Englezi tvrde da je sve počelo kod njih, tamo nekad još u srednjem vijeku s takozvanim „nogometom rulje“ (mob football). Najčešće bi se natjecala dva susjedna grada ili sela, broj igrača bi bio neograničen. Pri tome se nastojalo napuhani svinjski mjehur, što rukama – što nogama, dotjerati na protivnički teren. Gola nije bilo u današnjem smislu, nego je gol bio protivnička crkva, gradski trg ili neki drugi znameniti objekt protivnika. Igra je bila vrlo gruba; protivnika bi se nastojalo zaustaviti u prodoru, pa s čim god i kako god.
Stoga ne čudi da je ova takoreći barbarska igra nerijetko nailazila na neodobravanje i osudu engleskog plemstva. Nogomet će tako kroz englesku povijest bivati više puta službeno zabranjivan, a možda je od toga najpoznatija bila zabrana Henrika VIII. iz 1515. god., tzv. „Archery law“. Naime, moćnog ali svirepog vladara nije toliko sablažnjavala grubost nogometa, ali je isti promatrao kao poprilično beskorisnu narodnu aktivnost. Zbog toga je svima kao zakonsku obvezu odredio da poslije nedjeljne svete mise više ne trče za loptom nego da – pametnije – treniraju streličarstvo. Jer dugi engleski lukovi su im već više puta donijeli ratnu pobjedu nad Francuzima, pa eto, zašto ne bi opet…
Međutim, Engleska zapravo i nije kolijevka nogometa. Slične igre s loptom su postojale u Kini još u trećem st. pr. Kr., i to u znatno prefinjenijoj formi, a igralo se tako i u drugim područjima Starog svijeta. No, Englezima se mora priznati da je to kod njih prvih bilo na masovnoj razini. U tom smislu, pouzdani izvori već iz 12. st. navode kako se nogomet u Engleskoj igrao rado i masovno, bez obzira na sve krvave nosove i polomljene ekstremitete. Iz tog primordijalnog kaotičnog nogometa, s vremenom će se razviti različiti sportovi s loptom. U prvom redu, ragbi i nogomet, a zatim i odbojka, košarka, rukomet, hokej, vaterpolo, polo itd., s tim da je temeljna logika bila uvijek ista: utjerati loptu u samo srce protivničkog područja, uz sveopće vlastito oduševljenje i očaj protivnika.
Već se iz uvodnih povijesnih crtica da primijetiti da je nogomet nešto što ima duboke veze s lokalnim rivalstvima, ponosom i patriotizmom. To je čini se jedna forma humanog rata. Sredstvo za oslobađanje nagomilanih nasilnih fantazija i difuznog agresiviteta. Sve to skupa bez palih glava, ali s pokojim razbijenim nosom, dislociranim ramenom i slomljenom nogom. Oslobađanje od nagomilanih tjeskoba i agresivnosti je vrlo važna društvena aktivnost i zadaća. Francuski kultur-antropolog René Girard ovo ujedno vidi i kao izvornu funkciju religije: društveno opasni bijes svih protiv svih kroz žrtveni obred okrenuti u društveno prihvatljiviji oblik nasilja svih protiv jednog, a kako već rekosmo, engleski nogomet se izvorno i javio tijesno povezan uz kršćanske blagdane i obrede. Ono što bi započelo u crkvi, završilo bi se na nogometnom terenu, pa bi svi zatim sretni i opušteni krenuli natrag svojim domovima… do slijedećeg obreda i slijedeće tekme.
Današnje poimanje nogometa
Danas se najčešće kaže da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. No, bez sumnje, za neke je i najvažnija! Američka komičarka Phillis Diller svojevremeno primijeti da žene ne igraju nogomet zato što im je posve neprihvatljivo da nastupaju stalno u jednim te istim dresovima. Međutim, u međuvremenu su se stvari itekako promijenile. Žene sve češće i gledaju ali i igraju nogomet. Nedavno završeno prvenstvo u Rusiji svjedoči o tolikom porastu popularnosti ovoga sporta, da bi se slobodno moglo početi govoriti i o pravoj nogometnoj psihozi iliti ludilu. A oni rijetki koji to toliko i ne prate, opet su počeli ludjeti jer se tjednima po medijima ništa drugo nije moglo ni pogledati ni pročitati. Brojni autori su do u detalje secirali prvenstvo, ne samo sportski, nego i politički, gospodarski, modno, i kako sve ne… Kao da je nogomet u međuvremenu prerastao u svojevrsnu prvu filozofiju –paradigmični konstrukt po kojem se sve ostale stvari gledaju i misle.
Sigurno je da ovoj igri ne pristupaju svi isto. Puno je njih tu što sve ovo prate samo zato što i drugi prate. Danas bi se to popularno reklo da je oko nogometa stvoren hype. Ipak, pored ovih potonjih puno je onih što nogomet doživljavaju jako duboko, skoro pa filozofski. Legendarni Johan Cruyff u tom smislu reče da je nogomet igra pogreški, pri čemu na kraju pobjeđuje onaj tko ih učini manje. Za nestašnog Ronaldihna nogomet je svojevrsna škola života. Kaže, sve što je naučio o životu, naučio je trčeći s loptom u nogama.
Završit ćemo ipak sa opažanjem Vincea Lombardija – jednog od najtrofejnijih trenera američkog nogometa svih vremena. On reče da je nogomet poput života. On zahtjeva ustrajnost, samoodricanje, naporan rad, žrtvu, posvećenost i poštivanje autoriteta. Da, upravo je takav otprilike nogomet. On na neki način predstavlja slavlje života onakvog kakav jest. Naporan, grub, iscrpljujući, pa čak nerijetko i izluđujući, često nepošten, itekako ovisi o faktoru sreće, a da bi se sve to preboljelo i prošlo mora se raditi timski, surađivati, slušati trenera i kapetana … ali pored svega toga još uvijek divan i uzbudljiv!
Prema podacima iz 2016. 82,39% posto stanovništva BiH se povremeno ili redovito koristilo internetom, i ovaj broj je u konstantnom porastu, te momentalno prelazi 90%. Pri tome je više korisnika dolazilo u doticaj sa internetom preko mobilnih telefona nego preko kompjutera. U Republici Hrvatskoj broj internetskih korisnika je u 2016. bio nešto veći nego u BiH, a u Srbiji i Crnoj Gori nešto manji. U svakom slučaju, cijela regija je po broju internetskih korisnika znatno iznad svjetskog prosjeka koji iznosi nešto iznad 50%. U tom kontekstu, i analiza najviše traženih pojmova na internetu može poslužiti kao svojevrsni orijentir istaknutijih interesa današnjeg svijeta i čovjeka.
U slijedećoj tabeli prikazujemo deset najčešće traženih pojmova na najvećoj internetskoj tražilici „Google“ u 2017. godini.[1] Lijevi stupac se odnosi na globalne pretrage, a desni na Republiku Hrvatsku. Nažalost, Google za sada ne nudi takve službene podatke i za BiH.
Dakle, na globalnoj razini, u 2017. najzanimljiviji je bio Uragan Irma, zatim dolaze dva Apple-ova popularna mobilna telefona, onda slavni američki voditelj (Lauer), zatim nova engleska princeza a donedavna glumica (Markle), onda jedna popularna dramska serija za mlade (13 razloga…), zatim jedan popularni glazbenik (Petty) – preminuo pretjeravši sa analgeticima, onda popularna igračka za vrtjet oko prsta, zatim još jedan popularni glazbenik – podigao ruku sam na sebe (Bennington), te indijski nacionalni kriket tim. Glede ovog posljednjeg, treba računati da je Indijaca preko milijardu, tako da i njihove redovite pretrage neminovno utječu i na one globalne statistike. Sažeto u jednu rečenicu, svijet se u protekloj godini najviše zanimao za katastrofe, nesreće, zvijezde, mobitele i razonodu.
