Kategorija: Mario Bernadić

Simbolično značenje brojeva

U zapadnoj civilizaciji današnjice brojevi se koriste prvenstveno s obzirom na svoje kvantitativno značenje. Recimo, jedan znači jedan nečega, kao što dva znači dva nečega ili nešto itd. Međutim, u filozofskoj, religioznoj i mističnoj tradiciji brojevi su se koristili počesto s obzirom i na ono drugo – kvalitativno značenje. U tom smislu poglavito govorimo o simboličnom značenju brojeva.

Starogrčki filozof i matematičar Pitagora je tvrdio da brojevi upravljaju svime, a Platon je slično tome govorio da brojevi predstavljaju najviši oblik znanja kao takvog. U njihovim razmišljanjima brojevi su bili znatno više od same matematike. Oni su se ticali kozmičkog reda i božanskog ustroja.

Broj 1: U neoplatonističkoj filozofskoj tradiciji, osobito kod Plotina, broj 1 je broj jedinstva i kao takav životvorni princip. Naime, sve što postoji, postoji samo pod vidom jedinstva, bez obzira radilo se pri tome o biološkim ili društvenim organizmima, jer gdje nastupi razdor, nastupit će i smrt.

U monoteističkim religijama broj 1 je ujedno i božanski broj. On naznačuje Božju jednost i jedincatost. Potonje znači ne samo da je Bog jedan, nego da neki drugi pored njega ne bi mogao niti teoretski postojati, jer da su dva, onda bi se već morali pitati o njihovom zajedničkom porijeklu, što će reći da bi na kraju neminovno opet došli do postojanja samo jednog, vrhovnog i samim tim jedincatog Boga. Jednostavno, množina je kontigencija, a kontigencija je nesavršenost, a Bog ukoliko je Bog ne može biti nesavršen.

Kad smo već kod religioznih interpretacija, u islamskoj tradiciji broj jedan se može odnositi i na Blaženu Djevicu Mariju (Merjem). Ona je jedina žena po kojoj je naslovljena jedna sura Kur’ana (19.). Dodatna zanimljivost, Kur’an spominje Mariju više puta nego Biblija, premda je njezina osoba za kršćane znatno važnija i religiozno aktualnija nego za muslimane.

Za razliku od svega prethodnog, danas se na Zapadu broj jedan najčešće poima s obzirom na svoje kompetativne konotacije. To je broj liderstva, vodstva, superlativa i vrhunca. Recimo, najbolji sportaš osvaja prvo mjesto i glavnu nagradu, kao što se uzdignutim palcem pozdravlja nešto što je dobro ili izvrsno.

Broj 2 je u simboličnom smislu ponešto kontraverzan i proturječan. On se općenito prihvaća kao broj ljubavi i partnerstva, ali donekle i kao broj podjele i razdora. Osim toga, on naznačuje i brojne prirodne ali i povijesne dualnosti: mrak/svjetlo, sunce/mjesec, vruće/hladno, dan/noć, dobro/loše, rat/mir, zdravlje/bolest, život/smrt, sjetva/žetva itd. U naznačenom smislu neki ga uzimaju kao broj univerzalnog ritma univerzuma, nešto poput srčanih otkucaja svekolikog bitka.

U starozavjetnoj tradiciji broj 2 se shvaća i kao Evin broj (drugo-stvorena), ali samim tim i kao broj tužne i zlosretne sudbine. Npr., najkraći biblijski redak je Ivan 11,35 i sastoji se samo iz dvije otužne riječi: „I zaplaka Isus“.

Da broj dva sa sobom uistinu nosi neke tužne konotacije svjedoči i ono tugaljivo „prošao s dvojkom“ ili također ono „dobiti dvicu“, što u nekim slengovima znači biti napušten od ljubavnog partnera.

Broj 3 donosi sa sobom pretežito dobra i uzvišena značenja, i ovo je ujedno broj o kojem bi se ponajviše moglo govoriti. Pitagorejci su ga shvaćali kao prvi pravi broj, s obzirom da je to broj najjednostavnijeg geometrijskog tijela – triangla. Aristotel ga je smatrao brojem cjeline ili brojem jednostavne i samim tim savršene množine, s obzirom da ima početak, sredinu i kraj.

Priroda i ljudski život su po sebi prepuni trojstvenih i trodijelnih fenomena i pojava:

  • tri glavne faze čovjekovog života su rođenje, život i smrt.
  • prostor u kojem živimo i krećemo se doživljavamo kao trodimenzionalan: visina, dužina, širina;
  • tijek vremena doživljavamo kroz kategorije sadašnjosti, prošlosti i budućnosti;
  • da bi neki neživi predmet doveli u stabilan uravnoteženi položaj potrebne su mu barem tri noge (oslonca);
  • prema antičkoj filozofiji, ali i kršćanskoj tradiciji čovjekovo svekoliko ustrojstvo se opisuje kategorijama duha, duše i tijela.
  • struktura dijalektičkog razmišljanja se uokviruje kroz pojmove teze, antiteze i sinteze;
  • u glazbi, harmonija se bazira na akordu koji po sebi predstavlja suglasje barem tri tona … a tu su i trodijelni ritmovi (npr. valcer), triole i sl.
  • u kršćanskoj liturgiji česti su trostruki molitveni zazivi i zaklinjanja;
  • u književnosti postoji pravilo „trojke“, pri čemu se svaka rečenica formira iz tri manje, zavisne rečenice. Radi se o vrlo moćnom govorničkom „alatu“, kojim su se između ostalih rado koristili i američki predsjednici Kennedy i Obama.
  • broj tri je izuzetno važan za kršćane i kao broj Presvetog Trojstva (Oca, Sina i Duha Svetoga). No, već i puno prije toga, Grci su pokušali unijeti ponešto geneološkog reda među svoje raštrkane bogove, pa su govorili o svojevrsnom trojstvu glavnih bogova Posejdona (more), Zeusa (zemlja) i Hada (podzemlje), kao tri sina vrhovnog boga Kronosa (vrijeme).

No, čak i pored svih tih vremešnih simboličnih značenja, i moderna znanost primjećuje posebnost i učestalost broja tri. Kako smo već nekada bili pisali:

  • Tri su glavna svojstva subatomskih čestica: naboj, masa i rotacija (spin);
  • Tri su različite vrijednosti rotacije čestica: 0, ½ i 1 (najniži spin);
  • Tri su vrste el. naboja subatomskih čestica: +, — i 0;
  • Tri su vrste stabilnih subatomskih čestica: proton, elektron i neutron;
  • Tri su tipa bozona, tri su tipa neutrina, tri su tipa subatomskih sila;
  • Po tri su kvarka u protonu i neutronu …

Osobiti poklonik broja tri je bio njemački filozof Hegel. Zbog svekolike naznačene prisutnosti ovog broja, on je promatrao i Trojstvo kao jedinog mogućeg Boga, s tim, ne toliko na religiozni način – kao slobodnog Gospodara povijesti, nego više filozofski, kao dubinski Temelj svekolike stvarnosti.

Broj 4 se općenito shvaća kao broj reda, stabilnosti i izvršene pravde. Broj 4 simbolizira solidnu zgradu (4 strane), bilo kao mjesto za udobno stanovanje ili kao instituciju koja provodi i osigurava društveni red. Osim toga, četiri su strane svijeta, kao i četiri glavna vjetra … a tu su i četiri godišnja doba. Rana antička filozofija je rado govorila o četiri praelementa: zemlja, voda, vatra i zrak, a Einstein je izvršio korekciju prije spomenutog stava da živimo u trodimenzionalnom prostoru; mi zapravo živimo u četverodimenzionalnom prostor-vremenu.

Ljudska povijest se općenito dijeli na: Stari, Srednji, Novi vijek, te Suvremeno doba.

U Bibliji – prvenstveno onoj – Starog zavjeta broj četiri se javlja i kao božanski broj. U tom smislu se spominje sveti Tetragrammaton: יהוה – YHWH – Jahve kao dominantno Božje ime Starog zavjeta. U Novom zavjetu su četiri evanđelja, ali i ona četiri zlokobna jahača apokalipse.

