noveobjave – Poptheo Web Portal

NE POSTOJI SVRHA BEZ ODGOVORNOSTI

Izbjegavanje odgovornosti je čovjekov svojevrsni generički problem…

Proslavljeni reditelj Quentin Tarantino je nakon premijere svoje filmske uspješnice u vidu dvodijelne osvetničke sage „Kill Bill” iz 2003. (II. dio – 2004.) planirao snimiti i treći dio, ali tek nekad za dvadesetak godina. Taman dok mala Nikki Bell, glumi je Ambrosia Kelley, dovoljno ne poraste kako bi osvetila svoju filmsku majku Jeannie Bell, pravog imena zapravo Vernita Green (glumi je Vivica A. Fox), a kodnog imena „Copperhead”, jer jelda, gđa Green je ustvari bila opasna asasinka koja se kao takva strahovito zamjerila negdašnjoj radnoj „kolegici”, glavnoj junakinji filma, Mladenki (The Bride – glumi je Uma Thurman), koja će je i smaknuti tijekom svoga nemilosrdnog osvetničkog pohoda, i to pred očima vlastite četverogodišnje kćerke. Doduše, naznačeni, još uvijek neostvareni, treći nastavak je donekle već predviđen i samim scenarijem prvog dijela. Naime, nakon što je Mladenka u epskoj borbi ubila spomenutu gđu Green, prva će arktički ledenim tonom procijediti pred malenom šokiranom djevojčicom da slobodno potraži osvetu kad jednom poraste, s naglaskom – ako se još bude osjećala loše od svega ovoga sada.

Tarantino na ovaj način, premda satirično, cinično, brutalno, pa nemalo i pretjerivački, zapravo nepogrešivo prokazuje jedan od onih ključnih problema krvne osvete uopće. Svaka krvna osveta predstavlja temelj one jedne nove krvne osvete. Jer krvna osveta po sebi tek djelomično izvršava pravdu. Odnosno, opravdano je izvršava gledano iz perspektive one prethodne žrtve, kao i cijele zajednice koja se identificirala sa žrtvom. Međutim, kako je svatko nečiji brat, sestra, otac, majka, dijete, prijatelj, rođak, pa tako isto i bilo koji od zločinaca, stoga će i njegovu zasluženu smrt na kraju netko morati osvetiti. Baš kao što to film i sugerira: Malenoj Nikki strašna gospođa Green nije bila ni ubojica ni zločinac, nego dobra i brižna majka, a pred njom samom je sada stajalo dvadeset godina odrastanja s teškom traumom, uz mnoštvo potucanja po sirotištima i usvojiteljskim domovima. Reklo bi se, naravno da ima pravo na osvetu, ako sve to već ne uspije prebroditi na neki humaniji, uzvišeniji način…

Prodika vs. Šamar

Puno benigniji scenarij, ali još uvijek srodna problematika… Tinejdžeri nerijetko znaju reći, ono kad im roditelji zbog nečega očitaju prodiku iliti bukvicu, da bi više voljeli da su im odmah zviznuli šamar, nego ovako sve to slušati i saslušati… Dakle, postavlja se pitanje zašto se šamar u ovakvim situacijama počesto čini poželjnijom opcijom od iskrene roditeljske prodike? Pa odgovor se kreće u smjeru da bi im šamar dao priliku da se osjećaju nepravedno ranjenima i povrijeđenima, a ovako to ne mogu … samo kruto i neminovno suočavanje s vlastitom odgovornošću. Štoviše, u ovom smislu je ponekad suvišna i sama prodika. Jedan mi je prijatelj pričao kako je nekoć u tinejdžerskim danima nešto žestoko zeznuo i majka mu nije rekla apsolutno ništa. Samo ga je gledala posve žalosno s očima punih suza. I ta mu je scena bila posve stravična. Nikada u životu nije osjetio toliko intenzivan stid kao tada. Ono, tebe samog nitko na bilo koji način ne ugrožava. Samo čista i intenzivna svijest da si brutalno povrijedio sebi jedno toliko drago i važno biće. I kako reče, to ga je iskustvo stvarno promijenilo ili barem počelo stvarno mijenjati, da se konačno kloni mladalačkih gluposti te se počne ponašati kao odgovorna i zrela osoba.

Naravno, ovdje bi se također moglo postaviti pitanje zašto se i sami roditelji češće ne ponašaju na jedan ovakav način? Da ne napadaju, nego da nekim mirnijim putem pokažu svome djetetu da je učinilo nešto što nije dobro? Odgovor bi se kretao u smjeru da kod ovakvih situacija počesto i sami roditelji pokušavaju isto ono što i njihovo dijete – naime, ograditi se od bilo kakve odgovornosti za novonastalu situaciju. Dok dijete pokušava ustvrditi da ono ništa nije krivo, sami roditelji pokušavaju ustvrditi da su oni još manje krivi što je dijete eventualno krivo. Kao, nikad mu nisu pružili niti jedan loš primjer, te pogotovo nisu krivi što su ga uopće donijeli na ovaj nemilosrdni svijet. Potonje kudikamo ne znači da ga uopće nisu trebali ni roditi, nego to da mladi i osjetljivi život treba strpljivo i znalački usmjeravati, a ne svaki čas za nešto kažnjavati. Zbilja, mnogi roditelji se uopće ne mogu izboriti sa ovom činjenicom da dijete nije samo sebe rodilo, kao što uopće nije ni tražilo da bude rođeno. Taj život je bio njihov vlastiti projekt i naravno da su u vezi toga života u konačnici i oni sami za puno toga odgovorni. Ako ništa drugo, nastojat se držati one stare maksime: „Tri puta okreni mač u koricama prije nego što ga izvučeš!”

Čast i breme odgovornosti

Izbjegavanje vlastite odgovornosti je naspram čovjeka svojevrsni generički problem. Suočen s posljedicama vlastitog grijeha, Adam pokušava za to optužiti svoju ženu Evu, dok ona za to opet optužuje Zmiju koja ju je zavela. S tim da Adam istovremeno pokušava prenijeti odgovornost i na samog Boga, jer ne govori ovdje više jednostavno o svojoj ženi, nego o ženi koju mu je Bog dao (Post 3,12). Zašto je do ovoga došlo ne možemo posve iscrpno znati, ali znamo da naznačena biblijska priča prije toga spominje da su praroditelji podlegli napasti da pokušaju biti kao bogovi (3,5). A što je drugo biti Bog nego biti savršen i samim tim iznad sviju i svega. Stoga čovjek otad više nije ni mogao olako prihvatiti odgovornost za vlastita djela jer bi time okrnjio projicirano savršenstvo koje mu ne pripada, te se samim tim također lišio one projicirane moći nad drugim ljudima, pa čak i nad onim jedinim pravim Bogom. No samim tim čovjek se također odjeljuje od pravoga sebe, pa na taj način i od života, te stoga ne čudi da je kazna za njegov grijeh, što simbolički što doslovno, sama smrt. Manje teološki rečeno, već se Aristotelu pripisuje ona izreka: „Tko ne želi biti nikome i nizašto kriv, najbolje da ne radi ništa, ne govori ništa, ne misli ništa … to jest, jednostavno neka bude nitko i ništa!” Dok, s druge strane, od davnina također vrijedi: „Tko radi, taj i griješi!”

