ljude. Ističe kako preosjetljivi ljudi često pretjerano reagiraju na jarko svjetlo, glasne zvukove i grozničavo okruženje. Oni jednostavno sve proživljavaju na jedan dublji način. Središnji živčani sustav preosjetljivih ljudi podešen je tako da registrira podražaje vrlo niske frekvencije te ih pojačava u mozgu. Često djeluju kao vrlo sramežljive osobe, ali to i nije baš točno. Sramežljivost je stečena osobina, dok je preosjetljivost urođena. Razlog zašto djeluju sramežljivo jest njihov način reagiranja na nove situacije i ljude. Promatrat će sa strane duže vremena kako bi stekli sigurnost da situacija ili ljudi ne predstavljaju opasnost. Puno teže se nose s greškama, duboko ih pogađaju grube riječi, promjene im teško padaju. Često se osjećaju neshvaćenima i kao da se ne uklapaju u postojeće društvo. To i nije daleko od istine ako uzmemo u obzir da visoko osjetljivi ljudi tvore 15-20 % stanovništva. No kako smo rekli, preosjetljivost ima i svoje prednosti. Istančana intuicija, empatija, sposobnost da čuju zvukove koje drugi uopće ne doživljavaju, lako uočavanje detalja samo su neke od vrlina preosjetljivih ljudi. Neki ih čak nazivaju i ”super moći”. Unatoč ovim vrlinama, definitivno nije lako s ovakvim karakteristikama normalno funkcionirati u ovako užurbanom svijetu. Onda nije ni čudno što su skloniji anksioznosti i depresivnim poremećajima. Zbog toga im je često potrebna samoća, mjesto gdje mogu povratiti energiju nakon iscrpljujućeg dana. Nije rijetkost da su preosjetljivi ljudi izuzetno umjetnički nadareni pa im tako glazba, slikanje i sl. predstavljaju ”ispušni ventil”. Iako izbjegavaju gužve i ne osjećaju se ugodno u okruženju većeg broja ljudi, po pravilu preosjetljivi ljudi nisu nužno introverti. Zapravo, veliki broj ekstroverata spada u ovu skupinu. Ono što se savjetuje preosjetljivim ljudima kako bi mogli normalno funkcionirati i biti produktivni jest da kad god su u mogućnosti ograniče vanjske podražaje npr. ugasiti radio dok voze, stišati televizor dok rade, staviti povez oko očiju prije spavanja i sl. Budući da su isto tako osjetljivi na raspoloženja drugih ljudi, potrebno je, koliko je to moguće, izbjegavati ljude koji stalno kukaju te ih previše opterećuju svojim problemima. Visoko osjetljivi ljudi jednostavno trebaju napraviti ”štit” koji će ih braniti od nasrtaja vanjskih podražaja. Za kraj, ako spadate u ovu skupinu, sljedeći put kad vam netko kaže da ste preosjetljivi, shvatite to kao kompliment.

U Mostaru 7. 2. 2020.

K. L.

Izvori:

Elaine Aron, ”The Highly Sensitive Person”, Izvor: https://hsperson.com/ (Stanje: 7. 2. 2020.).

Preston Ni, ”24 Signs of a Highly Sensitive Person”, (5. 11. 2017.), Psychology Today, Izvor:

https://www.psychologytoday.com/us/blog/communication-success/201711/24-signs-highly-sensitive-person (Stanje: 7. 2. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Shao-Chun Wang

IZNENADA MILIJUNAŠ

Vjerujem da je već svatko tko se aktivno služi elektronskom poštom do sada dobio barem jedanput onu famoznu poruku kako mu je tamo negdje, najčešće u Africi, u prometu poginuo bliski rođak za kojeg doduše nikad nije čuo, ali koji mu je, gle iznenađenja, oporučio veliko bogatstvo, a sve mu to sad piše odvjetnik od toga navodnog rođaka. E ja sam danas već po peti ili šesti put dobio jedan takav mail, i čovjek mrtav ozbiljan tvrdi da sam u nasljedstvo dobio iznenađujućih 17.600.000$.

Oni koji su se bili zaletjeli tugaljivo priznaju da obično nakon prihvaćanja komunikacije s navodnim odvjetnikom slijede daljnje instrukcije. Najčešće vam kažu da je potrebno uplatiti 5-6 tauzenki dolara nekakve kotizacije za transfer novca, te da će vam svo vaše bogatstvo biti uplaćeno na račun čim vi uplatite kotizaciju. Neki su čak to i uplaćivali, i naravno više nikad nisu uspjeli čuti, a ni vidjeti nit’ svoje bogato nasljedstvo nit’ kotizaciju, a ni samog odvjetnika. No, postoje i oni koji su se još više zaletjeli, pa prihvatili poziv da odu u Afriku, valjda kako bi se malo bolje upoznali s likom i djelom dobrohotnog preminulog rođaka. Isti bi zatim bili oteti, a za njihovo puštanje se od obitelji tražio ozbiljan novac.

Sve navedeno nije ništa drugo nego psihopatija na djelu. Kako to u svojem najnovijem djelu „Okruženi psihopatima” piše švedski autor Thomas Erikson, psihopat nije netko tko vas nužno želi ubiti ili fizički ozlijediti, jer nisu svi psihopati isti kao što to nije ni sama psihopatija. Puno češće u praksi, psihopat je netko tko vas na ovaj ili onaj način želi iskoristiti. Kako ni sami nemaju normalnu strukturu ličnosti, tako ni druge ljude ne mogu percipirati na normalni ljudski način. Vi za njih niste osoba sa svojim osjećanjima i kvalitetama. Niste netko tko je vrijedan sućuti i poštovanja. Ne, vi ste jednostavno u njihovim očima sredstvo do cilja, krava muzara ili škrabica s novcem. Dakle, njihovi interesi prema vama mogu biti vrlo različiti. Nekad je to – kako već rekosmo – novac, nekad vaše tijelo, a nekad čak i puno manje od svega prethodnog. Recimo, ukoliko ste utjecajna osoba, nekad samo žele da ih upoznate s nekim drugim ljudima koji im trebaju ili da im sredite već neku vezu ili posao. Nekad je to čak i član vlastite obitelji koji vas sve skupa prevesla oko obiteljskog nasljedstva. Uglavnom, kad dobiju što su htjeli, tad obično bez traga nestaju. Jer psihopati ne poznaju koncept odanosti, duga i sjećanja, slično kao što ne razmišljaju puno niti o budućnosti kao ni o mogućim posljedicama svojih današnjih čina. Oni žive ovdje i sada, ali ne na način zdravog i svjesnog prezentizma, nego na način impulzivnog podčinjavanja svojim vlastitim nagonima.

