Blog – Stranica 55 – Poptheo Web Portal

Simbolično značenje brojeva

U zapadnoj civilizaciji današnjice brojevi se koriste prvenstveno s obzirom na svoje kvantitativno značenje. Recimo, jedan znači jedan nečega, kao što dva znači dva nečega ili nešto itd. Međutim, u filozofskoj, religioznoj i mističnoj tradiciji brojevi su se koristili počesto s obzirom i na ono drugo – kvalitativno značenje. U tom smislu poglavito govorimo o simboličnom značenju brojeva.

Starogrčki filozof i matematičar Pitagora je tvrdio da brojevi upravljaju svime, a Platon je slično tome govorio da brojevi predstavljaju najviši oblik znanja kao takvog. U njihovim razmišljanjima brojevi su bili znatno više od same matematike. Oni su se ticali kozmičkog reda i božanskog ustroja.

Broj 1: U neoplatonističkoj filozofskoj tradiciji, osobito kod Plotina, broj 1 je broj jedinstva i kao takav životvorni princip. Naime, sve što postoji, postoji samo pod vidom jedinstva, bez obzira radilo se pri tome o biološkim ili društvenim organizmima, jer gdje nastupi razdor, nastupit će i smrt.

U monoteističkim religijama broj 1 je ujedno i božanski broj. On naznačuje Božju jednost i jedincatost. Potonje znači ne samo da je Bog jedan, nego da neki drugi pored njega ne bi mogao niti teoretski postojati, jer da su dva, onda bi se već morali pitati o njihovom zajedničkom porijeklu, što će reći da bi na kraju neminovno opet došli do postojanja samo jednog, vrhovnog i samim tim jedincatog Boga. Jednostavno, množina je kontigencija, a kontigencija je nesavršenost, a Bog ukoliko je Bog ne može biti nesavršen.

Kad smo već kod religioznih interpretacija, u islamskoj tradiciji broj jedan se može odnositi i na Blaženu Djevicu Mariju (Merjem). Ona je jedina žena po kojoj je naslovljena jedna sura Kur’ana (19.). Dodatna zanimljivost, Kur’an spominje Mariju više puta nego Biblija, premda je njezina osoba za kršćane znatno važnija i religiozno aktualnija nego za muslimane.

Za razliku od svega prethodnog, danas se na Zapadu broj jedan najčešće poima s obzirom na svoje kompetativne konotacije. To je broj liderstva, vodstva, superlativa i vrhunca. Recimo, najbolji sportaš osvaja prvo mjesto i glavnu nagradu, kao što se uzdignutim palcem pozdravlja nešto što je dobro ili izvrsno.

Broj 2 je u simboličnom smislu ponešto kontraverzan i proturječan. On se općenito prihvaća kao broj ljubavi i partnerstva, ali donekle i kao broj podjele i razdora. Osim toga, on naznačuje i brojne prirodne ali i povijesne dualnosti: mrak/svjetlo, sunce/mjesec, vruće/hladno, dan/noć, dobro/loše, rat/mir, zdravlje/bolest, život/smrt, sjetva/žetva itd. U naznačenom smislu neki ga uzimaju kao broj univerzalnog ritma univerzuma, nešto poput srčanih otkucaja svekolikog bitka.

U starozavjetnoj tradiciji broj 2 se shvaća i kao Evin broj (drugo-stvorena), ali samim tim i kao broj tužne i zlosretne sudbine. Npr., najkraći biblijski redak je Ivan 11,35 i sastoji se samo iz dvije otužne riječi: „I zaplaka Isus“.

Da broj dva sa sobom uistinu nosi neke tužne konotacije svjedoči i ono tugaljivo „prošao s dvojkom“ ili također ono „dobiti dvicu“, što u nekim slengovima znači biti napušten od ljubavnog partnera.

Broj 3 donosi sa sobom pretežito dobra i uzvišena značenja, i ovo je ujedno broj o kojem bi se ponajviše moglo govoriti. Pitagorejci su ga shvaćali kao prvi pravi broj, s obzirom da je to broj najjednostavnijeg geometrijskog tijela – triangla. Aristotel ga je smatrao brojem cjeline ili brojem jednostavne i samim tim savršene množine, s obzirom da ima početak, sredinu i kraj.

Priroda i ljudski život su po sebi prepuni trojstvenih i trodijelnih fenomena i pojava:

tri glavne faze čovjekovog života su rođenje, život i smrt.
prostor u kojem živimo i krećemo se doživljavamo kao trodimenzionalan: visina, dužina, širina;
tijek vremena doživljavamo kroz kategorije sadašnjosti, prošlosti i budućnosti;
da bi neki neživi predmet doveli u stabilan uravnoteženi položaj potrebne su mu barem tri noge (oslonca);
prema antičkoj filozofiji, ali i kršćanskoj tradiciji čovjekovo svekoliko ustrojstvo se opisuje kategorijama duha, duše i tijela.
struktura dijalektičkog razmišljanja se uokviruje kroz pojmove teze, antiteze i sinteze;
u glazbi, harmonija se bazira na akordu koji po sebi predstavlja suglasje barem tri tona … a tu su i trodijelni ritmovi (npr. valcer), triole i sl.
u kršćanskoj liturgiji česti su trostruki molitveni zazivi i zaklinjanja;
u književnosti postoji pravilo „trojke“, pri čemu se svaka rečenica formira iz tri manje, zavisne rečenice. Radi se o vrlo moćnom govorničkom „alatu“, kojim su se između ostalih rado koristili i američki predsjednici Kennedy i Obama.
broj tri je izuzetno važan za kršćane i kao broj Presvetog Trojstva (Oca, Sina i Duha Svetoga). No, već i puno prije toga, Grci su pokušali unijeti ponešto geneološkog reda među svoje raštrkane bogove, pa su govorili o svojevrsnom trojstvu glavnih bogova Posejdona (more), Zeusa (zemlja) i Hada (podzemlje), kao tri sina vrhovnog boga Kronosa (vrijeme).

No, čak i pored svih tih vremešnih simboličnih značenja, i moderna znanost primjećuje posebnost i učestalost broja tri. Kako smo već nekada bili pisali:

Tri su glavna svojstva subatomskih čestica: naboj, masa i rotacija (spin);
Tri su različite vrijednosti rotacije čestica: 0, ½ i 1 (najniži spin);
Tri su vrste el. naboja subatomskih čestica: +, — i 0;
Tri su vrste stabilnih subatomskih čestica: proton, elektron i neutron;
Tri su tipa bozona, tri su tipa neutrina, tri su tipa subatomskih sila;
Po tri su kvarka u protonu i neutronu …

Osobiti poklonik broja tri je bio njemački filozof Hegel. Zbog svekolike naznačene prisutnosti ovog broja, on je promatrao i Trojstvo kao jedinog mogućeg Boga, s tim, ne toliko na religiozni način – kao slobodnog Gospodara povijesti, nego više filozofski, kao dubinski Temelj svekolike stvarnosti.

Broj 4 se općenito shvaća kao broj reda, stabilnosti i izvršene pravde. Broj 4 simbolizira solidnu zgradu (4 strane), bilo kao mjesto za udobno stanovanje ili kao instituciju koja provodi i osigurava društveni red. Osim toga, četiri su strane svijeta, kao i četiri glavna vjetra … a tu su i četiri godišnja doba. Rana antička filozofija je rado govorila o četiri praelementa: zemlja, voda, vatra i zrak, a Einstein je izvršio korekciju prije spomenutog stava da živimo u trodimenzionalnom prostoru; mi zapravo živimo u četverodimenzionalnom prostor-vremenu.

Ljudska povijest se općenito dijeli na: Stari, Srednji, Novi vijek, te Suvremeno doba.

U Bibliji – prvenstveno onoj – Starog zavjeta broj četiri se javlja i kao božanski broj. U tom smislu se spominje sveti Tetragrammaton: יהוה – YHWH – Jahve kao dominantno Božje ime Starog zavjeta. U Novom zavjetu su četiri evanđelja, ali i ona četiri zlokobna jahača apokalipse.

U Indiji postoje četiri različite društvene kaste kao temelj organizacije njihovog društva: šudre (nisko pozicionirani radnici i kmetovi), vajšije (slobodno i nezavisno radno stanovništvo: zanatlije i zemljoradnici), kšatrije (vojnici i upravitelji) i brahmane (svećenstvo, učitelji i pravnici).

U Kini se broj četiri smatra zlokobnim jer se na kineskom izgovara identično kao i smrt – shi.

Spomenut ćemo i ono vrlo rasprostranjeno praznovjerje o djetelini s četiri lista za koju se vjeruje da svome pronalazaču donosi sreću. Svaki od listova navodno ima posebno značenje: nada, ljubav, vjera, sreća.