Na ovaj način različiti ljudi u konačnici pokušavaju izbjeći individualnu odgovornost i to obično na dva posve različita načina. Dok jedni najradije ne poduzimaju ništa, dotle se oni drugi, smioniji, vade na to da su oni barem nešto poduzeli – za razliku od onih prvih koji ništa ne poduzimaju, nego samo isprazno mudruju i moraliziraju. Međutim, odgovornost u oba slučaja preostaje. Jednostavno, što si uradio, uradio si, isto tako kao što nisi ništa ako već nisi. Jedni će u konačnici odgovarati za loše posljedice svoje poduzetnosti, kao što će drugi možda još i više odgovarati zbog svoje pasivnosti i himbene savršenosti. No ne čini li ovo u konačnici ljudsku situaciju posve nemogućom i besmislenom? Radio ili ne radio, uvijek ćeš i pred nebom i pred zemljom u konačnici za nešto biti kriv? Pa ovako nešto bi se slobodno moglo konstatirati, s tim da postoji i puno pozitivnija solucija, a koja bi se kretala u smjeru da smo mi ljudi sasvim posebna bića sa sasvim posebnim zadacima, što će reći, ako je odgovornost teško breme, ona se naspram čovjek u još većoj mjeri javlja kao jedinstvena čast i prilika.

Jung i indijanski poglavica

Tijekom jednog od svojih studijskih putovanja u SAD, a što je opisano u „Simboličnom životu”, Carl Gustav Jung imao je priliku razgovarati i s poglavicom indijanskog Pueblo plemena. Poglavica mu je smireno, ali i s vrlo posebnim dostojanstvom ispričao kako su oni doduše malo, ali usprkos tome i dalje iznimno važno pleme kako za Ameriku tako i za cijeli svijet. Poglavica je nastavio posve uvjereno kako su Pueblo indijanci djeca sunca, te da svakodnevno svojim postojanjem pomažu svome nebeskom ocu da se kreće s jedne do druge strane neba i da na taj način rastjeruje mrak sa ovoga svijeta. Paradoks se prema Jungu u konačnici kretao u smjeru da je ovaj ludi mit Pueblo indijance činio vrlo zdravom i funkcionalnom zajednicom. Kao što je već istaknuto, zračili su nekim posebnim dostojanstvom. Pa kako ne bi kad su bili djeca samog sunca, i među njima nije bilo naznaka postojanja depresije i anksioznosti. Dakle, posve različito od onoga s čim se Jung kao psihijatar svakodnevno susretao u civiliziranom zapadnom društvu, gdje se činilo da mnogi ljudi panično bježe od nečega te da istovremeno nešto uzaludno traže.

Na istom mjestu, Jung u tome smislu opisuje susret s jednom mladom, očito dobrostojećom, ženom. Jer nije ništa radila u životu, samo je putovala s jednog mjesta na drugo. U stalnom bijegu, u stalnoj uzaludnoj potrazi. Veliki psiholog joj se duboko zagledao u oči, te svjedoči da je imala pogled progonjene, u kut satjerane zvijeri. Ili više teološki rečeno, pogled opsjednute osobe. No Jungova dijagnoza je bila benignija ili zapravo još strašnija. Patila je od kroničnog nedostatka svrhe u svome životu, kao i brojni drugi ljudi njezinog, ali nešto kasnije, i našeg vremena. Mijenjaju poslove, mijenjaju partnere, mijenjaju mjesto boravka. Panično traže svrhu svoga postojanja, ali je uglavnom ne pronalaze.

Jedan drugi veliki psiholog XX. st., Viktor Frankl, u sličnom će kontekstu istaknuti kako je čovjek u svome povijesnom razvoju doživio dva velika gubitka. Prvi se dogodio tamo nekad već na samom početku i tu se radilo o gubitku sigurnosti nagona, kakav su životinje zadržale do današnjega dana. Drugi gubitak se dogodio relativno nedavno, a to je gubitak tradicije. Tako čovjeku više ni nagoni ni tradicija nisu sugerirali što treba činiti, nego je on počeo raditi onako ili kako vidi da drugi rade (konformizam) ili onako kako mu drugi kažu da radi (totalitarizam). No ni jedno ni drugo čini se više nije pogađalo svrhu postojanja i čovjek se na taj način počeo zaticati u nečemu što Frankl naziva egzistencijalnim vakuumom.

Egzistencijalni vakuum predstavlja obzorje dobro oblikovane materijalne stvarnosti, ali kojoj fali neki dublji smisao i svrha. I čovjek ovo drugo obično bezuspješno nastoji nadoknaditi različitim porocima.

Što se u međuvremenu dobilo i što se više ne uspijeva pronaći, Frankl zorno prikazuje na primjeru mladog liječnika koji se želio baviti istraživačkim radom, ali je na kraju ipak popustio napasti u vidu bogate privatne prakse. Reklo bi se, liječnik bio, liječnik ostao, ali nešto više definitivno nije bilo u redu s njegovim životom. Usprkos dobro oblikovanoj egzistenciji, liječnik je bio duboko depresivan i nesretan. Je li možda ipak trebao u životu izabrati istraživački put? Da, to ga je silno privlačilo, ali opet ono: mukotrapan je to posao, a relativno slaba para. Kako god, to je bio pravi on: vječito neispavani i osrednje situirani medicinski istraživač, i činilo se da je samo kao takav mogao iskusiti blaženo jedinstvo sa samim sobom.

Ili drugi znameniti Franklom primjer. Jednom prilikom došao mu je pacijent sa intenzivnim suicidalnim mislima. Bio je duboko depresivan, dezorijentiran. Nije više vidio ikakvog smisla u svome životu i priželjkivao si je okončati život. Kad ga je Frankl paradoksalno upitao pa zašto se već nije ubio, pacijent je odgovorio da nije mogao jer ima ženu i kćer, i jednostavno ih nije mogao na taj način povrijediti i razočarati. Frankl mu je tada rekao: „Pa vidite da vaš život ima itekakvog smisla. To su vaša žena i kćer!”

Frankl sa svim ovim kao da nam poručuje da smisao nije nešto daleko i distancirano od nas. To je obično nešto što već posjedujemo ili barem nešto o čemu smo već intenzivno razmišljali, ali također ono nešto što podrazumijeva posvećenost, požrtvovnost, hrabrost i odgovornost iliti već onaj famozni „izlazak iz vlastite zone komfora”. Do sličnog zaključka dolazi i Jung. Mi smo uvijek iznova skloni idealizirati svrhu svoga postojanja, pa je stoga ni ne uspijevamo pronaći. S druge strane, ona naša prava svrha je obično duboko izazovna i problematična. No problemi i jesu ono što nam kao ljudima treba da rastemo, razvijamo se, te u konačnici ostanemo normalni i u stvarnoj vezi sa svijetom kao i samima sobom.