Erikson dalje ističe kako psihopati puno češće uspijevaju ostvariti svoje namisli nego što ne uspijevaju. Što ih čini toliko uspješnima? Jednostavno, to su vaše vlastite slabosti. Oni ih znaju nanjušiti, a također znaju kako ih onda okrenuti protiv vas. Vidjeli smo na početku teksta kako počesto igraju na kartu pohlepe. Premda vas u onom slučaju s mailovima osobno ne poznaju, oni ih šalju velikom broju ljudi i tragaju među njima za pohlepnom osobom koju će iskoristiti na temelju njihove vlastite pohlepe. Ljudi slabi na novac toliko mogu obnevidjeti na spominjanje bogatog nasljedstva da jednostavno u potpunosti potisnu sve razumske kočnice i filtere. Nije važno što nikad nisu čuli za tog rođaka, a kamoli da su s njim pričali. Nije važno što osobno ne poznaju navodnog revnog odvjetnika. Nije važno ni to što im ovaj osim toga kratkog maila nije predočio nikakav drugi opipljiv dokaz. Jednostavno, vlastita pohlepa ih je smekšala i učinila lakom metom za iskoristiti.

Što se tiče onih svakodnevnih i stvarnih ljudskih kontakata, Erikson ističe da se psihopati najčešće koriste s dvije slijedeće metode, tj. slabosti. Traže slabe i uplašene ljude kojima će izigravati oslonac ili traže tašte ljude koje će smekšati ulagivanjem i tobožnjim ugađanjem njihovoj velikoj taštini. Jednostavno, pred slabima će izigravati snažne autoritete, a pred jakima će glumiti servilnost, oduševljenost i podčinjenost. Rezultat je u svakom slučaju isti, jer oni iza sebe uvijek ostavljaju nezamislivu štetu i kaos.

I na kraju, kako se zaštiti od njih? Za Eriksona nema nikakve sumnje, to je moguće samo jačanjem vlastite osobne strukture, a to se opet može učiniti samo pomoću prepoznavanja i nadziranja vlastitih slabosti. Kako se ono kaže, „lanac je u konačnici jak koliko i njegova najslabija karika”. Zrela i samouvjerena osoba nikad neće pasti ni na pretjerane komplimente niti na prosipanje nečijeg usiljenog autoriteta. Ono, sam znaš da i nisi toliko super koliko ti ovaj veli da jesi, a znaš i u onom drugom slučaju da nisi sad neki vele idiot da bi te netko morao vodati za ručicu i izigravati pred tobom tatu ili mamu. U svakom slučaju, opreza nikad dosta, jer psihopati su ozbiljan i učestao društveni problem. Već prema različitim procjenama, radi se od 1-6% sveukupnog stanovništva, pri čemu im se broj umnaža kako se ide prema gornjem društvenom sloju, jer psihopati dokazano obožavaju poslove i pozicije koji garantiraju dosta novca, društvenog utjecaja i moći.

U Sarajevu, 6. XII. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Alexandr Yuchynskyi

JOHARI PROZOR I VAŽNOST TRANSPARENTNE KOMUNIKACIJE

Johari prozor je psihološki model koji se koristi za prikaz različitih načina međuljudske komunikacije. Neobično ime mu dolazi od kombinacije imena njegovih tvoraca, američkih psihologa Josepha Lufta i Harringtona Inghama koji su ga razvili 50-tih godina XX. st. na Kalifornijskom sveučilištu. Model po sebi govori u prilog jedne transparentne komunikacije gdje su sugovornici iskreni te svjesni jedni drugih.

Pogledajmo malo…

Četiri kvadrata na slici uprisutnjuju stanje i poziciju informacija unutar svijesti nekog ljudskog subjekta.

Gornji lijevi kvadrat se naziva otvoreno područje ili arena. Arena obuhvaća informacije i znanja koja nas se osobno tiču, a koja su dobro znana i nama, i drugima. Stoga bi prema naznačenom modelu bilo dobro da se ovo područje tijekom života širi, s tim da se ono niti može niti treba širiti u nedogled. Vidjet ćemo nadalje i zašto…

Ispod „arene” je situirano skriveno područje ili „fasada”. Ovdje pripadaju sve one stvari o nama koje su nama poznate, ali ne i drugima. Naravno, odmah ćemo pomisliti na delikatne tajne i neugodne istine koje grčevito čuvamo i skrivamo samo za sebe, no to i ne mora uvijek tako biti. „Fasada” obuhvaća i puno toga što ne smatramo tajnom, ali svejedno mislimo da ne moraju i svi ostali o tome podrobnije znati. Jednostavno, pristojni ljudi ne maltretiraju svoje sugovornike svim mogućim detaljima iz vlastitog života, tako da se u konačnici fasada i može rasteretiti u pravcu „arene”, ali i ne mora ako to po sebi nije nužno.

Stižemo i moguće do najintrigantnijeg kvadrata u Johari prozoru, a to je „slijepa točka”. Ovdje se radi o stvarima koje drugi ljudi znaju o nama, a mi sami ne znamo. Kako je to uopće moguće? Reklo bi se vrlo jednostavno. U slijepu točku spadaju, recimo, već neki specifični izrazi koje u razgovoru često koristimo, a da toga uopće nismo svjesni. Dakle, imamo poštapalice, grimase, specifičan ritam i ton… a sve to bolje opažaju drugi nego mi sami, i jedini način da to saznamo jest u vidu povratne informacije. Sve nas ovo može itekako iznenaditi, ponekad i šokirati ili čak i uvrijediti, ali to je jedini način da saznamo neke važne stvari o nama samima. Bude tu svakako i drugih stvari. Tako, neki ljudi misle da su strašno zanimljivi sugovornici i uopće ne osjećaju da satraše sve oko sebe. Neki su opet indiskretni, neki vulgarni, neki nerazgovjetni, neki opet ne zavezuju, neki vole da iznose neistine i neprovjerene informacije, neki su opet prezatvoreni, neki opet ne uviđaju da nije drugima uvijek zanimljivo ono što njima samima jest, i stoga je svima njima prijeko potrebna i poneka nezgodna povratna informacija u životu. Premda to zna zaboljeti, istovremeno treba znati da je to pravi blagoslov, jer iskrena povratna informacija je u nekim slučajevima, vidimo, jedini način da steknemo kontrolu nad onim jednim nepoznatim dijelom samih sebe. Ali isto tako, ne bojmo se nikada i drugima pružati takve prijeko potrebne povratne informacije. Ono, mi često očekujemo da ljudi sami shvate neke stvari, ali eto vidimo kako u svakom od nas postoji područje nad kojim nemamo skoro nikakve kontrole i gdje nam je nužno potrebna pomoć drugih. Na kraju, naravno, ovakve povratne informacije mogu ići i u jednom posve pozitivnom smjeru. Recimo, osobe niskog samopouzdanja su sklone sebe doživljavati dosadnima, nepotrebnima i manje vrijednima pa čak i ako to nisu. Stoga ih je itekako važno i potrebno ohrabrivati i davati im kroz razgovor jedan pozitivan feedback.