Broj 5 se generalno simbolički shvaća kao broj ljudskog bića, braka i balansa. Čovjek ima pet stvari koje vidno strše s njegovog trupa: četiri uda i glavu. Tu je i po pet prstiju na svakom ekstremitetu, kao i pet čula: vid, sluh, okus, njuh i dodir. Kao broj braka petica se podrazumijeva kao zbir broja 2 (ženskog broja) i 3 (muškog broja).

Olimpijski znak se sastoji od pet krugova od kojih svaki simbolizira jedan od kontinenata.

U većini zemalja svijeta, u školama se ocjenjuje učenike ocjenama od 1 do 5.

U različitim društvenim anketama se često koristi pet različitih stavova pristajanja kao procjena neke ideje ili pojave: u potpunosti se slažem, slažem se, uglavnom se slažem, ne slažem se, u potpunosti se ne slažem. Na tragu fazi logike ovo se pokazuje dosta objektivnijom i životnijom društvenom procjenom neke situacije od onog tradicionalnog: „Da“ ili „Ne“.

Kao zvijezda s pet krakova, broj 5 ima i brojna politička značenja, a kao pentagram i ona magijska. Tu se aludira na pet osnovnih elemenata: zemlja, voda, vatra, zrak i duh. Ukoliko se radi o izokrenutom pentagramu (s dva kraka gore, jednim dolje), tu je onda već riječ o zlokobnom crnomagijskom pentagramu koji simbolizira sotonu, a ukoliko je isti naslikan crvenom bojom, onda se s tim aludira i na krvnu – nerijetko i ljudsku – žrtvu.

Link na nastavak: http://poptheo.org/simbolicno-znacenje-brojeva-ii-dio/ ‎

U Sarajevu, 2. 6. 2018.

M. B.

Izvori:

– Didier COLIN, Rječnik simbola, mitova i legendi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

– Walter KASPER, Bog Isusa Krista, Đakovo, 1994.

– Carmine GALLO, Steve Jobs: Tajne njegovih prezentacija, Školska Knjiga, Zagreb, 2013.

– https://mysticalnumbers.com/

– M. MAHIN, „Nature Seems to Love the Number Three“, Future and Cosmos (31.01.2014.), http://futureandcosmos.blogspot.ba/2014/01/nature-seems-to-love-number-three.html

O TIŠINI

O tihu čovjeku počesto govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv, jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.

Je li tišina samo odsutnost govora, buke, zvuka i galame? Je li tišina uopće odsutnost nečega što čujemo ili nekoga tko nam govori? Ima li tišine u nutarnjim lavinama i bujicama?

Kada pomislimo na tišinu, što nam prvo dolazi pred oči? Koja slika? Možda dodir cvijeta dok ga vjetar lagano povija prema našem otvorenom dlanu? Možda pogled na zalazak sunca dok slušamo valove kako se lome o hrid?

Tišina nije odsutnost govora ili zvuka, nije pokušaj da svoje nutarnje buke i vike svedemo na podnošljiv broj decibela tako da bismo mogli čuti nutrinu drugih. Tišina je nešto drugo, drugačije. Tišina je ispunjenost onim što nas pretvara u cvijet koji dodirujemo i horizont kojega gledamo. Tišina je ispunjenost nutrine osjećajem da smo cvijet kojega vjetar lagano miluje povijajući ga nježno prema rukama koje nas žele zagrliti. Tišina je ispunjenost.

Mi tišinu često doživljavamo kao odsutnost i o tihu čovjeku zborimo kao odsutnom čovjeku. O tihu čovjeku govorimo kao nezainteresiranom. O tihom čovjeku govorimo kao o šutljivom. Ali tih čovjek nije nezainteresiran, nije šutljiv jer ni tišina nije niti nezainteresiranost niti šutljivost. Tih čovjek je samo do kraja ispunjen čovjek i ništa više.

Kada traži tišinu, čovjek traži ispunjenost. Zavidi suncu jer ispunjava horizont. Tih čovjek ostavlja dojam čudnog čovjeka jer i tišinu nije uvijek lako razumjeti. Tišina je čudna jer izgleda na prvi pogled kao obična odsutnost zvukova. Ali to nije tišina, to je samo odsutnost. Tišina traži da bude ispunjena. Tišina je poput bezdana za kojega čovjek misli da se ne može ispuniti jer ne postoji ništa dovoljno glasno da ispuni taj bezdan.

Rijetko čovjek razmišlja da bezdan tišine ne traži uvijek da bude ispunjen glasom ili zvukom, nego traži nešto drugo, nešto drugačije. Biti tih znači biti do kraja ispunjen uslijed nesnosne buke i vike. Tihi ljudi nisu čudaci, oni nisu nesretni i nisu nezainteresirani. Oni su samo ispunjeni. I u svemu mogu pronaći mjesto i prostor ispunjen tišinom. U svakodnevnim sitnicama pronalaze tišinu kao ispunjenost. Slušajući omiljenu pjesmu dok nervoza i dernjava vozača pored njih prolazi asfaltom čini se da ipak čuju zvuk omiljene pjesme. Ali taj zvuk omiljene pjesme nije tek nemarno i slučajno naslagani red nota i riječi. To je ispunjenost tišinom koja govori kroz omiljenu pjesmu. I tu se rađa čudesan događaj, pomalo i nestvaran i nezamisliv: Tišina može govoriti i tišina govori. Ona govori u očaravajućem refrenu omiljene pjesme, ona govori u umirujućem otkucaju sata, ona govori u uzbuđenim otkucajima srca. Tišina je uvijek pitanje ispunjenja života nečim što će život učiniti takvim da se sunce na horizontu i cvijet koji se savija na vjetru gleda s radošću i neodređenom mišlju kako je sve to protkano izvanrednom ljepotom. Biti tih znači pokušati doprijeti do temelja te ljepote.

Kad bi tišina bila samo odsutnost onoga što čujemo svi bismo bili ispunjeni. Ali nismo. Odsutnost govora, glasa, zvuka izgleda kao tišina, ali nismo uvijek ispunjeni i nismo uvijek sretni kada postanemo svjesni da više ništa ne čujemo. Zapravo budemo nesretni. Čeznemo za dragim i poznatim glasom, za melodičnim zvukom jer kad ih čujemo osjećamo se ispunjenima. Ako je tišina ispunjenost, onda ćemo razumjeti tu neobičnost da dragi glas i melodičan zvuk mogu proizvesti tišinu koja se u nama rađa i prelijeva se preko rubova naše nutrine kako bi sve ispunila.

Nemamo li ponekad to iskustvo dok slušamo dragi glas koji nam govori o ljubavi, ili pjesmu koja nam govori o radosti kako dok slušamo mi zapravo uživamo u tišini koja nas ispunjava. Ne kažemo li pusti me da uživam u tvom glasu? Tada shvaćamo da ne možemo objasniti paradoks kako tišina govori, nego ga osjećamo. I što dublje tonemo u glas ili zvuk sve više osjećamo da sve prestaje postojati oko nas osim tog glasa i tog zvuka. Suvremeni tražitelj tišine ide za tim da glasove i zvukove učini nijemima ili da sebe od njih skloni kako ih ne bi morao slušati ili čuti. Tražitelj tišine danas samo žudi za tišinom kao odsutnošću zvukova i glasova. Mudar tražitelj tišine žudi za glasom i zvukom u kojem će tišina progovoriti i ispuniti svojim govorom njegovu nutrinu. Razumjeti tišinu kao odsutnost znači ne željeti dopustiti tišini da govori, u konačnici znači ne vjerovati da tišina može govoriti. Razumjeti tišinu kao ispunjenost znači vjerovati u nevjerljivo i pokušati shvatiti neshvatljivo, a to je da i u najvećoj buci i galami tišina može progovoriti. Stoga istinski tih čovjek nije ništa drugo nego samo ispunjen čovjek, i ne nije riječ o odsutnom čovjeku. On samo tako izgleda onima koji vjeruju i misle da je tišina samo odsutnost i ništa više.

U Sarajevu, 2. 6. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com

PREPUSTITI ŽIVOT NJEMU SAMOM

Prepuštanje je odustajanje od svake smislene borbe, priznanje da je umor od života postao jedina misao umornog uma i umornog duha. Grčevita i borbena zrelost najjačih životnih godina nevidljivo je i neprimjetno uklonjena prepuštanjem života njegovom vlastitom življenju. Prepustiti znači dati životu da živi sam sebe bez naše vlastite prisutnosti. Prepustiti se znači odlučiti biti duhovno i umno odsutan iz vlastitog života. Prepuštanje označava promatranje životnih trenutaka i događaja iz perspektive trećeg lica, hladno bez zanimanja, želje, htjenja, emocije.