U Indiji postoje četiri različite društvene kaste kao temelj organizacije njihovog društva: šudre (nisko pozicionirani radnici i kmetovi), vajšije (slobodno i nezavisno radno stanovništvo: zanatlije i zemljoradnici), kšatrije (vojnici i upravitelji) i brahmane (svećenstvo, učitelji i pravnici).

U Kini se broj četiri smatra zlokobnim jer se na kineskom izgovara identično kao i smrt – shi.

Spomenut ćemo i ono vrlo rasprostranjeno praznovjerje o djetelini s četiri lista za koju se vjeruje da svome pronalazaču donosi sreću. Svaki od listova navodno ima posebno značenje: nada, ljubav, vjera, sreća.

Broj 5 se generalno simbolički shvaća kao broj ljudskog bića, braka i balansa. Čovjek ima pet stvari koje vidno strše s njegovog trupa: četiri uda i glavu. Tu je i po pet prstiju na svakom ekstremitetu, kao i pet čula: vid, sluh, okus, njuh i dodir. Kao broj braka petica se podrazumijeva kao zbir broja 2 (ženskog broja) i 3 (muškog broja).

Olimpijski znak se sastoji od pet krugova od kojih svaki simbolizira jedan od kontinenata.

U većini zemalja svijeta, u školama se ocjenjuje učenike ocjenama od 1 do 5.

U različitim društvenim anketama se često koristi pet različitih stavova pristajanja kao procjena neke ideje ili pojave: u potpunosti se slažem, slažem se, uglavnom se slažem, ne slažem se, u potpunosti se ne slažem. Na tragu fazi logike ovo se pokazuje dosta objektivnijom i životnijom društvenom procjenom neke situacije od onog tradicionalnog: „Da“ ili „Ne“.

Kao zvijezda s pet krakova, broj 5 ima i brojna politička značenja, a kao pentagram i ona magijska. Tu se aludira na pet osnovnih elemenata: zemlja, voda, vatra, zrak i duh. Ukoliko se radi o izokrenutom pentagramu (s dva kraka gore, jednim dolje), tu je onda već riječ o zlokobnom crnomagijskom pentagramu koji simbolizira sotonu, a ukoliko je isti naslikan crvenom bojom, onda se s tim aludira i na krvnu – nerijetko i ljudsku – žrtvu.

Link na nastavak: http://poptheo.org/simbolicno-znacenje-brojeva-ii-dio/ ‎

U Sarajevu, 2. 6. 2018.

M. B.

 

Izvori:

– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

– Walter KASPER, Bog Isusa Krista, Đakovo, 1994.

– Carmine GALLO, Steve Jobs: Tajne njegovih prezentacija, Školska Knjiga, Zagreb, 2013.

– https://mysticalnumbers.com/

– M. MAHIN, „Nature Seems to Love the Number Three“, Future and Cosmos (31.01.2014.), http://futureandcosmos.blogspot.ba/2014/01/nature-seems-to-love-number-three.html

Kako prihvatiti sebe?

Čovjek samom sebi može pristupati na dva različita načina. Pristupajući subjektivno možemo si unutar granica svoga malog svijeta prišivati vrijednost, epitete i zasluge kakve god poželimo. Međutim, na objektivnoj razini individualistički trikovi i obmane ne prolaze. Tu se vrednujemo točno i samo onoliko koliko vrednujemo i druge ljude.

Individualnost i individualizam nisu jedno te isto. Ono prvo može značiti dvoje: skup osobina nekog pojedinca, dakle faktičko stanje nečije osobnosti. Kao drugo, može se odnositi i na nečiju snažnu osobnost, tj. na nekog karizmatičnog, nezavisnog ili originalnog pojedinca. S druge strane, individualizam je teorija, i to minimalno u dvije različite inačice: filozofskoj i političkoj. Prva na pojedinca (individuum) gleda kao na vrhunsku vrijednost političkog i ekonomskog života, dok druga radi na promicanju individualnih ljudskih prava.[1] No, iz svakodnevnog iskustva znamo i to da je individualizam kao pojam počesto i na lošem glasu. U tom smislu se najčešće veže s jednim drugim malicioznim pojmom: relativizmom, i tako njih dva počesto upućuju na neke negativne društvene tendencije današnjice. Stoga bismo možda mogli govoriti i o jednom takvom relativizirajućem individualizmu koji je subjektivan, naprasit, neodgovoran, jednosmjeran, nepostojan, nedosljedan, sebičan, koji ne vidi 10cm dalje od svog nosa, koji strastveno ističe vlastita prava, a bešćutno gazi tuđa; za kojeg danas nešto jest, a sutra već nije; koji eksplatacijski pristupa i pojedincima i cijelom društvu, te koji uvijek i pod svaku cijenu mora biti u pravu itd.

Svaki ljudski sud je u konačnici dvosmjeran!

Već smo u par navrata pisali o različitim aspektima danas vrlo učestalog narcisoidnog poremećaja, i pri tome ustvrdili kao je egzistencija narcisa obilježena jednom dubokom kontraverzom. Naime, narcisov ego je istovremeno i prenapuhan i duboko nesiguran u sebe. Kako je ovo moguće? Ovom prilikom bismo rekli „sasvim jednostavno“: narcis na subjektivnoj razini prihvaća i cijeni svoj narcizam, ali ne i na objektivnoj razini, jer narcis ne podnosi druge narcise i ovi mu nikako ne trebaju u njegovoj blizini. Tome naprotiv, sve što mu u životu treba to su benevolentni, altruistični i požrtvovani pojedinci koji će u nedogled trpjeti njegove sulude i sebične zahtjeve i ispade. No, to mu ujedno i svojevrsna „rak-rana“: ne tolerirajući  one slične sebi, on istovremeno nesvjesno izriče strog sud i nad samim sobom. Kako na onoj objektivnoj – općoj – razini problema ne pronalazi dovoljno opravdanja za egzistenciju narcisa u okolnom svijetu, tako u konačnici ne pronalazi dovoljno opravdanja niti za vlastito postojanje. Stoga je duboko nemiran u sebi, što ni malo ne čudi. Nutarnji mir je inače harmonija, usklađenost sa samim sobom, a čovjek ne može biti u miru ukoliko samog sebe optužuje i osuđuje u drugim ljudima sličnima sebi.

Dvosmjerno usklađivanje

Naravno, gore spomenuti problem neusklađenosti sa samima sobom pronalazimo i na drugim razinama i mjestima: lopov nikako ne želi postati žrtvom drugog lopova, kao što ni autoritarne osobe u svojoj blizini ne trpe druge autoritarne osobe. Također, prema nekim istraživanjima čak 50% preljubnika kaže da bi istog momenta ostavili svoga bračnog druga ukoliko bi saznali da i on njih vara, kao i neke druge stvari: ambicioznoj osobi ništa neće toliko smetati kao druge ambiciozne osobe u okruženju, ali i neki benigniji primjeri: Npr., nikom ne smeta kao pričalici kad netko drugi u društvu puno priča…

I tako onda prije ili kasnije mora doći do osvješćivanja problema kad čovjek cijelim bićem shvati da se cijelo vrijeme brutalno samozavarava: JER NA OBJEKTIVNOJ RAZINI ON SVIM BIĆEM MRZI I PREZIRE ONO ŠTO SAM JEST. I što tada? Pa izvjesno će se morati neke stvari usklađivati i to dvosmjerno: Malo smekšati u sudovima prema drugima, a malo se bolje pritegnuti u vlastitim nastojanjima i samoopravdavanjima. No jedno je svakako sigurno: naši izvanjski sudovi uvijek će se ticati i nas samih, kao što bez prihvaćanja drugih ljudi nikad nećemo u potpunosti moći prihvatiti ni sami sebe. Reklo bi se: Više morala, ali manje moraliziranja!

 

U Sarajevu, 19. 5. 2018.

M. B.

[1] Usp. „Individualnost“ i „individualizam“ na Hrvatski leksikon. Link: https://www.hrleksikon.info/definicija/individualizam.html, i https://www.hrleksikon.info/definicija/individualnost.html, Stanje: 19. 5. 2018.

Izvor (foto): 123rf.com

ZAŠTO U ŽIVOTU NIJE KAO NA FILMU?

Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s kroničnim nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi?

U životu nije kao na filmu. Pri tome odmah treba naglasiti da u životu nije ni lijepo kao na filmu, ali na sreću ni ružno kao na filmu – recimo u nekom stravičnom, krvavom hororu, što će reći da filmovi neminovno odstupaju od realnosti, pa čak i onda kad se iznimno trude da budu realni.

Filmovi nastaju u suštini kao i knjige: u glavama autora. Zato su nam filmske predodžbe vrlo bliske; odgovaraju manje-više onome što se događa u nutrini naših glava, bilo onom dobrom, lijepom; bilo onom ružnom i zastrašujućem.

No glava je glava, a svijet je svijet. Premda su likovi i slike o kojima svakodnevno razmišljamo utemeljeni u stvarnosti, oni se ipak u mnogo čemu razilaze s realnom stvarnošću.

Više o temi: http://poptheo.org/pecat/ ‎

Međutim, ovdje se više želimo pozabaviti s jednim drugim specifičnim momentom: s vremenskim diskontinuitetom filma, koji iz nekog čudnog razloga veoma teško opažamo.

Na primjer, kada gledamo neku cjeloživotnu sagu, recimo –  izvrsnog Forrest Gumpa iz 1994., na kraju filma nam se čini kako tu imaginarnu osobu savršeno poznajemo, kao da manje-više ništa nije ostalo nejasno; kao da ništa važno nismo propustili iz života toga čovjeka. Istina je da spomenuti Forrest Gump traje skoro dva i pol sata, međutim prosječni životni vijek (danas) traje 75 godina, a na Zapadu još koju godinu duže. Dakle, život nekog realnog Forrest Gumpa bi se sastojao od čak 657.000 sati, a film sve to skupa nastoji prikazati u manje od dva i pol sata. Preračunato u procente, film dakle pokriva svega 0,000003% njegovog (realnog) života u totalu, a nama se i dalje čini nakon filma da savršeno poznajemo tu osobu. Netko bi naravno rekao da film po sebi prikazuje u kvantitativnom opsegu malo, ali s obzirom da pokriva sve one ključne momente u njegovom životu, on ipak kvalitativno prikazuje jako puno. Ok, ključni momenti su ključni momenti, ali zar je onih ostalih 99,999997% uistinu toliko zanemarivo?

Problem ključnih momenata na filmu ali i na javi

I naša svakodnevna razmišljanja su satkana uglavnom, kako od promišljanja onih imaginarnih budućih tako i od  prežvakavanja onih već preživljenih ključnih momenta, i zato nam se filmovi i sviđaju toliko. I mi se poput njih u svojim razmišljanjima nastojimo fokusirati na ono ključno, bitno, sadržajno nabijeno … ali kako rekosmo, to je sve skupa još uvijek puno manje od jednog jedinog procenta života. Kao da nam mnogo toga u našim razmišljanjima promakne, i zato na koncu ni ne uspijevamo biti posve realni…

Na primjer, glede deprimirajuće društvene situacije, ljudi kao da očekuju pojavu nekog velikog društvenog reformatora ili čak revolucionara kao na filmu, pa da on to sredi baš kao na filmu – u sat i pol, dva … No, ipak smo nešto realniji, pa očekujemo da se stvari po mogućnosti srede – recimo – u godinu ili dvije … Ali izgleda da na kraju ipak i nismo toliko realni, jer jednom revolucionaru u stvarnosti obično treba četrdeset do pedeset godina života uopće da nadođe do toga što mu je činiti, pa onda do kraja života … dok to sve provede u djelo… A ima i onaj nastavak priče koji je još manje romantičan. Naime, na kraju nikad ne ispadne sve kako je to veliki društveni reformator ili revolucionar smislio u svojoj glavi. Ili se on sam pokvari ili se pokvare oni oko njega … Uglavnom, društvo se već po svojoj ustaljenoj inerciji prije ili kasnije vrati u svoju uobičajenu nepravedno-dosadnjikavu kolotečinu.

Filmske ljubavi

Ljubavne filmske priče imaju dosta elemenata realnosti, ali to je realnost sklepana u sat i pol – dva. Čak i u benignim romantičnim komedijama skoro uvijek bude onaj jedan realni životni ljubavni zaplet: Nakon početnih uzavrelih strasti i velikih nadanja, nešto se njih dvoje sporječkaju žestoko, pa zavlada neugodna tišina u vezi. Oboje pate, nervozno gledaju u telefon, čekaju tko će se prvi javiti … pa se na kraju ipak fino pomire. Međutim, na filmu ta realna jednomjesečna kriza traje punih pet do deset minuta, a u realnom životu MJESEC DANA JE STVARNO MJESEC DANA. A na kraju onda ne treba biti mudri Platon da bi se zaključilo kako male petominutne krize kudikamo manje kvare onaj sveukupni i konačni doživljaj i osjećaj romantike od onih stvarnih jednomjesečnih. Dugotrajno iščekivanje je inače vrlo ozbiljan ubojica svega i svačega: ne samo romantike i ljubavi, nego strpljivosti, povjerenja, kreativnosti, radosti, životne svježine … Ma skoro k’o bubonska kuga to iščekivanje: pobi sve i svakoga, i ne štedi gotovo pa nikoga. Vesele mlade ljude pune života čekanje s vremenom transformira u nevjerojatne čangrizave mračnjake koji nisu u stanju iskreno više voljeti ni sami sebe, a kamoli nekog drugoga.

Filmske akcije i ratovi

Riješiti cijeli rat u dva sata je super stvar, i upravo to mlade muškarce i tjera da sanjare o ratu. Međutim, u realnosti, kad mjesec dana ne skidate čizme s nogu, sjedite u blatnjavom rovu usred šume, skidate krpelje sa sebe, i plus brojne druge teško prebrojive i probavljive ratne „radosti“ … Već pretpostavljate do kakvih zaključaka će taj isti mladi čovjek doći. A to je sve u biti još uvijek samo jedan jedini ratni mjesec. Ratovi u stvarnosti obično traju od 3 do 4 godine …

Filmske katastrofe

Ima nešto u tom razuzdanom nihilizmu filmskih katastrofa. Kad čovjeku već puno toga krene naopako u životu, onda neminovno kad-tad pomisli: „De nas Bože više smlati da se ne patimo“! No, susrećemo se opet sa sličnim problemom. U filmskoj katastrofi sve je gotovo u sat – dva. Tko je poginuo, poginuo je; tko je preživio, preživio je, ali one realne katastrofe i njihove posljedice traju kudikamo duže. Počesto se radi o danima, mjesecima, godinama, a u nekim slučajevima čak i o stotinama godina agonije te „umiranja i izumiranja na rate“ (npr. strahoviti prapovijesni sibirski bazaltni sliv). A to – vjerujem – nitko ne bi želio …

Art drama – nadrealni prikaz jednog sasvim realnog života

Rijetki su filmoljupci koji mogu istinski uživati u art filmovima. Većina će reći: „Dosadno“ ili „nigdje veze“… No, ovo „dosadno“ i ono „nigdje veze“ dolazi iz neuobičajenog fokusa ovakvih filmova. Oni se u pravilu ne bave onim nama vječito dragim i sadržajno nabijenim „ključnim momentima i situacijama“, nego sa onih ostalih 99,999997% ljudskog života: u nedogled ponavljajuća – jedna te ista – dnevna rutina, besmisleni dijalozi kojima je izgleda jedini smisao da nekako popune vrijeme, neke greške ili banalnosti koje se glavnom liku stalno iznova događaju, bezvezne ljubavi kojima je izgleda glavni cilj da čovjek nije sam, proživljavanje jednog te istog sjećanja na pedeset različitih načina, zapleti koji to ustvari nisu jer ništa ne mijenjaju, pitanja bez pravih odgovora, neodređenost, pomanjkanje orijentacije i smisla, usamljenost, anarativnost, čudan spoj bezosjećajnosti i hipersenzibilnosti (npr. glavni lik više ne haje ni za ljude ni za događaje, ali je iznimno posvećen svojim ljubimcima – tamo nekim kornjačicama, ribicama, ili golubovima…) itd.

