Mario Bernadić – Stranica 18 – Poptheo Web Portal

SKROMNOST – JEDINI REALAN NACRT BUDUĆNOSTI?

Skromnost je karakterna osobina koja se tradicionalno u mnogim društvima i kulturama smatra vrlinom. Karakterizira je jednostavno i prirodno ponašanje uz visok stupanj racionalnosti, umjerenosti i samokontrole naspram vlastitih želja i prohtjeva.

Možda bi se ovdje upravo trebao staviti naglasak na prirodnost, jednostavnost i umjerenost, jer se u praksi svakako mogu pronaći i neka diskutabilna očitovanja skromnosti. Npr., neurednost i pomanjkanje higijene svakako nisu skromnost, nego to što već jesu. Škrtost je skromnost još manje, a isto vrijedi i za jedan radikalni ekscentrični nedostatak interesa za sebe i svijet oko sebe.

Konfucije je smatrao da je skromnost čvrst temelj za sve vrline. To je valjda po sebi jasno, jer ne može se biti dobar, pošten, pozitivan, uzoran i produhovljen, a uz to pohlepan, bahat, nezasitan i gramziv.

Trebalo bi svakako spomenuti i ono Voltairevo da je skromnost jedina vrlina kojom se čovjek ne može hvaliti. „Kad bi se njome pohvalio više ne bi bio skroman.“

Vjerojatno nije potrebno puno naglašavati da živimo u poprilično neskromna vremena, a to je isto tako najvjerojatnije posljedica jedne individualističke etike sadašnjice koja ne računa odveć ni sa realnim potencijalima prirode niti sa ambicijama drugih ljudi. Ima samo onaj „JA“ i njegovi vječiti nezasitni prohtjevi, koji uspijevaju samima sebi biti i svrha i samoopravdanje. Međutim, ovdje bi trebalo sagledati jednu sasvim jednostavnu računicu: Koji vam se model čini više realnim i samoodrživim? Svijet, sačinjen od desetak milijardi skromnih ljudi ili svijet satkan od desetak milijardi nezasitnih pohlepnika?

Neminovnost etike

Stephen Hawking reče prije godinu-dvije da najveću opasnost za buduću opstojnost ljudskog društva predstavlja čovjekova nasilna priroda, što će reći da smo mi ljudi ipak najveća opasnost samima sebi. Kako smo već nekad o tome bili pisali: „Visokotehnološko oružje i surova ćud (još uvijek u duši) pećinskog čovjeka svakako nisu dobra kombinacija.“ Međutim, da bi se nekako ublažilo tu nasilnu prirodu, trebat će prvo sagledati uzroke svega toga, a barem po Renéu Girardu ovi uzroci su vrlo jednostavni. Radi se o mimetičkoj (oponašajućoj) prirodi međuljudskih rivalstava. Za razliku od Freuda koji je eros smatrao zadnjom instancom ljudske požude, Girard je radije izabrao nasljedovati Dostojevskog koji je smatrao da ljudska požuda zapravo ni nema neki zadnji utvrđeni objekt, nego jednostavno, ljudi žude za onim što vide da i drugi ljudi žude. A čim dvojica počnu čeznuti za istom stvari, to će neminovno uroditi njihovim međusobnim rivalstvima koja će vrlo brzo početi generirati difuznu agresivnost i nasilne fantazije, koje će se već negdje prosuti, i to najvjerojatnije po nekoj trećoj – nevinoj – strani (transfer nasilja).

Moglo bi se reći da jedan rivalski svijet ipak u potpunosti nije izvan kontrole. Inače, smatram da čovjek ne bi trebao biti preveliki pesimista glede III. svj. rata. U tom smislu, čisto sumnjam da je nekome od svjetskih lidera stalo do pokretanja nuklearnog holokausta. Malo je vjerojatno da je nekome od njih stalo da bude lider iz atomskog skloništa, te da u konačnici vlada nad spaljenom zemljom i ozračenim ostacima društva. Vole oni itekako svoje rezidencije, limuzine, svite, kao i zdravu populaciju poreskih obveznika koji mogu nesmetano privređivati za njihove vječito velike prohtjeve i međunarodne hirove. Stoga bi se na kraju moglo reći da istinski Damoklov mač jednog rivalskog svijeta nije sveopće uništenje nego vječita stagnacija. Taj svijet troši godišnje 1500 milijardi USD za rat i naoružanje. Toliko bi negdje dodatno iznosila i godišnja ratna šteta na svjetskoj razini, jer recimo da je samo u maloj BiH počinjena ratna šteta od preko 200 milijardi USD. Rivalski svijet generira velike gubitke i na području ekonomije, jer aktualni ekonomski model se bazira na konkurentnosti i rivalstvu, što podrazumijeva da su mnoge firme unaprijed osuđene na propast. Lobističko-koruptivni sustav također podrazumijeva da neki ljudi i organizacije nikad neće niti dobiti poštenu priliku da pokažu i urade što sve znaju i umiju, jer u međuvremenu se događa ono da „lisica meso pojede“. S druge strane, ako pokušamo zamisliti što bi se dogodilo kad bi se pobrojane astronomske cifre redovito ulagale u školstvo, zdravstvo i znanost, lako ćemo doći do optimistične vizije jednog sasvim drugačijeg svijeta.

Zato bi se na kraju sa sigurnošću moglo zaključiti da etika nije neka nadmašena filozofsko-teološka disciplina starog svijeta, nego istinski i neminovni prolaz u bolju budućnost. Jednostavno, taj neki idealistički bolji svijet ne traži prvenstveno još bolju tehniku, nego boljeg i poštenijeg čovjeka.

Umjesto zaključka: sveprisutnost gramzivosti

Možda je i najveća zamka gramzivosti to što ona nije ograničena samo na područje materijalnog, nego doslovno može biti sveprisutna. Gramzivost i prateće rivalstvo se lako znaju uvući i u područje kulture, pa čak i u područje duhovnog. Prisustvo rivalskih napetosti i frustracija su uvijek pouzdan znak da se previše toga zahtjeva i traži, te da bi pojedinci, a nerijetko i cijele skupine trebale malo stati na loptu. Na kraju krajeva, uvijek je važilo ono: „Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi“ (Mk 8,36)? Ali i ono drugo, vječito inspirativno i orijentirajuće: „Tko radi pravo, vedrinom odsijeva“ (usp. Post 4,7).

U Sarajevu, 12. 3. 2018.

M. B.

Izvor (foto):123rf.com

PSIHOLOGIJA ZAČEĆA

Život svakog čovjeka započinje jednim nevjerojatnim podvigom, zapravo, pobjedom…

U korijenu svakog čovjeka stoji jedna epska avantura, ono kad je nebrojeno mnoštvo muških spolnih stanica – spermatozoida krenulo u osvajanje ženske spolne stanice. Njih je na početku bilo toliko mnogo da bi ih sve skupa bilo praktično i nemoguće prebrojati. Biologija kaže da ukoliko je njihova koncentracija manja od 17 milijuna po mililitru ejakulata, onda i sama oplodnja nema velike šanse za uspjeh. Optimalno bi bilo da ih je barem 50 milijuna po mililitru, a naznačena koncentracija nekad zna ići i sve do 300 milijuna/ml. Toliko ih je potrebno da bi na kraju do cilja stigao samo jedan jedini, jer kako rekosmo, ovdje je riječ o vrlo opasnom, zapravo, pogibeljnom epskom putovanju. Veliki broj spermatozoida će nakon ejakulacije vrlo brzo nastradati od ženskog imunološkog sustava, jer će ih se unutar ženskog organizma tretirati kao i svako drugo strano tijelo. Još veći broj će ih se za trajno izgubiti u cerviksu, neuspijevajući u pronalaženju uske Fallopijeve tube koja vodi do konačnog cilja. Na samom kraju, između njih stotinjak najžilavijih i najupornijih, samo će jedan uspjeti da se probije kroz debele stjenke ženske jajne stanice.

Dakle, otprilike takva je situacija prilikom začetka ljudskoga života. S jedne strane, tu je jedan spermatozoid – dokazano bolji od milijuna drugih. S druge strane, tu je i jedna uspješna zdrava jajna stanica, koja stisnuta među stotinama nasrtljivih pretendenata, na kraju pušta samo jednog jedinog – najboljeg.