Nikada se ne može predvidjeti kada će se prepuštanje pojaviti. Prepuštanje ne dolazi poput nečega opipljivog, prepuštanje se ne može osjetiti da bi ga se zaustavilo ili usporilo. Prepuštanje se samo pojavi. Iz početka u malim sitnicama života. Bezvoljnost da se ujutro ustane čini se beznačajnim. Ili je znak prepuštanja? Nemoć da se nešto čvrsto odluči. Je li to samo slabost ili znak prepuštanja? I tako tiho, nevidljivo onako kako to samo ono zna, prepuštanje osvaja rekli bismo neke beznačajne životne događaje poput odlaska u šetnju, poput nekih ritualnih životnih svakodnevnih navika kao što je recimo kava ujutro. Trenutak kada se čovjeku ne da ono u čemu je redovito uživao i pronalazio smislenost. Ustajanje ujutro ili kava ujutro po sebi i nisu toliko značajni u usporedbi s nekim velikim događajima života. Odustajanje od njih jer nam se više ne da znači da nas je prepuštanje već zarobilo. Uskoro ćemo početi prepuštati ostalo. Susrete s prijateljima, zajedničke izlaske, zajednička druženja.

I vrlo brzo osvrnut ćemo se unatrag i shvatiti da je prepuštanje života da živi sam sebe počelo davno prije nego smo primijetili prve sijede vlasi. Problem s prepuštanjem jest što kada shvatimo da nas je zahvatilo, više nemamo snage da mu se odupremo, a dok smo mu se mogli oduprijeti nismo ga primjećivali ili nismo znali kako. Zašto život prepuštamo njemu samom nezainteresirani da njegove uzde držimo čvrsto u svojim rukama? Što nas to pretvara u bogalje pred životom? Je li društvo u kojem živimo toliko depresivno i loše da i pomisao na ustajanje ujutro stvara osjećaj nemoći? Je li sivo nebo dovoljno da se odustane od kave ujutro? Što god naveli kao razlog prepuštanja života da se sam živi bez nas, ostaje činjenica kako čovjek u nekom trenutku života shvati da je prepustio život njemu samom bilo da je to učinio svjesno bilo da ga je to iznenadilo.

U starosti čovjek se svjesno daruje prepuštanju. Ako je smatrao da mu je život bio ispunjen, prepuštanje dolazi kao nagrada, godišnji odmor od svega. U starosti prepuštanje je svjesno prihvaćanje da je život zapravo uglavnom odživljen i ono što još ostaje jest razmišljati i gledati unutar sebe. Život nastavlja dalje sam i čovjek od njega još samo traži malo zdravlja i umne prisebnosti. Svjesno prepuštanje života da ide sam bez čovjeka nije toliko strašno. Tek je tu i tamo ispraćeno tugaljivim pogledom sijedog starca što je prepuštanje došlo nekako uvijek prerano. Ali se čovjek u starosti brzo navikne da više ne drži uzde života u rukama jer i kad bi ih držao ne bi više imao toliko snage kao nekada da ih upravlja i vuče. I time se tješi i prihvaća prepuštanje kao neminovnu životnu sudbinu.

Prepuštanje života njegovom vlastitom življenju uvijek ide uz određenu zrelost kojom se utvrđuju vlastite granice i dometi onoga što se može učiniti i onoga što se više ne može učiniti i od čega treba odustati. Zato u starosti čovjek svjesno prepušta život njegovom vlastitom trajanju jer postignuta zrelost nije zrelost godina i bijelo-siva boja očiju, brade i kose, nego životna mudrost o tome da se jednog dana uzde života moraju milom ili silom prepustiti njemu samom.

Nesvjesno prepuštanje nije mudro puštanje uzda životu da sam sebe upravlja, nego neprimjetno ali ustrajno prepuštanje nemoći i samosažaljenju u sitnim životnim okolnostima. Nesvjesno prepuštanje je svakodnevno odustajanje od malih životnih koraka koje život čine smislenim i sadržajnim. Nesvjesno prepuštanje je nezadovoljni starac koji u sebi osjeća bijes očajnika koji želi rastrgati život, dok nema snage ni da se uspravi uz pomoć staračkog štapa. Nesvjesno prepustiti život njemu samom znači predati se nemoći onda kada svoju moć trebamo pokazati držeći uzde života čvrsto i sigurno u vlastitim rukama.

Prepuštanje izriče sadržaj riječi umoran od života. Biti umoran od života može se biti na dva načina. Svjesno prepuštanje života njemu samom je priznanje samom sebi da sam ispunjeno umoran kao trkač koji pada od umora, ali sretan jer je dodirnuo cilj. Nesvjesno prepuštanje života njemu samom kroz nemoć i samosažaljenje čini se kao trkač koji još na startu osjeća sav umor kao da je već jednom otrčao cijeli krug do cilja, a zapravo se nije pomjerio s početnog mjesta. Prepuštanje je umor od života, ali nije svejedno kako je život prepušten. Ako je život svjesno prepušten samom sebi, onda je umor neka vrsta osjećaja ispunjenja da se je živjelo, ako je život nesvjesno prepušten sam sebi gdje se čovjek u najjačoj snazi ponaša bespomoćno i samosažaljivo, onda je umor neka vrsta kazne za život koji ionako živi sam za sebe bez da čovjeka išta pita, od njega traži i zahtjeva.

A od takvog života čovjek i ne može biti ništa drugo nego umoran jer jedna od najtežih stvari za čovjeka jest biti prisiljen živjeti život na čije zahtjeve, želje, molbe i emocije čovjek gleda iz perspektive trećeg lica potpuno nezainteresiran i hladan prema uzdama koje mu život pruža da ih uzme u svoje ruke i počne živjeti.

U Sarajevu, 23. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Kako prihvatiti sebe?

Čovjek samom sebi može pristupati na dva različita načina. Pristupajući subjektivno možemo si unutar granica svoga malog svijeta prišivati vrijednost, epitete i zasluge kakve god poželimo. Međutim, na objektivnoj razini individualistički trikovi i obmane ne prolaze. Tu se vrednujemo točno i samo onoliko koliko vrednujemo i druge ljude.

Individualnost i individualizam nisu jedno te isto. Ono prvo može značiti dvoje: skup osobina nekog pojedinca, dakle faktičko stanje nečije osobnosti. Kao drugo, može se odnositi i na nečiju snažnu osobnost, tj. na nekog karizmatičnog, nezavisnog ili originalnog pojedinca. S druge strane, individualizam je teorija, i to minimalno u dvije različite inačice: filozofskoj i političkoj. Prva na pojedinca (individuum) gleda kao na vrhunsku vrijednost političkog i ekonomskog života, dok druga radi na promicanju individualnih ljudskih prava.[1] No, iz svakodnevnog iskustva znamo i to da je individualizam kao pojam počesto i na lošem glasu. U tom smislu se najčešće veže s jednim drugim malicioznim pojmom: relativizmom, i tako njih dva počesto upućuju na neke negativne društvene tendencije današnjice. Stoga bismo možda mogli govoriti i o jednom takvom relativizirajućem individualizmu koji je subjektivan, naprasit, neodgovoran, jednosmjeran, nepostojan, nedosljedan, sebičan, koji ne vidi 10cm dalje od svog nosa, koji strastveno ističe vlastita prava, a bešćutno gazi tuđa; za kojeg danas nešto jest, a sutra već nije; koji eksplatacijski pristupa i pojedincima i cijelom društvu, te koji uvijek i pod svaku cijenu mora biti u pravu itd.

Svaki ljudski sud je u konačnici dvosmjeran!

Već smo u par navrata pisali o različitim aspektima danas vrlo učestalog narcisoidnog poremećaja, i pri tome ustvrdili kao je egzistencija narcisa obilježena jednom dubokom kontraverzom. Naime, narcisov ego je istovremeno i prenapuhan i duboko nesiguran u sebe. Kako je ovo moguće? Ovom prilikom bismo rekli „sasvim jednostavno“: narcis na subjektivnoj razini prihvaća i cijeni svoj narcizam, ali ne i na objektivnoj razini, jer narcis ne podnosi druge narcise i ovi mu nikako ne trebaju u njegovoj blizini. Tome naprotiv, sve što mu u životu treba to su benevolentni, altruistični i požrtvovani pojedinci koji će u nedogled trpjeti njegove sulude i sebične zahtjeve i ispade. No, to mu ujedno i svojevrsna „rak-rana“: ne tolerirajući one slične sebi, on istovremeno nesvjesno izriče strog sud i nad samim sobom. Kako na onoj objektivnoj – općoj – razini problema ne pronalazi dovoljno opravdanja za egzistenciju narcisa u okolnom svijetu, tako u konačnici ne pronalazi dovoljno opravdanja niti za vlastito postojanje. Stoga je duboko nemiran u sebi, što ni malo ne čudi. Nutarnji mir je inače harmonija, usklađenost sa samim sobom, a čovjek ne može biti u miru ukoliko samog sebe optužuje i osuđuje u drugim ljudima sličnima sebi.