Umjesto zaključka

Spomenuta art drama nas htjeli ili ne htjeli dovodi do jednog važnog zaključka: Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi? Tu svakako dodati i pitanje onog Camusovog apsurda: Na koji način se u životu izboriti sa stvarnošću koja kao da je potpuno gluha na zahtjeve i želje našeg srca? U svakom slučaju, čini se kao da baš ta naša prevelika navezanost na one “ključne momente” i dovodi na kraju do jednog života koji bi se najbolje dao opisati spomenutim pojmovima “dosadno” i “nigdje veze”.

 

U Sarajevu, 6. 5. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka: Forrest.jpg

VAŽNO SE POKAJATI

Samoopravdavanje bi se moglo opisati kao izvjesna forma samocementiranja. S jedne strane, ono nas naspram vanjskih utjecaja čini čvršćima i nedodirljivima, no s druge strane, također nas čini moralno statičnima i nepopravljivima. Pa zašto bi se mijenjali ako smo već konstatirali da nikome i nizašto nismo krivi!?

Prejeo se – „pravo bio gladan“!

Napio se – „ponijelo me društvo“!

Napušio se – „pa zdrava je trava“!

Mrzi – „samo mi se ne sviđa“!

Lijen pravo – „nije, nego sam umoran“!

Užasno prost – „samo sam iskren“!

Laže – „ali to je konstruktivna laž“!

Pokr’o alat s posla – „pa svi kradu“!

Ne voli koga treba voljeti – „ali zato volim cijeli svijet“!

Prebio ga skroz – „on je prvi počeo“!

Zavidan – „nisam, nego on to stvarno ne zaslužuje“!

Ne čita ništa – „pa prirodno pametan“!

Dangubi – „joj, kako ovo vrijeme leti“.

Vara curu – „a kemija“!

Vidimo, svaka ružna priča može biti ispričana na lijep ili barem prihvatljiv način. Tisućljeća zločina, ali i onih običnih svakodnevnih gluposti i nestašluka su nas učinila bićima vičnim samoopravdavanju. I u tome je čovjek toliko uspješan da počesto čak i sam sebe uspije uvjeriti u vlastitu pravednost i nevinost.

No, može biti da smo na nekoj razini stvarnosti doista svi nevini. Pa ne postoji savršena ljudska priča. Ne postoji ni savršena ljudska genetika, kao što ne postoji ni savršen odgoj, a još manje savršeno školstvo ili idealan društveni utjecaj. Većinom radimo kako znamo i umijemo, i vrlo je teško ići protiv sebe. Čemu se onda kajati ako su stvari takve kakve jesu i ako ne postoji jednostavan način da budu bolje?

Ali, postavlja se pitanje zašto onda tako uspješno primjećujemo tuđe mane i zločine? Zašto očekujemo stalno da se drugi nešto mijenjaju i budu bolji? Ne znači li to da ipak postoji nekakav univerzalni vječni moral? No, čak i naspram jednog takvog univerzalnog vječnog morala samoopravdavanje je i dalje vrlo snalažljivo i vješto. Neko će reći: „pa ljudi smo – najbliži smo samima sebi, i u prirodi nam je stoga da budemo uvijek barem malo stroži prema drugima nego prema samima sebi“.

No ipak, važno se pokajati. Da bi nešto bolje učinio sa sobom i svojim životom, moram prvo shvatiti da stvari mogu i trebaju biti bolje, a ovo „bolje“ ne može doći dok se čvrsto držim za ono „gȍrē“ – kao za jedinu mogućnost svoga života. Uspoređujući ovu situaciju sa zdravim higijenskim navikama moglo bi se reći kako kuću redovito čiste samo oni koji su u stanju opaziti prljavštinu. Jer ako prljavštine „službeno“ nema, onda nema ni čišćenja, a kako znamo, tek u takvim situacijama i zavlada prljavština.

Dolazimo na kraju i do vjerojatno najozbiljnijeg i najsmislenijeg prigovora kajanju. Kako smo već malo natuknuli, svi smo mi po sebi dio jednog šireg konteksta, a taj kontekst je u svojoj cjelovitosti vidno nesavršen. I zašto bi se čovjek onda trebao kajati ako je on kao takav tek proizvod i zbir većeg broja okolnosti (genetika, kućni odgoj, školstvo, društveni utjecaji…)? Nije li onda sve to pomalo čak i nepravedno – da čovjek sad nešto izigrava krivca posred svih mogućih krivaca i krivica koji su umiješali prste u njegovoj formaciji i nastanku? Na kraju krajeva, i svi ozbiljni moralni sustavi računaju prvenstveno sa onom osobnom, a ne kolektivnom odgovornošću.

Čini mi se kako se na ovu posvemašnju relativnost života uspješno može odgovoriti samo onim jednim drugim, prosvjećenijim, višim oblikom relativizma – ako takav uopće postoji: Na kraju uopće nije važno koliko je bilo do mene, a koliko do drugih krivaca. Reklo bi se: „Bog zna“. Ali pored svega toga ja ipak želim bolji, smisleniji i radosniji život! Briga me tko je koliko kriv! Ako su drugi već upropastili svoje životne prilike i šanse, nikako ne želim da i ja zbog toga upropastim svoje. Želim izići iz egzistencijalnog sivila i stoga se prkosno i ponosno odričem svih vlastitih bedastoća, bez obzira na to tko je za njih kriv. Tko god da je, meni samom ne trebaju!  Želim da me drugi pamte po dobru, a još više od toga da se sam osjećam dobro u vlastitoj koži! U tom smislu kajanje predstavlja jedno ultimativno odreknuće od prosječnosti i sivila egzistencije i tko tako shvati stvari taj će rado i svakodnevno preispitivati svoju savjest … i neće mu biti problem do u detalje se baviti sa svojim grijesima i nesavršenostima…

 

U Sarajevu, 4. 5. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

MIR KAO NEJASNA ČEŽNJA LJUDSKOG SRCA KOJU JE ITEKAKO POTREBNO RAZJASNITI

„Nema puta do mira; mir je put.“

Pojam mira po sebi je dosta kompleksan i sveobuhvatan. On podrazumijeva posjedovanje kako one nutarnje tako i izvanjske harmonije.

Za nutarnju je valjda jasno samo po sebi. Ne možemo imati mira ako nas nešto iznutra ždere, susreću ružna sjećanja, nekakvi demoni prošlosti ili potisnuti konflikti koji izlaze na površinu i sl.

Međutim, sve je to počesto posljedica onih izvanjskih iskustava koja se kao takva pokazuju i aktualnim problemom, ali i budućim problemom, odnosno, problemom koji će se u budućnosti opet povremeno i redovito javljati na razini nutarnjih ružnih sjećanja i neriješenih konflikta. Dakle, teško je govoriti o miru ako te netko stalno sekira, podcjenjuje ili vrijeđa. Teško je govoriti o miru ukoliko te emocionalno ne ispunjaju oni koji bi to trebali. Ali također, teško je govoriti o miru ukoliko ne znaš hoćeš li danas imati što za jesti ili kako platiti osnovne račune. Vidimo, mir se tiče mnogo toga i zato ga ljudi pokušavaju ostvariti na različite načine, tj. kroz različite aktivnosti i ciljeve.

Ostvarivanje mira kroz težnju za novcem: Ne trče ljudi za novcem samo zbog ljubavi prema materijalnim stvarima. Pa čak i u temeljima te ljubavi prema materijalnom stoji nešto sasvim drugo – čežnja za mirom. O novcu mislimo otprilike u slijedećim kategorijama: imat će prema nama više rešpekta – ono, ako me i ne vole, morat će me barem poštovati. Novac znači i komforan stambeni objekt u lijepoj i otmjenoj četvrti. Neće mi oni odozgor skakati po glavi i svakih malo praviti poplavu, niti će oni neki „odozdo“ galamiti kad hoću prostrijeti veš. Također, i oni moji ukućani, manje ćemo se međusobno živcirati kad svatko bude imao svoju sobu, i nema ujutro frke oko toaleta, pošto ćemo ih imati barem dva. Novac znači i sigurniji i udobniji prijevoz, ljepša i ugodnija mjesta za izlaske. Na moru se nećeš morati svađati oko mjesta za ručnik na plaži, nit’ ćeš se morati plašiti da će ti neko živahno dijete skočiti na glavu, jer ćeš moći sebi priuštiti svoje privatno mjesto za sunčanje i kupanje.

