I to ne samo onaj neopravdano veliki nego čak i onaj istinski veliki…
Najjednostavnije rečeno, ego predstavlja doživljaj i percepciju vlastitog JA.[1] Dakle ne baš onaj istinski kakav doista jest – JA, nego onaj kakvim ga doživljavamo na subjektivnoj razini. Ovo „subjektivno” naglašavamo jer naznačeni samo-doživljaj i samo-percepcija vlastitog JA nerijetko mogu biti manje ili više iskrivljeni, što zbog različitih traumatičnih iskustava iz prošlosti, što zbog neadekvatnog roditeljskog i inog odgoja. Stoga bismo mogli reći da je skoro pa prirodno da čovjek sebe doživljava ponešto većim ili obratno, ponešto manjim nego što jest. No kroz različita daljnja životna iskustva i susrete, čovjek će neupitno biti u prilici ponešto objektivizirati ovaj svojevrsni samo-doživljaj i samo-percepciju sebe, da bi ih na taj način u konačnici učinio više realnim i bližim objektivnoj stvarnosti.
Ovdje se zapravo susrećemo s nekakvom rudimentarnom psihologijom, jer već na razini kolokvijalnog govora nerijetko čujemo a možda i sami izreknemo ono da netko ima prevelik ili prenapuhan ego; da je ego-manijak, egoist ili slično tome – egocentrik. Dakle reklo bi se već po prirodi stvari kako uopće nije teško primijetiti kad nečiji ego pridaje sebi više važnosti i značaja nego što to realno zaslužuje. No ovdje bismo također svakako trebali biti vrlo oprezni jer ovakvi sudovi počesto znaju biti i projekcijske prirode, što će reći da jedan prenapuhani ego nikome ne smeta u toliko velikoj mjeri kao onom drugom prenapuhanom egu. Jer, općenito govoreći, jedna od glavnih karakteristika prenapuhanog ega jest upravo ta jedna prenaglašena defanzivnost i ranjivost. Ovakvi ljudi vrlo lako se osjete ugroženima, što i ne čudi. U psihološkom smislu, oni su baš poput balona, čije su tanke stijenke razvučene i nategnute preko svake mjere i kojem stoga ni ne treba puno dodatnog pritiska da pukne. Samo jedna mala iglica ili sasvim majušna žeravica…
No postoji i jedna druga vrsta velikog ega koji možda i nije toliko prenapuhan. Ima on svoje dobre razloge zašto se osjeća velikim. Možda to stvarno i jest. Jer neki ljudi realno i jesu veliki. Po prirodi već obdareni s nekim velikim talentima ili su se opet u životu jako puno trudili i postigli. Premda su ovakvi po sebi puno više zaštićeni od usputnog olakotnog pucanja, ipak ni oni se najvjerojatnije na kraju neće osjećati najbolje u vlastitoj koži. Pitanje je zašto? Da bismo ovo razumjeli, moguće da bi bilo dobro posegnuti i za onim nekim starokineskim Lao Ceovim argumentima. Naime, megalomanija je još od davnina skoro pa prirođena ljudska težnja, te je samo istinski mudrac mogao primijetiti kako u konačnom srazu ono po sebi malo i neznatno zapravo odnosi pobjedu. Baš kao što mekoća vode nadvladava tvrdoću stijene ili kao što bespomoćnost djeteta nadvladava ženu, a njezina nježna ljupkost isto tako gordu snagu muškarca. Osim toga, po Lao Ceu, ono „malo” jednostavno neusporedivo lakše prodire od onog „velikog”, a što po sebi i nije teško zamisliva slika. Jer recimo, u vlastitom stanu ćemo vjerojatnije uvijek zateći nezvanu muhu, nego li kakvu nezvanu kravu ili konja. Stoga već ovdje postaje ponešto jasnija i ta naznačena tragedija velikog ega, pa čak i onda kad je opravdano velik. Baš zato što je velik, bilo to opravdano ili ne … prevelik je, prevažan, i zauzima puno mjesta, teško mu se smjestiti u ovozemaljske okvire skučenog i prenatrpanog svijeta. Ne može proći kroz standardna vrata, njemu, naprotiv, treba divovski slavoluk pobjede il’ trijumfalna kapija. To si svatko jednostavno ne može ni priuštiti. Nekad ni cijela država, a kamoli privatno lice i pojedinac. Baš kao da u svoj skučeni velegradski stančić pokušate ugurati neku velebnu rimsku fontanu ili nilskog konja za kućnog ljubimca. Jednostavno ne ide, nema se mjesta, pa zato nema ni priče, kraj rasprave, i eto… Slično tome, u psihološkom smislu, veliki ego, pa makar i onaj opravdano veliki, preopterećuje, pre-obvezuje, i poziva na poklonstvo prema sebi sve one druge. A ne može si svatko toliko sebi priuštiti… Stoga, svaki veliki ego, pa makar i onaj opravdano veliki, teško sebi na ovome svijetu pronalazi smiraj i komotno utočiste. A još teže onu pažnju koju misli da zaslužuje, pa makar je stvarno i zasluživao… Nasuprot tome, Lao Ce progovara:
Nebo je vječno i Zemlja postojana.