Čovjek je stoga već po samom začeću svojevrsni pobjednik, nepogrešivo satkan od najboljeg materijala koji se našao za tu zgodu, i možda bi upravo u ovoj situaciji trebalo tražiti zadnji razlog svih naših grandioznih i narcisoidnih ideja, koje se svakako kod muškarca i žene znaju manifestirati na ponešto različite načine. On kakav god da je, uvijek je sklon optimistično pomišljati da je najbolji, najjači i najzgodniji. S druge strane, ona ne voli pomišljati da je najbolja, nego to u stvarnosti osjetiti. Želi da se svidi mnogima, te očekuje da se oni odvažno za nju bore. S jedne strane, on je po svojoj prirodi sklon nepromišljenom aktivizmu, a ona obratno, jednoj promišljenoj statičnosti.

Ne postoje stopostotno muško i žensko

Ipak, ne smije se smetnuti sa uma da u svakom začeću sudjeluju dva različita aspekta: muški i ženski, te se obadva prenose i na konstituciju odraslog čovjeka, bez obzira bio on muško ili žensko. Stoga je sasvim prirodno da i muškarci na kraju posjeduju onaj jedan ženski aspekt osobnosti (po Jungu – anima), dok žene imaju muški aspekt (animus). Prisustvo različitih aspekata bi s vremenom, a kroz sazrijevanje trebalo da odmaknu muškarca i ženu od onih početnih jednostaničnih prauzora. Tako se od jednog normalnog zrelog muškarca očekuje da u svojem ponašanju usvoji neke od ženskih pozitivnih aspekata kao što su: samilost, osjećajnost, strpljivost, intuitivnost, briga za potomstvo… S druge strane, i od zrele ženske osobe se očekuje da usvoji neke od muških pozitivnih aspekata kao što su: hrabrost, odvažnost, otvorenost, racionalnost, časnost i sl. Tek s jednim ovakvim završnim kompletiranjem imamo pravo doslovno govoriti o muškarcu i ženi, a ne o mužjaku i ženki.

Jedinstveni, ali…

Kako rekosmo na početku, u korijenu svakog čovjeka stoji jedan nevjerojatan početni podvig što izgledno s vremenom utječe na neke naše grandiozne ideje i stavove: da smo jedinstveni, da smo posebni, da smo bolji od drugih, da zaslužujemo više itd. I čak na osnovu svega toga vidimo da takve ideje uopće nisu bez temelja i osnove. Međutim, tu i dolazimo do onoga velikog „ALI“. Naime, naznačena pobjeda ne stoji samo u mojem i tvojem korijenu, nego doslovno u svačijem. Mogli bismo slikovito reći: realan život nije poput regionalne treće lige. Ne, život je doslovno „liga prvaka“. To je liga pobjednika i tu se međusobno bore najbolji. Naravno, nisu svi isti … netko je brži, netko bolji u skoku, netko ima fantastičan dribling, netko bolje igra glavom, netko se bolje lakta, netko opet naizgled nije toliko talentiran, ali sve to nadoknadi fanatičnom upornošću itd. Uglavnom, u toj ligi života, potpuno je nepromišljeno bilo koga podcjenjivati, ali isto tako, nikoga se ne treba odveć ni bojati.

Uglavnom, ideja o „ligi prvaka“ bi trebala na našu psihu djelovati pozitivno-sinergijski. Kad se god „ufuramo“ da smo posebni, jedinstveni, najbolji, sjetimo se da su to i drugi isto. S druge strane, ukoliko nas ponekad počne nagrizati malodušnost te kompleksi niže vrijednosti, sjetimo se da je naš život počeo s jednim nevjerojatnim podvigom te da smo satkani od najboljeg mogućeg genetskog materijala koji je u tom trenutku bio dostupan, a sve nas to na kraju čini itekako kompetentnima i spremnima za život!

U Sarajevu, 3. 3. 2018.

M. B.

Izvor(foto): scienceillustrated.com.au

NAJGORI POSAO NA SVIJETU JE…

Oni koji danas imaju sreće što imaju posao, često nemaju sreće da su zadovoljni sa istim. Pitanje zadovoljstva uposlenika na radnom mjestu je itekako važno. S jedne strane, za poslodavce je to prvenstveno pitanje profita i radne učinkovitosti, jer teško je od nezadovoljnih radnika očekivati ostvarivanje nekakvih poslovnih čuda. S druge strane, za same uposlenike je to pitanje smislenosti vlastitog života, jer većinu im je istoga upravo provoditi na radnom mjestu.

Na internetu se danas može naći više različitih izvora s popisima najgorih zanimanja. Obično se tu svrstavaju različiti čistački poslovi: recimo, „čistač mjesta zločina“ ili još gore posao indijskih kanalizacijskih radnika – koji doslovno rone po fekalijama bez ikakve zaštitne opreme i odjeće. Tu su i različiti kušačko-testni poslovi tipa „kušača pseće ili mačje hrane“, zatim analitičari različitih neugodnih mirisa i sl. Među najgorim radnim mjestima se svrstava i ono „čovjeka-reklame“ … znate, oni što se šetkaju naokolo po gradu zatrpani s velikim nezgrapnim reklamnim panelima ili su isto tako nezgrapno odjeveni poput neke životinjske maskote i sl. Na neslavnom popisu su i veterinarski tehničari koji se bave umjetnim osjemenjivanjem životinja ili analizom njihovog probavnog trakta itd. Na kraju, važno za spomenut, skoro svi ovakvi popisi obično dolaze s maksimom „ako ste pomislili da vam je posao loš, pogledajte…“. Međutim, pitanje poslovnog zadovoljstva ili nezadovoljstva je u konačnici poprilično subjektivno. Čovjek može biti nezadovoljan svojim poslom čak i ako mu drugi ljudi masovno zavide na istom. Osim toga, psihologija kaže da nikad nećete uspjeti utješiti nezadovoljnog ili nesretnog čovjeka sa onim „što se žališ, pogledaj kako je drugima teško“, premda je to nama ljudima i dalje jedna od najčešćih i najdražih utjeha prema drugima…

Slika 1: Katastrofalan položaj indijskih kanalizacijskih radnika je dobrim dijelom društveno-tradicijski uvjetovan. Naime, ovakvi i slični prljavi poslovi su rezervirani za sloj stanovništva koji se naziva “parijama”. Radi se o podkasti, dakle o skupini koja uopće nema status kaste, tako da su čak i vječito potlačene “šudre” u znatno boljoj situaciji od njih. U prošlosti ih se često ubijelo bez ikakvog razloga ili su morali nositi praporce na obući, kako bi se povlašteni pripadnici viših kasta na vrijeme mogli sakriti od njih, da se ne bi onečistili. Smatra ih se potpuno nečistima, a takav status dobivaju trajno samim rođenjem u naznačenoj skupini.

Također, izuzimajući ovaj zbilja ekstremni primjer indijskog Vodovoda i kanalizacije, pitajmo se jesu li navedeni poslovi uistinu iz reda onih najgorih mogućih poslova? Ovo pitanje postavljamo zbog postojanja jednog drugog popisa – popisa najstresnijih zanimanja. Zanimljivo je da od onih deset „najgorih“ poslova niti jedan nije na Forbes-ovom popisu deset „najstresnijih“. Na toj drugoj listi se nalaze poslovi visokog rizika poput profesionalnog vojnika, policajca, vatrogasca … tu su i unosni ali stresni menadžerski poslovi, zatim različiti poslovi iz domene novinarstva, taksi vozači i piloti…

Vidimo, ono „najgore“ uopće ne mora biti stresno, baš kao što vas neki unosni ili barem tradicionalni društveno respektabilni poslovi doslovno mogu dovesti do ludila. Čak, oni s prvog popisa mogu često biti čak i zadovoljni svojim poslom. Kako to?