Sve zvuči posve idilično i realno, ali kod novca ipak postoji jedan realni i to veliki problem. Baš zbog toga što čovjeku može osigurati mnogo toga, pa čak i osobni mir, zbog toga ga i svi drugi ludo žele i traže. A gdje su konkurencija i potražnja veliki, tu će na kraju vrlo teško biti mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za boljim radnim mjestom: Ovo je izravno povezano s prethodnim, jer bolje radno mjesto upravo znači više novca i društvenog ugleda. Međutim, i ovdje prevladava problem konkurencije, i to kakve konkurencije. Kako ono netko primijeti: „Talenti i ambicije su obrnuto proporcionalni!“ Dakle, što netko ima više ambicija, to obično ima manje talenata i kvaliteta. Može zvučati nevjerojatno, ali garantirano će te više ljudstva naći u nekom rudniku ili u gradskoj čistoći nego u upravnim odborima uglednih firmi i institucija. Što je neko mjesto časnije i uzvišenije, to će se oko njega koncentrirati više glupana, tupana, kompleksaša, sumanutih osoba, naravno – s pokojim časnim ali vrlo tužnim i razočaranim (zbog svega toga) izuzetkom. Dakle, opet nema mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za atraktivnijim partnerom: Opet problem konkurencije! Ako vam je netko strašno sladak, seksi & privlačan, možete biti 100% sigurni da je i drugima, a atraktivne osobe su većinom toga svjesne. Zbog toga su često bahate i manipulativne, ili u najboljem slučaju barem vrlo neodlučne. Ne znaju koga bi na koncu izabrale jer se boje da nešto važno ne propuste. E tek je ovo područje teškog i bolnog nemira…

Ostvarivanje mira kroz težnju za ratom: Nitko ne teži za ratom iz čežnje da bude ranjen, ubijen, promrznut na frontu ili tako nešto. Ljudi teže za ratom zato što smatraju da će ih to osloboditi njihovih neprijatelja, dovesti do pravednijih društvenih relacija ili dati opet više onog „Lebensrauma“. Dakle, i ovdje je u pitanju nekakva nejasna, difuzna želja za mirom. Ali tek se ovo na kraju pokazuje kao teška ludost i nemir, jer kad nekoga pokušavate ubiti ili barem protjerati, možete biti potpuno sigurni da će i on pokušati ubiti ili protjerati vas.

Mogli bismo ovako u nedogled nabrajati i uvijek se susretati sa istim ili barem sličnim problemima. Skloni smo težiti miru, dakle, toj idealiziranoj i žuđenoj harmoniji preko nekih njegovih izvanjskih aspekata i uvjeta, no taj put se na kraju uvijek pokazuje kao put nemira.

Stoga je glede ove čežnje, stvari potrebno doslovno izokrenuti naglavačke. Ne treba težiti za boljim ovim i boljim onim, nego je potrebno težiti za mirom samim. O njemu misliti, o njemu meditirati, o njemu razgovarati, za njega moliti … tada će se tek i oni izvanjski aspekti posložiti kako treba. Reklo bi se jednostavno: „Nema puta do mira; mir je put!“

 

U Sarajevu, 30. 4. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

ADAPTACIJA ILI REGRESIJA – KAKO UISTINU BITI MODERAN?

Nakon početnog ismijavanja i žustre društvene kritike na samom kraju XX. stoljeća, za sudionike mutnog balkanskog rođačko-kumovskog kapitalizma ali i politike, prosječni građanin sve češće zna reći „da su se ljudi snašli“. Ekces je u međuvremenu postao društveno pravilo. Mnogi mladi ljudi (srećom, ne svi) ne skrivajući govore kako u polupismenim tajkunima i nakinđurenim sponzorušama prepoznaju svoje nepobitne uzore. Etički i kulturni kriteriji kao da su ishlapili, a kao ultimativni cilj ostaje ono „snaći se“ i to bez obzira na cijenu.

Pojmovi snalaženja i prilagodbe po sebi ponajviše pripadaju svijetu evolucijske biologije, jer koliko je znano, veliki religiozni ali i kulturni sustavi ih uopće ne spominju.

S druge strane, za evolucijsku misao pojmovi snalaženja i prilagodbe, uokvireni zajedničkim pojmom adaptacije, predstavljaju vrhunac sposobnosti nekog bića. Međutim, sve ovo s jednim velikim „ALI“! Naime, Darwin je pod adaptacijom podrazumijevao razvoj neke potpuno nove osobine ili navike, a ne povratak nekim prastarim atavizmima. A kad govorimo o onom „snalaženju“ s početka teksta, tu se očito radi o ovom drugom, a ne prvom. Zašto? Rođački kapitalizam pouzdano ne predstavlja nešto u potpunosti originalno i novo. Tu se radi o organizaciji poslovanja utemeljenog na arhaičnom plemenskom mentalitetu, pri čemu nije toliko važno tko koliko zna i može, nego je najvažnije ono: tko je tvoj, a tko nije tvoj … dok u samom središtu plemenske pedagogije stoji maksima da je svaki pripadnik tvoga plemena prijatelj i brat, dok ti je svaki pripadnik tuđeg plemena neprijatelj ili barem stranac. To je valjda i razlog zašto će svi primitivci plemenskog usmjerenja uvijek pokušati izbjeći plaćanje poreza. U njihovom suženom svjetonazoru jednostavno ne postoji dovoljna svijest o široj društvenoj cjelini i općem dobru. Šta njih boli briga kako će se financirati škole, bolnice i još puno toga drugoga. Oni su dovoljni sami sebi… U konačnici slično vrijedi i za spomenute „sponzoruše“; nema tu ničeg posebno novog, jer dobro je svima znano koji je ono najstariji zanat na svijetu…

Korisna i štetna regresija

Posebnost čovjeka je ta što on nije samo evolutivno, nego i regresivno biće, a sama regresija pri tome dođe nešto kao obrnuta evolucija. Dok je evolucija okrenuta prema budućnosti i bavi se razvojem novih osobina i karakteristika, dotle regresija svoja rješenja traži u prošlosti.

Regresija u svakom slučaju ne mora biti nešto negativno. Ona je zaslužna i za ponovno otkriće brojnih dobrih stvari koje su svojevremeno bile istisnute pred valom novih otkrića i rješenja. Tako je pronalazimo i u kulturi, pa čak i u dizajnu. Npr., renesansa je kao jedno od najznačajnijih kulturnih razdoblja u povijesti ljudske civilizacije u središtu svoga zanimanja imala upravo ponovno otkrivanje velikih zaboravljenih dostignuća minule antičke kulture i misli. S druge strane, u dizajnu regresiju pronalazimo kroz novu reinterpretaciju – u međuvremenu – prevladanog dizajna. Npr., među automobilima, danas su ponovno popularni neki modeli iz 60-tih i 70-tih poput „fiće“ i „minija“, a globalno hvaljeni i obožavani Applov dizajn po sebi nije ništa drugo nego blaga reinterpretacija njemačkog dizajnera Dietera Ramsa, tj. njegovih radova od prije otprilike pola stoljeća.

Slika 1: Lijevo: Ramsov radio tranzistor iz 1958. Desno: Appleov prvi iPod iz 2001. Izvor (foto): bellroy.com

Međutim, ako govorimo o ekonomskim i društveno-političkim stvarima, kao uostalom i onim osobno-psihološkim, regresija se javlja uglavnom kao negativna i uznemiravajuća pojava. Tendencija da se u kriznim situacijama bježi natrag a ne naprijed, mogla bi biti dobra samo u svijetu s malo problema. No, što je problema više ili što su oni veći, to će značiti da takav svijet neće moći istinski napredovati.