M. B.

27. XI. 2022.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stunningart

EMOCIONALNO PRETJERIVANJE

Dobre su emocije, ali ih je počesto potrebno pola odvaditi i baciti u vodu. Nikako sve, sasvim dovoljno pola…

Dok smo bili djeca, jednom su roditelji otišli u goste ostavivši mene i sestru same u stanu. Naravno, dali su nam broj telefona na koji ih možemo kontaktirati ako nešto bude trebalo. Zatim smo se sestra i ja nešto dobro zaigrali. Uspjeli smo razbiti, više se ne sjećam što točno. Znali smo da s krhotinama stakla treba oprezno, jer hoće to, jelda, čovjeka i posjeći. No ja sam se svejedno vrlo brzo posjekao, doduše minimalno. S nožnog palca crvenila se majušna kapljica krvi. U svega par sekundi uspio sam nazvati roditelje složivši takvu paničnu kuknjavu koja je neupitno sugerirala da sam fatalno povrijeđen uz nenadoknadiv gubitak krvi i unutrašnjih organa koji su već, jedan za drugim, počeli ispadati iz mene. Majka k’o majka, isti se tren žurno počela spremati da krene kući, dok joj je tata dobacio: „Baci pola u vodu!” Što će reći da djetešce najvjerojatnije pretjeruje. No, i on se ipak spremio pa su vrlo brzo doletjeli kući … I dok sam im ja frenetično pokazivao majušnu rupicu na palcu, tata je ponovio mami: „Jesam li ti rekao da odmah pola treba baciti u vodu!?”

Naznačena biografska crtica sugerira kako se unutar naših emocija skriva ta nekakva tendencija za pretjerivanjem i izobličavanjem stvarnosti, i to se po sebi ne tiče samo negativnih emocija, poput straha, nego i onih pozitivnih. Recimo, emocija zaljubljenosti nam posve nerealno sugerira da je neka osoba naspram nas najposebnija moguća i zapravo od neprocjenjive važnosti, što će reći: definitivni „must” bez kojeg se nadalje u životu više neće isplatiti živjeti. S vremenom čovjek definitivno shvati kako je ovo bila posve nerealna pozicija, međutim, ono što pri tome ostaje realno jest to da je na duge staze dobro imati nekoga uza se, kao što je sa stanovišta totaliteta ljudske vrste dobro produživati istu stvarajući sebi kao i cjelini društva buduće naraštaje. I stoga se moguće na potonjem primjeru upravo ponajbolje i zrcali kontroverza emocija: Naime, nema tu neke velike pameti, ali emocije usprkos tome naspram čovjeka zauzimaju ulogu nekakvog vječito živog izvorišta. One nisu tu da poučavaju, nego da pokreću i potiču na djelovanje, kako im već i samo ime sugerira: franc. émotion korijenski dolazi od lat. movēre, što znači pokrenuti. Odatle izgledno i ono pretjerivanje kao i izobličavanje stvarnosti. Nešto kao da nas nastoji uvjeriti kako nešto nije u redu sa onim po sebi savršenim mirnim skladom svemira, iz kojeg se vjerojatno nikad ne bi ni izdvojili kao zasebna vrsta da iz temelja nismo bili pokrenuti na gorljivo kretanje i djelovanje.

„Pokrenuti” i „podbodeni!”…

Postoje kudikamo i oni ljudi koji općenito važe kao emocionalno prohladni. Međutim, to i dalje ne znači da su oni po sebi posve slobodni od različitih nesvjesnih poticaja. Jer gdje izostaju emocije, tu još uvijek preostaju instinkti. Dok emocije pokreću utoliko instinkti podbadaju i potiču (lat. instinctus od instigare – podbadati, poticati). Što će reći da instinkti poput emocija obavljaju sličnu ulogu naspram čovjeka, dok se pri tome razlikuju jedino po izvorištu. Dok emocije izviru iz interakcija sa izvanjskim svijetom, dotle su instinkti nešto prirođeno ljudskom biću što ne ovisi od izvanjskih poticaja. Dakle, instinktivni ljudi, za razliku od emotivnih, znaju svoje i tjeraju svoje bez obzira na izvanjske okolnosti i stajališta drugih ljudi. To ih počesto čini istovremeno i omraženima ali i obožavanima od strane drugih. Nekako se čine posve samostalnima, neovisnima i superiornima. Međutim, i ovaj dojam u konačnici može biti tek još jedna emotivna distorzija stvarnosti. Jer pitanje je može li netko uistinu biti slobodan ako je po sebi podložan nekakvom nutarnjem nesvjesnom diktatu, pa makar pri tome bio slobodan od onih izvanjskih emotivnih diktata? Što će reći da se puno prije čini da posve slobodan može biti samo onaj koji je nadišao razinu instinkta i emocija, te se posve prepustio sudu razuma…

„Promišljeni” i „mudri”

Tako stigosmo i do promišljenih… Ne daju se olako ni pokrenuti ni podbosti. Sve žele prvo lijepo promisliti i donijeti razumnu odluku. Ovakvi ljudi zbilja vrlo rijetko griješe ili barem kroz život uspijevaju izbjeći one velike, fatalne pogreške. No, i ovo ima svoju cijenu. Vrlo su spori u odlučivanju, tako da nerijetko beznadežno propuste svoje šanse, te završe na marginama životnog probitka i aktualnosti zbivanja. E sad, alternativa promišljenosti bi bila mudrost. Ona bi ga došla nešto kao pravovremena promišljenost, dakle, da u pravom trenutku donesemo ispravnu odluku ili, slično tako, valjan savjet drugima. Međutim, i mudrost opet ima neku svoju cijenu. Svjetovno gledano, mudrost bi prvenstveno bila izraz bogatog životnog iskustva. Jer jelda, arhetip mudrosti nije ni djevojka na Instagramu ni mladić na motoru, nego nekakav dostojanstveni starac, ali kako primjećujemo – starac. S druge strane, gledano teološki, mudrost bi bila prvenstveno božanska veličina i do nje se stiže istinski duhovnim životom. Međutim, ako se već uistinu krene tim putem, tada i sam pojam odlučivanja više neće imati toliko važnosti jer ćemo ponovno biti bliži onom nepomućenom mirnom skladu univerzuma, a slično bi vrijedilo i za onog dostojanstvenog starca iz prve varijante. Nigdje mu se više ne žuri, ništa ne nastoji, jednostavno uživa u samom postojanju… Reklo bi se jako dobra pozicija za nekoga tko se nalazi neposredno pred nedokučivom tajnom smrti, ali izgledno i ne toliko dobra za nekoga tko se nalazi u naponu snage i života. Jer na ovom svijetu smo se zatekli baš kao ljudi a ne kao drveće i kamenje, i stoga poštivanje kontraverznih datosti ljudske prirode kudikamo ne predstavlja delikt, nego upravo život u skladu s vlastitom prirodom. No, opet, što je točno ta priroda? Je li to stopostotna prepuštenost istoj ili je puno prije u skladu s našom prirodom da se ponešto i suprotstavljamo toj istoj prirodi?

Dakle, ovdje kao da se pitamo kako se stiže do onog neizrecivog, srednjeg? Onog da se nešto još uvijek osjeća, da se nečemu teži, ali da to sve skupa bude svrsishodno, smisleno i sretno, kako za nas same tako i za našu okolicu?