Glede Hrvatske, Hrvati su se u protekloj godini najviše zanimali za DIP – državno izborno povjerenstvo, ostalo uglavnom sport i zabava… Svakako je zanimljiv i pojam sudbine na visokom sedmom mjestu. Inače, u sudbinu se najviše vjeruje tamo gdje ljudi ne vjeruju u mogućnost vlastitog utjecaja, bilo na osobni život ili okolni svijet. A kako će i utjecati kad ih u životu – vidimo – najviše zanimaju trivijalne stvari. Doduše, ponešto dojam popravlja onaj Majčin dan, ali tek na desetom mjestu…
Dakle, da zaključimo ovdje: među deset najtraženijih pojmova na internetu u protekloj godini nema niti jednog jedinog pojma koji bi se ticao znanosti, filozofije, etike, obrazovanja, vjere, zdravstva, ekonomije, prava … dakle, bilo kojeg od strateški važnih područja čovjekovog života. Jasno vidimo da na spomenutim popisima dominiraju trivijalne stvari.
Tko zna, možda čovječanstvo još uvijek nije spremno za ozbiljne teme i pitanja… Njega još uvijek općenito pokreću dosada i površna znatiželja.
Jednog dana, dok sam bio na početku srednje škole, vidio sam klinca iz razreda. Zvao se Kyle. Izgledalo je kao da nosi sve svoje knjige. Pomislio sam: “Zašto bi netko nosio sve svoje knjige iz škole kući u petak? Mora da je stvarno glupan.“
Imao sam isplaniran vikend (neke zabave i nogometna utakmica s mojim prijateljem sutra poslijepodne), pa sam slegnuo ramenima i nastavio dalje. Dok sam hodao, vidio sam kako hrpa klinaca trči prema njemu. Namjerno su se zabili u njega, izbivši mu sve knjige iz ruku i gurajući ga tako da je tresnuo pravo u blato. Njegove naočale su odletjele, i vidio sam ih u travi oko deset metara od njega. Podigao je pogled i vidio sam tu strašnu tugu u njegovim očima. Sažalilo mi se. Otrčao sam prema njemu, dok je on puzeći naokolo tražio naočale; vidio sam mu suze u očima.
Dok sam mu pružao naočale, rekao sam: “Ti dečki su stvarno idioti. Ne znam čemu žive.” Pogledao me i rekao: “Hej, hvala! “Sad je već imao veliki osmijeh na licu. Bio je to jedan od onih osmijeha koji pokazuju veliku zahvalnost.
Pomogao sam mu pokupiti knjige i pitao ga gdje živi. Ispostavilo se da živi blizu mene, pa sam ga pitao zašto ga prije nisam vidio? Rekao je da je prije išao u privatnu školu. Nikad prije toga osobno nisam upoznao nekoga tko je išao u privatnu školu…
Razgovarali smo sve do kuće, noseći pri tome njegove knjige. Ispostavilo se da je stvarno cool dečko. Pitao sam ga bi li u subotu htio igrati nogomet sa mnom i s mojim prijateljima? Rekao je da hoće. Kyle mi se stvarno svidio, kao i mojim prijateljima.
Svanuo je ponedjeljak, a Kyle je ponovno krenuo u školu sa onom ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao mu: “Hej dečko, jel’ ti to kontaš bildati mišiće s tim knjižurinama?” Samo se nasmijao i uvalio mi pola knjiga. Tijekom sljedećih četiri godine, Kyle i ja smo postali najbolji prijatelji. Kad smo postali stariji, počeli smo razmišljati o fakultetu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja sam otišao na Duke. Znao sam da ćemo uvijek biti prijatelji, i da to nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam planirao upisati biznis školu uz pomoć nogometne stipendije. Ispred našeg razreda, Kyle je bio odabran za velegovornika (veledictorian – u Sjevernoj Americi učenik ili student koji drži glavni govor tijekom graduacije).
Zafrkavao sam ga da je glup za tu zadaću, te da mu se neće biti lako pripremiti, a zapravo sam bio presretan što to ne moram biti ja.
Izgledao je sjajno. Bio je jedan od onih mladića koji se stvarno pronađu tijekom školovanja. Cure su ludjele za njim i bio sam nerijetko zbog toga ljubomoran.
I onda, došao je i taj dan. Vidio sam da je nervozan zbog svog govora. Lupio sam ga po leđima i rekao: “Hej, veliki čovječe, bit ćeš super!” Pogledao me je kao nekad sa istim onim zahvalnim osmjehom i rekao „hvala“.
Počeo je govoriti, pročistio je grlo i nastavio. “Matura je vrijeme da se zahvalite svima onima koji su vam pomogli da prođete kroz te teške godine. Vašim roditeljima, vašim profesorima, braći i sestrama, možda treneru … ali ponajviše svojim prijateljima. Ovdje sam da vam kažem da ste najljepši dar koji čovjek može imati. Ispričat ću vam priču” … I gledao sam svoga prijatelja s nevjericom dok je pričao o onom prvom danu kad smo se bili sreli. Planirao je ubiti se tijekom vikenda. Govorio je o tome kako je tog petka bio pokupio sve svoje knjige iz škole, da mu to kasnije ne bi morala mama činiti. Osvrnuo se prema meni i malo se osmjehnuo. “Srećom, bio sam spašen. Moj prijatelj me spasio od toga da učinim ono tako teško i neizrecivo.“ Kroz publiku se čuo žamor. Ljudi su istovremeno bili ganuti i oduševljeni što taj tako popularni mladić iskreno govori o svojim najtežim životnim trenucima.
Gledao sam njegove roditelje. Gledali su i oni mene sa istim onim zahvalnim osmjehom. Tek tada sam shvatio svu dubinu one situacije od prije četiri godine. Nikad ne podcjenjujte snagu svojih riječi i djela!
Jednom malo gestom možete promijeniti nečiji život, dal’ na bolje ili na gore. Bog nas šalje jedne drugima kako bi međusobno utjecali. Tražite Boga u drugima!
Brojni liberalni mediji u regiji, počevši od jučer, navališe složno s viješću, a koja se poziva na nekakvo strano istraživanje, kako je otkriveno zašto su religiozne zemlje siromašne, a nereligiozne bogate. E jesu li stvarno?
Odmah me zbunilo to zašto bi itko pametan govorio o nekakvoj podjeli na religiozna i nereligiozna društva s obzirom da je takav pristup problematici čovjekove religioznosti poprilično nesiguran i provizoran? Naime, na svijetu ne postoji društvo koje bi po sebi bilo potpuno religiozno, isto kao što ne postoji društvo koje bi bilo u potpunosti nereligiozno, a pri tome od velike pomoći nisu čak ni neke službene statistike o broju vjernika ili nevjernika. Npr. ukoliko se zna da u Sjedinjenim Državama oko 50% građanstva službeno ne pripada niti jednoj vjerskoj organizaciji, to uopće ne znači da su svi ti ljudi nevjernici, jer mnogi od njih osobno zastupaju stav kako im nije potrebno članstvo u nekom vjerskom pokretu ili zajednici da bi živjeli svoju vjeru. Slično tome, ali obratno, ukoliko se u nekim tradicionalnijim društvima apsolutna većina ljudi izjašnjava članovima dominantne vjerske zajednice, to nikako ne znači da su oni svi vjernici kakvi bi trebali biti, misleći pri tome na sve ono što bi oni kao vjernici trebali obdržavati. Na primjer, na našim prostorima bi u tom smislu mogli govoriti možda o maksimalno 15-20% aktivnih i praktičnih vjernika, premda ih se preko 90% izjašnjava takvima.