Kao reprezentativnog anatoma civilizacijske regresije mogli bismo imenovati britanskog pisca Williama Goldinga. Već u svojem prvom značajnijem i ujedno najslavnijem djelu „Gospodar muha“ (Lord of the flies) iz 1954., Golding se posvećuje seciranju krhkosti kulture i civilizacije, pod pretpostavkom kako samo jedno veliko i tragično događanje fine i uglađene ljude preko noći pretvara u divlju i okrutnu primitivnu hordu.

Istinska adaptivnost

U neka mnogo starija vremena zima nikako nije značila zimske radosti već istinsku smrtonosnu kušnju. Niske temperature, otežano kretanje kroz snježne nanose te nedostatak hrane tjerali su manje-više sva živa bića na prilagodbu i snalaženje. U tom smislu veći broj životinja je razvio sposobnost hibernacije (zimskog sna), koji u nekim slučajevima može trajati čak i do sedam mjeseci.  U tom periodu snižava se tjelesna temperatura, u nekim slučajevima čak i do samo jednog stupnja, broj otkucaja srca pada na svega par otkucaja u minuti. Na ovaj način se radikalno smanjuje potrošnja energije koja se vrlo štedljivo nadoknađuje razgradnjom iz masnih naslaga. No, druge životinje su razvile i neke drugačije sposobnosti. Npr. divlje svinje imaju nevjerojatno svestran probni trakt koji može svariti manje-više sve: i tvrdo korijenje, i trule strvine, tako da su u stanju uvijek sebi naći nešto za jelo, te su u zimsko vrijeme čak i aktivnije nego u ostatak godine (vrijeme parenja i puno borbe oko toga). Kod jelena pronalazimo opet novu taktiku. Biolozi procjenjuju da je oblik njegovih rogova zapravo više prilagođen za razgrtanje snijega nego za borbu. Služeći se tom prirodnom lopatom, u zimsko vrijeme uspijeva doći do oskudnog raslinja ispod debelog snježnog pokrivača. Neke životinje poput vjeverice opet pribjegavaju pravljenju zaliha za zimu. Sličnom taktikom se na kraju krajeva poslužio i čovjek, koristeći i još par drugih korisnih trikova (vatra, zimska odjeća, pravljenje solidnijih, zatvorenih  nastambi).

Već smo ranije pisali kako su se za čovjekov napredak ključnim pokazale slijedeće dvije osobine: sposobnost detaljnog učenja i altruizam. Ono prvo je omogućilo razvoj kao i svladavanje složenih znanja, a ono drugo je bilo još sveobuhvatnije. S jedne strane, kroz zauzetu brigu za bolesne i ranjene srodnike altruizam je uzrokovao i značajno produženje životnoga vijeka čovjeka. S druge strane, altruizam je omogućio ljudima i da se udružuju na izradi većih i složenijih projekata čije će blagodati stizati tek znatno kasnije. Tko bi rekao, ali čovjekova sposobnost odlaganja zadovoljstva se pokazala – eto – svojevrsnim ključem njegovog kulturnog i civilizacijskog napretka.

Sa svim ovim se izgledno cijela priča o napretku okreće naglavačke, jer danas mnogi počesto razmišljaju obratno: zakleli bi se da je odgađanje zadovoljstva tamo neki glupi primitivni vjerski moral, a da su seks, drskost i sav prateći vulgarni materijalizam nešto posve moderno i napredno – konačna i ultimativna emancipacija potlačenog ljudskog bića.

Onkraj svih ideoloških sukoba, moglo bi se jednostavno reći: tko stvarno misli biti moderan morat će neminovno razmišljati i djelovati u smjeru posvemašnje originalnosti; smisliti nam i razraditi nešto korisno i pametno, što još nikad nije među ljudima postojalo. Reklo bi se, što dalje od svake ekonomske i društveno-političke regresije.

U Sarajevu, 29. 4. 2018.

M. B.

TEST OSOBNOSTI: TRI ŽIVOTINJE

Predstavljamo ovdje jedan moguće i najjednostavniji postojeći test osobnosti, tzv. test „tri životinje“. Ne bi sad znao točno navesti izvor i autora istoga; čuo sam ga još davno od jednog prijatelja, i nakon što me je „testirao“ samo se sjećam da sam se smijao k’o lud, ali uz ozbiljnu popratnu konstataciju: „Ima tu nešto“!

Dakle, za početak, sve što je potrebno jest da navedete svoje tri najdraže životinje, počevši od naj-najdraže, pa onda druga najdraža, i na kraju treća.

Ne gledajte dolje na ključ testa dok ne budete imali jasno definiran popis.

Zato, prvo jedna prikladna fotografija:

Izvor (foto): Fun of the world

…a zatim i druga:

Izvor (foto): Fun of the world

Na kraju stižemo do ključa:

Prva životinja predstavlja ono što bi ste Vi htjeli da budete.

Druga životinja predstavlja ono što drugi očekuju od Vas da budete.

Treća životinja predstavlja ono što Vi uistinu jeste.

Kratko pojašnjenje:

Koliko god izgledalo groteskno, u ovom testu se skriva poprilično ozbiljna psihologija.

Krenuvši od Camusove pretpostavke da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste, dolazimo do prvog izbora. Ono nama najdraže jeste ono što bismo željeli biti. S tim se puno bolje poistovjećujemo i identificiramo nego sa onim što uistinu jesmo, premda nam ni to – vidimo – ne mora biti mrsko. Nesvjesno projiciramo žuđene osobine na okolni svijet, tako da ih između ostaloga možemo prepoznavati i u liku – nama – omiljene životinje.

Iznenađujuće, na drugom mjestu opet nije ono što uistinu jesmo, nego ono što drugi od nas očekuju da budemo. Premda nas poslovično pretjerana i nerealna očekivanja drugih ljudi itekako znaju nervirati, mi ih zapravo na nesvjesnoj razini itekako pozitivno percipiramo. Zašto? Zato što udovoljenje zahtjevima drugih – premda po sebi nezgodno – za nas znači društvenu afirmaciju i prihvaćanje. Na taj način dolazimo do stabilnijih prijateljskih i ljubavnih relacija, ali i do onih poslovnih; na taj način nadvladavamo strahotu samoće, odbačenosti i potpune anonimnosti.

Na kraju, tek na trećem mjestu dolazimo do onoga što uistinu jesmo, no smisao testa i jest da to sebi otkrijemo i osvijestimo. Treća životinja nas upućuje na naše stvarne karakteristike i navike. Ona nam također daje odgovor na pitanje zašto nam je ona prva „životinja“ toliko često nedostižna, ali također daje neke odgovore i o razlozima sukoba s drugim ljudima. A bit će svakako na kraju dobro i zdravo priznati i sebi i drugima što se od nas može očekivati, a što ne…

U Sarajevu, 20. 4. 2018.

M. B.

PSIHOLOŠKA KOMPENZACIJA I ŽIVOTNO SAMOZAVARAVANJE

Kompenzacija je poprilično kompleksan pojam koji već od slučaja do slučaja može imati višestruka značenja i primjene. Tako se govori o kompenzaciji u medicinskom, religioznom, psihološkom,ekonomskom i još pokojem smislu. Mi ćemo se ovdje pokušati prvenstveno pozabaviti pojmom psihološke kompenzacije i njegovim različitim konotacijama u svakodnevnom životu. Ista se obično definira kao „pojačanje ili diferencijacija nekih psihičkih i psihoorganskih aktivnosti kako bi se uspostavila psihička ravnoteža“.[1]

Krenut ćemo prvo od nekih benignijih stvari. Recimo, kaže se kako je glazba nekog podneblja počesto suprotna mentalitetu istoga. To u praksi izgleda tako da vrlo temperamentni južnjaci uglavnom njeguju ljubav prema lakim i nježnim notama, a slično bi se moglo reći i za same tekstove pjesama, jer južnjaci vrlo rijetko pjevaju o teškim temama kao što su smrt, propadanje, rat, ubijanje, prijevare i sl. Ni blizu tome, oni pjevaju u maslini, moru, veselju, guštima, lipoti … s pokojim izuzetkom naravno. S druge strane, što se ide sjevernije, nailazimo na žešće tonove, ali i tekstove. Kulminacija se događa na krajnjem sjeveru, bilo da govorimo o uznemirujućim tonovima eskimskog i tuvanskog grlenog pjevanja (engl. throat singing), ili o ekstremnoj metal sceni Skandinavije, a primjećujemo da sve to dolazi iz usta i instrumenata ljudi koji poslovično važe kao pohladni, korektni i smireni. Premda, kako rekosmo, i gore i dolje ima odstupanja, poslovično uistinu može vrijediti da se glazba pojedinog područja nemalo razilazi sa ondašnjim mentalitetom. Kao da se ljudi sa svim tim pokušavaju kompenzirati – nadopunit se s nečim suprotnim samima sebi.