Dug je put kudikamo do toga i na tom putu će nam trebati i iskustva, i znanja, i duha, no također i ponešto rekalibracije vlastitog suočavanja sa emocijama. Baš kako smo to istakli na samom početku: Emocije su dobri pokretači, ali ih je počesto u startu potrebno odvaditi pola i baciti negdje, pa makar u vodu… Ističemo: pola! Nipošto sve, jer bi nas to odvelo u neke nove krajnosti. Nego baš pola, jer samo odmjerena emocija može dobro pokretati. One presnažne, kako znamo, ili nas posve zablokiraju da se uopće ne pomaknemo s mjesta ili nas opet tjeraju u opasna emocionalna stanja: u fobiju, tantrum, očaj ili pak u hiperaktivnu groznicu nerazboritog djelovanja. Što će na samom kraju reći da su emocije često od onih stvari gdje vrijedi: manje je više; slično kao što bi ništa u njihovom slučaju bilo neoprostivo premalo.

S praktične strane gledano, ovo se kudikamo mora vježbati, dok će sam početak izvjesno biti najteži. Naime, kad nas preplave emocije, tada je odsustvo razumskog priziva sasvim prirodno, a nama baš treba to, jedan sasvim mali priziv razuma koji će emociji u lice reći: „Uvažit ću te, s tim da definitivno pretjeruješ, pa te moram ponešto i odvaditi!”

Pri tome od pomoći može biti i svojevrsno plansko alarmiranje. Naime, emocionalna preplavljenost se kudikamo pokatkad može dogoditi i posve neplanski, no pored toga emocije poslovično imaju neko svoje uobičajeno mjesto i vrijeme. To su vrlo često noćni sati. Nekom se to događa kad ostane sam. Nekad je u pitanju i neko mjesto za kojeg nas veže kakvo negativno afektivno sjećanje… U svakom slučaju, ako promislimo o tome kad smo i gdje u posljednje vrijeme bili emocionalno preplavljeni, izgledno ćemo naići na nekakav obrazac, nekakvu uhodanu shemu… A ako obrazac postoji, onda se naznačena preplavljenost može i preduhitriti ispravnim svjesnim stavom, a sve to, kako rekosmo, ne da bi emociju dokinuli, nego joj dopustili da bude to što jest, pokretač a ne zaleđivač ili još gore – rušitelj.

15. X. 2022.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vrabelpeter1

Livada

Nekoliko kilometara izvan sela put je naglo skretao lijevo prema gustoj borovoj šumi. Uz put je bilo postavljeno drveno raspelo. Kada bi seljani naišli s mise ili išli u grad, zastali bi i prekrižili se. Kad kog bih s pokojnom bakom išao iz crkve, ona bi zastajala pored raspela, izgovorila bi na glas imisusovo i brzo bi me uhvatila za ruku i povela kući.

Tog ljeta za vrijeme raspusta kod nas je došla na nekoliko dana tetka Danica, mamina druga sestra. Bila je starija od mame nekoliko godina. Nije se nikad udavala, ne znam zašto, i u kući se o tome nije govorilo. Tetka Danica čitala je puno i što god bi joj došlo pod ruku. Stripove, jeftine ljubavne romane, knjige debelih i tvrdih korica, novine. I kad bi nešto objašnjavala, znala je izgubiti nit i preskakala bi s teme na temu, valjda kako bi joj se u glavi koja knjiga pojavila pred očima. Skoro nikad do kraja nije završavala rečenice, nego bi odmah prelazila na drugu. Mama je za nju govorila kako je malo luckasta i na svoju ruku, ali meni je bila simpatična i zanimljiva. Ostala bi nekoliko dana i onda bi se opet vraćala u grad. Vrijeme bi provodila čitajući knjige i hodajući po okolnim njivama i borovoj šumi.

Jednom sam je vidio kako dugo stoji pred drvenim raspelom i zuri u njega kao da s nekim razgovara.

– Tetka, a što si ti onako dugo stajala pred Isusom?

Pogleda u mene zavjereničkim pogledom.

– Nisu ti pričali o raspelu jel’ da?

Prošapće i pogleda je li je mama čula iz susjedne sobe.

– Odoh s malim u selo, vratit ćemo se brzo!

– Dobro!

U selu smo svratili kod jedne stare bake koju su svi u selu zvali Kaja, ne znam je li to od prezimena ili nekog drugog razloga, ili muža jer je kod nas običaj zvati žene imenom muža kao npr. Perinica koja je, kao što pogađate, Perina žena.

– Ajde uđi, bona, pa otkad nisi došla!

Kaja izljubi tetku.

– A vidi njega, baš je narast’o, nu ga, isti njegov ćaća!

Uhvati me za obraze i stane drmusati.

– Ajde, taman sam pristavila kavu.

Ode u kuhinju i nestade iza zavjese. Vrati se s tacnom, džezvom i dva filđana. Meni je donijela keksa u šećernici.

– Kajo, ti se sjećaš odakle raspelo tamo gdje se ide borovoj šumi?

– Znam, kako ne bi’ znala.

– Hoćeš li mi ponovo ispričati? Nešto skupljam od ljudi o folkloru, pa bih, ako bude zgodno, i to iskoristila.

Kaja se naglo ušuti i pogleda ozbiljno prvo u tetku Danicu pa u mene.

– A mali, ako zapamti, da se dite ne pripadne?

– Neće, ne brini ,veliki je. Jel’ tako da te nije strah?

Snažno kimnem glavom dva tri puta u znak potvrđivanja. Kaja uzdahne i sjedne na drveni stolac.

– Bilo ti je to ovako jer tako je meni pričala moja pokojna mater, pa i ja pričam po sjećanju, nema to nigdi zapisano. Tamo di je sad put i borova šuma nekad je bila velika livada. Oko te livade znalo je biti stalno koškanja u selu. Bila je podiljena na nekoliko braće i sestara. Stalno su se svađali oko te livade: k’o treba kosit, čije je sjeno, ko će sadit i di će sadit. U selu se uvik govorilo da će past krv ili mrtva glava zbog te livade. Pripovida moja mater tako meni o tom najmlađem bratu za kojega se nikad nije saznalo šta mu je bilo. Poš’o ti on valjda kosit. Ponio sa sobom kosu, vodir i belegiju. A kako je livada malo podalje od sela, ni’ko nije vidio da kosi, nego se tek sutradan pročulo da je otišao kosit i da se nije vratio. Našli ga tri dana posle u šumi golog i ludog, i cijeli je život ost’o takav i umro je jadan u ludnici. Nikom nije isprič’o šta je bilo niti je više ikad progovorio, samo je nešto mumlj’o, ali ni’ko ga nije razumio šta priča.

Moja pokojna mater govorila je za tu livadu da su se tu okupljale vile uoči svetog Ive kad se pali cvitnjak i da cilu noć plešu oko cvitnjaka. Normalno, ni’ko nikad nije vidio vile, al’ eto, to ti je neka stara priča o toj livadi. Valjda je taj najmlađi otiš’o kosit dan dva uoči cvitnjaka i svetog Ive. Kažu kosio cilo jutro i zaleg’o pod neki bus da malo odmori i zasp’o. Kad se probudio, bilo je ono taman sumrak, sunce samo što nije zašlo. Spremio ti on kosu, vodir i belegiju kad od tamo, di je sad borova šuma, ide ne’ko. Kad je došlo bliže, vidi on cura mlada i lipa k’o biser, ma k’o zlato lipa. Gleda ona njega, gleda on nju. On ti s njom udri u priču, a ona bi se sve smiji i nešto mu govori u šiframa, znaš kako to žene znaju napravit muškima kad ih ‘oće malo vodat za nos. I on sve k’o ‘oće krenit, a ona njemu: Deder još malo ostani da pričamo, vidi što si fin, što si dobar momak, dobro se bome smrklo.