Na koncu ulazimo u pravu zonu sumraka, u crni kvadrant – NEPOZNATO. To je ono što postoji u nama i o nama, a da pri tome niti sami to znamo, niti drugi znaju. Dakle, ovdje se susrećemo sa zamračenim područjem nesvjesnih i potisnutih sadržaja koji izbijaju na površinu samo pod velikim pritiskom. To su najčešće vrlo uznemirujući sadržaji, ali bude i onih pozitivnih. Na primjer, netko tek pod velikim pritiskom sazna koliko je zapravo strpljiv i jak, kao što netko, nažalost, tek pod velikim pritiskom sazna koliko je zapravo u sebi agresivan i iracionalan. Međutim, i u takvom slučaju će nam na kraju opet biti potrebni drugi ljudi i njihove zlata vrijedne povratne informacije kako bi uzmogli sami sebe na adekvatan način shvatiti i prihvatiti.

Umjesto zaključka, na samom kraju ćemo reći kako nam Johari prozor itekako može pomoći da shvatimo da je pravi prijatelj samo onaj koji nam, osim mnoštva lijepih stvari, ponekad zna reći i ponešto strašno o nama… Strašno, ali spasonosno!

U Sarajevu, 24. XI. 2019.

M. B.

Izvor: Thomas ERIKSON, Okruženi psihopatima: Kako izbjeći da vas iskoriste, Znanje d.o.o., Zagreb, 2019.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie15

KOLIKO SVAĐE JE PREVIŠE?

Samoljublje se nikad nije uzimalo kao mjera ljubavi, bez obzira o kojem se moralnom sustavu pri tome govorilo. Naprotiv, prava ljubav kao da je oduvijek tragala za drugim i drugačijim. Međutim, ta „drugost” i „drugačijost” istovremeno predstavljaju i nemali izvor nerazumijevanja i neslaganja među bliskim osobama. Ovim nam se na kraju pokušava reći da su ljudske ljubavi u stvarnosti puno češće dramatične nego što su idilične i romantične, premda su idila i romantika u posljednjih pedesetak godina definitivno više na cijeni. U stvari, to su bile oduvijek, ali u zadnjih pola stoljeća su postale skoro pa ultimativnim zahtjevom, jer su nekako u međuvremenu stasale skoro cijele dvije generacije (x i y) koje su prvenstveno naučene da uživaju, ali ne i da žive. U tom smislu, američki stručnjak za veze dr. Harville Hendrix reče kako oni tamo u posljednjih pola stoljeća imaju stopu razvoda od čak 60% jer su ljudi počeli misliti kako sukob znači da ste u braku s pogrešnom osobom. A bračni sukob je u određenoj mjeri po istom autoru neminovan, jer se mi uvijek vjenčajemo s nekim s ciljem da okončamo vlastito djetinjstvo. I tu izgleda nikom nema bježanja, jer prema Hendrixu u vezi smo rođeni, u vezi smo povrijeđeni, i zato samo u vezi možemo biti i izliječeni.

I mnogi drugi autori pored Hendixa danas smatraju kako su određeni sukobi u vezi i braku ne samo neminovni nego i korisni. No, isto tako znamo da neki brakovi izgledaju doslovno poput bojnog polja, te da bi izgledno bilo vrlo humano okončati ih. Stoga se ovdje pitamo gdje je granica? Koliko svađe je među bliskim ljudima nužno, koliko dopušteno, a koliko već previše? Na ovo pitanje uopće nije lako odgovoriti, premda su ga neki autori pokušali definirati s tvrdnjom da četrdeset dana svađe na godinu predstavlja gornju granicu dopuštenog svađanja unutar jednog zdravog bračnog odnosa. Međutim, mnogi se ne slažu sa ovakvom procjenom jer količina svađe među supružnicima ne ovisi samo o njihovim objektivnim problemima nego i o mentalitetu pojedinog naroda, kao i o temperamentu pojedinca. Npr., svi već znamo za poprilično realne stereotipe o temperamentnim južnjacima kao i o hladnim, smirenim sjevernjacima.

Stoga današnji psiholozi i stručnjaci za veze uobičajeno procjenjuju da ono „previše” i ne ovisi zapravo o kvantiteti, nego o kvaliteti svađe, a pri tome se sljedeće dvije tendencije čine osobito opasnima:

Mnoštvo uvreda, psovki i pogrda na osobnoj razini svakako neće doprinijeti konstruktivnosti međusupružničke svađe. Odnosno, zdrava prepirka među supružnicima ili partnerima u vezi bi se uvijek trebala odvijati u okvirima nenasilne komunikacije, a ista bi se dala opisati kao odlučna osuda grijeha, ali ne i grešnika. Ovo bi otprilike značilo, slobodno prokažite ono što vas smeta i vrijeđa, ali nemojte napadati osobno. Jer osoba je nešto osjetljivo i uvijek će se grčevito braniti kad je napadnuta, pa čak i ako je opravdano napadnuta. Dakle, ovdje bi svaki problem trebalo prvenstveno izreći kao svoj problem, jer on u suštini i jest naš problem, nešto što nas osobno pogađa i potresa, a druga strana bi se tek naknadno trebala sama prepoznati u svemu tome.
Žustre, učestale, ali površne svađe kojima se ništa ne rješava. Ovo izgledno i jest opis najčešće i najuobičajenije međusupružničke svađe. To je nekakvo „prolijevanje zle krvi”, davanje oduška nagomilanim emocijama; tu se sve ono što nas tišti drugoj strani sasipa u lice, ali obično s tim i staje te se uskoro sve iznova ponavlja. Ovome nasuprot, ako neki problem već postoji, na njemu bi se trebalo raditi sve dok isti ne bude i riješen. Na ovaj način se kvaliteta veze znatno poboljšava i to ne samo zato što je jedan problem riješen nego zato i što supružnici na ovaj način stječu svijest i samopouzdanje da će i ubuduće moći svladavati sve prepreke koje budu pred njima.