Takvi su
jer ne žive za sebe.
Zato će zauvijek živjeti.
Takav je i uzvišeni čovjek;
On ne mari za sebe,
i njegovo Sebstvo se širi.
On se prepušta stihiji
i tako svemu odolijeva.
Nije li tako:
Ne želeći ništa za sebe
postižu sve?
Najviša vrlina je poput vode.
Vrlina vode ogleda se u tome
što bezazleno koristi svim bićima.[2]
Prema Lao Ceu, poniznost definitivno u konačnici odnosi pobjedu nad ohološću. Upravo jer je posve nenametljiva, bolje se širi i dublje prodire. Dalje kaže, s obzirom na to da se ponizan čovjek nema s kim nadmetati, tako se ni s njim nitko neće imati nadmetati. No, kako je poniznost po sebi upravo pretpostavka istinske ljudske veličine, i mudrac će se neminovno opet zato naći u onom već naznačenom problemu neprispjelosti ljudske veličine (pa makar ovaj put i one opravdane):
Oj samoćo ledena, bez konca, kraja i dna?
Svi ljudi su tako vedri
kao da baš kreću na proljetno slavlje,
i po običaju su penju na žrtvenu kulu.
Samo ja se kolebam, čekajući znamenje:
kao djetešce koje još ne umije da se smije;
nemiran, poput beskućnika lutam.
Dok svi ljudi uživaju u izobilju,
samo ja stojim po strani.[3]
Prema Lao Ceu, ovako nešto se događa zbog općih zakonitosti TAO-a (pojam blizak zapadnoj, Heraklitovoj interpretaciji Logosa – dakle, ona kozmička harmonična zakonitost koja po sebi suprotstavljene prirodne sile i tendencije dovodi u ravnotežu i cjelinu): Sve što je malo, postaje s vremenom veliko, kao što i sve veliko opet mora postati malo. Sve nepotpuno postaje cjelovito, i sve cjelovito postaje nepotpuno. Ili opet slično: Sve neznano postaje znano, kao i znano ponovno neznano. Dakle po sebi vrlo slično onom evanđeoskom: Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen (Mt 23,12). Ili onom drugom: Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima (Lk 12, 2-3).
Dakle filozofski i religijski odgovor na naš uporni zahtjev osobne veličine naprosto kao da poručuje kako postoji taj jedan sveopći prirodni ritam, nešto poput ritmičkih otkucaja svekolikog bitka. Htjeli ili ne htjeli, i bez previše mogućnosti da na to utječemo, kroz život ćemo kudikamo postupno rasti, ali i natrag se smanjivati. Bivati i važni i nevažni, spominjani i zaboravljeni. Pokatkad ljubljeni, pokatkad i omraženi. Otpor prema ovom prirodnom ritmu znači bol i grč, prepuštanje njemu – mudrost i smiraj. Naravno, većina ljudi još uvijek vjeruje da na ovaj ili onaj način već može nadmudriti prirodu, no to u konačnici u većini slučajeva znači još više boli, patnje i grča. U svakom slučaju čini se da dok mi snujemo nekakav veliki nepromjenjivi kameniti kip vlastite veličine, priroda kao da nam namjesto toga radije pruža viziju onog živog, toplog, pulsirajućeg srca…
U Sarajevu 8. I. 2022.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: vkara
[1]Usp. Mirjana KRIZMANIĆ, Ego, u: Boris PETZ (ur.), Psihologijski rječnik, Naklada slap, 2005., 97.
[2]Lao CE, Tao Te Đing. Knjiga smisla i života, Prir. Richard Willhelm, baBun, Beograd, 2015., 48.
[3]Isto, 60.
Komentari su zatvoreni.