Sekularnost ne znači nereligioznost
S obzirom na nedoumicu, ne bi mi mrsko zaviriti u rezultate istraživanja na kojeg se pozvaše ovi naši liberali s početka teksta, kad gle, istraživanje govori o nečemu sasvim drugom: „Secular countries can expect future economic growth, confirms new study“ – što će reći da sekularna društva u budućnosti mogu očekivati ekonomski rast. Naravno, religiozna i nereligiozna društva se ni ne spominju, nego ona sekularna i ne sekularna, a to svakako nije isto. Pojam sekularnosti podrazumijeva organizacijsku odvojenost Crkve (ili neke druge dominantne vjerske zajednice) i države, a ne da se u tom društvu više ne bi vjerovalo u Boga. Inače kad govorimo o sekularizaciji, radi se o skoro četiri stoljeća dugoj zapadnoj tekovini čiji su korijeni udareni Westfalskim mirom 1648., a pro po svršetka velikog Tridesetogodišnjeg rata, a koji je djelomično bio izbio i zbog katoličko-protestantskih konfesionalnih sukoba i nedoumica. Namjerno naglašavam ovo „djelomično“, jer je katoličko-protestantski sukob od samog začetka bio barem podjednako toliko politički koliko i vjerski problem. Naime, dio njemačkog plemstva će od samog začetka reformacije podržati mladog buntovnog redovnika Martina Luthera prvenstveno jer su u njegovim idejama vidjeli sredstvo za postizanjem veće političke neovisnosti naspram tadašnje velike Papinske države. I tako je na kraju, nakon svih peripetija i sukoba odlučeno da će za sve biti bolje ako se država i religija međusobno budu držale odvojeno.
Različita lica uspjeha
Ukoliko sekularnost po sebi predstavlja nekakav garant gospodarskog napretka, kao i razvoja ljudskih prava (kako se ističe u navedenoj studiji), to nikako ne znači da je ona po sebi posve savršena i bez mana. Jer počevši od naznačenog 17. st. pa na ovamo, upravo će zapadna sekularna društva postati odgovorna i za neka od najvećih zala u povijesti čovječanstva: oba svjetska rata, fašizam, nacizam, holokaust, rasizam, aparthejd, neokolonijalizam, nebrojeni komunistički zločini, „proxy“ ratovi današnjice … sve se to razvijalo i provodilo u okruženju „naprednog“ sekularnog društva. Ovo normalno ne znači da su brojna teokratska društva kroz prošlost i sadašnjost bili nevinašca, no kad bi se sve zbrajalo, a brojke ne lažu, oni prvi su nesumnjivo više toga zgriješili. Osim toga, uspjeh nije samo novac i pravo manjina; ima toga još mnogo: mir, zdravlje, radost, znanje, kultura, sretna obitelj, druženje s dragim ljudima…
Stoga, na kraju, pomalo nekoherentno završavam pitanjem: Dokle će nas ovi „napredni“ trovati notornom neistinom da biti vjernik ipse facto znači biti glup, nazadan i destruktivan!?
Ljude je oduvijek zanimalo kako li je to biti mrtav, a pri tome se čovjekov um od davnina manifestirao kao onaj koji se ne može zamisliti kao nepostojeći (Descartes – Druga meditacija o prvoj filozofiji). Naime, već neolitičke grobnice svjedoče o praksi ukapanja pokojnih s različitim predmetima iz svakodnevnog života. Muškarci su se najčešće ukapali sa oružjem, a žene s nakitom i posuđem. Očito je već tada postojalo nekakvo opće uvjerenje kako smrt nije kraj, te da čovjek i nakon smrti nastavlja egzistirati.
No, kasnije kroz Novi vijek pa sve do današnjih dana, kroz rasplamsavanje mehanicističkog i ideološkog materijalizma, u rastućem ateističkom obzoru, sve češće se smatralo da poslije smrti nema ništa, tj. da je smrt nešto kao vječiti, neprolazni san. Doduše, čovjek je i tu na neki način nastavljao živjeti, ponešto kroz vlastito potomstvo, ponešto kroz sjećanja ljudi kao i svoja djela, ali on kao on više nije postojao.
Ipak, nisu svi prihvaćali ovu novu istinu o čovjekovoj smrti, a neki su se pri tome i trajno dvoumili. Španjolski egzistencijalist – Miguel de Unamuno će u ovom smislu govoriti i o suprotstavljenosti razuma koji negira besmrtnost i srca koje pristaje uz besmrtnost. Osobno će za sebe reći da je na kraju ipak dao prednost svome srcu. Preciznije rečeno, za Unamuna se o besmrtnosti više nije moglo govoriti kao o razumskoj i logičnoj činjenici, nego kao o htijenju za ne umrijeti, a ovo htijenje po sebi jeste vjera u besmrtnost koja će čovjeka na kraju možda dovesti i do stvarne besmrtnosti (Del sentimento tragico de la vida).
Samo živi spavaju!
Analogija smrti i sna je valjda sama po sebi jasna. Ljudi često za mrtvace, barem one u dobrom stanju, kažu: „Isto kao da spavaju“. Odatle valjda i ono egzistencijalističko-ateističko uvjerenje da će smrt za nas biti nešto poput vječnog i neprolaznog sna.
Međutim, u ovoj usporedbi ipak nešto ozbiljno ne štima, jer SAN JE STANJE I SPOSOBNOST ŽIVOG ČOVJEKA. I ne samo živog, nego poslovično i zdravog! Naime, iz iskustva znamo da najbolje spavaju djeca i mladi. Kako čovjek stari, te kako mu zdravlje postaje slabije, tako počinje i sve slabije spavati. Sveukupno spava malo, a i to što spava, stalno se budi, tako da čak nerijetko postaje i zavidan na one koji spavaju dobro i dugo. I zato, bez obzira na to što poneki mrtvac stvarno nalikuje spavaču, mogli bismo sa popriličnom sigurnošću reći: „Samo živi spavaju!“
Stvar vjere
Naravno, ako konstatiramo s obzirom na prirodu stvari da smrt nikako ne može biti nešto poput sna, to još uvijek po sebi ne predstavlja valjan razumski dokaz o pouzdanosti postojanja nekog razvijenog zagrobnog života. Mi živi jednostavno nemamo izravnog i egzaktnog uvida u taj svijet. Pri tome od velike pomoći nisu ni živopisna iskustva kliničke smrti (lebdjenje iznad vlastitog tijela, tunel, svjetlost, susret sa svojim pokojnima i sl.), jer ponešto od ovoga se može iskusiti i u nekim drugim situacijama. Npr., vojni piloti ponekad proživljavaju slične stvari u simulatorima gravitacionih opterećenja. Ateistički znanstvenici za ovakva iskustva daju nekolicinu dojmljivih objašnjenja: Neki kažu da se tu radi o senzacijama gasećeg mozga koja će prestati kad mozak bude definitivno mrtav. Drugi kažu da postojanje svijesti u trenutku kliničke smrti nije dokaz da će ta svijest beskrajno funkcionirati, kao što na primjer, kad čovjek bude smrtno ranjen u srce, on nije istog trenutka mrtav, nego može još koju sekundu biti svjestan i funkcionalan, ali svakako ne za trajno. Richard Dawkins opet smatra da su senzacije iz područja kliničke smrti svojevrsna evolucijska obmana koja nam pomaže da lakše i bezbolnije umremo…
Njemački filozof Bernhard Welte, polazeći od jednostavnog svakodnevnog promišljanja primjećuje kako se svaki čovjek susreće sa opažanjem da je jednom postojalo vrijeme kad nismo postojali, kao što će u budućnosti postojati vrijeme kad više nećemo postojati. To kao da govori da je ljudska egzistencija omeđena nepostojanjem. Nepostojanje – ništavilo je bilo prije nas, a bit će i iza nas. No, ovdje ostaje krucijalno pitanje što to ništavilo predstavlja za nas po na osobno? Je li to jedno ništeće ništa, tj. potpuno i totalno ništavilo ili je to ništavilo koje našim čulima prikriva prisutnost Apsolutnog? Welte smatra kako se na ovo pitanje ne može odgovoriti po nužnosti mišljenja, nego samo po osobnoj odluci i to u konačnici po odluci o pitanju smisla i besmisla života. Jednostavnije rečeno, to je pitanje vjere i nevjere, koje se očito naspram nas ljudi nikad neće moći izbjeći. Bez obzira na to što svi po sebi pristajemo uz neke vjerske ili protuvjerske koncepte, ovo je u konačnici duboko osobno pitanje. Samo ja sam osobno u konačnici mogu reći ima li ili nema moj život smisla. Kako bi ono Hans Urs von Balthasar poentirao: „Stvoreni smo nedovršenima kako bi se sami odlučili oko vlastitog dovršenja!“
Njemački filozof, fizičar, matematičar i diplomat Gottfried W. Leibniz (1646-1716) smatrao je ovaj svijet najboljim od svih mogućih svjetova. Inače, od suvremenika poslovično dobro percipiran, zbog ove ideje će biti ponešto i osporavan, čak smatran i nebuloznim čudakom. Među žustrim kritičarima je bio i veliki Voltaire, koji će naznačenu Leibnizevu ideju ismijati u svojem satiričnom romanu Candide ou l’optimisme (Candide: ili najbolji) iz 1759. god.