U Sarajevu 16. XI. 2019.

M. B.

Izvori:

– Harville HENDRIX, Kako dobiti ljubav koju želite : Vodič za parove, Mozaik knjiga, Zagreb, 2010.

– dr. Harville HENDRIX, Helen LAKELLY HUNT, Kako primati ljubav. Prihvatite ljubav i preobrazite vezu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.

– https://www.glamour.com/story/how-much-fighting-is-too-much-in-a-relationship (Stanje: 15. 11. 2019).

-https://www.psychologytoday.com/intl/blog/life-smarts/201908/the-good-news-about-fighting-romantic-partner (Stanje:15. 11. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Antonio Guillem

NEVOLJE SA SAVJETOVANJEM

Jedno nedavno istraživanje provedeno među studentima nekolicine američkih visokoškolskih ustanova pokazuje kako dijeljenje savjeta može biti zbilja motivirajuće, ali ne toliko za one koji ih primaju, već prvenstveno za one koji ih daju.

Naime, čini se kako davanje savjeta čovjeka stavlja u poziciju moći. Savjetodavac se pri tome osjeća izuzetno ugodno i motivirano, a njegove psiho-kognitivne performanse rastu. S druge strane, s primaocem savjeta se događa upravo obratno. S primanjem savjeta on upada u inferiornu poziciju, osjeća se demotivirano, pa više nije potpuno siguran ni oko onoga što je do maloprije sasvim dobro znao.

Istraživanje dodatno naglašava da ovo sve skupa vrijedi samo dotle dok se djelitelju savjeta čini da primatelj koliko-toliko usvaja savjet. No, ukoliko ovaj potonji odbrusi nešto u stilu „zahvaljujem, ali snaći ću se radije sam”, s tim će svakako opasti i entuzijazam kao savjetodavca.

Kako onda postupati u ovakvim bizarnim situacijama gdje je nešto što radimo za nas sasvim dobro, ali ne i za onoga kome to radimo?

Kao prvo, nikoga ne bismo trebali savjetovati ukoliko taj izričito nije i zatražio savjet. Ali opet, ostaje ono da bi nama samima jako dobro došlo da udijelimo taj neki savjet. No, možda postoji način da obje strane dadu savjet, a da ga pri tome ne moraju primiti… I ovo uopće nije komplicirano kao što možda izgleda na prvi pogled. Danas bi to stručno nazvali neurolingvističkim programiranjem, a u osnovi svega se zapravo krije stara dobra Sokratova peripatetika. Dakle, umjesto da nekoga bombardiramo gotovim rješenjima, Sokrat bi ga u svoje vrijeme radije poticao da sam dođe do vlastitog rješenja. U ovom slučaju savjetodavac potiče primatelja na razmišljanje, koje će na kraju iznjedriti i jedan zasebni savjet. Tako će obojica na kraju iskusiti slast savjetodavstva, te izbjeći prije navedene negativne implikacije.

Drugo rješenje za notorne savjetodavce bi bilo da se malo više i sami drže vlastitih savjeta. Moguće da ste i sami već primijetili kako su najnaporniji savjetodavci među nama obično vrlo rasute i nesređene osobe koje „propuštaju” i „prokišnjavaju” na sve strane. Zato i jesu naporni; a zato i jesu rasuti, jer govore, a ne čine. No, ukoliko čovjek počne i sam činiti ono što savjetuje drugima, on tada prestaje biti savjetodavac i postaje svjedok. A sa svjedočanstvom nije kao sa savjetom; ono uvijek djeluje motivirajuće, i za one koji ga primaju, i za one koji ga daju.

U Sarajevu 14. XI. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

Odraslima logično, djeci neshvatljivo – o problemu dječjeg neshvaćanja koncepta uzroka i posljedice

Roditelji i svi oni koji imaju iskustvo rada s predškolskom djecom često se nađu u situaciji kako po peti put npr. trogodišnjaku objašnjavaju nešto, a on ih uopće ne doživljava i nastavlja po svome. Također, ako ste više vremena proveli s djecom, mogli ste primijetiti kako su skloni laganju, maštanju i izmišljanju priča. Iako svi ponekad pribjegavamo lažima, kod manje djece je to specifična pojava. Isto tako, vjerojatno niste mogli zaobići njihova, možemo slobodno reći dosadna, mnogobrojna pitanja i potpitanja. Koliko god se trudili odgovoriti im u nadi da je to zadnje, uvijek se nekako pojavi sljedeće zašto. Ponekad djeluje kao da se ona samo poigravaju s odraslima, kao da namjerno ne slušaju. Iako su to sve nekakve normalne karakteristike u tom razdoblju, potrebno je znati uzrok svega toga kako bismo mogli adekvatno odgovoriti na njihove potrebe.

Nerazumijevanje odnosa uzroka i posljedice

Prije svega, djeca ne razmišljaju na isti način kao odrasli. To nam je valjda svima jasno ili ipak nije. Švicarski psiholog Jean Piaget koji se posebno zanimao za dječju psihologiju u svojem djelu ”Dječji jezik i mišljenje” ističe kako je mnogim odraslima teško shvatiti djecu jer su zaboravili da logika nema nikakvu ulogu u djetetovu umu. Ono što je kod djece, posebno one mlađe od sedam godina, specifično je to da ona ne razumiju odnos uzroka i posljedice. Ono što je odraslima sasvim logično, na primjer, lopta se kotrlja nizbrdo jer je strmo i gravitacija ju vuče dolje, djeci uopće nije logično. Za njih se lopta kotrlja jer joj se prohtjelo. Možda nam zvuči smiješno, ali za njih je to jedini ”logičan” odgovor. Isto tako, ona ne razumiju da voda teče od izvora prema ušću. Za njih bi bilo skroz prihvatljivo da je i obratno. Razlog nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice je taj što su djeca usmjerena na sebe. Ona čak ne mogu najbolje ni razumjeti potrebe drugih. Tek u kasnijim godinama ta egocentričnost opada te se javlja osjećaj empatije koji naravno treba razvijati. Kao što ne mogu povezati uzrok i posljedicu, djeca ne mogu povezati ni prošlost, sadašnjost i budućnost. Na primjer, upravo ste uspavali svoje jednogodišnje dijete, dolazite u dnevni boravak te nalazite svoje nešto starije dijete kako se igra s prijateljem i pri tome proizvode strašnu buku. Umjesto da im kažete kako moraju biti tiši jer će se u protivnom djetešce probuditi, radije im predložite neku drugačiju igru s manje buke, a kao objašnjenje im recite da će to pomoći djetešcu da bolje i mirnije spava. Dakle, u ovom primjeru vidimo da djecu treba usmjeriti na sadašnji trenutak, na ono što trenutno mogu učiniti umjesto da im objašnjavate koje će negativne posljedice prouzročiti njihovo ponašanje. Ovo potonje djeca neće shvatiti, a vi ćete izgubiti strpljenje upornim ponavljanjem razloga.