Dvosmjerno usklađivanje

Naravno, gore spomenuti problem neusklađenosti sa samima sobom pronalazimo i na drugim razinama i mjestima: lopov nikako ne želi postati žrtvom drugog lopova, kao što ni autoritarne osobe u svojoj blizini ne trpe druge autoritarne osobe. Također, prema nekim istraživanjima čak 50% preljubnika kaže da bi istog momenta ostavili svoga bračnog druga ukoliko bi saznali da i on njih vara, kao i neke druge stvari: ambicioznoj osobi ništa neće toliko smetati kao druge ambiciozne osobe u okruženju, ali i neki benigniji primjeri: Npr., nikom ne smeta kao pričalici kad netko drugi u društvu puno priča…

I tako onda prije ili kasnije mora doći do osvješćivanja problema kad čovjek cijelim bićem shvati da se cijelo vrijeme brutalno samozavarava: JER NA OBJEKTIVNOJ RAZINI ON SVIM BIĆEM MRZI I PREZIRE ONO ŠTO SAM JEST. I što tada? Pa izvjesno će se morati neke stvari usklađivati i to dvosmjerno: Malo smekšati u sudovima prema drugima, a malo se bolje pritegnuti u vlastitim nastojanjima i samoopravdavanjima. No jedno je svakako sigurno: naši izvanjski sudovi uvijek će se ticati i nas samih, kao što bez prihvaćanja drugih ljudi nikad nećemo u potpunosti moći prihvatiti ni sami sebe. Reklo bi se: Više morala, ali manje moraliziranja!

U Sarajevu, 19. 5. 2018.

M. B.

[1] Usp. „Individualnost“ i „individualizam“ na Hrvatski leksikon. Link: https://www.hrleksikon.info/definicija/individualizam.html, i https://www.hrleksikon.info/definicija/individualnost.html, Stanje: 19. 5. 2018.

Izvor (foto): 123rf.com

O laži

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Vrijeme je hodanje prema istini gdje je svaka laž, mala ili velika, predah na putu. Lažemo iz zlobe, lažemo iz straha, lažemo iz želje, lažemo zbog drugih, lažemo za druge. Lažemo da predahnemo od istine, da predahnemo od vremena. Nemoguće je predahnuti od vremena i od istine, jer su vrijeme i istina nužni završetci naših usputnih predaha. Nekada laž može biti dugotrajan predah od vremena i od istine, predah koji nas prevari kako nećemo morati nastaviti putovanje prema kraju. Prevarimo sebe i umislimo da možemo dugotrajno stajati na nekoj životnoj postaji sačinjenoj od naših laži. Slavodobitno promatramo vrijeme i istinu kako nam se primiču misleći kako nas nikada neće sustići. Ili se samozadovoljno osmjehujemo gledajući vrijeme i istinu kako prolaze ispred nas dok se mi zlobno osmjehujemo skriveni ponavljajući u sebi kako jednom kada vremenu i istini umaknemo, više nas nikada neće uhvatiti i nikada nećemo morati ići za njima.

Vrijeme i istina se odlikuju nevidljivošću, strpljivošću, šutnjom i čekanjem. Nekada se vrijeme i istina prave da nas nisu ni vidjeli ni susreli, prođu pored nas kao da ne postojimo. U tom trenutku likujemo vjerujući da je naša zasluga što vrijeme i istina nisu otkrili našu laž. Uživamo u predahu računajući da je ovaj predah konačan završetak našeg skrivanja. Jer ako su vrijeme i istina već prošli i nisu nas primijetili, kako stojimo na našoj životnoj postaji, čega se još treba bojati kada više nema ni vremena ni istine? Skriveni iza predaha satkanih od velikih i malih laži kada procijenimo da su vrijeme i istina dovoljno odmakli, hrabro i samouvjereno istupamo na prostor naše životne postaje. Mi smo prevarili i vrijeme i istinu, ima li itko jači, moćniji i mudriji od nas?

Ali vrijeme i istina nisu samo konačni krajevi života prema kojima smo usmjereni. Vrijeme i istina su ljudi koji za vremenom i istinom prolaze pored naše životne postaje, pored našeg životnog predaha, pored naše male i velike laži. Sažalijevamo te jadnike koji se vuku k’o aveti nesposobni da barem na trenutak predahnu. Poslušno, strpljivo i šutljivo idu za vremenom i istinom. Kao slijepci i robovi puštaju i dopuštaju vremenu i istini da ih vode prema kraju. Sažalijevamo njihove malene i beznačajne živote, jer onako kako mi to vidimo velik je samo onaj koji se sakrio od vremena i istine. I zato smo mi titani, atlasi koji na svojim plećima i ramenima drže sve svoje laži i male i velike i pri tom se uspijevamo sakriti. Kakve smo samo veličine, mi titani laži i lukavstava dok se gnušamo sitnih ljudskih sudbina koje bez pitanja slijede vrijeme i istinu.

Usta nam se razvuku u osmijeh tek onda kada susretnemo nekoga sebi slična, nekoga tko je kao i mi uspio prevariti vrijeme i istinu i izgraditi životnu postaju od svojih laži i osigurati sebi dugotrajan predah od hodanja za vremenom i istinom. Odvojeno stojimo svatko na svojoj strani puta gledajući mnoštvo koje ne zastaje, mnoštvo koje slijepo vjeruje kako vrijeme i istina vode dobrom kraju. Krišom se pogledavamo dobacujući jedan drugom kako pred nama hodi rijeka slabića nesposobnih da se odupru vremenu i istini. Divimo se vlastitoj snazi i lukavstvu da naoko prevarimo ono što se čini nemogućim prevariti.

Ali što će se dogoditi s nama kada rijeka ljudi ode za vremenom i istinom? Što će biti s našim predahom, s našom životnom postajom, s našom laži? Što će biti s nama kada vrijeme i istina od nas odustanu i ostave nas na pragu kraja? Što će biti s nama ako se jednom umorimo i poželimo i mi krenuti za rijekom onih koji slijede vrijeme i istinu? Što će biti s nama ako nas vrijeme i istina ostave da čekamo u predvorju dobrote, poštenja, plemenitosti? Hoćemo li i tada sebe zvati titanima koji su svojom laži naoko prevarili istinu i vrijeme? Hoćemo li i tada rijeke ljudi koji mirno promatraju i uživaju u istini na kraju vremena smatrati slabićima, kukavicama, priprostim spodobama i robovima?

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Među ljudima možda i nema pravih lažova nego samo putnika koji povremeno zastanu da predahnu na nekoj od svojih životnih postaja. Istinski lažov bio bi onaj tko bi na životnoj postaji zastao da predahne misleći da je najbolje da na tom mjestu ostane vječno. Ali nitko ne želi na jednom mjestu ostati vječno iako se na početku čini privlačno i zavodljivo. Nakon predaha svima nam dosadi prije ili kasnije toliko čekanje na nekoj od životnih postaja i na kraju budemo pomalo i sretni i uplašeni i iscrpljeni videći konačno kako se vrijeme i istina približavaju da nas pokupe i da krenemo dalje, jer samotno, gluho i vječno čekanje na životnoj postaji satkanoj od laži bez igdje ikoga – dok svi drugi pored nas prolaze za vremenom i istinom ostavljajući nas same da trunemo i propadamo – nije ništa drugo nego predokus neke vrste osobnog pakla. I što je na kraju zapravo laž? Ona smišljena, ciljana, zlobna, pakosna i pokvarena laž? Ona je vječna životna postaja utemeljena na vječnom predahu od hodanja za vremenom i istinom. Ali nisu li ipak i životne postaje i životni predasi prolazni? Za laž nisu, u tome je i njena zabluda i njezin pakao, misliti da je vječna dok se skriva od vječnosti koja upravo pored nje prolazi kroz mnoštvo onih koji slijede vrijeme i istinu vjerujući da putovanje ima svoj kraj upravo u onoj vječnosti koju laž ne prepoznaje i od koje se skriva.