Kritičari su svakako bili fokusirani na problem zla i patnje u svijetu. Kome bi stoga palo napamet ovaj svijet smatrati najboljim mogućim pored svih njegovih nebrojenih i uznemirujućih problema? Oko toga su se u to vrijeme izgledno slagala i dva najljuća međusobna protivnika: prosvjetitelji i Crkva. Iz koje god perspektive se gledalo, činilo se da sa ovim svijetom nešto ozbiljno nije u redu.
Danas se većinski smatra da Leibniz jednostavno nije bio dobro shvaćen. On ovaj svijet nije smatrao najboljim u odnosnu na aktualni trenutak i situaciju, nego najboljim s obzirom na njegove razvojne mogućnosti. Jedan savršen svijet bez ikakvih problema i izazova po sebi bi vjerojatno bio manje ili više statičan. U njemu se ništa ne bi trebalo mijenjati i razvijati jer bi sve već samo po sebi bilo dobro i optimalno. Osim toga, jedan takav svijet bi po sebi za nas bio i nezamislivo jednostavan. U njemu bi se sve odvijalo na razini monada (jednostavne supstance), s obzirom da savršenost po sebi ne isključuje samo naknadni, nego i prethodni razvoj. Stoga je Leibniz ismatrao da samo jedan svijet u kojem se što ima i mora mijenjati, može imati optimalno dostatan broj mogućnosti i pluralnosti.[1] Uzmimo jedan primjer u ovom kontekstu: Zrakoplovne nesreće su poprilično gadna stvar, ali svaka nova zrakoplovna nesreća u povijesti zrakoplovstva po sebi je doprinosila tehničkom usavršavanju zrakoplova, kao i uopće boljoj organizaciji letenja te opsežnijim nadzorom nesmotrenog ljudskog faktora, tako da danas letimo poprilično sigurno i opušteno. Potvrđujuće dodatno pitanje: Znate li osobno i jednog jedinog čovjeka koji je nastradao u zrakoplovnoj nesreći? Gotovo sigurno da ne znate!
Jedan obrnuti pogled na problematiku
Do sad izneseno je vjerujem svima jasno i prihvatljivo. Problemi nas tjeraju da se borimo i da budemo bolji, međutim, ova misao vjerojatno nikoga neće učiniti sretnijim. Mi ne patimo u životu jer se nove mogućnosti mogu ostvarivati, nego suprotno, jer ih je u životu poprilično teško ostvarivati. Naš problem se izgleda striktno vrti oko onog Camusovogapsurda: Stvarnost kao da je potpuno gluha na čežnje i želje ljudskog srca. Nove mogućnosti se doduše mogu ostvarivati, ali poslovično na jako težak i zahtjevan način. Otprilike, kako bi Bukowski ono poentirao: Na kraju se čovjekov život svodio na nezgodan izbor: Živjeti u užasu ili biti propalica! Ljudi se opiru našim idejama i zahtjevima, svijet se protivi našim idejama i zahtjevima, a opire se i sama priroda… Također, tema one Božje šutnje je cijela jedna teološka tema za sebe.
No, ovaj otpor stvarnosti izgledno ima i svoju pozitivno stranu. Svijet u kojem bi sve svoje ideje i zahtjeve bilo poprilično lako ostvarivati, sasvim moguće i ne bi bio sretno mjesto za život. Zašto? Jednostavno zato što nisu sve ljudske ideje i zahtjevi po sebi dobri, smisleni i pozitivni. Pokušajmo si predočiti svijet u kojem bi ono učestalo afektivno „crk’o da Bog da“ lako pronalazilo svoju aktualizaciju i cilj; svijet u kojem bi ljudi samom mišlju pred sobom uklanjali i ravnali sve prepreke i protivštine; lako dolazili do željenih objekata, pa makar oni bili i nečiji tuđi itd. Zvuči vrlo čudno i protivno našoj svakodnevnoj logici, ali svijet nesputanih i lako ostvarivih mogućnosti zapravo bi bio pakao.
Nespremni za zlo, nespremni za dobro
Ok, svi su vjerojatno suglasni da je bolje što živimo u svijetu u kojem nije lako ostvarivati pakosne i nezajažljive ideje i zahtjeve, ali zašto onda nije lako ostvarivati one dobre? Zašto ne postoji neki filtar koji bi sve to sortirao i razdvajao? Zašto je otpor stvarnosti podjednak za sve?
Prvo pitanje s kojim se ovdje susrećemo je što je to uopće dobro? Možda imam dobru ideju i zahtjev, ali možda postoji i nešto bolje od toga, baš kao što su moja ideja i zahtjev bolji od nečije zle ideje i zahtjeva? Npr., želim pošteno zaraditi veliki novac, no možda je plemenitije težiti tome da svi pošteno zarađujemo više, a možda je još plemenitije da težimo društvu u kojem novac više uopće neće biti potreban? To je to, i kad mislimo dobro, to svakako nije po sebi nešto apsolutno dobro! Uvijek može biti i bolje…
Drugo, još teže pitanje je: jesmo li uopće u danom trenutku spremni za to željeno dobro? Ovom problematikom se otprilike bavi i Andrej Tarkovski u svojem kultnom SF filmu Solaris iz 1972., a o čemu smo već pisali. Svemirska ekspedicija sa zemlje se nalazi u orbiti oko fiktivnog planeta Solarisa, kad se uslijed neke sile samog planeta ili napredne inteligencije koja ga nastanjuje počnu materijalizirati misli i snovi članova ekspedicije. Situacija vrlo brzo izmiče kontroli i poprima tragične obrise. Npr. jednog kozmonauta počinje posjećivati voljeni pokojni brat o kojem je prethodno bio puno razmišljao. Brat k’o brat, izgleda sasvim normalno, ponaša se sasvim normalno, ali kozmonaut ne može pobjeći od činjenice da je on ipak pokojni i da mu tu nije mjesto. Ubrzano tone u tešku paranoju i uskoro podiže ruku na sebe…
Neoptimalno-optimalni svijet za čovjeka
Pravna poslovica kaže da „privremena rješenja traju najduže“, baš kao što se ljudi često cjeloživotno vežu za partnera za kojeg im se, ni na početku a ni kasnije, uopće ne čini da je to njihov idealni i cjeloživotni partner. S druge strane, opet paradoksalno, ono za što čvrsto vjerujemo da je optimalno obično se pokaže ili neostvarivim ili kratkotrajnim, a uz to nerijetko i vrlo opasnim. Tko te može podići do raja, taj te obično nemilosrdno može baciti i u pakao. Ili drugim riječima, s kim možeš sve do zvijezda, počesto možeš isto tako ni u što, tj. iskusiti duboko ništavilo … doživjeti naprasit kraj bez ikakvog objašnjenja, smisla i utješnog pozdrava.