Ovo je jedan od dodatnih razloga zašto djeca u školu kreću baš sa sedam godina iako ni tada mnoga od njih još ne shvaćaju kauzalnost i dokaze. Osim toga, u toj dobi dotadašnje simboličko mišljenje zamjenjuje konkretno pa im je lakše razumjeti mnogo toga nego prije, dok se tek sa dvanaest javlja apstraktno mišljenje. Stoga, pokušajte zamisliti u kakvoj je situaciji dijete koje sjeda prvi put u školske klupe sa šest ili nepunih sedam godina. Osim što je to za njega potpuno nova stvarnost, njemu nije jasno zašto mora učiti, slušati učitelja, pisati zadaću. Razlozi koje im odrasli nude njemu nisu prihvatljivi. Ako je situacija već takva da dijete treba krenuti u školu sa manje od sedam godina, onda bi barem učitelji i roditelji trebali biti upoznati sa psihološkim razvojem djeteta te mu u skladu s tim pristupati i davati odgovore.

Na koncu, ne treba se frustrirati ako se čini da nas djeca ne razumiju najbolje, jer ona nas niti ne mogu razumjeti najbolje i trebat će im dosta rada, vremena i odrastanja da počnu rezonirati stvari na način odraslih. Stoga je potrebno puno strpljenja u radu s djecom, a Saint-Exupéry bi dodao da djeca trebaju još više strpljenja s odraslima.

U Mostaru 1. 10. 2019.

K. L.

Izvori:

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z., Zagreb, 2011.

David Isaacs, Izgrađivanje karaktera, Verbum, Split, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

PRILIKE I NEPRILIKE OBRNUTE PSIHOLOGIJE

Prije par godina razgovaram s jednim prijateljem i on mi govori kako se promijenio otkako se oženio. Malo se zamislio pa dodao da je za to vjerojatno odgovorna njegova žena koja ga nekim čudom stalno iznova potiče da više izlazi i druži se sa svojim starim muškim društvom, pa onda njemu sve to skupa valjda i nije više toliko privlačno i zanimljivo. Gospođa je inače teta u vrtiću, pa valjda zato i zna tako fino s muškom djecom, i onom malom, i ovom velikom…

Ovo je svakako bio jedan živi primjer iz domene obrnute psihologije, a ista bi se dala definirati kao načelo ili praksa suptilnog poticanja na ponašanje ili vjerovanje zagovarajući njegovu suprotnost.

Obrnuta psihologija je po sebi vrlo slična onom „samoispunjujućem proročanstvu” iz našeg prošlog teksta, s tim da ovdje stvari idu obrnutim redom:

1) Imam cilj koji želim postići;

2) Pri tome se služim poticajima za koje se čini da se posve razilaze s prvotnim ciljem;

3) Ali ovo će na kraju dovesti do promjene stava i ponašanja koji će me i dovesti do željenog cilja.

Obrnuta psihologija ima široko polje primjene. S njom se može utjecati na druge, ali i na samog sebe. Recimo, kod nekih psiholoških problema izuzetno je korisno kontrirati samom sebi, tj. svojim nesvjesnim poticajima i nagonima. Na primjer, svi koji pate od danas vrlo učestalog anksiozno-depresivnog sindroma stalno se susreću s nečim što bismo mogli nazvati izolacionističkom težnjom. Takvi ljudi bi se najradije od sviju sakrili i zatvorili, osim toga često vole jako dugo spavati i vrlo su nesretni kad moraju ustati iz kreveta. E psiholozi ovdje kažu samo kontra! Rano dizanje, puno šetnje i odlaska među ljude! Ako vas je strah ili vam se ne da, nema veze, recite sebi da izlazite s nakanom da vam bude fino.

Ruski psiholog Aleksandar Svijaš predlaže još i paradoksalniju metodu razračunavanja sa eventualnom vlastitom anksioznošću, a također iz domene obrnute psihologije. Naime, u anksioznim epizodama bi trebalo pokušati okrenuti strah u smijeh. Na prvu možda zvuči nemoguće, ali itekako je moguće, jer u prirodi stvari je da iz jednog pobuđenog stanja zapravo poprilično lako možemo prijeći u drugo pobuđeno stanje. Samo se sjetite onoga da ponekad svi „plačemo” od smijeha. E slično tome, valjda možemo i obratno: u ovom slučaju od plača, tj. njemu vrlo bliskog tjeskobnog straha do gromoglasnog smijeha. Samo si pokušajte u takvim napetim trenucima posvijestiti kako upravo crkavate od straha bez ikakvog valjanog razloga, a da je to po sebi zapravo vrlo smiješno.