Jedan moj kolega, danas društveno etabliran čovjek, kao student je znao ljeti kao „Krankenpfleger“ (bolničar, za klasu niže od „Krankenschwester“ – med. sestre) raditi po njemačkim staračkim domovima. Posao mu se sastojao uglavnom od nosanja, pražnjenja i poturanja tuta, mijenjanja pelena i hranjenja nepokretnih i nemoćnih starih osoba, kao i vozanja istih naokolo u kolicima. Čovjek priča, kad je tek počeo to raditi, prvih dvadesetak dana je samo povraćao, ali nakon tog početnog perioda, sva mučnina i gadljivost ga je odjednom prošla, te je čak počeo i uživati u svojem poslu. Naravno, ne govorimo o uživanju nad degutantnim detaljima, nego o jednom specifičnom i jedinstvenom zadovoljstvu koje proizlazi iz pomoći nemoćnom čovjeku. Slično kažu i brojni drugi – dokazani – humanitarci. Neki od njih su se čak u životu odricali unosnih karijera kako bi se u potpunosti posvetili pomaganju onim najugroženijima u ratnim ili katastrofama opustošenim područjima, i svi kažu da niti jedan drugi posao ne može u tolikoj mjeri ispuniti čovjeka i osmisliti njegov život. Što će reći, možda mi ljudi i ne znamo dobro cijeniti jedan takav posvećeni altruizam, ali on je sigurno od Neba blagoslovljen.

Slika 2: Zadovoljni bolničar u akciji. Izvor: www.finanzcheck.de

Na kraju, sigurno je da svaki posao ima neke svoje prednosti i nedostatke; svoje gorčine i slasti, ali također je sigurno da nije svatko za sve. Pouzdano vidimo da uobičajeni poslovni orijentiri tipa unosno, atraktivno, poželjno, časno, lagano ili suprotno od toga – ono prljavo, naporno, opasno ili ponižavajuće i ne moraju u konačnici puno značiti. Ipak je izgledno najvažnije pronaći posao koji ćemo voljeti ili barem onaj koji će voljeti nas!

U Sarajevu, 1. 3. 2018.

M. B.

Dobro, brzo i jeftino

„Dobro, brzo, jeftino“ predstavlja jedan idealizirani, osobni željeni model kojeg se nastoji primijeniti na područje kupoprodaje, ali i na brojnim drugim životnim područjima. Kako se radi o idealiziranom modelu, on ne može postojati kao takav i u stvarnosti, ali s obzirom da je riječ o idealu, on itekako može postojati na razini ljudskih želja i očekivanja, a tu se onda nekima otvara izvrsna prilika za manipulaciju i prijevaru.

Razmotrimo podrobnije sam model u shematskom obliku…

Izvor (foto): www.linkedin.com

Iz njega jasno proizlazi da se unutar tripleta „dobro, brzo, jeftino“ u stvarnosti međusobno mogu spojiti samo dva elementa, a nikad tri. Na primjer, želite kvalitetno i brzo oličiti (okrečiti) stan. Za tako nešto je potreban kvalitetan materijal i kvalitetna brza izvedba, tj. dobar i iskusan majstor. Sve funkcionira, ali i košta, a odatle proizlazi da „dobro i brzo“ u stvarnosti možete povezati samo sa „skupim“, a nikad s onim „jeftinim“ iz naznačenog idealiziranog tripleta.

Razmotrimo drugi scenarij na temelju istog primjera: Cijena mi je itekako bitna, ali ipak želim sačuvati i kvalitetu pod svaku cijenu, pa sam skovao plan: Čekat ću rasprodaju i sniženje cijena na materijal, a onda ću angažirati prijatelja koji će mi oličiti stan besplatno. „Jeftino i dobro“ mogu zajedno funkcionirati, ali ne sa onim „brzim“ iz tripleta nego samo s ne toliko idealnim „sporim“. Načekat ću se do rasprodaje, a onda još malo dok prijatelj koji to zna raditi nađe slobodnog vremena za mene.

Treći scenarij: Pod svaku cijenu to želim uraditi brzo i jeftino … nabavio jeftin materijal, jeftinog majstora ili još jeftinije, sam ću … Rezultat: „brzo i jeftino“ svakako postoje, ali isključivo u kombinaciji s lošom kvalitetom, a ne dobrom.

„Nedovoljno bogati za jeftine stvari“

OK, ukoliko željeni model „dobro, brzo i jeftino“ ne može postojati u stvarnosti, zašto su onda ljudi toliko često skloni vjerovati da on ipak postoji, te da na temelju toga nerijetko postaju žrtve svakojakih manipulacija i prijevara? Uzrok je izgledno sasvim jednostavan, a to je apstraktni način našeg razmišljanja. U svojim pohlepnim maštarijama olako se fokusiramo na stanovite dobrobiti, ali ne i na put i način koji do njih vode. To se jednostavno apstrahira – odnosno, zanemaruje, i to nas barem početno u životu manje-više sve čini naivnim bićima. S vremenom i iskustvom bi se trebalo nadoći do toga da su onaj „put i način“ itekako bitni, te da se ne smiju i ne mogu isključiti iz naših životnih želja i ciljeva. Stoga mudar i zreo čovjek ne samo da ne vjeruje u koncept „dobro, brzo i jeftino“, nego čak i panično bježi od takvih stvari, jer pouzdano zna da se iza jedne takve ponude jedino može skrivati pokušaj prijevare.

S druge strane, stvarnost je sasvim drugačija. Englezi bi na to rekli da nisu toliko bogati da bi kupovali jeftine stvari, a jedan drugi Englez – Henry Royce (utemeljitelj Rolls Royce-a) je ohrabrivao kupce da kupuju njegove preskupe automobile slijedećim riječima: „Kad zaboravite cijenu, ostat će vam kvaliteta.“ Naravno, ponekad smo jednostavno osuđeni na to da kupujemo jeftine stvari, ali tad bi barem trebali biti svjesni da od istih ni ne treba očekivati previše.

Zašto ne izlazim na izbore?

Model „dobro, brzo i jeftino“ se usprkos cijeloj svojoj plošnosti pokazuje velikim tragičnim motivom i pokretačem svekolike ljudske stvarnosti. Recimo, ljudi se nadaju dobrim odnosima s dobrim ljudima na brz i jeftin način; dakle, bez ulaganja truda, žrtve, bolnih kompromisa, a to jednostavno ne ide.

Ne treba posebno ni spominjati da su „dobro, brzo i jeftino“ glavni pokretač i motiv „igara na sreću“…

Isti motiv može biti pokretač i jednog površnog vjerskog života, gdje se Bogu pristupa kao onom Dobrom duhu iz Aladinove čarobne svjetiljke, upravo s ciljem da bi se nešto dobro steklo što brže i jeftinije.

No, ovaj sporni model je osobito prisutan na području politike. Churchill reče da se nigdje toliko ne laže kao u ljubavi, lovu i predizbornoj kampanji. Predizborne kampanje po sebi i funkcioniraju kao frenetično obećanje dobrog, brzog i jeftinog. Zato ni ne izlazim na izbore, premda je to građanska dužnost i premda neki optužuje ovakve kao ja da smo glavni krivci za lošu političku situaciju. Međutim, neizlazak na izbore i nije moj trajni izbor. Jednostavno čekam realnu stranku s realnim programom, tj. predizbornim obećanjima. Nekoga tko će reći da se uz adekvatnu zakonsku regulativu, te uz odgovarajuću društvenu klimu kroz dvadeset godina možemo izvući iz krize, pa čak možda postati i bogata nacija. To je realan i ostvariv makroekonomski model kakav se recimo dogodio u Irskoj, Finskoj, Češkoj, Poljskoj, pa i u afričkoj Angoli, te još nekim društvima i državama. Sve ostalo je samo bacanje prašine u oči, što će uz more nerealnih ljudskih želja stvoriti samo još veću egzistencijalnu i društvenu kaljužu.

U Sarajevu, 21. 2. 2018.

M. B.

MILOST VS. ZASLUGA

Milost je vrlo važan teološki pojam. Da bi nešto bilo milost potrebna su dva uvjeta: da bude nezasluženo od strane onoga kome se iskazuje milost, te da bude neuvjetovano kod onoga koji iskazuje tu milost. Na primjer, ukoliko vas lopov sa uperenim pištoljem ljubazno zamoli da mu date sve pare što imate uza se, tu se svakako ne može govoriti o milosti, nego o pljački, jer ne da ste u ovom slučaju samo uvjetovani, nego ste čak uvjetovani golim životom.

Uzmimo drugi primjer, ako roditelji kupe djetetu nove cipele, je li to onda milost? Nije! Istina da dijete nije s nečim konkretnim zaslužilo te cipele, ali ono je još uvijek dijete i ne može ih samo sebi zaraditi i kupiti. S druge strane, roditelj je i u ovom slučaju uvjetovan, jer je zakonski dužan da se brine o svome djetetu i njegovim potrebama, upravo jer je ono još uvijek nesamostalno i nemoćno.