Stoga da jednostavno i kratko zaključimo: Na kraju je teško reći je li ovaj svijet najbolji mogući, no izvjesno je da je on u svojoj neoptimalnosti sasvim optimalan za neoptimalnog čovjeka. Ne možemo lako do oblaka, ali ne možemo lako propasti ni u zemlju. Ne možemo sve što želimo, ali ništa nas ne može spriječiti da nešto ipak želimo i to polako i sigurno ostvarujemo. U svakom slučaju, uvijek se dobro sjetiti da svaka dobra mogućnost ima i svoju mračnu neželjenu stranu.
U Sarajevu, 11. 7. 2018.
M. B.
[1] Usp. Gottfried W. LEIBNIZ, Theodizee, I, § 21, izdano od H. Herring, Philosophische Schriften 2, Suhrkamp, Frankfurt/M. 1996, S. 240ff.
Mi ljudi volimo promjene, ali reklo bi se samo prema vani, tj. osobito kad treba mijenjati ljude i svijet oko sebe, dok se mi sami najradije držimo nepromjenjivima. No, je li to u konačnici moguće – mijenjati druge, a pri tome osobno zazirati od bilo kakve promjene?
Primjera je puno i o njima smo uglavnom već govorili:
Mnogi roditelji nastoje potaći djecu da ostvare ciljeve koje oni sami nisu ostvarili;
Nitko toliko strastveno od drugih ne očekuje poslušnost poput neposlušnih buntovnika;
Nitko se toliko ne divi poštenju poput nepoštenog čovjeka („Tko o čemu, kurve o poštenju“);
Na kraju, klinci iz predočenog primjera obično budu frustrirani, oni podanici se protiv tiranina krvavo pobune, a nepošten čovjek gotovo redovito biva prokazan u svojoj nevjerodostojnosti i nerealnim očekivanjima.
Akt i potencija
Prvak skolastičke filozofije, i moglo bi se slobodno reći jedan od najpametnijih ljudi koji su ikad živjeli na zemlji, sv. Toma Akvinski (oko 1225. – 1274.) primjećuje kako su mnoge stvari na svijetu podložne promjeni, a mijenjati pri tome znači da neka stvar iz mogućnosti prijeđe u zbiljnost. Naime, manje-više sve što postoji može postojati na dva posve različita načina: kao akt (zbiljnost) i potencija (mogućnost). Npr., vizija o stečenoj fakultetskoj diplomi za srednjoškolca opstoji za sada kao mogućnost. Dakle, kad srednjoškolac govori o tome kako će jednog dana postati liječnik, to nije nekakva iluzorna pseudologia fantastica; ne, to je smislena ideja koja za sada postoji samo kao mogućnost, te koju će tek u naredno vrijeme trebati realizirati, tj. aktualizirati– dovesti u postojanje.
Sad nešto vrlo važno, po Akvincu niti jedna stvar ne može istovremeno biti subjekt i objekt promjene, ili jednostavnije rečeno, niti jedna mogućnost ne može samu sebe aktualizirati. Na primjer, ideja o osvajanju vrhova Himalaja nas neće dovesti na „Krov svijeta“, pa koliko god o tome razmišljali. Ovoj ideji je potrebna pomoć „iz vana“. S tim, da to „iz vana“ ne podrazumijeva čak ni samo naše vlastito veliko zalaganje. Toma će dalje u ovom smislu reći da potencijalna stvar može biti aktualizirana isključivo uz pomoć neke druge stvari koja već postoji na način akta (zbiljnosti).[1] Ovo bi konkretno značilo da će mi za osvajanje Himalaja osim ideje o tome, te uz veliki vlastiti trud i odricanje trebati i netko tko je tu ideju već ostvario; netko tko je već u zbiljnosti stajao na „Krovu svijeta“, a ne samo u svojoj mašti. Dakle, vrsnim alpinistom se postaje tek uz poduku, pomoć i vodstvo već postojećeg vrsnog alpiniste.
Da ovdje jednostavno zaključimo: da bi izgrađivao druge, moraš prvo sam biti izgrađen, a da bi sam bio izgrađen, nekom ćeš morati dopustiti da te izgradi. To je to, sve drugo je nerealnost i po sebi vrlo slično neispunjenom obećanju Baruna Munchausena – ono, kako će sam sebe za kosu izvući iz močvare.
Vrijeme samozvanih stručnjaka – vrlo čudno vrijeme
Mala vlastita opaska, s tim da su je i drugi sigurno već primijetili: Primjećujete li kako danas ljudi rijetko govore o vlastitom poslu? Odnosno, ako već nešto i govore, onda je to obično samo da se požale. Ok, poneko se čak i pohvali, ali sad ono, da oduševljeno pričaju o samom poslu, njegovom smislu, ciljevima, zadacima i metodama, to je vrlo, vrlo rijetko. Vrlo čudno, ali ljudi danas kao da u vlastitom poslu sudjeluju samo tijelom, a ne duhom. Kao da se tu isključivo radi o nekakvom moranju, prisili, zahtjevima egzistencije koja nalaže da računi na vrijeme budu plaćeni a krediti vraćeni. Duhom su negdje drugdje, pa pametare svima o onomu o čemu nit’ su stručni nit’ poučeni. Dakle, paradoks današnjice se ogleda u tome da se ljudi iz nekog razloga često osjećaju stručnije u onomu u čemu nisu stručni, nego li u onome gdje su stvarno stručni.
Naznačena situacija može biti protumačena na različite načine. U našem društvu se moguće u velikoj mjeri radi i o krizi profesionalne orijentacije. U nedostatku dovoljnog broja radnih mjesta ljudi se ne zanose previše da rade ono što vole, nego prvenstveno da uopće nađu neko radno mjesto, pa kakvo god.
S druge strane, na dubljoj razini, mogli bismo govoriti i o jednoj girardijanskoj krizi razlika, odnosno, o dubokoj društvenoj krizi u kojoj većina ljudi više nije sigurna oko svojeg identiteta i specifične društvene uloge, pa onda svatko pokušava biti netko drugi.
Međutim, bez obzira na to tražili se unutar postojećeg ili unutar neke nove mogućnosti, jedno ostaje kao sigurno: gradnje nema bez vlastite izgrađenosti, kao što ni vlastite izgrađenosti nema bez stručnog vodstva i poučenosti.
U Sarajevu, 6. 7. 2018.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com
[1] Usp. Mariateresa F. B. BROCCHIERI i Massimo PARODI, Povijest srednjovjekovne filozofije. Od Boetija do Wycliffea, KS, Zagreb, 2013., str. 300-303., poziva se na Akvinčevo djelo Summa contra gentiles, I, 2.
Ne žele svi učenici biti odlikaši. Neki su sasvim zadovoljni i sa svojim vrlo dobrim uspjehom, a zadovoljni im i roditelji. Često čujemo priču: „Mala nam odlična u školi, a sin ‘nako vrlo dobar … ma samo nek’ nastavi, da i to ne pokvari!“ No, neki učenici su još skromniji. Zadovoljavaju se i s trojkama, pa i dvojkama. Kao, „važno je završiti školu … kao da će te netko pitati poslije kakve su ti ocjene bile…“.