Susretljivi ljudi i ljudi skloni otporu

Ponajveći izazov koji se javlja kod praktične primjene obrnute psihologije je to što ona ne pali kod svih ljudi isto. Općenito se smatra da ona djeluje učinkovito prvenstveno kod buntovnih, prkosnih i tvrdoglavih osobnosti sklonih otporu. S druge strane, kod susretljivih i poslušnih ljudi obično ne djeluje. Štoviše, moglo bi im izazvati ogromnu štetu, jer oni će poslušno učiniti što im kažete, ne znajući da su zapravo trebali kontrirati. Izazov na kraju postaje i veći ako znamo da sve ovo na kraju i nije toliko lako procijeniti tko je kakav tip pa čak ni za samog sebe. Tako, neki ljudi izgledaju vrlo neovisno, i samim tim kao da su skloni otporu. Međutim, oni su skloni otporu samo u slučaju ako je netko prema njima agresivan i napadno uporan. S druge strane, ako ih se zamoli i fino im se kaže, postoji velika vjerojatnost da će vas bez ikakvog otpora poslušati. Slično vrijedi čak i za one koji žive „na rubu”. Za kriminalce, prostitutke i narkomane bi se na prvu olako reklo da su to ljudi izrazito skloni otporu, ali iznenađujuće ili ne, stvarnost je često potpuno drugačija. Većina njih potpada pod ono što se u psihijatriji naziva bezvoljni tip osobnosti. Ovakvi ljudi su zapravo izrazito povodljivi i servilni, a tek rijetki među njima su na koncu izraziti buntovnici skloni otporu prema svemu i svakomu, i onda upravo takvi i regrutiraju onu prije spomenutu povodljivu većinu u svoje redove. Ovome nasuprot, neki ljudi se naizgled čine izrazito ljubaznima i susretljivim. Ma naprosto bi ste se zakleli da ih je samo Nebo poslalo da vam ispunjaju sve vaše snove i želje. O koje li gorke zablude! Iza ljubaznih, pristojnih i slatkorječivih fasada se nerijetko skrivaju najveći mogući buntovnici i samovoljnici, baš kao što se, obratno, iza onih agresivnih pojavnosti često skriva malo ranjeno kuče željno ljubavi i prihvaćanja!

Etičke implikacije

Već je iz prethodnog vidljivo kako obrnuta psihologija predstavlja složenu vještinu o kojoj se itekako puno toga ima za naučiti i uvježbati, ali kad se jednom usavrši, sa istom se može činiti puno toga dobroga, ali nažalost i lošega. Jer obrnuta psihologija po sebi i nije ništa drugo do li jedna vrlo lukava i sofisticirana metoda manipulacije nad ljudima, koja onda ima smisla samo u slučajevima kad imamo izrazito pozitivne ciljeve, tj. kad ljudima tako nastojimo pomoći.

Uvijek postoji drugačiji pristup

Kako već rekosmo, jedan dobar i uspješan „obrnuti psiholog” nije postati lako, ali čak ako to ni ne namjeravamo, iz cijele ove priče o obrnutoj psihologiji bismo mogli izvući neke korisne savjete za život:

Sa zabranama općenito treba oprezno, jer stara je maksima da je zabranjeno voće najslađe. I djeca i odrasli će često sa užitkom učiniti baš ono što im zabranjujemo. Ako pri tome već ne želimo riskirati s vratolomijama iz domene obrnute psihologije, onda bolje nastojmo svojim osobnim primjerom pokazati drugima kakvi bi i oni trebali biti. Ovo je izrazito zahtjevna i naporna metoda, ali s vremenom će pouzdano donijeti rezultate.

Druga stvar koja bi se mogla lako usvojiti je ono iz podnaslova – da uvijek postoji drugačiji pristup. Ako nekome stalno nešto k’o papige ponavljamo, a on nikako da posluša, pa probajmo onda nešto drugo naći za govoriti. Ili možda čak u nekim slučajevima pametnije ni ne govoriti…

U Sarajevu, 29. IX. 2019.

M. B.

Izvori:

– Lachlan BROWN, The truth about reverse psychology and 4 steps to mastering it (18.V.2018.), Hack Spirit, Izvor: https://hackspirit.com/reverse-psychology/ (Stanje: 29. IX. 2019.).

– 10 tips to master the art of reverse psychology, Bright Side, Izvor: https://brightside.me/inspiration-psychology/10-tips-to-master-the-art-of-reverse-psychology-231510/ (Stanje: 29. IX. 2019.);

– https://dictionary.cambridge.org/dictionary/english/reverse-psychology (Stanje: 29. IX. 2019.).

– Iznenađujuća metoda ruskog psihologa: Kako izbaciti svaki strah iz sebe, Edukacija.info, Izvor: https://edukacija.info/iznenadjujuca-metoda-ruskog-psihologa-kako-izbaciti-svaki-strah-iz-sebe/ (Stanje: 29. IX. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Khakimullin

SAMOISPUNUJUĆE PROROČANSTVO – ILI KAD UMIŠLJENI STRAHOVI POSTAJU STVARNOST!

Što je to samoispunjujuće proročanstvo? Radi se o psihološkom fenomenu koji stoji u korijenu mnogih emocionalnih smetnji i poteškoća. Prosječnom čitatelju će moguće biti jednostavnije za razumjeti ako odmah krenemo s nekim konkretnim primjerima naznačenog fenomena:

– Pesimisti smatraju kako ništa u životu ne valja. Ljudi se iskvarili, lopovi zavladali, cijeli svijet samo što nije otišao u propast. Svojim posve negativnim stavom zatim polako ali sigurno rastjeruju sve važne ljude iz svog života (jer ono, tko će ih trpjeti na duže staze takve naporne i dosadne?). Također, zbog svojeg negativnog stava nisu u stanju opaziti dobre prilike koje im se pružaju, kao što ni zbog istog stava ne uspijevaju pronaći dovoljno motiva i snage da se oko bilo čega istinski zauzmu i potrude … I tako, malo pomalo, u obzoru mračne egzistencijalne pustoši i praznine na kraju će stvarno sa sigurnošću i s potpunim pravom moći reći kako ništa više ne valja.

– Osobe koje se iz nekog razloga patološki boje da će biti napuštene od strane životnog partnera. Naznačeni strah ih potiče na bolesnu ljubomoru ili barem na pretjeranu kontrolu, a često i na jedno i na drugo. A ovo sve skupa njihovom partneru neće biti lako za izdržati, pa će ih na kraju vrlo moguće i napustiti, i tako će se onaj početni strah od napuštanja, tako da kažemo, samo-ispuniti.

– Slično kao što su nam neki ljudi već na prvi pogled simpatični i zanimljivi, tako su nam oni drugi iritantni i antipatični. Ukoliko o nekome ishitreno donesemo negativan stav, vrlo moguće da će se taj stav s vremenom samo-ispuniti. Data osoba će već osjetiti iz našeg pravca negativnu vibru i podozrenje, pa će vrlo moguće i ona prema nama zauzeti posve negativan stav, te tako potvrditi ono naše početno negativno (samoispunjujuće) proročanstvo o toj osobi.

– Strah da nismo dovoljno atraktivni na koncu stvarno može dovesti do toga da nas drugi smatraju neatraktivnim, jer psihologija je u međuvremenu i eksperimentalno dokazala da su visoko samopouzdanje i samouvjerenost ljudima privlačniji od puke tjelesne ljepote.