Kad je on ‘tio krenit, već bio pravi mrak i kaže ti ona njemu da će mu pokazat put do kuće. Veli on njoj šta će mu pokazivat kad on zna, sto puta je dosad bio dolazio i odlazio. Kaže ti ona njemu da mu pokaže prečicu i on ti polako za njom. I kako ti on ide za njom, ona ti nekako k’o sve brže ide i nikako da je stigne, vikne ti o njoj: De malo sporije, a ona se kažu samo nasmije i kaže: Ma kakav si ti momak pa ne mereš jednu curu stić’? I tako ti on za njom zamalo počeo trčat, a nikako da je stigne. I valjda je tako trč’o dok nije došao do nekog potoka. I stoji cura s druge strane i govori mu da samo priđe preko potoka i eto k’o bit će njegova.

A on je valjda im’o medaljicu svetog Ive oko vrata i taman da će prić’ potok, on ti se prikrsti i poljubi medaljicu. Kad je on to napravio, ona cura vrisnu na njega i stane trgat ‘aljine sa sebe, kad imaš šta vidit, ono neka stara žena, ružna i odvratna k’o vještica, sva mlitava i gadna, kažu on se tol’ko prip’o da je priko noći obilio. I kaže ti njemu ona da zafali svetom Ivi, on ga je spasio, pa nije priš’o preko potoka i kaže sjedne na brizovu metlu i odleti prema onom brdu iznad borove šume. On se valjda od stra’ izgubio i nije se znao vratit, tri dana lut’o tuda oko potoka dok ga nisu našli. Doveli ga kući, a on ništa, nit govori, nit jede, nit pije i šta će, vide da nije dobro i pošalju ga u bolnicu, eto tamo je i umro. I onda su na svetog Ivu posle toga stavili raspelo na tom mistu di je valjda ta cura s njim pričala i svake godine o svetom Ivi posle pučke mise svećenik dođe kod raspela, cilo selo se sakupi pa se moli škropi svetom vodom.

Dok sam odmarao u polusnu, padoše mi na pamet tetka Danica i Kaja. Radnici iz pilane sjekli su borovinu već nekoliko dana i šuma je već bila skoro napola posječena. Sjedio sam u autu i drijemao. Odmaralište je bilo puno auta i kamiona. Velika benzinska crpka bacala je blještavo svjetlo u sumrak.

– Gdje ćeš? Doktor ti je rekao da moraš odmarati.

Odmahnem rukom i sa štapom brišući čelo i sijedu kosu mokru od znoja, laganim korakom uputim se prema šumi.

– Eto me odmah da nešto vidim.

– Ma šta imaš gledati, vidiš da je noć!

– Neću daleko.

Koliko sam procijenio, trebalo je proći par stotina metara iza benzinske pored autoputa. Kad sam došao, više ništa nije ličilo na livadu. Seoskog puta odavno nije bilo, a veliko gradilište dobivalo je prve obrise velikog trgovačkog centra.

Kad sam prišao skroz gradilištu, jedan čovjek, vjerojatno noćni čuvar, pogleda me u čudu.

– Tko ste vi i šta tražite ovdje?

– Ništa, htio sam vidjeti raspelo.

– Eno ga tamo naprijed, ne vidi se baš jer je već mrak.

Odem još malo naprijed. U mraku je stajalo raspelo. Nisu se mogli vidjeti obrisi ni kako izgleda. Samo sam prepoznao raspored raširenih greda križa. Stajao sam neko vrijeme i osluškivao. Osim buke auta s autoputa i vike djece koja su trčala po odmaralištu, ništa se drugo nije čulo. Prekrižim se. Polako se okrenem i staračkim korakom, oslanjajući se na štaku, uputim se natrag prema benzinskoj.

U Sarajevu 18. 8. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: nexus123

Bandera

Jednom sam došao iz škole i mlađa sestra je jurcala po kući s plahtom na glavi. Vikala je i smijala se sama sebi.

– Baba Vadoča, baba Vadoča!

Mama je zagalamila na nju da prestane, ali ona je i dalje kao kokoš bez glave trčala po kući.

– E kad baba Vadoča dođe večeras po tebe, prisjest će ti to ludovanje po kući!

Sestra je u trenutku stala kao ukopana. Svukla je plahtu s glave i pogledala mamu.

– A ‘ko je zapravo ta baba Vadoča?

– Jedna strašna baba koja krade neposlušnu djecu.

Sestra se umirila i nogom gurnula plahtu od sebe.

– Neka vam baka ispriča kad budete išli kod nje za vikend.

– Ja ne idem.

Sestra otrča u svoju sobu. Na kraju sam morao otići sam k baki Ruži. Živjela je na drugom kraju grada u predgrađu.

– Bako, tko je ta baba Vadoča, mama je rekla sestri da će je baba Vadoča ukrasti po noći i odnijeti?

Baka Ruža gledala me kroz debeli okvir naočala.

– A sine, to ti je stara priča.

– Ajde, ispričaj mi.

Neko je vrijeme šutjela.

– I ti bi htio čuti priču? Sigurno?

– Aha.

Promumlao sam žvačući jabuku.

– Jedne godine u selu počela naglo umirat mala dica. Onako od godinu pa na više. Dite se zakašlje, zakocene se, poplavi i ode, Bože mi oprosti k’o da ga ni Bog nije dao.

Baka se prekrsti gledajući kroz prozor u sumrak.

– Zvali svećenika, on molio, zaklinjo, ma ništa. Ako se dite razboli, kažu, moreš mu samo sviću zapalit. U selu ti je bio jedan čovik mlad i žena mu i dobili ti oni prvo dite, žensko. Dite se isto razboli i ona jadna mater u kuknjavu i plač pa što njezino dite. Njezin čo’jek jadan pored nje ne zna šta će: sidi, šuti i puši cigaru za cigarom. Čuo ti je on prija možda misec dana kažu da bi mliko od kobile moglo pomoći ditetu kad se razboli. On ti se spremi i veli ženi da ode u susjedno selo potražiti kod nekog kobilu za pomust mliko. Otišo ti on za dana negdi oko podne, i sad kako se imalo odat dobra tri sata, negdi oko četri dođe on tamo. I nađe kod nekog čovika kobilu. Opriča mu da mu je dite bolesno i ovaj se smiluje i šta će dadne mu onako džabe, a inače mliko ti je od kobile bilo skupo k’o suvo zlato. I veli ti njemu taj čovik kad se bude vraćo ima prečica kroz polje, prija će stić da požuri kući. Objasni ti on njemu natenane kuda i kako će i on ti krene nazad. A ono već noć polako se spustila i on ti polako pišice sam prečicom.