Slično donekle može vrijediti i na području proze i filma. Nitko ne voli toliko „ljubiće“ i romantične komedije kao one stroge i proračunate žene. One uistinu romantične radije biraju neke teže teme i scene.

Polako stižemo i do težih tema u vidu politike, ideologije i svjetonazora. Često se iza demokratskih stavova kriju posve nedemokratične osobe, kao što se iza desničarskih pamfleta mogu skrivati neki posve mekani tipovi. Ovo naravno ne znači da ne postoje istinski demokrati kao i istinski desničari, ali znači da mnogi među njima to jednostavno nisu. Ponovno vidimo, zastupanje neke ideje često nema ulogu realnog samopoistovjećivanja osobe sa istom, nego ideja je tu da na neki psihološki način nadopuni osobu u onom segmentu gdje je u stvarnosti slaba i krhka.

Slično također može vrijediti i na polju religioznosti. Neki ljudi su poprilično vjerski zauzeti, ali to u mnogim slučajevima može biti puka kompenzirajuća religioznost. Mnoštvo slogana, krilatica, simbola i teologiziranja počesto služi tek zato da bi se kompenzirali vlastiti materijalizam i pragmatizam. Tko je stvarno duhovan, živi skromno i jednostavno, zauzeto se pouzdajući u Božju providnost i dobrotu. Na kraju krajeva, poprilično je poznato da najveće i najzlaćanije križeve (kao i ostale vjerske simbole) obično ne nose ni vjernici, pa ni vjerski službenici, nego pripadnici kriminalnog miljea, kao također i razuzdani pripadnici „showbizz“ scene. Opet vidimo, ljudi se uvijek nekako moraju nadopuniti onim što im kronično fali.

Ovisnici o vijestima

Postoji cijela jedna supkultura srednjovječnih i starijih ljudi – ovisnika o vijestima i dnevnicima. Naprosto su nevjerojatni … od ranog jutra manje-više ništa ne propuštaju ni na radiju, ni na televiziji. Često čak redaju izravno dnevnik na dnevnik, bez ikakve pauze i među-aktivnosti. Kad završi onaj u 19h, odmah hitro okreću kanal da bi ispratili onaj u 19h i 30min. Imao sam prilike pitati neke od njih, zašto toliko gledaju i slušaju vijesti, kad se manje-više cijeli dan ponavljaju jedne te iste informacije? I zanimljivo, uvijek bi otprilike dobio identičan odgovor: „Ne znam ni sam/sama zašto … valjda očekujem da će se nešto konačno promijeniti.“ A tolika fascinantna želja za izvanjskim promjenama počesto nije ništa drugo do li kompenzacija potpunog nedostatka želje za ostvarivanjem osobnih promjena.

Kako i zašto prepoznati kompenzacije u vlastitom životu?

Psihološka kompenzacija je sasvim prirodan proces. Čovjekova osobnost uvijek teži tome da bude kompletirana, na ovaj ili onaj način. Stoga kompenzacije i nije moguće zaobići. Međutim, itekako je važno ove znati u svom životu locirati i prepoznati, u protivnom nam prijeti samozavaravanje, koje opet vodi prema jednom krivom formiranju identiteta i slike o samom sebi, a što opet onda na kraju neminovno vodi u krivo djelovanje, kao i pogrešno određivanje vlastitih prioriteta.

A recept za otkrivanje istih je vrlo jednostavan. Treba samo usporediti svoju dnevnu rutinu sa onim što inače rado pričamo i vjerujemo da jesmo. Ono, „tko sam ja“, „u što vjerujem“, „kako se predstavljam“, „što drugima savjetujem“, „ono što vidim kao budućnost i rješenje“ usporediti sa svojom dnevnom rutinom: kako mi je izgledao današnji dan, s čim sam se najviše bavio, što je najviše privlačilo moju pozornost, što sam gledao, što sam pročitao, kako sam se ophodio s drugima, kako sam govorio o drugima sa onim „trećima“, koje mi se misli tijekom dana najviše motaju po glavi, što mi je najdraže raditi, što mi je najmrže raditi i sl. Ako tako postupimo, sigurno ćemo naći na odgovor o samima sabi, kao i na onaj što nam je ubuduće činiti. Moguće, tek tad…

U Sarajevu, 7. 4. 2018.

M. B.

 [1] Usp. Kompenzacija, Proleksis enciklopedija online, Izvor: http://proleksis.lzmk.hr/31990/ (Stanje: 7. 4. 2018.).

Izvor(foto): 123rf.com

BIBLIJA I SVAĐA

Neki ljudi se naprosto utapaju u bezočnim i besmislenim svađama, a drugi radije šute – valjda upravo da se ne bi utapali kao oni prvi. Stoga jedna smislena i asertivna rasprava predstavlja umijeće koje ljudi kroz život tek trebaju naučiti i usvojiti.

Ovaj tekst predstavlja svojevrsni nastavak onog prethodnog – o Anni Freud i obiteljskom odgoju.

Link na tekst: http://poptheo.org/najvaznija-stvar…ja-po-anni-freud/ ‎

Naime, neki prijatelji koji me redovito prate i nisu bili baš najzadovoljniji sa onim što su tamo pročitali, jer kao jednostavno im je neprihvatljiva teza da je svađa manje-više uvijek stvar neuroze, kao i njezine „samo-prehrane“, odnosno, daljnjeg zaraznog širenja.

Prigovor je svakako u potpunosti prihvatljiv pod vidom da su neke rasprave u životu jednostavno neminovne, te da se stoga i moraju dogoditi, jer prešutjeti problem je pokatkad za međuljudske odnose puno opasnije od onoga prvog – posvađat se.

Stoga ćemo se ovdje pozabaviti nakratko sa specifičnom biblijskom morfologijom svađe koja po sebi može predstavljati i svojevrsnu razrješujuću  sintezu problematike.

Sve bi se dalo jasno predočiti u par crtica:

  1. U Bibliji ne postoji izričita zabrana svađe, a neki biblijski tekstovi čak kao da je i potiču. Bog tako u Starom zavjetu opominje proroka Ezekiela da mu je izričita dužnost opominjati bezbožnike, inače će krv bezbožnikovu tražiti iz prorokove ruke (Usp. Ez 33,8), što će reći da pred Božjim licem između neopomenutog grešnika i suzdržanog pravednika, moralna odgovornost leži na ovom drugom (naravno, s obzirom da u starozavjetno vrijeme ateizam ne postoji kao sustavna i raširena pojava, pod bezbožnošću se ovdje prvenstveno misli na grješnost i bezakonje). Kod starozavjetnog proroka Jeremije pronalazimo na još dublju eskalaciju problematike. Jeremija toliko mnogo i učestalo opominje svoje sunarodnjake zbog različitih grijeha i bezakonja da im se on jednostavno činio kao notorni svadljivac (Iš rib – hebr.– čovjek svađe). Zbog toga ga svi preziru, a i on onda sam u skladu s tim proživljava duboku krizu smisla i identiteta (Usp. Jr. 15,10).
  2. Ako kažemo da Biblija tolerira neke svađe, to ne znači da ih ona ne pokušava smjestiti u točno zadane okvire, jer Biblija najstrože zabranjuje pogrdne nazive među bližnjima. Tako recimo u petom poglavlju Matejeva evanđelja Isus progovara kao malo kada s toliko strogoće: „Tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu“ (5,22). Dakle, o nekim stvarima se u životu neminovno mora raspravljati, ali se pri tome nikako ne smije negativno generalizirati o ljudima. Tu nailazimo na poznatu moralnu maksimu: „Osuditi prijestup, a ne prijestupnika“. Pri tome je važno napomenuti da naznačene negativne generalizacije nisu samo moralno pogrešne, već i logički. Ovdje se izgledno nalazimo na tragu logičke pogrješke kompozicije, unutar koje se svojstvo jednog dijela nastoji pripisati cjelini. Npr., u navedenom konkretnom slučaju netko je nazvan „luđakom“ najvjerojatnije jer se izražavao nekulturno, ili je previše i preglasno pričao, ili jer nije nešto uradio što je trebao, ili je opet uradio nešto što nije trebalo i sl. Mana je mana, i zna svakako biti nezgodna i iritantna, ali to ne znači da je dotična osoba u potpunosti luda. Ovakvim epitetima se svakako ne doprinosi rješavanju problema, nego se on samo dodatno raspiruje.