Fenomen samoispunjujućeg proročanstva bi se možda čak mogao sagledati i u jednoj krupnijoj makro-skali političkih i ratnih dešavanja. Kolektivni negativni narodni stav o drugom narodu te otvoreno okrivljavanje istih za sva vlastita povijesna zla i nedaće bi s vremenom ove druge stvarno moglo i pretvoriti u nemilosrdnu osvetničko-dušmansku hordu.

I sad konačno malo teorije. Američki sociolog Robert Merton je 1968. samo-ispunjujuće proročanstvo definirao kao “pogrešnu definiciju situacije koja evocira novo ponašanje zbog čega se izvorno pogrešna ideja ostvaruje”. Inače, zanimljivo je da se sam Merton rodio 1910. godine u SAD-u, ali u vrlo siromašnoj istočnoeuropskoj imigrantskoj obitelji, pa je tako i sam na vlastitom primjeru mogao iskusiti važnost osobnog stava u odnosu na čovjekovu budućnost i uspjeh. Jer da, samoispunjujuće proročanstvo može ići i u jednom posve pozitivnom smjeru. Tko pozitivno vjeruje i nada se dobru, taj privlači ljude i prilike, i taj svakako ima za što se boriti i truditi u životu.

Za kraj, mogli bismo zaključiti kako fenomen samoispunjujućeg proročanstva bez ikakve sumnje nemilosrdno upropaštava brojne ljudske sudbine i živote, ali isto tako, on istovremeno svjedoči i o jednoj krajnje pozitivnoj datosti života, a to bi bila naša realna mogućnost da pozitivno utječemo na svoju budućnost, jer ova, vidimo na koncu, i nije nešto toliko slijepo, nedostupno i sudbinski, nego tek logična i sukcesivna posljedica današnjih događanja i stavova.

U Sarajevu, 28. 9. 2019.

M. B.

Izvori:

– Courtney ACKERMAN, Self-Fulfilling Prophecy in Psychology: 10 Examples and Definition (1. 5. 2018.), PositivePsychology.com, Izvor: https://positivepsychology.com/self-fulfilling-prophecy/ (Stanje: 28.IX.2019.);

– Vladimir MIŠIĆ, Samoispunjujuće proročanstvo, Vaš Psiholog, Izvor: https://www.vaspsiholog.com/2011/01/samoispunjujuce-prorocanstvo/ (Stanje: 28. 9. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

Koliko smo uistinu važni na društvenim mrežama?

Većina nas manje-više danas koristi društvene mreže: Facebook, Instagram, Twitter, Snapchat itd. Na tim platformama redovito dijelimo različite postove, fotografije, dnevni status i sl. Uvjereni smo kako naši prijatelji i pratitelji redovito provjeravaju naše profile te nastojimo objavljivati fotografije na kojima smo u najboljem mogućem izdanju, citate poznatih osoba koji djeluju motivirajuće ili pak opisuju našu osobnost, zanimljive tekstove, popularne pjesme itd. Gdje god se okreneš svi uglavnom drže pametne telefone u rukama i redovito provjeravaju nove obavijesti, lajkove i komentare. Kao da ćemo nešto važno propustiti ako samo na jedan sat ili manje ne budemo on-line. No, ovdje nećemo analizirati moguće štetne posljedice takvog načina života niti ćemo davati bilo kakve savjete vezane za korištenje društvenih mreža. Ono što je predmet ovog teksta jest naša uvjerenost kako je ono što objavljujemo itekako važno drugima. Na društvenim mrežama se često ponašamo kao neke važne, poznate osobe i kao da svakoga zanima svaki segment našeg privatnog života. Nekad se čini da ako nešto nismo objavili na društvenim mrežama, to se nije ni dogodilo. No, je li to uistinu tako? Jesmo li uistinu toliko važni da naši prijatelji i pratitelji samo čekaju kad ćemo nešto objaviti da oni to mogu lajkati i komentirati?

Nisu sve oči uprte u nas

U tekstu ”Proof That No One Really Cares About Our Social Media Posts” objavljenom u Psychology Today američki psiholog Mike Brooks tvrdi da zapravo nitko ne mari puno za naše objave na društvenim mrežama. Kako je došao do takvog zaključka? Ono što autor ovog teksta naglašava jest da svatko treba poći od sebe. Na primjer, možemo li se u ovom trenutku sjetiti koliko objava smo lajkali ili komentirali prošli tjedan? Vjerojatno se nitko neće sjetiti točnog broja, možda može samo reći puno ili malo. Nadalje, može li se itko od nas sjetiti što je točno lajkao? Vjerojatno nitko, a ako se i sjeti poneke objave, zasigurno se ne može sjetiti baš svake, a da ne govorimo da poslije toga nije puno vremena potrošio razmišljajući o viđenoj objavi. Vidimo kako nam i nije baš toliko važno što to drugi ljudi objavljuju na svojim profilima. Samim time nemamo razloga vjerovati da je drugima stalo do naših objava. Sljedeće što se autor pita je pomalo apsurdno: Ako naše objave i objave naših prijatelja i pratitelja nisu toliko važne, zašto uopće provodimo toliko vremena na društvenim mrežama objavljujući vlastite ili pregledavajući tuđe objave? Vjerojatno je to više postala nekakva navika ili pak ”ubijamo” dosadu. Kako god, nismo toliko važni koliko mislimo da jesmo.

Opterećenost fizičkim nedostacima

Slično je i s našim kompleksima. Svakodnevno smo opterećeni nekim našim fizičkim nedostacima pa se trudimo da ih uz pomoć odjeće i šminke što bolje prikrijemo. Ponekad imamo osjećaj da svi bulje u nas jer smo eto nabili koji kilogram viška, imamo malo kriv nos i sl. No, istina je da to vrlo malo ljudi primjećuje. Nitko nije izuzet od nekih fizičkih nedostataka. Ne postoji nijedna osoba na svijetu koja ima ”savršene” proporcije. To će reći da svatko na sebi može, ako hoće, pronaći tisuću mana. Prema tome, komplekse nabijamo sami sebi misleći kako nitko drugi osim nas nema takav problem. Stvar je u tome da mi ne vidimo tuđe nedostatke jer smo opterećeni svojima. Samim time ni drugi ne vide naše nedostatke jer su okupirani sami sobom. Stoga, koliko god željeli biti popularni i važni vidimo da je lakše i jednostavnije ne pridavati sebi toliku važnost. Umjesto da trošimo vrijeme, novac i živce na prikrivanje nedostataka, radije pokušajmo istaknuti svoje vrline.