Ali valjda on nije jadan dobro upamtio ili se izgubio, negdi putem malo zaluto, uglavnom on ti izbije na neki seoski put. A taman ti tuda nekad u to vrime došla struja u selo, pa si na svakom koraku im’o onu drvenu banderu s prstenovima da ne pukne od ladnoće, studeni i velke vrućine i one dvije žice debele k’o ljudski prst kuda je išla struja. Udari ti on putom, pa veli kud izbije. Nešto se on zamislio jadan, valjda oko žene i oko diteta, i nije ni vidio kad je doš’o do raskršća. E sad na tom raskršću bile su četri bandere malo veće s onom gredom popriko jer se struja odatle račvala prema selima okolo. Stao on, kažu, da malo odane, kad čuje vrana grakće. Kažu čudi se on otkud vrana tako kasno po noći da se čuje, obično u ta doba čovik bi čuj kukavicu u šumi kako huče. Nema nigdi šume okolo samo velko polje kukuruza.

On ti je nosio fenjer jer u ta stara vrimena malo k’o je imo bateriju za posvitlit. I taman da će krenit, kad prid njega sleti vrana. Grakće i gleda u njega, a vrane su ti inače pametne, a zamisli onako malan mozak imaju. On ništa, zamahne fenjerom, vrana nimukajet, ma ni da mrdne. Uzme ti on neki kamen sa zemlje i baci na nju, ništa ona malo zalepršala kažu krilima i stoji. I kako on krene na jednu stranu, vrana na tu stranu i sve tako za njim, kud on, tud i ona. On mislio da nije možda gladna. Im’o sa sobom malo kru’a i baci prid nju. Kaže ništa. Vrana ni da se sagne.

Im’o ti on uza se medaljicu svetog Ante, pa šta će, uzme za medaljicu i stane molit virovanje. Kako on moli, kaže, ona vrana se sve sklanja ustranu k’o da ga oće pustit. I on tako polako prođe pored nje sve misleći na dite i moleći Boga da ne umre dok on ne dođe s mlikom. Proš’o ti on malo naprid i kaže ti on u sebi, veli: Bože nemoj mi dite uzet, uzmi mene, evo mene uzmi, ostavi mi dite na životu. I sve on tako jadan u sebi moli i ponavlja, a suza suzu goni. Kad iza njega nešto pođe šuštat iz onih kukuruza. Stao on, okrene se, kad iz kukuruza izađe neki čo’jek.

Njemu se učinilo da je star i poguren i da nosi šćap uza se. – I ti bi znači dao život za svoje dite? – On se malo trzne jer mu se učini da je ženski glas. Podigne fenjer, kad neka baba u crnom stoji prid njim, glava joj zamotana u crnu maramu. Gleda ona u njega k’o da nešto čeka. Nev’di on dobro, džaba fenjer, ali učinilo mu se da baba ima dugačke i oštre zube i crna usta k’o da je trišnje jila, one crnice što ti usta od njih pocrne ili poplave. Vidi on da baba stoji i čeka, a kažu puno neki čudan vitar, a nigdi oblaka noć vedra k’o staklo. – Bi brate, što jest jest, iz ovi stopa dao bi život za svoje dite.

Šuti baba, šuti i sve u njega ispitivački gleda k’o da važe jel’ laže il’ ne laže. – A šta ti je to? – Pokaže baba rukom na kanticu. – Mliko od kobile, kažu da je dobro za bolesnu dicu. – Ostavi mi mliko i ‘ajd kući i dite će ti bit živo i zdravo. – Sad se on jadan ufatio ne zna šta bi. I dok ti on tako mislio šta i kako, baba ti polako o onom štapu i korak po korak bliže njemu. Kažu štap crn, na vr’u mu velika vučja glava, gladak, sjaji se k’o ženska kosa. – Jesmo li se dogovorili? – Kažu baba ti ispružila ruku da se dogovore. I kažu ruka joj dugačka, mlada k’o u cure a nokti šiljati k’o da si i masetom oštrio. On se jadan prip’o i više od stra’ kaže babi jesmo i pruži ruku. Kaže ‘ladna ruka u babe k’o ledenica s oluka, ‘ladna, njemu zamalo muka došla. Ostavi ti on kanticu prid njom i polako se okrene i udri putem. Ma nije proš’o malo, okrene se, kad na putu ni babe ni kantice. Gleda on okolo i vidi kako se oni kukuruzi povijaju k’o da neko ‘oda kroz nji’. Kažu on ti se dadne u trk, do kuće nije stao. Uš’o u kuću, kad njemu žena odma’ da je dite dobro, da diše normalno, da ne kašlje. Ništa ti on nije rek’o, slag’o da nije bilo mlika, da se umorio i da ode spavat.

Baka je ušutjela.

– I?

– Pa eto, priča se da je ta baba što je on vidio baba Vadoča ili neki je zovu baba Mora, da dici ne da spavat i da ih navečer doji kad svi spavaju. I da najviše voli mliko od kobile, pa maloj dici kažu da je otjeraju od njih daju piti to mliko ili ostave mliko pored dice po noći kad dođe da uzme mliko umisto diteta.

Bila je to jedna od onih starih drvenih bandera s metalnim prstenjem kako drvo ne bi uslijed kiše, snijega i sunca počelo pucati. Gore na vrhu prije nego su je posjekli ponekad su se mogle vidjeti vrane. Iz zemlje je virio truli drveni dio s metalnim prstenom. Odavno je bila zamijenjena modernim betonskim stupovima za struju s jednim kablom umjesto dva reda debelih žica.

– Šta gledaš?

Sestra je nestrpljivo nešto tipkala po mobitelu sjedeći za volanom.

– Ništa, nešto što mi je baka Ruža spominjala.

– Šta ti je spominjala?

– Ne sjećam se, bio sam dijete, neku priču.

Gurnem nogom metalni prsten i on se malčice pomjeri. Uđem u auto.

– Možemo?

– Možemo.

Jedna vrana sletjela je na istruli vrh bandere i gledala prema autu.

U Sarajevu 9. 8. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: enki

Kasaba kao politika

Iskustvo nam je kasaba. Ona mješavina neuglednosti omeđena površnom zabavom i ratom poslije rata. U središtu kasabe odvija se simulakrum javnog života, ta kasabska agora sa svojom nakaradnom jednakošću između kulture i barbarizma u sebe usisava sve kritičke odmake i izopćava sve one koji se drznu misliti onkraj kasabe. Ako nam je iskustvo sarajevsko, kasaba je onda i usud i počelo, ona je i bit i egzistencija onoga čovjekovog biti kao biće lijepe riječi, uljudnog ponašanja i bontona. Kasaba egzistira izvan kulture. Ona je poput onoga homo sacer koji je bio izopćen i smjelo ga se ubiti da se ne bude krivim za njegovo ubojstvo, a opet nije ga se smjelo žrtvovati bogovima. Kasaba je jedan takav homo sacer. Istovremeno izvan politike i religije, a opet unutar njih prožima svaki njihov i najmanji dio. Ona je suvereni vladar, ona koja odlučuje o izvanrednom stanju u društvu na način da izuzima sebe iz odgovornosti za društvo dok istovremeno sve one koji joj se suprotstavljaju proglašava homo sacer, ljudima za odstrel koje se može nekažnjeno ubiti jer ne pripadaju ni čovjeku ni božanstvu.