U Sarajevu, 19. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O SVIM NAŠIM NOSTALGIJAMA

Donošenje velike i važne životne odluke znači napraviti izbor u odnosu na nešto drugo veliko i važno. To drugo može nekada biti važnije ili manje važno u odnosu na ono što je trenutno izabrano. Obično mislimo kako izabiranje nečega znači ujedno i odustajanje i odricanje od nečega drugog. Kao kada osoba izabere u životu biti glumac umjesto liječnik, biti sportaš umjesto profesor u školi. Jedan izbor označava barem za nas nemogućnost izbora drugih stvari. Neizabrani izbori i neodlučene odluke ne mogu se tako jednostavno ukloniti iz života, one ostaju dobrim dijelom prisutne u čovjekovu životu. Iako ih čovjek s vremenom zaboravi, one se jave povremeno u nekim silovitim intervalima života u trenutcima kada se jave, navru kao jaka sjećanja, kao jaki snovi i jake želje. One se javljaju u obliku nostalgije.

Propušteni izbor je nostalgija čovjekove fantazije za čudesnim svijetom i životom. Čovjeku se čini da bi mu život nekako bio čudesniji da je izabrao ono što nije, umjesto dosade života jer živi ono što je izabrao. Tako se javljaju nostalgije za starim ljubavima kao da bi život s njim ili s njom bio čudesan u odnosu na trenutni život. Rađaju se nostalgije za određenim zanimanjima koja se čine čudesnima u odnosu na dosadu sadašnjeg života. Kao da bi bilo čudesno biti glumac, a tako je dosadno biti pilot, kao da bi čudesno bilo biti arheolog, a tako je dosadno biti kustos muzeja. Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke su nostalgije ljudske mašte prožete snažnim emocionalnim nabojima tako da se naoko glupa konstatacija „što bi bilo kad bi bilo“ zapravo pretvara u dominantno životno pitanje.

Nenapravljeni izbori i nedonesene odluke dominirajući nad fantazijom polako postaju jedna stvarnost, ona koju zovemo alternativnom stvarnošću. Alternativna stvarnost je nepostojeći prostor življenja nenapravljenih izbora i nedonesenih odluka. Upravo zato jer je nepostojeći podložan je utjecajima mašte jer ga mašta stvara u svojoj divljoj sposobnosti da iz ništavila izgradi cijeli jedan nepostojeći svijet. Nostalgija nastupa kada mašta pod pritiskom prave stvarnosti odustane od gradnje alternativnog svijeta. Kao recimo kada netko zamišlja svoj život s nekom ženom ili muškarcem kojega nije izabrao u pravoj stvarnosti iako je mogao ili mogla. Mašta stvara alternativni svijet zajedničke i snažne ljubavi, nabijenih emocija i strasti, skladne obitelji i dugovječnog života. I sve dokle mašta gradi taj alternativni svijet još nema nostalgije. Nostalgija se javi kada čovjek zapovijedi mašti da odustane od gradnje alternativnog svijeta ljubavi s neizabranom osobom i vrati se u pravu stvarnost.

Na taj način nostalgija je, iako ponekad opisana kao mješavina melankolije, depresije i tuge, zapravo vremenska kapsula kojom čovjek putuje između alternativne i prave stvarnosti. Kada smo nostalgični, mi zapravo putujemo između svjetova onih stvarnih i onih nestvarnih, između pravih i alternativnih stvarnosti, između svakodnevne i uhodane razmjene ljubavi do strastvene i nepoznate dimenzije ljudskih osjećaja. Neki će reći kako su nostalgije loše, opterećujuće, kako one sputavaju, zabranjuju i ne dopuštaju. No, one su mali podrumski prozori koji gledaju na velike i osvijetljene ceste i puteve onoga što nismo izabrali i ono onoga što smo odbili odlučiti.

Nostalgije su maštoviti mehanizmi svladavanja krutih i nesalomljivih granica prave stvarnosti, one su alternativne ceste, skriveni prečaci do tajnih i skrivenih skrovišta naših duša. Iako ponekad opisane kao nepotrebne i psihički opterećujuće, iako povremeno okrivljenje kao kapije za bijeg od stvarnosti, mi svejedno želimo biti povremeno nostalgični ne da bismo bježali, nego da bismo putovali kroz vrijeme.

Biti nostalgičan znači biti putnik, tumarati slobodan skrivenim stazama i prečicama vlastitog uma i duše, biti nostalgičan znači dopustiti vremenu da nestane i da ne postoji. Možda to i jest prava narav nostalgije, da bude nešto najbliže vječnosti bez vremena, granica i stvarnosti. Nostalgija je vječno putovanje između svjetova i čovjek je star i umoran od putovanja tek onda kada odustane od maštanja i kada mašta prestane graditi alternativni svijet.

U međuvremenu on ostaje putnik koji vječno putuje za nenapravljenim izborima i nedonesenim odlukama koje uvijek izmiču pravoj stvarnosti, ali se mogu tu i tamo susresti u maštovito izgrađenom alternativnom svijetu. Sve dok nostalgija ne odluči da je vrijeme za kratki predah od putovanja, ali iza kojega slijedi novo i uzbudljivije putovanje u novi alternativni svijet … i tako vječno…

U Sarajevu, 16. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com

ZAŠTO U ŽIVOTU NIJE KAO NA FILMU?

Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s kroničnim nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi?

U životu nije kao na filmu. Pri tome odmah treba naglasiti da u životu nije ni lijepo kao na filmu, ali na sreću ni ružno kao na filmu – recimo u nekom stravičnom, krvavom hororu, što će reći da filmovi neminovno odstupaju od realnosti, pa čak i onda kad se iznimno trude da budu realni.

Filmovi nastaju u suštini kao i knjige: u glavama autora. Zato su nam filmske predodžbe vrlo bliske; odgovaraju manje-više onome što se događa u nutrini naših glava, bilo onom dobrom, lijepom; bilo onom ružnom i zastrašujućem.

No glava je glava, a svijet je svijet. Premda su likovi i slike o kojima svakodnevno razmišljamo utemeljeni u stvarnosti, oni se ipak u mnogo čemu razilaze s realnom stvarnošću.

Više o temi: http://poptheo.org/pecat/ ‎

Međutim, ovdje se više želimo pozabaviti s jednim drugim specifičnim momentom: s vremenskim diskontinuitetom filma, koji iz nekog čudnog razloga veoma teško opažamo.

Na primjer, kada gledamo neku cjeloživotnu sagu, recimo – izvrsnog Forrest Gumpa iz 1994., na kraju filma nam se čini kako tu imaginarnu osobu savršeno poznajemo, kao da manje-više ništa nije ostalo nejasno; kao da ništa važno nismo propustili iz života toga čovjeka. Istina je da spomenuti Forrest Gump traje skoro dva i pol sata, međutim prosječni životni vijek (danas) traje 75 godina, a na Zapadu još koju godinu duže. Dakle, život nekog realnog Forrest Gumpa bi se sastojao od čak 657.000 sati, a film sve to skupa nastoji prikazati u manje od dva i pol sata. Preračunato u procente, film dakle pokriva svega 0,000003% njegovog (realnog) života u totalu, a nama se i dalje čini nakon filma da savršeno poznajemo tu osobu. Netko bi naravno rekao da film po sebi prikazuje u kvantitativnom opsegu malo, ali s obzirom da pokriva sve one ključne momente u njegovom životu, on ipak kvalitativno prikazuje jako puno. Ok, ključni momenti su ključni momenti, ali zar je onih ostalih 99,999997% uistinu toliko zanemarivo?

Problem ključnih momenata na filmu ali i na javi

I naša svakodnevna razmišljanja su satkana uglavnom, kako od promišljanja onih imaginarnih budućih tako i od prežvakavanja onih već preživljenih ključnih momenta, i zato nam se filmovi i sviđaju toliko. I mi se poput njih u svojim razmišljanjima nastojimo fokusirati na ono ključno, bitno, sadržajno nabijeno … ali kako rekosmo, to je sve skupa još uvijek puno manje od jednog jedinog procenta života. Kao da nam mnogo toga u našim razmišljanjima promakne, i zato na koncu ni ne uspijevamo biti posve realni…

Na primjer, glede deprimirajuće društvene situacije, ljudi kao da očekuju pojavu nekog velikog društvenog reformatora ili čak revolucionara kao na filmu, pa da on to sredi baš kao na filmu – u sat i pol, dva … No, ipak smo nešto realniji, pa očekujemo da se stvari po mogućnosti srede – recimo – u godinu ili dvije … Ali izgleda da na kraju ipak i nismo toliko realni, jer jednom revolucionaru u stvarnosti obično treba četrdeset do pedeset godina života uopće da nadođe do toga što mu je činiti, pa onda do kraja života … dok to sve provede u djelo… A ima i onaj nastavak priče koji je još manje romantičan. Naime, na kraju nikad ne ispadne sve kako je to veliki društveni reformator ili revolucionar smislio u svojoj glavi. Ili se on sam pokvari ili se pokvare oni oko njega … Uglavnom, društvo se već po svojoj ustaljenoj inerciji prije ili kasnije vrati u svoju uobičajenu nepravedno-dosadnjikavu kolotečinu.