No, ukoliko neki prosjak diskretno moli za pomoć i vi mu izađete u susret, to je onda milost. On vašu pomoć ni s čim nije zaslužio, a vi ni s čim niste ni uvjetovani. Naravno, i o ovome bi se dalo raspravljati. Neki drugi teološki naglasci bi rekli da svaki čovjek zaslužuje pomoć samim tim što je čovjek – ljubljeno Božje stvorenje, a i za darovatelja bi se moglo reći da je uvijek manje ili više uvjetovan – također zato što je čovjek, ljubljeno stvorenje Božje koje je pozvano da se uči od božanske svetosti i dobrote, a ne da vlastitu zloću i tvrdoću opravdava tuđom – još većom – zloćom i tvrdoćom.

S potonjim smo zapravo dotakli i samu opravdanost/nužnost milosti u našem životu. Bog je onaj koji je milostiv, milosrdan, bogat dobrotom, te koji poziva čovjeka da i sam to u životu nasljeduje.

Teška neka riječ za naše vrijeme

U teologiji se također kaže da je riječ milost postala na neki način nedobrodošla u našem vremenu. Ova riječ kod nekih može buditi i neke poviješću inicirane frustracije. Predočimo si – recimo – nemilosrdnog vladara kojem se podanici silom prilika moraju obraćati s „milostivi gospodine“ ili „milostiva gospođo“, što će reći da ova riječ kod nekih može evocirati snažne arhaične konotacije jednog nepravednog društvenog poretka.

No, još više od toga, u današnjem vremenu ljudi se više interesiraju za zasluge nego za milosti. Tako bi netko rekao: „Pusti se ti meni milosti; daj ti meni što zaslužujem po zakonu!“ Sve jasno, ali ipak ostaje pitanje, kako ćemo znati da je netko nešto stvarno zaslužio i u kojoj mjeri?

Klizak teren zvani zasluga

Njemački književnik Martin Kessel – alias Hans Bruhl reče jednom zgodom glede odlikovanja: “Tko traži odlikovanje, nije ga zaslužio, a tko ga je zaslužio, nije mu ni potrebno.” Ovdje se radi otprilike o logici: ako nešto stvarno zaslužuješ onda to nećeš ni morati tražiti, jer sigurno ćeš biti nagrađen za dobro što si učinio. S druge strane, ukoliko netko mora puno moljakati i pričati o svojim zaslugama, to znači da ta njegova zaslužnost i nije posve uočljiva i jasna po sebi.

Jedna dobra zgoda sa Silvijom Berlusconijem kaže kako su mu u njegovim premijerskim danima jednom prilikom došli predstavnici štrajkača koji su tražili veća primanja. I tako su mu oni uporno objašnjavali da oni zaslužuju veće plaće, da bi im neumoljivi Silvio na kraju ponudio šokantno rješenje: „Najtoplije vam savjetujem da počnete zarađivati više“. Gospodin Silvio svakako nije svetac, ali nitko mu nikad nije mogao osporiti da je poslovno uspio krenuvši od same nule. Ratno siroče, još kao dječačić počeo raditi na pijaci, nosajući kave i radeći najgore poslove. Uspio uštedjeti za vlastiti štand, onda i za drugi, pa polako otvorio nekakvu radnjicu u sklopu pijace, pa drugu, treću… i sve tako polako do pozicije najmoćnijeg Talijana i jednog od najmoćnijih ljudi svijeta. I sad oni njemu „mi zaslužujemo“ … a on će „ako zaslužujete, onda jednostavno sebi i zaradite“.

Milost ipak nije nadiđena

Živimo u vrlo nezadovoljnom vremenu. Većina ljudi je uvjerena da zaslužuje više: bolji posao, boljeg šefa, boljeg partnera, bolje prijatelje, bolju državu … pa čak i boljeg Boga. Ok, tko zaslužuje onda neka jednostavno nađe i uzme sve to što mu po zakonu i pravu pripada. Ili možda ipak ne zaslužujemo sve to, premda smo opijeni sviješću o vlastitoj posebnosti, važnosti i vrijednosti. To i jest učestala svijest našega vremena: jako smo posebni i vrijedni, premda drugi to ne opažaju. Pa zar su svi slijepi ili možda ja ipak nisam toliko vrijedan koliko mislim. Ne bojmo se priznati ovo drugo … to svakako nije kraj. Štoviše, tek to može predstavljati novi sretni početak, jer milost još uvijek postoji, i na nebu i na zemlji. Ono, kako i gordi Martin Luther zaključi pred vlastitu smrt: „Svi smo mi prosjaci.“

U Sarajevu, 7. 2. 2018.

M. B.

SVE JE MOGUĆE, ALI…

Ponekad se kaže da će se nešto – a po sebi malo vjerojatno – dogoditi kad „s neba počnu padati pečeni pilići“. Dakle, nikad! No, možda ovo s pilićima ipak i nije toliko nemoguće. Recimo da neki ekscentrični ludi bogataš jednog dana odluči pobacati pečene piliće iz aviona, čisto zabave radi, ali i da bi ljudima dokazao da je navedeno „nemoguće“, ipak moguće … Ili onaj urnebesni, ali nezgodni štos s prvim čovjekom na mjesecu – Nielom Armstrongom. Kad je Armstrong u svojoj epskoj svemirskoj pustolovini zakoračio na Mjesec, jedna od prvih stvari koju je izrekao bila je: „Sretno, gospodine Gorsky“ („Good luck, Mr. Gorsky“). Kako nitko nije imao pojma o čemu govori, po povratku na zemlju bio je o tome upitan, i od strane novinara, a sigurno i od strane svojih šefova u Houstonu. Armstrong je o tome rekao da je kao dijete bio poprilično živahan, te da ja manje-više uvijek bio vani s loptom. Tako mu je jednom prilikom lopta odletjela do susjedove kuće, te je prišao bliže kući da uzme loptu. Po zvukovima koji su dopirali iz kuće činilo se da se susjedi upravo nalaze u ljubavnom, bračnom zanosu. Međutim, tad je nastala nevolja: Susjed Gorsky je u svojoj razbuktanoj strasti predlagao supruzi nešto poprilično lascivno, na što mu je ona ljutito odbrusila: „Ispunit ću ti tu želju kad onaj mali s loptom iz susjedstva bude hodao po Mjesecu.“ Dakle, nikad … ili kako vidimo, nevjerojatnom slučajnošću, možda ipak nekada.

Područje vjerojatnosti

Ljudi počesto za neke stvari odrješito kažu da su moguće ili nemoguće. No, pouzdano bi se moglo reći da je u konačnici (skoro) sve moguće, ali pri tome ostaje veliko pitanje s kojom vjerojatnoćom? Na primjer, mogućnost da bacanjem standardne šestostrane igraće kockice iz prve dobijemo točno željeni broj iznosi 1/6 ili 16,6%. S tim da je sve ovo još uvijek vrlo jednostavan slučaj kao i vrlo jednostavna prateća računica.

S druge strane, što u nekoj računici u opticaju bude više nepoznanica, kao i promjenjivih varijabli, time će se i konačna vjerojatnoća za ostvarenje neke mogućnosti rapidno smanjivati.