Kasaba je poseban oblik politike u kojoj se „krv i tlo“ uzimaju kao ontološke strukture onoga biti čovjekom, a poduprte su i poticane od strane religije i njezinog dogmatskog fundamentalizma bilo da je u pitanju kalifat, rimsko-kršćansko carstvo ili svepravoslavni svet. Kasaba je i religiozna politika „krvi i tla“ uzvišena metafizika koja sada umjesto nad-čovjeka nudi jednog novog čovjeka, jedno potpuno novo biće – čovjek kasabe. Čovjek kasabe jedna je vrsta kameleonskog fenomena, granična osobnost između barbarizma i kulture čija se fenomenološka pojavnost javlja u obliku čovjeka koji između etičko-moralnih normi i sklonosti ka šibicarenju, šićarenju i tezgarenju izabire ovo drugo kao način djelovanja unutar političkog svijeta kasabe. Zato je pijaca temeljno mjesto života kasabske agore, a ne parlament ili neka druga institucija politička, kulturna ili religiozna.

Pijaca je polazna fenomenološka odrednica za razumijevanje kasabe jer se njezina sadržajna struktura prenijela u institucije kulture i politike i religije. Ako kasaba manifestira svoju bit i egzistenciju kao političku, onda će to uvijek biti šibicaranje ili pijačni izraz šićarenje. Politika kao šibicarenje i šićarenje temeljna je politička struktura kasabe. To nije politika brisanja svih čovjekovih oznaka kako bi ga se pretvorilo u homo sacer, nekoga koga svatko može likvidirati bez straha od kazne, to je šibicarenje i šićarenje čovjeka tako da ga se ne pretvara do kraja u homo sacer, nego da ga se drži u stalnoj neizvjesnosti da će biti proglašen homo sacer.

Politika kasabe ne proglašava nepoželjnog homo sacer, ona radije pomalo, dio po dio, prebrojava njegova krvna zrnca, istražuje mu obiteljsko stablo, gleda kako su mu se zvali djedovi i bake. Rat je u politici kasabe poseban kriterij jer ga je kasaba proglasila ontološkim izričajem svake politike. U pijačnom političkom poimanju rata onaj koji je za vrijeme rata pljačkao i prodavao naftu, oružje i cigarete nije etička nula i moralna ništarija, on je u rječniku kasabe kao nove politike poduzetnik.

Kasaba politici daje jedno drugačije značenje i sadržaj. Za kasabu politika je najjednostavniji oblik likvidacije i uklanjanja neistomišljenika već onom poznatom rečenicom čija je snaga i važnost jednaka cjelokupnoj kulturi i civilizaciji jednog naroda i jedne zajednice: Gdje si bio u ratu? Ovaj iskaz je temeljni politički iskaz kasabe i presudan je za sva vrednovanja i prevrednovanja čovjeka.

Odatle politika kasabe oslobađa ratne zločince i silovatelje pretvarajući ih u heroje, kao što kažnjava nevine mrtve kao zločince i ubojice. Tek je u politici kasabe moguće ponovno oživjeti i ubiti mrtvog, proglasiti ga homo sacer, to jest osloboditi sebe bilo kakve odgovornosti za njega, moguće je ponovno žrtvovati nevine i mrtve bez straha da bi oni mogli dići svoj glas jer ih je kasaba proglasila homo sacer, onima koje svatko može ubiti bez kazne jer ne pripadaju ni svijetu čovjeka ni onostranom svijetu nekog milosrdnog boga.

Politika kasabe nerijetko je verbalizirana matematika pretvorena u brojeve i računice na čijoj je strani bilo više mrtvih i poginulih i shodno tome se pristupa šibicarenju i šićarenju mrtvih. Kasaba će negdje mrtve dodati za potrebe viktimizacije i izbora za parlament i predsjedništvo, a negdje će ih oduzeti za potrebe čišćenja „krvi i tla“ od možebitne zagađenosti tuđim mrtvima koji su nepravedno ubijeni jer su bili nevini. Politika kasabe je šibicarenje i šićarenje s mrtvima, pa je za kasabu groblje i spomenik temeljna fenomenološka struktura kojom se ona uzdiže iznad politike, kulture i religije. Samo kasaba smije dirati u mrtve, uredno slagati njihove kosture i dizati im spomenike i obilježja. To pijačno tezgarenje s mrtvima i ubijenima gdje se na vagu na jednoj strani stavljaju kosti mrtvih, a na drugoj se stavlja nevinost naroda i zajednice čiji su to mrtvi uvijek je u korist naroda i zajednice jer se broj mrtvih uvijek može dodavati kako jezičak ne bi prevalio na stranu krivnje i odgovornosti zajednice za one mrtve koji nisu njezini, a ona ih je ubila.

Tezgarenje mrtvima ili, bolje reći, vaganje svakog mrtvog također je fenomenološka pojavnost koja odlikuje politiku kasabe. Politika kasabe je jedina politika koja i mrtve uspijeva proglasiti homo sacer, onima koji su negdje u nekom stanju napuštenosti, pa ih zaradi političkih bodova pred izbore treba ili napustiti ili likvidirati ili oživiti. Dok su sve dosadašnje politike bile takve da su živo tijelo smatrale mogućim homo sacer, politika kasabe groblja i spomenike proglašava mjestima gdje počivaju živa tijela. Ako su u pitanju njihovi, a ne naši, onda se sve njihove proglašava homo sacer, napušta ih se bez kazne i za njih nema spomenika i ne spominju se kao žrtve.

Ako su naši, onda im se oduzima ono biti homo sacer i oni postaju dio političkog poretka kasabe makar po svom životu ne pripadaju ničemu drugom osim priznanju kako nas je stid da su i ti mrtvi zapravo bili iz našeg naroda i naše zajednice. Međutim, jer je politika kasabe preuzeta s pijace kao mjesta njezinog izvornog rađanja i nastajanja, mrtvi se nikako ne mogu među sobom dogovoriti koliko ih je mrtvih. Zahvaljujući kasabi, mrtvi se nastavljaju sukobljavati kao da su živi. Politika kasabe ni mrtve ne ostavlja na miru jer to je jedinstvena politika čiji politički poredak formiran na pijaci uključuje ne samo žive i živa tijela, gole živote živih ljudi nego i mrtve i mrtva tijela mrtvih ljudi, ali nekako kao žive. U politici kasabe groblja i masovne grobnice su koncentracijski logori gdje se mrtvi, iako mrtvi, ipak nekako moraju boriti za svoj goli život kako bi ostali mrtvi.

Od njih se traži da pristanu biti homo sacer, oni koje će politika kasabe nekažnjeno ponovno ubijati bez odgovornosti, a opet kasaba ne dopušta ni onostranom svijetu da ih zaštiti i čuva. Reći kako nam je iskustvo iskustvo kasabe nije ništa drugo nego parafraza one poznate o palanačkom iskustvu što u konačnici znači samo potvrditi ontološku strukturu jedne kasabe koja je istovremeno izvan politike, kulture i religije, a opet je uključena u njihove najmanje dijelove i čija je temeljna fenomenološka pojavnost pijaca ili kasabska agora i čije se etičke i moralne norme i djelovanja temelje na šibicarenju, šićarenju i tezgarenju mrtvih. Iskustvo nam je kasaba i pijaca je naš usud, a političko, kulturno i religiozno šibicarenje, šićarenje i tezgarenje mrtvih i ubijenih su fenomenološki izričaji tog iskustva.