E sad, s jedne strane, ima ono da je svaka ocjena za đaka. Da je dvojka po sebi nešto grešno, sramotno ili protuzakonito, ne bi je onda ni bilo. No, s druge strane, neosporno je da osrednji učenici po sebi predstavljaju svojevrsnu permanentnu opasnost za nastavni proces. Oni dokazano usporavaju one nadarene učenike u napretku. Jer umjesto da radi s njima neke napredne stvari, nastavnik radi onih prije spomenutih mora danas po 68. put ponavljati što je to subjekt a što predikat. Osrednji učenici predstavljaju opasnost i za samog nastavnika, jer nakon što se kvalitetno pripremio i svojski potrudio da nešto pojasni, a ovi opet nemaju pojma, normalno je da se na kraju priupita kome se i zašto uopće priprema i toliko trudi?
Prosječnost je općenito gledano nemilosrdan ubojica tuđeg entuzijazma. Ona obezvrjeđuje sve što je plemenito i napredno, i vraća čovječanstvo na raspolaganje nekim arhaičnim rješenjima.
Winston Churchill reče da petominutna konverzacija s prosječnim glasačem predstavlja najbolji mogući argument protiv demokracije. Ovdje se ne radi samo o subjektivnom stajalištu jednog političara nego i o svojevrsnoj dokazanoj znanstvenoj činjenici. Na primjer, unutar tzv. Daning-Krugerovog argumenta se primjećuje kako samo stručnjaci mogu izabrati stručnjake, što će reći da samo dobar poznavatelj ekonomije može prepoznati dobrog ekonomistu, kao što i samo dobar poznavatelj politike može prepoznati dobrog političara. A glede svih ostalih, mediokriteti će uvijek birati mediokritete, kao što će bagra uvijek birati bagru.
Prosječnost je također i svojevrsni ubojica religije. Ogrezao u sinkretizmu paušalnog tradicionalizma, pučkih predaja, praznovjerja i poslovičnog etno-nacionalizma, prosječni vjernik (ali nerijetko i vjerski službenik) predstavlja skoro pa nepremostivu prepreku za svakog istinskog tražitelja istine. Ponovno, ni ovdje se ne radi tek o subjektivnom stajalištu jednog teologa, nego o pravorijeku crkvenog učiteljstva, jer takvi vjernici umjesto da otkrivaju lice Božje, sakrivaju ga pred drugima (usp. Gaudium et spes 19).
Prosječnost je i svirepi ubojica umjetnosti. Tko će i zbog čega uvježbavati Beethovena, Rahmanjinova ili Bacha dok prosječni glazbeni konzument traži neki jednostavni, sirovo-efektni, audio-vizualno-erotični poticaj za napit se i proskakat malo.
Ma na svim poljima ta prosječnost čini štetu. Ona od šarlatana čini stručnjake, dok one kvalificirane na kraju ne proglasi prekvalificiranima!
No, na kraju nešto jako važno. Nitko od nas nije u svemu stručan i ono, baš u svemu nesebično posvećen, što će reći da je svatko od nas u nečemu i jako prosječan i površan. Tuđa prosječnost će od svakog našeg plemenitog nastojanja učiniti herojsku avanturu i križni put. Valja nam patiti za sve ono što je dobro i uzvišeno, ali i u toj patnji čovjek treba ostati dostojanstven i nasmiješen. Ako zbog ničega drugog, onda zbog činjenice da u nekim područjima i mi svojom prosječnošću razaramo tuđi entuzijazam. Kako već tko i gdje: Netko nervira marljivog kolegu na poslu svojim stalnim kašnjenjem i prijevremenim kidanjem, netko ubija prijatelja optimista svojim stalnim crnjakanjem i kuknjavom, netko živcira svojeg liječnika upornim i bezočnim neodustajanjem od pušenja i nezdravog života, netko opet izluđuje svojeg urednog životnog partnera vlastitom aljkavošću, netko satra pametan svijet svojim površnim napadnim mišljenjem o svemu i svačemu … i milijun drugih načina i kombinacija … Uglavnom, puno je teže primijetiti vlastitu prosječnost nego tuđu, i možda se baš stoga tako lako i uživimo u depresivnu ulogu žrtve.
Zbog svega toga valja nam strpljivo i sa sobom i s drugima …
U zapadnoj civilizaciji današnjice brojevi se koriste prvenstveno s obzirom na svoje kvantitativno značenje. Recimo, jedan znači jedan nečega, kao što dva znači dva nečega ili nešto itd. Međutim, u filozofskoj, religioznoj i mističnoj tradiciji brojevi su se koristili počesto s obzirom i na ono drugo – kvalitativno značenje. U tom smislu poglavito govorimo o simboličnom značenju brojeva.
Broj 6 je prema pitagorejcima bio prvi matematički savršeni broj (uz 28, 496 i 8.128), i to zato je jer je jednak zbiru svojih djelioca (1+2+3=6). U Božjoj državi, Aurelije Augustin čak kaže da je 6 savršen broj ne zato što je Bog stvarao svijet šest dana, nego je zapravo Bog stvarao svijet šest dana jer je 6 savršen broj.
Simbolično ga se uzima kao broj savršenstva, potpunosti i ljepote (kod Starih Grka bio je to Venerin broj).
Glavna budistička mantra je formulirana kroz šest slogova: Om ma-ni pad-me hum; i ona izražava svekoliki ustroj i hijerarhiju bića – krenuvši od prvog svetog sloga (Om) koji označava razinu deva (superiornih duhovnih bića), pa preko ašura, ljudi, životinja, gladnih duhova (pretas), pa do samog pakla (Naraka).
Posebnost broja šest je osobito uočljiva kroz njegovu učestalost u prirodi. Heksagonalne oblike susrećemo u kemiji (molekularni ustroj), snježnim pahuljama, to je i oblik ćelija pčelinjeg saća, kao i oblik očnih stanica kod različitih kukaca. Ponekad se iznenađujuće pronalazi i kao prirodni obrazac kod formiranja nekih stjenovitih formacija itd.
Biblija govori o broju 666 kao broju zvijeri, odnosno, broju antikrista (Otk 13,17-18).
Međutim, broj 666 se u Bibliji pojavljuje još dva puta potpuno nevezano za to. Npr., Prva knjiga o kraljevima (10,14) spominje kako je kralj Salamon svake godine prikupljao 666 zlatnih talenata od svojih podanika. S druge strane, Ezra (2,13) broj 666 spominje kao broj Adonikamovih potomaka koji su se iz babilonskog sužanjstva vratili u Jeruzalem i Judeju.
Već rana patristička kršćanska teologija kalkulira kako se u svezi famoznog „broja Zvijeri“ zapravo radi o gamatrijskoj kalkulaciji (predstavljanje izvjesnih riječi kroz zbir numeričke vrijednosti pojedinih slova). Tako je sv. Irenej smatrao da broj 666 zapravo znači Lateinos – kao grčki pojam za Rimsko carstvo (30+1+300+5+10+50+70+200). No, danas se najčešće smatra da se ipak radilo o imenu Neron – Cezar, tj. prema njegovoj hebrejskoj transliteraciji: NRVN QSR (50+200+6+50+100+60+200). Na kraju ipak ostaje nejasno zašto bi po sebi dobar broj 6, osobito u trostrukoj (božanskoj) formi dobio tako sablasno značenje? Moguće je da problem i nije u samom broju nego u njegovom nezasluženom prisvajanju. Sotona je netko tko sebi nezasluženo prisvaja božanski autoritet, baš kao što je oholost prvi i izvorni grijeh – stavljati sebe iznad reda i zakona i prisvajati si više privilegija i značenja nego što nas sljeduje.
Broj 7 je u simboličkom smislu poprilično višeznačan, s tim da su mu sva značenja pozitivna. Između ostalog, uzima se kao broj sigurnosti. Npr., u svima nam znanoj bajci, Snjeguljica pronalazi sigurno utočište kod 7 patuljaka, baš kao što u – potpuno različitom – japanskom kulturnom kontekstu onih 7 Kurosawinih samuraja hrabro brani seljake od pljačkaša i ubojica. Slično tako, u jednoj domaćoj narodnoj priči otac uvjerava svojih 7 sinova da će biti sigurni u životu jedino ukoliko se budu držali zajedno.