Uzmimo na primjer igre na sreću, odnosno, uvijek vrlo popularni „Loto“. Od Lota do Lota, već u zavisnosti od pojedine varijante ove igre, vjerojatnoća za glavnim pogotkom iznosi otprilike od 1 naprema 500.000, pa sve do 1 naprema nekoliko desetaka milijuna. Statističari nedvojbeno kažu da čovjek u životu ima puno veće šanse da smrtno nastrada u prometu ili da ga ubije grom, nego da ostvari glavni zgoditak na Lotu. No, ljudi se ipak nadaju, pa masovno igraju. U tome upravo i jest sva delikatnost područja vjerojatnoće. Nada igrača Lota nije posve neutemeljena. Mogućnost za zgoditkom stvarno postoji, ali kako rekosmo, iznimno je mala i teško ostvariva. U svakom slučaju, puno će te se prije obogatiti poštenim i marljivim radom…

Zatim, idemo u područje još manje vjerojatnoće. Već smo – ne tako davno – pisali o mogućnosti jednog sasvim slučajnog nastanka kozmosa i života. Vjerojatnost za to – kažu – iznosi jedan naprema otprilike bilijun bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna puta, što će reći jedan naprema jedan, pa iza te jedinice 132 nule. Dakle, ovakva mogućnost ipak postoji, ali je nepredočivo i nezamislivo mala. Zapravo, kaže se da bi ste u ovom smislu imali puno veće šanse da iz prve odaberete sasvim jedinstveno zrnce pijeska iz svih svjetskih plaža zajedno ili da se prilikom prevrtanja kamiona punog tiskarskih slova, rasuta slova sasvim spontano poslože u sabrana Shakespearova djela. Dakle, po ovome je sasvim logično da je puno racionalniji izbor u životu vjerovati u svjesnog, svemoćnog Tvorca, makar On bio potpuno neopipljiv i transcendentan, te makar Njegovi vjernici i svećenici ne bili uvijek dovoljno dobri i vjerodostojni!

Link na tekst: http://poptheo.org/je-li-znanost-otkrila-boga/ ‎

Slično je donekle i s našim životnim željama. Sve je moguće, ali pitanje je koliko? Što se više toga pri tome prepušta slučaju, i vjerojatnost će za ostvarenjem želje biti znatno manja. Kako ono netko reče: „Cilj bez plana jest samo pusta želja.“

Neodlučnost

Očito je da u životu ipak postoji i nešto gore od puke slučajnosti, pa se slučajnost nasumičnog izbora u takvim situacijama čak koristi kao rješenje i lijek. Govorimo o neodlučnosti. Ona je zapravo dobra, ali samo na kratke staze. To je naš veliki ljudski dar i sposobnost – da u mnogim životnim situacijama ne djelujemo stihijski i instinktivno, nego da zastanemo i promislimo: što je što, što dobivamo s predočenim mogućnostima izbora, što gubimo, itd. Međutim, ponekad se neodlučnost otme kontroli pa može potrajati ne samo godinama, nego čak i decenijama. Stvar je delikatna još više stoga što se ovo počesto događa u – za nas – strateškom području temeljnih životnih opcija. Gdje živjeti, s kim živjeti, što raditi … a vrijeme neumoljivo prolazi, kao i dobre životne prilike, a i životna radost skupa s njima.

Zanimljivo je da čak i Biblija u ovom smislu spominje pomalo zagonetni Urim i Tumim – bijeli i crni kamen koje su Izraelci koristili prilikom teških odluka. Bijelo je značilo „da“, a crno „ne“. Izbor je bio prepušten velikom svećeniku, pa šta izvuče, izvuče. Dakle, nekad je očito pametnije prepustiti se čak i kocki sudbine, nego dugoročno tapkati u mjestu, očekujući da će nam uskoro stvari ipak biti jasnije u glavi…

Urim i tumim: Izvor (foto): youtube.com

Mali zaključak

Ljudi se baš i ne vole u životu previše baviti ozbiljnim kalkulacijama iz područja vjerojatnosti. Ni emotivci, ni racionalisti, ni zanesenjaci, ni realisti… Ona im svima proturječi, premda im istovremeno svima daje za pravo. S jedne strane, ovdje se sugerira da nemoguće skoro ne postoji; s druge strane, također nas se upozorava da u životu ipak nije sve podjednako moguće. U tom smislu, ponešto je vrlo moguće, ali isto tako, neke stvari vjerojatno ne bismo uspjeli potrefiti ni za stotinu života, premda kakve-takve šanse za to ipak postoje. Naravno, postoji i onaj alternativni scenarij: nerijetko se u životu neke čežnje ostvare, ali na sasvim drugačiji način nego smo mi očekivali, pa na kraju zbog toga opet budemo u nekakvoj nedoumici …

U Sarajevu, 27. 1. 2018.

M. B.

NEČOVJEK

Minimumi nam se počesto čine potpuno nevažnima i trivijalnima, upravo jer su mali i paušalni, no ova računica bi vrijedila samo u slučaju kad bi po svojoj prirodi uvijek bili u stanju činiti i ostvarivati maksimume…

Kad kažemo „nečovjek“ tad obično pred očima imamo nekog nemilosrdnog tiranina ili psihopatu bez ikakvog suosjećanja, nekog tko je spreman na najstrašnija i – to – masovna zlodjela.

Međutim, šire od toga uobičajenog kolokvijalnog značenja, riječ „nečovjek“ se može referirati i na neku znatno benigniju, ali nepotpunu ljudsku osobnost, dakle na onoga tko nije čovjek u smislu cjelovite i potpune ličnosti.[1]

Uzmimo u razmatranje jedan jednostavan primjer, premda svaki primjer manje ili više „šepa“. Recimo da svaki čovjek ima nešto što se zove struk; netko širi, neko uži; netko ekstremno širok, a netko ekstremno uzak. Recimo isto tako da se ti ekstremi (za odrasle osobe) prema dostupnim podacima kreću od majušnih 38,1cm (za jednu damu iz Amerike) pa sve do zastrašujućih 270(+)cm (i to za više njih diljem svijeta). Međutim, nikad nije zabilježeno niti će se zabilježiti da neko ljudsko biće ima obujam struka od 0cm. Jer da je netko po svojoj sredini „nula“, onda bi i on sav bio nula, tj. ne bi ni postojao. To je u suštini elementarna matematika … što god da pomnožiš s nulom, rezultat će biti nula.

Moguće da smo s tim uspjelu pogodili i tajnu onog „nečovjeka“. Čovjek je po svojoj prirodi vrlo kompleksno biće. Njega se mora opisivati uz pomoć velikog broja osobina i karakteristika, slično kao što se od njega tijekom života očekuje veći broj tjelesnih i duhovnih kvaliteta. I onda, ako se unutar svih tih parametara potkrade i jedna „nula“, s tim počinje sve padati, pa čak i one moguće brojne prisutne kvalitete. U tom smislu, nekad smo već bili pisali o onoj čudnoj usporedbi Hitlera, Churchilla i Roosevelta. Neki kažu da je Hitler privatno bio dosta kvalitetnija osoba od druge dvojice državnika. Tako se za Roosevelta priča da je bio teški cjeloživotni poltron, manipulator i spletkaroš, Churchill notorni alkoholičar i štošta drugo, a Hitler kao trezvenjak, zakleti nepušač, vegetarijanac i veliki prijatelj životinja. No, ovakve kalkulacije su na kraju ipak osuđene na neuspjeh, jer kad izravno izazoveš najveći ratni sukob u povijesti i pobiješ barem 50.000.000 ljudi, onda si jednostavno zločinac, pa makar privatno bio dobar i krepostan k’o svetac. Kako već rekosmo, što god da pomnožiš s nulom, na kraju nužno dobivaš nulu.

Nedostatak minimuma

Nitko ne može biti u svemu posve dobar i kvalitetan. Nitko ne može biti istovremeno mlad, lijep, zgodan, posve zdrav, neporočan, plemenit, dobar, pametan, jak, mudar, obrazovan, požrtvovan, hrabar, milostiv, iskusan… Rekli bismo, ni ti se to može, niti se treba biti. Ali isto tako, od svakoga se očekuje da barem poštuje i održava neke minimume od spomenutih kvaliteta, jer kako rekosmo, ako se u sve to na kraju upetlja neka nula, i sve drugo bit će nula.

Možda se nule na kraju upravo nerijetko događaju jer se ljudi i ne bave previše potrebnim minimumima. Glede osobne moralne orijentacije, s jedne strane, određuju nas visoki mudrosni i duhovni ideali koji se moraju slijediti, ali koji se nikad u potpunosti ne mogu doseći. S druge strane, čak ispod granica spomenutih minimuma, granicu povlače krivični zakoni. Na primjer, krivični zakon jasno kaže da se ne smije krasti ili ubijati, ali isto tako, on se uopće ne zanima za onu poslovičnu i svakodnevnu nekulturu, neljubaznost, podlost, neiskrenost, nepouzdanost (i štošta drugo) nekih ljudi.