U Mostaru, 24. 9. 2019.

K. L.

Izvor:

Mike Brooks, Proof That No One Really Cares About Our Social Media Posts (13. 3. 2019.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/tech-happy-life/201903/proof-no-one-really-cares-about-our-social-media-posts (Stanje: 24. 9. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: spfdigital

IZMEĐU OPTIMIZMA I PESIMIZMA: REALNI OPTIMIZAM NEILA NEDLEYA

Posljednjih godina svjedoci smo kako se sve veći naglasak stavlja na naše misli, tj. na moć pozitivnog razmišljanja. Tako imamo razne tekstove, članke, studije koje govore kako naše misli puno toga određuju i čini nam se kao da se u našim mislima nalazi nekakva formula za sreću, zdravlje, uspješan život itd. U tom kontekstu najčešće se upotrebljavaju pojmovi ”optimizam” i ”pesimizam”. Optimizam (lat. optimum – najbolji) je pozitivno shvaćanje i gledanje na svijet i sklonost očekivanja najboljeg mogućeg ishoda, dok je pesimizam (lat. pessimus – vrlo loš) suprotan – mračno shvaćanje i gledanje svijeta oko sebe i očekivanje negativnog ishoda. Ranije se smatralo da su optimizam i pesimizam osobine s kojima se rađamo, ali suvremeni psiholozi odbacuju takav stav te ih više promatraju kao mentalni sklop koji usvajamo ovisno o situaciji. Stručnjaci kroz razna istraživanja pokazuju koje su posljedice optimističkog i pesimističkog gledanja na svijet, situacije, ljude, život itd., te nam kroz to poručuju kako je optimizam nešto prema čemu bismo svi trebali težiti jer je koristan za naše zdravlje, pomaže nam da živimo duže, kvalitetnije pa čak i smanjuje rizik od moždanog i srčanog udara. Čak i da ne znamo za loše posljedice pesimizma, nitko od nas ne želi u društvu ljude koji stalno nešto gunđaju, kukaju, koji se u glavnom loše raspoloženi i u svemu vide samo negativno. S druge strane, oni koji imaju pesimističan stav skloni su odbacivati takve savjete i ideje jer ne vide kako bi to naše misli mogle bilo što promijeniti. Na neki način kao da ismijavaju cijelu ovu koncepciju. Dakle, vidimo, pesimisti su i u tome dosljedni svojem pesimizmu.

Iz ovoga nam je jasno kako su pesimizam i optimizam dvije krajnosti, a iz iskustva znamo da krajnosti nikada nisu u potpunosti dobre. Stoga, i u ovom slučaju bi bolje bilo tražiti nekakvu ”zlatnu sredinu”.

OPTIMISTIČKA RAVNOTEŽA

Istina je da pesimizam povećava nivo stresa, a znamo svi kako stres oslabljuje naš imunitet pa tijelo postaje podložnije raznim bolestima. Također, pesimizam nas čini pasivnima, jer zašto bi bilo što poduzimao ako će ishod biti negativan. No, iako moć pozitivnog razmišljanja ima svoje prednosti, postoji i određena opasnost od optimizma kao takvog. Budući da su optimisti skloni sve promatrati kroz ”ružičaste naočale”, nisu u stanju prepoznati moguće negativne scenarije pa zbog toga ne mogu poduzeti potrebne korake kako bi ih spriječili ili se barem pripremili na njih ako ih već ne mogu spriječiti. Vidimo da ni optimizam nije uvijek koristan i da itekako krije u sebi negativne posljedice. Stoga američki liječnik Neil Nedley koristi pojam ”realni optimizam” kako bi naglasio potrebu ravnoteže između pesimizma i nesmiljenog optimizma. On donosi niz primjera kroz koja objašnjava što taj pojam znači i kako ga primjenjivati. Ovdje ćemo navesti jedan primjer u kojem Nedley opisuje moguće ponašanje pesimiste, optimiste i realnog optimiste na aerodromu kada pokušavaju uhvatiti neki vezani let. Pesimist može pomisliti: ”Nema nikakvih mogućnosti da stignem na vrijeme do izlaza”. Samim time on možda neosjetno ”stavlja olovo u svoje cipele” i zbog toga što ne vjeruje da će stići, skoro je potpuno izvjesno da neće ni stići. S druge strane, nesmiljeni optimist će se bezbrižno kretati po aerodromu jer je uvjeren da avion samo njega čeka, a kako to nije istina, i on će vjerojatno zakasniti. Nasuprot tome, realni optimist će reći: ”Znam da zato postoje male mogućnosti, ali let može biti odgođen, ili čak ako se dogodi da vrata budu zatvorena, mogu me, možda, ipak pustiti u avion”. Dakle, dok shvaća i prihvaća moguće posljedice propuštenog leta, realni optimist je istovremeno u najboljem položaju da mirno ”ubaci u petu brzinu” i ipak stigne na vrijeme. Ono što realni optimist u svakoj situaciju radi je sljedeće: on vjeruje u ”Murphyjeve zakone” da će sve što može poći po zlu i poći, ali se istovremeno ponaša kao da je na putu ka uspjehu. Pripadnici ove skupine zapravo ujedinjuju ono pozitivno iz druge dvije skupine: optimista i pesimista. Od pesimista preuzimaju brigu i svjesnost o mogućim preprekama i lošim ishodima, a od optimista preuzimaju vjeru u vlastite sposobnosti, tj. da su u stanju savladati prepreke. Oni se ne prepuštaju negativnim mislima kao pesimisti, ali ih ni ne odbacuju u potpunosti kao optimisti. Umjesto toga, razumno sagledaju što mogu konkretno učiniti kako bi ishod bio pozitivan.

Umjesto zaključka

Kako već ranije rekosmo, krajnosti nikada nisu u potpunosti dobre. I zato ne treba biti isključivo optimist ili pesimist. Potrebno je ujediniti pesimističku zabrinutost i optimističku vjeru. To je najbolji odnos prema nepoznatoj budućnosti.

U Mostaru, 1. 9. 2019.

K. L.

Izvori:

Neil Nedley, Izgubljena umetnost razmišljanja, Preporod, Beograd, 2018.

Zoran Milivojević, Optimizam i pesimizam (9. 12. 2011.), Dr. Zoran Milivojević psihoterapeut, Izvor: http://milivojevic.info/optimizam-i-pesimizam/ (Stanje: 1. 9. 2019.).