Filmske ljubavi

Ljubavne filmske priče imaju dosta elemenata realnosti, ali to je realnost sklepana u sat i pol – dva. Čak i u benignim romantičnim komedijama skoro uvijek bude onaj jedan realni životni ljubavni zaplet: Nakon početnih uzavrelih strasti i velikih nadanja, nešto se njih dvoje sporječkaju žestoko, pa zavlada neugodna tišina u vezi. Oboje pate, nervozno gledaju u telefon, čekaju tko će se prvi javiti … pa se na kraju ipak fino pomire. Međutim, na filmu ta realna jednomjesečna kriza traje punih pet do deset minuta, a u realnom životu MJESEC DANA JE STVARNO MJESEC DANA. A na kraju onda ne treba biti mudri Platon da bi se zaključilo kako male petominutne krize kudikamo manje kvare onaj sveukupni i konačni doživljaj i osjećaj romantike od onih stvarnih jednomjesečnih. Dugotrajno iščekivanje je inače vrlo ozbiljan ubojica svega i svačega: ne samo romantike i ljubavi, nego strpljivosti, povjerenja, kreativnosti, radosti, životne svježine … Ma skoro k’o bubonska kuga to iščekivanje: pobi sve i svakoga, i ne štedi gotovo pa nikoga. Vesele mlade ljude pune života čekanje s vremenom transformira u nevjerojatne čangrizave mračnjake koji nisu u stanju iskreno više voljeti ni sami sebe, a kamoli nekog drugoga.

Filmske akcije i ratovi

Riješiti cijeli rat u dva sata je super stvar, i upravo to mlade muškarce i tjera da sanjare o ratu. Međutim, u realnosti, kad mjesec dana ne skidate čizme s nogu, sjedite u blatnjavom rovu usred šume, skidate krpelje sa sebe, i plus brojne druge teško prebrojive i probavljive ratne „radosti“ … Već pretpostavljate do kakvih zaključaka će taj isti mladi čovjek doći. A to je sve u biti još uvijek samo jedan jedini ratni mjesec. Ratovi u stvarnosti obično traju od 3 do 4 godine …

Filmske katastrofe

Ima nešto u tom razuzdanom nihilizmu filmskih katastrofa. Kad čovjeku već puno toga krene naopako u životu, onda neminovno kad-tad pomisli: „De nas Bože više smlati da se ne patimo“! No, susrećemo se opet sa sličnim problemom. U filmskoj katastrofi sve je gotovo u sat – dva. Tko je poginuo, poginuo je; tko je preživio, preživio je, ali one realne katastrofe i njihove posljedice traju kudikamo duže. Počesto se radi o danima, mjesecima, godinama, a u nekim slučajevima čak i o stotinama godina agonije te „umiranja i izumiranja na rate“ (npr. strahoviti prapovijesni sibirski bazaltni sliv). A to – vjerujem – nitko ne bi želio …

Art drama – nadrealni prikaz jednog sasvim realnog života

Rijetki su filmoljupci koji mogu istinski uživati u art filmovima. Većina će reći: „Dosadno“ ili „nigdje veze“… No, ovo „dosadno“ i ono „nigdje veze“ dolazi iz neuobičajenog fokusa ovakvih filmova. Oni se u pravilu ne bave onim nama vječito dragim i sadržajno nabijenim „ključnim momentima i situacijama“, nego sa onih ostalih 99,999997% ljudskog života: u nedogled ponavljajuća – jedna te ista – dnevna rutina, besmisleni dijalozi kojima je izgleda jedini smisao da nekako popune vrijeme, neke greške ili banalnosti koje se glavnom liku stalno iznova događaju, bezvezne ljubavi kojima je izgleda glavni cilj da čovjek nije sam, proživljavanje jednog te istog sjećanja na pedeset različitih načina, zapleti koji to ustvari nisu jer ništa ne mijenjaju, pitanja bez pravih odgovora, neodređenost, pomanjkanje orijentacije i smisla, usamljenost, anarativnost, čudan spoj bezosjećajnosti i hipersenzibilnosti (npr. glavni lik više ne haje ni za ljude ni za događaje, ali je iznimno posvećen svojim ljubimcima – tamo nekim kornjačicama, ribicama, ili golubovima…) itd.

Umjesto zaključka

Spomenuta art drama nas htjeli ili ne htjeli dovodi do jednog važnog zaključka: Ključno pitanje života izgleda nije kako se razračunati sa onim sadržajno nabijenim ključnim situacijama i momentima, jer ove su u životu zapravo iznimno rijetke. Ključno pitanje jest kako se izboriti s prevladavajućom kolotečinom, dnevnom rutinom, viškom slobodnog vremena, te upravo s nedostatkom onih ključnih sadržaja koji su nama toliko jako poželjni i zanimljivi? Tu svakako dodati i pitanje onog Camusovog apsurda: Na koji način se u životu izboriti sa stvarnošću koja kao da je potpuno gluha na zahtjeve i želje našeg srca? U svakom slučaju, čini se kao da baš ta naša prevelika navezanost na one “ključne momente” i dovodi na kraju do jednog života koji bi se najbolje dao opisati spomenutim pojmovima “dosadno” i “nigdje veze”.

U Sarajevu, 6. 5. 2018.

M. B.

Izvor (foto): https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka: Forrest.jpg

VAŽNO SE POKAJATI

Samoopravdavanje bi se moglo opisati kao izvjesna forma samocementiranja. S jedne strane, ono nas naspram vanjskih utjecaja čini čvršćima i nedodirljivima, no s druge strane, također nas čini moralno statičnima i nepopravljivima. Pa zašto bi se mijenjali ako smo već konstatirali da nikome i nizašto nismo krivi!?

Prejeo se – „pravo bio gladan“!

Napio se – „ponijelo me društvo“!

Napušio se – „pa zdrava je trava“!

Mrzi – „samo mi se ne sviđa“!

Lijen pravo – „nije, nego sam umoran“!

Užasno prost – „samo sam iskren“!

Laže – „ali to je konstruktivna laž“!

Pokr’o alat s posla – „pa svi kradu“!

Ne voli koga treba voljeti – „ali zato volim cijeli svijet“!

Prebio ga skroz – „on je prvi počeo“!

Zavidan – „nisam, nego on to stvarno ne zaslužuje“!

Ne čita ništa – „pa prirodno pametan“!

Dangubi – „joj, kako ovo vrijeme leti“.

Vara curu – „a kemija“!

Vidimo, svaka ružna priča može biti ispričana na lijep ili barem prihvatljiv način. Tisućljeća zločina, ali i onih običnih svakodnevnih gluposti i nestašluka su nas učinila bićima vičnim samoopravdavanju. I u tome je čovjek toliko uspješan da počesto čak i sam sebe uspije uvjeriti u vlastitu pravednost i nevinost.

No, može biti da smo na nekoj razini stvarnosti doista svi nevini. Pa ne postoji savršena ljudska priča. Ne postoji ni savršena ljudska genetika, kao što ne postoji ni savršen odgoj, a još manje savršeno školstvo ili idealan društveni utjecaj. Većinom radimo kako znamo i umijemo, i vrlo je teško ići protiv sebe. Čemu se onda kajati ako su stvari takve kakve jesu i ako ne postoji jednostavan način da budu bolje?

Ali, postavlja se pitanje zašto onda tako uspješno primjećujemo tuđe mane i zločine? Zašto očekujemo stalno da se drugi nešto mijenjaju i budu bolji? Ne znači li to da ipak postoji nekakav univerzalni vječni moral? No, čak i naspram jednog takvog univerzalnog vječnog morala samoopravdavanje je i dalje vrlo snalažljivo i vješto. Neko će reći: „pa ljudi smo – najbliži smo samima sebi, i u prirodi nam je stoga da budemo uvijek barem malo stroži prema drugima nego prema samima sebi“.

No ipak, važno se pokajati. Da bi nešto bolje učinio sa sobom i svojim životom, moram prvo shvatiti da stvari mogu i trebaju biti bolje, a ovo „bolje“ ne može doći dok se čvrsto držim za ono „gȍrē“ – kao za jedinu mogućnost svoga života. Uspoređujući ovu situaciju sa zdravim higijenskim navikama moglo bi se reći kako kuću redovito čiste samo oni koji su u stanju opaziti prljavštinu. Jer ako prljavštine „službeno“ nema, onda nema ni čišćenja, a kako znamo, tek u takvim situacijama i zavlada prljavština.