Sedam se također uzima kao broj sveukupnosti i izvrsnosti. Kao zbir božanskog broja 3 i zemaljskog 4 upućuje na cjelinu stvarnosti. Sedam je boja u duginom spektru, sedam je tonova u dijatonskoj ljestvici (c, d, e, f, g, a, h). Sedam je dana u tjednu.
Broj sedam se učestalo javlja u judeo-kršćanskoj tradiciji. To je broj odmora, pošto je Gospodin odmarao sedmog dana stvaranja. Također, sedam je nebeskih sfera, sedam je svetih arkanđela (u islamu su 4); sedam je darova Duha Svetoga, sedam je kreposti, ali i sedam je smrtnih grijeha; dva puta sedam je djela milosrđa (tjelesnih i duhovnih). Također, u Isusovo vrijeme su Židovi smatrali da bližnjemu treba oprostiti do sedam puta, no Isus je smatrao da treba praštati do 70 puta 7 – što će reći da uvijek i u svakoj prilici trebamo biti spremni na praštanje.
Broj 8 je broj snage i obilja, broj ravnoteže i harmonije, ali i broj sposobnosti donošenja odluke.
Kinezi ga smatraju sretnim brojem tako da su ljetne olimpijske igre 2008. u Pekingu započele 8. VIII. u 8 sati, 8 minuta i 8 sekundi.
Kao tzv. povaljana osmica, broj osam je i matematički simbol beskonačnosti; u filozofiji se uzima kao broj harmonije između nebeskih i zemaljskih energija koje međusobno uviru, cirkuliraju i vraćaju se sebi. To je također i broj enantiodromijskih obrata, pri čemu rastuće stvari i tendencije s vremenom prelaze u vlastitu suprotnost.
Broj osam je također broj velikog svećenika Melkisedeka –inače jednog od najintrigantnijih i najmisterioznijih likova cjelokupne zapadne monoteističke tradicije. U trostrukoj formi 888, to je i Isusov broj, barem prema gamatrijskoj kalkulaciji njegovog imena na grčkom: ΙΗΣΟΥΣ.
Broj osam je također i ženstven broj (neki bi rekli već po svome izgledu). Tako da se – slučajno ili ne – Međunarodni dan žena slavi 8. III. Također, zanimljivo, rođendan Blažene Djevice Marije se slavi 8. IX., a blagdan njezinog bezgrešnog začeća 8. XII.
Kao simbol snage i odlučnosti, i znak „Stop“ u prometu je u obliku oktagona, te crvene boje koja inače simbolično i odgovara ovom broju. Borilišta mješovitih borilačkih sportova imaju oblik oktagona te kao takva simboliziraju manifestaciju velike snage, hrabrosti i odlučnosti.
Broj 9 je posljednji jednoznamenkasti broj i kao takav predstavlja kraj jednog ciklusa. Istovremeno, kao takav on naznačuje početak nečeg novog. Zanimljivo, u latinskom jeziku devet (novem) i riječ „novo“ (novus) imaju isti korijen. Dijete u majčinoj utrobi provodi devet mjeseci i zatim se rađa te započinje svoj život na zemlji. Stoga je ovo broj mijene važnijih životnih razdoblja.
S obzirom da se (kod arapskih brojeva) devetka piše kao izokrenuta šestica, ovaj broj je ponešto dvosmislen i prevratnički. Istovremeno božanski i magijski, vječan i prolazan. Kao svojevrsni broj zmije i raka on simbolizira praiskonske kaotične energije, istovremeno plodne ali i prijeteće.
Kontraverza broja devet je primjetna i u kršćanskoj tradiciji. Isus je umro na križu o devetom času (po sunčevom satu; po današnjem satu to je tri sata poslijepodne), i kao takav, deveti čas je za kršćane istovremeno užasan, ali i spasonosan. Stoga je to za kršćane tradicionalno vrijeme poslijepodnevne molitve.
Broj deset: U mnogim zemljama svijeta „desetka“ je najbolja fakultetska ocjena, dok se u osnovnim i srednjim školama ocjenjuje maksimalno do pet, što će reći da desetka po sebi predstavlja neki viši nivo; do nje se mora strpljivo doći, i to uopće nije lako. Zato je broj deset broj ishoda, svršenosti i kompletnosti. Ona predstavlja kraj puta, ali i vrhunac istoga. I u kolokvijalnom govoru volimo reći za izvrsne stvari – „čista desetka“.
Za pitagorejce je ovo bio najsvetiji broj, jer je to broj tetraktisa – savršenog triangla (po principu 1+2+3+4 = 10).
Ovaj broj kao da sadrži u sebi sve prethodne brojeve i sve ih podrazumijeva. Kao da nam sugerira da se do vrhunca uopće ne stiže lako. Sve prethodno se mora naučiti, svladati i proći kako bi se došlo do krajnjeg ishoda i nagrade. Obmane i kampanjstvo donose samo kratkoročne uspjehe i rezultate … što će reći da je kvaliteta ipak kvaliteta.
Čovjek ima deset prstiju s kojima manje-više sve radi. Kao dekanat, dekuria ili desetina, desetka predstavlja i osnovnu organizacijsku jedinicu – danas je opstala ponajviše u vojsci. U Starom Zavjetu desetina je predstavljala i od Boga propisanu poreznu stopu (10%) – primjećujemo, ljudske vlasti prisvajaju sebi uvijek više.
Islamska tradicija spominje deset poslanikovih ashaba (prijatelja, miljenika).
Broj 11 je u simboličnom smislu moguće i najkontraverzniji broj. U numerologiji ga se smatra majstorskim brojem (uz 22 i 33), jer je sastavljen od dva jednaka korijenska broja. Međutim, Aurelije Augustin ga je smatrao samim grbom (simbolom) grijeha. Govoreći o broju 11 kao o broju nereda neki se autori pozivaju na to da jedanaestka po sebi predstavlja narušeni sklad desetke. Međutim, u ovom smislu puno prije da se radi o jednoj formi tabua blizanaca. Naime, kod mnogih primitivnih naroda i plemena postoji pojava ubijanja blizanaca, jer se u njihovom rođenju vidi nešto prijeteće. Bog i priroda stvaraju doduše slično, ali nikad identično. Zato „identično“ po sebi predstavlja narušavanje prirodnog reda.
Ljubitelji teorija zavjera će u ovom kontekstu vjerojatno zadovoljno trljati ruke jer je i jedan od važnijih simbola „novog svjetskog poretka“ – statua slobode, izgrađena na temelju u obliku jedanaestokrake zvijezde.
Ipak, ponegdje broj jedanaest ima i pozitivno značenje. Unutar europske kršćanske pučke tradicije engleska princeza – sv. Ursula je imala pratnju od 11.000 djevica dok je hodočastila u Rim. U tom smislu se jedanaest uzima i kao broj duhovnog glasnika.
Broj 12 se općenito u simboličkom smislu shvaća kao broj kozmičkog reda. Dvanaest je mjeseci u godini, a u astronomiji postoji i dvanaestogodišnji sunčevi ciklusi (period u kojem sunce ritmički prelazi iz stanja minimalne u stanje maksimalne aktivnosti).
Broj 12 je osobito značajan u kršćanskoj tradiciji. Tako, 12 je plemena Izraelovih, 12 je apostola Isusovih, Blažena Djevica Marija u svojem proslavljenom izdanju nosi krunu sačinjenu od 12 zvijezda (Otk 12,1). 12 je božićnih dana (od 25. XII. do 6.I.). 12 je vrata (4 X 3) na nebeskom gradu Jeruzalemu, a Knjiga Otkrivenja spominje 144.000 spašenih (12 X 12.000).