Ovdje imamo posebno na umu sve ono iz domene tzv. „pasivne agresije“. Tako će se danas praktički manje-više svatko požaliti da u svojoj blizini ima barem jednu ovakvu osobu, osobu koja suštinski ne krši bilo kakav zakon, ali je pri tome svejedno „1/1“ jasno da se radi o poprilično zloj i pokvarenoj osobnosti. Naravno, ostaje pitanje koliko je sve to kod nekoga svjesno i namjerno, a koliko bolest, odnosno, poremećaj, ali svejedno, u svakom slučaju radit će se o „ozbiljnom“ kandidatu za nečovjeka.

„Dobri“ neljudi

Kako smo na samom početku rekli, nečovjek ne mora biti netko nužno zao. Čak naprotiv, to može biti i netko poprilično dobar, ali pri tome ipak nepotpun i nekompletan.

Mislim da smo svi barem jednom naletjeli na nekoga takvoga, marljivog, pametnog, samozatajnog čovjeka ili ženu, ali nedovoljno razvijene osobnosti i socijalnih vještina. Nekako, s takvima se ima dojam više kao da si sa strojem, a ne s čovjekom; i zato se s takvima na koncu može radit, ali ne i družit ili još manje živjet.

Mogli bismo tu nabrajati i brojne druge varijante u kontekstu spomenutog „dobrog“ nečovjeka. Tako neki s jednom jedinom ružnom manom uspiju pokvariti svo ono dobro koje učine. Ne mora se tu raditi o nečemu opasnom za druge ljude, nego prije o nečemu jako iritantnom i napornom.

Umjesto zaključka: o važnosti minimuma

Minimumi nam se počesto čine potpuno nevažnima i trivijalnima, upravo jer su mali i paušalni, no ova računica bi vrijedila samo u slučaju kad bi po svojoj prirodi uvijek bili u stanju činiti i ostvarivati maksimume. Međutim, kako maksimumi kroz život uglavnom izostaju, te ako pri tome ne budemo činili niti one minimume, u tom slučaju onda ne preostaje ništa, tj. prestaje samo ona sablasna i prijeteća nula koja nas čini neljudima. Tko bi rekao, ali iza najdegutantnijih osobnosti počesto se ne skriva zlovolja, nego neostvareni i nedosljedni idealist.

Zato ne propusti nikada pozdraviti se i javiti, ne propusti zahvaliti, ne propusti siromahu barem komad kruha dati … i kad nekome već ne možeš ili ne želiš pomoći, barem nemoj ni odmoći.

U Sarajevu, 20. 1. 18.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

[1] Usp. Hrvatski jezični portal, http://hrvatski.enacademic.com/35395/nečovjek (Stanje: 20. 1. 2017.).

GOVOR – OPTIMALNO NESAVRŠENO SREDSTVO MEĐULJUDSKE KOMUNIKACIJE

Govor predstavlja optimalni oblik međuljudske komunikacije, a realizira se glasovno ili tekstualno. U oba slučaja se radi o primjeni različitih kompleksnih kombinacija simbola, za čiji je razvoj ljudskoj vrsti trebalo veoma puno truda i vremena.

Postoje i drugi oblici međuljudske komunikacije, ali ipak je samo govor onaj optimalan oblik. Npr. umjetnik se može izražavati kistom, kompozicijom, pa čak i plesom, ali u značenje svega toga običnom čovjeku i neće biti lako ući; na kraju krajeva, vrlo je upitno je li i samom umjetniku uvijek jasno što je sa svim tim htio reći? Postoji također i ona famozna neverbalna komunikacija – govor tijela. Dobar psiholog može dosta toga iščitati već iz sugovornikovog držanja tijela, pokreta ruku i nogu, ekspresije lica. Međutim, bez temeljitog i iskrenog razgovora, i ovdje će sve ostati na razini osnovnih slutnji, pretpostavki i saznanja. Standardni govorni način komunikacije se jednostavno ne može ničim nadoknaditi.

Problemi

Kako govor predstavlja izrazito kompleksan fenomen, tako on može često (s)krenuti u jednom neželjenom smjeru iz najrazličitijih svjesnih i nesvjesnih razloga.

Mogli bismo tu krenuti od onih – često, ali ne uvijek – prirođenih poremećaja kao što su mucanje, afazija (nijemost) i gluhoća. S druge strane, danas se sve češće kod djece dijagnosticiraju poremećaji poput hiperaktivnosti i različitih oblika autizma. U prvom slučaju dijete se ne može dovoljno fokusirati na normalnu komunikaciju, a u drugom slučaju socijalna interakcija zbog razvojnih poteškoća nervnog sustava uopće nije moguća ili ja na vrlo niskoj razini.

Ipak, nas ovdje više zanimaju neki uobičajeniji i učestaliji komunikacijski problemi kao što su šutljivost i brbljavost. I jedno i drugo je često biološki, pa čak i spolno uvjetovano. Na primjer, za muškarce se poslovično kaže da manje pričaju od žena, te oni počesto zbilja ne razumiju zašto žene toliko mogu pričati, kao što ni žene sa svoje strane ne mogu shvatiti mušku šutljivost. Tako žena može pomisliti da je muškarac nešto ljut ili barem nezadovoljan, a njemu se jednostavno i bezbrižno ne priča. Međutim, postoji upravo i jedna manipulativna šutljivost i brbljavost, i što je zanimljivo – obje imaju počesto istovjetan razlog: prikrivanje nečega. Za šutljivce je tu jasno kako i zašto, ali brbljavci na jedan vrlo lukav način otvaranjem najrazličitijih trivijalnih tema pokušavaju skrenuti pozornost sa onoga što je stvarno bitno. Naravno, postoji i ona provocirajuća šutljivost i brbljavost, jer čovjeka se može podjednako isprovocirati i s premalo kao i s previše riječi i pitanja. Tome naprotiv, zdrava komunikacija je uvijek umjerena. Normalna i dobronamjerna osoba zna da se ponekad treba pričati, baš kao što ponekad treba i šutjeti.

Također, šutljivost i brbljavost se pokatkad primjenjuju i zbog privlačenja tuđe pozornosti … jednostavno, vidimo nekima su ovo višestruko korisni društveni alati.

Govor i nasilje

Različiti šaljivi stripovski prikazi često slikaju pećinskog čovjeka naoružanog toljagom. Njom ne samo da lovi, nego i „zavodi“ partnericu, kao što rješava i sve druge moguće probleme. Isaac Asimov u tom kontekstu reče da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih. Njima nasuprot, oni kompetentni sve ili barem većinu toga uspijevaju riješiti razgovorom. Nekompetentni vrlo često i ne pokušavaju unaprijediti svoje stanje, jer poglavito vjeruju u prastara rješenja. Radije uzimaju steroide i dižu tegove nego da pročitaju koju knjigu, jer kao „batina je iz raja izašla“.

Međutim, s prethodnim se može spočitati i jedna realna poteškoća govora. Usprkos cjelokupnom dosadašnjem razvoju, on još uvijek nije u potpunosti učinkovit kao komunikacijsko sredstvo. Lijepe i birane riječi se odbijaju od neke ljude kao od neosvojive utvrde. Tjeraju po svom do te mjere da ih se u konačnici može ili ignorirati ili promijeniti na prije spomenuti „pećinski“ način. Na primjer, solidnom terapeutu danas počesto polazi za rukom resocijalizirati čak i vrlo opasne zatvorske zločince, ali je isti još uvijek manje-više u potpunosti nemoćan naspram narcisoidnog i njemu srodnog antisocijalnog poremećaja osobnosti. Jednostavno, ovakvima kad se i postupno dokaže na razumski način da su cijelo vrijeme u krivu, svejedno će (većinom) ustrajati u svojem nekooperativnom i mučiteljskom načinu ponašanja.

Jedna pozitivna analogija rata

Nagomilani komunikacijski neuspjesi s vremenom čak i posve dobronamjernu društvenu osobu odvode u stanovito samozatvaranje. To čak na neki način postaje i vidom preporučljivog, zrelog mudrosnog ponašanja. Tako ćemo danas diljem Net-a naići na mnoštvo izreka, citata i savjeta tipa: „Gledaj svoja posla, druži se s dragim i finim ljudima i kloni se u širokom luku svih kompleksaša, hejtera i negativaca…“.