2a) Posebni problem unutar onoga što mi – pod uobičajeno – nazivamo „svađom“ jesu psovke i kletve, a sama psovka i nije ništa drugo do li jedan od oblika kletve. Psovka predstavlja pokušaj potpune degradacije i odbacivanja protivnika, a ako se u sve to još umiješaju religiozne psovke, tada već govorimo o blasfemiji – inače jednom od najstrašnijih grijeha koje čovjek može počinit. Sv. Pavao apostol na primjer u Poslanici Korinćanima (6,9-10) psovače ubraja među najteže grešnike – za koje na kraju – po njemu – neće biti konačnog spasenja. Stoga bi se već ovdje pouzdano moglo reći da Biblija po sebi dopušta raspravu, ali ne i svađu, odnosno, ne ono što prosječni žitelj Balkana uobičajeno podrazumijeva pod tim pojmom.

  1. „Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom…“ (Ef 4,26).  Pavao ovim riječima iz Poslanice Efežanima na neki način potvrđuje do sada rečeno, ali stavlja također i jedan novi važan naglasak na cjelokupnu problematiku. Kao što nam opravdana rasprava ne bi smjela biti prilikom i opravdanjem za neopravdani grijeh, isto tako, niti jedna rasprava ne bi smjela trajati predugo. Ponajveći problem naših svađa i jest to što one prečesto eskaliraju, pa se kroz neko vrijeme više nitko ni ne sjeća zbog čega su točno iste započele. Razlozi tada više nisu ni važni … važno je zaštiti sebe i devastirati protivnika – i to pod vidikom: što više to bolje. No, vidimo, rasprave po sebi ne bi smjele trajati dugo. Doslovno, ne bi smjele ulaziti u novi dan. Stoga rasprave ne smiju tendirati eskalaciji nego rješavanju konkretnog problema – zbog kojeg su i bile započete.

Zaključak:

Premda se u mnogim pitanjima međusobno razilaze, Biblija i psihologija glede područja rješavanja međuljudskih konflikta pokazuju visoku stopu komplementarnosti. Ono što psihologija danas naziva asertivnim govorom, to manje-više u potpunosti odgovora biblijskom poticaju na raspravu, ali koja se mora odvijati u konstruktivnom duhu, ne nadilazeći pri tome nikada granice međuljudskog poštovanja i uvažavanja.

Vraćajući se malo na samom kraju i prethodnom tekstu, mogli bismo zaključiti da bi odrastanje djece u jednoj potpuno idealnoj obitelji bilo svakako za njih sretno, no takva bi djeca kasnije neminovno imala problema u susretu s realnim svijetom koji i nije baš idealan. Ali što bi onda uistinu bila idealna obitelj? Vjerojatno ona koja ima dosta problema, ali koja ih nastoji ekspeditivno i zajednički rješavati, ne prelazeći pri tome nikada granice međusobnog poštovanja i ljubavi. Valjda bi to ujedno bio i onaj istinski freudovski odgoj za realnost.

U Sarajevu, 3. 4. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): Blog de lourdes vicente

NAJVAŽNIJA STVAR OBITELJSKOG ODGOJA PO ANNI FREUD

Anna Freud (1895.-1982.) je bila austrijsko-britanska psihoanalitičarka, i uz Melaniu Klein ju se smatra utemeljiteljicom dječje psihologije. Izvorno se školovala za učiteljicu, ali zbog slabog zdravlja je već vrlo rano odustala od posla u školi te je počela asistirati svome slavnome ocu Sigmundu, čije će djelo tako nastaviti razvijati i nakon njegove smrti (+1939.).

Glede razvoja i odrastanja djeteta, Anna i nije davala previše značenja biološkim predispozicijama, što će reći da je nekakav koncept „dobrih“ i „loših“ gena za nju bio posve trivijalan. Najvažnija stvar u podizanju djeteta za nju je bila roditeljska ljubav, ali ne samo roditeljska ljubav u smislu da oboje vole svoje dijete, nego prvenstveno međusobna roditeljska ljubav. Dijete se po sebi identificira i sa ocem i sa majkom, točnije rečeno, ono se identificira s međusobnim roditeljskim odnosom. Stoga će dijete odraslo u atmosferi vječitog konflikta i međuroditeljskog rivalstva upiti taj konflikt duboko unutar sebe. Takva djeca kasnije u odrasloj dobi obično imaju veliki problem sa samopoštovanjem. Odnosno, po tom pitanju su skloni kontraverzi: s jedne strane, skloni su umišljenosti i grandioznim idejama. S druge strane, istovremeno su duboko nesigurni u sebe, te osjećaju samoprijezir. Npr. u praksi to često izgleda tako da će dijete u adolescentskoj fazi, s jedne strane, biti smrtno uvrijeđeno i na spomen najmanje izvanjske kritike. S druge strane, to isto „umišljeno“ dijete će biti sklono samoozljeđivanju ili nekom drugom obliku samokažnjavanja (poroci, bizarni modni dodaci, tetovaže, piercing i sl.). Na neki način, dijete je uspjelo upiti u sebe onu konfliktnu prirodu međusobnog odnosa svojih roditelja, pri čemu netko uvijek sebe ističe, te istovremeno pokušava demonizirati i poniziti onu drugu stranu, tako da ovaj  „istaknuti“ i onaj „demonizirani“ nastavljaju živjeti “punom parom” u djetetu.

U istom kontekstu Anna Freud je govorila i o prijenosu represije i regresije s roditelja na djecu. Ono prvo se odnosi na potiskivanje nekih neugodnih sjećanja, te na nemogućnost doživljavanja nekih vlastitih čina kao svojih („Ja to rek’o, nikad nisam to rek’o“!). Ono drugo se odnosi na neke oblike djetinjastog, pa čak i animalnog ponašanja koji se javljaju u trenucima nelagode i nesigurnosti. Naime, osoba se tada nesvjesno degradira na neki niži ili raniji stadij postojanja, tj. tamo gdje se zadnji put osjećala sigurnom.

Posebni problem za dijete iz konfliktnog ili nesređenog braka će biti odabir vlastitog životnog partnera. S obzirom da dijete trajno nosi roditeljski konflikt sa sobom, ono će uvijek biti sklono također izabrati partnera s kojim će se loše slagati. To je ono što veliki ruski psiholog Mikhail Litvak kaže da će neurotična osoba uvijek raditi na svoju štetu, jer u protivnom, samo zdrava osobnost može raditi na svoju korist.

Svakako, važno je spomenuti da nesređenost međuroditeljskih odnosa ne podrazumijeva samo otvorene konflikte, nego i one tihe, latentne. Tako će djeca hladnih roditelja kasnije i sama biti sklona prikrivanju vlastitih emocija i namjera, ili ako to već nisu, takav će im izgledno biti partner kojeg izaberu.

Stoga dragi roditelji, pazite kako se međusobno ophodite pred svojom djecom. Vama se vaše svađe sigurno čine posve opravdanima. One možda u nekim situacijama to čak i jesu. Međutim, sa svakom novom svađom vi neminovno uništavate budućnost i živote svoje djece. Ponekad često i nepovratno … jer vrlo mali broj neurotika na kraju smogne dovoljno snage i pameti da si priznaju da imaju problem u sebi, te da dugoročno i uporno rade na njemu.

 

U Sarajevu, 30. 3. 2018.

M. B.

 

Izvor (foto): www.heimarbeit.de

Exit mobile version