Dolazimo na kraju i do vjerojatno najozbiljnijeg i najsmislenijeg prigovora kajanju. Kako smo već malo natuknuli, svi smo mi po sebi dio jednog šireg konteksta, a taj kontekst je u svojoj cjelovitosti vidno nesavršen. I zašto bi se čovjek onda trebao kajati ako je on kao takav tek proizvod i zbir većeg broja okolnosti (genetika, kućni odgoj, školstvo, društveni utjecaji…)? Nije li onda sve to pomalo čak i nepravedno – da čovjek sad nešto izigrava krivca posred svih mogućih krivaca i krivica koji su umiješali prste u njegovoj formaciji i nastanku? Na kraju krajeva, i svi ozbiljni moralni sustavi računaju prvenstveno sa onom osobnom, a ne kolektivnom odgovornošću.

Čini mi se kako se na ovu posvemašnju relativnost života uspješno može odgovoriti samo onim jednim drugim, prosvjećenijim, višim oblikom relativizma – ako takav uopće postoji: Na kraju uopće nije važno koliko je bilo do mene, a koliko do drugih krivaca. Reklo bi se: „Bog zna“. Ali pored svega toga ja ipak želim bolji, smisleniji i radosniji život! Briga me tko je koliko kriv! Ako su drugi već upropastili svoje životne prilike i šanse, nikako ne želim da i ja zbog toga upropastim svoje. Želim izići iz egzistencijalnog sivila i stoga se prkosno i ponosno odričem svih vlastitih bedastoća, bez obzira na to tko je za njih kriv. Tko god da je, meni samom ne trebaju! Želim da me drugi pamte po dobru, a još više od toga da se sam osjećam dobro u vlastitoj koži! U tom smislu kajanje predstavlja jedno ultimativno odreknuće od prosječnosti i sivila egzistencije i tko tako shvati stvari taj će rado i svakodnevno preispitivati svoju savjest … i neće mu biti problem do u detalje se baviti sa svojim grijesima i nesavršenostima…

U Sarajevu, 4. 5. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

O TRENUTKU

Fenomen trenutaka nije isto što i latinska poslovica koja nagovara: carpe diem! Iskoristi dan! Fenomen trenutaka je neobvezno pojavljivanje i odlazak iz života ljudi koji bi trebali nešto čovjeku značiti. Fenomen trenutaka je ne javljati se nekome mjesecima, a onda iznenada se pojaviti ponovo u nečijem životu. Fenomen trenutaka je nemati volje, želje vezati se uz bilo koga ili bilo kada, nego samo se povremeno pojavljivati i nestajati iz života drugih ljudi. U fenomenu trenutaka, u njihovom življenju drugi ljudi su tek usputne neobvezne stanice gdje se povremeno i nezainteresirano zastane i produži dalje čim naiđe netko drugi. Nekome je življenje trenutaka uzbudljivo, možda čak izgleda kao da je riječ o ispunjenom životu. Prolaziti od čovjeka do čovjeka znajući da nemaš obvezu ni prema jednom od njih stvara ugodan osjećaj nesputanosti.

Fenomen življenja trenutaka odbija bilo kakvu mogućnost vezanja ili dubljeg povezivanja. Fenomen trenutaka je život na rezervi. Ali ta rezerva nije posljednja slamka spasa kao da bi na kraju ostala barem jedna osoba za koju bi se čovjek mogao vezati i na koju bi se čovjek mogao osloniti. Rezerva označava množinu, mogućnosti da se bira, ali da se ni s kim posebno ne veže ili povezuje. Rezervni dečki, rezervne cure, rezervni prijatelji, rezervni muževi, supruge i ljubavnici pokazuju ništa drugo nego čovjekov strah od vezivanja ili u ovom slučaju čovjekovu mogućnost da nesputan živi trenutke. Ako ne može jedna cura, može druga treća ili četvrta, važno je imati rezervu. Isto vrijedi i za druge odnose među ljudima. Osoba se pretvorila u rezervu ili sredstvo da se odživi trenutak, ako netko ne želi biti rezerva, onda se protivi življenju trenutka. Ako kojim slučajem osoba zahtjeva ili očekuje vezivanje, ona je protiv čovjekove nesputanosti.

Umjesto carpe diem bolje je reći carpe momentum! Fenomen življenja trenutaka neke ljude ostavlja na periferiji života gdje čekaju, iščekuju, očekuju i nadaju se. Tu na periferiji života zajedno s njima našli su se i ono što se zove obveza, vezivanje, obećanje. Življenje trenutka postao je središnji događaj života, obveza i vezivanje postali su periferija društva i ljudskih odnosa. Bačeni su na neku vrstu smetlišta međuljudskih odnosa zajedno s ljudima koji ih ozbiljno shvaćaju ili zahtijevaju od drugih. I dok uživateljima trenutaka ništa ne smije promaći jer se poput lešinara okupljaju oko strvine, dotle oni s periferije nemoćno promatraju kako trenutak proždire sve pred sobom i obećanje i vezu i obvezu i zakletvu. Uživatelj trenutka ne može ni razumjeti nemoć, ljutnju, jal onoga koji još uvijek vjeruje i očekuje obvezu i obećanje jer trenutak je nesposoban po sebi za obvezu ili zakletvu. Trenutak ne obećava, ne veže se i ne zaklinje se, samo laže da tako čini jer se nekako mora približiti čovjeku.

Ali trenutak se ne približava samo jednom čovjeku jer trenutak obožava mnoštvo. Stoga se trenutak približava mnogima i stvara od njih vlastite rezerve za svoje vlastito življenje i postojanje. Onaj tko živi samo trenutke uvijek u rezervi ima nekoliko prijatelja, muževa, ljubavnica, djevojaka, momaka jer trenutak ne može živjeti od jedne osobe. Ne može živjeti od jedne osobe jer bi jedna osoba mogla zahtijevati vezivanje, zakletvu, čvrsto obećanje. Ako bi to zahtijevala, trenutak bi prestao živjeti. Zato trenutak uvijek zahtjeva više osoba da bi živio i preživio. Druge osobe zovu se rezerve, i one su rezerve istinskog života za trenutak da bi trenutak postojao.

Trenutak ima potrebu svakome tko mu je rezerva govoriti drugačije. Ako itko onda trenutak zna da ljudi nisu isti i da različito shvaćaju obećanja, zakletve i obveze. Trenutak stoga supruzi govori jedno, dugogodišnjoj ljubavnici drugo, a novoj i naivnoj ljubavnici treće. Isto vrijedi manje-više i za druge slične i manje slične odnose među ljudima. Trenutak svakome govori ono što želi čuti u tom malenom djeliću vremena u kojem se trenutak sprema odživjeti na brzinu ljubav, prijateljstvo, brak, sviđanje… Trenutak je po svojoj naravi nesposoban za dugotrajan i samostalan život bez laganja, pretvaranja i dvoličnosti iz razloga što se pretvara da je obećanje, zakletva, vezivanje. Zato trenutak mora lagati i pretvarati se. Trenutak se pretvara da je obećanje, pretvara se da je zakletva, ali trenutak to nije.

Trenutak je puki i prazni fenomen življenja života od danas do sutra bez ikakvog smislenog početka ili nekog smislenog kraja. Zbog toga se razlikuje od vezivanja, obećanja i zakletvi. Jer ovo troje imaju svog smisla samo ako imaju svoj početak i svoju svrhu. I nemoguće je se čovjeku zakleti, obećati i vezati se ako to nema početka i nema svrhe prema kojoj ide. Obećati nekom vezivanje, zakleti se ima smisla ako postoji vrijeme kad smo obećali i ako postoji svrha zbog čega smo to učinili. Obećavati, vezivati se i zaklinjati se bez vremena i svrhe je besmisleno jer nema nikakve svijesti kad smo to počeli i zašto smo to učinili. Trenutak je upravo besmisleno obećanje, prazna zakletva, lažno vezivanje jer trenutak po svojoj naravi nema početka niti ima svrhu. Trenutak samo stoji tu pred čovjekom. Pitati trenutak da ti nešto obeća, da se zakune ili da se veže je u samom zahtjevu osuđeno na neuspjeh jer trenutak ne poznaje vrijeme i svrhu. Jedini smisao trenutka jest živjeti, ali kada je počeo živjeti i zašto živi trenutak je nesposoban dati odgovor. I od trenutka to ne treba tražiti niti očekivati kao ni od onih koji isključivo žive trenutke. Treba ih jednostavno pustiti da žive, da uživaju, slijede svoj carpe momentum!!! Iskoristi trenutak!!!