No, kako već rekosmo, govornu komunikaciju ipak nije moguće u potpunosti mimoići. Kad-tad će se uvijek morati sjesti i iskreno porazgovarati. To je nešto poput zakonitosti rata: isti se vode na bojnom polju, ali se redovito završavaju za „zelenim“, pregovaračkim stolom. A poslije tih razgovora, neminovno će uslijediti i neki dodatni. Ono u stilu: ne moramo se kao bivše zaraćene strane sad ono nešto pravo voljeti, ali smo dužni osigurati barem nekakav minimalan i nesmetan promet ljudi, usluga i roba. Ili poput rastavljenih bračnih drugova: možda oni stvarno više ne žele čuti jedno za drugo, ali će svejedno morati barem toliko sjesti i porazgovarati što dalje s djecom i zajednički stečenom imovinom?

S tim i završavamo, a da se ima na umu: Ljudi mogu zašutjeti iz najrazličitijih, što opravdanih, što neopravdanih razloga, ali će ipak kad-tad morati sjesti razgovarati. A ako se to već ne može izbjeći, onda bolje „čim prije, tim bolje“. Najveća prepreka za razgovor i jest to što ljudi ponekad predugo vjeruju da se može i bez razgovora!

Na kraju krajeva, ima i ono: „Bolje pregovarati i stotinu godina, nego ratovati jedan jedini dan.“

U Sarajevu, 15. 1. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

VRIJEME VELIKIH IDEJA I JOŠ VEĆIH GLUPOSTI

U zadnje vrijeme se u zapadnom svijetu počela rasplamsavati gotovo pa nevjerojatna rasprava … skoro da razboritom čovjeku bude neugodno uopće pričati o tome.

Naime, nekim čudom sve veći broj ljudi ponovno počinje prihvaćati davno nadvladanu tezu o Zemlji kao ravnoj ploči. Kako, zašto, kojim argumentima, teško je znati … osobito je nejasno pošto su dotični „stručnjaci“ do prošle godine tvrdili da je Zemlja loptasta, ali ista je po njima bila šuplja, a unutar nje je živjela napredna čovjekolika arijevska vrsta, a država im se zvala Šambala (ili tako nešto) … prije toga su tvrdili nešto drugo i treće, i tako u nedogled.

Dakle, ukratko … bilo je sasvim normalno da su ljudi tako nekad davno razmišljali. Očima se činilo da je Zemlja ravna ploča i nije bilo nikakvih problema. Međutim, onda su neki malo bolji promatrači – još davno prije tehnološkog skoka – počeli uočavati neke anomalije s tim u vezi.

Prva anomalija se ticala brodskih jedara na horizontu. Naime, kad bi se veći brod približavao luci, dok bi npr. bio udaljen od iste deset-petnaest kilometara, ovi iz luke bi prvo primijetili samo vrhove jedara. Činilo se kao da izranjaju iz pučine. Kako se brod dalje približavao, jedra kao da su sve više rasla, da bi se na kraju konačno ukazao i cijeli brod. Ovaj fenomen se mogao protumačiti samo na način da je površina Zemlje zapravo zakrivljena. Kako su moreplovci znali da ovo pravilo važi bilo gdje na svijetu, bilo je logično da je cijeli svijet podjednako zakrivljen, tj. da je loptast.

Ovo je recimo bilo sasvim jasno još Kristoforu Kolumbu kad se početkom kolovoza – nama davne – 1492. s tri karavele otisnuo prema zapadu. Cilj tog putovanja zapravo nije bilo otkrivanje Amerike nego kraćeg puta do Indije, koja se inače gledano od Europe nalazi na Istoku. No, Kolumbo je bio sasvim uvjeren da je Zemlja okrugla te je smatrao kako se do Indije možda brže može stići preko Zapada. Tako su nehotično američki urođenici bili prozvani Indijancima, a jedino gdje je Kolumbo na kraju napravio grešku je bilo to što je smatrao da je Zemlja znatno manja nego što jeste, tako da Europljani plove za Indiju još uvijek preko istoka, dok je Amerikancima, a osobito onima sa zapadne obale to znatno bliže preko zapada. Međutim, da je Zemlja ravna ploča, ne bi ni oni imali drugog izbora nego da plove na Istok, pa koliko trajalo, trajalo…

Druga anomalija se ticala pomračine mjeseca. Zemljina sjena koja tom prilikom počinje prikrivati mjesec uvijek je okrugla, a to je opet moguće samo u slučaju ako je Zemlja lopta. Da je ravna ploča, pa makar i kružnog oblika, sjena bi zbog kuta sunca puno češće bila eliptičnog, a ne kružnog oblika…

Na kraju krajeva … tko ima sumnji neka sjedne u avion i provoza se. Već sa 5km visine sasvim je jasno vidljivo da je horizont zakrivljen… ili update – kako mi upravo dobaci rođena sestra: “Da je svijet ravna ploča, onda bi valjda na cijelom svijetu u istom trenutku bio dan ili noć…”.

Drugi vidik

No, u međuvremenu se dogodila Einsteinova „Generalna teorija relativnosti“, tako da naznačena rasprava nije samo glupa, nego i posve uzaludna. Einstein je zaključio, ali barem i matematički dokazao da je u svemiru kojeg poznajemo jedina stabilna veličina brzina svjetlosti (specijalna teorija relativnosti), dok je sve ostalo relativno i samim tim promjenjivo. Na kraju ispada da je zemlja lopta, ali se također slobodno može reći i to da je ona ravna ploča koja se prostire u zakrivljenom 4-dimenzionalnom prostor-vremenu, tako da se na kraju silom prilika našim ograničenim čulima čini kao lopta. Dakle, ovdje polako i zagovornici „lopte“ postaju glupi…

Konačno, mogli bismo ovdje otvoriti i jedan sasvim egzistencijalistički vidik. Kakve veze s nama i našim životom ima to je li Zemlja okrugla ili ravna? Hoće li nam to poplaćati račune, izmiriti dugove, riješiti konflikte, produljiti život…? Naravno da neće … zato bi se tim i sličnim pitanjima trebali baviti prvenstveno profesionalci, kao što bi se svatko od nas u konačnici prvenstveno trebao baviti svojim poslom.

Pisali već ranije

Obijest se obično definira kao „neobuzdanost u ponašanju i zahtjevima“. Također, iz iskustva je dobro znano da su obijesti skloniji oni ljudi kojima u životu dobro ide, baš kao što su takvi skloniji i očaju. Tko je u stvarnim problemima, bori se da preživi i zahvalan je na svakom daru, pa i onom najmanjem … i naravno: nema vremena misliti na gluposti.

Dakle, ostaje veliko pitanje i zadatak: kako biti i ostati normalan i razuman i izvan jednog egzistencijalno napetog životnog konteksta?

Već smo pisali kako zbog svega ovoga američki razvojni biolog Gerald Crabtree smatra da živimo u kvazi-intelektualnom vremenu. Izgledno nikad na svijetu nije bilo toliko informacija, a tako puno gluposti. Kako je to moguće? Prema spomenutom biologu intelektualno poticajna situacija je isključivo egzistencijalno napeta situacija. Dok je recimo neolitski lovac išao u lov na vepra naoružan najobičnijim kopljem, tada ga je samo jedan pogrešan korak ili potez dijelio od smrti ili teškog ranjavanja. Zato je intenzivno morao misliti kako se kreće, što radi, ali također, morao je intenzivno misliti kako da što prije napravi učinkovitije oružje, jer znao je da možda već idući put neće biti dobre sreće. E to je bilo vrijeme koje je poticalo inteligenciju… A danas nešto raspravljamo, svađamo se … kao sve znamo, ne damo nikom preda se’, i onda idemo na ručak ili večeru kao da se ništa nije ni dogodilo. E ovo je situacija koja ne potiče inteligenciju, nego samo obijest i bezobrazluk.

I ne radi se ovdje samo o znanju, nego o životu općenito. Slično kao što razmišljaju ozbiljno tek onda kad moraju razmišljati, ljudi su također istinski kooperativni tek onda kad to moraju biti. U nedostatku ozbiljnijih izvanjskih prijetnji počinje međusobno dijeljenje, podcjenjivanje, nepoštivanje, izrugivanje, nezahvalnost, traženje „hljeba nad pogačom“ i sl.

Ostaje nam se nadati da ćemo se opametiti prije nego li nas opet opameti neki rat ili katastrofa.

U Sarajevu, 13. 1. 2018.