Broj 13 se u zapadnoj kulturi danas uobičajeno shvaća kao tragičan i zlosretan broj. Neki ovome vide razlog još u posljednjoj večeri gdje je Juda Iškariotski kao trinaesti sudionik večere napustio pa zatim i izdao Isusa.
Neki ljudi danas toliko strahuju pred ovim brojem da čak postoji i dokumentirana fobija od broja 13 – tzv. „triskaidekafobija“, pa čak i njoj srodna „paraskavedekatriafobija“ (strah od petka, 13.).
No, u nekim kulturama se broj 13 shvaćao i kao sretan broj, npr., kod Azteka. Njihova godina se sastojala od 20 perioda po 13 dana (260).
Ovdje ćemo spomenuti još i simboličko značenje broja 40. U Bibliji se javlja kao vrijeme teškog puta i kušnje. 40 dana je padala kiša tijekom općeg potopa; 40 godina su Izraelci lutali pustinjom nakon izlaska iz Egipta; 40 dana je postio Isus u pustinji pred početak svoga javnog djelovanja, 40 dana je proteklo od njegove smrti do uzašašća u Nebo. Na temelju potonjeg, pravoslavni kršćani i danas smatraju da 40 dana iza smrti svaka duša stupa pred sudište Božje (sv. Atanazije). Stoga svi kršćani poste korizmeni post 40 dana, a istočni kršćani podjednako i onaj adventski.
Bilo kako bilo, na kraju ćemo zaključiti da su brojevi bili uvijek više od puke matematike, ili možda sasvim obratno – da je matematika oduvijek bila puno više od same sebe, upravo kako su je držali i pitagorejci – ne samo kao znanstvenu, nego i kao doslovno duhovnu disciplinu.
U Sarajevu, 15. 6. 2018.
M. B.
Izvori:
– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
– Xavier LEON-DUFOR, Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.
Dobra stara vremena postoje baš kao što postoje i ona „the good old days“ ili pak ona – njima vrlo slična – „die guten alten Zeiten“, što će reći kako u skoro svim narodima i kulturama postoji uvjerenje da se prije puno bolje živjelo nego danas.[1]
Reklo bi se po sebi vrlo važna informacija i za mnoge žitelje lokalnih krajeva koji se eto ni dan danas ne mogu odlučiti što je bilo bolje: SFRJ ili tzv. „Demokratske promjene“!? S obzirom da je naznačeno uvjerenje o dobrim starim vremenima vrlo učestalo i kako rekosmo – s obzirom na prostor i vrijeme – univerzalno, ono očito ni ne može biti značajnije uvjetovano nekim konkretnim političko-ekonomskim uvjetima i okolnostima.
Sve je lako kad si mlad
Psihologija bi na sve ovo rekla da je sasvim normalno da nam se čini da je prije bilo sve bolje, jer dok smo bili mlađi općenito smo se osjećali znatno bolje u vlastitoj koži nego sada u svojim zrelim ili čak poznim godinama. Naš organizam je tada bio kudikamo svježiji i zdraviji, metabolizam brži, a imali smo u krvi i značajno višu razinu hormona sreće – serotonina. Zato će se nerijetko mladi čovjek u svojoj koži osjećati znatno bolje čak i ukoliko ima mnogo više problema negoli neki sredovječni čovjek. Ovome potonjem za utjehu ostaje tlapnja kako je nekad sve bilo bolje, kao što i jest bilo bolje, gledajući barem na njegovo negdašnje kudikamo povoljnije psiho-fizičko stanje. A po sebi je sasvim jasno, kao što je i medicinski potvrđeno da čovjekovo opće psiho-fizičko stanje itekako utječe i na njegovu percepciju okolnoga svijeta. Depresivne osobe su sklonije jednom sumornijem svjetonazoru, baš kao što to primijeti i poznati francuski književnik Romain Rolland: “Nema sumornih vremena, ima samo sumornih ljudi.”
Dobra stara vremena i filozofija povijesti
Sindrom „dobrih starih vremena“ ne treba podcjenjivati jer ona se po sebi tiču čak i nekih filozofskih i religioznih učenja, a koja po sebi upravo pokušavaju ustvrditi kako se u svemu ovome radi ipak i o nečemu znatno većem od uzane osobne, subjektivne razine.
Unutar filozofije i teologije povijesti postoje dva dominantna modela tumačenja povijesti. Prvi model gleda na povijest kao na propadajući proces. U početku su bila bajna zlatna vremena, zatim su nastupila srebrena, pa brončana, željezna i na kraju stižu posve sumorna olovna vremena. No, ipak na samom kraju, na najnižoj, tj. najbjednijoj točki povijesnoj razvoja, dogodit će se svekolika pozitivna obnova. Drugi model, više modernistički, gleda na povijest kao na konstantni uspon i progres. Međutim, na kraju, ipak kao najvjerojatnija opcija ispada da su ova dva naznačena povijesna procesa konstantno prisutna i međusobno isprepletena, i to ne samo na nekoj regionalnoj ili vremenskoj razini, nego čak i na onoj osobnoj. Tako je već pisao Aurelije Augustin u svojoj Božjoj državi, tamo nekad početkom petog stoljeća: Borba dobra i zla, tj. borba između onog božanskog i đavolskog je toliko kulminirajuća i sveobuhvatna, da se ovaj vječiti rat ne vodi samo sa gradove i države, nego i za srca svakog pojedinog čovjeka.[2] A možda će Sigmund Freud, govoreći o suprotstavljenim nagonima erosa i tanatosa ispričati gotovo identičnu priču – doduše – na posve različit modernistički način. U svakom slučaju, suština ostaje vrlo slična: svaki čovjek mora se tijekom života izboriti s vlastitim a posve različitim kreativnim i destruktivnim nabojima.
Mladost ili mudrost?
Vratit ćemo se još malo toj vječitoj neodoljivoj divoti mladosti. Prirodno je da sredovječni pa i onaj stari čovjek ponekad poželi da je opet mlad, a ponekad se o tome i zajedno diskutira u društvu. I zanimljivo, većina ljudi će tada reći zapravo isto: Da mi je opet biti mlad, ali da mogu ponijeti sa sobom sadašnju pamet i iskustvo! Jer svi znamo da ni u mladosti nije sve idealno. Mladost ne predstavlja samo snagu, svježinu i ljepotu, nego i nezrelost, neiskustvo, emotivnu nestabilnost, a samim tim onda i brojne bolne promašaje. S druge strane, sveopći arhetip mudrog čovjeka je – već znamo – nekakav dostojanstveni sijedi starac s bradom, što će reći da ni u starosti na koncu nije sve tako crno ni tugaljivo.
E sad, još jedino ostaje da se razvidi smislenost ideje da nekako istovremeno budemo i mladi i mudri, i lijepi i pametni, i nevini i iskusni. Za sada je to svakako nemoguće, ali ne i besmisleno. Reklo bi se da je ovo misao s jakim eshatološkim potencijalom. Malo iz mistične tradicije, znate već ono, nitko nikad nije vidio starog i smežuranog anđela ili već nekog drugog starog i onemoćalog Božjeg ugodnika i miljenika sa „one strane“. Eto, priča se da su tamo svi i mladi, i lijepi, i dobri, i pametni. Možda smo još daleko od ostvarenja jedne takve idealne egzistencije u okvirima ovog svijeta, ali eto, barem nam ostaje zdrava nada da ćemo na onom svijetu konačno doći na svoje…
[2] Usp. Katholischer Erwachsenen Katechismus.Das Glaubensbekenntnis der Kirche. Herausgegeben von der Deutschen Bischofskonferenz, Verband der Diözesen Deutschlands, Bonn, 2. Auflage. 1985., s. 127-128.