Čovjek koji nastoji živjeti obećanja, zakletve i vezivanja redovito je u napasti da onoga koji živi trenutak sažalijeva pa čak da mu i oprosti. Prvo mu zavidi, ali kako vrijeme odmiče i približava se svrha života tako nekako sve više osjeća napast oprostiti uživatelju trenutka koji je izigrao njegovo obećanje, izigrao zakletvu, dok je on na periferiji života strpljivo čekao svoj trenutak. I konačno kada je dočekao svoj trenutak ako ne za osvetu a onda barem za glasno izgovoreni prijezir prema onome tko je živio od trenutka do trenutka bez vremena i svrhe javi se osjećaj sažaljenja….

Nije li taj osjećaj poznat mnogima koji strpljivo na periferiji života čekaju da naplate izigrana obećanja, zakletve, vjernosti, ljubavi i prijateljstva? Ali kad do toga dođe, nešto se u čovjeku dogodi. Što se dogodi u čovjeku teško je odgonetnuti, ali se dogodi barem jedna stvar. Čovjek na periferiji shvati da je periferija središte života i da je življenje trenutka bez vremena, smisla i svrhe istinska i najdalja periferija života do koje čovjek može uopće doći. Čovjek shvati da obećanja, zakletve i vezivanja nikada ne čine periferiju života, nego njegov smisao i svrhu, njegovu bit. Nije li to onaj osjećaj kada se susretne nekoga nakon nekoliko desetljeća tko je živio samo trenutke, nekoga tko je obećavao i zaklinjao se da će vratiti posuđeni novac, javiti se za kavu, ponuditi prijateljstvo i podršku, pobrinuti se za tebe, udati se za tebe ili te oženiti, a zapravo je samo živio trenutak bez ikakve namjere da bilo što od toga učini? Je li ti žao što si toliko dugo čekao ili čekala da sada vidiš pred sobom ruševinu od muškarca ili žene, od poznanika ili prijatelja, rođaka ili rodice? Ili tek sad čovjek shvaća da je relativno najbrži put do čovjekove propasti upravo fenomen življenja trenutka, njegov sud, suđenje i presuda su njegov carpe momentum u svemu.

U tom i jest prokletstvo življenja trenutka što ljude smatra rezervama za vlastito preživljavanje ne znajući da ljudi nisu toliko naivni, glupi i da neće shvatiti da su rezerva. Tko god živi život kao carpe momentum treba ga pustiti i povući se na periferiju života među obećanja, zakletve i vezivanja. Doći će sam jednog dana kad mu ponestane ljudskih rezervi i kada bude na izdisaju priznati da je njegov carpe momentum najgori oblik periferije koji je ikada postojao među ljudima. Jer nije teško živjeti na periferiji s drugima, ali živjeti na periferiji života potpuno usamljen i sam je daleko, daleko teže. Carpe momentum je moto onih koji ponekad prekasno otkriju da su sami na periferiji života daleko od svakog obećanja, vezivanja i zakletve, a time daleko i od svih drugih ljudi koji ozbiljno jedni drugima obećavaju, zaklinju se i vežu se jedni za druge. Carpe momentum znači živjeti bez vremena i svrhe bez svijesti kad se počelo živjeti i bez samosvijesti zašto se uopće živi.

U Sarajevu, 3. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com

MIR KAO NEJASNA ČEŽNJA LJUDSKOG SRCA KOJU JE ITEKAKO POTREBNO RAZJASNITI

„Nema puta do mira; mir je put.“

Pojam mira po sebi je dosta kompleksan i sveobuhvatan. On podrazumijeva posjedovanje kako one nutarnje tako i izvanjske harmonije.

Za nutarnju je valjda jasno samo po sebi. Ne možemo imati mira ako nas nešto iznutra ždere, susreću ružna sjećanja, nekakvi demoni prošlosti ili potisnuti konflikti koji izlaze na površinu i sl.

Međutim, sve je to počesto posljedica onih izvanjskih iskustava koja se kao takva pokazuju i aktualnim problemom, ali i budućim problemom, odnosno, problemom koji će se u budućnosti opet povremeno i redovito javljati na razini nutarnjih ružnih sjećanja i neriješenih konflikta. Dakle, teško je govoriti o miru ako te netko stalno sekira, podcjenjuje ili vrijeđa. Teško je govoriti o miru ukoliko te emocionalno ne ispunjaju oni koji bi to trebali. Ali također, teško je govoriti o miru ukoliko ne znaš hoćeš li danas imati što za jesti ili kako platiti osnovne račune. Vidimo, mir se tiče mnogo toga i zato ga ljudi pokušavaju ostvariti na različite načine, tj. kroz različite aktivnosti i ciljeve.

Ostvarivanje mira kroz težnju za novcem: Ne trče ljudi za novcem samo zbog ljubavi prema materijalnim stvarima. Pa čak i u temeljima te ljubavi prema materijalnom stoji nešto sasvim drugo – čežnja za mirom. O novcu mislimo otprilike u slijedećim kategorijama: imat će prema nama više rešpekta – ono, ako me i ne vole, morat će me barem poštovati. Novac znači i komforan stambeni objekt u lijepoj i otmjenoj četvrti. Neće mi oni odozgor skakati po glavi i svakih malo praviti poplavu, niti će oni neki „odozdo“ galamiti kad hoću prostrijeti veš. Također, i oni moji ukućani, manje ćemo se međusobno živcirati kad svatko bude imao svoju sobu, i nema ujutro frke oko toaleta, pošto ćemo ih imati barem dva. Novac znači i sigurniji i udobniji prijevoz, ljepša i ugodnija mjesta za izlaske. Na moru se nećeš morati svađati oko mjesta za ručnik na plaži, nit’ ćeš se morati plašiti da će ti neko živahno dijete skočiti na glavu, jer ćeš moći sebi priuštiti svoje privatno mjesto za sunčanje i kupanje.

Sve zvuči posve idilično i realno, ali kod novca ipak postoji jedan realni i to veliki problem. Baš zbog toga što čovjeku može osigurati mnogo toga, pa čak i osobni mir, zbog toga ga i svi drugi ludo žele i traže. A gdje su konkurencija i potražnja veliki, tu će na kraju vrlo teško biti mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za boljim radnim mjestom: Ovo je izravno povezano s prethodnim, jer bolje radno mjesto upravo znači više novca i društvenog ugleda. Međutim, i ovdje prevladava problem konkurencije, i to kakve konkurencije. Kako ono netko primijeti: „Talenti i ambicije su obrnuto proporcionalni!“ Dakle, što netko ima više ambicija, to obično ima manje talenata i kvaliteta. Može zvučati nevjerojatno, ali garantirano će te više ljudstva naći u nekom rudniku ili u gradskoj čistoći nego u upravnim odborima uglednih firmi i institucija. Što je neko mjesto časnije i uzvišenije, to će se oko njega koncentrirati više glupana, tupana, kompleksaša, sumanutih osoba, naravno – s pokojim časnim ali vrlo tužnim i razočaranim (zbog svega toga) izuzetkom. Dakle, opet nema mira.

Ostvarivanje mira kroz težnju za atraktivnijim partnerom: Opet problem konkurencije! Ako vam je netko strašno sladak, seksi & privlačan, možete biti 100% sigurni da je i drugima, a atraktivne osobe su većinom toga svjesne. Zbog toga su često bahate i manipulativne, ili u najboljem slučaju barem vrlo neodlučne. Ne znaju koga bi na koncu izabrale jer se boje da nešto važno ne propuste. E tek je ovo područje teškog i bolnog nemira…

Ostvarivanje mira kroz težnju za ratom: Nitko ne teži za ratom iz čežnje da bude ranjen, ubijen, promrznut na frontu ili tako nešto. Ljudi teže za ratom zato što smatraju da će ih to osloboditi njihovih neprijatelja, dovesti do pravednijih društvenih relacija ili dati opet više onog „Lebensrauma“. Dakle, i ovdje je u pitanju nekakva nejasna, difuzna želja za mirom. Ali tek se ovo na kraju pokazuje kao teška ludost i nemir, jer kad nekoga pokušavate ubiti ili barem protjerati, možete biti potpuno sigurni da će i on pokušati ubiti ili protjerati vas.

Mogli bismo ovako u nedogled nabrajati i uvijek se susretati sa istim ili barem sličnim problemima. Skloni smo težiti miru, dakle, toj idealiziranoj i žuđenoj harmoniji preko nekih njegovih izvanjskih aspekata i uvjeta, no taj put se na kraju uvijek pokazuje kao put nemira.

Stoga je glede ove čežnje, stvari potrebno doslovno izokrenuti naglavačke. Ne treba težiti za boljim ovim i boljim onim, nego je potrebno težiti za mirom samim. O njemu misliti, o njemu meditirati, o njemu razgovarati, za njega moliti … tada će se tek i oni izvanjski aspekti posložiti kako treba. Reklo bi se jednostavno: „Nema puta do mira; mir je put!“

U Sarajevu, 30. 4. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com