M. B.

Izvor (foto): https://imgur.com/gallery/Z1VF8

PEČAT

Kad nekoga mrziš u sebi, ti zapravo mrziš dio samog sebe. Ok, taj dio je ugravirao netko drugi, ali on je sada dio nas, dok je „pečat“ tamo negdje vani svoj na svome. Zato, ako već s nekim morate nešto riješiti ili raspraviti, riješite to s „pečatom“, tj. s tom stvarnom osobom, a iznutra nek’ uvijek vladaju harmonija i mir. U protivnom, govorimo o sigurnom putu u neurozu, pa čak i ludilo…

Govorili smo u zadnjem dijelu posljednjeg teksta iz ove rubrike, kao i u nekim ranijim tekstovima o temi morfogeneze ili teorije samoorganizacije života, te o snažnoj pripadajućoj premisi koja nalaže da u prirodi s vremenom konkurenti prvo postaju partneri, koji se s vremenom opet udružuju u posve novi oblik složenijeg života…

Prethodni tekst: http://poptheo.org/kad-porastem-bit-cu/

Međutim, ako već govorimo o naznačenoj teoriji samoorganizacije života, onda je važno istaknuti da se spomenuti veliki evolucijski skokovi događaju poprilično rijetko. Pretpostavlja se, svega osam puta u dosadašnjem tri i pol milijarde (ili čak više) godina dugom razvoju života. S druge strane, ako govorimo o nekoj općenitoj izmjeni utjecaja i asimilaciji među živim, ali i neživim bićima u prirodi, tada možemo sa sigurnošću reći da se sve to događa posvuda i svakodnevno. Vjetrovi oblikuju pustinje, rijeke rezbare planine i stvaraju impresivne kanjone, velika svemirska tijela snažnom gravitacijom privlače i preoblikuju ona manja, s tim da i ta mala tijela – konačno kolidirajući – ostavljaju itekakvog traga na onim velikima. Jednostavno, sve što postoji ostavlja za sobom nekog traga, kao što će i samo biti poprištem tuđih tragova.

Na primjer, kaže se kako čovjek u prirodi zauzima najvišu i samim tim povlaštenu poziciju u prehrambenom lancu, no kao takav on je itekako izložen utjecaju onoga što jede. Istočnjaci na to čak i kažu: „Ono si što jedeš!“ Naravno, ovo je pomalo pretjeran stav, ali i pored toga danas se uzima kao posve sigurno da prehrana ima itekakvog utjecaja u čovjekovom rastu i razvoju. Ljudske rase, kao i specifični rodovi unutar njih se svakako nisu slučajno razvijale kako su se već razvijale. Specifični okoliš, klimatski uvjeti, prehrana, način života … sve je to ostavljalo neke specifične tragove i karakteristike na različitim ljudskim grupama.

Ili drugi primjer u tom smislu: poznato je da su ovdašnji ljudi iz kraških krajeva među najvišima u Europi, pa čak i u cijelom svijetu. Hercegovci, Dalmatinci i Crnogorci, osim solidnoj genetici zbog ove obdarenosti izgledno trebaju zahvaliti i povijesnoj prehrani koja se uvelike bazirala na puri (kukuruznom grizu ili brašnu) i mlijeku. Premda je ova hrana dugo važila kao sirotinjska, pa i im stoga nerijetko nabijala i različite komplekse, ona se u novije vrijeme dokazano pokazala kao optimalna prehrambena kombinacija za razvoj čovjekovih kostiju.

Utisak, otisak i pečat

Kako se mi ovdje uglavnom bavimo humanističkim temama, tako nas u naznačenom kontekstu i više zanimaju međusobni utjecaji psihološko-duhovne prirode.

Krenut ćemo od samog pojma utiska. Bez obzira, na našem jeziku (jezicima), latinskom, engleskom ili njemačkom, svugdje se radi o identičnoj konstrukciji i logici riječi (u-tisak, im-pressionem, im-pression, Ein-druck), dakle, prvo imamo „u“ u svojstvu prefiksa složenog glagola koji u ovom smislu aludira na prodiranje i uvlačenje nečega pod površinu, kao što je to recimo slučaj u glagolima „uvući“, „ušiti“, „udubiti“ ili „urezati“, a zatim imamo neku tlaku, pritisak, presiju…

Mi i uobičavamo reći kako je netko na nas ostavio dobar ili loš utisak; ili isto tako dubok utisak, a poneko opet slab… Također, općenito se kaže da je prvi utisak najvažniji. On se najduže pamti i on je najviše određujući za daljnji razvoj odnosa s nekom osobom.

Svatko koga susrećemo, a osobito oni s kojima se duže zadržimo, ostavljaju nekakav utisak/otisak na nama, tj. u nama. Svaka osoba koju dobro znamo nastavlja u nama egzistirati neovisno o samoj sebe i to u svojstvu sjećanja, koja se opet misaono-imaginacijski mogu oživjeti, tako da s tom osobom možemo proživljavati sasvim nova – naravno – imaginarna iskustva. Tako se u vlastitim mislima i maštanjima s nekim možemo družiti, razgovarati, ali i svađati se, tući, biti intimni i što sve ne, i sve to skupa najčešće na temelju onog prvog utiska, ali i nekih kasnijih posebnih pozitivnih ili negativnih utisaka.

No, što nam god padalo napamet, ne smijemo zaboraviti da ta osoba iz naših misli nije istovjetna onoj stvarnoj koju znamo. Ove dvije osobe svakako imaju neke međusobne veze, ali analoški gledano, ona stvarna osoba se odnosi na imaginarnu otprilike kao što se pečat odnosi na svoj otisak. Otisak je tu kod nas, a pečat tko zna tamo negdje. Otisak je sad naš vlastiti, a pečat će uvijek u manjoj ili većoj mjeri ostati svoj. I stoga nešto jako važno: što god nešto u sebi poželjeli drugim ljudima, ne smijemo zaboraviti da je to naša vlastita želja, koja ostaje u nama, kao što ostaju i oni pripadajući utisci/otisci.

Pozitiv/negativ

Utisak je po sebi nešto više, tj. dublje od slike. U današnje vrijeme kad pomislimo na otisak pečata, tada pred očima imamo grafiku/sliku koja iza njega ostaje na ravnom papiru. Međutim, u starija vremena, ali i sada u nekim posebnim prilikama, otisci pečata su se stvarali na voštanoj podlozi (vidi gornju sliku). To zapravo i jeste otisak u punom smislu riječi, jer rekli smo da on podrazumijeva prodiranje kroz površinu. I što sad s tim? Pa tamo gdje postoji neko prodiranje nečega, neminovno se susrećemo s postojanjem pozitiva i negativa. Što je na pečatu uzdignuto, to će na otisku biti udubljeno … i obratno. To znači da je otisak istovjetan pečatu, ali na način negativa, tj. na izokrenut način, a to je za nas nemali problem – ako se pri tome vratimo naznačenoj problematici međusobnih utjecaja.

Nije izgleda nimalo čudno što loši ljudi ili barem čistokrvni mediokriteti ponekad znaju ostaviti najbolji utisak, baš kao što oni izvrsni ljudi to ne znaju. Van Gogh za života nije prodao niti jednu sliku, Beethoven se stalno molio Bogu da bude sretan barem jedan jedini dan u životu, a za Sv. Antuna Padovanskog njegova redovnička subraća dugo mislila da je mutav i zaostao u razvoju.

No, pored ovog paradoksa dobar/loš možda još više pozornosti treba posvetiti problemu krivih očekivanja. Rekli smo, prvi dojam je najvažniji, a on je zapravo po sebi manje-više uvijek naopak. Iza utiska društvene zabavne osobe često se skriva mrzovoljni asocijalni original. Ili, neke nas osobe plaše svojim izgledom, no ako vas netko napadne na ulici, puno je veća vjerojatnost da će vam priteći u pomoć neki ćelavi istetovirani bajker, nego ulickani pristojni tip u markiranom odijelu. Ili još dalje, često se oni koji važe kao „seksi“ osobe na kraju ispostave kao potpuno aseksualni … a i obratno.

Da ne duljimo, mi dobar dio života provedemo natežući onaj „pečat“ da postane kao njegov otisak u nama, a možda bi zapravo trebalo pokušati obratno.

U Sarajevu, 26. 12. 2017.

M. B.