U Sarajevu 9. 6. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: jordi2j

MOŽE LI ISKUSTVO OSJEĆAJA BESMISLA ŽIVOTA POKATKADA BITI I DOBRIM POKAZATELJEM?

Osjećaj besmisla života stoji u uskoj vezi s različitim životnim razočaranjima, kojima nerijetko kumuju i neki biološki procesi. Naime, s vremenom naše tijelo počinje slabije lučiti različite hormone i enzime zbog čijeg se optimalnog prisustva u mladosti upravo i osjećamo tako dobro, pa čak i u onim mladalačkim epizodama kad nam realno baš i nije tako dobro. Stoga se osjećaj besmisla uglavnom i javlja u srednjoj životnoj dobi, sa onim što se kolokvijalno naziva kriza srednjih godina. Naznačenom osjećaju tada dodatno kumuje i taj specifični „prijelomnički” karakter četrdesetih godina, ono: kad si još uvijek previše mlad da odustaneš od života, no kad si već dovoljno star da bi opet započinjao s nekim novim stvarima i zanimacijama (M. Selimović). A nije li to već samo po sebi nešto poprilično besmisleno? I možeš nešto još, a i ne možeš … i htio bi, i ne bi htio, jer znaš da ne bi imalo smisla, kao što ti ionako već puno toga nema smisla.

Osjećaj besmisla kao prizma osobnog svjetonazora

Najteže kod osjećaja besmisla i jest to što ne vidiš samo za momentalno da ti je život besmislen, nego što se taj vidik proteže na svaku moguću stranu, i u prošlost i u budućnost. To je baš nešto poput nametnute prizme kroz koju gledaš u što god gledao. Čovjek koji se hrve sa osjećajem besmisla ispred sebe teško može vidjeti svjetlu budućnost, kao što, s druge strane, obično već žali što se uopće rodio, a to sve skupa i jest ono što osjećaju besmisla daje privid totaliteta i konačno dosegnute mračne sudbine. Međutim, to definitivno ne mora biti tako. Potrebno je samo malo distancirati se od svog trenutnog vidika i situacije. Jer svi mi u sebi nosimo sjećanja i na životne periode kad je itekako bilo smisla, kao što znamo i za brojna iskustva ljudi koji jasno svjedoče da su kroz ovakve krize ne samo prošli nego čak i izašli obnovljeni te mnogo snažniji. Najučinkovitije što možemo poduzeti protiv svoga besmisla i jest to da mu pridodamo vidik prolazne životne faze, i jednom kad mu na taj način zadamo udarac u predjelu njegove prividne konačnosti i totaliteta, vjerojatno ga nećemo ono automatski izbaciti iz svoga života, ali ćemo ga u svakom slučaju prepoloviti ili barem desetkovati, te na taj način sebi stvoriti pretpostavku za novi životni zamah i konačnu pobjedu.

Osjećaj besmisla kao pretpostavka istinske slobode i razumnog života

Ništa ti se ne da; ništa te ne zanima. Obećavaju ti ponešto tu i tamo, ali već znaš iz iskustva, što više obećavaju, to te obično više prevare ili barem ono benigno zavaraju. Kao što u ostalom već znaš da ni samom sebi ne treba previše vjerovati kad si ono nešto u dobroj vjeri naobećavaš. Grozno … strašno … kojeg li neljudskog besmisla!? No, čekaj malo! Nije li ovo sve skupa sloboda? Ono mislim prava pravcata sloboda? Po prvi puta u životu stvarno sloboda? Prirođeni nagoni su u međuvremenu splasnuli i ne mogu te više tek tako kao junca natjerati da potrčiš za svim onim što ti izgleda obećavajuće ili barem dobro miriše i izgleda. Tu je i ona najskuplja – životna škola. Razaznaješ šupljake i praznoslove, kao i općenito sve one ljude i situacije za koje pouzdano znaš da ti ne odgovaraju. Jest, istina je da je sa svim tim nastupila sada i neka čudna i sablasna pustoš i praznina, koju još treba apsolvirati i nadići. No, to je ipak sloboda, kao i prilika da se konačno počne živjeti promišljeno i sa svrhom, pa šta god to bilo. Jest strašno, i s razlogom je strašno. To je granica gdje prestaje sve dosadašnje i počinje nešto posve novo. Toliko strašno, da neki ljudi nažalost ni ne prežive ovaj period. Čak ako i shvatimo da smo sve do sada bili u mnogim zabludama, ali ono, čekaj malo, nisu li to naše zablude!? Srodili smo se s njima, i one su sad dio nas i našega identiteta, a identitet je po sebi strašno osjetljivo područje koje generira strahovite reakcije ako se ovaj osjeti ugroženim i povrijeđenim. Stoga, fenomenologija osjećaja besmisla po sebi i jest vrlo bliska fenomenologiji smrti. Da, umro si … nema ti pomoći! E sad, jedino ono još odlučiti se oko toga je li smrt kraj ili je ona ipak transformacija i početak novog života? A tu važi, usprkos svim argumentima vjere i nevjere, svaki čovjek se oko ovih stvari u konačnici mora navlastito odlučiti. „Da, umro sam, točka!” Ili: „Da, umro sam, transformiram se … krećem dalje … tj. zapravo po prvi put stvarno ja kao ja nešto krećem i pokrećem!” Jer, ne tjeraju me više nagoni, a ni drugi ljudi me ne mogu više tako lako zavarati…

Osjećaj besmisla kao specifično ljudski čin i herojsko dostignuće

Jedno je sigurno. Životinje nemaju problema sa osjećajem besmisla. Odnosno, postaju depresivne pokatkad tek u društvu ljudi i njima pripadajućeg besmisla. To nam i govori da, koliko god tegoban bio, osjećaj besmisla je posve ljudski čin i iskustvo. Štoviše, skloniji su mu inteligentniji ljudi od onih manje inteligentnih. Jer i mora se biti naglašeno inteligentnim da bi se proniknulo u nevaljane razloge prividnog smisla. Tko ovako nešto ne može, i pored svih mršavih životnih rezultata, i dalje će se nešto olako nadati i za nečim pogubnim radosno juriti, ili će jednostavno biti zadovoljan mizerijom golog preživljavanja. Stoga je osjećaj besmisla neminovno i svojevrsno herojsko dostignuće. Netko se uspije popeti na Everest, a netko dosegne sve do samog besmisla. I zato stvarno, nije li šteta da jedan takav genijalan talent tu trajno zapne, premda će ga besmisao neminovno pokušati nagovoriti da mu je upravo tu mjesto i trajno utočište. Besmisao to itekako želi, jer to i jest sam vrhunac besmisla: Natjerati jednu posve smislenu ljudsku osobnost da skonča u ambisima besmisla.

U Sarajevu 16. IV. 2022.

M. B.